VII BILJEŠKE (1983 – 1995) “JNA je, pored neočetničkih kohorti, prihvatila hegemonističku strategiju, okrenula leđa svojoj prošlosti, krenula u besmisleni rat protiv svih u Jugoslaviji, a potom i protiv Evrope i svjeta.” Pukovnik dr Dušan Plenča O KNINSKOJ KRAJINI I TROMEĐI (1989-1991) Knin je dobio značajno mjesto u hrvatsko-srpskim ili srpsko-hrvatskim odnosima i sporovima. Da li se i preko Tromeđe ponovo pokušava “udružiti Srbe u jednu državu”? Da! Da li je slučajno da se sve ovo događa baš u Kninu i na Tromeđi? Ne! Neposredno poslije 1945. godine dovršena je kninska pruga; Knin je spojen prugom sa Zadrom, postao je jak željeznički čvor sa ložionicom (koja je premještena iz Gračaca u Knin); izgrađeni su tvornica vijaka (TVIK), tvornica namještaja i drugi pogoni, nova velika bolnica “8. korpusa” i sve to uz pomoć Hrvatske, JNA, Knina i donatora Borisa Vukobrata. Knin je uvjek imao veliki garnizon sa divizijom ili korpusom. Asfaltirani su putevi koji povezuju sa Bosnom, Likom, Zadrom, Šibenikom i Sinjem; asfalt je ušao u gotovo sva sela, napravljene su dvije hidrocentrale itd. U davnijoj istoriji tu je bila kolijevka hrvatske državnosti, a kasnije najveći centar Srba u tom djelu Dalmacije, južne Like i jugozapadne Bosne. Kada sam 1988, 1989. i 1990. boravio u južnoj Lici i sjevernoj Dalmaciji, primjetio sam buđenje agresivnog nacionalizma i mnogima govorio da sve to izrasta u bunt i nije naivno, jer se ne radi o “ugroženosti Srba” (bez obzira na narastajući separatizam u Hrvatskoj), nego o podsticajima hegemonista izvan Hrvatske. Da li je dr Raškovića, dr Babića i druge ličnosti “novog srpskog ustanka” podstakla samo pojava “ustaša”? Analizom događaja, kasnije sam postavljao pitanje da li i koliko treba povezati djelovanja Miloševića i Tuđmana. Da li bi Rašković i Babić to radili da na vlast u Hrvatskoj nije došao HDZ? Mislim da bi oni to učinili i da je došao Ivica Račan ili neko drugi. Prisjećao sam se ranijih odnosa i sporova. Slušao o tome od boljih poznavalaca Kninske krajine (dr Dušana Plenče, dr Tode Ćuruvije, Augustina Jukića i drugih). Pamtim 1939. godinu, kada se u tim krajevima tražilo priključenje Vrbaskoj banovini i odvajanje od Banovine Hrvatske, 1941. i 1942. godinu, kada su Momčilo Đujić i drugi pokušavali te krajeve izvući iz kvislinške Hrvatske pomoću Talijana i Dražinih oficira. Da li je to što se pripremalo i dovelo do 17. avgusta 1990, četvrti ili peti pokušaj puča protiv Zagreba? Dugo nisam vjerovao u to da se mogu poremetiti hrvatsko-srpski odnosi, rješeni AVNOJ-em i formulom bratstva i jedinstva. Ratovao sam na Tromeđi, bio sam i politički komesar Kninske brigade (stvorene od ličkog partizanskog odreda), koja je tako nazvana kao protuteža Đujićevim četnicima. Do ljeta 1989. nisam vjerovao da će se krenuti preko Drine i Dunava, a tada sam se postepeno uvjeravao da se preko Knina krenulo planski da bi se iskoristio nacionalistički zanos nadahnut proslavom 600-godišnjice Kosovske bitke 1989. Izrazito “srbovanje” djela Srba u Kninu i široj okolini nije mi se dopadalo i upozoravao sam na to. Nije mi se dopadalo ni često dolaženje raznih ljudi iz Srbije i Bosne. A kada se književnik Miodrag Bulatović u mojem Otriću 1990. godine našao pred spomenikom 9. gerilskom odredu da se “divi pravim Srbima”, postaje mi još jasnija srpska politika koja se oslanja na moć Memoranduma. Akademik Dobrica Ćosić, “duhovni otac svih Srba”, kao i akademik dr Jovan Rašković, “duhovni otac Srba - prečana”, postaju sve prepoznatljiviji. Razgovarao sam i sa dva pravoslavna popa u Gračacu i Velikoj Popini. Čujem kako se ponaša (i kod ovaca na Otriću) ratni drug Simo Dubajić. Razmjenjujem mišljenja sa općinskim rukovodstvom u Gračacu, sa učiteljima na Otriću i Zrmanji. Slušam teze da su Srbi najviše dali za obe Jugoslavije i da zato imaju najviše prava odlučivati o njenoj budućoj sudbini. Šešelj preti Hrvatima, a pukovnik u penziji Vojo Radaković počinje da piše o ugroženom srpstvu i pominje porušene crkve i grobove. Vuk Drašković (ustanovljujući SNO januara 1990), zahtjeva “sjedinjenje istočnih etničkih krajeva i etničkih krajeva u Boki, Slavoniji, Hercegovini, Lici, Kordunu, Baniji i Kninskoj krajini” i da bi “zapadne granice Srbije trebalo odrediti po etničkoj karti od 6. aprila 1941. godine”. Sve ovo i mnogo toga drugog uslovljava da tzv. “balvan revolucija” tu počinje i da tu srpski “ustanici” bez većih teškoća u početku, uz pasivnost JNA, a kasnije uz njenu podršku i saradnju, odvajaju sjeverni od južnog djela Hrvatske (Obrovac. Maslenički most i obe pruge). Čitajući “Pravoslavlje”. uočavam da se i SPC angažuje - priprema oko osvajačkih pohoda. Svetozar Dušanić piše da je Jugoslavija sastavljena iz dva nespojiva sveta - “balkanski, vizantijski, ortodoksni”, na jednoj, i “zapadni, rimski, rimokatolički”, na drugoj strani. Komnenić 5. maja 1988. u istom “Pravoslavlju” vidi Srbe kao “biblijski” sveti narod. Sve postaje jasnije poslije proslave 600-godišnjice Kosovske bitke, juna 1989. Poslije Gazimestana dolazi do proslave na drugom - kninskom Kosovu (8. i 9. jula 1989). Hrvati u selu Biskupiji kod Knina pred crkvom Svete Marije proslavljaju 900 godina od smrti “dobroga kralja” Zvonimira. Poslije ove dvije proslave i oživljavanja jednih i drugih mitova, sporovi su se još više rasplamsali, a bilo je jasno da su počeli kao vjerski i kulturno-historijski. Srpska pravoslavna crkva je sve više jedna od glavnih perjanica srpske nacionalne politike. Početkom 1990. javljaju se dalmatinski vladika Nikolaj, popovi iz Pakraca, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan, slavonski episkop Lukijan, sremski Vasilije i gotovo svi redom. Budiša i Račan traže da se ide na komemoraciju u Jasenovac i predlažu Tuđmanu i Raškoviću da idu zajedno u Glinu i pred jamu Jazovku. Srbi odbijaju taj predlog za pomirenje, rekavši da se “Glina i Jazovka ne mogu upoređivati” (Matijašević, predsjednik glinske općine), a Rašković kaže da Srbi iz Hrvatske “doživljavaju ideju hrvatskog pomirenja kao recidiv genocida” i da će sam ići pred Jazovku, kad se sazna konačna istina. Tvrdo jezgro SDS-a u Kninu odbija pomirenje sve dok je u Zagrebu na vlasti “ustaški režim” Franje Tuđmana. Rašković i drugi govore o kroatocentričkoj politici i počinju napadati Srbe koji su služili Bakarićevoj politici. Na oružje prvi poziva Zelembaba, rječima da se sa ustaškom garniturom razgovara samo preko “mušice na puški”. Talasi “antibirokratske revolucije” su zapljusnuli Hrvatsku, a proslava na kninskom Kosovu pretvorila se u politički skup i politički skandal (hapse Opačića i Dobrijevića “radi nacionalizma i ugrožavanja reda”). Ikonografija koju smo gledali na mitinzima istine i koju su nosili Šolević i društvo, ista je i u Kninu. Pojavili su se i četnici - sličan scenarij na oba Kosova. Vlast Stojčevića (predsjednik SKH) i Latina (predsjednik Repubiike Hrvatske) nije se snašla, mada su upozoravani (sa Rajićem smo bili kod Latina poslije boravka u Kninu i Gračacu). Latin nije do kraja vjerovao, a Stojčević pogotovo, da Knin ima veze sa Beogradom. Počele su diobe i u SKH. Oktobra 1989. pojavljuju se frakcije u Općinskom komitetu Obrovac (među Srbima). Razgovarao sam sa Simićem (partijskim sekretarom Obrovca). To sam komentarisao sa mojim Gračanima (u “Ličkim krovovima”) i sa sekretarom općinskog SKH Nadom Ilić u Savezu boraca. Tu u Gračacu je, također, počelo cjepanje - za CK SKJ ili CK SKH. Ljudi iz tih krajeva tada su računali na JNA, a posebno kada je admiral Šimić poručio da će “Jugoslavija ostati jedinstvena, da će istrajati na Titovom putu i AVNOJ-evskom konceptu” i da je za sve to garant savezna vojska. U tako mješanim krajevima kao što su Obrovac, Benkovac i Gračac sve to je izazvalo reakcije. Velik dio ljudi ocjenio je da će te frakcije (Srba) u Partiji Hrvatske podržati Slobodana Miloševića, a Hrvati i dio Srba stajali su na stanovištu održanja stabilnosti svoje republike. “Srbovanje” raste 1989. i 1990, a prati ga sa izvjesnim “zakašnjenjem” i “hrvatovanje”. Počinju napadi na Račana. Bio sam u Kninu sa Pepom Babićem i Slobodanom Alagićem u zimu 1989. Razgovarali smo sa predsjednikom općine Kablarom i sekretarom komiteta Sušom. Nudili su nam da idemo da smirimo TVIK, čiji se štrajk od zahtjeva za plate pretvorio u politički bunt koji je ponovljen februara 1990. TVIK postaje hrvatski “antibirokratski centar”, slično “Jugoalatu” iz Novog Sada ili “Radoju Dakiću” iz Titograda. Prateći, istina neredovno, hrvatsku štampu, zaključio sam da se sramežljivo objavljuju vijesti o “nezadovoljstvu” Srba, iako sve više postaje jasno da u Hrvatskoj dolazi do cjepanja. U Hrvatskoj se počinje govoriti o granicama na Drini, što sa raspisom izbora bitno mjenja političko stanje. Tu je i zahtjev za priključenje Hrvatske Evropskoj zajednici. To je “Memorandum na hrvatski način” (“Vjesnik”, 5. decembra 1989). I u Hrvatskoj su počeli sa mitinzima. Dolazi do nastupa Šime Džodana, Veselice i drugih. U vrijeme “hrvatskog proljeća” (početkom 70-tih godina) bili su hapšeni radi širenja nacionalizma. Neki su mislili da je to odgovor na uspostavljanje Miloševićeve vlasti u Srbiji. Korjeni nezadovoljstva sa obe Jugoslavije su postojali, ti korjeni oživljavaju sa mitologijom o ustanovljenju nezavisne države. Tzv. “hrvatsko ćutanje”, kojim su se Stojčević i drugi branili od mitinga iz Srbije, dovodi do još goreg stanja. Organizatori srpskih mitinga prete mitingom u Ljubljani, a potom u Zagrebu. Značajnu ulogu u svemu tome trebalo je da odigraju Srbi i Crnogorci u Zagrebu i Ljubljani. Propagandne mašinerije Beograda i Novog Sada su Ivicu Račana i Franju Tuđmana proglasile “ustašama”. Mitinzi u Karlovcu i Zagrebu nisu se uspjeli organizovati. Srbi traže da se Tuđman zatvori i da mu se oduzme generalski čin. Sindikati Brodogradilišta “Split” i “Jugoplastike” oglašavaju se da “u Titovoj Jugoslaviji desetljećima živimo u bratskoj slozi i miru” i da neće dozvoliti da ih “nacionalisti odvuku u propast”. Osjeća se jačanje HDZ-a i SDS-a. Naslanjanje djela Srba iz Hrvatske na ideje koje dolaze iz Beograda je dovelo, poslije propasti mitinga u Karlovcu, do mitinga na Petrovoj gori (Gvozdu), na koji je bio pozvan i Milošević. Dio Srba u Hrvatskoj, poslije rascjepa na 14. kongresu, misli da Srbija zastupa njihove interese, a ne “separatista i izdajica Ivica Račan”. Javlja se ideja da hrvatski komunisti iz istočne Slavonije i Baranje, koji se ne slažu sa Račanom, pređu u SK Vojvodine. Kosovizacija Dalmacije, koja je počela u Kninu, uticala je na izbore koji su bili zakazani za proljeće 1990. i koji su doveli do novih nacionalnih podjela. Predizborna kampanja je bila vrlo napeta, što sam posebno osjetio u Gračacu i Lapcu. SDS je kao “tumač interesa Srba”, u tim djelovima planski sve više potiskivala ulogu komunista. Dr Jovan Rašković je zapalio svoje zemljake za novi nacionalni program, u početku za kulturnu autonomiju kninskog kraja i izdvajanje tzv. srpskih općina iz Dalmacije i njihovo međusobno povezivanje ka Lici i dalje. Tako je počelo, a događaji koji su usljedili pokazuju da je cio nacrt brižljivo pripreman i režiran. Krajem 1989. Predsjedništvo Vojvodine (Jugoslav Kostić) predlaže da se u novom Ustavu SFRJ (u koji se tada gledalo kao na rješenje jugoslavenske krize) predvidi mogućnost da, pored Srbije, i druge republike dobiju pokrajine. On je, izgleda, tu prvenstveno mislio na Hrvatsku. Teren za to je, izgleda, pripreman, pa se ilegalni nacionalni odbor Srba iz sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Slavonije i Baranje (jula 1989), sastao “negdje u Lici” i predlagao “Srpsku krajinu”. Zvanična srpska politika zahtjevala je mogućnost autonomija u ostalim republikama, što je dokaz da ustanak 17. avgusta 1990. nije izazvao “dolazak ustaša na vlast”, već je za srpsko političko rukovodstvo i dio opozicije Memorandum SANU bio ideološki katehizam. Onaj dio Srba koji je zagovarao “antibirokratsku revoluciju” išao je za nacionalnim programom SANU, SPC i Društvom književnika iz Francuske 7 u Beogradu. Stavovima Jugoslava Kostića identična je izjava Antonija Isakovića, koji, krajem 1990. u reviji “Intervju”, piše da unutrašnje jugoslovenske granice “takve kakve su sada, ne odražavaju realno stanje”, a Matija Bećković je tada tvrdio da su “Srbi u Hrvatskoj ostatak poklanog naroda”. Izborna kampanja u sjevernoj Dalmaciji i južnoj Lici protiče u znaku “verbalnog terorizma” s obe strane i ima slučajeva fizičkog obračuna. Incident sa vrlo teškim posljedicama desio se marta 1990. u Benkovcu. Neki Boško Čubrilović upire pištolj na Tuđmana, biva razoružan, a zbor Hrvata prekinut. Noćne straže u srpskim selima od početka 1990. postaju redovne. Vidio sam ih na nekoliko mjesta u bivšoj zrmanjskoj općini. Neki Srbi mi govore da dolaze ustaše, a neki Hrvati krive nas u Beogradu (a misle na Miloševića i Draškovića) da smo posijali sjeme razdora. Jovan Rašković svu krivicu baca na Tuđmana (ne pominjući ga) i izjavu da je “NDH izraz stoljetne težnje hrvatskog naroda”. Poslije Benkovca, odnosi Srba i Hrvata rapidno slabe. Čubrilović je uslovno kažnjen, a predsjednik benkovačke općine Dušan Starević ga brani “jer se branio od Tuđmanovih stražara” i time što je miting HDZ-a prekinuo Petar Šale a ne Čubrilović. Počinju tuče po birtijama, pojačane straže i “balvani”. Srbi premlaćuju nekog Beljaka u Lovincu, a Hrvati nekog Radoševića. Srbi ne daju “da se vije šahovnica”. Franjo Tuđman je sve ovo iskoristio i postepeno dobiva javno mnjenje i u Sinju zahtjeva nezavisnost Hrvatske. Tu je izrekao i onu “mora Hrvat na ramenu nositi hrvatsku strojnicu, a u džepu hrvatski dinar”. Od srpskih optužbi “da želi ustanoviti ustašku državu” - branio se. Vođa HDZ-a je obećao da će pobjednici na izborima poštovati nacionalna prava Srba, ali ništa više od toga. U Hrvatskoj nisu bili ugroženi samo Srbi, već i dio Hrvata. Počinje pisanje o privilegovanosti Srba, rasprava da li su Srbi narod ili manjina. Pripreme za izbore su pokazale da će komunisti pobjediti, a nacionalne stranke su, bez izuzetka, tražile “punu hrvatsku suverenost”. To je govorilo da će Srbi izgubiti prava koja im je garantirao hrvatski Ustav, u kojem je Hrvatska definisana kao “republika hrvatskog i srpskog naroda i narodnosti”. Dr Franjo Tuđman se brzo uzdiže na obećanjima o hrvatskoj državi (kao da nije postojala), a dr Rašković pali srpski narod. Obojica su sumnjivi doktori i akademici. Nacionalno zaoštravanje i dalje raste, a događaji u Srbiji i Hrvatskoj postaju sve burniji. Politika Stojčevića je u suštini značila političku neodlučnost i nesposobnost i takve okolnosti idu na ruku dvojici nacionalističkih lidera, a pogotovo im je išao na ruku tok događaja poslije raspada 14. kongresa SKJ. Rašković, kao pravoslavac i antikomunista, oslanja se na sebi slične i teži da dobije ljude u petnaestak općina sa srpskom većinom. Koncem marta 1990. on tvrdi da “SDS ne želi drugu srpsku državu i da bi srpska pokrajina u Hrvatskoj bila nesreća za srpski narod”, jer bi nastala slična situacija kao na Kosovu “ako bi nam neko dao prerogative države, pa nam ih potom uzeo - bilo bi nam kao Albancima. Ako bi pucali na hrvatsku miliciju, ona bi pucala na nas”. Srpstvo je bilo stranačko opredjeljenje Jovana Raškovića, a hrvatstvo opredjeljenje Franje Tuđmana. Izjavio je da će se SDS u hrvatskom Saboru boriti za prava Srba. Njegova gledanja su bila umjerenija, ali u SDS-u je bilo radikalnijih stavova. I deo komunista počinje da nosi slike Slobodana Miloševića, a ni SDS se nije mogao otresti istog uticaja. Da li Knin i Srbi u Hrvatskoj imaju samostalnu politiku? Izgleda da nemaju, kao i uvjek. Za to vreme HDZ u Hrvatskoj ne smanjuje već podiže temperaturu i mir biva sve više ugrožen. Srpske vođe naglašeno optužuju Tuđmana za “kroatocentrizam” i sve su glasniji zahtjevi za autonomiju tzv. Krajine. Srbi se sve više okreću protiv Zagreba, bez obzira na to što Rašković u Vrgin Mostu (na Skupštini SDS-a) objavljuje “pobjednik je HDZ, a nije pobjedilo ustaštvo” i nastavlja, “ali i mi ćemo odlučivati o sebi”. Maja 1990. Knin pravi lud potez jer istupa iz Dalmatinske regije i traži da uđe u drugu regiju koja bi išla od Knina do Petrinje. Hrvatska se suprotstavlja, i u najboljem slučaju, dozvoljava kulturnu autonomiju. Dolazi do dogovora Tuđman-Rašković; pet odbornika SDS-a (tri iz Knina i po jedan iz Donjeg Lapca i Gračaca) u Saboru. Zelenbaba i Tanjga pozivaju na ustanak i mirovna pogađanja su prekinuta. Na Raškovića se vrši pritisak iz Beograda zbog popustljivosti i njegov uticaj u SDS-u Krajine slabi. Mnogi Srbi su ljuti na savezne organe i JNA koji nisu onemogućili dolazak “ustaša”. Zelenbaba poziva da se ide “s puškom u šume”. Drama se razvija. Opet je tu Benkovac, a “žrtva” mladić Miroslav Mlinar, predsjednik lokalnog SDS-a. Da li je u pitanju ranjavanje ili samoranjavanje - ostaje zagonetka? Srbi su tvrdili da je “žrtva izabrana po etničkom principu”, a druga strana da su Mlinaru Srbi “skalpelom zarezali vrat”. Incident utiče na razvoj događaja i opet se pominju teze o genocidnosti hrvatskog naroda. Tu je i Mlinareva šetnja od Zadra u Knin i njegovo pismo: “Ako bude potrebno, krenućemo u boj... ali neka znaju ti, koji nas na to sile, da srpski narod nije nikad izgubio. Padala su carstva, padale kraljevine, a srpska šajkača je večno ostala na srpskoj glavi, na glavi pobjednika.” U ulici u kojoj živim, u Beogradu, vidim plakate sa brojem žiro računa za pomoć Mlinaru, čitam o njegovoj ženidbi i bračnom putovanju u Egipat. U nastavku slijedi prekid odnosa sa Saborom, a Skupština općine Knin, gdje je jedino pobjedila i vladala SDS, prva donosi odluku o uspostavi zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like. Udružuje se šest općina (Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac. Donji Lapac i Titova Korenica). Srbi su u tim općinama u većini, ali nisu sami (Knin 85:15%, Benkovac 60:40%, Obrovac 65:35%, Gračac 80:20%, Korenica 80:20%, Lapac 90:10%). Na izborima, SDS je pobjedila samo u Kninu. U Benkovcu SDS i HDZ imaju podjednak broj općinskih odbornika, u Obrovcu SDS je treća stranka, iza komunista i HDZ-a, u Titovoj Korenici pobjedili su komunisti, u Donjem Lapcu i Gračacu 50:50%, a u Otočcu su pobjedili komunisti (podaci iz “Ličkih novina”). Dr Milan Babić je tada izjavio da ustanovljenje zajednice šest općina nema za cilj i “neće ugrožavati suverenost i privredno jedinstvo Hrvatske, nego nasuprot”. Rašković je sredinom juna 1990. govorio da će to biti zajednica općina u kojoj “ćemo organizovati svoje škole, kulturne ustanove, pismo, vlastite časopise, radio i TV.” Ko je prvi predsjednik općine u Kninu, prvi predsjednik Izvršnog vjeća SAO Krajine i nove države? Ko je, kako ga je nazvao dr Dušan Plenča, “car Šćepan kninski” Milan Babić? Nikao je u vrijeme klijanja, bujanja i štrkljanja velikih i malih kapetana, vojvoda, kneževa, župana, banova, voždova, ćesara i imperatora. On je jedan od novokomponovanih vođa nacionalnog etnosa, jedan od tvoraca nove otadžbine, SAO Krajine. Stomatolog Babić odložio je dentističku i prihvatio političku tehniku, pa bez anestezije - na živo - čupa iz živog tkiva istorijskog pamćenja tekovine narodnooslobodilačke borbe na prostorima tromeđe Like, Bosne i Dalmacije. Babić će kroz oblake zaborava razvejati činjenice da je s područja današnje kninske, drniške, benkovačke i obrovačke opštine 17.919 boraca učestvovalo u NOB-u i da je kroz koncentracione logore prošlo 9.816 antifašista. I žrtve naroda Kninske krajine su zaista velike: 2.790 poginulih boraca Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i 2.142 pogubljenih od strane okupatora, od čega su preko polovine usmrtili četnici vojvode Momčila Đujića. Uvjeren da je tvrdoglavost dovoljna za sticanje visoke ocjene o patriotizmu i za posjedovanje diplome neofite nove demokratije, dr Milan Babić, u svojstvu predsjednika komisije za izbor i dodjelu imena ulicama Knina, briše sve ono što je bilo posvjećeno naporima, žrtvama, stradanjima i doprinosu naroda Podinarja, Ravnih kotara i Bukovice, pobjedi savijesti čovječanstva, pobjedi ljudskog roda u toku Drugog svjetskog rata. Odan maniru i ponašanju ovovremenih konvertita, dodvorava se, pokorno sluša šefove. Babić podstiče, potpomaže i sredstvima represije (sijanje straha) podržava plebiscit puka u korist povratka na Tromeđu - “srpske majke” - ratnog zločinca vojvode Momčila Đujića. Pri tome, za gospodina Babića je beživotna činjenica da o ubistvu preko 1.300 ljudi, žena, staraca i djece, od čega preko 900 osoba srpske nacionalnosti, svjedoči izvorna, originalna i sačuvana dokumentaristika italijanske, nemačke, ustaške i četničke provinence i preko 100 preživjelih svjedoka sa svojim, pred sudskim organima, slobodno datim iskazima. I sam vojvoda Đujić, u svom izvještaju Draži Mihailoviću 19. decembra 1943, tvrdi da je “za vreme uspešne borbe na Velebitu ‘uhapsio 140 osoba’, koje su, sem trojice ‘zaklane i bačene u jamu’” (AVII; 276, 9/1 - knjiga primljenih radio depeša X-II, br. 593.) Četnički vojvoda Mane Rokvić izvještava da je Momčilo Đujić “streljao i povješao 500 Srba, među kojima je bilo žena i djece” (AVII; 153. 15/6.) Navedeni primjeri su samo skromna ilustracija zločina Momčila Đujića, koje dr Milan Babić “briše iz istorijskog pamćenja i u ime lažnog ‘homogenius ethos’, neovlašćeno prašta”, piše dr Dušan Plenča. Kasnija ideja o regiji od Knina do Petrinje je po prvobitnim zamislima od nekih Hrvata bila i prihvaćena. U tih šest općina (5.000 km²) živilo je oko 100.000 Srba i oko 35.000 Hrvata. Na izborima, u cjelini gledano, pobjedila je SDP, a u Saboru je bilo 5 poslanika SDS-a. Kartografi u Srbiji počinju crtati granice, vojvodstva i autonomije. SNO (Jović Mirko) u proljeće 1990. djeli Srbiju na crnogorsko, bosansko i šumadijsko vojvodstvo. Zbog tih crtanja, u Hrvatskoj su svaku težnju za autonomijom shvatali kao veliku opasnost i namjeru Srbije da uzme dio hrvatske teritorije. Hrvatska vlada je pod nadzorom HDZ-a kninsku zajednicu općina ocjenila kao neustavnu i kao izraz težnje da se osnuje srpska država u Hrvatskoj. Na Vidovdan, juna 1990, kod crkve Lazarica na Kosovu polju, objavili su imenovanje srpskog autonomnog područja Krajina. Predsjednik je Milan Babić, a glavni grad Knin. Pokušaj da se poslanici Srbi u Saboru (njih oko 48) udruže u “Srpsku demokratsku frontu” je propao, uključujući i ostavku Sime Rajića. O formiranju Udruženja Srba iz Hrvatske u Beogradu, dr Mihajlo Marković je rekao “da Srbi imaju pravo da oblikuju svoju autonomiju, ako bi Hrvatska sa novim ustavnim rešenjima bila proglašena konfederacijom, a ako se Hrvatska odluči za odlazak iz Jugoslavije, onda Hrvatska nema pravo povući sa sobom srpsko stanovništvo”. Slično su govorili Slobodan Milošević i Novak Kilibarda. Zahtjevi za promjenama tzv. administrativnih granica sve se više postavljaju od strane srpskih medija i mnogih političara. Slobodan Milošević je 25. juna 1990, govoreći o pripremi novog srpskog Ustava, u Skupštini SRS rekao da će srpska država biti “sigurna garancija zaštite interesa srpskog naroda, koji živi van Srbije”, a da ne bi bilo dvoumljenja, dodao je: “Pitanje srpskih granica je otvoreno političko pitanje.” Ovaj stav ohrabrio je najveći dio Srba u Krajini i podstrekao ih da se osamostale. Po novinama i časopisima rat se već vodi. Istog dana, 26. juna 1990, hrvatski Sabor prihvata amandmane koje su ranije opovrgli predstavnici SDS-a u Skupštini (15 općina sa srpskom većinom). Istoga dana kada na Markovom trgu zasjeda hrvatski parlament, u Srbu se objavljuje politička deklaracija sa tzv. “ali-ali opcijom”. Ako Hrvatska prihvati jugoslovensku federaciju, srpski narod će tražiti kulturnu autonomiju, a ako se Hrvatska otcjepi, onda će osnovati srpsku enklavu odvojenu od Republike Hrvatske. I formiran je Nacionalni savet. Hrvati i dio Srba u srpskim općinama bili su protiv stvaranja “srpske države” od Jadrana do Slavonije. Rašković u Rijeci najavljuje referendum o autonomiji i, pored ostalog, kaže da “srpski mač još nije u nožnici”. Raniji događaji oko straža, naoružavanje Srba i odlazak grupa van urbanih sredina su najavljivali više od političke bure i pobudili strah od rata. Tih dana 1990. (poslije izbora), bio sam u Gračacu, obišao sam sa Vladom Maričićem, Sakanom Šuicom i Joškom Jerebom tri mjesne zajednice u bivšoj zrmanjskoj općini. Razgovarao sam sa Manom Kovačevićem, ranijim predsjednikom Izvršnog vijeća općine, a sada šefom milicije u Gračacu. Novoizabrani predsjednik općine sa liste SDS-a, ing. Vojo Lukić (iz Velike Popine), želi da dođem u zgradu Općine. Odbijam, a on pristaje da idemo u naš kraj. Zbunjen je. Na putu ka Zrmanji prati nas četvorka meni poznatih novopečenih SDS-ovaca, srećemo malo ljudi. Nešto u birtiji kod Tojage u Zrmanji i na Otriću kod Gajice. Svi razgovori sa Lukićem svode se na savjet: “Ne dajte da se potučete, Vojo, budi predsjednik svima, a ne samo pristalicama svoje stranke.” To podvlačim i Lovinčanima. Svraćamo u Malu Popinu kod Sakana i tu srećemo Dušana Lukića, predsjednika Mjesne zajednice Otrić. Predsjednik općine se odvaja kod pčelinjaka, zamišljen i u povratku ka Gračacu saopštava “gotovo je, kad čuju (Rašković i Babić - I. R.) da sam bio s tobom, Ilija, odletiću”. I tako je bilo, poslije 20-tak dana njega zamjenjuje Jasminka, profesor. Nikada se kasnije nisam sreo sa predsjednikom općine i to je bila posljednja posjeta mojoj općini. Pojedinačni kontakti od 1991. do 1995. održavani su preko ranjenika, pojedinačnih posjeta Beogradu i izbjeglica iz Like.