VII BILJEŠKE (1983 – 1995) “Kadijević i armijski vrh su, suštinski, prekinuli saradnju sa SIV-om u jesen 1990, oduzevši SIV-u ustavnu funkciju odbrane zemlje, što nije samo neustavno ponašanje, nego i određeni državni udar.” Ambasador Jovica Vejnović O ODNOSU PREMA SIV-u ANTE MARKOVIĆA (1989-1991) Ante Marković je bio predsjednik SIV-a kada je počeo raspad SFRJ. U to vrijeme je JNA, na čijem je čelu savezni sekretar za narodnu odbranu Veljko Kadijević, znači - njegov ministar, zaratila sa Slovenijom i Hrvatskom. Rušenje SFRJ je nezamislivo bez rušenja Markovićevog koncepta reformi i njega lično. Rušenje Ante Markovića je počelo 1990. godine na inicijativu Srbije, preko Borisava Jovića, Zelenovića i Koste Mihajlovića, s ocjenom da je “reformska politika SIV-a u 1990. godini bila neuspješna, a planirana za 1991. - besperspektivna”. Prvi pokušaji napada na SIV su propali na sjednici Predsjedništva SFRJ sa predsjednicima republika 27. decembra 1990. i na Skupštini SFRJ 28. decembra 1990. na kojima su planovi SIV-a podržani. Iako je ovo okuražilo predsjednika SIV-a - iluzornim se pokazalo njegovo uvjerenje o MIRNOM PRELASKU iz jednog u drugi sistem. Ponudio je program “jedanaest + tri”, tzv. antiinflacioni program. Tada su vladala dva mišljenja: prvo, da su taj program oborile republike (prvenstveno Srbija, Hrvatska i Slovenija) u borbi “za sticanje ili zadržavanje stečene vlasti”, i drugo, da su ga oborile “snage inercije sistema koji je nestajao sa istorijske scene”. Dio jugoslovenske i većina evropske i svjetske javnosti vjerovali su u Markovića kao političara, smatrajući ga sposobnim da spriječi nadolazeći haos. Međutim, stvarnost je bila drugačija - 1990. stari sistem je porazio Markovićevu reformu, a 1991. Marković je pao kao “političar novog vremena”. Ante Marković je ulagao napore da se spriječi rat. Posebno rat između Srba i Hrvata. Vladajuća srpska elita optuživala ga je da hoće “da spasi Tuđmana”. Tražio je da se “razoružaju sve ilegalne i paravojne formacije”. Slovenija je tvrdila da kod njih nema paravojnih, a Hrvati su govorili da ilegalnih formacija ima samo kod Srba. A bilo ih je kod svih. Nove vladajuće strukture u Hrvatskoj i Sloveniji naoružavale su miliciju i druge, naročito poslije razoružavanja teritorijalne odbrane tih republika. Komande i razne službe JNA takođe su pripremale i naoružavale srpske paravojne grupe, po pravilu bez znanja predsjednika jugoslovenske vlade. Da li je Ante Marković znao za naoružavanje? Srpski mediji su tvrdili da jeste, zvanični faktori iz Slovenije su ga optuživali da je protiv te republike poslao tenkove, a oni iz Hrvatske su ga okrivljavali za Dubrovnik. Da li je JNA dezinformisala Antu Markovića? Da li je savezni SUP radio za Srbiju? Da li je carina prvo obavještavala JNA i SUP, pa onda predsjednika Vlade? Izgleda - prije ove prve. Marković je tvrdio da je SSNO tek sredinom avgusta 1991. upoznao SIV sa “intenzivnim uvoženjem oružja”. S obzirom da je sve to oko oružja stvar njegovih saveznih resora, predsjednik SIV-a je, ipak, odgovoran što nije bio u kursu i što nije preduzimao određene mjere po cjenu smjenjivanja šefova resora iz JNA, SUP-a i Carine, koji nisu spriječili taj uvoz, što su dozvolili da oružje mjesecima ulazi u Hrvatsku i čak se snima o tome film. Dakle, da li je bio i naivan i neodlučan? Da li je namjerama vladajuće elite u Srbiji i najviše odgovaralo ponašanje Tuđmana? Izgleda da jeste. Ko je prvi naoružavan u Hrvatskoj? Čini se da su to Srbi i to u okviru ratnih priprema, a potom i Hrvati. Poznato je da se 1991. godine na predsjednika SIV-a okomila propaganda Mitević-Minović, optužujući ga da se i pored “večne ugroženosti Srba” opredjelio za Hrvate. Po meni, ova optužba ne stoji. Kada je počeo da se ostvaruje koncept izazivanja građanskog rata u Hrvatskoj? Ante Marković je svojevremeno izjavio: “Ne želim niti mogu opravdavati antijugoslovensku histeriju koja je ljeta 1991. godine zahvatila Hrvatsku”, ali isto tako ukazao i na to “da bi Milošević pokrenuo Srbe u Hrvatskoj na ustanak i da nije na izborima pobjedio Tuđman...” I dalje, “taj koncept izazivanja građanskog rata u Hrvatskoj pripreman je i u Srbiji intenzivno još od 1988”. U vezi sa filmom o Martinu Špegelju (prikazan na TV 25. januara 1991). Ante Marković je tvrdio da je “deo armijskog vrha planirao da izvede vojnu intervenciju u Hrvatskoj” i da je on “pokvario taj plan, uspjevši da na sjednicu Predsjedništva SFRJ nenadano dovede Tuđmana”. I poslije ovoga, beogradske novine “Politika” i “Ekspres” napadaju Markovića komentarima “da li je Marković gledao film” i “koga spasava Ante Marković”. Početkom 1991. Hrvati i Slovenci su napali Markovića da “SIV ne prihvata stvarnost, već pokušava na stari način da riješi nove probleme”, a Srbija i Crna Gora zamjeraju SIV-u “što nekakvim programom pokušava da zameni Ustav”. Bosna i Hercegovina i Makedonija su podržavale Antu Markovića. SIV je imao obaveze prema JNA (85-90% saveznog budžeta i dug iz 1990. godine). Marković je bezuspješno pokušavao da nagovori “republikance” da dug armije iz 1990. plate u kešu. Prva koja nije ispunjavala obaveze prema JNA bila je Srbija (1. septembra 1990), a potom Slovenija i Hrvatska. Pošto uplate u budžet nije bilo, grupa generala je došla početkom 1991. kod premijera, preteći mu da će, ukoliko za nedjelju dana ne plate dugove armiji, predložiti Predsjedništvu SFRJ uvođenje vanrednog načina finansiranja JNA. Na ovaj pritisak, Marković je, izgleda, odgovorio primarnom emisijom, iako je izjavio da je “korišćenje primarne emisije za finansiranje JNA ravno harikiriju”. Dakle, kako izgleda, drugog izbora predsjednik SIV-a nije imao. Februara 1991, poslije dogovora između F. Tuđmana i S. Miloševića u Karađorđevu, produžilo se sa akcijom za smjenu saveznog premijera. Srpska opozicija 9. marta 1991. je organizirala demonstracije u Beogradu, s ciljem obaranja aktuelne vlasti. Na Trgu Republike došlo je do poznatoga sukoba sa milicijom. Stanje je bilo užasno - vlast je bila uzdrmana. Borisav Jović, tadašnji predsjedavajući SFRJ (vrhovni komandant oružanih snaga) naredio je Armiji da izađe s tenkovima i transporterima na ulice. Toga nedeljnog dana - Marković je bio u Zagrebu, a u “kabinetu saveznog ministra policije” sastali su se potpredsjednik SIV-a Mitrović, Petar Gračanin, savezni sekretar za unutrašnje poslove, Stane Brovet, zamenik ministra odbrane i generalni sekretar SIV-a Zoran Mišković. Saopštenje za javnost poslije ovog skupa glasilo je: “SIV je razmotrio aktuelnu bezbedonosnu situaciju u Beogradu, nastalu povodom zabranjenih demonstracija u centru grada i njihovog prerastanja u široko narušavanje reda i mira i poprimanje rušilačkog karaktera... SIV traži da se bez odlaganja uspostavi red i mir, prekinu demonstracije... SIV će u saradnji sa Vladom Srbije pratiti razvoj događaja...” Na sjednici Predsjedništva SFRJ, sutradan (10. marta 1991), Ante Marković se u polemici sa Borisavom Jovićem, izjasnio protiv izlaska JNA na ulice Beograda i izjavio da nije bio konsultovan oko upotrebe JNA. Poslije toga, na sjednici SIV-a, admiral Brovet je, pored ostalog, rekao: “JNA je angažovana da spreči vandalizam i rušenje nakon što su pale prve ljudske žrlve i kada su snage milicije bile razbijene... Angažovanje JNA bilo je u skladu sa Ustavom... Jedinice JNA su danas u 17,00 časova povučene sa ulica i nalaze se u pripravnosti u slučaju ponovnog orgijanja i nereda.” Potpredsjednik SIV-a, Živko Pregl je, pored ostalog, rekao da je “odluka o pojavljivanju JNA bila pogrešna” i da je “ta pogrešna odluka rezultat dualizma u određivanju funkcija SSNO-a i konkretnog angažovanja OS. Taj dualizam (odnos između SIV-a i Predsjedništva SFRJ), nama (SIV-u) otežava posao i pretvara ga u “Sizifov “. Da li je Marković realno procjenio dio svojih glavnih ministara i rukovodstvo Srbije? Da li su Miloševića i Srbiju poslije martovskih demonstracija podržali Marković, Kučan, a kasnije i Tuđman? Svaki iz svojih razloga. Marković, da bi eventualno dobio Srbiju za reforme, Kučan za odlazak Slovenije iz SFRJ, a Tuđman da izbjegne napad na Hrvatsku. Da li se tu Ante Marković prevario? Tok događaja je to pokazao - nema podrške reformi, napad na Sloveniju se dogodio, zaratilo se u Hrvatskoj, formirana je “krnja Jugoslavija”. Veljko Kadijević je 13. marta 1991. bez znanja saveznog premijera išao u Moskvu i vodio razgovore sa Jazovim, ministrom odbrane Rusije (po nekim ocjenama organizatorom puča protiv Gorbačova). Neki analitičari smatraju da je to bilo definitivno okretanje SSNO-a protiv SIV-a. Borisav Jović, predsjednik Predsjedništva SFRJ, se zalagao (u svojstvu Vrhovnog komandanta), zajedno sa Nenadom Bućinom i Jugoslavom Kostićem, za uvođenje vanrednog stanja u Jugoslaviji, a kada to nisu podržala ostala petorica, Jović je 15. marta 1991. dao neopozivu ostavku (što je ocjenjeno kao blokada Predsjedništva SFRJ). Ostavku daju Nenad Bućin (Crna Gora), Jugoslav Kostić (Vojvodina), a Srbija povlači Rizu Sapundžiju (Kosovo). U Predsjedništvu ostaju četvorica - Stipe Mesić (Hrvatska), Janez Drnovšek (Slovenija), Vasil Tupurkovski (Makedonija) i Bogić Bogićević (Bosna i Hercegovina). Poznata je tadašnja Miloševićeva izjava da ne priznaje odluke Predsjedništva SFRJ. Počela je igra na dvije karte. Ili će JNA izvršiti vojni puč, ili će se formirati takvo Predsjednštvo SFRJ, koje poslije (smjena predsjednika u maju) neće moći da donosi odluke koje su u suprotnosti sa stavovima Srbije. Da li se spremao vojni udar? Armija je ćutala od 16. do 19. marta 1991, jer su se tada u njenom rukovodstvu izgleda lomila koplja između dvije struje. Jedne, koja je tražila vojni puč, i druge, koja je bila za to da se čeka i sljedi odluka Predsjedništva SFRJ. Izgleda da je pobjedila ova druga. Vrhuška Srbije je vratila Jovića u Predsjedništvo SFRJ i sa Brankom Kostićem (Crna Gora) i Sejdom Bajramovićem (Kosovo) stvorila novi odnos snaga. Na jednoj strani su Jović, oba Kostića i Bajramović, a na drugoj, Mesić, Drnovšek, Tupurkovski i Bogićević. Time je, izgleda, ideja o vojnom puču bila napuštena. Slovenci su proglasili nezavisnost 25. juna 1991. preuzeli savezne nadležnosti u kontroli leta nad Slovenijom i savezne carine, pa su sa oko 3.000 carinika, pripadnika milicije i teritorijalne odbrane preuzeli granicu. Ante Marković je na ovo reagirao (u razgovoru sa Peterleom) “da je to obično nasilje... upali ste u prostorije Jugoslavije” i “vi se morate povući”. Kučan je 27. juna 1991. obavijestio Markovića da tenkovi JNA idu ka slovenačkoj granici. Pregl traži da se Kadijević smjeni, a ako to ne bude, on daje ostavku. Slovenci su takvo angažovanje JNA proglasili agresijom i došlo je do - desetodnevnog sukoba jedinica JNA i slovenačke teritorijalne odbrane. Ovaj rat dovodi do raspada JNA, raspada SIV-a, stvaranja uslova za otcjepljenje Slovenije i povlačenja JNA iz Slovenije. Ulazi se u završnicu građenja Jugoslavije po srpskom uzoru. Poslije povlačenja JNA iz Slovenije, Srbija je garantovala SSNO-u materijalno-finansijsku podršku. U Sloveniji je primjenjena sila, koja nije donijela očekivani pozitivan efekat, već produbila haos i anarhiju. Tu je definitivan pad Markovića. Rat u Sloveniji izazvao je paniku kod Markovića i armijskog vrha. Marković želi da se što prije prekine sukob, a JNA da se što časnije izvuče. Ko je pripremio predlog odluke da se JNA povuče iz Slovenije? Povlačenje JNA iz Slovenije predstavlja prekretnicu u razvoju jugoslovenske krize. Marković se još ne povlači I to je, po nekim analitičarima, greška. Kučan i Drnovšek su u tim trenucima ostvarili ciljeve i svojevrsnu vojničku pobjedu. Izgleda da je odluku o povlačenju pripremio SSNO, uz konsultaciju sa Jovićem i srpskim blokom. Ovaj predlog nije prihvatio Bogićević, a protiv je bio i Mesić. Marković je rekao da nije pitan za ovu odluku. Slovenija nastavlja sa procesom otcjepljenja, a JNA i dalje ne sluša Markovića. Hrvatska kreće ka osamostaljivanju i avgusta 1991. ide u rat. Juli 1991. je mjesec kada je konačno Milošević objavio dugo čuvanu ideju stvaranja “krnje Jugoslavije” i u tu svrhu je Skupština Srbije 8. jula 1991. zatražila “od saveznih organa i JNA da štite samo onaj deo Jugoslavije u kojem se narodi koji žive na tim prostorima izjasne da žele živjeti zajedno”, a 23. jula 1991. Marković saopštava, pored ostalog, da ga Gračanin i Brovet ne slušaju, da su odbili da idu na sjednicu Predsjedništva (17. jula) na Brionima i ocjenjuje da su se oni tako solidarisali sa četvorkom iz Predsjedništva, a protiv Mesića, Drnovšeka, Tupurkovskog i Bogićevića, koji su ih zvali na sastanak. Poslije toga, Ante Marković izjavljuje “da više neće biti naivan” i u SIV-u drži govor, naglašavajući da “ne smemo dozvoliti da išta ide preko leđa SIV-a. Erozija sistema dovedena je do kraja... Niko od nas ne sme da snosi odgovornost za nove ljudske žrtve. Može se otići sa scene, ali ću otići pošten prema samom sebi... i bez obzira kako će se ovo sve završiti, vjerujem u budućnost ove zemlje, jer ona treba svim jugoslovenskim narodima...”. Dakle, Marković priznaje da je bio i naivan i, izgleda, da je pogrešio što nije javno reagirao na neke događaje u SIV-u i Predsjedništvu SFRJ. Pre svega, na odluku o povlačenju JNA iz Slovenije i što nije napao sve razbijače Jugoslavije. Mnogi su postavljali pitanje zašto tada nije dao ostavku, a ne da dočeka kraj 1991. kada nije mogao ni otići ni ostati. Ante Marković je pokušao sačuvati SFRJ od rata, pokušao je sprovesti reformu, napravio je mnogo pozitivnih poteza, ali i nekoliko naivnih, bilo da je pogrešno ocjenio situaciju ili bivao čak i iskorišten i zajedno sa SIV-om stavljan na sporedni kolosek. Ali, o tome neka daju svoj sud bolji poznavaoci uloge i pozicije SIV-a u vrijeme A. Markovića. Kao progresivan političar, Ante Marković - Hrvat jugoslovenske orijentacije - imao je svoju sliku Jugoslavije, različitu od one koja se stvorila u SANU i djelu zagrebačke inteligencije i vlasti.