PRVA PROLETERSKA BRIGADA - SEĆANJA BORACA: KNJIGA II

Sreo sam u Revoluciji nemalo ljudi koji su se isticali izuzetnim sposobnostima, vojničkim, političkim, organizatorskim, koji su se u njoj naglo rascvjetali u jake, izrazite ličnosti, mada je vremenski rok njihove aktivnosti bio, avaj, ponekad vrlo kratak. Izginuli su u bitkama, pokošeni prije vremena, ali lik njihov oetao je blizak[1] nezaboravan, nadahnujući ne samo za uzak krug ljudi koji su ih izbliže znali nego širim slojevima učesnika u Revoluciji.

To su bili mahom aktivisti naše Partije koji su i do rata imali za sobom duži ili kraći niz godina ilegalnog revolucionarnog rada, ali kojima je tek Revolucija omogućila da široko razmahnu krilima, da ispolje sve svoje ljudske kvalitete u najvišem stepenu, da daju svoju punu mjeru.

Među takve ličnosti spada Filip Kljajić-Fića, jedan od organizatora ustanka u Srbiji, koji je, kao politički komesar Prve proleterske divizije, poginuo kod Zvornika u julu mesecu 1943. godine.

Jedne julske večeri 1941. godine, kad su se stanovnici okupiranog Beograda žurili svojim kućama jer se bližio policiski čas, sreo sam se s Fićom. Taj susret trajao je svega nekoliko minuta — trebalo je da se samo vidimo da bismo se sutra u vozu, kojim ćemo se odvesti na zajednički posao, mogli poznati. To je bilo moje prvo viđenje s njime. Zapamtio sam dobro njegov prav stas, opuštene plave brkove i prodoran pogled žućkastih očiju koje su me ispitivački i netremice posmatrale.*

Docnije, kao članovi Glavnog štaba partizanekih odreda Srbije, prokrstarili smo Fića i ja za prva tri mjeseca ustanka bezmalo svu zapadnu Srbiju: Kosmaj, Kolubaru, Brankovinu, Šumadiju, Rudnik, Jadar i Rađevinu. Pješice i vozom, čezama i autom išli smo iz odreda u odred, sređivali u njima stanje, vodili ih u prve akcije, povezivalrh ih međusobno. To su bili slavni dani: za tri mjeseca ustanak u Srbiji je veoma brzo i burno prošao put od prvih akcija mladih, tek formiranih partizanskih odreda do uzimanja gradova, od prvih iskri do pravog požara koji je zahvatio cijelu Srbiju.

Na takvom radu, koji iziskuje od čovjeka krajnje naprezanje svih njegovih snaga, u takvom vremenu, u kome se događaji veoma burno, skokovito i dramatično razvijaju, posmatrao sam Fiću iz dana u dan i vidio ga u najraznovrsnijim situacijama i najrazličitijim raspoloženjima. Vidio sam ga na sastancima štaba, gdje se mirno raspravljalo, u akciji, kad je trebalo donositi odluke brzo i bez kolebanja, na partizanskim sastancima, kad je trebalo ispravljati pojedince ili cio kolektiv, prilikom saslušavanja zarobljenih neprijatelja ili na maršu pod uslovima veoma nesigurnim, kad je na svakom koraku vrebala smrtna opasnost. Vidio sam ga mirnog i naoko ravnodušnog, oduševljenog i razjarenog, raznježenog ljepotom pejsaža Srbije ili uznemirenog zbog neizvjesne sudbije drugova. U svim tim prilikama i raspoloženjima on je ostavljao utisak snažne, cjelovite ličnosti koja zna šta hoće i koja rša snage i volje da to i ostvari. To je bio sjajan primjerak onih ljudi koje je naša Partija digla iz narodnih dubina, vaspitala ih, prekalila i osposobila za rukovodioce pobunjenog naroda.

Kao dječak, Fića je napustio kuću svojih siromašnih roditelja u jednom selu na Kordunu i došao u Beograd, gdje je izučio obućarski zanat. I odmah je, još učeći zanat, doznao za radnički pokret, da bi kao obućarski radnik postao aktivista u sindikatima u onom periodu kad su ih komunisti osvajali od socijaldemokratskih izdajnika i pretvarali u organizacije revolucionarne klasne borbe. U svojoj dvadeset i trećoj godini Fića je član Partije, a godinu dana docnije član Okružnog komiteta Partije za Beograd. On je prošao surovu školu kapitalističke eksploatacije i ilegalne borbe u kojoj se prekalio. Često hapšen, on je dobro upoznao Glavnjaču i zvjerska lica raznih policiskih krvnika. Pričao je kako je dovodio do bijesa jednoga od njih, Vujkovića, koji od njega nikakvim sredstvima nije mogao da iščupa priznanje.

— Kad te pritegnem, reći ćeš ti meni i ono što te ne budem pitao, dreknuo je Vujković,

Na partiskom poslu Fića je proveo izvjesno vrijeme u Nišu i Valjevu, da bi neposredno pred rat opet došao u Beograd. Kad se naša Partija orijentisala na oružani ustanak protiv okupatora, Fići je u njegovoj dvadeset i osmoj godini povjerena odgovorna funkcija u organizovanju i vođenju ustanka u Srbiji. Izbor nije mogao biti bolji, jer za ono što se tražilo od partijskih aktivista u tim prvim danima ustanka Fića je bio kao stvoren.

Prvog dana na terenu, Fića se pokazao kao čovjek od inicijative, snalažljivosti i izvanrednog smisla za akciju.

Nas trojicu članova Glavnog štaba Srbije, među kojima je bio i Fića, iznenadila je u selu Popoviću žandarmerijska patrola. Išli smo kroz jedan šljivik penjajući se malom uzbrdicom kući Markovića, naših drugova iz tog sela. Fića je bio odmakao pred nama dvojicom i, već na domaku kuće, spazio kako s druge strane ulazi u šljivik patrola, goneći opštinskoj sudnici nekog seljaka. Ne obazirući se na nas, Fića je mirno prišao kući, ostavio na sto pred kućom svoj koferčić i izgubio se iza kuće. Vođ patrole zaustavio je nas dvojicu i počeo nas ispitivati, jer je eumnjao, uostalom s razlogom, da mi nismo oni za koje smo se izdavali. Dok je ta mučna procedura trajala, Fića je dejstvovao. On je u selu pronašao Dražu Markovića, iskupio našu naoružanu desetinu, napravio zasjedu iza kuće kuda bi patrola, da nas je uhapsila i potjerala, morala proći, i onda se opet pojavio pred kućom.

Vođ patrole ga je legitimisao i uzeo da ispituje, a Fića mu je tako bezazleno odgovarao, tako se pribrano Držao da ga je prosto time sasvim umirio. Pustio nas je svu trojicu da idemo svojim putem, uvjeren da smo mi »mirni i pošteni" građani, a ne "sumnjivi tipovi koji se muvaju po selima".

Poslije nam je Fića objasnio: čim je spazio žandarme, on je zaključio da s njima može biti okapanja. Stoga je za tren oka napravio plan: osigurati se za svaki slučaj desetinom, pa tek onda se objašnjavati sa žandarmima. Ako može s njima na lukavstvo, dobro, ako ne može, onda na snagu, ali tako da žandarme razoružamo bez velike galame i bez ikakvog rizika.

Fića je bio neumoran na poslu; ponekad sam ga u čudu gledao: odakle crpe tu energiju, kako izdržava tolike napore.

Sjećam se kako je, prvih dana ustanka, iz Kosmajskog odreda došao u selo Malu Vrbicu, gdje se tada nalazio Glavni štab za Srbiju. Zadovoljno trljajući ruke, pričao je kako je pripremljena diverzija na vijadukt kod Ralje, koja je trebalo da bude izvršena te noći. Dugo smo sjedeli budni, očekujući kad će da zagrmi eksplozija. Međutim, nije se dogodilo ništa. Fića nije mogao da nađe sebi mesta; htio je da odmah poleti u štab Kosmajekog odreda da vidi zašto akcija nije izvršena. Malo se umirio kad je zaključeno da nas dvojica pođemo tamo i da pod ličnom odgovornošću organizujemo diverziju i kod Ralje i kod Belog Potoka.

Ne sjećam se da sam ikada dotle tako brzo išao pješice kao taj put s Fićom. On je prosto jurio kosmajskim stazama, želeći da što prije stigne u štab odreda.

Na sastanku štaba, on je oštro korio drugove zbog neodlučnosti i nevjerice u svoje vlastite snage, koje se jedino u akciji mogu odmjeriti a ne "sjedeći u šumi i nagvaždajući šta se može a šta ne možeⁱ. On je to govorio nekako naročito stišanim glasom, savlađujući se, valjda, da ne prasne, samo su njegove žućkaste oči ispod poluotvorenih kapaka jarosno sijevale. Istog dana mi smo izradili plan za dizanje u vazduh vijadukta kod Ralje i željezničkog mosta kod Belog Potoka. Fića je određen da s jednom četom ide na Beli Potok. Mjesto da se odmori poslije napornog marša i uoči teškog zadatka, Fića je noću otišao u selo Parcane na neku konferenciju, s koje se vratio tek u zoru.

Ove diverzije — prve krupnije partizanske akcije u neposrednoj blizini Beograda — uspjele su. Fića se, međutim, nije vratio u Glavni štab, nego je odmah poslije akcije kod Belog Potoka otišao s političkim komesarom odreda, drugom Borom Markovićem-Seljom, u Posavinu, da obiđe tamošnju četu.

Još jedan primjer: prvih dana avgusta mjeseca 1941. godine bili smo zajedno u štabu Valjevskog odreda. Pripremali smo napad na Lajkovac. Njega je trebalo da izvrši Kolubarska četa tog odreda zajedno s jednom četom Posavskog odreda. Dok se hvatala veza, Fića i ja otišli smo s komandantom i političkim komesarom odreda da obiđemo Azbukovačku četu, koja se nalazila na Rožnju, tridesetak kilometara daleko od Robaja, gdje se nalazio štab odreda.

Kad smo se vratili s tog puta, a vratili smo se po kišovitoj noći, umorni i gladni, nismo kod Robaja zatekli Kolubarsku četu. Niko nije znao da nam tačno kaže gdje se četa nalazi. Znali smo samo toliko da je u međuvremenu bila napala Mionicu i da se nalazi negdje oko Ljiga.

Ne odmorivši se čestito, Fića je predložio da ide s komandantom odreda da je traži. Uzalud sam mu govorio da pošaljemo kurira. On nije htio ni da čuje, nego je s komandantom otišao dva časa poslije povratka s Rožnja. Našao je četu u Ljigu, s njom istu noć napao voz na željezničkoj stanici Latković i vratio se sav sijajući od zadovoljstva što su u tom vozu ubili nekoliko njemačkih vojnika, a jednog zarobili i dotjerali u naš logor.

U njemu je prosto kipjela neiscrpna snaga koja je, udružena sa upornošću činila od Fiće rukovodioca koji je umio da za sobom povuče ljude i da njihove napore uemjeri u određenom cilju. Zadovoljstvo je bilo gledati ga kako na sastanku nekog štaba, pošto bi uvjerio ljude da je zadatak koji se postavlja mogućno i lako izvršiti, zadovoljno trlja ruke, gladi svoje plave brkove i veselo uzvikuje: "Teško je biti Srbin, ali lepo". To je bila njegova omiljena uzrečica koju je on različito naglašavao: tako je ona zvučila čas kao pohvala ili prekor, čas kao bodrenje, a nekad kao pitanje: kako da se nađe izlaz iz neke situacije.

Prema ljudima koji su nešto zgriješili bio je oštar, ali je uvijek nastojao da u razgovoru s njima probudi kod njih osjećanje stida zbog ružnog postupka koji su učinili.

U Kolubarskoj četi bio je neki opančarski radnik iz Valjeva, po imenu Siniša, koji je 1920. godine bio u sindikatima, pa zbog toga sam sebe nazivao "starim komunietomⁱ. On je smatrao da za njega ne važe disciplina odreda i naređenja štaba. Volio je da na svoju ruku odvrlja u selo, popije koju čašicu i pojede dobar zalogaj.

Poslije borbe kod Lajkovca zaustavili smo se u selu Mušićima. Siniša je htio da iskoristi tu priliku i da ode u selo, ali ga je stražar zaustavio na izlazu iz logora. Kad je počeo da viče na stražara i da mu prijeti, ovaj je digao pušku i naredio mu da legne. Siniša je pokušao da se objašnjava, ali stražar je dozvao dežurnog, koji je Sinišu razoružao i dotjerao u štab.

Stajao je pred nama razoružan i pravio ee duboko uvrijeđen zbog toga poniženja.

— Mene, starog komunistu, da razoružavate vi koji ste sigurno prošli kroz razne buržujske partije prije nego što ste došli u našu Partiju, rekao je nabusito.

Fića ga je netremice gledao nekoliko trenutaka, a onda je počeo polako, riječ po riječ:

— Ti bi u selo da ždereš i ločeš, a svaki čas mogu stići za nama Nemci u poteru. Lepo bi se mi proveli kad bi sad svaki borac krenuo kud hoće.

Siniša je odmah promijenio držanje i postiđeno je gledao u vrhove svojih kicoških opanaka.

— Druže Fićo, nisam ja hteo u selo da žderem i ločem, kao što ti veliš. Ja sam se strunio u akciji, a znam u selu jednu babu koja popravlja strunjak, pa sam hteo da odem do nje da me žena osposobi za drugu akciju, govorio je Siniša gotovo plačući.

— E, kad je tako, rekao mu je Fića, ti treba da budeš primer mlađim borcima, a ne da kršiš disciplinu, da se praviš važan i da vređaš ostale. Ako si bolestan, neka te pregleda lekar. Ako ti treba bolovanje, ostani koliko ti on odredi. Posle toga u četu. Ako se ne javiš, bićeš smatran dezerterom. Što to znači, znaš i sam. Odstup!

Fića je bio vedra, osećajna priroda. Umio je da se oduševi i raznježi, volio je da se našali i nasmeje, da zapjeva, iako se nije mogao pohvaliti ni naročitim sluhom ni glasom; uživao je u ljepotama prirode; ne jednom sam ga vidio kako usred marša zastane i uzvikne: Lepa je zemlja Srbija!

Nikad neću zaboraviti naše putovanje iz Kragujevca u Krupanj, kamo nas je bio pozvao drug Tito. Krenuli smo iz Kragujevca za Milanovac rano ujutro jednog vedrog septembarskog dana. Putovali smo čezama u koje je bio upregnut odličan kasač koga je Fića nabavio negdje u Pomoravlju, odakle se upravo bio vratio. Bili smo izvanredno raspoloženi, gotovo razdragani. Za nama su bila tri mjeseca rada na organizaciji ustanka koji je rastao kao plima, zahvatao sve nove krajeve, uvlačio u svoju maticu sve šire slojeve srpskog naroda. Očevidno je bilo da kurs naše Partije na oružani ustanak odgovara težnjama naroda koji je spreman da se bori za svoju slobodu. Takvom raspoloženju Doprinosilo je prekrasno jutro, jedno od onih jutara rane jeseni kad se diše lako, kad se sa svakim udisanjem prohladno-svježeg vazduha naliva u čovjeka fizička bodrost i duboka radost prosto od saznanja što je živ.

Kasač je grabio svom snagom, čeze su poekakivale i opasno se naginjale na stranu na okukama, ali mi za to nismo mnogo marili, nego smo pjevali koliko nas grlo nosi. Na melodije revolucionarnih pjesama pravili smo nove stihove, za koje smo mislili da su prikladniji za našu borbu, smijali se tim pokušajima, veselo dovikivali seljacima koje smo sretali na putu ili viđali po njivama. Po tom ponašaju malo smo ličili na organizatore ustanka, koji su koliko juče rušili s partizanima mostove i išli u druge akcije, a prije na veselu studentsku bratiju koja ide na letnji raspuet kući.

Poslije savjetovanja na Stolicama, u septembru 1941. godine, rastao sam se s Fićom. Otišao sam u Bosnu, a on je ostao u Srbiji. Mjesec dana poslije toga vidio sam ga teško ranjena u Rogačici, kod Bajine Bašte. Teške rane nisu mogle da slome čovjeka kakav je bio Fića. I ne samo to: on je kao težak ranjenik krenuo iz Užica, kad smo morali napustiti taj grad krajem novembra mjeseca 1941. godine, i takoreći na maršu uglavnom zaliječio rane. Zaliječio ih je sasvim kao politički komesar Prve proleterske, i to idući s njom stalno u akcije, počevši od Međeđe pa preko Igmana, Borika, Milića, Vlasenice, Srebonice i Romanije.

Poslije pete neprijateljske ofanzive sreo sam se s Fićom kod Han-Pijeska u štabu Prve proleterske divizije, kojoj je on bio politički komesar. To je već bio iskusan, prekaljen ratnik koji je, zajedno s Kočom, na čelu Prve proleterske brigade, a docnije Prve proleterske divizije, prošao težak i slavan put od Foče do Bosaneke krajine pa odatle do Sandžaka i kroz neprijateljske obruče na Sutjesci i Zelengori do Vlasenice, koju je upravo tog dana oslobodila Prva proleterska brigada, pod komandom Danila Lekića.

Ubrzo poslije toga, prvih dana jula mjeseca 1943. godine, oslobođen je Zvornik, i Fića je pohitao tamo. Sve ga je nešto vuklo Srbiji. I tu, na domaku Srbije, pogodio ga je izdajnički metak, u trenutku kad se s grupom drugova vraćao s drinskog mosta prema Snagovu. Povodom smrti druga i prijatelja, s kojim su me vezivale mnoge zajedničke uspomene na prve dane ustanka, na učenje kako se organizuje i vodi narod u borbu na život i smrt, na prve uspjehe i pobjede, napisao sam ove riječi:

"Na nosilima napravljenim od svježeg granja ležao je, pored groba iskopanog u tvrdoj, od sunca isprečenoj zemlji, mrtvi politkom. Lice mu je pepeljavo-zelenkaste boje, plavi brci opušteni, a kroz njih ee naziru modrikaste poluotvorene usne koje kao da bi nešto da kažu.

Oko rake etoje njegovi drugovi, stari ratnici, prekaJveni u ljutim bitkama, kroz koje ih je politkom vodio. Njihova lica, opaljena od sunca i vjetra, mrka su i usredotočena, kao kod ljudi koji nose velik teret. U njihovim očima koje su gledale i krv i požar, i umiranje dragih, i stradanja bliskih, sad blista suza. Smrt druga uvijek je teška, ali ova što ih je iskupila ovdje, na ivici tamnozelene šume, sve ih je šinula kao usijanim gvožđem po samom srcu. Protiv smrti koja prevremeno skrši čovjeka, kao što vihor iščupa iz korijena mlado stablo još puno životnih sokova, buni se i srce i misao. Ova što slomi krila orlu koji je prkosio mnogim burama izaziva u dušama srdžbu, koju bol samo pojačava, i strasnu želju za osvetom, koju tuga neće učiniti manje nemilosrdnom.

U treperavom, vrelom julskom vazduhu zamrle su poslednje riječi oproštaja. U njima je bilo i drugarske nježnosti, i bola koji se ne da riječima iskazati, i surove veličanstvenosti naše borbe, i krika za osvetom najrođenijega, čiji se život prekide nenadano za sve, iako je smrt stalno lebdela oko ove glave što sada mirno leži na nosilima, malo nagnuta nastranu, kao da je politkom prilegao da se, poslije bitke, odmori."

Fića, vjerni sin naše Partije, ponos naše mlade armije, sahranjen je na brdu pod čijim podnožjem danas, u slobodnoj domovini, neumorne ruke graditelja socijalizma ukroćuju plahovitu Drinu, da bi njena snaga služila ljudima, pomogla im da učine svoj život radosnim i srećnim, onakvim o kakvom je snijevao, za koji se borio i pao ovaj plemeniti i neustrašivi borac radničke klase i svog naroda. A odozgo, s njegova groba, vidi se zemlja za ^K0JU je on, vodeći po njoj, slavne četrdeset i prve godine, prve naše partizanske odrede, mnogo puta ushićeno rekao: "Lepa je zemlja Srbija".

[1] Мјесец дана кастшје, приликом одмора ттослије напореог ноћ- ног марша по киши и блату, рекао ми је смијући се:

— „Кад сам те први пут видио у Цвијићевој улици, помислио сам — како ли ће овај елегантни другар да подноси штрапаце пар- тизаеског живота".

— „А-а-а, сад ми је јасно, зашто си ме тада онеко критички ^јерио од главе до пете", одговорио сам му, такође смијући се.