RASTANAK S BRIGADOM   Poslije razgovora s drugom Plavim bio sam ljut i uvrijeđen. Riječi su njegove udarale kao malj: — Oko si izgubio, više puta si ranjavan, moraš otići iz brigade! Odlaziš u slobodno Jajce. Bićeš kod drugova Tita i Marka. Uzaludno sam mu objašnjavao da sam naučio nišaniti i lijevim okom, da mi se ne ide iz brigade, da je to za mene uvreda i poniženje. Ostalo je onako kako je odlučeno. Moram ići. Vozom sam iz Bugojna krenuo u Jajce i tamo se javio drugu Marku. Molio sam da me vrati u brigadu. Drugarski razgovor sa njim umirio me, ali o povratku u brigadu nije bilo ni govora. "Dosta je za tebe", tako mi je rekao. I još: da ću sada biti tu, sa njima, treba da ostanem živ i da nešto naučim ovdje, u Jajcu, gdje ima raznih škola, partijskih, oficirskih, tehničkih i drugih. Neka odaberem jednu koja mi odgovara. Nije bilo druge, pomirio sam se s odlukom i ostao u Jajcu. Pohađao sam tri tečaja, sva tri završio, i opet tražio da me vrate u brigadu. Bez uspjeha. Jednog dana su mi rekli da se hitno javim drugu Titu. Bio je u radnoj baraci, kod katakombi. Dočekao me vedar i nasmijan. Reče mi da sjednem, pa onda poče — da sam mršav, golobrad, a on mislio da sam krupan, razvijen. — Zašto bolje ne jedeš? — Nemam šta, druže Stari. — Kako nemaš? ... Dajte ovom dječaku da se najede. Odgovoriše odnekud da će brzo ručak, i tako sam se našao za stolom s drugovima Titom, Markom, Čiča-Jankom i drugima. Ručak je bio "obilat": rijetka kaša bez kruha. — Pa zar ovoga da se najedem? — pitao sam. — E, kad dođemo u Beograd, onda ćemo se najesti. — Hvala lijepo. — Čuo sam da si električar, hoćeš li da mi sprovedeš osvjetljenje u ovoj baraci. Brzo sam donio ljestve i ostali materijal i počeo da radim. Kada sam radio na hrastu, popeh se na ljestve. Drug Tito je prišao i pridržavao ih. Pošto sam završio posao, sjeli smo i razgovarali kao stari poznanici, iako sam prije toga srio druga Tita samo nekoliko puta. Taj razgovor s drugom Titom — o situaciji u našoj zemlji i dotadašnjim rezultatima naše borbe i o predstojećem Drugom zasjedanju Avnoja — ostaće mi u ejećanju kao nešto što se ne zaboravlja. Bilo je to u oktobru 1943. godine. Ante RAŠTEGORAC Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument