| sadržaj | prethodna glava | sledeća glava |
Ohrabreni krizom koja je krajem 1941. godine, zbog izdaje buržoaskih velikosrpskih elemenata, nastala u ustaničkim redovlma Dalmacije, Kninske krajine, Like i istočne i zapadne Bosne, a pod uticajem neprijateljske propagande, pritajeni neprijatelji narodnog ustanka počeli su i u susednim pokrajinama da dižu glavu i da seju razdor među ustanicima. U tome su se u istočnijim krajevima zapadne Bosne naročito isticali učitelji Lazo Tešanović, Uroš Drenović i trgovac Rade Radić.
Na početku ustanka Drenović je bio komandant jednog ustaničkog odreda koji je nešto kasnije, kao bataljon, ušao u sastav NOP odreda Bosanske krajine, i kao takav nalazio se pod komandom štaba odreda. Ali, saznavši za formiranje četničkih pukova u Lici i Kninskoj krajini, i po sugestijama italijanskih okupatora, Drenović je na odredskoj konferenciji održanoj u Gerzovu 10. decembra 1941. godine postavio zahtev da se njegov bataljon nazove četnički, s tim što će on i dalje lojalno sarađivati sa ostalim partizanskim snagama odreda. Drenovićev zahtev bio je prihvaćen i tako se na ovome terenu pojavio prvi četnički odred, koji je odmah zatim počeo svoju izdajničku igru. Preko svojih jednomišljenika i agenata, Tešanovića, Marčetića i drugih, Drenović ubacuje razne šovinističke i druge parole neprijateljske propagande među ostale ustaničke odrede, izazivajući time rascep ustaničkih snaga.
Na taj način Drenoviću polazi za rukom da oformi još dva četnička odreda, jedan na terenu Manjače, a drugi više Banjaluke, na Čemernici. Formiranju ovih grupa znatno je išla naruku i činjenica što su se na čelu pojedinih ustaničkih odreda u ovim krajevima nalazili ljudi tipa Drenovića.
Kao i u ostalim krajevima Jugoslavije, tako i ovde četnici nisu hteli da stupaju u borbu protiv okupatora, već su, učestvujući u zaveri koju su protiv NOP sprovodile reakcionarne snage u zemlji i inostraristvu, i oni po ugledu na svog glavnog predstavnika Dražu Mihailovića nastojali da u saradnji sa okupatorom unište partizane i na taj način obezbede svoju vlast. S obzirom na nadmoćnost partizanskih odreda na ovome terenu, četnici su prikrivali svoje namere obećavajući učešće u borbama protiv okupatora, a zatim su se vešto izvlačili i time sav teret borbe svaljivali na partizanska pleća.
Drenovićev izdajnički potez potpuno je raskrinkao i njega i njegove četnike, koji su posle ovoga krenuli putem novih zločina. Pored ostalih, o tim zločinima govore i sledeći dokumeriti.
U proglasu Okružnog Komiteta KPJ za teritoriju Trećeg krajiškog NOP odreda upućenom partizanima Bosanske krajine u februaru 1942. godine, izmedu ostalog, piše:
"Vijest o užasnom zločinu učinjenom nad drugom partizanom Jozom Nemecom potvrđena je. Zločinačka rulja iz Drenovićevog četničkog bataljona mučki je napala, razoružala i zaklala zamjenika političkog komjesara Druge čete V bataljona III krajiškog NOP odreda. Ta viijest izazvala je zaprepašćenje i duboko ogorčenje kod svih čestitih boraca, kod svih prijatelja narodnooslobodilačke borbe.
Zločin je izvršen na našoj oslobođenoj teritoriji. Izvršen je nad jednim hrabrim i odanim borcem koji se od prvih dana nalazi u redovima našeg ustanka...
I ono što nije učinila zločinačka ruka ustaša i gestapovaca — učinila je ruka prezrenih srpskih izdajica talijanaša. Druga Jozu zaklala je razbojnička ruka iz Drenovićevog četničkog bataljona. Zaklala ga je u času kada je drug Jozo obilazio sela i vodove, pozivao narod i vojsku u borbu protiv talijanskog okupatora, kao i protiv onih domaćih izroda i izdajica koji za prljave lire varaju i obmanjuju narod: kako su im Talijani prijatelji i kako se protiv njih ne treba boriti. Ta rulja srpskih izdajica ubila je druga Jozu Nemeca u sporazumu sa talijanskim okupatorom... Ubila je poštenog sina hrvatskog naroda s paklenom namjerom da takvim zločinima raskine i omete oružano bratstvo Srba, Hrvata i Muslimana Bosanske krajine... koje naši narodi iskivaju u krvi svojih najboljih sinova.
Uroš Drenović i nekoliko talijanskih agenata i Nedićevih oficira, s nekoliko plaćenika i pljačkaša, pošao je otvorenim putem svoje izdajničke braće u Srbiji i istočnoj Bosni, putem izdajničke oficirske bagre Nedića, Draže Mihailovića, Dangića i njima sličnih. Uroš Drenović stvara danas sporazume sa Talijanima, on ih nigdje neće da napada nego, naprotiv, odvraća narod od borbe s okupatorom. On se protivi da ih mi napadamo ovdje gdje on misli da se proteže njegov pašaluk. On danas popušta i štiti prolaz talijanske vojske iz Ključa za blokirani Mrkonjić, otvara pijacu za svoje talijanske fasističke prijatelje. Hrani naše zaklete neprijatelje u dane kada se nad našu zemlju nadvija strašna avet gladi. Na drugoj strani on sa šakom svojih plaćenika širi laži i klevete protiv dosljednih narodnih boraca, protiv junačkih partizana, truje i razbija borbene redove naroda. Drenović sprečava kretanje kurira i boraca Narodnooslobodilačke vojske po oslobođenoj teritoriji, hapsi, razoružava i kolje narodne borce, poziva na ubistva komunista Hrvata i Mu-slimana, jer on i njegovi pljačkaši neće pobjedu naroda, nego hoće da iskoriste narodnu borbu za svoje prljave ciljeve, za vraćanje onog starog stanja pljačke i nasilja nad narodom. Drenović i njegovi četnici zabijaju danas nož u leđa svome vlastitom narodu, oni omogućavaju ponovnu okupaciju naše oslobođene teritorije od strane tuđina, jer neće narodnu vlast radnika i seljaka i pravu narodnu slobodu..."1
Istovremeno sa Drenovićem, izdaju je spremao i njegov kolega, učitelj Lazar Tešanović, rodom iz bogate zemljoradničke porodice iz sela Javorana, kraj Kotor-Varoši. Još pre rata Tešanović je pripadao četničkom udruženju Koste Pećanca. Ustanak ga je zatekao u Drvaru, ali nije prišao ustanicima. Posle upada italijanskih okupatorskih trupa u Drvar, Tešanović je uspeo da stupi u vezu sa njihovim komandantima, pred kojima se otvoreno deklarisao kao četnik i protivnik komunizma. Krajem leta 1941. godine Tešanović je napustio Drvar i otišao u Podgrmeč sa ciljem da u njemu stvori četničko uporište. Ubrzo je konstatovao da su izgledi na ostvarenje ovoga cilja vrlo mali. Osećajući izvesnu nesigurnost na ovom terenu, Tešanović je preko Manjače stigao u svoje rodno selo. Okupivši u njemu desetinu zemljaka Srba, koji su se već digli na ustanak, on je bio prinuđen da sa njima, makar i prividno, stupi u borbu protiv okupatora i ustaša.
Od 21. do 23. februara 1942. godine u Skender-Vakufu je održana oblasna konferencija KPJ za Bosansku krajinu, na kojoj je, pored Đure Pucara, Osmana Karabegovića i drugih istaknutih partizanskih rukovodilaca, učestvovao i jedan od organizatora ustanka na Kozari dr Mladen Stojanović. Na ovoj konferenciji Stojanović je izabran za načelnika operativnog štaba za Bosansku krajinu. U tome svojstvu, posle završene konferencije, Stojanović je sa četom Kozarčana krenuo prema centralnoj Bosni, na teren Četvrtog NOPO odreda, u kome je, u to vreme, došlo do izvesnog osipanja. Obavljajući svoju misiju, Stojanović je krajem marta stigao i do sela Lipovca. Znao je da se u njemu nalazi Tešanović sa svojim odredom, koji se u to vreme nije mogao nazvati ni partizanskim ni četničkim. Stojanovićeva namera je bila da ovo ljudstvo ubedi u potrebu za borbom protiv okupatora i ustaša.
Računajući na miroljubivi karakter svoje misije, Stojanović je sa svojim borcima u zbijenoj koloni prilazio seoskoj školi, u kojoj se nalazio Tešanović, ne sluteći nijednog trenutka na mogućnost zamke i zločina koje su pripremili Tešanović i njegovi jednomišljenici.
U trenutku kada je Stojanović sa svojim Kozarčanima stigao pred samu školu, čula se Tešanovićeva komanda: "Paljba", a zatim je otvorena puščana i mitraljeska vatra.
Rezultat ove izdaje bio je dvanaest poginulih Kozarčana, dvojica su bila teško ranjena i kasnije podlegla, dok je Mladen Stojanović teško ranjen u glavu.
Iznenađeni i u prvom trenutku zbunjeni, kozarački partizani su se brzo snašli. Odbili su ovaj mučki četnički napad i pokupili žrtve podmukle izdaje. Ranjenici, među kojima je bio i Mladen Stojanović, odmah su preneseni u partizansku bolnicu smeštenu u selu Gornja Jošavka.
Ovaj zločin u Lipovcu primljen je sa velikim ogorčenjem ne samo na Kozari već i u celoj Bosanskoj krajini. O njemu se govori i u proglasu Štaba Drugog bataljona Četvrtog krajiškog NOP odreda od 31. marta 1942. godine:
"Ostaci razbojničke bande poznatog talijanskog plaćenika, izdajice — četnika Laze Tešanovića izvršili su ovih dana novi grozni i krvavi zlofcin nad hrabrim srpskim omladincem, partizanom drugom Vladom Brankovićem ...
Došavši ovdje, na teritoriju koju su partizani oslobodili, i na kojoj je do tada vladalo puno jedinstvo i sloga, izdajica Lazo Tešanović, koji se kleo našoj drvarskoj komandi da neće ništa raditi protiv narodne borbe i koji je kumio našu komandu da ga pusti u rodno selo Javorane na bolovanje, propalica i tuđinski sluga, došavši u svoje selo, započeo je odmah potajno da radi protiv narodnog ustanka i narodne sloge ...
Dok nije bilo Laze Tešanovića, nije bilo ni nesloge ni cijepanja u našim redovima, vladalo je puno jedinstvo u borbi protiv sviju narodnih neprijatelja. Lazo Tešanović radio je ono što su mu naređivale okupatorske gazde. On je išao za tim da našu borbu protiv Švaba, Talijana i ustaša skrene na put bratoubilačkog rata Srba protiv Hrvata i Muslimana, bez razlike jesu li tim Hrvatima i Muslimanima ruke krvave ili čiste od srpske krvi, pa da najzad izazove bratoubilački rat među samim Srbima. Od naše svjesne i disciplinovane vojske on je htio da stvori razularenu rulju pljačkaša, koja će pljačkati i činiti nasilja po hrvatskim muslimanskim, pa i srpskim selima. On je išao za tim da razbije narodnooslobodilačke odbore, tu privremenu vlast naroda u ustanku, i da, zajedno sa Mlađenom Milanovićem i Milanom Brankovićem, tim jadnim i krvavim slugama sviju dosadašnjih protivnarodnih režima, ponovo uspostavi omražene žandarme i batinjanje. S takvim razbojnikom i narodnim neprijateljem naša vojska nije više imala šta da razgovara!
I kada su naši drugovi partizani i proleteri na čelu sa drugom Mladenom Stojanovićem, vođom ustanka u Kozari i zamjenikom komandanta našeg Operativnog štaba za Bosansku krajinu, pošli u lipovačku školu, ne da razgovaraju s izdajicom Lazom Tešanovićem, nego da zavedenim seljacima — borcima dokažu izdaju njihovih prodanih vođa, onda je taj tuđinski plaćenik, zajedno s policajcem Mlađenom Milanovićem i žandarom Milanom Brankovićem, otvorio vatru na naše drugove koji su išli u običnoj koloni, jer nisu željeli bratskog prolivanja krvi. I ono što nisu učinile Švabe prošlog rata, kad su mladog Stojanovića osudili kao srpskog nacionalnog borca na 17 godina teške robije, ono što nisu ni ovoga rata uspjele da učine Švabe i ustaše iz čijeg je zartvora pobjegao, umalo da nije učinila zločinačka ruka izdajice — četnika talijanaša Laze Tešanovića, umalo da, ranivši ga, nije uništila njegov život. Ta zločinačka ruka pokosila je u Lipovcu 12 srpskih seljačkih života koji su od početka ustanka bili u borbi za slobodu svoga naroda. Svijestan da mu narod i partizani neće više progledati kroz prste kao ranije kod Grahova, u strahu pred narodnim sudom, izdajnički kukavelj Lazo Tešanović prebjegao je s onu stranu Vrbasa svome izdajničkom ortaku Drenoviću i Nedićevom oficiru Marčetiću, a ovdje je ostavio jednu šačicu razbojnika da nastavi mučka ubistva, da stvaraju razdor u narodu. Ta šačica razbojnika koja je ostala na ovoj strani Vrbasa puca iza bukava na naše partizane; ona je zapucala i na majku jednog od naših najboljih boraca koga čitav ovaj kraj znade, i njena prva žrtva bio je nezaboravni drug Vlado Branković.2"
Kraće vreme dr Mladen Stojanović je ležao zajedno sa ostalim ranjenicima u školi sela Jošavke, koja je bila korišćena za bolnicu, a zatim je, kao težak ranjenik, premešten u kuću Danila Vukovića, udaljenu oko sedam do osam stotina metara od škole. Uz njega, kao negovateljica, bila je doktorka Danica Perović.
Zločini Radića i njegove; na brzinu formirane četničke grupe, bez sumnje spadaju među najveće i najokrutnije koji su počinjeni u krajevima centralne i zapadne Bosne.
Dok je Četvrti partizanski krajiški odred vodio borbe protiv ustaša na sektoru Teslića, dotle je Radić, u svojstvu člana štaba ovoga odreda, ostao u Jošavki radi prikupljanja hrane za borce i obezbeđenja bolnice u kojoj se nalazio znatan broj ranjenika. Koristeći se odsutnošću odreda i ukazanim poverenjem, Radić je, sa unapred pripremljenim i organizovanim pročetničkim elementima ukupne jačine oko 100 ljudi, noću između 31. marta i 1. aprila 1942. godine, napao deo štaba i bolnicu u Jošavki i tom prilikom pobio oko 15 partizana, među kojima i ranjenog dr Mladena Stojanovića.
Evo kako se, prema eećanju doktorke Danice Perović, zabeleženom 1956. godine, odigrao ovaj zločin:
"U 1942. godini nalazila sam se na dužnosti upravnika partizanske bolnice, koja je bila smještena u zgradi osnovne skole u selu Gornja Jošavka, srez banjalučki. U bolnici su bili smješteni ranjenici i bolesnici partizani iz jedinica koje su bile pod komandom IV krajiškog odreda, čiji se štab također nalazio u ovom mjestu — kod jošavačke crkve. Između ostalih ranjenika u bolnici, tj. osnovnoj školi, izvjesno vrijeme je ležao dr Mladen Stojanović, koji je ranjen u glavu u borbi sa četnicima Laze Tešanovića, koja je vođena kod mjesta Lipovac. U ovoj školi — bolnici ležalo je i nekoliko boraca — proletera iz 1 proleterskog bataljona, kojem se na čelu nalazio pokojni Zdravko Čelar. Radi sigurnosti, dr Mladen Stojanović je još dok se nije ništa znalo o puču, na jedno petnaestak dana, prebačen iz osnovne škole u kuću jednog seljaka, koji se — koliko mi se čini — zvao Vuković Danilo. Ja sam kao ljekarka liječila i njegovala dr Mladena Stojanovića.
U to vrijeme ni ja, niti drugi pripadnici NOV nismo mnogo (ili skoro ništa) znali o tome da Rade Radić sa svojim ljudima priprema puč — obračun sa partizanima. Noću između 1. i 2. aprila 1942. godine, nekako oko 11 časova, u kuću Danila Vukovića, došlo je nekoliko četnika, između kojih se sjećam Ivankovića Ilije (po rastu mali) i Dragice (Antonić Dragutin — nap. autora). Ovom trećem ne znam imena. (Slavko Jungić — nap. autora.)
U momentu njihovog ulaska u kuću ja nisam ni slutila o tome da bi oni mogli da razoružaju i likvidiraju dra Mladena Stojanovića. Do tada su mnogi od rukovodilaca i boraca NOV dolazili posjećivati Mladena. Dobro se sjećam da je prije (na) dan-dva kod Mladena dolazio Kosta Nađ, skupa sa Lepom Perović. Kuću mislim da je otvorio sam Danilo i da im je upalio svijetlo. Svi su ušli u sobu u kojoj se nalazio Mladen, zajedno sa mnom. Odmah po ulasku počeli su vikati 'ruke u vis', 'odloži oružje' itd. U toj galami, grubosti i okrutnosti najviše se isticao Ilija Ivanković i Jungić, dok je Antonić Dragica bio nešto od njih umereniji, mada je i on učestvovao u razoružavanju, a koliko se mogu sjetiti, on je lično oduzeo Mladenov pištolj.
Nakon njihovog dolaska (u kuću Vukovića) i razoružavanja Mladena, nije prošlo ni pola sata, u kuću je uletio Milan Ličina (oficir operativnog štaba), čije je sjedište bilo uz samu školu, i pošto je ušao u hodnik, pruživši ruku kroz vrata, koja su bila napola otvorena, ispucao je pet do šest metaka iz pištolja. Ovi četnici koji su bili u sobi odgovorili su vatrom iz oružja. U dobrom mi je sjećanju ostalo da se tada, zbog pucanja, ugasila mala petrolejska lampa. Možda je, koliko ja mislim, Ličina ovdje taktički pogriješio. Bolje bi bilo da im je povikao da odlože oružje, time bi ih uplašio i eventualno razoružao. Ličina je odstupio, naletio je na četničku zasjedu, koja ga je smrtno pogodila.
Ovo veče Mladen nije bio ubijen. Četnici koji su ga razoružali nakon izvjesnog vremena su se povukli, a ostao je samo jedan koji je čuvao stražu pred kućom do jutra.
Pošto je svanulo i razdanilo se, neki seljani iz okoline dolazili su u kuću Vuković Danila, gdje sam bila sa Mladenom. U stvari, oni su htjeli da se uvjere da li je to zaista Mladen, jer su živjeli u ubjedenju — pod uticajem četničke propagande — da to on (Mladen) nije. Mislili su da je to neki 'Turčin', kako su to oni i govorili.
Napokon su se uvjerili da se zaista radi o Mladenu Stojanoviću, a ne o nekom 'Turčinu', ali kako se radilo o četnički nastrojenim elementima na terenu Rade Radića ni jedan nije htio ništa preduzeti u cilju Mladenovog spašavanja. Raspitivali su se o tome šta je cilj komunista, zašto se oni bore, zašto u svojim redovima drže Muslimane itd. Kad su saznali da je organizator ustanka u Krajini drug Pucar Stari, kad sam im ja govorila, odnosno pokojni Mladeii im je o tome kasnije pričao ko je taj čovek, da je zbog borbe za radničku klasu ležao i na robiji, oni su grubo, sa prezirom govorili da nas 'predvodi i sa nama komanduje robijaš — razbojnik'. Preko seljaka Rade Radić je poslao usmenu poruku Mladenu Stojanoviću u tom smislu da Mladen napiše pismo Danku Mitrovu da se proleteri i partizanske jedinice povuku sa tog terena. Znam sigurno da ni jedan od ondašnjih Radićevih četnika nije donio nikakvo pismo Mladenu, nego je bila, kako sam već rekla, usmena poruka. Dr Mladen Stojanović je bio zaista napisao jedno pismo Danku Mitrovu i saopštio mu da je on, skupa sa mnom, u četničkom zarobljeništvu, da je on svjestan za koju se stvar borimo, da to nastavimo itd. Pošto za četnike to pismo politički nije odgovaralo, oni ga nisu ni pokušali uručiti Danku Mitrovu. Naveče došli su u kuću dvojica četnika na čelu sa Lakonjom i saopštili su kako imaju naređenje da Mladena vode u komandu, te naredili da se spremi, naglašavajući da ih čekaju saone, koje do kuće nisu mogle doći, zbog jakog potoka. Ja sam ove četnike upozorila da Mladena ne može niko dirati, da je on povjeren meni na čuvanje i liječenje, da je to teški bolesnik i ranjenik, i kuda će sa njim u to vrijeme. Oni su se na moje primjedbe oglušili. Stavili su ga na ćebe, iznijeli iz kuće. Po izlasku, nakon nekoliko minuta, čula su se dva pucnja. Dobro se sjećam da su bila dva pucnja. Tada mi je bilo jasno da je Mladen ubijen. Ja sam do ujutru ostala u kući Danila Vukovića, kada su me sa Mladenovim stvarima (ljekovi, zavoji i drugi dijelovi apoteke) otjerali u selo Milosavce, kod njihove komande. Kako se zovu ti četnici nije mi poznato. Znam da su sa podrugljivošću govorili:
'Kakav je to komandant mizerija — koji ima samo dvije košulje.' Jedan od ovih četnika koji mi je nepoznat uzeo je i obukao Mladenov kožni kaput.
Napominjem da su se ovi četnici koji su ubili Mladena, nakon Mladenovog ubistva, vratili u kuću Danila Vukovića i meni rekli da se ne trebam bojati, da su oni Mladena ubili za to što su imali takvo naređenje.
Nešto o likvidaciji bolnice koja je bila u osnovnoj školi u Gornjoj Jošavci. One iste večeri, noću, kada je razoružan dr Mladen Stojanović, četnici Rade Radića napali su i likvidirali partizansku bolnicu, a poslije njene likvidacije otišli su na štab IV krajiškog odreda. Sada se tačno ne sjećam koliko je bilo ranjenika — mislim da ih je bilo oko 20. Ranjenici su napadnuti u isto vrijeme kada je Mladen razoružan. Škola-bolnica bila je zaključana. Jedna bolničarka ili bolničar ne sjećam se tačno, dao je četnicima ključ, tako da su sami otključali i ranjenike zatekli na spavanju i učinili zvjerstvo — pokolj. Proleteri — ranjenici pri dolasku u bolnicu nisu dali od sebe oružja pa su neki otvorili vatru na četnike, ali su savladani i likvidirani. Nisu se uspjeli spasti. Znam da je u bolnici ležao i drug Terzić Redžo. On se nalazio na spratu, iskočio je kroz prozor, a pošto je bio sneg nije se mnogo povrijeđio, tako da je pobjegao pomoću bolničarke po imenu Marija.
Nadalje, u bolnici se nalazio i Trkulja Mile. Trkulja je bio osuđen na smrt od četnika i uspio je pobjeći. Zarobljeni ranjenici trebali su takođe biti streljani od četnika. Ne znam kako, četnici su promjenili ovu odluku pa su neke pustili, tako da su otišli u Krajinu i Kozaru.. ,"3
Između ostalih, Radić je, zajedno sa Petrom Aleksićem, trgovcem iz Jošavke, ubio i Radeta Ličinu, političkog komesara 4. odreda, Rajka Bosnića, sekretara Oblasnog komiteta SKOJ-a za srednju Bosnu, kao i narodnog heroja Zdravka Čelara.
Svi ovi zločini poslužili su četnicima kao odlična legitimacija za sklapanje sporazuma sa ustaškim vlastima u zapadnoj i centralnoj Bosni, a za zajedničku borbu protiv NOP i partizanskih odreda na ovom području.
Do čvršće sprege izmedu četnika i ustaša dolazi još u toku izvođenja treće neprijateljske ofanzive u istočnoj Bosni, Hercegovini i Crnoj Gori, koja se, zahvaljujući uspešnom prodoru glavnine oružanih formacija NOP u zapadnu Bosnu, završila neuspehom za neprijatelja.
U tekstu sporazuma, pored ostalog, stoji i sledeće:
"Z A P 1 S N 1 K
sastavljen u kotarskom predstojništvu u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Grad — nap. autora) dana 27/IV 1942. godine u svrhu smirenja i pacificiranja celog područja, a u smislu postojećih odredaba danas su se sastali u kotarskom predstojništvu ispred hrvatskih vlasti g. Emil Rataj — bojnik, kao predstavnik domobranstva, g. Marko Jungić — kotarski predstojnik, kao predstavnik upravnih vlasti i g. Kostantin Urumović, kao predstojnik kotarskog suda, kao politički predstavnik, a sa srpske strane odnosno četničke komande 'Kočić' g. Uroš Drenović, komandant četničke organizacije, i g. Tode Mitrović, kao predstavnik političkih četničkih organizacija. Na sastanku je zaključeno slijedeće:
I
Na obim stranama pokazana je volja i spremnost za likvidiranje uzajamnog neprijateljstva.
II
Zajedničkim saradnjama ima se odmah nakon ovoga sastanka poraditi na pomoći svih stanovnika kako u gradu tako i u selu. Time se podrazumjeva uzajamni saobraćaj i zamjena svih dobara, a u tu svrhu omogućiti nesmetani dolazak i odlazak seljaka bez razlike u grad. Državne vlasti će svojim autoritetom kao i materijalom pomoći obnavljanje porušenih ili popaljenih domova.
III
Hrvatske oružane snage će svojom snagom zaštićivati srpska sela u zajednici sa četnicima od napada komunista odnosno tzv. 'partizana'.
IV
Ima se odmah ustanoviti i imenovati općinski povjerenik za sela Podbrdo. Podršnica, Medna, Baraći i Gerzovo, koji će sarađivati sa kotarskom oblasti.
V
Hrvatske oružane snage zajedno sa četnicima u gradu kao i na terenu suzbijati će i uništavati komunističke bande.
VI
Obitelji čiji su hranioci u zarobljeništvu, a koji ne pripadaju komunističkoj partiji dobivati će odmah podporu u smislu postojećih odredaba i to za ženu 16 Kn, a za djete po 10 kn dnevno.
VII
Isto tako sve udovice koje su stradale prilikom akcija oko suzbijanja pobuna a čiji hranilac nije bio komunista, dobit će odmah podporu od strane države.
VIII
Svim stanovnicima pravoslavne vjeroispovjesti garantuje se apsolutno slobodno ispovjedanje svoje vjere, slavljenje svojih vjerskih praznika i slave, kao i jednakost pred zakonima. U tu svrhu svećenici pravoslavne vjere mogu slobodno vršiti svoju dužnost. Državne i vojne vlasti materijalno će pomoći oko popravljanja porušenih crkava.
IX
Sve akcije oko uništenja komunističkih bandi vršit će sporazumno zapovjednik hrvatskih oružanih snaga i zapovjednik četničkih organizacija."4
<>"Potpisati izjavljujem, da sam uvijek priznavao Nezavisnu državu Hrvatsku, ali da sam otišao u šumu, da spasim goli život, naroda u ovom kraju, kao i sebe, koje su neodgovorni elementi počeli nemilice ubijati i pljačkati. Ujedno izjavljujem, da ću zajedno sa svojim naoružanim ljudima, kada očistimo zajedno sa hrvatskom vojskom, prema naređenjima vojnog zapovjedništva čitav ovaj teritorij od komunističkih bandi, staviti se na potpuno raspoloženje sa svojim naoružanim ljudima domobranstvu."5
"Pozivom na zaključeni zapisnik u Banjoj Luci u smislu zajednieke saradnje naši ranjenici i bolesnici imaju se hraniti na državni trošak, tj. od vojnih vlasti.
Molim Vas, da se od danas pa i u buduće šalje sa vašega kazana hrana za ranjene i bolesne četnike da ne budu gladni i sa time bi učinili nama uslugu i olakšicu.
O izvršenju ovoga i udovoljenju ove naše molbe molimo Vas izvjestite nas pismeno ravnanja radi."8
"S Tešanovićem je mene upoznao negdje u veljači 1942. godine Josip Lača, gostioničar u Kninu. Rekavši mi za njega da je učitelj i Srbin iz Bos. Grahova, koji se interesira za moj rad oko smirenja u Kninskoj krajini i da bi mi želio pomoći. On da ima utjecaja na Bogunovića i da bi mogao djelovati na njega u smislu mojih namjera. Pogotovo, jer je protivnik Đujića i da se ne slaže s politikom saradnje s Talijanima. Ja sam tad došao s njim u razgovor i zbilja, kako mi se bar on prikazao izgledalo mi je da u njemu nalazim čovjeka, koji će pomoći moje nastojanje, da četnike pridobijemo za mir, odnosno za saradnju sa domobranstvom i za pobijanje Đujićeve nepomirljive politike prema Hrvatima i politike saradnje sa Talijanima. Preko Tešanovića ja sam došao u vezu sa Bogunovićem. Sastavši se s njima u 'Grand' hotelu u Kninu, nakon što je i sam Bogunović rekao Joci Lači da on, tj. Bogunović sa simpatijom gleda na moj rad oko smirivanja prilika u Kninu i da bi mi bio voljan pomoći. Nakon ovog prvog sastanka ja sam se s Bogunovićem sastao još jedno tri-četiri puta, a svaki put je dolazio s njime i Tešanović koji se uvijek bar u inom prisustvu slagao sa onim što sam ja govorio. Osim toga par puta je i sam došao k meni. Uvijek je nastupao kao protivnik Đujića i zagovornik saradnje, ali bez obzira na političke stvari i događaje, jer mi je rekao da on u Eos. Grahovu vodi poslove načelnika i tražio je u par navrata kad se je u Kninu pučanstvu djelila hrana gradske aprovizacije, da mogu i Grahovljam doći po hranu. Pošto su sva kninska sela slobodno i bez razlike aprovizacijom se služila ja sam uvrstio i Bos. Grahovo među mjesta koja aprovizaciju dobi.iaju. Preko Bogunovića ja sam se nešto kasnije upoznao sa Stevom Rađenovićem, a ovaj me onda upoznao sa još nekoliko četnika, koji su k meni došli."7
"ZAPISNIK
Sastavljen u velikoj župi Sana i Luka u Banjoj Luci između predstavnika državne vlasti Nez. Drž. Hrvatske po velikom županu prof. dr Gvozdiću, zapovjedniku banjalučkog zdruga gospodinu pukovniku Brozoviću Ivanu, i stožerniku gospodinu Veljanu Mirku s jedne strane, a zatim između zapovjednika četničkog bataljona 'Obilić' gospodina Tešanovića Laze, zamjenika zapovjednika bataljona 'Mrkonjić' gospodina Aleksića Cvetka, kao i komandira bataljona II čete štaba bataljona Stankovića Gostimira, te Tešića Maksima bivšeg narodnog poslanika za Kotor Varoš.
Na sastanku je zaključno obavezno slijedeće:
tač. 1.
pripadnici četničkih postrojbi... priznaju vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i kao pripadnici NDH izjavljuju privremenost i odanost Državi Hrvatskoj.
tač. 2.
... Radi toga objavljuje se sa današnjim danom prekinuti sva neprijateljstva prema vojnim i građanskim vlastima Nezavisne Države Hrvatske.
tač. 5
... Četničke postrojbe sudjelovat će dobrovoljno u suzbijanju i uništavanju komunističko-boljševičkih bandi zajedno sa ostalom oružanom snagom Nezavisne Države Hrvatske, pod ličnom zapovjedi zapovjednika ove oružane snage, pri čemu će zapovjednici četničkih postrojbi zapovjedati svojim postrojbama.
Četničke postrojbe mogu izvoditi samostalno neophodno potrebne akcije mjesnog značaja, no o tome će na vrijeme izvestiti zapovjednika oružanih snaga.
Potrebna direktiva za sudjelovanje u akcijama izdavat će se četničkim postrojbama isto onako kao i ostalim postrojbama oružane snage.
tač. 7.
Prednje odredbe stupaju na snagu odmah po podpisivanju. U Banjoj Luci, dne 23. svibnja 1942. godine."8
"Z A P 1 S N I K
konferencije predstavnika vojno-četničkih odreda, sa leve i desne strane reke Vrbasa, održane 7. juna 1942 u selu Javoranima, srez kotor-varoški.
Konferenciji su prisutni:
Komandant vojno-četničkog odreda sa sektora Borja Rade Radić, sa načelnikom štaba Svetom Mitrovićem, Vidom Vidovićem, Milanom Stankovićem za bataljon 'Petar Mrkonjić', Dragoljubom Šatorom, za bataljon 'Karađorđe' i Stankom Grabovcem za bataljon 'Tankosić';
Komandant vojno četničkog odreda sa sektora Čemernica (Četnički odred 'Obilić' — nap. autora) Lazo Tešanović, sa Mlađenom Milanovićem, Simeunom Obradovićem i Filipom Đukanovićem;
Komandant vojno-četničkog odreda sa sektora Manjača Vukašin Marčetić, sa Jovanom Mišićem, komandantom bataljona, Branislavom Lazičićem i Vojinom Jovićem:
Komandant bataljona 'Kočić' Uroš Drenović i komandant 'Gvozdenog bataljona'9 Mitar Trivunčić sa sektora Lisina.
Konferenciju otvara Lazo Tešanović kao domaćin i pozdravlja prisutne dobrodošlicom. Ističe da su inicijativu za ovu konferenciju dali predstavnici Manjače, a on je istu rado prihvatio, jer je nastala neodloživa potreba da se sastanemo i upoznamo, da rešimo neka pitanja organizacije i stvaranja boljih veza, da utvrdimo daljnje smernice rada i najzad da odredimo i svoj stav prema nezavisnoj državi Hrvatskoj, pri čemu treba da radimo sporazumno i da smo svi solidarni.
Tako su sklopljeni izvesni sporazumi sa Hrvatskim vlastima u Mrkonjić gradu od strane Uroša Drenovića, u Banjoj Luci od strane Drenovića i Marčetića, te je i Tešanović naknadno načinio takav sporazum za svoj sektor. Tekstualno ti sporazumi nisu mi poznati, ali koliko sam obavešten, u njima se prihvata Nezavisna Država Hrvatska. To je ono, što po mome mišljenju, nije trebalo učiniti posle svega šta su Hrvati počinili prema srpskom narodu, posle tolikih borbi i žrtava, i gotovo pred slomom te tobožnje države koja još ne priznaje srpskog naroda, i koji se u njoj nalazi van zakona, ali bila je nevolja i zato su krivi komunisti. Međutim, mi ne možemo tako olako preći preko svih zločinstava koja su ustaše izvršile nad Srbima. Oni to moraju platiti kad-tad. U potpise i obećanja predstavnika NDH mi ne možemo imati nikakva poverenja, jer prema informacijama koje imamo, oni žele da najpre uz našu saradnju razbiju partizane, a posle da se okrenu protiv nas. Toj njihovoj nameri mi ne smemo nasesti, pa moramo prema njima biti stalno na oprezi. U sukobima sa partizanima treba štedeti živote Srba boraca, nastojati da se oni propagandom pridobiju u naše redove i tako pojačamo svoje snage za konačni obračun sa Hrvatima ...
Najzad Br. Lazičić ističe potpuno pomanjkanje veza između naših pojedinih odreda, a onda i veza sa Srbijom, što je upravo greh; sudbina Srbije je i naša sudbina, jer je i ovo srpska zemlja na kojoj mi živimo. To su pitanja o kojima uglavnom treba danas da se porazgovorimo i sporazumemo.
Komandant Marčetić objašnjava zašto je došlo do sporazuma sa Hrvatima. Proletos su komunisti napustili položaj koji su držali tokom zime i pošli da teraju naše četničke jedinice, a Hrvati su pošli da pale i pljačkaju naša srpska sela, prva potreba je bila da se zaštiti narod. Predsednik vlade u Londonu g. Slobodan Jovanović je rekao preko radia da treba čuvati živote naših ljudi. Drugi cilj bio nam je da izvučemo one mnogobrojne Srbe koji su trunuli po hrvatskim tamnicama. Treći razlog bio je pitanje hrane, i najzad pored svega toga sada je za nas najvažnije pitanje dobavljanja municije. Ja sam do sada od Hrvata izvukao veliku količinu municije, a ta će nam izgleda trebati baš za njih. Sada možemo upoznati njihove snage i način borbe. Oni više nemaju stare taktike. Treba upoznati njihove položaje i kretanje, te uhvatiti naročite veze sa Jugoslovenskim oficirima u Hrvatskoj vojsci. Poštene muslimane i Hrvate treba pridobiti za nas, jer su komunisti uspeli svojom propagandom kod muslimana, tako da nas oni smatraju za zverove, pa su zato i mnogi njihovi ljudi bežali u komuniste, a danas to treba da otpadne. Ministar Bešlagić10 vodi sada neku nacionalnu akciju među muslimanima.
Borbu sa Kozarom i Grmečom, gde su sada grupisani komunisti," ne treba shvatiti kao borbu protiv ustaša. Mi treba da radimo da one ljude koji su zavedeni privučemo u svoje redove. Mislim da treba ići dalje za onim za čim smo pošli.
Što se tiče Vidov dana, treba preduzeti akciju, ako nam to dozvole prilike spolja i iznutra. Mi Hrvatima ne možemo vjerovati, jer nam oni već postavljaju pitanja koja mi nećemo moći prihvatiti. Oni hoće da mi svoje četničke organizacije pretvorimo u dobrovoljačke bojne i da položimo zakletvu Paveliću, što mi nećemo nikada učiniti. Mi treba da iskoristimo jedino što više oružja i municije. Veliki Župan u Banja Luci tražio je od mene predračun za plate našim vojnicima i ja sam to odbio ...
Komandant Tešanović čita tekst sporazuma koji je on zaključio sa hrvatskim vlastima u ime svoga sektora, a koji se u prepisu prilaže ovome zapisniku. Zatim kaže da je to nezgodno što je potpisano — jer znači da smo nakon 10 mjeseci borbe priznali NDH. Težište čitave ove stvari je u tome što mi nismo mogli da se borimo na dve strane. Što se tiče moga sektora, imao sam jedanaest sela koja su bila izbačena iz svojih domova, a sve su to sela koja su nas hranila. Taj narod trebalo je spasiti, a kavgu su zametnuli komunisti. Ovim potpisom sav je taj narod vraćen na svoje mesto i time se to može pravdati. Ako smo se borili, borili smo se za narod, i ja ni ovo nisam učinio protiv volje naroda, nego baš zato što je to bilo narodna potreba i što je to narod hteo.12
Zatim uzima reč komandant Uroš Drenović, koji između ostalog kaže: Ja sam odmah u početku i prvi slao svoje kurire u Srbiju. Pošto su na mome sektoru bili Italijani, moja komanda mi je naredila da radim sporazumno sa fašistima, ja sam to i radio jer sam dobio takva uputstva. Mi svoja dela imamo da pravdamo sa narodom i zato ja kažem da se uvek treba obazirati na narod i njegove potrebe. Narod treba što više čuvati ja sam tako i radio. Zato su partizani naročito o meni pisali da sam talijanski plaćenik itd. Bilo je došlo dotle da je Mrkonjić grad trebao da se preda meni u ruke.13 Komunisti su došli i zato, i kad sam ja ležao ranjen bili su došli da me ubiju i morao sam da se sklonim. Narod i vojska naučili su na mene. Kao ranjen, ja sam prepustio komandu drugima, a oni nisu znali, pa je vojska bila razjurena. Kad sam ozdravio okupio sam opet vojsku i počeo čistiti. Italijani su pošli da napuštaju Mrkonjić grad. Ja sam morao naći načina da sačuvam i pozadinu i vojsku. I Draža Mihailović je 1. marta napravio sporazum sa Hrvatima i Slovencima. Taj zapisnik nije daleko od ovog našega. Verujte, da nije u Mrkonjić gradu nekoliko Hrvata koji su dobri ljudi, ni ja ne bi potpisao zapisnik. Mi smo se sporazumeli da Ustaški tabor u Mrkonjić gradu razbijemo. Sad, razno se komentariše: Ustaše kažu da smo se mi predali, a partizani kažu da smo mi izdali narodnu borbu i da smo srpske ustaše... U pogledu akcije protiv Hrvata prosta je stvar — dokle je jak vanjski front, mi ne možemo ništa, jer će im njihovi saveznici pomoći i mi moramo biti oprezni. Da smo nastavili borbu, sada bi ovuda šetali avioni i tukli naš svet. Sada je vreme kad narod treba nešto da radi, jer ja ne mogu lagati narodu da će nešto doći i da će neko poslati, i ja računam samo sa onim što mi imamo. Već radi toga ovaj naš postupak u odnosu prema Hrvatima može se opravdati. Mi moramo što dalje izigravati ovu politiku, dok ne pukne front, a onda ...
Mi sve svoje odrede treba da što čvršće povežemo i da pomažemo jedni drugima gde to treba. Kad bude došlo pitanje predaje oružja doći će do loma, pa kad jedan dođe u opasnost treba svi da krenemo zajednički. Pojedini naši odredi ne moraju da priznaju ove naše sporazume. Što se tiče novca, ja stojim na stanovištu da sada od Hrvata treba uzeti sve što se može.
Kod ovih reči većina učesnika ističe suprotno mišljenje, jer da bi to stvarno značilo biti plaćenik, te se zaključuje da se novac ne može primati od Pavelićeve države.
Dalje ističe da bi istočna Bosna morala imati vezu sa Srbijom pa bi naše stanje što pre trebalo referisati Srbiji. Treba ih obavestiti, da je akcija čišćenja komunista sada došla u Bosansku krajinu gde su se zbili ostaci njihovih razbijenih jedinica. Treba tražiti da iz Srbije pošalju ljude da se upoznaju sa stanjem u našim krajevima. Propagande nema uopšte kod nas. Partizani govore da je njihova čitava Bosna. Narodu se može izložiti i lepo kazati sve što je na stvari. Pozadina mora razumevati naš rad, a rad u pozadini mora da bude organizovan. Dalje referiše o stanju partizana koji su se sada grupisali u Kozari i Grmeču. Na njih će napasti, prema obaveštenjima koja on ima, biti izvršena ofanziva 14. ov. mj. Hrvati će biti naročito oprezni oko Vidov dana, a iz Londona putem radija poručuju da borba za sad stane. Mislim da je narod jedino na taj način spašen, što smo zaključili ovaj sporazum.
Sveta Mitrović ističe da je video nacrt sporazuma koji je trebalo da se zaključi sa 'Ozrenom' (odnosi se na Ozrenski četnički odred — nap. autora). Poglavnik je tražio da se četnici razoružaju.
Komandant Rade Radić kaže: da se mi nismo digli protiv komunista, došle bi u pitanje i naše glave. Izlaza drugog nije bilo, i mi smo izvršili udar, pa ih rasterali i pobili. Oni mene lažno optužuju da sam poubijao njihove ranjenike. Ne, to nisu bili ranjenici nego zdravi proleteri, a doktor Stojanović je bio potpuno ozdravio i primio komandu.
Što se tiče odnosa prema NDH, neki moji ljudi su bili i nešto ugovarali, ali ja nisam bio, već sam izbegavao, i ako me stalno traže. Ozrenski odred jak i ima preko 70 mitraljeza. Mi smo sa njima ustanovili neku vrstu više komande. Njihov pravni savetnik je rekao da je priznanje NDH pitanje više formalne naravi i da će to za kratko vreme otpasti. Ja sam se do sada držao Branina pisma, da ne treba priznavati Hrvatske države, jer Hrvati ne priznaju Srpskog naroda.
Mi smo stupili u vezu sa Ozrenom, Trebavom i Majevicom i imali smo dogovore, pa smo se sporazumeli da naši odredi i vaši sa druge strane Vrbasa održe jednu zajedničku konferenciju. Što se tiče komunista njih sada ima kod Biočana u srezu Prnjavorskom oko 200 do 250, ali oni su u raspadanju. Na njih su baš jučer krenule naše čete, oko 800 ljudi, i ja računam da ozbiljne borbe neće ni biti. Dalje Rade Radić ističe da se naša vojska mora disciplinovati. Trebalo bi stvoriti pravu vojsku, sposobnu i za najteže zadatke, jer vojska koja ide u pljačku, i kojoj treba tri sata da se skupi, nije za to sposobna, što se tiče hrane, naš odred ima je dosta.
Marčetić ističe da je greška u pogledu discipline što nemamo više komande koja može da primeni i stroge kazne.
Vid Vidović kaže da treba rešiti pitanje da li njihov odred može da potpiše sporazum sa Hrvatskim vlastima da bi mogao iskoristavati municiju a eventualno i oružje. Odlučuje se da postupi kao i ostali susedni odredi.
Posle ovoga napravljen je duži odmor...
U nastavku rada, posle odmora, na konferenciji su jednoglasno donešeni sledeći zaključci:
1) Po predlogu Rade Radića treba da se održi zajednička konferencija sa Ozrenom i Majevicom na dan 21. juna o.g. u Jošavci, s tim, da odrede s desne strane reke Bosne pozove Rade Radić, a sa Glamočkog sektora Drenović i Trivunčić;
2) Da se održava svakodnevna veza između pojedinih odreda Borja, Čemernica, Lisina, Manjača i nazad;
3) U slučaju traženja pomoći dužan je jedan odred da se drugome odazove;
4) Da se prepis zapisnika pošalje Vrhovnoj četničkoj komandi u Srbiju sa referatom o našim prilikama, a ujedno da se zatraže iz Srbije ljudi sposobni za vojne instrukcije, i to prvenstveno po rodu iz Bosanske Krajine; i
5) Predlog Trivunčića zaključuje se da odredi na levoj strani Vrbasa osnuju zajedničku višu komandu za svoj sektor i da se na konferenciji od 21. juna istupi kao jedinstven odred."14
"Z A P I S N 1 K
sastavljen u velikoj župi Sana i Luka, između predstavnika državnih vlasti Nezavisne Drzave Hrvatske: velikog župana Dr Petra Gvozdića, vojnog zapovjednika pješačkog pukovnika Brozovića Ivana i stožernika Beljana Mirka s jedne strane i zapovjednika četničkih postrojbi Radoslava Radića, s druge strane.
Na sastanku je zaključeno sledeće:
Toč. 1.
Pripadnici četničkih postrojbi (vojno četaičkog odreda 'Borja') sa prostorije:
rieka Vrbas od Štrbeca do Gumjere — Jaružani — Crni Vrh — Štrebe — Opsječko — Marjanovo Gnijezdo — Dabovci — Latkovi — Imljani — sievema strana Vlašića do rieke Bosne — Komušina — Vlajići — Čečava — Gojakovac — Bukovica — Rudanka — Pojezna — Ljubić — Vijačini — Gradina — Motajica (do ceste Prnjavor — Derventa), priznaju vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i kao pripadnici Nezavisne Države Hrvatske izjavljuju privrženost i odanost državi Hrvatskoj.
Toč. 2.
Radi toga, obavezuju se predstavnici četničkih postrojbi sa svojim postrojbama, sa današnjim danom prekinuti sva neprijateljstva prema vojnim i građanskim vlastima Nezavisne Države Hrvatske.
Toč. 3.
U tu svrhu na gore opisanom području Hrvatskog državnog vrhovništva, hrvatske državne vlasti uspostavljaju i faktično svoju redovitu vlast i upravu.
Toč. 4.
Predstavnici četničkih postrojbi stavljaju slijedeće primjedbe:
a) Da se očituje privrženost i odanost, koja je spomenuta u toč. 1. zapisnika, žitelji za označenog područja žele imati upravu svojih obćina.
Radi toga, pri imenovanju općinskih uprava žele da budu saslušavani i predstavnici gornjih žitelja, a njihovi priedlozi uvaženi pod pretpostavkom, da predloženi ljudi budu ispravni državljani Nezavisne Države Hrvatske.
Odgovornost u prednjem pravcu nosit će lično gornji predstavnik.
b) Da u vezi sa hrvatskom oružanom snagom sudjeluju dobrovoljno na suzbijanju i uništavanju komunističko-boljševičkih bandi, te da u tu svrhu zadrže oružje.
c) Da se vraćenom pučanstvu, koje pokaže privrženost prema državi i državnim vlastima, pruži državna potpora, kao i naknadi šteta učinjena u toku operacije, a napose da se onim udovicama i siročadi, čiji hranioc pogine prilikom akcija oko suzbijanja komunističko-boljševičkih bandi dodeli odmah potpora sa strane države, a sve u smislu postojećih zakonskih propisa, koji vriede za sve državljane.
d) Da obitelj čiji su hranioci u zarobljeništvu, a koji ne pripadaju komunističkoj partiji, dobivaju potporu u smislu postojećih odredaba i to na ženu po 10 kn (kuna — nap. autora) a za dijete po 10 kn. dnevno.
e) Da se i dosadašnjim pripadnicima četničkih postrojbi prizna pravo na odlikovanje i nagradu, u koliko se osobito istaknu u borbama protiv komunista.
f) Da se omogući pravoslavnom življu prednjeg područja, u koliko bude ispravnog vladanja, zaposlenje i zarada na državnim i drugim javnim radovima.
g) Da se stanovnicima pravoslavne vjere zajamči potpuno slobodno ispovjedanje njihove vjere u smislu postojećih zakona.
h) Da se dozvoli ulaz u grad žiteljima pravoslavne vjere radi podmirenja svojih životnih potreba.
Toč. 5.
Gore imenovani predstavnici hrvatske državne vlasti prihvaćaju gornje primjedbe navedenog predstavnika četničkih postrojbi, s tim, da će hrvatska oružana snaga kao i građanske vlasti pružati pravoslavnom življu punu zaštitu osobne slobode, sigurnosti i njihove imovine.
Četničke postrojbe sudjelovat će dobrovoljno u suzbijanju i uništavanju komunističko-boljševičkih banda zajedno sa ostalom oružanom snagom, pri čemu će zapovjednici četničkih postrojbi zapovjedati svojim postrojbama.
Četničke postrojbe mogu izvoditi samostalno neophodno potrebne akcije mjestnog značaja, no o svemu će na vrieme izvjestiti zapovjednika oružanih snaga.
Dolazak u grad dozvoljava se samo potpuno lojalnim građanima sa dozvolama koje će izdavati redovite upravne vlasti prema postojećim propisima, a na temelju svjedodžbe o ispravnosti pojedinih lica izdatih od strane dotične obćinske uprave.
Toč. 6.
Četničke postrojbe sa svojim predstavnicima obavezuju se u svakom pravcu pomagati državne vlasti Nezavisne Države Hrvatske u sređivanju običnih prilika na ovome dielu državnog područja, te im u tu svrhu pružiti svaku pomoć, dok se vojne vlasti obavezuju pružati oružje i streljivo kao i ostalim vojnim jedinicama.
Toč. 7.
Prednje odredbe stupaju na snagu odmah po potpisivanju. U Banjoj Luci, dne 9. lipnja 1942. godine."15
Ovaj sporazum je 14. juna 1942. dopunjen novim klauzulama:
"Z A P 1 S N 1 K
Između predstavnika oružane sile Nezavisne Države Hrvatske i Borjanskog četničkog odreda sastavljen na dan 14. lipnja 1942. godine u Prnjavoru.
Prisutni od strane oružane sile Nezavisne Države Hrvatske: glavno-stožerni p. pukovnik Janković Janko, satnik Ceranić Dean, natporučnik Čoja Ivan, poručnici Kovačić Franjo, Mustafa Porobić i zrakoplovni natporučnik Maks Jurić kao i ustaški logornik Jurić Hrvoje.
Prisutni od strane Borjanskog četničkog odreda: Komandant Radić Rade, načelnik štaba Kitić Jovo, ađutant, Mirko Janković, Cakeljić Ljubomir, Arsenić K. Teodor, Đurić Miloš.
Na sastanku zaključeno je sledeće:
1) Utvrđene su granice na teritoriji Derventskog zdruga koje su u glavnom obeležene na karti.
2) Obje ugovorene strane sporazumele su se u pogledu postupka, ako se desi eventualni incident sa jedne ili druge strane. Izvještaji o eventualnim incidentima imaju se slati Zapovjedniku posade Derventa preko Prnjavora odnosno Zapovjedniku Borjanskog odreda Jošavka preko Vijačana.
3) Obje ugovorne strane obavezuju se da će sve incidente likvidirati, a pri tome pridržavati se točno zapisnika koji je sastavljen u Velikoj Župi Sana i Luka između predstavnika Državnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske i zapovjednika četničkih postrojbi Radoslava Radića.
4) Za međusobni saobraćaj propisuju se sledeće odredbe:
a) prolaz četnika u pravcu Derventa — Prnjavor i svih žitelja sa njihovog područja regulira se ovako: svaki žitelj mora imati ovjerovljenu propustnicu stim da bude potpisana od sledećih osoba:
— za puk Kobaš Derventa i tromeđa Derventa i Šibovska Prnjavor potpisuje propusnice isključivo Nikola Forkapa komandant bataljona 'Knez Arsen'.
— za put Banja Luka — Prnjavor propusnice potpisuje Rajko Mileusnić, trgovac Lišnja naseobina.
— za put Vijačani — Prnjavor potpisuje propusnice Jevto Voćar, trgovac iz Vijačana.
— za put Doboj — Teslić — Prnjavor preko Vučijaka Trivun Dakić lugar iz sela Popovića.
Svaka osoba mora imati propisnu propusnicu proviđenu prema napred pomenutim uslovima. Inače će biti zadržana uhićena i predata zapovjedništvu Borjanskog vojno-četničkog odreda.
U koliko neko od ovlašćenih za potpisivanje propusnica umre ili bude otsutan odrediće se nova osoba u sporazumu sa Zapovjednikom posadnog zapovjedništva Prnjavor, odnosno Derventa.
b) Ukoliko će imati potrebe prolaza pripadnici oružane sile kao i ostali žitelji područja Derventskog zdruga sve propusnice ima da budu potpisane od strane Zapovjednika posade Derventa i Prnjavor i to: p. pukovnika Jankovića i satnika Ceranića, svaka izmena potpisa izvestit će se blagovremeno drugi potpisnik ugovora.
5) U svemu ostalom obje ugovorne strane imaju se pridržavati zapisnika sastavljenog u Velikoj župi Sana i Luka i zapovjednika četničke postrojbe Radoslava Radića.
U Prnjavoru, 14. lipnja 1942. godine."16
"Z A P I S N I K
konferencije delegata četničkih odreda istočne Bosne i zapadne održane 1. i 2. jula 1942. godine u selu Grabskoj (teritorij Trebavskog odreda).
Prisutni:
Za Trebavski četnički odred k-dant Savo Božić, delegati Vasilije Lazić, Đoko Miloševiić.
Za Ozrenski ćetnički odred: k-dant Golub Mitrović, delegati: Vojislav M. Balić, Dušan Josipović, Jovan Iličić.
Za Vojno-četnički odred 'Borje': k-dant Radoslav Radić, delegat Malić Ilija.
Za četnički puk 'Manjača': k-dant Vukašin Marčetić, delegati: Jovo Mišić, Branko Lazičić.
Za vojno-četnički bataljon 'Obilić': Lazo Tešanović, delegat Mirko Džombić.
Početak 1-VII 1942. godine u 18,30 časova.
Brat Savo Božić, domaćin pozdravlja svu prisutnu braću i govori o značaju današnje konferencije vidno obilježavajući važnost osnivanja Glavnog štaba bosanskih četničkih odreda.
Žali što nisu ovde prisutni delegati svih odreda, ali smatra da će svi ostali odredi naknadno prihvatiti zaključke ove konferencije:
Ustanovljuje se dnevni red koji glasi:
1. Konstituisanje: izbor predsednika i sekretara konferencije,
2. Određivanje mesta za stalno sedište Glavnog štaba,
3. Konstituisanje užeg i šireg Glavnog štaba,
4. Formiranje odreda za zaštitu Glavnog štaba,
5. Opseg nadležnosti Glavnog štaba (koliko prava ustupaju odredi Glavnom štabu a) vojnički: sa kolikim brojem raspolaže Glavni štab, b) civilno: direktive, kontrola).
6. Preciziranje odnosa prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: srpska narodnost, porez, vojska, tranzit, osiguranje pruga, željeznička policija, šume, rude i uređenje svih spornih pitanja po tumačenju sporazuma.
7. Preciziranje stava prema aktuelnim političkim pitanjima.
8. Pitanje ishrane vojske i stanovnistva.
9. Prihodi i rashodi Glavnog štaba.
Pošto je utvrđen dnevni red, rešeno je da se konferencija prekine i da se povedu razgovori, u toku večeri neobavezno, o pitanjima koja su stavljena na dnevni red a da se konferencija nastavi sutra u 8 sati.
Konferencija prekinuta u 20 sati.
Konferencija nastavljena 2. VII 1942. godine u 8 sati.
1. Izvršeno je konstituisanje: za predsednika konferencije izabran je dorriaćin k-dant Trebavskog odreda Savo Božić, a za sekretara Vojislav Balić.
2. Na predlog predsednika brata Božića, a u vezi sa ranijim razgovorima, jednoglasno se zakljućuje, da sedište Glavnog štaba četničkih odreda Bosne, bude na teritoriji Vojno-četničkih odreda 'Borje' s tim da se ovo sedište prema potrebi može i menjati.
3. Pitanje konstituisanja Glavnog užeg i šireg štaba odlaže se s tim da se reši na koncu konferencije.
4. Pitanje formiranja odreda za zaštitu Glavnog štaba odlaže se da se reši na koncu konferencije.
5. Pošto je pitanje nadležnosti Glavnog štaba usko vezano sa organizacijom samog štaba, i ono se odlaže da se reši na koncu konferencije.
6. U odnosu prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj jednoglasno se zaključuje, ua se priznaju svi ugovori zaključeni između pojedinih četničkih odreda i NDH s tim da će pojedini odredi u spornim pitanjima oko tumačenja sporazuma pitati Glavni štab i tražiti od njega merodavno mišljenje o tumaćenju.
7. Pod ovom tačkom dnevnog reda uzeto je u razmatranje pitanje našeg stava prema muslimanima. Razvila se diskusija u kojoj je istaknuto da ima veliki broj muslimana, koji nisu vršili nikakvog nasilja prema Srbima, pa prema tome da pitanje odgovornosti muslimana ne treba generalisati, nego da treba stati na stanovište, da se pronađu i kazne samo oni muslimani, čija se krivica nesumnjivo može dokazati, a svi ostali da se poštede bilo kakvih represalija sa strane ćetnika, a u svakom slučaju da se poštede muslimanska deca i žene, jer svi učesnici smatraju da se moramo rukovoditi najosnovnijim principima humaniteta i pravičnosti pa, prema tome, da onaj koji nije kriv, ne treba ni da strada.
Kako je pod ovom tačkom dnevnog reda istaknuto pitanje odnosa prema četničkim organizacijama u Bosni koje još nisu sklopile sporazum sa NDH, i da h takve ćetničke organizacije, u slucaju da žele da potpadnu pod komandu našeg GIavnog štaba, treba da budu primljene ili ne, odlučuje se da ih treba primiti, ali da im se preporuči od strane Glavnog štaba da sklope sporazum sa predstavnicima NDH.
U pogledu odnosa prema partizanima, koji je takođe uzet u razmatranje, brat Lazičić ističe, da se u partizanskim redovima nalazi veliki procenat Srba zavedenih komunističkom propagandom, koji stvarno nisu komunisti, pa bi ih bilo moguće povratiti, pa radi toga ukoliko bi koji od takvih bio zarobljen prilikom sukoba sa partizanima, treba mu poštedeti život, a ukoliko protiv kojega od njih postoji dokaz, da je počinio zločine prema srpskom narodu, treba ga uputiti u Glavni štab, koji će ga predati sudu, a ovaj će rešiti kakvu kaznu zaslužuje prema počinjenoj krivici.
8. Pod ovom tačkom dnevnog reda konstatuje se da narod i vojska na sektoru četničkog odreda Ozren i Zenica nemaju dovoljno hrane, pa brat Rade Radić izjavljuje da će primiti izvestan broj žena i dece sa sektora ovih odreda na ishranu i sektor 'Borja'. Ovi ljudi biće raspoređeni po težačkim kućama, gde će biti obavezni da prema mogućnostima obavljaju težačke poslove.
9. U pogledu prihoda i rashoda Glavnog štaba ostavljaju se odrešene ruke Glavnom štabu da ovo pitanje reši sporazumno sa pojedinim odredima na taj način da svaki odred doprinese srazmerno svojoj snazi dio za izdržavanje Glavnog štaba.
Prema prethodnom zaključku konferencije pristupa se izboru Glavnog štaba četničkih odreda Bosne, pa se nakon diskusije biraju:
a) za komandanta Glavnog štaba brat Rade Radić, komandant vojno-četničkog četničkog odreda 'Borja',
b) za pomoćnika komandanta brat Vasilije Lazić, komandant 3 bat. Trebavskog četničkog odreda.
v) za načelnika štaba brat Vukašin Marčetić, komandant četničkog puka 'Manjača',
g) za ađutanta Štaba brat Mirko Topić, sekretar Ozrenskog četničkog odreda.
Pored ovoga kao članovi užega štaba biće Komandant pozadine i referent za odnose prema NDH kao i referent za propagandu. Za popunu jednog od prvih dvaju mesta daće delegata iz svog odreda brat Uroš Drenović, a za drugo mesto bira se brat Đoko Milošević iz Trebavskog odreda, koji će privremeno obavljati obe ove dužnosti, dok brat Drenović ne pošalje lice, koje će zauzeti jedno od ovih mesta. Za referenta za propagandu izabran je brat Branislav Lazičić.
Pored sekretara prema potrebama Glavni štab će sam uzeti onoliko lica, koliko je potrebno za obavljanje svih poslova Štaba.
Radi održavanja discipline medu četnicima pojedinih odreda odlučuje se, da se pri Glavnom štabu obrazuje sud za krivice članova četničkih odreda kao i za političke krivice, u koji ulaze: jedan kvalifikovani sudija sa potrebnom praksom, jedan od vojnih članova Štaba i jedan težak kojeg će odrediti i sam Štab prema prilikama onoga mesta u kojemu se bude Štab nalazio. Pojedini odredi će upućivati Glavnom štabu na suđenje sve one četnike koji su teško povredili propise svoje četničke dužnosti, kao i one političke krivce, koji su se ogrešili o interese četničkih organizacija. Ni jedan odred ne može u buduće da izriče smrtnu kaznu jer to spada u nadležnost suda pri Glavnom štabu. Svaku smrtnu osudu mora da potvrdi Komandant bosanskih četničkih odreda.
U cilju zaštite Glavnog štaba odlučuje se da Ozrenski četnički odred ima staviti Glavnom štabu na raspolaganje potreban broj ljudi. U koliko ovaj broj nebi bio dovoljan, dopuniće ga četnički odred 'Borje'. Svaki odred za održavanje veze sa Glavnim štabom daće po dva stalna kurira, koji će biti naoružani revolverom i bombom.
U pogledu nadležnosti Glavnog štaba odlučuje se da Glavni štab u najkraćem vremenu izradi pravilnik, koji će biti upućen svima odredima na razmatranje, a prema učinjenim primedbama Glavni štab će izraditi definitivan pravilnik o svom delovanju i svojoj nadležnosti koji će biti obavezan za sve četničke odrede pod komandom Glavnog štaba četničkih odreda Bosne. Do izrade ovoga pravilnika predstavnici svih četničkih odreda predstavljeni na ovoj konferenciji obavezuju se da će izvršavati sva naređenja Glavnog štaba.
Ovim je iscrpljen dnevni red, pa predsednik brat Savo Božić zaključuje konferenciju. — Konferencija je završila u 18 sati."17
"D O D A T A K
k zapisniku od 28. svibnja 1942. godine — sastavljenom u s. Lipcu između predstavnika državne vlasti Nezavisne Države Hrvatske i predstavnika Ozrenskog i Trebavskog četničkog odreda — uglavljen u stožeru 4. pješačke divizije u Doboju, dne 9. srpnja 1942.
Prisutni:
Od strane Hrvatskog domobranstva: zapovjednik II domobranskog zbora general g. Iser, zapovjednik 4. pješačke divizije pukovnik g. Majetić Bogdan, glavar stožera II D. S. Glst. podpukovnik g. Helbich i glavar stožera 4. pješ. divizije glst. bojnik Kadić.
Predstavnici četničkih odreda: 1) Ozrenskog četničkog odreda, Đokan Šarčević, Cvijetin Đurić i Branko Stakić; 2) Trebavskog četničkog odreda, zapovjednik Savo Božić, načelnik štaba Petar Arnautović i Đoko Milošević.
Predstavnici gore označenih četničkih odreda izjavljuju:
'Samo se po sebi razumije da se trenutkom prekida neprijateljstva sa hrvatskim domobranstvom prekidaju i neprijateljstva protivu savezničkih nemačkih i talijanskih četa.'
II
Ovaj dodatak zapisniku čini sastavni dio zapisnika od 28. svibnja o. g. danog u Lipcu, te se ima k njemu priključiti dodatno k itočci II islog zapisnika. U Doboju, dne 9. srpnja 1942."18
O rezultatima konferencije četničkih delegata održane u selu Grabskoj 1. i 2. juna 1942. Rade Radić je obavestio ustaške vlasti u Banjaluci, koje mu u odgovoru na njegov izveštaj pišu:
"Čast mi je potvrditi primitak vašeg dopisa od 24. 07. 1942. dostavljenog mi osobno po Vašem izaslaniku.
Pošto sam iz ovog Vašeg dopisa saznao, da je s Vaše strane obrazovan Glavni Štab Bosansko-četničkih odreda za kog velite sami da je jedini ovlašten i nadležan za raspravu svih pitanja nastalih u vezi sa sklopljenim sporazumom, to Vas umoljavam da izvjestite Vaš Glavni Štab, da mi javi mjesto svoga rada, da bih i ja mogao sa svoje strane odrediti sve što je potrebno.
Dok od Vas ne dobijem odgovor u toj stvari izjavljujem da ne mogu poslati zatraženo izaslanstvo na mesto kog ste Vi odredili, pa molim da to izvolite uzeti do znanja."19
Na ovaj dopis Rade Radić je uputio sledeći odgovor:
"Velikom županu velike župe Sana i Luka
Banja Luka Na Vaš dopis V. T. br. 57 od 24. 07. t. g. izveštavam sledeće:
1) Odmah po obrazovanju Glavnog štaba bosanskih četničkih odreda obaveštene su o tome hrvatske vojne vlasti preko zapovjednika Banjalučkog zdruga G. Brozovića, te smatramo da je on o tome obavestio i ostale vlasti Nezavisne Države Hrvatske.
2) Glavni štab Bos. četn. odreda nema stalnog mjesta i lica koja taj Štab sačinjavaju nisu stalno na okupu.
3) Potpisani je ovlašten da odredi dan i mjesto sastanka te prema potrebi saziva članove, koji budu na okupu samo dok ne riješe pitanja koja su stavljena na dnevni red.
4) Prema tome, kad se obraćate na Glavni štab, izvolite se obratiti preko Borjanskog vojno-četničkog odreda, koji će pismo dostaviti na ono mesto, gde će se sastati članovi glavnog štaba.
5) Našim pismom od 24. jula smo zakazali sastanak zato, što je tada Gl. štab na okupu u Jošavki, te pošto se tada nismo sastali, izvolite odredite vi jedan dan između 29. jula i 1. avgusta o.g. po mogućstvu na istom mestu, jer će tih dana članovi Štaba biti na okupu.
Odgovor izvolite poslati po kuriru — donosiocu ovoga pisma."20
Međutim, većina Srba zavedenih u početku nije odobravala postupke četničkih komandanata, a naročito njihovu saradnju s ustašama. Ovo se najbolje vidi iz izveštaja, bez naslova i potpisa, jednog četničkog komandanta upućenog pretpostavljenoj komandi 16. juna 1942. godine u kome se pominju zajedničke ustaško-četničke akcije protiv partizana i, pored ostalog, kaže:
"Tri učitelja: Marčetić, Drenović i Tešanović, vođe četnika oko Banja Luke našli su puta i načina, da se sastanu i sporazumeju sa hrvatskim ustašama u Banja Luci. Baza sporazuma je zajedničko istupanje protiv partizana, prestanak terora s jedne i druge strane, a četnici su priznali nezavisnost i suverenost Hrvatske države, pa su se čak fotografisali naši četnici i vođe ustaša i zajedno se bore.
Pored ovoga sporazuma sa Hrvatima i pop Božić iz Trebave (oko Doboja) načinio je svoj sporazum... Dok četnički odred iz Ozrena ostao je po strani — naknadno je prišao.
Četnici iz Banja Luke krenuli su sa ustašama i hrvatskom vojskom protiv partizana u Kozari; oko Ivanjske 500 četnika pređu (prebegnu) partizanima, jer nisu odobrili rad svojih vođa ...
Doznaje se da su stigli emisari od onih ljudi sa Trebave, koji su napravili kompronris sa ustašama, a žele po svaku cenu da se sastanu sa 'Čičom', da bi blagoslovio sporazum, a u zamenu za to priznaju ga za starešinu — komandanta.
Izgleda da je sve ovo namestio Nedić — Aćimović."21
O svim ovim sporazumima, kako sa okupatorom, tako i sa ustašama, bio je dobro obavešten i Draža Mihailović lično, jer je već u to vreme na ovom terenu imao svoga "delegata Vrhovne komande za zapadnu Bosnu", kapetana Boru Mitranovića. Mitranović je još februara 1942. godine uspeo da se poveže sa lokalnim četničkim komandantima, o čemu Rade Radić obaveštava svoje potčinjene pismom od 18. februara 1942. godine u kome, pored ostalog, kaže:
"Na koncu napominjemo da smo uspeli da uhvatimo nove veze sa određenim faktorima koji upravljaju našim četničkim borbama..."!a
"20. VII Dobio sam vaše pismo od 7. marta. Radili ste vrlo dobro. Tako i produžite. Po majoru Đuri Popoviću poslao sam Vam detaljnije instrukcije za rad. Danas Vam šaljem milion kuna. Čim promenim lire u kune poslaću Vam još pet miliona. Kad Vam stignu upućeni oficiri nadam se da će Vam biti lakše. Razumem Vase teškoće, ali utoliko su veće zasluge, a teskoće će se savladati.
Važno je da znate da se je, na Čičin protest kod Engleza, Moskva odrekla naših partizana i da ponovo London govori o Čiči, a 'Slobodna Jugoslavija' ne napada nas. Čim su Nemci počeli ofanzivu na Harkov situacija se izmenila. Dobili smo od Engleza obećanje da će svim silama pomagati nas, jer su najzad uvideli ko su naši boljševici. Ovamo se borimo već četrdeset dana sa četiri proleterske divizije koje vodi Tito. Činimo krajnje napore da ih tučemo samo na žalost ima naših odreda, koji se slabo zalažu.
Nadam se da ćemo uspeti, samo će nam trebati još mesec dana. Za ovo vreme Vi sa Vranješevićem, Pejićem (Manojlo, major, jedan od Mihailovićevih delegata u istočnoj Bosni — nap. autora) i ostalima produžite svom snagom, da se pre svega unište boljševici u toj zoni i svi njihovi simpatizeri, a samo im ništa ne verovati, a odrede sačuvati po svaku cenu, izbegavajući borbu sa Nemcima... Vojvoda Đujić izvestio je da je uhvatio vezu sa Drenovićem, i da će mu poslati stanicu i radiotelegrafiju. Razvite sve službe što bolje. Budite krajnje oprezni prema svima i uzmite ličnu pratnju od dvadeset do trideset sigurnih ljudi. Stanicu ću poslati čim mognem, ali sam sad veoma zauzet operacijama.
Pozdrav svima tamo i Vama sa željom za pun uspeh.
Pobeda je naša. Kraj depeše.
BRANKO"23
| sadržaj | prethodna glava | sledeća glava |