| Sadržaj | Prethodna strana | Sledeća strana | Biblioteka |
UZ OVU KNJIGUU jednom zapisu o svojoj porodici i rodnom selu Miloševom Brdu Dragoje Lukić kaže: „Za vrijeme velike neprijateljske ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, cijelo moje selo, sem nekoliko stanovnika koji su uspjeli da se sakriju ili nekim slučajem izvuku, zarobljeno je i sprovedeno u logor Stara Gradiška, gdje počinje stradanje i moje porodice, što je danas teško opisati. Prvo su od majki oduzeli svu djecu, tukli korbačima i na licu mjesta ubijali sve one koji su na bilo koji način negodovali. Tako su tu u logoru, neposredno pošto smo dotjerani, kada su oduzimali sve što smo sobom ponijeli, pred nama djecom, ubili našeg djeda Marka u 64. godini, strinu Jovanku i njenog sina Đoku, koji je imao 17 godina, zatim neke žene iz Turjaka, Grbavaca, Gašnice i Trebovljana. Ljude su otjerali na jednu, žene na drugu, a nas djecu, poslije „klasiranja“ po uzrastu, na treću stranu“. Kada se, poslije toga klasiranja po uzrastu, našao na toj trećoj strani, Dragoje Lukić je imao četrnaest godina. I umjesto da danju bere jagode po Miloševom Brdu i Prosari, a noću, u dječjoj mašti, skida zvijezde s neba, on je gledao kako naoružani zvjerovi tamane ljude ispod njegove rodne planine. Od Kozare, gdje je zarobljen, do logora u Jastrebarskom, gdje su ga, s nekoliko stotina dječaka i djevojčica, oslobodili kordunaški partizani, Lukić se stalno nalazio pod oštricom koljačkog noža. Smrt je mogla da ga odnese zbog samo jedne riječi, jednog pokreta ili osmjeha. Dragoje Lukić utkao je u ovu knjigu mnoge užase koje ja lično vidio na putu od svog zarobljavanja do slobode, ali i saznanja do kojih je došao poslije rata, u toku svog dugotrajnog i upornog traganja za sudbinama kozarske djece. Pisac nije skrivao svoja lična osjećanja, naročito u trenucima kada je govorio o likovima i događajima iz svoga djetinjstva, ali osnovu ove jedinstvene povijesti ne čine njegova lična raspoloženja već činjenice o ratnim zbivanjima pod Kozarom. Ratni zločinci viđeni su ovdje u njihovim najmračnijim postupcima, u najmračnijoj komponenti njihovog bića. Samo zvjerovi koji su negdje pritajeno, u zasjedi, čekali svoj trenutak, mogli su da se ovako svirepo obračunavaju sa djecom koja su još živjela od majčinog mlijeka, a sa stranica ove knjige kaplje i krv djece koja su se tek spremala da dođu na ovaj svijet. {385} Kroz ovu knjigu teku uporedo dva kazivanja — o djeci i ubicama djece. Da nije posrijedi dobro ispitana i dobro provjerena stvarnost, čovjek bi rekao da ne čita knjigu o sudbini kozarske djece nego da je uhvaćen u kandže jednog stravičnog sna. Skender Kulenović je u svojoj „Stojanki“ izmjerio svu težinu zločina izvršenog u ratu nad djecom, a kada se, 1976. godine, suočio sa zločinima koje Lukić opisuje, dah mu je zastao. Misao o uništavanju kozarske djece nije se spontano javljala u zločinačkim glavama, u jeku ili po završetku velike bitke na Kozari, u ljeto 1942. godine. Njemački, talijanski i ustaški generali isplanirali su obračun sa kozarskom djecom nekoliko mjeseci ranije, u vrijeme kada su, na sastanku u Opatiji, donijeli odluku da svu Kozaru smrve i pretvore u grobnicu partizana, da krvlju i pepelom pospu i same tragove ljudskog života na ovoj planini. Za ostvarenje toga plana najbolje su im poslužile ustaške rulje, prethodno dobro naučene koljačkim poslovima i snabdjevene naročitim noževima iskovanim u nacističkim kovačnicama. Uz kazivanje o kozarskoj djeci, potresno kao što samo kazivanje o ubijanju djece može da bude potresno, Dragoje Lukić govori ovdje, kao svjedok i istraživač, i o kozarskim majkama njihovim skamenjenim suzama i presječenim jaucima. Iz prizora u kojima je opisano kako se majke rastaju od svoje djece kao da zvone i odjekuju oni epski stihovi što govore o ljudima koji su znali i mogli na strašnu mjestu postojati.
Gojko Banović
Ko su deca Kozare? Gde su deca Kozare? Rešavajući godinama ovu krvavu zagonetku, Dragoje Lukić je napisao potresnu knjigu „Rat i djeca Kozare“. To je knjiga o deci koja su prošla kroz pakao rata, a rat ne pamte; o deci koja su rasla u nadi da će se setiti i saznati ko su i odakle su. Istovremeno to je priča o onima koji su stvorili pakao, u želji da se pod Kozarom deca ne rađaju. Od 190 hiljada stanovnika kozarskog područja, u ratu je poginulo 49 hiljada: 39 hiljada žrtava fašističkog terora i deset hiljada poginulih boraca. U sabirnim i koncentracionim logorima bilo je 68.600 Kozarčana, a među njima 23.858 dece, zapisao je Lukić. Od humke do humke, od logora do logora, kroz koji je kao dečak i sam prošao, Lukić je razjasnio sudbine jedanaest hiljada dečaka i devojčica, od kolevke do 14 godina, koja su nestala pod žrvnjem ustaškog terora. Deca koja su preživela strahote ustaško-nemačkih logora, oglasila su se posle rata: Tražim bilo koga svoga. Mnogi glasovi su ostali bez odziva. O tim znanim i neznanim glasovima zasad svedoči Lukićeva knjiga kojom ovekovečuje životnu priču dece ovoga doba, priču koja po svom sadržaju predstavlja fenomen drugog svetskog rata. Lukić, međutim, smatra da je potrebno podići i trajnije obeležje: spomenik ubijenoj i nestaloj deci sa Kozare. Rajko Đurić, Delo koje uzbuđuje: knjiga Dragoja Lukića „Rat i djeca Kozare“ je prvo veliko delo koje opisuje zastrašujuću sudbinu kozarske dece za vreme rata. Sva ova deca su prošla kroz ustaške logore, a mnoga što su preživela te patnje ne znaju ništa o sebi. Zato Dragoje razgovara sa izgubljenima, sa porodicama koje su ih usvojile, otkriva njihovo poreklo i njihove životne priče. Svaka sudbina je jedna priča, jedan roman. Dragojev humanizam: u svakoj pripoveci, u svakoj rečenici bije humano srce pisca. Sva kazivanja u knjizi živi su dokumenti naše borbe. Pisac „iglom bunar kopa“. Dokumenti i uspomene: dok je stvarao ovo veliko delo, pisac se najviše oslanjao na dokumente, sećanja svedoka i kazivanja učesnika događaja. Mnogobrojne fotografije snagom svoje autentičnosti potvrđuju izuzetnu vrednost ove knjige. Ovo delo o deci u ratu ne odnosi se samo na decu Kozare, nego čitave naše domovine i celoga sveta. Zato ga treba prevesti na sve jezike koji se govore u Jugoslaviji.
Nedžati Zekerija,
„TAN“, Kozara je oduvijek bila „poprište čudesnih ljudskih sudbina“, prostor sukoba i sudara, prkosa i ponosa, junaštva i čovještva. Postala je ne samo datum, ne samo svijetla stranica istorije, nego i simbol velikog ljudskog pregnuća, gordog napredovanja, simbol čovjekove pobjede nad silama mraka i bezumlja. O toj Kozari koja se „slavom ovjenčala“ ispjevani su mnogi stihovi, ispisani tomovi knjiga, ali sve njene istine ne mogu da stanu u prostore iskažljivosti ljudskih riječi. Drugačije od Skendera, Oljače, od Ćopića, Kolundžije, Žigića i Gončina, Dragoje Lukić je napisao kozarsku krvavu bajku, „satkanu od samih istina“. „Rat i djeca Kozare“ je djelo koje, strogo uzev, izlazi iz prostora literature, iako mu se literarnost ne može osporiti. S druge strane, iako je nabijeno istorijskim činjenicama, svodivo mjestimice na vrijednost autentičnog dokumenta, ono ipak ne pripada istoriji, bolje, nije samo istorija. Ono objedinjuje emocionalnost i proživljenost vlastitog stradanja u kataklizmi kozarskog ratnog djetinjstva i strpljivi dugogodišnji napor povjesničara koji traga za istinom rukovođen ne samo znanstvenim, nego, prije svega, humanim i etičkim pobudama i podsticajima. Gonjen snažnim unutrašnjim porivima da ništa ne prepusti zaboravu i da pojedinačne sudbine utka u cjelovitost tragičnih zbivanja Lukić će, kako je zapisao jedan poznavalac njegovog djela, „čitav svoj život posvetiti traganju za izgubljenim identitetima, putovaće neprekidno, kucati na tuđa vrata, prevrtati po prašnjavim arhivama, posjećivati rođake nestalih drugova, opisati stradanje kozarske djece u desetak knjiga i svakog ljeta odlaziti u ozelenjele gajeve koji su tamo narasli ponovo i osluškivati zvukove prošlosti“. Sa smislom za široke zahvate, opštu boju epohe, ali zaokupljen prije svega činjenicom ljudskog, Lukić opisuje, na početku ove jedinstvene kronike, krvavi kozarski dan, 10. jun 1942, dan početka velike ofanzive, kada je na planinu i njen odred od 3.500 partizana, nasrnula sila od 45.000 moderno opremljenih i specijalizovanih njemačkih vojnika obilato potpomognutih ruljom krvoločnih ustaško-domobranskih {387} „gorskih zdrugova“. Nezapamćena borba mrava i aždaje trajala je neprekidno 25 paklenih dana i noći. U tom nadljudskom rvanju čitave čete hrabrih branilaca planine naprosto su izbrisane iz brojnog stanja Kozarskog odreda. U skladu sa planom „o temeljnom čišćenju prostora“, kako je general Štal nazvao ovaj masakr, uhvaćeni narod uništavan je u sabirnim i koncentracionim logorima. Ova sudbina zadesila je 68.600 Kozarčana, a među njima i 23.858 djece. U tom opštem kovitlanju sudbina djece je bila i najtragičnija: 11.000 malenih zbrisao je vihor nevremena. Potresno do granica neizrecivosti Lukić slika beskonačnu povorku smrti, opisujući grozomoru masovnog uništavanja najmlađih zatočenika u ustaškim logorima od Stare Gradiške do Jastrebarskog. Kao duga i nesaglediva povorka preko stranica ove knjige prolaze nekadašnji ljudi, djeca koja nisu dostasala do zrelosti, koračaju u stroju mrtvih svi oni koji su svojom žrtvom i heroikom Kozaru „slavom ovjenčali“, ugradili sebe u temelje svijetlog zdanja budućnosti u ime ljepote i humanizma. Snabdjevena obiljem autentičnih snimaka, dokumenata, iskaza preživjelih, knjiga „Rat i djeca Kozare“ Dragoja Lukića je najstravičnija optužba protiv rata i nasilja, najpotresnija priča koja je ikad ispričana. Grandioznost kozarske tragedije dobija mitske dimenzije, a džinovski sudar čovjeka i zvijeri poprima univerzalno značenje vječne borbe svjetlosti i tame, dobra i zla.
Zorica Turjačanin,
„GLAS“ Banja Luka, Ime Dragoja Lukića nije nepoznato našoj javnosti. Nalazimo ga za posljednjih dvadesetak godina ispod napisa, bilježaka, feljtona, sjećanja i dokumentarnih zapisa u raznim listovima i časopisima. Njegovo interesovanje zaustavlja se uvijek na jednoj jedinoj temi: kozarskoj epopeji, stradanju djece u ratu, njihovom učešću u oslobodilačkoj borbi. To je i sadržaj šest knjiga koje je do sada objavio. Za poslednju, „Rat i djeca Kozare“, dobio je nagradu „4. jul“. Lukić je i sam kao četrnaestogodišnji dječak prošao kozarska stradanja i zato njegovo svjedočenje ima izuzetnu vrijednost. Uz kazivanje o kozarskoj djeci, potresno kao što samo kazivanje o ubijanju djece može da bude potresno, pisac govori kao svjedok o kozarskim majkama, njihovim skamenjenim suzama i presječenim jaucima. Ali, Dragoje Lukić nije samo svjedok. On je i istraživač. Sve ove poslijeratne godine on je zaokupljen jednom jedinom mišlju: pronaći svaki podatak do kojeg je moguće doći, oživjeti svako ime, događaj, otkriti identitet djece koja su odrasla pod tuđim krovom i tuđim imenom. Putovao je mnogo i često, gonjen željom da što više sazna, pronađe, saopšti. Hodao je uz korito Mlječanice da nasluti trag zbjega koji se tu nalazio prije nego što će se gvozdeni obruč stegnuti do samih vrhova planine. Obilazio je izvorišta kozarskih rječica i proplanke Mrakovice i humke koje niko nije stigao da obilježi. Krstario je stazama svog izgubljenog djetinjstva, tražio djedovu vodenicu i krošnje u kojima su djeca nekada nalazila ptičja gnjezda, a gledao paljevine koje niko nije dirao, zgarišta koja niko nije popravljao, raskršća kojima niko nije prolazio, škole u kojima nije bilo đaka prvaka. Preturao je onu stravičnu dokumentaciju o svim marvenim vagonima prepunim mrtve i žive dječice zajedno, strpljivo je tražio i nalazio sve one plemenite ljude koji su prihvatili poziv Zagrebačke {388} partijske organizacije i krenuli u bitku za spasavanje najmlađih iz logora smrti. Knjiga Dragoja Lukića „Rat i djeca Kozare“ čita se nadušak. Događaji koje opisuje ne mogu čovjeka ostaviti ravnodušnim. Svoj tekst je bogato ilustrovao autentičnim fotografijama i dokumentima koje je godinama prikupljao. Prateći sudbinu kozarske djece Lukić nabraja sva ona imena koja su poslije postala poznata: Mladen Oljača, Branko Miljuš, Radovan Kragulj, Dragan Kolundžija, Milorad Gončin... Sve su to bivši dječaci bez djetinjstva čija je inspiracija Kozara i kojoj se vraćaju uvijek i ponovo, otkrivajući svijetu, kroz svoju umjetnost, zapretanu tugu što čami u njima...
Marženka Žarković,
„Oslobođenje“, „Mladost je divan dar, samo jednom dat i nepovratan. Samo duh, večito živi duh, može da dâ čar mladosti i onda kada je ona davno minula. A mladost može da se izgubi ne samo sa godinama, nego i patnjama, naporima, ponekad su dani — meseci i godine. Ali mladost izgubljena u borbi za slobodu — nije izgubljena Borba za slobodu vodi se za srećnu, za večnu mladost...“ (Jovan Popović). Ta večna mladost, taj večito živi duh, neiscrpna energija i želja da dokumentom otrgne od zaborava stradanja naroda i dece svoje Kozare, vrlina je koju Dragoje Lukić nosi još iz onih ratnih dana kada je kao četrnaestogodišnji dečak, za vreme velike neprijateljske ofanzive na Kozari, sa još 23.000 dece, bio zatočen u logoru Stara Gradiška, a onda „klasiranjem“ prebačen u ustaški logor u Jastrebarskom, na „prevaspitavanje“, na „ispiranje mozga“. Taj pakao ostavio je dubok trag u duši. Od Kozare, gde je zarobljen, do oslobođenja iz logora Jastrebarsko, urezivani su, neizbrisivo, užasi koje je doživeo. Video je i zapamtio zločince u najmračnijoj komponenti njihovog bića kada su se svirepo obračunavali s decom koja su još živela od majčinog mleka. „Rat i djeca Kozare“, knjiga za koju je pisac dobio nagradu „4. jul“, govori o deci i ubicama dece, o jednom detinjstvu kaljenom u slavnoj i tragičnoj epopeji Kozare, govori o deci „razvijanoj vihorom rata na bezbroj strana“. Rat je za Dragoja Lukića počeo stradanjem u logoru Stara Gradiška. Igrom slučaja kao partizan, poslednju borbu, na kraju rata, vodi upravo za taj logor u Staroj Gradišci, za oslobođenje ono malo preživelih logoraša. I tada počinje kopanje po dokumentima i kartotekama, sakupljanje podataka, otkrivanje dece kojoj se svaki trag izgubio. I danas traga i proučava tužnu, ali veličanstvenu istoriju naroda Kozare. Brojne knjige i zapisi Dragoja Lukića, a posebno knjiga „Rat i djeca Kozare“, uverljiva su i upečatljiva slika podviga i tragedije boraca i naroda herojske Kozare. I više od toga.
Živko Prokić,
„4. jul“ {389} Upornošću, kakve su u nas retke i ljubavlju koja nije znala za granice, Dragoje Lukić, istoričar i publicista, svojom knjigom RAT I DJECA KOZARE, podigao je trajan spomenik masovnom ubistvu dece sa njegove rodne Kozare. U taj jedinstveni pamjatnik, posle 30 godina upornog rada, Lukić je uklesao imena svih 11.194 ubijenih dečaka i devojčica. Upisao je svakom ime i prezime, mesto i godinu rođenja i smrti. Za mnoge od njih to je bila ista godina. Prema Lukićevoj tužnoj računici, najviše je stradalo srpske dece — 10.775 ili 96,3%. Zajedno s njima život je ugašen i mnogim malim Romima, Muslimanima, Hrvatima i pripadnicima drugih nacionalnosti sa područja Kozare. Genocid nad srpskom decom (ona su, kako se vidi, najviše stradala) proizvod je klero-fašističko-nacionalističke ideologije ustaškog pokreta koji je izvršen pod vidom „čišćenja hrvatskog životnog prostora“. Rukovodeći se rasnom teorijom, Pavelić i njegovi doglavnici rešavali su „srpsko pitanje“ masovnim ubijanjem, preseljavanjem u Srbiju i nasilnim pokrštavanjem srpskog življa iza koga je stajao nadbiskup Alojzije Stepinac. I za treće izdanje svoje knjige Lukić se koristio naučnim metodama, prvenstveno arhivskom građom razne provenijencije, statističko-demografskim podacima, kazivanjima očevidaca, istorijom „odozdo“, tj. svedočenjima onih koji su svojim očima videli i lično doživeli stradanje više od 23.000 dečaka i devojčica, koliko ih je sa Kozare oterano u ustaške logore. Prikupljao je podatke od sela do sela, od grada do grada, koristio rezultate komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača kao i podatke koje su sakupile društveno-političke organizacije i ustanove sa područja Kozare. Lukić nije zaobišao ni naučne radove niti objavljene knjige i druge publikacije na temu zločina i genocida na tlu tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Na osnovu svega toga Lukić nam je i mogao ponuditi ovu strašnu bilansu genocida nad srpskom decom sa područja Kozare, a i drugom decom čiji se roditelji — zato što su bili patrioti ove zemlje — nisu mirili sa ustaštvom i okupacijom.
Iz recenzije Antuna Miletića
|