BOMBAŠKA NOĆ   Negdje u julu 1944. godine prešao je bataljon cestu kod sela Jabuke. Prva četa je odmah nakon prelaska komunikacije Pljevlja—Prijepolje ostala u selu Obardama. Jabuku su danju kontrolisali Nijemci, a noću su u jako uporište izgrađeno duž sela i ceste ostajali samo četnici. U više mahova protivnik je pokušavao da nas odbaci od ovog rejona, ali mu to nije pošlo za rukom. Četnici su zvali i na pregovore. Pošao je naš komandant, Vojo Abramović. Sastao se s četničkim komandantom, nekim majorom bivše vojske, ali od toga nikakve koristi nije bilo. Četnici su tražili da se ne napadaju njihovi položaji na Jabuci, zbog Nijemaca, s tim da ni oni nas ne napadaju. Na rastanku im je naš komandant rekao da ćemo ih napadati svuda i na svakom mjestu dok zemlja ne bude slobodna, pa je dodao — nek nas čekaju naveče. I doista ih nije prevario. Napali smo ih te večeri. Ostavili su pripremljenu večeru i nadali se u bjekstvo. Jednog jutra, u samu zoru, neprijatelj je izvršio snažan napad na naše položaje. Borba je trajala čitav dan, dolazilo je i do borbe prsa u prsa. Neprijatelj je odbačen istočno od sela Obarda, gdje je i zanoćio na jednom planinskom masivu. Prva četa je dobila zadatak da ispita da li je neprijatelj zaista odlučio da zadrži ove položaje ili se, kada je nastupila noć, povukao na polazne položaje. Noć je bila tako tamna da smo se, kada smo zašli u borovu šumu, morali držati jedan drugom za opasače da se kolona ne bi prekinula. Dozivanje je bilo strogo zabranjeno. Na nepoznatom terenu, u gustoj šumi, po mraku, četa je skrenula s pravca i pošla previše udesno. Morala se vratiti odakle je i pošla. Uzela je vodiča, koji nas je poveo do ivice šume, ispred položaja koji je trebalo da ispitamo. Na ivici šume komandir je zatražio četvoricu boraca koji će ispitati kosu ispred nas. Grupu su sačinjavali: Stevo Plamenac, Dušan Vujasin, Slobo Jovović — ako se još dobro sećam imena — i ja. Ako neprijatelj bude tamo, treba ga zasuti bombama. Ako ne naiđemo na jačeg neprijatelja, nastojati da položaj zadržimo do dolaska čete. Kada smo došli u podnožje kose krenuli smo, jedan pored drugog, oprezno ka vrhu, držeći u rukama bombe. Tako sve do vrha. Nijesmo primijetili. neprijatelja, a ni on nas, iako je bio tu. Odlučismo da ispitamo i lijevu stranu ove kose, koja je imala sedlast oblik. Prilazili smo lijevom dijelu ne onuda kuda smo došli, već uvalom koja je dijelila kosu. Spustili smo se u uvalu. Kad se počesmo penjati ka vrhu, okliznuh se i prilično ugruvah. Sjeo sam, a ostali pošli naprijed. Krenuo sam za njima, ali sam opet ubrzo morao sjesti. Nije se vidjelo ništa, pa sam pipajući rukom oko sebe potražio pogodno mjesto gdje bih sjeo. Napipao sam neki kamen. Kako sam na njega sjeo, osjetio sam da nije ravan, pa sam rukom počeo da pipam okolo. Tada se desilo nešto neviđeno: napipao sam cijev šarca. Iznenadih se, ali se odmah i pribrah. Reših da ga otmem. Jednom rukom sam dohvatio cijev šarca, a drugom pipao niz njega. Napipao sam neki prekrivač, vjerovatno šatorsko krilo. Polako sam počeo vući šarac k sebi, ali nijesam uspio. Nisam znao da je kroz kaiše jedan od neprijateljevih vojnika provukao nogu i tako spavao. Tako sam, valjda, povukao i tog vojnika. On je istog časa tako jako jeknuo da je probudio ostale. Tada sam čuo kako jedan od njih na albanskom jeziku viče i psuje: "Bombe, ćišam ti nane". Shvatio sam da je to mitraljesko gnezdo, ispustio sam cev šarca, legao iza kamena, aktivirao bombu i samo je prebacio na njih. U tom trenutku sam čuo i Plamenca, bio je od mene na otprilike dvadesetak metara, gdje kaže: — Ovdje ima nekoga. Ja sam nagazio na nekoga. On je, u stvari, zašao u njihovu glavninu, koja je spavala. A mrak je bio gust. Oba ova slučaja odigrala su se vrlo brzo, i kada je eksplodirala moja bomba, u isti mah čulo ih se još nekoliko. Nastala je zaglušujuća vatra. Prevladale su bombe. Plamenac je poginuo. Kasnije smo vidjeli: imao je tri metka u grudnom košu. Neprijatelj, iznenađen na spavanju, nadao se u bjekstvo. Njegovi vojnici koji su pošli u pravcu suprotnom od nas strmoglavili su se niz jednu stijenu, gdje su našli smrt. Bio sam odsječen od drugova. Da ih zovem nisam smio; to bi značilo pokazati neprijatelju metu u koju će pucati. Prema vatri i trci, ocijenio sam da je ovdje prilično neprijateljevih vojnika. Kako sam se nalazio na grebenu kose, nastojao sam da se povučem unazad, prema onoj uvali. Pretpostavljao sam da tamo mogu naići i ostali drugovi ili da ću ih odatle, prema nebu, lakše uočiti. Koraknuo sam unazad, našao se u nekoj smreki, upleo se i pao preko nje na kamenje. Ustao sam i pošao. Poslije nekoliko koraka čuo sam kako neko šapatom zove da idem k njemu. Šapuće: — Idi k meni, idi k meni. Pomislio sam da je neki od mojih drugova i pošao sam prema glasu. Nijesam u mraku mogao vidjeti onog što zove, pa sam i ja šapatom pitao: — Ko me zove? Ponovih to nekoliko puta, dok odjednom osjetih da me neko snažno zgrabio. Pitam ko je to, ali on ništa ne odgovara, već poče da me vuče. Teren je bio takav da mu to nije odmah pošlo za rukom. Otimao sam se kako bih se oslobodio toliko da mogu upotrebiti oružje. U tom rvanju on mi zgrabi pušku koju sam držao u desnoj ruci i pokuša da je povuče. Ja sam, čim sam osjetio da je dohvatio za pušku, posegao za njom i lijevom rukom. Ali tada se desilo nešto što mi je nenadno pomoglo da se riješim nepoznatog suparnika. Kaiš od puške mi se nađe između tijela i ruke tako da se rukom uhvatih za opasač, Hitro sam se desnom latio za nož i u času kada me je nepoznati ponovo povukao k sebi, zario mu ga negdje u grudi. On jeknu i odmah se stropošta. Bio sam slobodan, ali toliko umoran da sam sjeo tu, da se malo odmorim. Ovu gužvu je čuo Vido Vujović, koji je išao da nam saopšti da se vratimo u sastav čete. Naišao je na mene, pa smo pošli prema četi, oprezno i na rastojanju. Kada sam došao na ivicu šume, umjesto u četi, ponovo sam se našao među neprijateljevim vojnicima. Osluškivao sam i čuo kako šapuću čas "curik", a čas "forverc", stalno prolazeći pored mene. Bio sam zastao iza nekog oborenog drveta. Opipao sam debele naslage lišća. U stvari, to je bio potok, a njegovom suprotnom stranom vodio je put kojim su neprijateljevi vojnici prolazili. Odlučio sam da tu sačekam zoru, koja nije bila daleko. Za svaki slučaj, u lišću sam iskopao dovoljno prostora da se u njega zatrpam ako bude potrebe. U zoru je prestalo prolaženje pored mene i kada se razdanilo mogao sam vidjeti da oko mene nema neprijateljevih vojnika. Izašao sam na njihov put i pošao. Nisam dugo išao, kada s lijeve strane ugledah kolibu. Oprezno sam se primakao šumi. Pred njom su bili naši borci. Pošao sam k njima. Tu sam našao komandanta bataljona, koji mi je rekao da je pratio borbu i da je vatra bila vrlo jaka. Neprijatelj se povukao desno od ovih položaja. Tog jutra sahranjen je Stevo Plamenac. Vladimir SRZENTIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument