| sadržaj | prethodna glava | sledeća glava |
Neposredno posle proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, sa ustaškim vođama Antom Pavelićem na čelu, dolazi do rasula i u jedinicama Primorske armijske oblasti Vojske Kraljevine Jugoslavije. (Štab Primorske armijske oblasti bio je u Mostaru, a njene trupe raspoređene na prostoru od Karlobaga do Budve, uključujući Liku, zapadnu Bosnu i Hercegovinu — nap. autora.) Ljudstvo je počelo da napušta jedinice i da se vraća svojim kućama, a znatan broj pripadnika građanskih vlasti, mahom onih proustaški raspoloženih, odbio je saradnju sa dotadašnjim vojnim vlastima i počeo formiranje nove, ustaške vlasti.
U ovome metežu komandanti 12. i 83. pešadijskog puka Jadranske divizije, koja je imala zadatak da napadne italijanske trupe u Zadru, predali su bez borbe svoje pukove grupi ustaša u Drnišu. Na čelu ove ustaške grupe bio je dr fra Petar Berković, kasnije ustaški pukovnik, koji je u svojim biografskim podacima o ovome događaju, pored ostalog, napisao i sledeće:
"Za punih 14 godina mog župnikovanja u Drnišu moj župni stan bio je u pravom smislu ustaški stan. Tu je bilo stecište za sve ustaše, ne samo iz ovog kraja, nego i za sve one, koji bi dolazili da organizuju ustaški pokret. Tu su dolazili i odatle se širili ustaški letci. Prije prevrata i ustanka bio sam predsjednik Hrvatskog Ustaškog stana u Drnišu... Prije prevrata i ustanka bio sam ustaški povjerenik i državni povjerenik, te sam preuzeo cijelu vlast i civilnu i vojnu za cijeli kotar Knin i razoružao sa ustašama cijelu diviziju srpske soldateske."1
Istoga dana kada su se pukovi Jadranske divizije predali ustašama u Drnišu, izbila je pobuna i u Trinaestom puku Dinarske divizije, koja se iz Sinja, preko planine Dinare i Livna, kretala ka Sarajevu. Vođa ove ustaške pobune bio je rezervni poručnik Milan Leutić. On je u toku svoje akcije teško ranio komandanta puka Rašovića i ubio komandanta drugog bataljona majora Mladenovića i islednika puka poručnika Milenkovića. U pokušaju ugušivanja pobune razvila se prava borba sa ustaškim pobunjenicima, u kojoj je poginuo i komandant prvog bataljona major Uzelac. A zatim je jedan podoficir ubio i vođu pobune Leutića.
Pobuna u Trinaestom puku raširila se i na ostale jedinice Dinarske divizije, koja je u meduvremenu dobila naređenje da se vrati u oblast Sinja i da od pripadnika srpske nacionalnosti formira nove jedinice i da se njima uspostavi red na posebnom prostoru. Međutim, u toku 11. i 12. aprila Dinarska divizija se potpuno raspala.
Rasulom Jadranske i Dinarske divizije štab Primorske armijske oblasti je, i pre potpisivanja i proglašenja kapitulacije Vojske Kraljevine Jugoslavije, ostao bez svojih operativnih jedinica.
Odmah posle toga ustaše su, uz obilatu pomoć Mačekove Hrvatske seljačke i građanske zaštite i njegove Hrvateke seljačke stranke (HSS), i uz nezapamćeni teror prema srpskom življu, otpočele da na prostoru Primorske armijske oblasti uspostavljaju svoju vojnu i civilnu vlast.
Istovremeno, italijanske trupe iz Zadra, kretale su se pravcem Benkovac — Šibenik i 15. aprila, ispod slavoluka na Solinskoj cesti, koji su podigle ustaše i na kome je pisalo "Dobro nam došli", umarširale u Split. Medutim, u svome nadiranju u pravcu Knina, prethodnica italijanskih trupa, koja se kretala na biciklima, naišla je na otpor grupe vojnika koji su se, kao neka zaštitnica Jadranske divizije u rasulu, povlačili preko Knina ka Drvaru. Ova grupa vojnika iz Pedeset četvrtog puka, na sopstvenu inicijativu hrabro je, severozapadno od Knina, na mestu zvanom Smokovac, sačekala neprijateljsku prethodnicu i uz pomoć meštana sela Oćestava i Pađena mitraljeskim rafalima potpuno je uništila.
Ovo je bio jedini otpor suvozemne vojske Kraljevine Jugoslavije fašističkim trupama u oblasti Dalmacije.
Samo nekoliko dana po ulasku italijanskih fašističkih trupa u Split, ustaše su bile prinuđene da se iz priobalnog područja Dalmacije povuku i da vlast u ovoj oblasti ustupe fašističkom okupatoru.
Mesec dana kasnije, 18. maja 1941, iz objavljenah Rimskih ugovora zaključenih između Musolinija i Pavelića, javnost je saznala da je ustaški vođa glatko pristao da kao revanš za usluge koje mu je Musolini do tada pružio, otcepi od Hrvatske veći deo Dalmacije i Hrvatskog primorja i pokloni Musoliniju.
Tako su priobalni deo Dalmacije, Hrvatskog primorja i otoci sem Hvara i Brača postali sastavni deo Kraljevine Italije i u njima je okupator uspostavio sopstvenu vlast. Za prvog namesnika Dalmacije, sa sedištem u Zadru, bio je postavljen 9. jula 1941. Đuzepe Bastijanini, istaknuti fašistički funkcioner u Italiji.
Međutim, srdačan doček fašističkim okupatorima u Dalmaciji nisu priredili samo ustački elementi. Njima je dobrodošlicu u Splitu poželeo i "srpski odbor", sa pravoslavnim sveštenikom protom Sergijem Urukalom na čelu. Sličan odbor za doček okupatorskih trupa, sa bivšim poslanikom i pripadnikom JRZ Nikom Novakovićem Longom na čelu, bio je obrazovan i u šibenskom području. Oko ovih odbora, čiji su članovi bili istaknutiji pripadnici građanskih stranaka i raznih nenarodnih režima Kraljevine Jugoslavije, počinju da se okupljaju i ostali kapitulantski i mahom velikosrpski raspoloženi elementi. Među onima okupljenim oko Novakovića Longa, najpoznatiji su bili Stevo Rađenović, bivši narodni poslanik iz Srba, takođe pripadnik JRZ, Petar Stojisavljević, pravoslavni sveštenik i bivši narodni poslanik iz Sinja, Momčilo Đujić, pravoslavni sveštenik paroh iz Strmice, Pavle-Paja Popović, čijeg su oca Onisima, kao istaknutog srpskog nacionalistu, za vreme prvog svetskog rata streljale austrijske vlasti, i drugi.
Saznavši za sklapanje Rimskog ugovora između Musolinija i Pavelića, Niko Novaković Longo je zajedno sa bivšim narodnim poslanikom dr Urošem Desnicom napisao peticiju — zahtev italijanskoj vladi da se i ostali delovi Dalmacije — Kninska krajina, Lika i zapadna Bosna, koji su naseljeni Srbima, pripoje Italiji. Ovaj zahtev Longo je lično, maja 1941, odneo u Rim i predao italijanskom Ministarstvu spoljnih poslova.
"Srpske odbore" u Dalmaciji fašistički okupatori su gledali sa izvesnim simpatijama i od samog početka su ih potpomagali, naročito na planu širenja njihovog uticaja među srpskim življem. Fašisti su, ne bez razloga, računali da će im oni odlično poslužiti u momentima realizacije njihovih planova koji su se temeljili na starom i poznatom geslu: "Zavadi pa vladaj".
Međutim, započeti ustaški teror nad srpskim življem u Kninskoj krajini, Lici i zapadnoj Bosni tokom maja i juna 1941. iz dana u dan postajao je sve oštriji i masovniji, naročito po dolasku ustaškog pukovnika Juraja-Juce Rukavine u Knin. Stigavši iz Zagreba sa zadatkom da organizuje ustašku vlast u Kninskoj krajini, južnoj Lici i delovima zapadne Bosne, on je sa grupom ustaških koljača obilazio naselja, držao govore u kojima je pozivao Hrvate da masovno učestvuju u istrebljenju srpskog življa u njihovim krajevima i, zajedno sa fra Petrom Berkovićem iz Drniša, izdavao naredenja za masovna klanja Srba. Prema njihovom naređenju ustaše su, pored izvršenih mnogobrojnih zločina, pokupile i oko šezdeset seljaka Srba iz sela oko Knina, Zagrovića, Golubića i Plavnog, odvezli ih kamionima u Prominu, pobili i sve bacili u jamu. Istovremeno ustaše su ukrcale u kamione i drugu grupu, takođe oko šezdeset seljaka Srba iz okoline Knina, i odvezli prema Lici. I nju je, na putu Knin — Gospić, stigla ista sudbina kao i onu u Promini.
Ustaški zločini, ponajčesće izvršavani po nagovoru fašističkih okupatora, stvorili su paniku među srpskim življem u NDH. Da bi spasli svoje gole živote, znatan broj Srba iz Kninske krajine, Like i zapadne Bosne i drugih krajeva napuštao je domove i bežao u šume i vrleti ilt u anektirani deo Dalmacije, u kome su vlast držali isključivo fašistički okupatori. Tako se samo u Splitu i njegovoj okolini, za kratko vreme, našlo oko petnaest hiljada srpskih izbeglica. Svim ovim izbeglicama u anektiranom području Dalmacije okupatori su pružali gostoprimstvo i obećavali zaštitu od ustaškog terora. Preko "srpskih odbora", sa protom Urukalom i Novakovićem Longom na čelu, koji su se sada znatno proširili pridošlim i poznatijim ličnostima, njihovim jednomišljenicima, i dobili nov naziv "odbori za zbrinjavanje i pomoć srpskim izbeglicama", okupatori su izbeglicama davali i materijalnu pomoć.
Pružajući pomoć i obećavajući zaštitu srpskom življu od ustaškog pokolja i terora, italijanski okupatori su računali da će im taj živalj u pogodnom trenutku odlično poslužiti za realizaciju sopstvenih planova o daljem širenju svog uticaja u zapadnim oblastima NDH, u kojima pored Hrvata i Muslimana živi i znatan broj Srba.
Evo šta o ovim planovima okupatora, pred istražnim organima juna 1946. godine, kaže David Sinčić, koji je sve do jula 1941. godine boravio u Šibeniku, a zatim se prihvatio funkcije velikog župana u Kninu.
"Međutim, uslijedile su mnoge poteškoće ustaške politike. Pavelić je potpisao rimski pakt u Dalmaciji, ustaše su počeli proganjati Srbe, a u Dalmaciji su Talijani počeli tražiti saradnju Srba, koju im je nudio Niko-Longo Novaković u ime 100.000 dalmatinskih Srba i uslijedilo je razoružanje Seljačke zaštite. Tada sam ja opet govorio sa Pernarom i Torbarom (istaknuti funkcioneri HSS — nap. autora), a oni su ovaj put doveli na razgovore i dr Berkovića. Govorili smo o ustaškim pogreškama, osobito o progonu Srba i o talijanskoj politici u Dalmaciji. Ja sam iznio gledište da će talijansko-srpska saradnja u Dalmaciji ići na štetu Hrvata, a do te saradnje će sve dublje doći i dolaziti što budu ustaše svojom politikom Srbe na tu saradnju i na zaštitu Talijana tjerali. Ako budu ovako stvari dalje išle, u Dalmaciji će svaki Hrvat stradati, jer će ga proganjati i Talijani i Srbi, koji će se osvećivati za progone u Hrvatskoj. Ja sam im rekao da sam čuo da su u Dalmaciji Talijani obećali Srbima da će od Hrvatske biti otcepljeni Lika i Bosna i da će sve to Talijani okupirati, služeći se neraspoloženjem naroda prema ustaštvu i progonima, koje ustaše vrše. Sve će to Talijanima samo koristiti u njihove ciljeve za dalje okupiranje Hrvatske."2
Očigledno, plan fašističkih okupatora o širenju svoje vlasti na području NDH zabrinjavao je pojedine ustaške funkcionere i pripadnike HSS koji nisu bili proitalijanski raspoloženi, i koji su tražili načina i mogućnosti da ga na vreme osujete. Ali tada niko od njih nije ni pomišljao, a još manje verovao, da će na kraju ipak sam narod dati svoju reč.
Narodni ustanak protiv okupatora i njegovih pomagača ustaša, koji je 27. jula 1941. godine, pod vođstvom KPJ istovremeno buknuo u Bosanskoj krajini, na području Drvara, i u Lici u neposrednoj okolini Srba, već sutradan, 28. jula, proširio se i na Kninsku krajinu. Medutim, dok su se u ovim oblastima vodile borbe između partizanskih gerilskih odre-da i ustaških jedinica koje su odmah stupile u akciju protiv ustanika, dotle su se na područjima Splita i Šibenika, gde je KPJ imala znatnog uticaja; još vodile uspešne diverzantske akcije. Zbog toga je CK KPJ bio prinuđen da početkom avgusta uputi u Dalmaciju Pavla Papa i Mirka Kovačevića sa zadatkom da ubrzaju prelaz sa diverzantskih akcija na opšti narodni ustanak. Odmah po njihovom dolasku, na sastanku Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju doneta je odluka da se na području Splita i Sibenika formira šest odreda i da se oni prebace na tromeđu Llke, Bosne i Dalmacije, gde se srpski narod digao na ustanak i da odatle razviju partizanske akcije, šire bratstvo i jedinstvo srpskog i hrvatskog naroda i da se bore za jači uticaj Partije na ustanike, naročito tamo gde su se, usled nedostatka ovog uticaja, na čelo pojedinih ustaničkih odreda nametnuli prilično nesigurni, buržoaski i velikosrpski elementi, kao što su Momčilo Đujić, Pavle-Paja Popović, Brana Bogunović, Mane Rokvić, Lazar Tešanović, Uroš Drenović i njima slični.
Ova odluka KP za Dalmaciju bila je potpuno opravdana.
Nekoliko dana pre izbijanja narodnog ustanka u Kninskoj krajini, 23. jula 1941. na inicijativu Nike Novakovića Longa održan je sastanak grupe Srba izbeglica sa predstavnicima okupatorskih fašističkih vlasti na kome su pored Longa bile prisutne i velikosrpske perjanice Momčilo Đujić, Vlado Novaković, Savo Omčikus, Paja Popović i dr.
O ovome sastanku italijanski poručnik Emilo Kreoli obavestio je 2. avgusta 1941. godine italijansku prefekturu u Zadru. Pored ostalog, on tom prilikom piše:
"Održan je sastanak prema vašim instrukcijama uglednih ličnosti srpskih emigranata, ranije zapaženih političkih figura. Sastanak se održao u duhu prijateljstva prema kraljevskoj oružanoj sili i talijanskoj zastavi. Oni su potpuno prihvatili našu sugestiju i vratiće se u svoje krajeve, gde će raditi onako kako ste vi, Ekselencijo, zahtijevali, tj. radit će da se Kninski i Gradački kotar sjedine pod kraljevinom Italijom. Oni su sami isticali, da je naša i njihova politika zajednička, jer nam prijeti ubistvena opasnost od komunističkih bandi. Mi smo im obećali financijsku i materijalnu pomoć, svotu koju ćete vi odrediti. U prilogu Vam šaljem letak, da ga vi korigirate i povratite kolonelu Ćipliju, koji će ga dostaviti gospodinu Omčikusu.^1
Pored letaka u kojima su kapitulanti, sa Longom i Đujićem na čelu, pozivali ustanike da se bore samo protiv ustaša, a ne i protiv fašističkih okupatora, Đujić se, posle ovog sastanka sa okupatorskim vlastima, vratio među ustanike noseći italijanske zastave i pozivajući ih na lojalnost prema okupatorima.
Dvoličnu i izdajničku Đujićevu ulogu u narodnom ustanku potvrđuju i navodi u pismu koje on lično piše i upućuje 4. septembra 1943. godine, dakle, neposredno pred kapitulaciju Italije, italijanskom komandantu sektora Knin u kome, pored ostalog, kaže:
Napominjem da sa nestrpljenjem očekujem dan, kada će se moći doslovno objediniti sve ono što sam učinio i činim i što ću učiniti da se naši odnosi konačno zapečate sa jednim trajnim prijateljstvom koje će istinski i moćno stajati daleko od svake sumnje i podmetanja bilo sa koje strane ova dolazila."4
Da bi i u Lici razbili ustaničke redove, fašistički okupatori su, posle postignutog sporazuma sa kapitulantskim elementima u Kninskoj krajini, krenuli u sličnu političku ofanzivu i u južnu Liku, u kojoj se, među ustaničkim redovima, takođe, osećao uticaj velikosrpskih elemenata.
Na inicijativu bivšeg narodnog poslanika i pripadnika JRZ Radenovića, sastanak sa predstavnicima okupatorskih vlasti održan je 11. avgusta 1941. godine na Otriću. Pored Rađenovića, sastanku je prisustvovao i predstavnik rukovodstva ustanka u južnoj Lici, koji se tog trenutka nije snašao, već je podlegao uticaju buržoaskih elemenata. Na kraju pregovora sklopljen je i sporazum o nenapadanju na okupatora. Međutim, nešto kasnije, ovaj sporazum je izazvao krizu u daljem razvoju ustanka u južnoj Lici, ali posle upornog i dužeg rada Partije, ona je prebrođena. Veći deo ustaničkih snaga je prihvatio liniju partije i shvatio nužnost borbe protiv okupatora, dok je manji počeo otvoreno da sarađuje sa neprijateljem i da se postepeno oformljuje u četničke jedinice.
O ovim prvim kontaktima četničkih komandanata sa italijanskim okupatorima u izveštaju obaveštajnog odeljenja Komande VI italijanskog armijskog korpusa, od 17. januara 1942. godine, pored ostalog, piše:
"Prvi kontakti s rukovodiocima ustaničkih formacija uspostavljeni su na teritoriji pešadijske divizije "Sasari" (Sassari) povodom 'ustanka Like' (jul-avgust 1941. godine).
Na osnovu razgovora koje su oficiri ove komande vodili s rukovodiocem jedne lokalne četničke formacije (u Velikoj Popini), kontakti su se postepeno širili na celu četničku organizaciju koja postoji na području Like. Na taj način je uspelo da se ove formacije postepeno privuku u našu sferu uticaja i kontrole do te mere da su pre izvesnog vremena neke od njih zajedno s nama započele — uz nesumnjive rezultate — borbu protiv komunista ...
Udeo ovih ličnosti (odnosi se na Birčanina i Jevđevića — nap. autora) u saradnji za naše ciljeve omogućio je da se proširi i produbi već postojeća obaveštajno-politička organizacija, s obzirom na sledeće okolnosti:
— velik broj starešina četničkih formacija koje su, iako načelno nama naklonjene, odbijale da preuzmu konkretne obaveze ili da jasno ispolje svoje namere i političku orijentaciju, čim su saznale za postojeće kontakte između ove komande i pomenutih ličnosti, odmah su ispoljile odlučnije prijateljsko i otvoreno držanje
— bilo je mogućno s većom sigurnošću pratiti kolebljivo držanje ustaških vlasti i same vlade u Zagrebu, i na taj način saznati za spletke koje su u punoj suprotnosti s našim interesima;
— bilo je mogućno — preko njih — da se utvrde kontakti sa generalom Dražom Mihailovićem, rukovodiocem preostalih jugoslovenskih snaga i četničko-nacionalističkih formacija koje je London nameravao da gurne protiv nas stvaranjem gerile, čiji je razvoj mogao poprimiti velike razmere i primorati nas na angažovanje značajnih snaga i sredstava."5
Posle sporazuma sklopljenog sa fašističkim okupatorima o međusobnom nenapadanju, Momčilo Đujić i Pavle Popović posetili su, sredinom avgusta, i ustanički štab u Drvaru. Ova njihova poseta nije bila nimalo slučajna. Obojica su dobro znali da su ustanak u Kninskoj krajini organizovali i potpomagali bosanski ustanici i da je od daljeg razvoja ustanka u Bosni umnogome zavisila i sudbina ustanka u Kninsko] krajini. Kako je ovo njihovo saznanje već prilično prodrlo i u ustaničke redove, to su obojica, da bi stekli što veći autoritet među ustanicima i ujedno pokušali da prikriju svoje planove u odnosu na NOP, bili prinuđeni da se obrate ustaničkom štabu i da od njega pribave dozvolu za organizovanje naroda i formiranje ustaničkog odreda.
Na zboru u Drvaru i Đujić i Popović su govorili narodu da će beskompromisnu borbu protiv okupatora i ustaša nastaviti sve do konačne pobede.
Međutim, kada su se sa dobivenim dozvolama za stvaranje ustaničkih odreda vratili na svoje terene, i Đujić i Popović su na narodnim zborovima govorili da za borbu protiv okupatora još nije vreme, da je on suviše jak i da bi moglo doći do njegove odmazde i uništenja Srba, a da se dalja borba nastavi samo protiv ustaša.
Na svome izdajničkom putu Popović je otišao i korak dalje. O njegovom novom izdajničkom aktu u izveštaju PK od 8. septembra 1941. za protekli period, upućenom CK KPH, pored ostalog, kaže se i sledeće:
"Šibenski odred. Krenuo je 12. avgusta. U odredu je bilo 30 partizana. Peti dan poslije odlaska, dok su se odmarali u Ravnom Gaju, bili su iznenada napadnuti od žandara. Odred je stupio sa žandarmima u borbu i nagnao ih u bijeg. Žandari su imali nekoliko mrtvih. Od naših je jedan drug ubijen. Poslije sukoba partizani su napuštali odred, tako da ih je kasnije ostalo 16. Od ovih, koji su pobjegli, nekoliko ih je bilo uhapšeno od ustaša i strijeljano. Komandir ovog odreda bio je 'Pepo'" (Židov iz Zagreba). Odred je dalje došao u dodir s četnicima, koji su ih izdali Talijanima. Pepo je slijepo nasjeo četniku Paji Popoviću iz Biskupije kod Drniša. Popović je s jedne strane šurovao i pregovarao s Talijanima a s druge pregovarao s Pepom, nudio mu pomoć, obećao da će ga provesti do Drvara, a ustvari doveo noću njegov odred na nišan Talijanima, koji su otvorili mitraljesku paljbu na Odred. Drug Pepo se vratio s četvoricom u Šibenik i saopćio da su ostali vjerojatno izginuli. Međutim, naknadno su nam javili iz Drvara, da je tamo stiglo 11 partizana (ostalo ih je bilo svih 16) i da su se prijavili partizanskom štabu. Seljaci su se prema Šibenskom odredu prijateljski odnosili."16
Značajnu ulogu u razbijanju ustaničkih snaga, bez sumnje je odigrao i stav "srpskih odbora" u Splitu i Zadru, o kome se u već citiranom izveštaju PK, pored ostalog, kaže i ovo:
"Velikosrpski i reakcionarni elementi u Splitu unose rascijep među partizane, surađuju s okupatorima i vrše otvorenu izdaju. Dr Desnica, pravoslavni pop Urukalo, bivši ban Bujić, dr Sola iz Mostara pregovaraju s Italijanima. Pop Urukalo je izjavio talijanskom prefektu: 'Da niste vi likvidirali u Sinju partizane — komuniste, mi bismo to učinili.' Talijani su im dozvolili da formiraju odbor, koji sakuplja pomoć za Srbe, i taj odbor izdaje propusnice Srbima koji se žele vratiti u svoja mjesta. Narodni zastupnik iz Knina Niko Novaković Longo, kako nas izvještavaju, nalazi se u Zadru i suraduje s Talijanima. Četnici čuvaju Talijanima željezničku prugu, vješaju talijanske zastave, a Talijani njih tobože zastićuju od ustaša, snabdijevaju ih hranom i čak oružjem. Ovim velikosrpskim i reakiconarnim elementima i narodnim izdajicama nije u interesu narodna oružana borba i žele da žive na mirnoj nozi s okupatorima."7
Zbog skretanja s linije narodnooslobodilačkog pokreta i raznih incidenata Momčilo Đujić je zajedno sa svojim jednomišljenikom Živkom Brkovićem, u drugoj polovini avgusta, pozvan u ustanički štab u Drvar. Posle dužih i žučnih diskusija obojica su, na kraju, uspeli da unekoliko opravdaju svoje greške, te su ponovo dali obećanje da će se, u ustaničkim redovima, iskreno boriti i protiv okupatora i protiv ustaša.
Međutim, obojici je bilo jasno da više neće moći obmanjivati ustaničko rukovodstvo. Zbog toga su po povratku lagali narod da su ih, u povratku, partizani hteli pobiti iz zasede, kojoj su jedva umakli. Istovremeno, ova izmišljotina im je, u neku ruku, služila i kao opravdanje za već planirane akcije protiv pripadnika i funkcionera NOP.
Ubrzo posle toga Đujić i Popović počinju sa realizacijom svojih podmuklih planova. Pozivaju istaknutije pripadnike NOP na sastanak, a zatim ih iz unapred postavljenih zaseda ubijaju. Iz zaseda ubijaju i partizanske kurire. Za ubijanje rukovodilaca NOP organizovali su i mrežu specijalnih trojki koje su krstarile po terenu i tražile žrtve.
A zatim, 26. avgusta 1941. u selu Pađenama, Đujić se, zajedno sa svojim savetodavcem Novakovićem Longom, sastao sa italijanskim komandantom iz Knina. Pošto su se u svemu sporazumeli, učesnici sastanka su održali i zbor kome je prisustvovalo i nekoliko ustanika pripadnika NOP.
Zbor je otvorio Novaković Longo. U svome govoru on je, pored ostalog, rekao: "Sada, kada su ustaše protjerane uz pomoć Italijana, ustanici mogu da predaju oružje i da se vrate svojim kućama, jer će, od sada, biti sve u redu."8
Međutim, u svome izlaganju italijanski komandant je izrazio čudenje zašto ustanici vrše pripreme za napad na Italijane koji su "spasli" srpski živalj od ustaškog pokolja.
Posle ovoga Đujić je u svojim govorima počeo otvoreno da napada NOP i partizanske odrede.
Saznavši za pripreme okupatora da zajedno sa ustašama napadnu ustaničke odrede i likvidiraju ustaničku slobodnu teritoriju, partizanski štab iz Drvara, računajući na njihova poslednja obećanja, dao je, početkom septembra 1941. Đujiću i Bogunoviću zadatak da sa svojim odredima prema Strmici i Deralima, organizuju odbranu Bosanskog Grahova.
Ali, Đujić i Bogunović ne samo da nisu organizovali odbranu Grahova, nego su, sporazumno s italijanskim komandantima, propustili neprijateljske kolone koje su nadirale iz Knina, i omogućili im da bez otpora 9. septembra zauzmu Grahovo. Izdaju su pravdali time što je okupator bio daleko nadmoćniji i da mu se otpor nije mogao pružiti. Obojica su predlagali da se borba protiv okupatora odloži za kasnije, kada on bude slabiji, a dotle treba biti u stavu iščekivanja.
Krajem 1941. godine Đujić je uspeo da uspostavi kontakt i sa Dražom Mihailovićem, a zatim, 30. januara 1942, u svojstvu komandanta četničkog puka "Petar Mrkonjić",9 izdaje obaveštenje o imenovanju poverenika u kninskom srezu, u kome kaže:
"Braći:
Mili Sinobadu, Branku Jeliću, Stevi Kesiću, Milanu Bjedovu, Stevi Martiću, Đuri Dobriću, Budi Joviću, Petru Kesiću — Knin.
Ovim vas imenujemo glavnim povjerenicima našeg štaba u Dinari te smo uvjereni da ćete predano i ispravno s nama sarađivati. Mi smo u Dinari. Upozorite svu našu braću Srbe neka dobro paze šta rade i zakim se povode i neka budu uvjereni da će biti ugušen u krvi svaki pokret koji bude stajao izvan naše oslobodilačke akcije i Organizacije. Svak je obavezan da radi u duhu naših naređenja. Mi stojimo pod komandom Draže Mihailovića. Mi smo vojska Kralja Petra i zaloga za slobodu našega naroda. Zato radite nikoga se nebojte mi smo ovamo u Dinari vaša garancija i vaša zaštita. Mi nevodimo narod putem avantura već sigurnim putevima ka konačnoj slobodi. Bratski pozdrav svima od vaših bjelih orlova sa Dinare."10
Mesec dana kasnije, Mihailović je preko pripadnika Zemljoradničke stranke Lazara Trklje i Vidaka Kovačevića uspostavio sa Đujićem i stalnu kurirsku vezu.
Uskoro stopama Popovića, Đujića i Bogunovića krenula je još nekolicina njihovih jednomišljenika.
"Došavši sretno bez teškoća u Bosanski Petrovac... nagovarao sam našu omladinu da bježi u šumu, što sam i sam učinio. Okupljena omladina počela je da radi na stvaranju organizacije, biranju komandanta, stvaranju planova o napadima, i hvatanju veze sa drugim organizovanim jedinicama, kao i prikupljanju oružja. Na dan 27. jula 1941. godine podignut je naš narodni ustanak pod komandom Ljube Babića u Drvaru, na dati signal stupio sam u borbu sa ustašama istog dana, na dužnost kao komandir čete koja je brojala 15 ljudi, a imala je od oružja, jedan puškomitraljez, pet pušaka i nekoliko komada bombi. Pod ovako teškim okolnostima, uspjevali smo nevjerovatno, jer naša energija duha bila je jača od neprijateljskog oružja. Nakon dva dana borbe i zauzimanja Drvara od ustaša krenuo sam po nagovoru naših nacionalista... da prođem kroz neorganizovana sela, i da nastojim najenergičnije sa prikupljanjem naroda koji je do tada lutao šumama, nemajući kud da krene, ali tom prilikom morao sam se povući u najbliži odred jer sam već dva puta bio osuđen na smrt, od komunističkih propagatora...
... Uspešnim borbama i zarobljavanjem ustaša imao je naš odred najveći glas... U to vreme naš odred pod komandom Maneta Rokvića i s pol. komesarom Slavkom Ruićem brojao je 27 boraca koji je bio kao leteća jedinica... Po nagovoru pol. komesara Slavka Ruića... budem postavljen u Drvaru na dužnosti da primam radio-vijesti preko radio-aparata, te da ih podnašam šefu biroa radi stvaranja lista 'Gerilac' koji je izlazio redovno ... Bio sam upao u društvo nacionalista koji su mi davali instrukcije o radu, te sam počeo punom parom da obaveštavam borce prvobitnog odreda, da sabotiraju i da izgone partijaše iz odreda... Komandant Ljubo Babić, mi je od tad ograničio rad i prekomandovao me u kulturni odbor, među najjače komuniste. Tad su upravo udarili Talijani i zauzeli Drvar. 25. septembra 1941. komunisti počeše progoniti nacionaliste te ih odstraniše od sebe, ili moradoše pribjeći okupatoru u zaštitje. U to vreme nalazio sam se u šumi, te na zahtev nacionalista, kurirom se uputim i nađem se među okupatorom i našim takorekući kapituliranim nacionalistima.
U krugu okupatora počnemo stvarati jedinice... i tako predemo u Bosanski Petrovac sa vođama puk. Ilijom Desnicom i Manom Rokvićem današnjim vojvodom. Po dolasku u Petrovac nađemo Hrvatsku vojsku sa kojom se na vešt način sprijateljimo... i tako za kratko vrijeme stvorimo dva odreda, jedan u samom gradu od 27 boraca, a drugi u selima ...
Upravo u to vreme čuli smo za... današnjeg vojvodu Dražu Mihailovića.
Kako smo u to vreme bili jako oskudni, počnemo, uporno da radimo, na sabotaži partizana, ja, narednik Veber Mirko i Mane Rokvić šaljući patrole po obližnjim selima ili izlazeći sa delom odreda u selo ...
Tako početkom meseca maja 1942, pri povlačenju Talijana, ostajemo sa našim celokupnim odredom u jakosti od 36 boraca u Drvaru, gde zatečemo odred u jakosti 7 boraca pod komandom nar. Mile Kecmana... partizanskog saradnika. Udvojimo odred i za kratko vreme ojačamo i stvorimo odred od 120...
Koncem juna 1942. našli smo se u Grahovu gdje je organizacija bila u najvećem jeku, koja je radom vojvode Brane Bogunovića i por. Milana Cvjetičanina postigla svoju vrhovnu amplitudu. Dolaskom našim nastalo je kolebanje... cijepanje odreda, biranje komandanta... Kad bi imali kakvu operaciju i borbu, bili bi na terenu po 2 — 3 dana, a potom bi se vraćali u žicu, dovodeći ono stanovništvo do ugrožavanja, rušeći moral među borcima, ne braneći pljačku, ugrožavali smo mirno stanovništvo.
Iz Grahova dobio je komandant vojvoda Mane Rokvić naređenje da se povuče u Golubić i da tamo osnuje udarni bataljon koji će biti snabdevan od Talijana. Mane je postupio po naređenju i poveo svoj odred u Golubić. Dolaskom u Golubić ostavio je odred ... i otišao je u Knin radi snabdevanja materijalom. Odred je bio popunio borcima, prvenstveno dobrovoljcima iz Dalmacije koji su bili bez oružja... Odeveni i obučeni banuli bi svojim kućama, izgovorom da nisu dobrovoljci nego da su oni silom naterani. Za ove slučajeve najveće posledice i pogrde snosili bi mi komandiri i zamjenik komandanta od samog komandanta klevetajući da smo krivi, dok se je isti nalazio stalno u Kninu ... provodeći vesele časove ... Tako za kratko vreme ostane naš odred opet na istoj meri kao i pre.
Ovakve intrige... potpomagala je pljačka, koja je bila tako zarazna, da se je nemoguće rešiti ni danas ..."11
Proces polarizacije ustaničkih snaga u Dalmaciji, Kninskoj krajini, Lici i zapadnoj Bosni, bez sumnje, znatno je ubrzan i dolaskom starog četničkog vođe Ilije Trifunovića Birčanina u Split.
Četovanje Ilije Trifunovića Birčanina datira još od 1906. godine, kada je sa svojim odredom krstario i borio se u oblasti Skopske Crne gore i Kumanova u Makedoniji. Kasnije, sa svojom četom učestvovao je u svim ratovima za oslobođenje i ujedinjenje Jugoslavije od 1912. do 1918. godine. Iz ovih ratova izašao je kao rezervni kapetan prve klase i invalid bez ruke. Između dva rata, za vreme postojanja Kraljevine Jugoslavije, bio je od 1932. godine predsednik "Narodne odbrane" i pripadnik reakcionarne četničke organizacije, sa Kostom Pećancem na čelu, u kojoj je zauzimao položaj potpredsednika. Istovremeno, bio je i član profašističke Organizacije jugoslovenskih nacionalista — Orjune, u kojoj je imao zvanje velikog četnika Orjune. (Orjuna je bila ratnička organizacija, sa izrazito profašističkim, unitarističkim i ultranacionalističkim programom.)
U martovskim događajima 1941. godine Birčanin je uzeo aktivnog učešća u pripremama za izvršenje vojnog puča i zbacivanje namesništva sa knezom Pavlom Karađorđevićem na čelu i kapitulanteke vlade Cvetković — Maček. Kapitulacija vojske Kraljevine Jugoslavije, sredinom aprila 1941. godine, zatekla ga je u oblasti Kolašina u Crnoj Gori. Kasnije je prešao u selo Lipovo i u njemu boravio sve do kraja avgusta. Za to vreme održavao je vezu sa raznim nacionalističkim i velikosrpskim elementima iz Crne Gore i Sandžaka i zajedno sa njima pripremao teren za obnavljanje i širenje stare četničke organizacije, koja bi bila spremna da povede borbu protiv nesrpskih elemenata u jugozapadnim krajevima Jugoslavije.
Razvoj i širenje narodnog ustanka u Crnoj Gori i Sandžaku, prema kome je Birčanin zauzimao negativan stav, naterali su ga da napusti Crnu Goru i da se, početkom septembra 1941. godine, preko Hercegovine prebaci u Split i stavi pod okrilje i u službu fašističkih okupatora. Kraće vreme posle njegovog dolaska u Split je stigao i njegov jednomišljenik i kolega, takođe istaknuti funkcioner Orjune i bivši vlasnik javne kuće u Novom Sadu Dobrosav Jevđević, poznati agent Ovre (Italijanske obaveštajne službe).
Birčanin i Jevđević su u Splitu i njegovoj okolini zatekli situaciju koja im se učinila veoma povoljnom za realizaciju svojih planova o stvaranju četničke organizacije. Oni su se odmah povezali sa protom Sergijem Urukalom i ostalim pripadnicima "srpskog odbora", a preko njih i sa svim ostalim buržoaskim i velikosrpskim elementima u Dalmaciji, Kninskoj krajini, Lici i zapadnoj Bosni. Birčaninov autoritet ubrzo je okupio oko "srpskog odbora" i znatan broj oficira Kraljevine Jugoslavije, koji su izbegli zarobljivanje i u Splitu našli svoj azil. (Samo u Splitu bilo ih je oko četiri stotine.) Pored toga, Birčanin i Jevđević su u Splitu naišli i na topao prijem kod svojih starih poznanika i prijatelja pripadnika Orjune, sa Nikom Bartulovićem na čelu.
U izveštaju PK Dalmacije upućenom 10. oktobra 1941. CK KPH o Birčaninovom stavu i njegovim prvim akcijama u Splitu, pored ostalog, piše i sledeće:
"U poslednjcm smo vam listu pisali o narodnim izdajnicima, pravoslavnom popu Urukalu, dru Desnici i bivšem banu Buiću, koji pregovaraju s Talijanima u pitanju zajedničke borbe protiv nas. Oni se skrivaju iza toga, što navodno žele zaštititi Srbe od ustaša. Nadalje smo saznali, da je u Splitu prije nekoliko dana održan sastanak izmedu Nike Bartulovića, Ilije Birčanina, četnika i suradnika Koste Pećanca, dra Mimice i Grđića. Na sastanku je zaključeno, da se u prvom redu mora vodi'ti borba protiv komunizma i u tu svrhu treba putovati u sva mjesta (Grđić je već otputovao u Mostar), jer su komunisti krivi za teror, što ga okupatori provode nad narodom, jer komunisti stvaraju nemire.
Ta se grupa namjerava osloniti na nacionalističku omladinu. Činjenica je, da je omladina, koja stoji pod utjecajem nacionalista, odbila u poslednje vrijeme suradnju s nama."12
A zatim list PK Dalmacije "Naš izveštaj" br. 106 od 20. oktobra 1941. kao uvodnik donosi članak u kome se o izdajničkoj delatnosti tih "branitelja Srba" kaže:
"Urukalo, Jevđević, Birčanin i kompanija spremaju novu izdaju srpskog naroda. Kako saznajemo, tzv. Srpski komitet u Splitu, koji, među ostalima, sačinjavaju Urukalo, Jevđević, Buić, Birčanin, Grđić i drugi, složio se s talijanskim okupatorskim vlastima u tome, da će pomoći okupatorima da 'mire' srpski živalj u Bosni, Lici i ostalim hrvatskim krajevima, ako Talijani okupiraju te krajeve. Ove stare izdajice misle opet prevariti srpski narod i uvesti ga u 'novi red' zaobilaznim putem. Dok narod ustaje u borbu s oružjem u ruci, oni hoće da narodu zabiju nož u leđa, ali srpski narod neće nasjesti ovoj izdajničkoj raboti, on će se s hrvatskim narodom boriti do potpunog oslobođenja domovine od stranih okupatora i njihovih domaćih slugu. Izdajice će stići zaslužena sudbina."13
Koristeći se krizom u ustaničkim redovima stvorenom izdajom velikosrpskih elemenata u Kninskoj krajini, Lici i zapadnoj Bosni, krajem septembra 1941. godine Birčanin, uz odobrenje i obećanu pomoć fašističkih okupatora, donosi odluku da otpočne stvaranje četničke organizacije u ovim krajevima. Glavni oslonac u ovome radu bili su mu oficiri Kraljevine Jugoslavije koje je upućivao na teren sa zadatkom da pruže pomoć Đujiću, Popoviću, Bogunoviću, Brkoviću, Rokviću i drugima i da zajedno sa njima organizuju četničke odrede, ne za borbu protiv okupatora i njegovih slugu ustaša već za borbu protiv narodnooslobodilačkog pokreta i njegovih oružanih formacija — partizanskih odreda.
U toku formiranja četničke organizacije u Kninskoj krajini i zapadnoj Bosni četničke vođe su sklopile sporazum s fašističkim okupatorima, o kome nam, kasnije, David Sinčić, pored ostalog, priča i sledeće:
Tako su, uz moralnu i materijalnu pomoć okupatora do kraja 1941. godine formirane u Kninskoj krajini četničke jedinice: puk "Petar Mrkonjić" pod komandom popa Đujića, puk "Onisim Popović" (u kosovskoj dolini) pod komandom Pavla-Paje Popovića, puk "Gavrilo Princip" (u Grahovu) pod komandom Brane Bogunovića, puk "Vožd Karađorđe" i puk "Kralj Petar Drugi" u Lici i drugi. Nešto kasnije od ovih odreda obrazovana je četnička Dinarska divizija. Ali sve do proleća 1942. godine ovi odredi nisu stupali u oružane borbe s partizanskim odredima. Njihove akcije, u to vreme, svodile su se na iznenadne napade na hrvatska sela i na ubistva i pljačke nezaštićenog i nedužnog hrvatskog življa koji nije imao nikakve veze s ustašama.
S obzirom na ovakav razvoj dogadaja u Dalmaciji, Kninskoj krajini, Lici i zapadnoj Bosni, pripadnike NOP u ovim krajevima nimalo nije iznenadila vest o izdaji četničkog pokreta Dragoljuba-Draže Mihailovića u Srbiji, koja je do njih stigla 18. decembra 1941. godine.
Medutim, i pored svega, PK Dalmacije bio je spreman da ponovo povede pregovore s četničkim vođama, na njihovom području, i da četničku organizaciju privoli za borbu protiv okupatora i ustaša. Zbog toga on u izveštaju upućenom 27. decembra 1941. godine CK KPH, pored ostalog, piše i sledeće:
"Drugo pitanje, za koje tražimo od vas savjeta i pomoći odnosi se na stav, koji mi treba da zauzmemo prema četnicima knштskog i drniškog kraja. Kninski kraj je napučen srpskim življem (možda preko 90%, a drniški 40%). Drug koji je poslan na rad u tom kraju, piše nam o velikoj gladi i oskudici u živežnim namirnicama. Civilna vlast u Kninu je formalno ustaška, u samom gradu ima dosta vojske i žandara, ali ne smeju da idu preko mosta, tj. izvan grada.
U okolici Knina — prema sporazumu s Talijanima — 'imaju vlast' četnici, a italijanska vojska opet sa svoje strane drži red i uglavnom je sada gospodar situacije. Četnički odredi u selima oko Knina su pasivni i prema sporazumu s Talijanima ne vrše nikakve akcije. Na četnike, kao uopće na srpski živalj, još jak utjecaj imaju velikosrpski elementi. Iako se u raznim krajevima Dalmacije partizanski pokret razvija pod našim rukovodstvom, u kninskom i drniškom dominiraju velikosrbi. To je rezultat toga, što tamo u ranijim godinama partijske organizarije uopće nijc bilo. Danas već, djelimično uslijed pojačanog rada partijske organizacije, djelimično uslijed događaja u svijetu, a naročito uslijed herojske borbe naroda Sovjetskog Saveza i Crvene armije protiv osovinskih osvajača, očito se opaža, da i u tim krajevima srpski elemenat počinje da drukčije politički misli. U kninskom i drniškom kraju, na primjer, srpski seljaci i četnici s velikim simpatijama govore o Sovjetskom Savezu, dapače i o komunistima Sovjetskog Saveza, ali vrlo loše misle o našim komunistima, jer su im takvo mišljenje o nama nametnule njihove vođe. Opaža se i to, da velikosrpske vođe sve više gube poverenje srpskih masa i da mase proziru njihovu protunarodnu politiku i izdajničku ulogu. To se pokazalo npr. i povodom proglašenja blokade Knina od strane četničkih vođa, koju seljaci nisu prihvatili. Velikosrpski elementi šire razne laži, kako bi stvorili i podržavali u masama krivo mišljenje o komunistima kod nas. Za Ljubu Babića šire vijesti da je prišao ustašama. Dakle, pomoću laži velikosrpski vođe još imaju vodstvo nad pravoslavnim i četničkim elementima u drniškom i kninskom kraju, ali je to povjerenje masa u njih pokolebano, i srpske mase ih napuštaju. Evo još jedan primer koji karakterizira raspoloženje srpskih masa. U Mokrom Polju (više Knina) postoji partizanski odred, za koji držimo da je naš, i komandir se odreda smatra komunistom, i pod našim je rukovodstvom. Ali raspoloženje je u odredu takvo, da se oni ne bi borili s nama protiv četnika, a ni s četnicima protiv partizana. A sam komandir, koji smatra sebe komunistom, Talijane pozdravlja fašistički i nosi talijansku značku. Ipak možemo računati da je odred više nego četnički. Evo vam nekoliko momenata, koji karakteriziraju stanje u kninskom i drniškom kraju.
I sada nam se nameće pitanje, kakav stav da zauzmemo prema četnicima. Pročitali smo vaše pismo o Draži Mihailoviću, poznato nam je da su vođe njihove (Brković, Bogunović) osuđeni na smrt od komande Drvarske brigade, dopalo nam je ruku jedno pismo štabova njihovih dvaju pukova ('Gavrila Principa' i 'P. Mrkonjića'), u kojem pismu govore o nužnosti likvidiranja komunističkih bandi, znamo za njihova protunarodna i izdajnička djela i nevjere.
Uza sve to, s obzirom na konkretno stanje u kninskom i drniškom kraju, postavlja se pitanje, je li moguća suradnja s njima, i da li je cjelishodno pozvati ih na suradnju radi masa, koje još idu za njima, ili je sve to suvišno i ostaje samo međusobno obračunavanje. Mi smo mišljenja, da je u interesu narodnooslobodilačke borbe, da im uputimo poziv na suradnju.
Nemamo iluzija o Bogunoviću, Đujiću i dr. nego zbog masa, koje im još vjeruju i koje ih ujedno počinju da napuštaju, mi smo mišljenja da treba uputiti jedan poziv masama na suradnju, a isto tako doći u direktan dodir s njihovim vođama i predati im ponudu. Imamo u vidu i to, da među njihovim vođama ima kolebljivaca, koji su skloni da s nama surađuju, npr. Vlado Novaković, brat Longa, i dr.
Ali se nameće i pitanje stava Drvara, koji je s njima prekinuo vezu i njihove vođe osudio na smrt, a čiji stav ne bi smio biti suprotan našemu. Odlučili smo da im pišemo i s njima izmijenimo misli o ovoj stvari."15
Međutim, svaki pokušaj vraćanja četničkih vođa sa njihovog izdajničkog puta bio je uzaludan, utoliko više što je glavni četnički eksponent Birčanin početkom februara 1942. godine primio i prve instrukcije od delegata četničkog vođe Draže Mihailovića za Hercegovinu, majora Boška Todorovića.
U pismu upućenom Birčaninu 31. januara 1942. godine Todorović piše:
"Sa najvećim zadovoljstvom i prijatnim uzbuđenjem slušao sam izveštaj por. Petkovića o Vašem dosadašnjem radu za srpstvo u Jugoslaviji u ovom ratu, kao i o tome, koliko ste spremni da i dalje služite našem zajedničkom idealu. Pisaću o tome generalu Mihailoviću i tražiti instrukcije za vas, a dotle molim Vas ostanite u vezi sa mnom preko Grđića i Šantića i po mogućnosti svršite poslove o kojima će vam govoriti moj raniji ađutant, sadašnji četnički izaslanik kod italijanske komande, potporučnik Petrović."16
Posle izveštaja o situaciji u Dalmaciji i Kninskoj krajini, koji je po svome dolasku iz Šibenika u Zagreb podneo ustaškom ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću, David Sinčić je krajem 1941. godine postavljen za velikog župana župe Bribir i Sidraga sa sedištem u Kninu.17
"Do kraja septembra Talijani su u tzv. II zoni tj. od Karlovca južno preuzeli vojnu vlast i talijanska vojska je na čitavom tom području pokazivala neprijateljski stav i prema NDH i prema hrvatskom narodu. Započela je saradnju Talijana i četnika i na području talijanske okupacije svaki Hrvat bio je ugrožen od Talijana i četnika ...
Talijani su sarađivali sa četnicima, zajednički su proganjali svakog Hrvata, a pripremali su se za okupiranje skupa sa četnicima zapadne Bosne i južne Like. Četnici su tada bili jaki i držali su područje sjeverno od Knina do Gračaca i do Drvara.
Da osujetim progone, koje su vršili nad Hrvatima, da razbijem njihovu saradnju sa Talijanima i da pripremim njihovu saradnju sa HSS-om i NDH, dok traje rat i dok rat ne odluči pitanje državne forme, moj se rad sastojao u slijedećem: jačanje HSS-a, jačanje domobranstva i sporazuma četnika s Hrvatima i hr. domobranstvom...
Od istaknutih četničkih vođa ja sam tada došao u vezu sa Bogunovićem Branom, Rokvić Manom, Stevom Rađenovićem i nekim kapetanom Ilićem. Radilo se na tom da se najprije stvori jedan kompromis o nenapadanju na domobranstvo i da ne napadaju hrvatska sela. Predočio sam im štetnost njihove saradnje sa Talijanima, jer da to sve vodi ostvarivanju talijanskih okupatorskih ciljeva. Bogunović i Rokvić su pristali na moje prijedloge, pogotovo kad sam im ja rekao da se u Zagrebu radi na tom da domobranstvo postaje jedina vojska, da HSS će uskoro u Hrvatskoj preuzeti vlast. Ja sam im rekao da će sve to uslijediti u okviru NDH i da oni dok rat traje trebaju pristati na saradnju sa domobranstvom i HSS-om u okviru NDH, a rat će odlučiti o državnoj formi, da li će ostati Hrvatska ili ne. Oni su mi rekli da trebaju još pridobiti Đujića za tu stvar. Ja sam se tri puta sastao skupa sa Bogunovićem i Manom Rokvićem, a više puta je k meni dolazio Stevo Rađenović. Đujić je nastavljao saradnju sa Talijanima i četnici su u više navrata napadali hrvatska sela i pojedine oružaničke postaje. Oni su pravdali svoje držanje i nepomirljivost Đujićevu, s tim da se u cijeloj Hrvatskoj i dalje proganjaju Srbi, te da dalje ustaštvo postoji..."18
Očigledno, ustaškim funkcionerima, sa Pavelićem na čelu, saradnja četnika sa italijanskim okupatorima nije odgovarala. Smatrali su da ona ugrožava interese Nezavisne Države Hrvatske. Zbog toga su preko svoga upravnog poverenika za obalni pojas na Sušaku, dr Vjekoslava Vrančića, pokušali da ovu saradnju svedu u okvire koji bi i njima odgovarali. O razgovorima sa predstavnicima 2. italijanske okupacione armije i četničkim delegatima, kao i o njihovim merama za pacifikaciju obalne zone Vrančić je obavestio svoje pretpostavljene.
"Zapovjedništvo II Armate nastoji umiriti područje na kome se nalazi. U tom radu polazi se sa stanovišta, da su četnici nacionalistički elemenat, pa se u svrhu umirenja upotrebljavaju u prvom redu politička sredstva. Neprijateljima smatraju se samo partizani. Razlozi takvog načina rada su i strategijski: izgubiti što manje vlastitih snaga. Talijani su uvjereni, da se političkim sredstvima može pacificirati dobar dio pobunjenika.
U tom smislu treba tumačiti i postupak Talijana prema četnicima (pregovaranja, upotreba pojedinih prvaka pobunjenika za izvještavanje itd.), kao i razne zahtjeve, koje zapovjedništvo II Armate stavlja na naše vlasti (otvaranje pravoslavnih crkava, vraćanje imetka pravoslavnima, puštanje iz zatvora, namještenja u državnu službu, dodjeljivanje mirovina i sl.).
Neraspoloženje Talijana prema ustašama potječe od rada pojedinih ustaša, od promičbe pravoslavaca protiv ustaša i radi toga, što su u većini naših mjesta naši ljudi nastupali prema Talijanima nezgodno, skoro neprijateljski. Radi toga i oštar postupak prema našim ljudima kod kojih je nađeno oružje nakon proglasa II Armate od 7. IX 1941. Da nijesu iste mjere poduzeli protiv četnika dva su razloga: prvo, da im se ne zamjere, kako bi s njima mogli pregovarati, drugo, da ih mogu upotrebiti protiv partizana.
Iz razgovora s vodećim činiocima II Armate (general Roata18, general Dalmaco20, general De Blazio21, pukovnik Morgari22 itd.) mogao sam razabrati dvije temeljne misli, koje određuju držanje Talijana prema našim vlastima i prema pravoslavcima:
1) Talijani očekuju i traže od naše vlade da ih ona u njihovom radu pomogne političkim sredstvima;
2) Talijani žele prilikom akcije čišćenja upotrebiti četnike protiv komunista.
Da udovoljim prvom očekivanju Talijana, poduzeo sam u smislu datih mi ovlasti neke manje mjere u Ogulinu, Gospiću, Senju, Mostaru i Dubrovniku (mirovine, namještenja, imovinska pitanja i sl.) što je kod Talijana imalo dobrog odjeka.
Drugu misao Talijana iskoristio sam u tu svrhu, da ih uvjerim, da bi bilo potrebno naoružati u miješanim krajevima i naše milicionere, a u čistim hrvatskim općinama uspostaviti oružane ustaške postrojbe. U savezu s time, dozvoljeno je našim milicionerima čišćenje okolice Graca kod Makarske od komunista, te su naoružani naši milicioneri u Blagaju kod Mostara. General Roata dao je načelan pristanak i za ustrojenje ustaških postrojba u čisito hrvatskim općinama II pojasa s time, da se o tom mora sporazumjeti i s Rimom.
Tokom razgovoru s Dobrosavom Jevđevićem u Splitu (23. III 42) i Dubrovniku (28. III 42), Radomilom Grđićem u Splitu (23. III) te častnikom II Armate za izvještajnu službu De Mateisom mogao sam ustanoviti slijedeće:
Grđić i Jevđević su Srbi nacionalisti, antikomunisti, anglofili, ali u radu za svoju stvar istovremeno i u rukama Talijana.
Grđić je politički radnik manjeg kalibra, on vodi političku, ideološku stranu borbe, dok je Jevđević zauzet vojničko-četničkim pitanjima. Jevđević je intelektualni vođa lijevog krila Dangićeve fronte, on igra kod II Armate onu ulogu, koju Dangić igra kod njemačkog vojnog zapovjedništva u Beogradu. Obojica imaju veze s Beogradom i s Londonom preko Carigrada i Kaira.
Kada su propali pregovori Dangića s Nijemcima 2. II. 1942. Jevđević je doveo u Kifino Selo kod Nevesinja zapovjednika Dangićevog stožera majora Boška Todorovića i kapetana Branka Šoškića, te je na 19. i 20. II vodio pregovore s Talijanima o suradnji protiv partizana na području istočne Bosne i istočne Hercegovine. Sporazum o toj suradnji je postignut s time, da će Talijani okupirati i istočnu Bosnu. Ova zamisao je Dangićeva, odnosno Jevđevićeva, jer mi je Jevđević rekao:
'Zašto vi Hrvati ne bi mogli pristati da Talijani čiste istočnu Bosnu, kada smo mi Srbi na to pristali?'
Satnik De Mateis nadopunio je Jevđevića time da je Jevđevićeva misao da Talijani okupiraju istočnu Bosnu, na što oni, Srbi, pristaju, jer imaju povjerenja u talijansku vojsku, pa zašto Hrvati, kao saveznici Italije ne bi na to mogli pristati.
Jevđević je na to nadodao, da istočnu Bosnu mogu umiriti samo Talijani u suradnji s četnicima, jer se četnici ne bi mogli boriti protiv partizana skupa s hrvatskim domobranima, ni kako s ustašama, a niti s Nijemcima, jer da su Nijemci prilikom čišćenja istočne Bosne u siječnju 1942. poubijali 450 pravoslavnih žena i djece u Rogatici. Ova intriga protiv Nijemaca 'dokazana' je i 'originalnim' svjetlopisima, koje je Jevđević dobio od Mile Šantića i predao Talijanima. De Mateis i pukovnik Morgari potvrdili su mi da oni raspolažu tim svjetlopisima.
Iz ovih razloga jasno je, da je ideja okupacije istočne Bosne po Talijanima u stvari zamisao Dangićeva, koja je kod Nijemaca propala, pa ju je onda Jevđević na zgodan način i jednom uspjelom intrigom protiv Nijemaca nametnuo Talijanima. Odatle i talijanski prijedlozi u Abazzi-i koncem veljače 1942. da oni okupiraju istočnu Bosnu i preuzmu civilnu vlast u svrhu pacifikacije.
Unatoč svih tih pregovora između Talijana i četničkih vođa, II Armata se nije prema četnicima kompromitirala nikakvim čvrstim političkim obećanjima. Talijanska obećanja glasila su, koliko sam mogao ustanoviti:
'Tko se bude lojalno držao, biti će nagrađen poslije rata.'
Da Jevđević nema čvrstih obećanja dokaz je i to, što me je posebno potražio u Dubrovniku i saopćio mi, da bi želio sa mnom razgovarati na samu bez Talijana, jer da je vidio, da ja imam najbolje namjere, da nešto učinim za umirenje pučanstva. Rekao je izričito, da je on u stanju obustaviti četničke borbe protiv hrvatskog domobranstva na području čitave istočne Bosne.
Grđić je sažeo svoje misli ukratko ovako:
'1. Mi smo Srbi, te ne živimo samo od namještenja i mirovine, nego i od ideala;
2. Treba organizirati pravoslavnu crkvu, da bi se suzbio komunizam;
3. Treba pustiti na slobodu sve nedužne Srbe;
4. Treba urediti mirovine Srbima i primati ih u državnu službu;
5. Treba Srbima, koji su kod kuće, ili njihovim nasljednicima vrati imetke.'
Dr Novica Krljević, poznati pisac rezolucija Papi i Musoliniju, s kojim sam razgovarao u Dubrovniku 29. III, pledirao je u prvom redu za dozvolu rada pravoslavnoj crkvi.
Iz svega gornjega slijedi, da je pravoslavcima dojadilo četovanje, u prvom redu, jer se sada međusobno ubijaju, te da bi bili voljni i sami raditi na pacifikaciji. Svi traže, da hrvatska vlada učini koji veći korak, koji bi stvorio psihološke preduslove za rad na umirenju. Radi udovoljenja talijanskim zahtjevima u tom pravcu, kao i radi dobivanja pojedinih četničkih prvaka za rad na pacifikaciji, trebalo bi po mome mišljenju učiniti žurno slijedeće:
1. pustiti na slobodu sve neopasne i nedužne pravoslavce putem milosti Poglavnika;
2. primati u službu lojalne pravoslavce, olakšati postupak kod rješavanja ovih molba, naročito obzirom na preporuku ustaških dužnostnika;
3. urediti mirovine pravoslavcima, gdje je to god moguće;
4. olakšati vraćanje imetka pravoslavcima, odnosno njihovim nasljednicima;
5. dati hranu i sjeme lojalnim pravoslavcima;
6. pozvati u službu pravoslavce oružanike i rizničke straže i upotrebiti ih u hrvatskim krajevima;
7. u smislu gornjih mjera dati točne upute svim ministarstvima, državnim tajništvima i državnim poduzećima, te velikim županima i kotarskim predstojnicima, kao i GUS (Glavni ustaški stan — nap. autora) da bi se te mjere u stvari i provele.
Uvjeren sam, da bi te mjere doprinijele našoj vanjskoj i unutrašnjoj konsolidaciji."23
U izveštaju upućenom maja 1942. godine poglavniku i ministru unutrašnjih poslova NDH, Sinčić kaže:
"U subotu dana 16. svibnja 1942. došao je u Knin Mane Rokvić, vođa četnika u Bosanskom Petrovcu, koji je zapovjednik svih četnika od Bosanskog Petrovca do Drvara. Jučer mi je poručio da želi imati sa mnom jedan sastanak i da ima postaviti važne prijedloge. Jučer poslije podne sam ga primio, a s njime je došao i Stevo Rađenović, biv. jugoslavenski poslanik, koji od više vremena boravi u Kninu.
Oni su mi izložili svrhu posjeta kako slijedi:
Izložili su mi stanje kotara, počevši od Korenice, Udbine, Donjeg Lapca, Bosanskog Petrovca, Srba i Drvara do Bosanskog Grahova, a koji su krajevi opasno ugroženi od komunista, odnosno koji su krajevi, osobito što se tiče sela, skoro sasvim u rukama komunista. Naveli su da je stanje neodrživo, da komunisti sve pljačkaju i ubijaju svakog bez razlike vjere, spola i dobi, za koga i najmanje posumnjaju da njima nije sklon. Istakli su da su svi ovi krajevi izvrgnuti potpunoj propasti, da su oni toga svijesni i da uviđaju da je jedini spas u potpunoj saradnji njih četnika s hrvatskim vlastima, a u prvom redu s hrvatskom vojskom.
<>U vezi s namjeravanim odlaskom talijanske vojske iz Bosanskog Petrovca, o kojem je već g. Veliki Župnik izvijestio pod Br. V.T. 16/162 — 42. od 8. svibnja 1942. Mane Rokvić je predložio da bi se u Bosanski Petrovac uputile jače snage hrvatske vojske, a to obrazlaže s tim, da bi u protivnom kad bi Bosanski Petrovac ostao zaposjednut s malim i neznatnim snagama naše vojske, bio ugrožen od komunista i lako dospio u ruke istih, a da bi to bilo vrlo pogibljeno, jer da bi na taj način u ruke komunista palo široko područje i sredstva za borbu. On smatra da jača posada u Bosanskom Petrovcu bi mogla da čvrsto drži u rukama mjesto, a osim toga jednim dijelom svojih snaga u suradnji s formacijama četnika bi mogla postepeno od komunista da očisti čitav kraj, a to da bi lakše išlo s obzirom da on poznaje dobro kao i njegovi ljudi skloništa i položaje komunista, njihove vođe i ljude.
U vezi s tom akcijom postavlja zahtjev, da bi se naša vojska starala za opskrbu njegovih odreda što se tiče hrane, municije i oružja, jer da oni nisu dovoljno opremljeni, a osim toga da bi oni mogli angažirati i veći dio svojih ljudi. U vezi s time kazao je da njihovi zahtjevi nisu drugi, već samo da se u te krajeve povrati mir i sigurnost.
Isto tako je izložio potrebu da bi se u svim većim mestima gore navedene zone, koja nisu u rukama komunista, postavile jače posade hrvatske vojske, koje bi surađivale s četničkim odredima u istrebljenju komunista, jer da se ova potreba nameće radi toga, da bi se borba protiv komunista povela s više točaka i tako sužavao prostor, na kojemu oni gospodare, dok konačno ne bi bili potpuno uništeni.
Mane Rokvić i Stevo Rađenović kazali su nadalje, da će kroz nekoliko dana doći u Knin kod Velikog Župana jedna delegacija od grupe četnika predvođenih od njega, tj. Mane Rokvića, od popa Momčila Đujića i od Branka Bogunovića, da s njima dalje razgovaraju o svim pitanjima u vezi sa smirenjem i s protukomunističkom akcijom. Ja sam im spomenuo, da bi bilo dobro da jedna njihova delegacija ode u Zagreb predvođena od Velikog Župana, a oni su mi na ovo odgovorili, da će to biti utanačeno s ovom delegacijom, koja će doći ovih dana kod Velikog Župana.
Mišljenja sam da bi se ponuđena saradnja s četnicima imala prihvatiti i da bi se zapovjednika hrvatske vojske, koja bi došla u Bosanski Petrovac, uputilo i ovlastilo da odmah stupi u vezu s Manom Rokvićem radi zajedničke akcije. Pitanje traženja opskrbe četničkih odreda bilo hranom, municijom i oružjem imao bi zapovjednik hrvatskih četa prema potrebi i prilikama da rješi zajedno s Rokvićem.
Mane Rokvić je izrazio želju da bi se u Bosanskom Petrovcu izdao jedan proglas na narod u pravcu smirenja. Iako Bosanski Petrovac ne potpada pod ovu Župu, pa je prema tome ova Župa nenadležna da o tome rješava, ipak sam na svoju ruku pisao kotarskom predstojniku u Bosanskom Petrovcu da jedan takav proglas izda, a naznačio sam mu i sadržaj koji je u skladu s proglasom, koji je Veliki Župan izdao za ovu Župu.
Mane Rokvić mi je nadalje iznio da je pitanje prehrane u Bosanskom Petrovcu strašno i da bi trebalo hitnu pomoć. Osobito da je veliko pomanjkanje soli, a da bi trebalo hitno uputiti i kukuruza.
Upravo sada mi je javljeno da su u područje sela Plavna jutros prodrli jači sastavi komunista... Seljaci tvrde da ih ima oko 4.000, ali ja smatram da je to pretjerano. Talijanska vojska je protiv njih stupila u akciju i tuče ih i artiljerijom. Potankosti nedostaju i o razvitku ove akcije ne mogu ništa doznati ni sa strane Talijana.
U vezi s razgovorima s Manom Rokvićem nadodato mi je još i sledeće:
Mane Rokvić je mišljenja da se u Bos. Petrovac šalje samo hrvatska vojska i oružništvo, a nikako da se šalju ustaške postrojbe, jer da bi to s obzirom na prošlost bilo veoma štetno za smirenje grčko-istočnjaka, koji da bi posumnjali u iskrenost namjera hrvatskih vlasti. Ja sam mišljenja da se ovom traženju Mane Rokvića udovolji."24
"Postignuta saradnja s četničkim vojvodama: Bogunovićem, Đujićem, Rokvićem. Četnici po dogovoru sa mnom i dobivenim uputstvima idu prema Glamoču sastati se sa četnicima Drenovića i domobrana, gdje odrediti plan daljih zajedničkih akcija. Radi djelovanja protiv partizana i radi postignuća dodira s hrvatskom vojskom četnici izvršili napad na Pulje — Crni Lug — Grkovce — Pogoru — Žičevo Malo i Veliko s Utjehom. Četnici za saradnju s nama i borbu protiv partizana nemaju oružja, streljiva i hrane. Potrebno ih opskrbiti preko Knina ili u času dodira s našom vojskom u Glamoču. Radi potrebe oružane akcije domobrana iz Knina s četnicima prema Glamoču, Bosanskom Petrovcu i Južnoj Lici potrebno zapovjedništvu sedme operativne zone u Kninu poslati pojačanje u ljudstvu, oružju, osobno strojnicama, bacačima mina i vojnim vozilima. Četnici poveli akciju protiv partizana iz Medka prema Strmici. Potrebno je povezati ovu akciju sa akcijom naše vojske iz Gospića. Četnici očekuju za svoje akcije uputstva našeg vojnog zapovjednika. Poruke slati preko Knina ili krilašima u Bosansko Grahovo, kao što je već učinilo zapovjedništvo trećeg vojnog zbora četnicima Brane Bogunovića. Gornje dostaviti zapovjedništvu trećeg vojnog zbora Sarajevo i Ministarstvu vanjskih poslova za Vrančića.
Zamjenik opće upravnog povjereništva veliki župan Sinčić. "25
A u Sinčićevom telegramu upućenom Zagrebu sutradan po potpisivanju sporazuma s četničkim komandantima u Kninu, pored ostalog, kaže se i sledeće:
"Br. V. T. 16/199 — 42 — Knin 19. lipnja 1942. godine. Nezavisna Država Hrvatska — Velika Župa Bribir i Sidraga — Knin. Predmet: Suradnja s četnicima. Kotar Bos. Grahovo, Drvar
Izvjestio sam o saradnji s četnicima tog područja pod br. V. T. 16/196, 16/ 197 — 42 (brojevi pismenih sporazuma s četnicima — nap. autora). Suradnja i sporazum je postignut. Uz već spomenuto dalji dokazi saradnje su:
Jučer je opet jedan naš zrakoplov bacio poruku četnicima u Bos. Grahovu. Četnici točno postupaju po uputima i kreću prema Sojnovićima.
U Bos. Grahovu radi suradnje i koordinacije oružane akcije kako sam javio otišlo je nekoliko naših domobrana. Oni su tako gostoljubivo dočekani, počašćeni jelom i pićem. Naš vodnik domobranski postavljen je u stožeru Mana Rokvića pobočnikom ...
Kotar Gračac. Pravim vođom pravoslavaca u Gračacu može se smatrati današnji načelnik u Gračacu Stanisavljević. On ima jak uticaj na četnike iz samog Gračaca. On je za saradnju ...
Zapovjednik borbenih četničkih odreda u Gračacu je Danilo Stanisavljević. On je u dodiru sa mojim pouzdanikom u Gračacu promidžbenim izvjestiteljem i odjeljnim upraviteljem GUS Jankom Zaletićem, ali punoj i javnoj suradnji nije pristupio."28
A o borbenoj saradnji četnika pod komandom Momčila Đujića i italijanskih okupatorskih trupa u akcijama protiv partizanskih odreda vođenih u ovome periodu postoji više dokumenata, od kojih ćemo navesti samo dva:
"I. Sutra u toku celog dana bezuvetno bombardovati u Kaldrmi samo selo i još više položaje između Kaldrme i Gornjeg Tiškovca i to od kote 1132 đe piše 'Poljane' pa preko Šipadove pruge pravac od označene kote položaj sa desne strane pruge đe piše Goriša od 'Poljane' dakle do 'Gorice' presecajući prugu tući od te linije prema Kaldrmi i samu Kaldrmu. Paziti da ne bi pala koja bomba na kuće G. Triškovca đe piše Bursaći.
II. Bezuvetno prodirati Talijanskom vojskom preko Trubara u pravcu Dugopolja i Kaldrme. Između Kaldrme i G. Tiškovca sve su svoje snage oni skupili i tu se utvrđuju da nas dočekaju ima ih oko 400 i to četa N. Kotle,27 M. Morače,28 Voje Mileusnića, Milana Tankosića i bataljon 'Marka Oreškovića' i bataljon 'Velebit'. Zato bi bilo važno da se sutra bombarduju kako sam označio i da im Talijanska vojska dođe sa leđa.29 Tu bi ih bezuvetno sve pomlatili. Ako tako ne bude mi dalje nećemo moći produžiti. Prema nama se danas povlače u manjim grupama. Ima puškaranja. Dosad od našije nije niko poginuo niti je teže ranjen. Imamo samo jednog lakše ranjenog. Šaljite bombe i municiju. Zarobili smo 27 pušaka.
Put je otvoren do Gornjeg Tiškovca đe se mi utvrđujemo na položaju prema komunistima.^30
KOMANDANTU PUKA "KRALJA ALEKSANDRA" "GAVRILA PRINCIPA"
B. Grahovo
Naše operacije širokih razmera na pravcu Grahovo — Livno, Grahovo — Glamoč počinju 12. juna 1942. godine u 10 sati posle podne." Za ovu akciju pripremio sam 800 naših ljudi naoružanih i 200 nenaoružanih sa 20 komada automatskog oružja. Biće nam stavljeno na raspoloženje suva hrana za 4 dana za sve ljudstvo, 40.000 metaka i 800 komada bomba. Osim toga sa nama zajedno u akciji učestvovaće 500 Talijanskih vojnika sa topovima, bacačima mina, teškim mitraljezima i avijacijom. Plan je razrađen u detalje i dodeljena je svakom svoja uloga. U ovaj plan uključeno je i ljudstvo vašeg puka. Radi toga vam se naređuje da ovaj akt zadržite kao najveću tajnu za sebe i svoje pomoćnike oficire. Sve vaše ljudstvo ima da bude spremljeno i mobilisano za ovu akciju do 12. juna 1942. godine u 6 sati posle podne pod Obljajem đe će biti razdeljena hrana i municija. Iste večeri počeće operacije. Potrebno je da u ovim operacijama učestvuje lično i Komandant sa ostalim pomoćnim osobljem."32
Da ne bi izgubio uticaj i ugled među srpskim življem Kninske krajine, četnički vođa Pavle-Paja Popović je svoju saradnju sa fašističkim okupatorima vešto prikrivao. Vršio je napade na hrvatska sela, ali je u svojim govorima i izjavama stalno isticao da želi saradnju s partizanskim odredima. Ovakve izjave očigledno služile su Popoviću kao maska njegovog zakulisnog i izdajničkog rada, koji je, na kraju, 19. juna 1942. godine, i obelodanjen.
Sredinom juna nekolicina pripadnika partizanskog odreda srela je na Polači Popovićeve kurire koji su nosili poruke štabu Zone da na "Popovićevom području" partizani, ubuduće, ne napadaju pripadnike okupatorskih vlasti i armije. Ovo je bilo neposredan povod da se u Popovićev štab u Biskupiju uputi jedan partizanski bataljon sa zadatkom da Popovića privedu u štab Zone na razgovor.
Kada je grupa partizana upala u Popovićev štab, zatekla je Popovića na spavanju. Posle razgovora koji je trajao oko desetak minuta partizani su pozvali Popovića da pođe sa njima u štab Zone. Međutim, Popović je zgrabio puškomitraljez koji mu je bio nadomak ruke, s namerom da iz njega otvori vatru na partizane. Ali su ovi bili brži. Jedan od partizana ga je ranio, dok je hitac drugog bio smrtonosan.
U Popovićevom štabu nađena je, tom prilikom, njegova prilično obimna lična prcpiska sa obaveštajnim organom italijanske divizije "Sasari" Lućianom. Bili su to očigledni i nepobitni dokazi Popovićevog izdajničkog rada. Po objavljivanju ovih dokumenata mnogi dotadanji Popovićevi jednomišljenici napustili su četničke redove i prišli NOP-u.
Međutim, najveće koristi od ubistva Popovića imao je pop Momčilo Đujić. On se bez sopstvenog angažovanja otresao ozbiljnog suparnika koji je imao znatno jači koren i uticaj među srpskim življem Kninske krajine. Đujić je mrtvog Popovića vozio po srpskim selima i govorio da su ga partizani, i pored toga što je sarađivao sa njima, ubili samo zato što je Srbin.
| sadržaj | prethodna glava | sledeća glava |