ZAŠTO PISATI O BESMISLENOM RATU – RATOVIMA?
Ima li smisla analizirati jedan besmisleni rat – ratove? Šta se mora reći o uzrocima i faktorima razbijanja SFRJ, o ulozi Vrhovne komande i njenog vojnog djela? Šta reći o ulozi JNA? Šta o stavovima generala Veljka Kadijevića (sekretara za narodnu odbranu i načelnika Štaba Vrhovne komande 1988 – 1992), izloženim u knjizi “Moje viđenje raspada – vojska bez države”? (“Politika”, juni 1993).
S obzirom da je ovaj dovršeni (ili nedovršeni) rat izazvao katastrofalne posljedice, pred tom tragedijom niko nema pravo da ćuti. Analiza rata kojim su razorene i SFRJ i JNA, potrebna je, u prvom redu radi mira, da bi se što prije uspostavio, realizovao i dugotrajno obezbjedio.
Više od četiri decenije (od 1941. do 1985) bio sam vojnik. Aktivnu službu završio sam kao general-pukovnik, obavljajući razne vojne funkcije u Generalštabu i Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu i imam osjećaj da i ovaj rat mogu da sagledam, barem u globalu, razlikujući uzroke od posljedica, spontano i stihijsko od unapred smišljenog, pripremanog i organizovanog. Poznajem mnoge vojne i civilne ličnosti – aktere ratnih događaja i onih koji su im neposredno prethodili. Vjerujem da mogu da procjenjujem šta je bilo nužno, a šta se moglo izbjeći, šta je sa vojnog, političkog, društvenog stanovišta racionalno i opravdano, a šta ne.
Od 1988. javljao sam se kao supotpisnik ili potpisnik mnogih apela, poruka, zahtjeva ili sam javno istupao s ciljem da se zaustavi hod ka ratu. Bez obzira što je to često djelovalo “donkihotski”, uvjek sam vjerovao da se ratnoj opciji mora suprotstavljati otvoreno. Tragedija koju smo doživjeli mora da skine sve tabue (a sve se više i skidaju) da bi se došlo do potpune istine, do objektivnih analiza i objašnjenja a tako i do suočavanja sa odgovornošću svih njenih sada vidljivih i prepoznatljivih, ali i skrivenih aktera. Jer, niko nema pravo da bude zaštićen ni jednom prećutanom činjenicom, niti obzirom bilo koje vrste.
Svoje stavove, pojedinačno ili u manjoj ili većoj grupi istomišljenika – saboraca iz NOB-a, od trenutka kada su upaljeni prvi fitilji nemira i na scenu stupili politika i praksa stvaranja kriznih žarišta, psihološkog rata za prekrajanje SFRJ, pa sve dok se to moglo činiti – predočavao sam (predočavali smo) u pojedinim beogradskim, zagrebačkim i ličkim listovima. Izlagao sam ih na skupovima boraca VI ličke i XIX sjevernodalmatinske divizije, boračke organizacije opštine Savski venac, u Društvu za istinu o NOB-u (1941 - 1945).
Imam, dakle, moralno pravo da i sada analiziram posljedice bezumlja na koje smo ukazivali kada se zlo još moglo izbjeći ili bar učiniti neuporedivo manjim. A pošto sam i danas uvjeren da se sunovrat, kako je još 1989. godine nadolazeću jugoslovensku tragediju nazvao Koča Popović – mogao izbjeći, osjećam i obavezu da to uvjerenje objasnim, jer je i sada mnogo onih koji ističu da je sve baš tako moralo da se desi, da se tragedija nije mogla mimoići. Jedni to čine da bi sebe opravdali, da bi i lične odgovornosti podveli pod pojam objektivne nužnosti, a mnogo više je onih koji nisu svjesni svojih nacionalističkih zabluda i iluzija.
Istina, bilo je potrebno da se SFRJ, pa i JNA, transformišu i reorganizuju, ali nije postojao ni jedan opravdan razlog za najbrutalniji rat – ratove, za opšti sunovrat. Čak i da je bilo neizbježno razdružiti se, jer razići se na istom geografskom prostoru ne možemo – moglo je to da bude bez krvi, kako se i dogodilo u nekim državama. Nije bio nužan raspad na tako krvav i tako tragičan način. Za to nema opravdanja.
U tragičnom vremenu, dio državnog armijskog i političkog vrha i vrhova iz perioda 1988 – 1992. nije mogao da prevaziđe ranija opterećenja kada se našao u prilici da donosi ili sprovodi sudbonosne odluke, ne mogavši da sagleda ni čemu služi to odlučivanje ni kakve će posljedice izazvati. Armijski vrh (Veljko Kadijević i ostali) pomogli su, najblaže rečeno, da JNA izgubi svoja bitna obilježja, doživi slom i nestane sa istorijske scene, jer je JNA, kao i SFRJ, poražena iznutra kada je počela da negira i napušta samu sebe, osnove na kojima je formirana, funkciju koja joj je davala i snagu i smisao, pa je tako politički i moralno razoružana, postala lak plijen, u prvom redu, velikosrpske, a potom i drugih nacionalističkih politika.
Svako ko poznaje dio kadrova u vojnom i civilnom vrhu (vrhovima) iz perioda 1988 – 1993. nije bio iznenađen objašnjenjima izloženim u knjizi Veljka Kadijevića, njegovim često subjektivnim, dogmatskim i jednostranim tumačenjima zbivanja u jugoslovenskom društvu i oružanim snagama.
Najveću odgovornost vojnog vrha i Veljka Kadijevića posebno predstavlja to što su prihvatili rat kao sredstvo vojnog rješavanja jugoslovenske krize, pogotovo kad se ima u vidu da su oni bili najkompetentniji da ocjene šta se ratom može (odnosno, ne može) dobiti i kakve sve mogu biti posljedice ratne opcije. Samim tim što je procjena Štaba Vrhovne komande (ŠVK) vodila ratu i pošto tu nije bilo otpora ratnoj opciji, iako su je drugi nametali, vojni vrh je prihvatio i ponio dio odgovornosti za rat i sve njegove posljedice.
Veljko Kadijević je u toj knjizi pokušao da opravda sebe i “svoj” armijski vrh pred odgovornošću za pokretanje i učešće u oružanom obračunu na tlu Jugoslavije, za razbijanje SFRJ i JNA. Taj utisak provjerio sam i u razmjeni mišljenja sa prijateljima, penzionisanim generalima i pukovnicima Bracom Đerićem, Ahmetom Đonlagićem, Rahmijom Kadenićem, Aleksandrom Krajačevićem, Veljkom Miladinovićem, Jovom Ninkovićem, Svetozarom Orom, Savom Popovićem, Stipom Sikavicom, Mirkom Tomićem i drugima. Tada je, krajem 1993, i došlo do ideje i saglasnosti da se piše o ovom ratu – ratovima.
I ovom prilikom im se zahvaljujem na sugestijama i doprinosu, bez kojih bi moja kazivanja bila nepotpuna.
Prvu kritičku reakciju na Kadijevićev prikaz rata od strane vice-admirala Ivana Veselinovića (1993) pozdravio sam, ali istovremeno zaključio da taj kuražni i otvoreni istup treba da bude samo početak. Smatrao sam da treba da mu se pridruži i neko iz starije ratne generacije, kao i neko iz generacije vojnih starješina poslije Drugog svjetskog rata. Jer, ako se ne reaguje, ako se ova analiza rata, sa kojim se i prije njegovog početka nismo saglašavali, ne iskoristi kao povod da se rat objektivno prikaže i koliko je sada moguće – objasni, ostaće sramota na obrazu i stare i mlađe generacije vojnih rukovodilaca, i moralna, i profesionalna.
Istupi i upozorenja generala Koče Popovića i Gojka Nikoliša na svoj način su me podsticali, a suptilne analize Mirka Tepavca, dr Jovana Mirića, Slobodana Inića i drugih, su mi pomogle da, uvažavajući njihova stanovišta, pokušam da lakše sagledam i vojnu stranu događaja.
Uvjeren sam da najveći dio pripadnika JNA (od vojnika do generala), aktivnih i rezervnih, sve do njenog formalnog nestanka (27. aprila 1992) – stvaranjem SRJ i VJ - smatraju da put kojim je prošla JNA u još nerazmršenom zapletu na tlu bivše SFRJ nije morao da bude takav. Uvjeren sam da je JNA (da je armijski vrh to htio i želio) mogla izbjeći udes da od značajnog faktora jedinstva jugoslovenske države postane jedan od značajnih faktora (ili sredstvo) njenog raspada.
To sam zaključio i iz razgovora koje sam vodio, u kratkim susretima, sa generalima i pukovnicima koji su penzionisani u toku ovog rata – Mladenkom Maksimovićem, Ilijom Borićem, Vladanom Šljivićem, Cirilom Zabretom, Danom Ajdukovićem, dr Nikolom Popovićem, Aleksandrom Spirkovskim i većim brojem neposrednih učesnika rata sa područja Like (Simo, Mane, Đuro, Dane, Smiljan, Dušan, Duja, Milan i Pajo), Sjeverne Dalmacije (Jovica, Veljko i Milan), Banije (Milan, Momčilo i Mirko), Korduna (Milan i Stevo), Zapadne Slavonije (Gojko i Milan), Podunavlja (Ilija, Nenad i Srđan), Bosanske Krajine (Ilija, Desimir i Đuro) i Dragan sa jednog prelaza na Drini.
Možda Kadijević i njegova knjiga sami po sebi i ne zaslužuju toliku pažnju, ali činjenica da je autor bio krunski učesnik i da su pitanja kojima se bavi prevazišla i njegovu ličnost i djelo, danas i u budućnosti, to će biti predmet političkih, vojnih, socioloških, istorijskih, pa i psihopatoloških analiza.
Da li je presudila istorijska neminovnost ili snage gluposti? Snage gluposti, nerazuma, nekompetentnosti i istorijskih zabluda. O svemu su u određenom periodu (kao što inače biva u istoriji) odlučivali ljudi i sve što se dogodilo dolazilo je iz njihovih glava. Da li su Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Dobrica Ćosić, Borisav Jović, Stipe Mesić, Branko Kostić, Momir Bulatović, Veljko Kadijević i drugi – svi na vlasti u određenom periodu, jedine i jednako odgovorne ličnosti za našu tragediju? Da li su oni ideolozi ili učenici, da li su glavne arhitekte rata? Nesporno je da su bili na vlasti u tom periodu i da je njihova uloga glavna. Srbija je htjela Miloševića i Ćosića i dobila ih je. Hrvatska Franju i dobila ga je. Kostića je delegirala Crna Gora. A Predsjedništvo SFRJ, armijski vrh, rukovodstvo Srbije i Hrvatske i neki drugi, htjeli su 1988. Veljka Kadijevića i dobili su ga. Ko je kome i koliko pomogao, drugo je pitanje. Značajna je i postaje sve prepoznatljivija njihova uzajamnost – mada sa razlikama.
Prije ili kasnije, narodi će shvatiti (i sve više shvataju) da je rat bio nepotreban, uzaludan, da se mora živjeti zajedno, ali da punog mira neće biti dok ne izgore, dok se ne potroše i zaustave razorne energije, prije svega, srpske i hrvatske nacionalističke mitomanije, a one se još drže. I, na kraju, dok se cio prostor ne demilitarizira, oslobodi oružja i oruđa kojega sada ima nešto manje nego kad je počeo rat, a potom dođe i do demokratizacije društva, mir se neće potpuno ostvariti.
Armijski vrh nije bio dorastao promjenama koje su se pojavile s različitim intenzitetom po cjeloj SFRJ. Teško se prilagođavao novim odnosima. Mnoga upozorenja – da je neophodno drugačije ponašanje – dio ljudi iz armijskog vrha nije prihvatao, nego je čak samouvjereno i cinično uzvraćao u stilu “da se promjene u društvu i ponašanje JNA pogrešno razumiju i tumače”.
Istorija će nepristrasno ocijeniti ulogu svih onih koji su bili akteri odlučujućih i tragičnih zbivanja. Njen sud bio je i biće najmjerodavnija ocjena.
Da li JNA treba osuditi za rat – ratove? Ne, već političke, vojne, kulturne i konfesijske vrhove i ekstremiste, koji su JNA sa do tada neospornim ugledom vani i u zemlji, zloupotrebili. Vrhovna komanda i armijski vrh (ŠVK) su krivi što se toj zloupotrebi nisu suprotstavili, što su prihvatili i podržali ekspanzionističke i hegemonističke namjere i u nekim fazama bili u prvom redu njihovog ostvarivanja. Takva politika i njeni ciljevi bez neposredne podrške JNA, ne bi mogli napraviti taj stravični ceh koji su platili svi, a među njima posebno Bošnjaci – Muslimani i Srbi van Srbije i Crne Gore.
Neoprostiva greška armijskog vrha je što je dozvolio da JNA, kao zajednička snaga svih naroda i narodnosti, bude uvučena u rat. Ponavljam, mogla je ostati neutralna. Nije se trebalo i smjelo zaratiti nigdje – ni u Sloveniji, ni u Hrvatskoj (bez obzira na narastajući “secesionizam”), ni u Bosni. Srbija i Crna Gora nisu smjele da uđu u rat. I zato JNA (u narodu) predstavlja najveće razočarenje u cjeloj katastrofi.
Teško je naći i jedan strategijski, krupan, realan razlog (bez obzira i na neke povode) koji bi uslovljavao da se izabere najgore rješenje, da se besmislenim ratom ponište krupni strateški i nacionalni interesi i neprocjenjiva generacijska ostvarenja svih jugoslovenskih naroda.
Tekst koji se nudi čitaocu nije samo rasprava o sadržaju knjige Veljka Kadijevića (knjiga je jedan od povoda), već se iznose gledanja na neke događaje i pojave i prije ovog rata, razlike u mišljenjima i stavovima armijskog vrha, razlike koje su se ispoljile u raspravama sa Veljkom Kadijevićem, Brankom Mamulom i Petrom Gračaninom. U to vrijeme bio sam pomoćnik, odnosno zamjenik saveznog sekretara za narodnu odbranu, kada su na čelu SSNO bili Nikola Ljubičić, odnosno Branko Mamula, i kada je Petar Gračanin bio načelnik Generalštaba, a Veljko Kadijević pomoćnik saveznog sekretara. Sa njima sam sarađivao do juna 1985. Najznačajnije razlike odnosile su se na obim, strukturu i organizaciju oružanih snaga SFRJ, JNA i TO, na sistem rukovođenja i komandovanja i neka druga pitanja ciljeva i politike razvoja oružanih snaga. Te razlike su poznate njima, a i većini tadašnjih članova Predsjedništva SFRJ, mnogim generalima u SSNO-u, Generalštabu, komandama armija i štabovima Teritorijalne odbrane republika - pokrajina. Svoje stavove iznosio sam na užim skupovima kolegija, Savjeta za narodnu odbranu, pismeno ih formulisao u osvrtima na razne analize i predloge Generalštaba i drugih sektora SSNO-a. O reorganizaciji oružanih snaga, koja se tada pripremala, ispoljile su se najveće razlike. O tome su me konsultovali (i posle penzionisanja) članovi tadašnjeg Predsjedništva SFRJ (Nikola Ljubičić, Raif Dizdarević, Veselin Đuranović, Josip Vrhovec i Stane Dolanc), i to na njihovu inicijativu. Lazaru Mojsovu su, takođe, moja gledanja bila poznata i posebno izložena u Domu garde, na skupu aktivnih i djela penzionisanih generala. Svi su oni jedno vrijeme bili rezervisani, manje ili više su sumnjali ili čak bili protiv predstojeće reorganizacije oružanih snaga. Neki od njih su pojedine predloge kvalifikovali i kao “reviziju koncepcije opštenarodne odbrane”, ali su reorganizaciju na kraju odobrili, i tu je njihova najveća odgovornost.
Bio sam, dakle, protiv radikalne reorganizacije JNA, protiv ukidanja armija i divizija. Bio sam za manje i jevtinije oružane snage - JNA i TO. Bio sam za federaciju, ali sa većim kompetencijama republika i, naročito, općina. Bio sam kasnije, ako tako nije moguće, i za konfederaciju ili savez država i za savez republičkih SKJ. Za sve, samo ne za rat.
Bio sam za to da poslije generala Ljubičića i admirala Mamule, savezni sekretar za narodnu odbranu bude civil jugoslovenske orijentacije. Bilo je govora da to bude Vidoje Žarković (Crna Gora), Branko Mikulić (BiH), ili neki Slovenac ili Makedonac, jer do tada, na dužnosti sekretara za narodnu odbranu nisu bili ljudi iz BiH, Makedonije, Slovenije i Crne Gore. Da je to urađeno, uvjeren sam da bi se stvari drugačije odvijale.
Ni u snu nisam mislio da će doći vrijeme da se na našem jugoprostoru, uprkos krizama i napetostima, javi toliko neprijateljstava do stepena međusobnog uništavanja pred očima domaće i svjetske javnosti. Nisam vjerovao da će proraditi “bure baruta”. Nekada sam sa osjećajem bola slušao aluzije da smo “Balkanci”, ali sam se uvjerio da jesmo - previše osjetljivi, sa malo razuma, isključivi i nerealni. Nisam vjerovao da ćemo se toliko zatvarati u svoja dvorišta i da ćemo ratom rješavati aktuelne probleme.
Dakle, osjećao sam potrebu da nešto kažem o djelu vremena i prije ovog rata, a prvenstveno o ovom ratu – ratovima, koji traju skoro kao i II svjetski rat i koji kako god se završili, što je već sada potpuno jasno, završili su se potpunim porazom.
Moja kazivanja (bilježenja) baziraju se težišno na vojnom aspektu, protežu se uglavnom do kraja 1993. i samo su djelimično rekonstrukcija borbenih dejstava – operacija, u bilo kojem od ovih ratova, jer za to ne postoje potpuniji objektivni uslovi. Nije mi bila pristupačna dokumentacija ratujućih strana – ako ona uopšte postoji. Ako ne bude uništena ili uništavana, sigurno je da još dugo neće biti dostupna, a posebno ne za objektivne kritičke analitičare.
Sve u svemu, knjigu sam bio dužan da napišem, najviše zbog drugih i za druge, a i zbog sebe i najbližih članova porodice.
U činu njenog nastajanja, mnogo toga se preplitalo. Moje partizansko iskustvo prožeto borbom da se konkretnim činom, i u najtežim iskušenjima II svjetskog rata i poslije njega, promoviše ideja bratstva i jedinstva i moje sapatništvo u danima kada se sve to bjesomučno rušilo operacionalizacijom besmislene tvrdnje da se ne može živjeti zajedno, mada se uprkos svemu, zajedno živjeti mora. Preplitala se moja privrženost Jugoslovenskoj narodnoj armiji sa osjećanjem povređenosti i srdžbe što je ona kratkom pameću prepotentnih i ambicioznih “političara” i “vojskovođa” zloupotrebljena, ponižena, zbrisana, iako to nije zaslužila. Preprela se i potreba da istovremeno postavim i pitanja na koja su drugi dužni da odgovore, jer raspolažu mnogim, još skrivenim informacijama do kojih se i dalje samo posredno ili samo djelimično dolazi. Time sam želio da doprinesem da se brže dođe i do onih odgovora koji se ne smiju odlagati ako se želi da se svi na ovim prostorima izvlačimo iz gliba, ako se želi da se otvore perspektive za mlade generacije, ne samo materijalne, već i moralne, kulturne, političke. Jer, nema prave perspektive ako ostanu laži, prevare, obmane, iluzije, poluinformacije, ako se zločinci kite oreolima heroja, ako narode vode politički diletanti, a vojske neodgovorni sijači nasilja i razaranja.
Svemu što se dogodilo treba dati pravo ime i prezime. Koji to ciljevi mogu da opravdaju stotine hiljada izgubljenih života, patnje bezbroj moralno i fizički osakaćenih ljudi, toliko razorenih domova i materijalnih dobara? Da li su milioni ojađenih, prognanih i izbjeglih ljudi, a posebno oni kojima sada leđa okreću i vođe koje su ih zvale u rat, manipulišući njihovim navodnim interesima a ostvarujući etnička čišćenja najbrutalnijim sredstvima – taj uzvišeni cilj koji opravdava rat – ratove na jugoslovenskom prostoru? Odgovor je bio poznat mnogima i prije nego što se zapucalo, ali su sada dužni da ga daju, i to bez ostatka, svi koji su taj rat – ratove proizveli. To što su u međuvremenu orlovsku ćud prekrili golubijim perjem – nikoga neće zavarati, jer se toliko zlo ne može ni zaboraviti, ni prećutati, ni ostaviti nekažnjenim.
I, kao što je već pomenuto, ukazala se i potreba da neposredno odgovorimo na knjigu Veljka Kadijevića i neminovnost da se tim povodom kaže barem dio onoga što potpunije osvjetljava neobjašnjive odluke koje su imale sudbonosno značenje za jednu državu i vojsku, za sve narode te države i sve pripadnike te vojske. Zbog niza otežavajućih okolnosti – izvorna građa nije mi bila dostupna, niti su moja istraživanja u vrijeme ratnog zanosa bila rado viđena – sve se to nije moglo dovesti do kraja, niti su svi aspekti u potpunosti sagledani. No, važno je da se ostave pisani tragovi. Uostalom, već sada, lakše je objektivno predstavljati i zaključivati, jer su se, doduše znatno poslije Kadijevića, pojavile i knjige takozvanih “vrhovnih komandanata” od 1989. do 1995. godine: J. Drnovšeka, B. Jovića, S. Mesića, B. Kostića, D. Ćosića i intervjui R. Dizdarevića, B. Bogićevića, kojima ovom prilikom nisam stigao da se pozabavim.
Uz zahvalnost koju dugujem velikom broju istomišljenika, koji su mi čitavo vrijeme bili moralna podrška i pomoć, dužan sam da kažem da ovu knjigu, najavljenu izlaganjem “Besmisleni rat” na Okruglom stolu “Stvaranje i razbijanje avnojevske Jugoslavije”, u organizaciji Društva za istinu o narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945, održanom u Beogradu 5, 6. i 7. decembra 1995. godine – smatram i zajedničkim poduhvatom. Isticanje zajedništva, međutim, ne umanjuje, već upravo čini većom, ličnu odgovornost za izložene stavove i ocjene.