PRVA PROLETERSKA BRIGADA - SEĆANJA BORACA: KNJIGA II

16. septembar 1943. Stigli smo u Aržano. Već smo u Dalmaciji. Porušene kuće svjedoče o borbi s neprijateljem i stradanjima stanovništva. Narod nas je oduševljeno dočekao. Partizani su njihova rođena vojska. Proletere prvi put dočekuju i pokazuju još više pažnje. Svi se radujemo ovako prijateljskom i iskrenom susretu. Mnogi drugovi Dalmatinci nalaze poznanike i raspituju se za svoja mjesta i jedinice u kojima su ranije bili.

Istog dana je naš bataljon počeo prebacivanje prema Sinju. Kamioni su nabijeni kao grozdovi. Brzo odmiču zavijeni dimom prašnjave ceste. Odjekuju zvuk motora i gromke pjesme proletera. Još juče ujutro štab divizije i neki Englezi iz misije pri Vrhovnom štabu otišli su u Split.

Naš bataljon je danas na položajima prema Imotskom. Večeras nas je toplo pozdravio predsjednik mjeenog narodnooslobodilačkog odbora i davao nam vino da se počastimo. Uz dobro dalmatinsko vino, pjesma i veselje uzimaju sve više maha. Čekamo na red da se prevezemo na nove položaje naše brigade oko Sinja.

18. septembar. Juče ujutru stigli smo kamionima preko Trilja i Ugljana u selo Gornje Marasoviće. Iako smo se prevozili noću, u svakom selu narod nas je dočekivao i pozdravljao, a na dva mjesta djeca su bacala cvijeće. Odgovarali smo im pjesmom.

U ovom selu, pored iskrenog dočeka, imali smo i jedno prijatno iznenađenje. Nekoliko nas pozvao je jedan seljak U kuću i iznio nam po parče hleba i vina. Za nas je to bilo neobično, ali zajedno s domaćinom pojeli smo hljeb zalivajući ga vinom iz velikih čaša. Za Dalmatince je to sasvim obično.

Odavde se vidi Sinj i Sinjsko polje. Neprijateljev garnizon u Sinju drži se i očekuje njemačku pomoć. Avioni stalno nadlijeću okolna sela. Imaju aerodrom u Sinjskom polju. I transportni avioni bacaju bombe pri preletanju iznad sela, Mitraljesci su jedan oštetili, te se morao brzo vratiti na aerodrom. Stanovnici se boje prodora Nijemaca i ustaša iz Imotskog.

Mjesni narodnooslobodilački odbori su vlast u pravom smislu riječi i nemaju nikakvih teškoća ma u kojoj akciji. Odbornik nam priča o Vici Buljanu, prvoborcu Sinjske krajine. On je ovdje najpopularniji čovjek. U jednom selu blizu rijeke Cetine bio je na seoskoj konferenciji. Seljaci eu saznali da će se rušiti most preko Cetine i molili Vicu da ga ne ruši, jer je šteta, pošto Talijani i ustaše ionako neće dugo ostati. On ih je pažljivo saslušao i odgovorio:

— Lipo. To vas je neko privarija. Mi ne mislimo rušit most, samo ćemo ga malo spustit...

I zaista, tako je bilo, samo što se ta "spuštena" strana neće još zadugo podići. Ovi ljudi krasa su veseli, duhoviti i otvoreni.

20. septembar. Pomjerili smo se do sela Blata. Iz Splita smo dobili talijanske uniforme za cijeli bataljon. Ostale su nam samo naše kape. "Pozelenjeli" smo. Sreća što nema više talijanskih jedinica, inače bi moglo doći do zabune. Imali smo i dosad priličan broj talijanskih odijela, ali sad sve novo i još cio bataljon. Malo neobično. Teškoća je i s njihovim cipelama. Za mnoge drugove ne može da se nađe odgovarajuća veličina. Dok se vozimo kamionima neće biti teškoća, a kad počnu pješačenja, biće plikova i bacanja cipela. Mjeeni narodnooslobodilački odbor podijelio je seljacima naša stara odijela.

Mate^[1], naš komandir, odlazi za komandanta bataljona u dalmatinske jedinice. Čeeto se sporio s Lojom da je njegovo more "lipše boje i čistije od Drine". Lojo ne stiže do mora. Ostade sa svojim drugovima na Sutjesci. Ko zna da li će i Mate vidjeti više ikada Zelengoru i brzake Drine! . . . Pozdravljamo se.

— Zavolio sam vas sve. Bili su ovo moji najsrećniji dani. Ne znam da li više volim planine i rijeke, ili moje more i krš ... — s mukom se oprašta Mate.

22. septembar. Juče je bataljon stigao kamionima u Stobreć (7 kilometara od Splita). Mnogi drugovi su prvi put vidjeli more. Dalmatincima nije smetala ni noć, ni malo hladnoće da se okupaju u svom "lipom" moru. Mi smo pričekali dan i dobro se osvježili. More još nije bilo hladno, iako je septembar. Malo smo se i sunčali. Za uspomenu ponijećemo i fotografije s mora. Poslije kupaša odmaramo se u mladoj borovoj šumici. Tu nam je logor. Ova šumica je kao neka zelena oaza okružena sivim kamenom i sitnim, oskudnim žbunjem.

Ovo su nagle promjene za tako kratko vrijeme. Već smo se privikli na brza prebacivanja kamionima, i to sve bez borbi. Neki drugovi vele — bolje bi bilo da se mi pomalo i tučemo, da se ne zaboravi kako se ratuje.

Mještani nam pomažu da se orijentišemo. Vidi se Split. Iznad mora dižu se goli Mosor i Kozjak. Na prevoju između njihovih padina, prema Splitu, avioni stalno nadlijeću jedno brdašce. Rekoše nam da je to stara uskočka tvrđava Klis i da se njena posada još drži. Avioni im ^^aCaju hranu, municiju i vodu. Nekoliko dana vode se borbe, &li nepristupačnoet terena olakšava odbranu. Najveći broj padobrana namijenjen Klisu pada u ruke naših boraca, jer se oni nalaze u neposrednoj blizini. Bilo bi kod nas dosta Dobrovoljaca za bombaše da se ovo ostrvce neprijatelja po^opi i ne smeta saobraćaju prema Sinju, jer onuda prolazi najkraća cesta od Splita za Sinj.

Grupe iz četa idu u Split da razgledaju grad. Popodne idu i omladinci. Radujemo ee što ćemo vidjeti Split i njegov poznati Marjan.

23. septembar. Vratili smo se kamionima rano jutros iz Stobreća preko Kostanja u selo Donje Višnjevo. Nijemci su prodrli do Sinja i ugrožavaju Split i okolicu. Ovdje saznadosmo da su komora saniteta i intendatura brigade zapljijenjene. Bili su neoprezni i Nijemci su ih iznenadili.

S grupom omladinaca bio sam jutros u Splitu. Išli smo pješice. Na dva mjesta seljaci su nas pozvali na grožđe u njihove vinograde, Raduju se što mirno i slobodno žive i rade. Već su čuli da je 1. proleterska stigla u Dalmaciju.

Oko Klisa su i juče kružili transportni avioni. Na prilazima Splitu čitav sistem talijanskih bunkera od armiranog betona. I nehotice pomisliš kako bi bile teške borbe dok bi se osvojili ovako spretno raspoređeni bunkeri. Na periferiji Splita porušene zgrade od njemačkog bombardovanja.

Stigli smo u prvi sumrak. Split je pun Talijana iz razoružane divizije. Slobodno se kreću. Njihovi oficiri, dotjerani i utegnuti, voze se automobilima. To nam je neobično. Kapitulirali su i razoružani, a zadržali automobile. U pristaništu nema brodova, pusto. Obala široka i čista. Mali talasi zapljuskuju obalu i donose svježinu ovom etarom gradu — borcu. Samo smo trenutak zastali kod Dioklecianove palate, toliko da možemo reći da smo je vidjeli. Žurili smo da se popnemo na Marjan.

Žalili smo što nijesmo bolje vidjeli Split i njegovu okolinu, ali smo zadovoljni i ponosni što smo bili tu odakle je ponikla naša omiljena pjesma "Marjane, Marjane, ća barjak ne viješ". Ponosni smo bili zastavom koja je pod udarcima vjetra i sama stvarala ritam nezadržljivog kretanja slobode i pobjede. Proleteri su pjevali Marjanu i slobodi, a šum borova i treptaji zatalasanog barjaka raznosili su pjesmu i uplitali se u nju.

Vraćali smo se s Marjana uzbuđeni i sjetni. Benzon^[2]nam je pričao o svojoj velikoj ljubavi za Split i svoje selo Vranjic. Na domaku je kuće, a ne može da posjeti svoje.

U gradu krstare patrole. Naroda nema mnogo. Svugdje nas predusretljivo presreću. Neki pozadinci nam pomogoše da se povezemo kamionom koji je išao za Stobreć. Da smo pješačili i nazad, jedva bismo stigli do pokreta bataljona.

25. septembar. Zaobilazimo selo Lovreć i izbijamo na brdašce iznad njega. Neveliko selo, skupljeno u dolinici, izdužilo se dalje oko ceste. Neki primorski krovovi od iloča kao da su utonuli između kamenih podzida i ograda. Seljaci nam na zastanku nude grožđa i vode. Prilično su zaplašeni. Prije dva dana jedna njemačka kolona probila se ovuda od Imotskog do blokiranog garnizona u Sinju. Naše jedinice ponovo zatvaraju ovu cestu. Na okukama, prema selu, cesta je ispresijecana manjim preprekama od nabacanog kamenja.

Jedna padina brdašca pošumljena je mladim borovima, druga, prema cesti, isparcelisana je naslaganim kamenjem s malim oazama plitkog zemljišta za lozu. Neka šumica kao da je stvorena za odmor i zaklon od aviona.

Ovdje smo rezerva bataljona. Druge čete su na položaju malo dalje, na istoj cesti prema Imotskom. Iznenada čujemo nekoliko, a zatim sve više pucnjeva u pravcu naših četa. Malo zaplašen, Talijan — mitraljezac iz neke novoformirane jedinice žuri otuda i kaže da dolaze Nijemci tenkovima. Ne vjerujemo, ali se žurimo prema cesti. Ubrzo vidimo krov jednog kamiona. Zastade ispred prepreka. Za nekoliko trenutaka Nijemci počinju da tuku topom iz neposredne blizine suprotno brdašce, gdje se vide neki ljudi, a onda u pravcu nas. Prebacuju nas. Iznenađeni smo. Privlačimo se što bliže cesti. Prve bombe lete na Nijemce, a puškomitraljezi pletu po cesti i kamionima. Jurišamo u streljačkom stroju. Jedna putnička kola zamiču iza prve prepreke prema Lovreću. Ratko^[3] ih tuče šarcem, ali ona zamakoše iza okuke. Zaplijenili smo jedan top, dva kamiona sa artiljerijskom municijom i drugi materijal.

Nemamo dovoljno vremena da se radujemo. Obezbjeđujemo se prema Imotskom. Nikola,⁴ Mirčeta⁵ i Dobrila⁶ dovlače kamenje za prepreku. Zasjeda je postavljena na prvom zavijutku ceste. Ostali evakuišu materijal iz kamiona u susjedne šumarke u udoljici. Pripremili smo kante s benzinom i odredili ko će šta raditi, ako ustreba da eve zapalimo.

Neko od boraca u prolazu objasnio nam je da je taj zaplijenjeni top haubica 105 mm. U žurbi se ne sjetismo da ga više pripitamo. I on ode, pristižući svoju desetinu, koja je hitala na položaj.

Haubica je do maločas bila okrenuta prema nama. Obilazimo je i zagledamo. Prepriječila se preko ceste, cijevi podignute prema Biokovu. Najmlađi hoće da je opipaju.

Stariji su oprezniji. Nemamo ni jednog artiljerca. Nikola^[4] prilazi zatvaraču i nešto pomjera.

— Izgleda da jeste, nije dobro nalegao zatvarač —odgovori Nikica pažljivo ga otvarajući.

Granata je u cijevi s nepritvorenim zatvaračem. Nikica ga čvrsto zatvara. Kanap za okidanje visi.

— Sklonite se do tog zida, probaću da potegnem ovaj kanap — upozorava Nikica.

Nikica još jednom gleda zatvarač i odmjerava dužinu kanapa, pa se odmiče korak u stranu. Gleda nas kao da hoće da kaže da je sve u redu. Nama je to sumnjivo. Bojimo se da haubica nije napunjena kako treba i da nije sve ispravno. Željeli bismo da uspijemo i ne razmišljamo gdje će granata pasti.

Nikica povlači kanap. Veliki oblak dima i prašine obavi haubicu. Trzamo se. Nijesmo očekivali pucanj. Postolje topa se malo pomjerilo unazad i ostavilo još dublju brazdu na prašnjavoj cesti.

Skupljamo se oko haubice. Opšte veselje. Prolaze drugovi Dalmatinci iz novih jedinica. Radoznalo nas posmatraju kako se veselimo kao djeca uspeloj igri. Vide o čemu je riječ, pa se i oni raduju zajedno s nama. Donosimo sanduk piva iz susjednog kamiona i uzimamo po flašu na dvojicu, da ugasimo žeđ i proslavimo prvi pucanj naše haubice. Drago,^[6] naš petnaestogodišnji Sandžaklija, još zagleda i odmjerava haubicu.

— Da "Omladinku" primimo u četu, neka pođe sa nama -— kaže trinaestogodišnji Jovče.^[7]

— Ona je velika gospođica, pa ne može da se odvoji od ceste — ozbiljno objašnjava Ante.^[8]

Mirno je. Dolazi kurir iz štaba bataljona i javlja nam da su druge čete našeg bataljona uništile četvoro nemačkih bornih kola i šest kamiona. Kurira častimo pivom i darujemo njemačkom baterijskom lampom i kutijom hercegovačkog duvana. Zadržavamo ga da se veseli s nama, ali on žuri u štab brigade.

Nikako da se odvojimo od naše "Omladinke". U našim očima Nikica je sad stručnjak za artiljeriju, jer je prvi namjestio zatvarač i potegao onaj kanap. On se već malo i poneo i počeo da nam objašnjava o nišanskim spravama haubice, kao da više od nas ostalih zna. Razmišljamo kakav cilj da tražimo. Drugovi Dalmatinci pokazuju nam pravac prema Imotskom i Studencima. Nikica okreće i podiže cijev.

Svi se slažemo. Sve više vjerujemo Nikičinoj "stručnosti". Nekako smo sigurni da ćemo tući baš Imotski. Vadi Nikica granatu iz sanduka i namješta je u ležište. Sve je pripravno.

Jovče se smije i ne vjeruje da će on pucati. Nikica ga uzima za ruku i ostaje s njim. Pomaže mu da povuče kanap. Ovoga puta ne sklanjamo se daleko. Ponovo oblak dima i prašine. Jovče trči prema Dragu razdragan, rapšrenih ruku.

Čestitamo Jovčetu i dijelimo njegovu radost. Nije vidio ni top-igračku, a pucao je kao odrasli. Kad se vrati Rade^[9] iz brigadnog saniteta, dugo će mu pričati kako je bio tobdžija i kako to nije tako strašno.

— Najsretniji sam danas — kaže sad Drago vraćajućc se od topa sav drhtav i veseo.

— Šta se praviš važan, pucao iz topa, pa šta? — zadirkuje ga njegov vršnjak Dušan.^[10]

— Danas sam prvi put i bombu bacio. Znam da sam mali za top, ali biću bombaš.

— Zajedno ćemo na bunkere, nemoj da se ljutiš — kao d_{a se} izvinjava Dušan.

Čuje se zvuk aviona. Brzo trčimo što dalje od ceste i sklanjamo se iza kamenja i žbunja. Tri aviona kruže duls ceste i mitraljiraju, a negde podalje i bombe izručiše.

Naš prvi vod otišao je 27. septembra u pratnju divizijske bolnice i artiljerije.

Nijemci su i dovde stigli. Pale sela, kolju i pljačkaju. Došli su da dovrše ono što su četnici počeli prošle godine. Juče kad smo prolazili kroz selo Gata seljaci su nam pričali o zvjerstvima četnika nad golorukim starcima i djecom dok ih nijesu rasterali partizani s Biokova. Jedna žena nas je ljubila i blagosiljala. Sin joj je u partizanima. Vodila je magare natovareno korpama s grožđem. I dok je ona s nama razgovarala, ono je mirno i strpljivo držalo svoj teret. Išli smo u pravcu njene kuće. Rekli smo joj da idemo u susret Nijemcima na Mosoru. rila je magarca i dala nam ga da prenesemo sanduke s municijom do položaja.

— Kad stignete gore, vi ga pustite i on će stići kući — ispratila nas je g/^želela nam svaku sreću.

Danas su nam žene iz sela Gata donijele grožđe. Uz kamenjar se kretala neobična kolona žena s korpama grožđa na glavi. Utolili smo i žeđ i glad u ovom pustom kršu. Radovali smo se što smo opet videli našu poznanicu Katu. Rekla nam je da je njen "maga" stigao još u toku noći. Neki seljaci su joj govorili da ga više neće vidjeti, ali ona kaže da je vjerovala svojim sinovima.

Vode se uporne borbe s Nijemcima. Dovukli su i motorizaciju u ova brda. Najteže je izdržati vatru artiljerije i minobacača u ovom kamenjaru. Naročito jaku borbu vodi naša 2. četa. Uništili su dvoja borna kola. Izgleda da ćemo steći iekustvo kako se ratuje i u ovom golom i pustom kamenu.

6. oktobar. Poslije dvadeset dana vratili smo se iz Dalmacije u Eminovo Selo kod Duvna. Na Mosoru smo vodili borbe s Nijemcima dva dana. Posljednja dva dana bili smo na položajima oko sela Kamenskog blizu Aržanog.

Danas je stigao i prvi vod. Imali su puno teškoća oko izvlačenja artiljerije. I naša haubica prešla je Dinaru.

Opet su omladinci svi zajedno. Ovih deset dana kako smo razdvojeni izgleda nam cijela vječnost. Izljubili smo se i priredili veselje.

Ponijeli smo najljepše uspomene iz susreta s narodom junačke Dalmacije i njenim borcima.

^[1] Мате Бошковић

^[2] Иван Бензон

^[3] Ратко Курузовић.

^[4] Никица Вукојевић.

^[5] Ћиро Сикавица.

^[6] Драго Трипковић.

^[7] Јовче Ђурић.

^[8] Анте Тука.

^[9] Раде Радоњић.

¹⁸ Душан Остојић.