DUŠAN VUJOŠEVIĆ Hrabri mitraljezac   Ova prilično skraćena priča o jednom mitraljescu iz našeg 1. bataljona, tačnije: iz 3. čete, dug je prema poginulom drugu, jednom od mnogih, ali ipak drukčijem od svih. Drukčijem od Tome Kojičića i Veljka Miladinovića, koji su iz 6. bataljona "gostovali" kod nae kao pojačanje za vrijeme opsade talijanskog garnizona u Kalinoviku. Dragutin Lutovac, Mihailo Nedović, Mirko Novović bili su takođe popularni, ali na puškomitraljezima marke brno, šarac i lakim bredama, dok je takozvana šinjara Milonje Stijovića s gajkom od tri hiljade metara odlično poslužila u mnogim prilikama, pogotovu prilikom prepucavanja sa uetašama oko Kupresa. Na prvi pogled Dušan Vujošević mogao je da liči na čovjeka pomalo na svoju ruku. Energija koja je u njemu ključala bila je one vrste koja u tom vrenju bljeska protivrječnostima. Rijetko sam i prije i kasnije srio tako gordu a prisnu, nesavitljivu a blagu, nestrpljivu a opet stamenu i upornu ljudsku prirodu. Bio je uzbuđen kao košnica pčela, a opet pun ceke tišine koja se nikada ne miri u svojim dubinama. Onih julskih dana 1941. godine kada se krenulo na Berane bio je u najboljim godinama. Njegov izvanredno precizni instikt pomalo odudara od uspavljujućih porodičnih irilika u kojima je odrastao. To čulo produžavalo se kod njega i na vrijeme, i na osjećanje za pravičnost, na prirodu, ljude i događaje, kao i na one grozničave ratne trenutke kada dio sekunde odlučuje o smrti, o pobjedi i uzmaku. Bljeskom tamnih zjenica, hitrinom misli, jednako je pronicao odstojanja na gajki teške brede kao i pravac kretanja kroz mrakove zelengorskih šuma. Ko god ga je poznavao morao je da ga poštuje, tu energiju odlučno poštenu, tu vjeru u postojanost sebe i drugih u tom zbijenom, crnomanjastom mladom čovjeku čekinjaste guste kose i energične fizionomije. Imao je zamišljen pogled i tesano čelo inadžije. Ne, s njim nije bilo veselo svađati se, ali i da je ikada došlo do toga, morao bi svako "s one strane" koja se zove Dušan da prepozna čovjeka koji se nikada neće poslužiti nečasnim sredstvima, jer je za takve prilike lukavstvo oružje slabotinje. Njegov posao bio je — da u ime sjutra, za buduće arheologe obogati tlo nekadašnjeg Ilirika, da oblapornim nasljednicima starog Rima, Teutoncima kukastog krsta, zagorča dan i "osladi" našu dobru zemlju, koja je mnogima ovog rata začepila usta. Kažem borba, ubijanje. I to je jedno od mnogih protivrječnosti koju je dijelio sa svim partizanskim borcima. Ali, kako je i sam govorio, "nijesu Njemci i Talijani leptirovi na livadi koja se zove Jugoslavija, pa mahneš kapom i oni odlete. Svinju moraš nogom u njušku". Najteže je sada, poslije toliko godina, ponovo ga sklopiti iz nekoliko viđenja. Lakše je sastaviti pocijepanu sliku iz parčadi koje je vjetar već razbacao po polju. Da mi je ostavljena makar i trunka slobode da izmišljam, lakše bih povezao detalje i oni bi se sami vodili i pomagali u naziđivanju lika. Ali, ovdje, i bez te olakšice, sjećanja na Dušana su takva da će možda neko reći: nemogućno. Ali još na početku molim Sumnju da se sjeti, mada Dušan nije heroj te vrste, da čovjek ne poznaje svoje mogućnosti dok ga, kao u onoj narodnoj priči, učiteljica Nevolja evojski ne priklješti. Pred ulazom u tekstilnu trgovinu Vujošević, jednu od najvećih u glavnoj ulici predratnih Berana, često je sjedio mlad čovek, zadubljen u novine, ilustracije, knjige. Sa tankim brčićima, ležerno uvaljen u pletenu fotelju, rano progrušanih sljepoočnica bio je nalik na nekog od heroja stripovanih romana, kojima je, činilo se, tada često "ubijao" preduga palanačka popodneva. Bio je već oženjen i otac dviju djevojčica. Satima je ostajao tu, na pločniku, omamljen jutarnjim suncem i knjigama sa čijih je stranica podizao oči samo da umiri djecu. Član milionarske trgovačke porodice Vujošević, Dušan je uoči rata malo ličio na poslovnog čovjeka, a još manje na ambicioznog trgovca "od napretka". Podsjećao je na jednog od onih rijetkih pobunjenih bogataša koje sitost nije moralno usmrtila. Možda je u avanturističkim romanima nalazio onaj drugi, življi život, hranrgo maštu krupnim zbivanjima, nečim iz temelja drukčijim od palanačkog trgovačkog tavorenja, prebrajanja, bakalisanja, pravJBenja od dinara — dva... i... do očaja malograđanski "jasne" budućnosti. I tako, sve do 1941. godine, do tutnja njemačke motorizacije uz Lim, do dolaska Talijana i ustanka u beranskom kraju, do onih neobičnih, tijesnih dana i predugih noći strepnje. Tek u vrijeme odbrane slobodne teritorije, Berana i okoline, od talijansko-balističkih bandi, koje su navaljivale i preko planina, od Metohije, zatreperilo je pred mojim očima ponovo Dušanovo ime, i to sa šapirografisane stranice partizanskog biltena, u kome ga je rukovodstvo ustanka u Crnoj Gori javno hvalilo za izvanrednu hrabrost kao mitraljesca na frontu prema Metohiji. Tih dana na tek oslobođenim beranskim ulicama, dana prvog narodnog odbora i nove slobode, gomila zaplijenjenog talijanskog oružja i prvih četa narodne vojske, iz Dušana Vujoševića, iz njegove nekadašnje prividne ležernosti uspravila se naglo, sa bredom preko ramena, neobična hrabrost ravna onima sa stranica narodne pesme. Uskoro sam se s njim i lično srio. Za vrijeme napada na Rastodera, jednog od muslimanskih kvislinga; pošto nijesam imao puške, dodijeljen sam Dušanovom odjeljenju, da ređam metke u crne okvire njegove teške brede . . . Slutio sam po mraku da smo na ćuviku; uzalud sam trudio pogled, dolinu pod nama skrivala je magla i ponoć na čijem je dnu šumila rijeka, ili vjetar. Spreman za prve rafale, iščekivao je da borci najprije upadnu u pojate ovog krvoloka, koga je trebalo kao simbol izdaje zbrisati sa episka živih. Nervozan i isprekidan početak borbe uskoro je "začinio" krupan, efektan glas teškog mitraljeza. S vremena na vrijeme podigao bi prst sa obarača, oslušnuo dozivanje razbijene muslimanske milicije, lične garde Rastodera, pa ih opet prosute po brdima nasumce tražio rafalima. Ćuteći pružio bi ruku za novim punim šaržerom i breda je opet ponavljala jedno otegnuto: hhhaaa! nadjeveno potcikivanjem stravljenih grupa i gustim pucketanjem pušaka oko Rastoderove kuće. Sa urlikom talijanske artiljerije, koja je svu noć bjesnjela, miješao se ofanzivni hohot Dušanove brede. Čudno zagledan preko mušice, skoro upijen u neprijateljeve rovove, na Pljevljima je dejstvovao sa čistine, nezaklonjen, izložen snopovima reflektora koji su prelazili preko njegovog lica i tražili metu, sa jedva stotinjak koraka. Ni te, ni drugih ratnih noći ni dana, mitraljezac Dušan Vujošević nije priznavao nadmoć neprijateljeve vatre. Pritiskujući obarač, znao je da sada naši uskaču u rovove, hvataju se ukoštac sa "žabarima", ubacuju bombe, uskaču u drugi red rovova, puze prema novim puškarnicama, kroz bodljikave žice. . . Osjećanje duga pred slobodom pretapalo se u ubojitost, u obavezu prema saborcima, u vjeru u svoje drugove, partizane, komuniste, u vjernost borbi.. . A izjutra dođe najteže. Karabinijerskim nišanima sunce otkri čiste mete, uspravljene partizane u jurišu i među njima Dušana Vujoševića sa mitraljeskom cijevi na ramenu. Poslije neuspjelog napada na Pljevlja, u Pavinom Polju, dobrovoljno se prijavio u 1. proletersku brigadu, u 3. četu njenog tada formiranog 1. crnogorskog bataljona. Od tada, njegov put je ujedno i borbeni put 1. proleterske, sve njene bitke i pokreti. I ma koliko se detaljisalo iz borbe u borbu oko tog lika, bez i trunke fraze može se reći da od ustanka u Beranima do pošbije, u ljeto 1943, Dušan je rijetka ujednačena hrabrost, bez trenutka kolebanja. Sem što se ponekad na kratko odvajao od 3. čete (s posebnim jedinicama teških oružja, sa pratećim vodovima i četama bacača i topova, a sjećam se, u jednoj borbi je rukovao teškim bacačem), pretežno je bio tu, sa svojim 1. bataljonom. U danonoćnim marševima, u iscrpljujućim preganjanjima s crnogorskim četnicima na Durmitoru i Sinjajevini, ne sjećam se da sam ikada čuo uzdah malaksalosti sa njegovih usta. Na Markovom brdu kod Kolašina, četnički topdžija je uzeo direktno na nišan njegov mitraljez. Počelo je mučno vrebanje i zadavanje spretnih udaraca. Sekunde su odlučivale o tome — ko će koga. Najprije bi planula cijev brdskog topa pito u Kolašinskom pol^u — znak da se nišandžija Vujošević blagovremeno udalji sa odjeljenjem za koji trenutak od svoje brede. Brojali smo, sve dok se pred nogarima mitraljeza ne rasprsne precizno poelata "jabuka", a onda bi Vujošević opet "rešetao" četničke strojeve svojim takođe preciznim rafalima. Taj dvoboj trajao je čitavo jedno popodne. Bio je obdaren čeličnim nervima, što je neprijatelj mnogo puta osjetio, bilo da je Dušanovo oko preko mušice "biskalo" talijanske pelerine i balističke čakšire po dolovima Cmiljevice, ili na Ulogu crnogorske četnike, povijene pod pljačkom, ili njemačke maslinaste protuve kod Ključa, Jajca, na Čelebiću, Zvorniku, Crnem boru, ili Francetićevu "Crnu legiju" na padinama Cincara. Ta neumorna, odista monumentalna hrabrost kao da je izvirala dijelom i iz karaktera, iz dubokog prezira prema strahu; kukavice su za njega bile "pomalo živi mrtvaci". Znao je da napravi razornu i nepravednu šalu na račun pojedinih nevičnih boraca, još neprekaljenih mladića iz popuna bataljona, koji bi se ponekad i zbog nervne labilnosti stvarno razboljeli uoči težih okršaja. Za njih je trebalo imati malo više strpljenja, postepeno ih uvoditi u stravu borbe, dok se na primjerima iskusnijih boraca ne uvjere da "svaki metak nije namijenjen baš mome čelu". Nikada neću zaboraviti okršaj s Francetićevom "Crnom legijom" na Cincaru, koja se probijala prema Livnu. Jutarnje sunce blještalo je pravo u oči, a iza tog zasljepljujućeg purpura, sa razvijenim barjacima prosula se jedna od najkrvoločnijih ustaških bojni. Na ledini, ispred šume i 3. čete, Vujošević istrčava sa odjeljenjem i postavlja u žurbi mitraljez da bi što bolje iskoristio prve trenutke razvijanja neprijatelja u strij elce, jer su redovi najgušći za mitraljeske rafale. Bila je to jedna od težih borbi kada smo imali šest mrtvih u bataljonu, pretežno ubijenih u čelo. Imao sam utisak da je Dušan u toku te uraganske pucnjave ne samo rafalima već i psihološki "kontaktirao" sa neprijateljem, pratio njegova raspoloženja, kako bi mu "išao uz nos", strugao mu po nervima, da bi što jače osjetio psihološku nadmoć . . . I tu, na ledini, kao na dlanu, inadžijski se pokazivao neprijatelju i mamio vatru na sebe. Meci su praštali, jaukali, udarali o nogare, i to je potrajalo dosta dugo. Kao da je neprijatelj gubio vjeru u svoje oružje, vatra je "odšetala" prema drugom sektoru. Nervi su pobijedili pljusak čelika. A onda se, prebacivši kao metalni štap cijev brede preko ramena, odgegao na čelu svog odeljenja u šumu. Kod Mojkovca satjerani na Sinjajevinu, četnici su u krdima odstupali podnožjem preko livada prema Kolašinu. Slomljeni u prethodnim sukobima, pružili su još jednom sliku svoje moralne bijede i poraza. Naš bataljon, pod krajnje umješnim komandovanjem Pera Ćetkovića, uzastopce ih je presijecao u odstupanju, iznenađivao, razbijao. Po putevima su ostajali tragovi četničke "ideologije" — klubad, vuna, verige, žarači i tronošci, napljačkani od partizanske sirotinje na Durmitoru i Sinjajevini. Trebalo Je samo žuriti i ne dati im da se zaustave, kidati ih dalje, i razbijati na grupe, a zatim u — zarobljenike. U tom pretrčavanju i presijecanju, Dušan se sa svojim °djeljenjem obreo ispred samog čela četničke kolone skupa sa puškomitraljescem Novovićem. Otvorili su vatru pravo u prsa četničke rulje koJa se naJprije skamenila, uskomešala, i zatim razbjegla u dvije grupe. Jedna je okrenula preko Tare da hvata zaklon pored obale, a druga se razvila u strijelce, stranom pravo na isturenu grupu partizana, na mitraljez. Rijetko je kada Dušan tako ubrzano praznio okvir za okvirom, dok se "ojkanje" četničko primicalo kroz rijetki šumarak prijeteći da ga zarobi. Do posljednjeg mogućnog trenutka ostao je tu, isturen na brdu, već odeječen četničkim obilaskom. Onda je sa postolja skinuo vrelu cijev i požurio uz brdo da se što prije skloni pred očajničkom bujicom poraženih četnika kojima je njegova breda onemogućavala povlačenje. Moralo se žuriti. Sekundi su odlučivali. Uzbrdo je Jusuf Dorić iznemogao. Talas četnika ga je zahvatio. Nađen je kaenije u šumi zaklan, kraj staze kuda je progonjeno krdo četnika maločas protutnjalo. Sve mi ga više pretiče: bježi mi van ovih redaka. Ne toliko što ga ne slutim, već zbog nemira, ogromnog, neutoljivog nemira, sličnog planinskom brzaku; i zbog kontrasta koji ga, sve dok ovo pišem, čine čas Taras Buljbom, čas Hamletom. Da ilustrujem bolje složenost tog lika, hvatam u letu sjećanje na jedan isječak iz razgovora o Dušanu, negdje oko Bosanskog Grahova u toku borbi sa Đujićevim četnicima. Njegova borbenost imala je po jednom tadašnjem "mišljenju" iz naše čete "nečeg legionarskog, divljeg". A iza tog razglabanja, osjećao sam, vukla se glupa stara sektaška predrasuda o Dušanovom "milionarskom poreklu." Zato što se nije dao lako "svrstati", ljude naviknute na eheme "odoka" zamarao je sobom, neke krute linijaške naravi u četi više nego što treba. Kada govorim o kontrastima, mislim na izvjesne otpore prema bezdušnom svrstavanju. Disciplinovan u najtežim trenucima borbe, on se kao hrast u pećini, kao živ u mrtvačkom sanduku bunio protiv nepotrebne strogosti, jer se oejećao ubogaljen onim besmislenim glupostima koje nazivamo (jalovom sitničavom) tačnošću. U tom otporu Dušanovom bilo je više reagovanja zdravlja prema eakaćenju u ime reda nego mladićkog anarhizma. Ja sam u Dušanu ne jednom vidio svojstva Ili-Kuča Marka Miljanova, na koga asocira i njegov mučenički kraj. Istina o njemu, o njegovim unutrašnjim kvalitetima ne bi bila puna kada priči o spontanom karakteru njegove hrabrosti ne bismo dodali istinu da se ona evojom ljepotom oslanjala na njegov ideal, na revolucionara. Svijest o događajima bila je duboko komunistička, jer se prema svemu što se zbivalo oko njega i u svijetu odnosio aktivno. Njegov život je to najbolje pokazao. Prilagođavanje novim uslovima boračkog života brzo ga je oslobađalo navika ranijeg izobilja, goepodstvenoeti, jer je Dušan iskreno mijenjao eebe u odanog, istrajnog proleterskog borca. Otkidao se od svoje prošlosti ćutanjem, mišlju. Dalek od svakog verbalizma i površnosti, u tome je čak išao do neke vrste još jednog "rata sa samim sobom, nekadašnjim", do uhođenja svojih misli "da li su dovoljno na svom mjestu, da li mogu da izdrže sopstvenu kritiku". On je zaista sve žrtvovao svom cilju još prije nego što je dao ono najdragocenije, život. Taj izvanredni borac i čovjek bio je dostojanstven i plemenit i do suza osjetljiv na primjedbe koje bi došle od strane Partije. Na položaju komandira prateće čete tu svoju unutrašnju strogost pretvorio je u intenzivan rad "na uređivanju prilika u jedinici". Partijska organizacija 3. čete primila ga je u Partiju kasnije nego što bi se očekivalo, tek negdje krajem 1942. godine. I to nakon intervencije bataljonskog partijskog rukovodstva, protiv nečega što je ličilo na sektašenje. Prijem u Partiju učinio je Vujoševića još inicijativnijim, unio je više dobrote u njegovu hrabrost, oslobodio ga je elemenata inata, podstakao ga da kao borac šire gleda i da se svestrano unosi u čitav plan svake bitke. Prateći ga i kroz ono što se o njemu govorilo poelije Sutjeske, Dušanov podvig ispred Zelengore graniči se s najsmjelijim djelom mašte; pred zidom neprijateljevih snaga štab 1. proleterske divizije tražio je najslabije tačke u obručima. To, da smo dva puta već iz Crne Gore u Bosnu prelazili preko Jeleča, neprijatelj je mogao lako da zna i na osnovu toga još lakše da pretpostavi da ćemo se i u petoj ofanzivi usmjeriti tamo. Ili — tuda negdje, na liniji Ulog—Kalinovik. Nikada kao tih trenutaka nijesu bile potrebne hrabre oči i usta koja bi razbila neizvjesnost podacima o stvarnom stanju neprijateljevog rasporeda na tom sektoru, da bi omogućila konačan potez naših jedinica, jer sve drugo bilo je gatanje i prazni rizik. Istog dana kada se komandant 1. bataljona, Savo Burić, oprostio sa bataljonom i pošao u drugu jedinicu, Dušan kreće sa Mrkalj-klada, kao obaveštajni oficir 1. proleterske divizije, na jedan od najtežih obavještajnih zadataka. Slični izviđači pošli su tada i iz drugih bataljona naše brigade. Prve njemačke jedinice već su zaposjele Sutjesku. Probio se između njih i preko Zelengore, kroz četničke zasjede, dospio do Oblja, kod evojih prijatelja, gdje je njegov 1. bataljon boravio nakon Igmana 1942. godine. Odatle je ispitao kretanje i jačinu neprijateljevih snaga °D Uloga prema Kalinoviku, Jelašcu i Miljevini. Njegov povratak u jedinicu i sabrani podaci o koncentracijama neprijatelja na Barama, Košuru i Jelašcu orijentisali su 1. proletersku diviziju između tih čvorova i kasnije usmjerili čelo čitave glavnine preko Miljevine, gdje su lako raspršena neznatna njemačka obezbjeđenja i bio uspostavljen mostobran, o koji se tog dana, a i kasnije, slomilo nekoliko njemačkih juriša iz pravca Foče. Dušan se nije više zadovoljavao da "prikiva" neprijatelja preciznim rafalima, da ga natjeruje da legne u blato. Podvig ispred Miljevine uvrstio ga je među prve, najsmjelije i najduhovitije obaveštajce našeg rata. Oslobođenje Vlasenice, Srebrenice, Drinjače i Zvornika poslije pete ofanzive, nagovještaj talijanske kapitulacije i nagli pokret 1. proleterske za Dalmaciju, vijesti da se i na taj novi "proplanak" slobode od Tuzle kreću dva ustaško-domobranska zdruga, specijalno obučena u Njemačkoj za borbu protiv partizana — zatekli su Dušana Vujoševića na dužnosti obaveštajnog oficira 16. divizije. Njegova je hrabrost i tu često poetajala neopreznost. Ono što borca krasi, obavještajca često uništava. Vujošević je prikupljao podatke; terenom koji je držao neprijatelj kretao se pod vidom trgovačkog putnika. Četnici su posumnjali, i tako je pao u neprijateljeve ruke u ljeto 1943. godine. Mučili su ga da bi od njega saznali dragocjene podatke o snazi i namjerama partizanskih jedinica, ali Dušan nije popustio. Uzaludna su bila sva nastojanja dželata. Umro je u najtežim mukama, ali četnička izdaja od njega nije izvukla ni jedne riječi. Radonja VEŠOVIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument