ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV - DOKUMENTI ČETNIČKOG POKRETA DRAŽE MIHAILOVIĆA - KNJIGA 1
SadržajPrethodni dokumentSledeci dokument


BR. 70

PISMO DR STEVANA MOLJEVIĆA OD 23. APRILA 1942. DRAŽI MIHAILOVIĆU O STVARANJU POSLERATNE »VELIKE SRBIJE«1

Gospodine generale,2

Pre četiri meseca sam Vam uputio pismo sa memoarom o  srpskoj državi i razgraničenju sa Hrvatima,3 uveren da ću Vas uskoro videti i o svemu još i usmeno razgovarati i s Vama i Vašim prijateljima i saradnicima, a u prvom redu sa mojim prijateljem g. Dragišom.4 Ali pored svih mojih nastojanja to mi ne bi moguće, stalno su se isprečavale neke poteškoće čas na jednoj čas na drugoj strani, pa Vam se, evo, opet pismeno obraćam. Ranije sam Vam pisao i u memoaru izložio mišljenje moje i  mojih prijatelja o srpskoj državi, što je, držim, glavni naš problem. Dodirnuo sam još dva-tri pitanja: pitanje o granicama, društvenom uređenju i odnosu prema drugim balkanskim državama. To sam izneo na osnovu razgovora mojih i mojih prijatelja sa mnogim viđenijim nacionalnim ljudima koje sam našao za deset meseci stalnog putovanja od Primorja pa do Sandžaka, a kuda ih je bilo mnogo rasutih iz svih srpskih krajeva. Ja sam tu, kako rekoh, izneo glavni naš problem — stvaranje homogene srpske države,5 a ona sam druga dva-tri, od mnogo njih što se nameću, samo uzgred izneo, svestan da niti sam u stanju da ih sve iznesem i raspravljam, niti bi to smelo biti, sve kad bih ja to po svojim intelektualnim sposobnostima i bio u stanju, kao što nisam, pošto za to ima ljudi daleko pozvanijih i po svom znanju, i po svom iskustvu, i po svojim žrtvama, davanim za opšte dobro, za stvaranje države, kako one što smo je imali, tako i ove što je hoćemo nanovo da stvorimo — ima Srbija i toliki njeni sinovi, koji su u svoj našoj prošlosti znali da u odlučnim časovima narodne i državne prošlosti kažu i odlučnu reč. I ta je reč uvek bila odraz narodnog osećanja i raspoloženja, koje je, nepogrešivo, ali koje valja znati i umeti u pravom času osetiti i otkriti.

Ja sam onaj svoj memoar posle upotpunio sa daljnjim traktatima: Današnji položaj i uloga pojedinih srpskih krajeva, značaj Jugosl. Grčke Unije po Srbe i Srbiju, Primedbe na napis »Državni kontinuitet poslije rata« i Muslimani i stvaranje srpske države,6 koje sam Vam poslao preko prijatelja u Beogradu, jer direktne veze nisam imao, ali koje, kako mi kaže g. Dragiša, niste primili, pa Vam ih preko njega, kao i ovo pismo, ponovo šaljem. Ali ovo su samo sporedna, iako može biti vrlo važna pitanja kojima sam se mnogo vremena zanimao, a tek sam sad, posle razgovora sa g. Dragišom, doznao da najglavnije pitanje — pitanje ljudi, bez kojih će, ako se na vreme ne nađu. sva naša raspravljanja biti uzaludna, još nije u potpunosti raspravljeno, a kamo li rešeno.

Nije, kako vidim, rešeno ni to koju ulogu pojedini ljudi imaju da uzmu i u ovim istorijskim časovima po naš državni život odigraju. A vreme ne čeka i događaji mogu da nas zateku nespremne i primoraju da sudbinu države prepustimo slučaju.

Ja ću, poštovani gospodine generale, da se ovaj put sa nekoliko reči osvrnem samo na jednog čoveka i njegovu ulogu, na onoga koji je u početku bio preuzeo samo jednu dužnost — da spase vojničku čast nacije, ali kome su prilike i događaji nametali i druge, daleko veće dužnosti, za koje se on po svoj prilici nije spremao, o kojima valjda nije ni sanjao — dužnosti političara, pa i državnika. Ja ću da Vam govorim o Vama Govoriću Vam slobodno i otvoreno, pa bilo Vam pravo ili ne, pa bilo to pravo mome prijatelju g. Dragiši ili ne, govoriću jer ne smem da šutim, jer su oči svega naroda danas uprte u Vas. I Vi ne smete da se o njegove želje oglušite, Vi morate da tu ulogu koju Vam je sudbina nametala odigrate, hteli ne hteli. A o  tome kako ćete Vi tu ulogu shvatiti i odigrati zavisiće umnogom i rešenje glavnog našeg pitanja — stvaranja naše srpske države i njenog uređenja. To je danas jedina težnja, jedina nada i  jedina vera srpskog naroda. Vi ne smete da pa u toj težnji i toj nadi razočarate. Vi ne smete da ga u njegovoj veri izneve-rite. Oprostite mi što ovako govorim, ali ja rekoh da hoću da budem otvoren i iskren, a ja imam i razloga što ovako govorim.

Jer ja, evo, godinu dana putujem sa svojim prijateljima, ali ne zavezanih očiju ni zatvorenih ušiju, već slušamo, posmatramo i razgovaramo. I dok na jednoj strani slušamo želje srpskog naroda od Splita preko Boke Kotorske, Hercegovine. Crne Gore i Sandžaka do Srbije, jer sad i tu imamo vezu od Užica pa do Beograda, dotle s druge strane čujemo iz Londona posve druge glasove, protivne tim narodnim željama i težnjama. I već se u narodu oseća ogorčenje protiv tih londonskih lakrdija. Ovih dana čusmo i Vaš proglas.7 I kad ne bismo znali da je to nevešt falsifikat, kad ne bismo znali da ste ne samo do krajnosti požrtvovan već i vrlo ozbiljan i pametan čovek, onda bi prema londonskom radiu o Vama stvorili sliku jednog neozbiljnog avanturiste, da ne kažem hohštaplera.

Može biti da ste Vi skroman čovek, a verujem svakako da ste disciplinovan vojnik. Ali zar i kao takav da trpite da se Vaše ime tako i na takav način spominje? Zar Vi ne vidite da ste Vi danas jedini autoritet u zemlji, i da sav narod upire oči u Vas? Zar ne znate da u zemlji nemate zamene? I ako izgubimo i taj autoritet, bilo da, radi ovakvog postupka londonskog radi-a, izgubite glavu, ili da narod radi nekog posumnja u Vašu ozbiljnost, šta nas onda očekuje? Ono, gospodine generale, što je Rusija preživela 1917. god., ali šta je Rusija i mogla da preživi, jer ju je štitio njen bezgranični prostor i broj njenog žiteljstva. I šta će onda biti s našim planovima o srpskoj državi? Zar da propadnu tekovine tolikih naših pokolenja i snovi svih naših naraštaja od Kosova pa do danas? Ne! To ne sme biti. Vi se morate žrtvovati, Vi se morate prineti na oltar otadžbine. Jer da Vi tu ulogu niste preuzeli, narod bi može biti tražio i našao neki drugi put, a ovako on mora da ide putem kojim ste ga poveli, on niti može stati nasred puta, niti sme natrag. Vi ste ga poveli, vi ga morate i izvesti.

Vi morate stoga našoj gospodi u Londonu,8 tome tako šarolikom društvu koje ni danas kao da nije prešlo preko svojih starih razmirica, otvoreno reći: da ova zemlja nije više ona koju su ostavili, da je narod otvorio oči i da više ne govori jezikom kojim je govorio onda kad su ga oni napustili, da stoga ta gospoda moraju da se povinjavaju narodnoj volji, njegovim željama i težnjama, a Vi imate da budete tumač tih želja i tih težnji i njihov prvi branilac.

Vi imate da govorite našoj gospodi u Londonu, a ne oni Vama, i ispred Vas a bez Vas, Vi imate da ispred naroda, a u smislu njegovih težnja, donosite odluke, a oni da im se prilagođuju i povinjavaju, a to će biti i u njihovu interesu, barem onih koji iskreno srpski misle i osećaju, inače će imati pravo oni u Beogradu što govore da će primiti iz Londona samo Kralja, a gospoda što su s njime otišla da ne treba ni da se vraćaju.

Presecite muški i jednom za svagda, ovakav način rada preko londonskog radi-a, i to odmah dok nije bilo kasno!

I samo tako, gospodine generale, diktirajući narodnu volju gospodi u Londonu, držim da ćete poslužiti svome narodu, svome Kralju i svojoj otadžbini u ovim teškim časovima, a u danom momentu sve okupiti oko sebe, i opravdati nade koje narod u vas polaže.

Oprostite mi, gospodine generale, na oštrini reči i izraza koje sam morao da upotrebim i izvolite primiti izraze moga dubokog poštovanja i iskrene pažnje.

23. aprila 1942

St. Moljević

1  Original (pisan mašinom, ćirilicom) u Arhivu VII, Ča, k. 12, reg br. 4/2 (VK-P-12).

2  Odnosi se na Dražu Mihailovića

3  i 5 Vidi dok. br. 1, 35 i 85.

4  Vasić.

6 Vidi »Današnji položaj i uloga pojedinih srpskih oblasti u stvaranju homogene srpske države« (Arhiv VII, Ča, k. 12, reg. br. 1/2).

7  Reci »Vaš proglas« su, olovkom, podvučene a na mardini dopisana dva upitnika.

8  Odnosi se na jugoslovensku izbegličku vladu,

SadržajPrethodni dokumentSledeci dokument