ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV - DOKUMENTI ČETNIČKOG POKRETA DRAŽE MIHAILOVIĆA - KNJIGA 1
Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument


BR. 180

IZVEŠTAJ ILIJE TRIFUNOVIĆA BIRČANINA OD 20. OKTOBRA 1942. DRAŽI MIHAILOVIĆU O AKTUELNIM PITANJIMA ČETNIČKE ORGANIZACIJE1

Gospodine Ministre i dragi brate,

Moj specijalni kurir kapetan gospodin Mladen Kostić, koga sam pre izvesnog vremena bio uputio Vama, vratio se i podneo mi izveštaj o svome putu. Iz toga izveštaja video sam da ste Vi zabrinuti zbog mog zdravlja, pa hoću pre svega da Vam se zahvalim na toj pažnji i da Vas uverim da tu pažnju, ma kako se stvari dalje razvijale (pošto pretpostavljam da je gospodin Šantić kod Vas i da Vam je predao izvesna moja značajnija pisma), neću nikad zaboraviti, već ću se iste uvek sećati sa zadovoljstvom i ponosom. Stanje mog zdravlja zaista nije dobro. Srčani mišić sve više popušta, vid slabi, jetra otečena, krvni pritisak 250. Opšte stanje labilno. Lekari preporučuju najpotpuniji mir, što ja, razume se, u sadašnjim prilikama ne mogu imati. Ipak Vi se ne brinite, jer se ja uz-dam u svoju staru seljačku otpornost, pa ću možda i ovu igru moći odigrati, ako ne do kraja, ono bar dotle, dok ne istrošim i ostatak snage.

Kapetan gospodin Kostić mi je od velike pošiljke2 doneo već izvestan deo, a ostalo će se, onako kako ste Vi to naredili, postepeno prenositi. Pošiljka je stigla u pravi čas tako, da će zaista tu i tamo pasti kao melem na ranu. I sam inače ra-zumem teškoće oko prenosa stanice, pa u tom pogledu ne bih imao da učinim nikakvu napomenu. Valjda će se i to jednog dana ostvariti. Kapetan gospodin Kostić mi je predao i tekst telegrama,3 koji ste meni lično uputili, a iz kog vidim da odobravate moj stav po izvesnim važnim pitanjima, o kojima sam Vam referisao u ranijim pismima.4 To mi čini veliko zadovoljstvo, jer je priznanje Glavnog komandanta, naročito onog koji je na čelu jedne narodne revolucije, zaista najbolja nagrada jednom starom borcu. Staraću se, Gospodine Ministre i dragi brate, da to vaše lepo mišljenje ne dezavuišem u budućnosti.

Vi ste se, kako mi kapetan gospodin Kostić reče, intere-sovali kako živi doktor gospodin Jakša Račić, lekar splitski. Vrlo mi je prijatno da Vam javim, da je on moj stari prijatelj i da se nalazi na čelu lekara koji me leče. I uvaženi doktor i njegova vrlo poštovana gospođa, obzirom na godine u kojima su, osećaju se vrlo dobro, zdravi su i čili. Doktor radi u svom sanatorij umu i gdegod je potrebno intervenisati za naše ljude, on to čini vrlo savesno i energično, jer ga okupatorska vlast, kao uglednog lekara i građanina splitskog, do izvesne mere respektuje. Dosta je naših ljudi pustio iz zatvora, a neke bogami i materijalno pomaže, mada sam nije bogat čovek.

Uveren da Vi tražite obaveštenje o njemu po želji naše Kraljevske Kuće iz Londona, čiji je on bio odani prijatelj godinama, pa je to i sada, uvaženi se doktor oduševio i zamolio me da Vam javim ovo: »Pozdravite mi mnogo Gospodina Ministra Vašeg Glavnog komandanta, koji je i moj Glavni komandant i isporučite mu moju najtopliju zahvalnost i najsrdačnije želje za njega lično i za uspeh stvari koju vodi. Zamolite ga dalje, da izvesti Kraljevsku Kuću, da sam uspeo da sačuvam Marjan, kako od naših lopova, tako i od okupatorske vojske. Pored ovog molim da uveri Kraljevsku Kuću da se dva puta dnevno molim Bogu za sve Članove Uzvišene Kuće i za spas naše Otadžbine. Međutim, slike svih Članova Kraljevskog Doma čuvam kao najveću svetinju. Te slike se nalaze na onim istim mestima u mom stanu, gde sam ih obesio kad sam ih dobio. Nema sile koja bi me mogla nagnati da ih maknem sa tog mesta. Želeo bih da se naročito naglasi, da sam sačuvao izvesnu malu sumu novca. Najveće mi je zadovoljstvo bilo da u svoje vreme snabdevam Kraljevsku Kuću svezom morskom ribom, zašto mi je Dvor stavio na raspoloženje izvesnu sumu novca. Posle naše katastrofe, zateklo se kod mene nešto neutrošenog novca (oko 1.800 dinara) koje ja još čuvam. Pored te sume ja čuvam i sve račune po kojima sam ribu kupovao, pa ću, ako me, pre nego što budem uspeo da vidim svetle likove Članova Kraljevske Kuće, Bog pozove k sebi, sve to predati jednom ispravnom mlađem čoveku, koji će izvršiti likvidaciju tog mog posla kad za to dođe vreme. Najzad molim Gospodina Ministra da kod Kraljevske Kuće bude tumač mojih najtoplijih želja za sve njih, za naš mučenički narod i za našu zemlju.«5

A sad, dopustite mi, Gospodine Ministre i dragi brate, da pređem na izlaganje situacije na poverenom mi području.

Jevđević mi se požalio da ima obaveštenje, da su Hrvati sprečili realizovanje predloga o njegovom odlikovanju. Zahtevao je od mene da Vas o tome obavestim i da Vas umolim da se on zadovolji. Mada mi nije prijatno da po ovoj stvari insistiram, ipak moram skrenuti Vašu pažnju na taj slučaj, a Vi ćete najbolje znati, šta se po toj stvari može učiniti. Ako ste međutim, dobili od gospodina Šantića jedno moje pismo, koje sadrži moje oštre prekore i zamerke i Jevđeviću i Baćoviću, pa i Vašem načelniku štaba majoru gospodinu Os-tojiću,6 Vi se možete upitati: »Pa šta hoće ovaj čovek, jednim pismom optužuje Jevđevića, a drugim izražava želju da se odlikuje«? Da objasnim. Za dela koja je izvršio u organizaciji otpora Hercegovine protiv komunista, on je zaista zaslužio odlikovanje i ja sam ga predložio. Za pogreške koje je posle toga učinio i koje nemaju nikakve veze sa njegovim radom, ja sam se o njemu nepovoljno izrazio. Prema ovome slobodan sam da unapred odgovorim da, u odnosu na njega ne postoji nikakva moja kontradiktornost.

Pretpostavljam da Vas je gospodin Santić već obavestio da Vidak još nije pušten, pa ipak smatram za dužnost da Vam i ja to kažem. Sa svoje strane ja sam šest puta intervenisao da se puste obojica. Uspeo sam, kao što vidite, samo upola. Radiću i na Vidakovom oslobođenju, ali Vam odmah moram reći da to, obzirom na izvesne događaje, koji su se poslednjih dana odigrali između nas i Italijana, a o kojima ću Vam u sle-dećim redcima govoriti, neće ići tako lako.

Ja sam Vas, Gospodie Ministre i dragi brate, u jednom od ranijih pisama obavestio o svom putu na Sušak i o poslu radi koga sam tamo išao.7 Iz tog pisma Vi ste mogli videti, da je bila predviđena jedna velika operacija protiv komunista na liniji: Livno — Glamoč — Jajce. Do ostvarenja te operacije nije došlo i vrlo verovatno neće ni doći, o čemu ste možda oba-vešteni od Jevđevića i Baćovića. Glavni razlog zbog čega je ta zamisao pala, leži u italijanskom insistiranju da u toj operaciji uzmu učešća i dve ustaške kolone, tako da jedna od njih po završetku posla, posedne Livno i ugarnizonira se, mada sam ja još u Sušaku isključio svaku kombinaciju sa ustašama. Obavešten o ovoj italijanskoj nameri, ja sam, u nemogućnosti da to lično učinim (pošto sam tih dana bio teško bolestan), uputio svog načelnika štaba8 komandantu XVIII itali-janskog armiskog korpusa sa nalogom, da u moje ime saopšti tom komandantu, da ja ne dopuštam saradnju četnika sa ustašama i da nema Srbina, koji bi takvu soluciju smeo da prihvati, a najmanje bih ja smeo biti taj Srbin. Komandant korpusa, primivši ovo saopštenje, odmah je dohvatio telefonsku slušalicu i razgovarao sa komandantom armije generalom Ro-atom, pa je posle završenog razgovora umolio mog načelnika štaba da me izvesti, da shvataju potpuno moj stav i da će preraditi plan predviđene operacije, izbacujući obe ustaške kolone. Međutim, posle samo tri dana taj isti komandant je pozvao mog načelnika štaba i saopštio mu da se operacija uz učešće četnika uopšte neće izvoditi, pošto je to Rim izrično zabranio iz bojazni, da četnici ne izvrše pokolj Hrvata, kako se to već desilo, po njihovim obaveštenjima, u Biokovu i Omišu.9 Ipak, oni su i pored toga, što isključuju učešće četnika pod ovako teškom optužbom, zahtevali od Dinaiske divizije da im stavi na raspoloženje 500 četnika radi osiguranja boka jedne od njihovih napadnih kolona. Taj zahtev nisam prihvatio. Ve-rovatno uvređen zbog toga, komandant armije sa Sušaka uputio mi je preko XVIII korpusa telegram ove sadržine: »Br. 1/1841. Molim da se dade na znanje Vojvodi Trifunoviću da ako odmah ne prestanu sa strane četnika nasilja prema hrvatskom i muslimanskom pučanstvu, biće obustavljena prehrana i plaćanje nadnica onim formacijama, kojima pripadaju krivci tih nasilja. Ako bi ta ilegalna situacija i napred trajala, preduzeće se strože mere. General Roata.« Na ovaj telegram ja sam istim putem poslao ovakav odgovor: »Telegram NJ.E. ne sadrži konkretne optužbe protiv četnika. Za slučajeve u okolini Omiša i u Hercegovini (Dubrave) Vojvoda je skrenuo pažnju četnicima da to ne odobrava, što je XVIII korupusu poznato. Prema ovome neka se nova optužba potkrepi izves-nim faktima, pa će se preduzeti potrebne mere. Na slučaj da ovo objašenjenje ne bude dovoljno, stvar je italijanske komande kakav će stav zauzeti prema četničkoj organizaciji. Ako bi taj stav poremetio kolaboraciju, neće biti krivica Vojvodina, jer on ne može i nema prava da utiče na Ekselenciju da svoje već formulisano mišljenje o potrebi strožijih mera prema četnicima izmeni. Vojvoda u tom slučaju može samo da žali što je čitavu godinu dana radio na jednoj stvari, koja je Srbe koštala velikih žrtava bez nekakve osobite koristi. Uostalom Vojvoda je pogrešio što je u početku saradnje pre-video obaveze Italije prema Hrvatskoj, kao saveznici, jer je ta činjenica u stvari ometala i ometa kolaboraciju. Vojvodi će, ako ga komunisti i ustaše, koji su ga već osudili na smrt baš radi te kolaboracije, ranije ne ubiju, sigurno suditi njegovi Srbi za ovu nedovoljnu obazrivost«. Sta će dalje biti, ja razume se, ne znam. Spreman sam inače na sve.

Iako pretpostavljam da se moja ostavka nalazi pred Vama, iako ste je Vi možda i uvažili, ja sam ipak dužan da Vam iznesem niz aktuelnih stvari, koje duboko zadiru ne samo u interese organizacije jugoslovenske vojske, nego i u naš budući državni i narodni život. Da počnem:

U poslednje vreme londonska radiostanica, ukoliko se njom služi naša vlada, daje strahovite emisije (Harison10 i drugi). Ona sve više i sve češće zloupotrebljava namenjenu joj ulogu i zadatak. Svakodnevno mi stižu izveštaji sa raznih strana da ta stanica, prilikom tih svojih emisija na našem jeziku, snaži komunističku misao u našoj zemlji, glorifikujući akciju »rodoljuba«, ne vodeći pri tome ni najmanje računa, da ti isti »rodoljubi« još uvek planski i bez prekida ubijaju naše najnacionalnije ljude, da zbog njih svakodnevno, tu i tamo, plamte desetine srpskih sela i da se pustoše i uništavaju nekad plodni i pitomi predeli naše paćeničke zemlje.

Naša vlada u Londonu i njena propaganda kao da ne znaju da ti »rodoljubi« nisu niko drugi, nego komunisti-par-tizani, izraziti antisrpski i antijugoslovenski elementi. Dok Vi tražite borbu protiv komunista, vlada, čiji ste i Vi član, dopušta pojedincima da rade suprotno onome, što Vi želite, tj. vlada dopušta da se preko radia kao najefikasnijeg sredstva, slave podvizi komunista, sa kojima mi vodimo borbu na život i smrt. Takvom negativnom propagandom, favorizirajući komuniste, vlada, svesno ili nesvesno, slabi naše redove i ubija duh i moral ne samo boraca, nego i starešina.

Takvu situaciju jugoslovenska vojska i narod ovih krajeva, a najmanje ja, ne možemo dalje da podnosimo. Krajnje je vreme da se zna, dali je Jjugoslovenska vlada u Londonu sa nama, ili s njima. Ako je s nama, onda neka to delom dokaže osuđujući komuniste i glorifikujući samo našu borbu.

Ovakav način iskorišćavanja radia, tog jedinog sredstva za propagandu, unosi opštu pometnju i razbija narodne redove tako, da je gotovo nemogućno objediniti ih i kanalisati njihove zajedničke napore, da se pod jedinstvenom komandom ubrza rad na našem konačnom oslobođenju. Koliko je ovo tačno, dokaz je, između mnogih drugih, i ova činjenica:

U cilju da se pokretu, kome ste na čelu, priključe i nacionalni iHrvati, činio sam napore više od godinu dana, pa ipak nisam naišao s te strane na dovoljno razumevanja. U tom pravcu išao sam toliko daleko, da sam u svoje vreme, u tri maha, razgovarao i sa prestavnicima Dr. Mačeka, sugeri-šući im tom prilikom potrebu da formiraju zasebne hrvatske nacionalne čete, samo da izjave, da će te čete biti u sastavu jugoslovenske vojske, kojom Vi komandujete. Stavio sam im tada do znanja da ništa nećemo imati protiv, da ti njihovi odredi, pored jugoslovenske, nose čak i hrvatsku zastavu. Oni su bili oduševljeni i sva tri puta dali su svoju potpunu saglas-nost, ali na tome je i ostalo. Do danas nisu dali nikakvih rezultata. Međutim, sa više strana ja dobijam obaveštenja, da su Mačekovci u nekim krajevima već formirali izvesne jedinice, da ih u drugim formiraju i da se te jedinice nazivaju negde »Hrvatska građanska zaštita«, negde »Vojska Matije Gubca«, negde »Uskoci« itd. Pored ovog sigurno znam da je priliv Hrvata iz svih ranijih građanskih stranaka, a naročito iz HSS, u komunističke redove sve veći. Međutim, čak i veći deo Hrvata, ikoji su do sada važili kao jugoslovenski nacionalisti, potajno simpatišu komuniste, pa ih, tu i tamo, i pomažu.

Ovakva i slična strujanja kod Hrvata unose sve veću zabunu u redove ljudi, koji se bore za celinu državne teritorije i za ostvarenje svih nacionalnih težnji.

Ovih dana obavešten sam, naprimer, da izvesni Hrvati, naročito Mačekovci, rade sa penzionisanim generalom Radoj-kom Brkićem, koji duže vremena živi u Splitu, na ostvarenju neke zasebne organizacije, čiji bi cilj bio da obiđe i Vas i sve ostale istaknute faktore Vaše organizacije, pa da, udružena sa komunistima, koji su se inače ovih dana potpuno sporazumeli sa ustašama,11 preduzme vođenje jednog novog pokreta, koji svakako nebi ni ličio na Vašu organizaciju.

Koliko je ovo tačno i koliko treba biti obazriv, najbolje ćete videti iz sledećih redova. Pod izgovorom da nisu zbog moje bolesti mogli samnom da govore, Mačekovci su ovih dana, iskoristivši tu moju bolest, našli načina da preko jednog kurira stave Vama do znanja, da jedan pretstavnik njihove stranke želi da Vas poseti i da sa Vama razgovara. Ja neznam dali je taj njihov pokušaj, čije je ostvarenje trebalo da ide preko Jevđevića, uspeo i dali je taj delegat već stigao kod Vas. Ako je stigao, onda Jevđević ne može nositi odgovornost, jer ga je on svakako dobronamerno Vama proveo, pošto je znao da sam ja ranije vodio izvesne razgovore sa pretstavni-cima Mačekove stranke. Ali to nije važno, važno je da su Mačekovci, kojima je pre 10 meseci pružena mogućnost da afirmišu Hrvate ognjem iz nacionalnih, a ne iz internacionalnih pušaka, sa čime su se i oni saglasili, nisu dosad ništa učinili, već dolaze kod Vas da i sa Vama, kao i samnom ranije, razgovaraju bez namere da pristupe stvarnom poslu. Dužan sam da Vam na sve ovo skrenem pažnju i da Vas umolim, da prema tom delegatu Mačekovom, ako još nije stigao do Vas, ne budete i suviše otvoreni kad dođe. Po mom najdubljem uverenju ogroman broj Hrvata neće tamo gde su Srbi.

Ja mislim da nije teško sagledati pozadinu cele ove rabote. Ta pozadina je sigurno u hrvatskom delu londonske vlade, koji je, obzirom na stalno glorifikovanje komunističkih uspeha i na napade na istaknute Srbe preko raznih Grga,12 Harisona i drugih, očigledno uspeo da srpskom delu vlade naturi komunističko-hrvatsku ideologiju. Srpski deo vlade kao da je izgubio iz vida, da još ni do danas niko od Hrvata u zemlji nije ni pokušao ozbiljno da dezavuiše ustašku politiku Pavelićeve države, a još manje da osudi strašne pokolje Srba, ili da se bar od njih ogradi. Međutim, državni program Pavelićeve Hrvatske, kao što je dobro poznato, uslovljava stabilnost i egzistenciju te države, potpunim uništenjem Srba. Taj program se baš ovih dana efikasno ostvaruje i u Sremu.

Krajnje je vreme da se sve ovo uvidi i da se više pod protektoratom vlade ne vode akcije, koje umanjuju izglede za potpunu pobedu nacionalne misli nad internacionalnom. Stoga molim da se takvoj zločinačkoj akciji, koja se vodi preko londonskog radia, protiv najnacionalnijih elemenata u zemlji, učini kraj jednom za svagda. U protivnom ja ću, po želji Srba ovih krajeva, pa i po želji izvesnih Hrvata, koji još nisu navukli crveni mantil, biti prinuđen da povedena otvorenu borbu sa tom londonskom gospoštinom, ukoliko me Vi nebi razrešili dužnosti komandanta ovih krajeva. Ne učinim li tako, otkazaće mi poslušnost moji potčinjeni, čije glasno negodovanje od duže vremena zaglušuje moje uši. Kao tumač opšteg neraspoloženja juče me je, naprimer, posetio najistaknutiji vođa Srba ovih krajeva četnički vojvoda Momčilo Đujić, koji je u ime 8.000 naoružanih četnika energično zahtevao da se prekine sa tom nenarodnom kampanjom iz Londona.13 Tom prilikom mi je izjavio da nesme da se vrati, a da svojim vojnicima neda obrazloženje, zašto se preko Londonske radiostanice slave partizani, a napadaju pojedini istaknuti nacionalni prvaci — Srbi ovih krajeva. Rekao sam mu da obavesti narod, da se to radi bez Vašeg znanja i odobrenja i da ćete Vi biti u stanju, da to sasečete u korenu.

Ja sam, Gospodine Ministre i dragi brate, potpuno sve-stan da bi otvorena borba, koju bih poveo sa našom vladom u ovom vremenu koristila najviše, pa možda i jedino okupatoru, ali i pored toga ja ne mogu dopustiti da se napadaju borci i njihove vođe sa onog mesta, koje je najviše pozvato da ih podržava. Najmanje pak mogu dopustiti da se to čini za račun onih, koji teže da poruše osnove našeg društvenog i državnog uređenja, pre nego što se država i stvori. Ja sam, dakle, uz narod i državu, a ne uz vladu.

Obzirom na sve ovo ja, u ime svih onih kojima sam starešina, molim da mi se da precizan odgovor po ovim pitanjima:

1)  Borimo li se mi za Jugoslaviju ili za Srbiju?

2)  Ako se borimo za Jugoslaviju, onda kako će ona biti uređena? Da li sporazum Cvetković — Maček neće biti uzet kao baza za to buduće uređenje, kako to tvrde gotovo svi Hrvati!?

3)   Koga pomaže vlada, nas ili komuniste?

4)  Kako gledate Vi na ove probleme i na ovakav rad vlade?

5)  Dali mi svojom današnjom borbom slučajno ne nive-lišemo teren za buduće ustoličenje te iste vlade, koja danas slavi i veliča borbu komunista — partizana, ne vodeći ni najmanje računa o stvarnom stanju duhova i o žrtvama, koje Srbi podnose od komunista i od Hrvata u borbi za odbranu, ne samo ugroženih nacionalnih ideala, nego i golih života.

Ja mislim da imam pravo i da mi je dužnost, obzirom na celu moju prošlost i na današnju moju ulogu, da ova pitanja ovako formulišem i da odgovor, koji na njih dobijem, dostavim onima, koji se bore pod najtežim prilikama protiv ko-munističko-hrvatske ideologije.

U očekivanju Vašeg odgovora, molim Vas, Gospodine Ministre i dragi brate, da i ovom prilikom izvolite primiti izvoze mog poštovanja i moj najsrdačniji pozdrav.

20 oktobra 1942. godine U SPLITU

Odani Vam,

I. Ž. Trifunović-Birčanin

1  Original (pisan na mašini, ćirilicom) u Arhivu VII, Ča, k. 159, reg. br. 49/2 (H-X-40).

2  Reč je o pošiljci novca. Opširnije, vidi u Arhivu VII, Ča, k. 280, reg. br. 1/1 i 2/1: knjiga primljenih i poslatih telegrama Komande operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine.

3  Tim telegramom redakcija ne raspolaže.

4 Vidi dok. br. 172.

5 Draža Mihailović je 7. novembra 1942. telegramom preneo poruku dr Jakše Račića kraljevskoj porodici (Arhiv VII, Ča, k. 302, tel. br. 934). Račića su likvidirali splitski omladinci 1943.

6  O Birčaninovim zamerkama Ostojiću, vidi u dok. br. 158.

7 Vidi dok. br. 172.

8  To je bio kapetan Radovan Ivanišević.

9 Vidi dok. br. 166, nap. 4.

10 H. D. Harison (Harrison), šef radio-službe i propagande Radio--Londona.

11 U četničkim dokumentima često se nailazi na tvrdnje o spo-razumevanju partizana sa ustašama. Takve tvrdnje su bez ikakvog osnova a proturane su sa ciljem da se odvrati srpsko stanovništvo od NOP-a.

12  Grga Zlatoper je bio spiker emisija na srpskohrvatskom jeziku Radio-Londona.

13  Draža Mihailović je, 7. novembra 1942, opširnom depešom (u deset nastavaka) tražio od jugoslovenske vlade da interveniše da Radio--London prekine sa emisijama u kojima se hvale akcije rodoljuba, koji — kako piše u dešepi — »nisu niko drugi nego komunisti izraziti aniti-srpski i antijugoslovenski elementi sa kojima svi vodimo borbu na život i smrt« (Arhiv VII, reg. br. 11/1, k. 302, depeša br. 935).


Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument