ŽIVOT NAŠ SVAKIDAŠNjI Iz ratne bilježnice   13. avgust 1943. Poslije velikih napora u petoj ofanzivi i borbi u istočnoj Bosni dobro nam je došao ovaj odmor na Petrovom polju. Uz Vrhovni smo štab, dužnosti nam nijesu teške, a hrana je dosta dobra. U logoru smo za spavanje napravili male "vile" od paprati. "Moj mir" — to je naziv "vile" druga Belamarića. U jedinicama smo razvili svestran rad, koristimo se prilikom kakvu već dugo nijesmo imali. Šaljemo jače patrole u pravcu Vlašića, katkad i po čitav vod, u nabavku hrane. Juče je jedna patrola išla na Bukovičke kolibe, gdje je dobrovoljnim prilogom prikupila nešto stoke i predveče produžila za Višnjevska dola. Zanimljiv je ovaj muslimanski živalj ovdje. Imaju nekakvu svoju milicIju, formiranu s dozvolom ustaške vlasti. Ali ona ne bježi od nas, partizana. Mnogi se ne odazivaju pozivima u domobransku vojsku. Našu patrolu su veoma lijepo primili. Jedan seljak im je dao vola, drugi nekoliko kaca sira, ostali seljaci ono što su mogli. Prijem je bio srdačan, iznad očekivanja. 17—18. avgust. Svakog dana dobivamo vijesti i radujemo se uspjesima naše vojske širom zemlje, kao i uspjesima na svim savezničkim frontovima; s oduševljenjem smo primili vijest o oslobađanju zatvorenika iz Lepoglave; divili smo se podvigu 1. krajiške brigade, koja je upala u Rajlovac i uništila više aviona. Postojanje saveznika već neposrednije osjećamo. Njihovi avioni lete iznad nas gotovo svake noći. Za prenos materijala primljenog od saveznika morali smo rekvirirati na Vlašiću još petnaest konja. To je, doista, delikatan posao. Seljaku je ovdje mnogo žalije dati konja nego vola. Mi smo veoma pažljivo izvršili izbor: uzeli smo konje samo od onih domaćina koji su ih imali više, a na konferencijama smo objasnili naš postupak. Sve je to, nesumnjivo, imalo pozitivnog odjeka Na konferenciji smo objašnjavali i t^litičku situaciju kod nas i u svijetu, poslije čega su nam seljaci postavljali pitanja. Naročito su ih interesovali stav Turske i izdajnička politika Mačeka. 22. avgust. Poslije večere kuvar Romano je pričao cijeloj četi o svom boravku u jasenovačkom logoru i u zatvoru u Staroj Gradiški. Ova priča očevica ustaških zlodjela još više jača našu mržnju prema neprijatelju. 24. avgust. Zaista nam je već bilo dosta odmora na Petrovom polju. Osvježio nas je silazak sa Vlašića i kraj oko Turbeta. Ovdje je priroda mnogo pitomija nego gore, na planini. Sinoć smo spavali u jednom voćnjaku u selu Krčevinama, u zaseoku Radalju. Iznad nas šljive, već napola zrele, a niko nije ni pokušao da ih bere. Narod se tome čudi. Najzad nas vlasnik voćnjaka i drugi mještani eami nude. 28. avgust. Težimo da ideološki, politički i kulturno-prosvetni rad prilagodimo novim uslovima. Prije dva dana održali smo partijski sastanak na kojem smo raspravljali o nekim ideološkim pitanjima. Naši horovi su juče i prekjuče uvježbavali nove pjesme. Ne zanemarujemo ni rad na terenu. Oko 9 časova pošao sam s grupom drugova u Potkraj, gdje su se seljaci bili okupili u crkvi. Nekoliko naših drugova Dalmatinaca prisustvovalo je misi. Poslije toga nije nam bilo teško da mještane okupimo na konferenciji. Neprijatelj u Turbetu kao da je to osjetio; tek što smo konferenciju bili završili, počeli su nas gađati bacačima. Poslije podne bili smo u Karauli, na priredbi koju je organizovao kulturno-prosvetni odbor bataljona. Na programu su bila dva kraća skeča, nekoliko horskih pjesama, šaljive tačke, horske i solo recitacije. Prisutni partizani i mještani bili su oduševljeni i burno su pljeskali izvođačima. Poslije programa nastalo je spontano veselje i igranka sve do 11 časova noću. Više mještana reklo nam je: "Ovako se nijesmo proveselili još od kapitulacije 1941. godine". Iskustvo nam je još jedanput potvrdilo: moramo uvijek imati spremne priredbe za narod. 29. avgust. Veoma rano su nas probudili povici dezkurnog: "Idu tenkovi!" Jedna naša zasjeda već je bila na položaju. Brzo smo poslali još jednu, a zatim i jednu desetinu. Koristimo se iskustvom sa Nemile: nije dobro ako odmah angažujemo sve raspoložive snage. Tenkovi su tukli naše položaje mitraljezima i topovima. Pucali smo i mi na njih. Pokušavali su da idu uzbrdo. Mi smo bili uporni. Neprijatelj se morao vratiti. Poslije godne raspravljali smo na partiskom sastanku o današnjoj akciji. Valjaće nam to u idućim borbama. To nam je i dosadašnja praksa pokazala. Sjutra ili prekosutra analiziraćemo ovu akciju sa cijelom četom četom. 31. avgust. Ustali smo u 5 časova. Malo zatim došle su naše parione — "partizanska burad«. Čitava četa je oparila odijela. Tek što smo ručali, dođe Komnen Žugić, zamjenik komesara bataljona, i reče nam da drugarica Stanica Glomazić treba da ide u Jajce na partijski tečaj pri CK. "Strah me je od tog tečaja, ali mi je ipak veoma drago što mi se pruža takva prilika da nešto više naučim", rekla nam je Stanica. 1. septembar. Dušan Milutinović, komandir naše čete, išao je juče popodne s komandantom bataljona, Savom Maškovićem, u izviđanje položaja ka Turbetu. Pripremali su napad koji smo izveli prošle noći. Zadatak naše čete bio je da, napadajući sa sjevera, prodre pored crkve u pravcu žandarmerijske stanice i da zajedno s 1. četom likvidira bunkere s gornje strane grada. Prilazili smo oprezno, bez riječi i bez šuma. Vodič nam je slab; izgleda da je plašljiv, pa nas vodi preko nekih taraba. Zato nas je neprijatelj prije vremena otkrio i počeo pucati, no mi smo i dalje išli naprijed. Bez žrtava smo stigli sve do crkve, ali tek sad nailaze bunkeri. Kod prvog bunkera ostavljamo zasjedu, jer ga ne bismo mogli likvidirati bez žrtava, a zatim prodiremo dalje. Opet novi bunkeri, pred nama i lijevo od nas. Neprijatelj nas tuče gotovo sa svih strana. Njegova vatra je pakleno žestoka, ali nas štiti noć, a imamo i dosta iskustva u noćnim borbama. Počeše tući i topovi iz pravca Travnika, ali granate padaju pretežno po neprijateljevom rasporedu. Mi pojačavamo pritisak. Sve jače pritiska i naš 2. bataljon i zauzima kasarnu. I mi zauzimamo bunker kod kasarne. Ali — već je zora! O, kako ne možemo produžiti noć samo za pola sata! Uspjeh bi nam bio siguran, no nadamo se da ćemo i bez toga postići što smo željeli. Brzo je došao kraj takvim nadama: stiglo je naređenje da se povučemo. Nosimo mrtvog komandira voda, druga Matu Žarnića. Poginuo je pred samu zoru, od bacača. Iz naše čete imamo i trojicu ranjenih. Druga Matu smo sahranili kod sela Saklice. U Bosni, Hercegovini, Sandžaku i Crnoj Gori, svuda se drug Mate borio sa istim žarom sa kojim je bio spreman da se bori i za svoju rodnu Dalmaciju. Četa će ga nuvati u najljepšoj uspomeni. 3-7. septembar. Očekujemo da nas na položajima oko Turbeta zamijene jedinice 5. krajiške divizije. Šaljemo stalno po tri zasjede iznad Turbeta. S nama je i devet bivših domobrana iz Turbeta, koji su k nama prešli sjutradan poslije našeg neuspjelog napada. Njihova je želja da odu svojim kućama čim se ukaže neka malo povoljnija prilika. Mi im ne branimo. Kad su već tu, kod nas, prisustvovali su nekim našim četnim konferencijama i političkim časovima. Zanimljivo, oni ništa ne znaju ni o istočnom frontu, ni o padu Sicilije, ni o drugim političkim pitanjima. Mi sad nastojimo da im što više pitanja rastumačimo. Imali su u nas povjerenja već onda kad su se odlučili da prebjegnu, ali — kažu — ipak nijesu imali o nama ni približnu predstavu. Najviše su ih se dojmili naši unutrašnji drugarski odnosi, zbijenost našeg kolektiva. Jedan od njih, strastan pušač, već trećeg dana po dolasku našao se pobuđen da priloži u naš četni kolektiv šest kutija "Rame "— svu svoju rezervu, za koju je u početku vjerovao da će je ljubomorno čuvati za sebe. Neprijatelj je pokušao da s tenkovima i nešto pješadije prodre u pravcu Karaule. I mi i Krajišnici odlučno smo ih dočekali, pa su se brzo morali povući. 8-9. septelbar. Sinoć nas je smijenio na položajima prema Turbetu jedan bataljon 1. krajiške brigade. Mi smo jutros već oko 8 časova biti u Donjem Vakufu. Smjestili smo naše čete po voćnjacima blizu grada, pa smo nas nekolicina pošli da ga razgledamo. Grad je mali, nije se ni po čemu učinio privlačnim. Radnje su mahom otvorene, u njima se može kupiti kojekakvih sitnica, voća i povrća, ali za veoma skupe pare. Mi smo za naš četni kolektiv kupili duvana, olovaka, papira i bombona, tako da je svaki pojedinac iz čete dobio ponešto. Odavde treba da produžimo partizanskim vozom sve do Gornjeg Vakufa, pa smo pomalo nestrpljivi. Svi smo se radovali kad je voz stigao. Nezainteresovan posmatrač bi konstatovao da je to mali, čađavi, sasvim neugledan voz, ali za nas je u tom trenutku on simbolizirao slobodnu teritoriju i porast naše snage. Dok smo se tiskali oko tog našeg, partizanskog voza i dešifrovali značenje velikih, bijelih slova ŽNOV (železnice Narodnooslobodilačke vojske), napisanih na vagonima i na lokomotivi, dotrča odnekud iz grada jedan od naših drugova vičući na sav glas: — Italija je kapitulirala! — Šta, šta kažeš? — pitali su sa svih strana kao da ga nijesu bili čuli ili razumeli. — Pa, kapitulirala Italija, drugovi, sad je to RadioLondon javio — odgovorio je ovaj drug. — Ko kaže? — padala su i dalje sumnjičava pitanja. — Ja vama, a vi kome god hoćete, drugovi. Čuo sam radio-vijeeti svojim rođenim ušima, pa vi mi sad vjerovali ili ne! A kad je, koji trenutak zatim, ova za nas iznenadna vijest potvrđena i sa drugih strana, nastade opšte veselje na stanici, a malo zatim krenu i naš voz. Pjesma i klicanje, raznovrsni izlivi radosti zbog ispadanja iz stroja jedne od sila Osovine nastaviše se čitavim putem. Prosto ne znamo kad smo čas prije došli u Bugojno. Tek što je naš voz ušao u željezničku stanicu, u Bugojnu se otvori paklena vatra, najprije iz pištolja i pušaka, a onda i iz većeg broja automatskih oruđa. No mi se nijesmo uplašili. Uzeli smo to kao još jednu potvrdu da je doista tačna vijest o kapitulaciji Italije. Postrojili smo se i pošli u grad marševskom kolonom. Pred štabom divizije bijaše okupljena masa vojske i naroda. Komesar divizije, drug Mijalko Todorović Plavi, tek što je završio govor. A onda opet nastade još žešća pucnjava, praćena pravim vatrometom od raketa. Kad se pucnjava stišala, nastalo je pravo narodno veselje: igralo se, pjevalo, uzvikivale parole. Tek u 11 časova noću vratili smo se na željezničku stanicu i produžili vozom za Gornji Vakuf. 14. septembar. Pred sam polazak iz rejona Gornjeg Vakufa dobili smo popunu iz Podgrmečkog partizanskog odreda. Izgleda dobri su to momci, gotovo svi su stari borci. Fizički su mahom nejaki, ranjavani su ili su preboljeli tifus. Nadamo se da smo s njihovim dolaskom ojačali udarnu moć naših četa. Čuli smo da je u naše ruke pao Split. Sanjarimo o Dalmaciji. Mnogi od nas je ranije nijesu vidjeli. Naši drugovi Dalmatinci često su nam o njoj uzdišući pričali: "As ti gospu, ća je lipo živiti na moru. Ni usrid zime nima sniga!" Put u Dalmaciju, dakle, za neke naše drugove znači povratak u zavičaj. Ali, na žalost, mi na. tom putu nijesmo kompletni. Milan Veža nam je nestao, vjerovatno poginuo, negdje oko Zlatnog bora, Krsto Šupe je sahranjen blizu željezničke stanice Nemile, Vinko Čeko, Ivo Bjeliš i Anton Vela izgiboše u borbama između Zvornika i Caparda, sa Matom Žarnićem smo se zauvijek oprostili kod Turbeta. . . Drago B. NIKOLIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument