VI RAT KAO NAJGORI IZBOR – ODGOVORNOST ŠTABA VRHOVNE KOMANDE “Razbijanje Jugoslavije sa svim tragičnim posledicama po jugoslovenske narode na njenom tlu, sa njihovom nesumnjivom odgovornošću, posebno odgovornošću njihovih vođa, novonastalih režima i nacionalističkih pseudoelita dovelo je do razaranja zajednice naroda koja je postojala više od sedam decenija.” Dr Slobodan Inić “Odlučujuću ulogu u ratu, agresiji i genocidu odigrala je izdaja vojnog vrha sa V. Kadijevićem na čelu. Da nije bilo te izdaje, ne bi bili mogući nasilje i zločini i sve što je izazvala i učinila politika Miloševića i Srbije.” Član Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević “Prije Kadijevića generali Mamula, Adžić i Brovet tajno su obavili konsultacije u Londonu, Parizu i Moskvi. I to je, takođe, učinjeno bez znanja Predsjedništva SFRJ. London i Pariz tada su im priopćili da se neće mješati u slučaju vojnog puča. Moskva je i preporučivala da se čeka na pad Gorbačova…” Član Predsjedništva SFRJ Bogić Bogićević 1. Zašto je i kada armijski vrh prihvatio najgore rješenje - da se otvorena pitanja rješavaju silom? Ni jedna republika bivše SFRJ, politički i iznutra, nije bila spremna da ratuje s drugima, pa čak ni onda kada su bile uvučene u rat. Ogromnu većinu ljudi nije se uspjelo ubjediti da je rat rješenje za bilo kakve nesporazume. Ciljevi rata u početku nisu objavljeni, jer ih nisu smjeli objaviti, kasnije se postepeno definišu, ako ne dokumentima, ono praksom. U Kadijevićevoj knjizi ciljevi se jasno vide i očito je njihovo pretvaranje u konkretne planove upotrebe JNA. Strategija je računala da će sve, ili najveći dio tih ciljeva, realizovati za kratko vrijeme, prepadima, nekakvim “blic-krigom”, upotrebom osakaćenih i improvizovanih grupacija. Odmah je bilo jasno, sada posebno, da je to bila u suštini samoubilačka politika. Akteri ovog rata nisu se sjetili Vijetnama i SAD, Avganistana i Sovjeta, Izraela i Arapa, Iraka i Kuvajta. Zašto se JNA nije na vrijeme distancirala od agresivnih nacionalističkih politika i ukazala na njihovu odgovornost - i to na odgovornost svih takvih politika? Ratovi na prostorima nekadašnje Jugoslavije pretvorili su se, u suštini, u rat protiv naroda a ne samo borbu za rušenje novoizabranih vlasti. I, čim se to dogodilo, za Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu ti ratovi su postali narodni, “domovinski” i odbrambeni, a JNA zbog svog ponašanja i zloupotrebe postaje nepoželjna za sve, osim za vlast u Srbiji i Crnoj Gori. Ali, sada smo svjedoci da se i u ovim sredinama, koje su podržavale, koristile i zloupotrebljavale JNA, kritika za rat počinje prevaljivati i na JNA, da bi se prikrila sopstvena odgovornost. JNA se u početku opirala, a na kraju je ipak prihvatila da sarađuje ili da pod svoju komandu primi i tzv. dobrovoljce. Da li je bila svjesna da se radi o paravojnim snagama, koje su se počele formirati od 1987. godine, a koje su u suštini bile i jesu udarna šaka neofašizma. Da je njih sprečila, rat ne bi bio toliko strašan. Najveći dio tih militantnih snaga i danas insistira na ratnoj opciji i pitanje je da li se prema njima preduzimaju prave mjere. Riječ je o desetinama hiljada pripadnika naoružanih formacija koji su pod kontrolom nacionalističkih stranaka, a na žalost, mnoge su obavljale najprljaviji dio ratnog posla, od čega se JNA u početku ograđivala, ali ih nije obuzdavala, a možda i nije htjela, ni mogla da ih obuzda. Pucali su na sve i imali su svoje simbole i nazive. Da li je prekidom rata prestala njihova uloga ili njihova prava uloga tek počinje? To su vojske stranaka od kojih ni jedna nije demokratska, a sve su pročetničke, rojalističke, proustaške, muslimansko-ekstremističke... Prema njima se sprovode neke, ali ne prave, mjere, bez obzira na insistiranje međunarodne zajednice i domaće demokratske javnosti. Kakva je uloga Vojske Jugoslavije i policije u tome? One se moraju razoružavati po cjenu sukoba na sopstvenim teritorijama. Opšta demilitarizacija svih (pa makar i postepena) je prvi zadatak i jedina garancija mira. Tačno je da se JNA u posljeratnom razvoju nije spremala, niti je trebalo da se sprema, za rat kakav se vodio na jugoslovenskim prostorima. U susret ratu, JNA je planski gurana da bude vojska Srbije i Crne Gore, u čemu se i uspjelo, jer su neki njeni interesi, stanje u zemlji i u njoj samoj igrom prilika bili najbliži interesima Srbije i vladajućeg režima. Armijski vrh je, posljednjih godina, vrlo loše cjenio političku i vojnu situaciju i zbog toga povukao seriju katastrofalnih strategijskih, pa onda i operativno-taktičkih poteza. JNA je vrlo brzo prestala da bude jugoslovenska i narodna, pri čemu su rukovodstva JNA i Vojske Jugoslavije najveći broj grešaka tumačili kao pobjedu. Stalno se postavlja pitanje: da li je rukovodstvo JNA shvatilo ovo vrijeme i kako se u njemu snašlo? Nije shvatilo vrijeme, nije se snašlo u vrijeme ulaska SFRJ u višepartijski sistem. Pogotovo se nije snalazilo onda kada se kao izlaz iz krize nudila konfederacija i savez suverenih država. Sve što se događalo u bivšoj Jugoslaviji na JNA je djelovalo kao stres i kontrarevolucija. Sporo se prilagodavala i mjenjala da bi se na kraju, kao što je već rečeno, postepeno priklonila jednoj politici, i to ne samo aktuelnoj politici režima, nego (objektivno) i nacionalističkoj politici opozicije. Zašto JNA nije uspjela da se izvuče iz političkih sukoba, već je otišla na jednu stranu? Da je armijsko rukovodstvo nekoliko godina prije rata drukčije postupalo, mogla se sačuvati država, a i Armija se mogla na drugi način transformisati. Zašto se JNA nije na vrijeme i postepeno distancirala od svih nacionalističkih politika, uključujući tu i aktuelnu politiku Srbije? Zbog pogrešnih procjena i strategijskih poteza, JNA je ušla u najbrutalniji rat na prostoru bivše SFRJ (po mnogo čemu brutalniji od Drugog svjetskog rata) i objektivno je postala učesnik u rušenju zajedničke države, učesnik u uništavanju višedecenijske izgradnje zemlje, učesnik u ekonomskoj katastrofi svih naroda bivše Jugoslavije, u užasnom čerupanju Hrvatske i BiH. Zašto je došla do toga da sa sigurnih odstojanja svojim oružjem tuče i sopstvene garnizone? Tako je morala biti dovedena u situaciju da, kada to učini, i sama padne na dno. Ovaj rat je bio naše samoubistvo. Nije nas ubila strana agresija, već smo ubili sami sebe. Ipak, za kakvu-takvu utjehu je da ovaj rat, ipak, nije rat naroda, nije sukob među njima i ljudima, u najširem smislu, nego rat stranaka, frakcija, vođa, borba za vlast, rat politika hegemonizma i separatizma, sa različitim stepenom odgovornosti. Kadijević na mnogo mjesta u svojoj knjizi tvrdi da je JNA postupala isključivo po naređenju Predsjedništva, odnosno Vrhovne komande i da je poštovala Ustav. Međutim, to nije bilo uvjek tako. Kada je Vrhovna komanda odbila prijedlog ili pritisak vojnog vrha za uvođenje vanrednog stanja u zemlji (12. marta 1991), armijski vrh ili neki od njegovih čelnika odlučili su (da li sami?) da zaigraju po nekim svojim pravilima. To pokazuje i saopštenje Štaba Vrhovne komande da će taj organ razmotriti situaciju poslije odbijanja Predsjedništva da uvede vanredno stanje, te da će “na temelju vlastite procjene preduzeti korake”. Odbijanje Kadijevića da u tako dramatičnim trenucima za sudbinu SFRJ učestvuje u radu Predsjedništva, koje je Vrhovni komandant, pokazuje da su načelnik Štaba Vrhovne komande i dio vojnog vrha počeli sami (ili nekog slušajući) planirati nasilnu akciju. Kuda se to zaputio dio vojnog vrha? Da li su razmišljali da to može da dovede do raspada JNA? Zar nije bilo jasno da najveći dio, naročito mladih ljudi u JNA (aktivnih i rezervnih) neće prihvatiti naredbu da puca u narod koji treba braniti, da će odbiti da hapsi i puca na sunarodnike? Kadijević i drugi (ili obratno) povukli su sunovratan potez koji je postojeću jugoslovensku krizu doveo do bezdana. Morali su se prihvatiti zaključci većine članova Predsjedništva i u interesu opstanka JNA. Zašto takvo ponašanje, autoritarnost i arogancija, vojnička poluintelektualnost i, na kraju, vojnička nedisciplina prema odluci - stavu (kakve-takve) Vrhovne komande? Zar i to nije bio puč klasičan ili specifičan - svejedno? Sa koje platforme JNA učestvuje u procesima u zemlji? Učestvuje faktički i najviše direktno, naročito od 1988. godine. Zalaže se za “demokratsku, efikasnu, savremenu federaciju”, za “pravi socijalizam”, ili u skladu sa izjavom već penzionisanog admirala Mamule, da će “OS u slučaju radikalne krize u zemlji intervenisati da zaštite integritet”, okomivši se na stvaranje nacionalnih država i na konfederaciju koju su predlagale Slovenija, Hrvatska, nova makedonska i bosansko-hercegovačka vlast i mnogi drugi u SFRJ. Izjava je data u Londonu početkom 1991, poslije formiranja novog SK-PJ (izjavu je objavio “Večer” - Skoplje). Da li su takve izjave bile slučajne? Da li ih je trebalo dati u inostranstvu? Bilo kako bilo, izjave su bile zapanjujuće i izazivale su zabunu. Mnogi u ovoj zemlji pitali su se odakle pravo na takve izjave i u ime Armije? Predsjedništvo SFRJ i armijski vrh nisu javno reagovali na te izjave, iako su one zadirale u njihove kompetencije. Možda i zbog toga što je to i izgovoreno u ime Predsjedništva i armijskog vrha. “Očito da istorija nije mogla da nađe goreg rukovodioca odnosno generala da pošalje u zaborav i sramotu armiju koja je pobedonosno završila oslobodilački rat u savezničkoj koaliciji”Admiral Ivan Veselinović 2. Izvjestan osjećaj odgovornosti naveo je Veljka Kadijevića da objašnjava i opravdava sopstveno viđenje raspada Jugoslavije. Kako je obavljao jednu od najznačajnijih državnih funkcija i raspolagao nesumnjivo velikom moći, Kadijević smatra da je uradio sve što je mogao, da je predlagao prava rješenja, koja legalni organi u kritičnom trenutku nisu prihvatili, što je, po njemu, stvar politike u koju, navodno, nije želeo da se mješa. Kadijevićeva teza o “vojsci bez države” nalazi se u istoj razini sa tvrdnjama da “rukovodstvo JNA nije htjelo da preuzima na sebe političku ulogu spasioca Jugoslavije, jer je smatralo da JNA tu ulogu ne može odigrati...” pri čemu, kako kaže, “rukovodstvo JNA, dok sam ja bio savezni sekretar, nije donijelo ni jednu političku odluku i nametnulo je zemlji. Šta više, nije donijelo ni jednu odluku iz domena oružanih snaga osobito njihove upotrebe, koja je bila u nadležnosti Predsjedništva SFRJ”. Drugim riječima, on tvrdi da je Armija strogo poštovala Ustav, zakone, kretala se isključivo u formalno-pravnim okvirima. Za dokaz da stvari ne stoje baš tako, pobrinuo se sam Kadijević. On, naime, kaže; “Jedna od najznačajnijih mjera paralisanja pogubnog ustavnog koncepta o oružanim snagama bila je odluka o oduzimanju oružja teritorijalnoj odbrani i njegovo stavljanje pod kontrolu JNA. Protiv te odluke su mnogi ustali, osobito Slovenci” (Kadijević, n.d. str. 78). Znači, sam Kadijević tvrdi da je ta odluka bila protivustavna, jer joj je cilj bio da parališe važeći ustavni koncept. Mada ne navodi ko je tu odluku donio, očigledno je da ju je JNA sprovela. Čak i ako nije donijeta u okviru OS, Armija je nastupila protivustavno, što je, priznali ili ne, politička odluka. Da li je Ustav iz 1974. bio dobar ili ne, to u suštini ništa ne mjenja sa stanovišta problema koje razmatramo. U praksi je potvrđeno da JNA ne samo da je imala mogućnosti da se strogo drži ustavnih odredaba, već se ona u konkretnom slučaju angažovala tako da se parališe ustavni koncept. Nije tačno da vojni vrh nije donosio političke odluke, nije tačno da je vojno rukovodstvo strogo poštovalo Ustav, a ako se u pomenutom slučaju Ustav direktno kršio, zar nije mogao slobodnije da se tumači u trenucima kada su odgovarajuće odluke vojnog vrha i ponašanja JNA mogli da očuvaju državu, spriječe rat, krvoproliće i materijalna razaranja. Ili je to i činjeno (što se prećutkuje) samo na osnovu pogrešnih procjena i u funkciji politike koja je faktički razbijala osnove na kojima je jedino mogla da opstane Jugoslavija. Zašto je JNA izgubila povjerenje naroda federalnih jedinica, pa je, samim tim, na kraju izgubila i državu? Vidi se da je, na primjer, nezadovoljstvo zbog razoružavanja teritorijalne odbrane imalo uporište u važećem Ustavu. Dok se ne saopšti jasno ko je tu odluku donio, odgovornost leži na vojnom vrhu, a to važi i za odluke o upotrebi JNA na osnovu političke odluke kojom se jugoslovenski narodi djele na “secesionističke” i one druge, a legalno izabrane političke vlasti u pojedinim jugoslovenskim republikama na prijateljske i neprijateljske. Čak i da vojni vrh nije učestvovao u donošenju ovih političkih odluka, očigledno je da je izdao naredbe o upotrebi JNA u skladu s tim odlukama. Time su pojedini narodi, republike, pa i čitava država ostali bez vojske kakva im je bila potrebna, pa se prije može govoriti o “državi bez vojske”, nego o “vojsci bez države”, jer Kadijevićevom konceptu armije nije bila potrebna JNA, koja bi na unutrašnjem planu branila i odbranila SFRJ kao zajednicu ravnopravnih članica. Ne bez ponosa, pozitivnim smatra što su na njenim razvalinama formirane tri srpske vojske. Ako se uspjeh cjeni po broju vojski koje su formirane kao posljedica razbijanja JNA, doprinos bivšeg prvog čovjeka JNA veći je od njegovog skromnog priznanja. On je morao da zna da se, kao vojska svih jugoslovenskih naroda, JNA dovodi u pitanje onog trenutka kada postane sredstvo jednog, bilo kog od tih naroda, kada se stavi u funkciju politike koja je objektivno neprihvatljiva za neke ili većinu ravnopravnih federalnih jedinica. Budući da je pod njegovom komandom Jugoslovenskoj narodnoj armiji namjenjena uloga suprotna osnovnim preduslovima njenog postojanja, može se utvrditi kojom je naredbom Kadijević faktički potpisao i smrtnu presudu za JNA. Otuda njemu pripadaju zasluge ne samo za formiranje tri srpske vojske (i koliko paravojnih), već i za formiranje slovenačke, hrvatske, bosanskih i makedonske vojske. Zasluge, ili odgovornost, zavisno s koje se strane posmatra, ne mogu nikako da ga mimoiđu, bez obzira na to što samo neke od tih vojski smatra svojim djelom. Kadijević se ne smatra odgovornim ni za odbacivanje doktrine u okviru koje je, kao aktivan učesnik, gradio svoju vojničku karijeru. On je doktrinu opštenarodne odbrane odbacio kao glupost ne sluteći da će, ne dugo poslije njegovog poznatog intervjua “Narodnoj armiji”, primjenom te doktrine u Sloveniji, a kasnije i drugdje, biti vojnički i moralno-politički poražen i ponižen, što dosta govori o praktičnoj vrijednosti doktrine, a još više o pouzdanosti njegovih shvatanja i procjena. Komandant ili načelnik Štaba, koji je kombinacijom “visprenog manevra”, uz doziranu upotrebu sile, efikasno neutralisao akcije roditelja, majki, sestara, mirotvoraca, pacifista - prema njima, razumije se, ne može da osjeća nikakvu odgovornost, jer ih je svrstao među neprijatelje JNA. Ako su u pravu oni koji su se zalagali za mir, protiv slanja u smrt sopstvene djece i braće, a posebno u vrijeme dok je požar mogao biti izbjegnut, Kadijević je u najmanju ruku bio dužan da objasni šta ga je to objektivno konfrontiralo sa majkama i sestrama svojih vojnika, sa ljudima koji su htjeli mir, bili protiv proljevanja krvi. Jasno je da bi od načelnika Štaba Vrhovne komande bilo apsurdno očekivati da se osjeća odgovornim prema “slovenačkim separatistima”, s obzirom da su, kako kaže, “prvi ozbiljni napadi na JNA počeli iz Slovenije i bili u funkciji rušenja najprije federalne, a potom i svake jugoslovenske države”. To važi i za Hrvate, pošto ga ne čudi što ga u Hrvatskoj ne obožavaju, jer su “oni isti neprijatelji - ustaše i Njemci - sa kojima sam ratovao u NOR-u kao i u ovome ratu”. Pošto ga ne pogađa ono što dolazi od “separatista, ustaša, neprijatelja svih boja”, Kadijević je izričit u navođenju onog što ga je “za srce ujelo”: “Ali mene i još neke moje kolege iz rukovodstva JNA i ovdje, u SR Jugoslaviji, nazivaju izdajnicima i htjeli bi da nam sude i pribiju na stub srama, sa potpuno suprotnom argumentacijom od one sa kojom nas optužuju u Hrvatskoj. Kako to da i neki ovdje kao ustaše žele isto...” S tim u tjesnoj vezi, valja napomenuti da Kadijevića pogađa i to što se “ponegdje špekulisalo” i sa njegovom nacionalnom pripadnošću. On piše: “Moj otac je Srbin, moja majka je Hrvatica. Ja sam, dakle, po rođenju Srbin iz Imotskoga, gdje je Srbin teže biti nego bilo gdje u Jugoslaviji, ali sam isto tako i Jugosloven po uvjerenju...” Ispada da je on “Srbin posebnog kova”. Kod Kadijevića, prisutno je omalovažavanje druge strane, bez obzira o kome je riječ (o SAD, Evropskoj zajednici ili Sloveniji, Hrvatskoj, ili o pojedinim ličnostima). Proizilazi da Kadijević za sebe rezerviše suprotna (pozitivna) svojstva. Samo je on (mada često govori u prvom licu množine) sve vidio unapred, sve mu je bilo jasno, vukao je najbolje poteze, predlagao jedino ispravne odluke koje drugi nisu prihvatili, pa su zbog toga nastupale katastrofalne posljedice. To mu, međutim, nije bio dovoljan razlog da se povuče. Na kraju krajeva, on, ni poslije svega što se desilo, “kada je riječ o strategijskim potezima” - ništa ne bi mjenjao. Budući da je vukao najispravnije poteze - nikakve ispravke ne dolaze u obzir. Izuzetan prostor posvećuje izlaganju ne baš uvjerljive tvrdnje da je ambasador Zimerman sprečio njegov susret sa sekretarom odbrane SAD Čejnom. Isto značenje pridaje se i činjenici što nije data saglasnost za njegov odlazak u američku vojnu bolnicu “Wolter Read” u Vašingtonu: “Trebalo je onemogućiti svaki moj kontakt sa onim ključnim ličnostima američke administracije koje nisu bile potpuno uvjerene da je politika SAD prema Jugoslaviji, posebno ona koju sprovodi gospodin Zimerman u samoj Jugoslaviji, ispravna i u interesu SAD”, podvlači Kadijević. Iz toga bi se mogla izvući dva zaključka. Po njemu, naime, ambasador SAD u Jugoslaviji vodi neku posebnu politiku, drukčiju od politike države čiji je ambasador, što je ne samo proizvoljno, nego i naivno uvjerenje. I, drugo, sugeriše se čitaocu da pomisli kako bi sve krenulo drugim tokom samo da mu je bilo omogućeno da se sretne sa Čejnom i još nekim ključnim američkim ličnostima. Dokaze o “naivnosti” daje i kada govori kako je odbijao da razgovara sa njemačkim ministrom Genšerom, da ode na prijem kod Jakovljeva. pošto nije mogao ili nije htio da ga primi Gorbačov, kako je odbijao pojedine sastanke koje je predlagao lord Karington kao predsjedavajući Konferencije o Jugoslaviji. Da li se, u sudbonosnim situacijama za opstanak sopstvene države, smije tako sujetno da ponaša ličnost kojoj je ta država povjerila jednu od najodgovornijih funkcija? Sujeta bi bila privatna stvar ministra odbrane, da se u konkretnom slučaju ne ispoljava i u odlukama od bitnog značaja za sudbinu Jugoslavije i JNA. Vojnički poraziti (Sloveniju, Hrvatsku...), pa se potom povući - samo je krajnja pogubna konsekvenca te narcisoidnosti. Otuda za nju ne snosi odgovornost samo ministar odbrane, već i svi oni koji su joj pružali šansu da se ispoljava u igri sudbinom države i JNA. Kadijević na više mjesta naglašeno govori o ulozi i učincima tzv. Štaba Vrhovne komande kao nosioca procjena. Tako, na primjer (na stranama 35. i 36), piše o procjeni ŠVK krajem 1989, a piše i to da je ŠVK pune dvije godine (izlazi da je to bilo od 1987), ukazivao “da se velikom brzinom približava vreme kada će upravljanje zbivanjima u Jugoslaviji dominantno preuzeti strani faktor”. Da li je ŠVK tada (u toj funkciji) djelovao (tada je savezni sekretar bio Mamula, Kadijević njegov zamjenik, Mirković načelnik Generalštaba)? Da li tada, ili u martu 1991. sazrijeva ideja o ŠVK kao surogatu vrhovnog komandovanja, kada je armijski vrh zaključio da Predsjedništvo SFRJ (Jović, Zelenović, Mesić, Bućin, Tupurkovski, Sapundžija, Drnovšek i Bogićević) ne može funkcionisati kao Vrhovna komanda? Kada i po čijoj odluci ili sugestiji Kadijević sebe stavlja u centar zbivanja? “Nije važno šta, gde i kako se odlučuje, kako se djeluje, važno je kud on ide, sa kim se sastaje, šta razgovara, šta on o sagovornicima misli ili oni o njemu, šta mu pišu?”, kaže jedan od tadašnjih članova ŠVK. Ko čini Štab VK i kakav je suštinski odnos između VK i ŠVK? Kadijević nije dao precizniji odgovor. Inače, stiče se utisak da je Vrhovna komanda (VK) Veljko Kadijević (V. K.), što znači VK = VK, ili je Vrhovna komanda (vrhovni komandant) izvan imenovanih. I ranije, a posebno sada, postaje jasno da je to Slobodan Milošević, a Veljko Kadijević je od 1988. ili 1989. njegov načelnik Štaba. “Armija nije bila faktor podrške demokratskim snagama u traženju izlaza u miru i demokratiji, nije bila faktor odvraćanja reakcionarnih snaga koje su zemlju vukle u katastrofu. Naprosto, bila je i jeste faktor podstrekivanja rata, glavna fizička snaga te politike”. General-pukovnik Džemil Šarac 3. Znatan dio ministarske i djelatnosti ŠVK otisnut je na stranicama lista “Narodna armija”.*) *) Izbijanjem rata, “Narodna armija”, umjesto sedmično, izlazi svaka dva-tri dana. Analizom oko 140 brojeva novijeg izdanja lista “Narodna armija”**), sa reprezentativnom opremom, od 21. decembra 1989. pa do 21. maja 1991, uočljivi su naslovi: **) Izvodi iz analize pukovnika Stipe Sikavice – nekadašnjeg urednika ovog lista. “Za stabilnu Jugoslaviju i snažnu odbranu” (21. decembra 1989. br. 26/32). To je jedan od prvih istupa ministra odbrane. Od tada pa do 9. januara 1992, kada je sišao sa političke pozornice, deset puta se pojavio na naslovnoj strani, a 46 puta na unutrašnjim stranicama. “Biće razoružane sve oružane formacije uspostavljene izvan jednostranih i Ustavom SFRJ definisanih oružanih snaga” (6. decembra 1990). Da li je ova poruka izvršena? Nije! “Armija će sprečiti promenu državnog ustrojstva i guranje zemlje u haos bratoubilačkog rata” (22. decembra 1990). Da li je izvršena ova poruka? Nije! “Posljednji je čas da se stane na put anarhiji i bezakonju” (20. juna 1991). Da li je ova poruka ispunjena? Nije! “Neka se niko ne zanosi iluzijama da će politikom svršenog čina moći da razbije Jugoslaviju” (27. juna 1991). Da li je ovo ispunjeno? Nije! “Narodna armija” je objavila šest Kadijevićevih intervjua (jedan dat Lazanjskom, dva Televiziji Beograd, jedan američkoj TV - mreži ITN, jedan britanskoj TV - SKY i jedan glavnom uredniku “Armije”. Objavljena su 22 saopštenja Štaba Vrhovne komande, 13 izjava saveznog sekretara, pet predloga Vrhovnoj komandi, dva upozorenja vlastima Republike Hrvatske, tri naređenja (od kojih jedno F. Tuđmanu 22. septembra 1991. pod naslovom “Hitno naredite prekid napada”), pet pisama - dva Tuđmanu, dva Karingtonu i jedno Van den Bruku. Što rječju, što slikom, načelnik Štaba VK se pojavio u novom izdanju “Narodne armije” 112 puta. U broju 26/46 (od 29. marta 1990) je fotos sa Slobodanom Miloševićem i zajednička izjava o posjeti Prvoj armijskoj oblasti Beograd, u kojoj se navodi da su “usaglasili značaj što bržeg regulisanja, pravila igre, u vezi sa uvođenjem i funkcionisanjem višestranačkog sistema”. Na sjednici Predsjedništva SFRJ (3. aprila 1990), ŠVK je predložio svoje mjere, a jedna od tih je “uspostaviti narušeni ustavni poredak zemlje na način da se suspenduju sva normativna akta i sve radnje koje su u suprotnosti sa Ustavom SFRJ i saveznim zakonima.” Savezni sekretar za narodnu odbranu je u Zagrebačkoj vojnoj oblasti u vrijeme izborne kampanje u Sloveniji i Hrvatskoj, na što reaguju tamošnji mediji. Prvog novembra 1990. (broj 26/77) kamera bilježi Veljka Kadijevića i Borisava Jovića (u uniformi, znači, u ulozi Vrhovnog komandanta), na poligonu Krivolak u Makedoniji. Petog decembra 1990. TV Beograd prenosi neuobičajeni intervju Kadijevića vojnopolitičkom komentatoru Lazanjskom, koji, uvodeći čitaoce u intervju, kaže: “Još jednom je potvrđeno da se glas Armije daleko čuje i da javnost sa posebnim zanimanjem prati istupe rukovodećih ljudi JNA - general Kadijević govori jasno, jezgrovito izlaže stavove, ne podiže ton. Hladnokrvan je, fizički izgleda u dobroj formi, sagovornika prati pronicljivim i prodornim pogledom, svakim svojim pogledom i svakom rečju djeluje kao osoba koja zna šta hoće,” Tu je napad na TO kao “objektivnu podvalu”, a 13. maja 1990. (“Narodna armija” od 17. maja), povodom Dana službi i organa bezbjednosti, Kadijević kaže: “Uvjeren sam da ćete i nadalje, kao što ste to i u proteklih 46 godina činili, inspirisani revolucionarnim djelom Josipa Broza Tita...” Uveče, 6. maja 1991, nakon prekida lječenja (“Narodna armija” od 9. maja), Kadijević je prvi put javno naredio da JNA ima pravo da upotrebi oružje, odnosno da stupi u ratno stanje. U uvodnom djelu dokumenta piše: “Savezni sekretar za NO, general-armije Veljko Kadijević je 6. maja uveče, nakon prekida lječenja (ili odmora), zbog stanja u zemlji, prenio predsjedniku dr Borisavu Joviću sljedeće, u pet tačaka... Od maja 1990. do kraja mandata, Borisav Jović gostuje u svakom drugom broju “Narodne armije”, a njegov prethodnik, dr Janez Drnovšek, nije pomenut ni u jednom od 21 broja “Narodne armije”. 4. Kolektiviziranje odgovornosti u političkim vrhovima, vrhovnim komandama i njihovim štabovima, u ovom ratu je neprihvatljivo. Poznato je ko je odgovoran za razbijanje Srbije, Hrvatske, podjelu Bosne, za razbijanje JNA, za rat-ratove. Tu nema maskiranja i djeljenja odgovornosti. Prikrivanje odgovornosti za katastrofalnu spoljnu i unutrašnju politiku, pogrešnu vojnu politiku, za rat, ne može se prihvatiti pod izgovorom bilo kakvih “viših” interesa. Za posljedice nisu svi odgovorni, pogotovo ne jednako. To važi i za članove Vrhovne komande, za predsjednike republika i za članove Štaba Vrhovne komande. Za ono što se dogodilo do januara 1992, odnosno do Sarajevskog primirja, odgovorni su jedni, a potom drugi čelni ljudi u politici i vojskama - svako u svom periodu vlasti i komandovanja.