BR. 126 PISMO DR ISMETA POPOVCA OD 21. JULA 1942. DRAŽI MIHAILOVIĆU O STAVU MUSLIMANA PREMA NDH I ČETNIČKOM POKRETU I MERAMA ZA NJIHOVO PRIDOBIJANJE1 Uvaženi gospodine Ministre2 Koristim ovu priliku, da Vam se preko g.. .3 obratim sa slijedećim pismom: Drago će mi biti ako nisam ja prvi od Muslimana koji sam s Vama direktno stupio u kontakt. U koliko ja budem prvi, to je vjerovatno zato, što drugi nisu imali ove mogućnosti. Iz Vašeg stava prema Muslimanima4 kao i iz stava kr. Vlade koji je višekratno objavljen putem radia, vidim da ste i Vi i kr. Vlada stali u pogledu Muslimana na jedno ispravno stanovište, što zaključujem da je posledica dobrog informisanja o stanju stvari i brige za nas na čemu će Vam svi ispravni Muslimani biti zahvalni. Ovom prilikom hoću da Vam podvučem jednu važnu činjenicu, a ta je, da Muslimani nikada nisu kao cjelina i putem nekog svog kvalifikovanog foruma priznali hrvatsku državu. Što su učinili pojedinci pa i neki istaknuti, učinili su to na svoju ruku, i bez konsultovanja bilo naroda, bilo svojih političkih istaknutih istomišljenika. To priznanje i ta saradnja, makar i pojedinaca, uskoro su izgubili svaki stvarni dublji značaj, jer je demantovano poznatim rezolucijama istaknutih Muslimana iz gotovo svih mjesta Bosne i Hercegovine, koji potpisaše rezoluciju ne samo istaknuti Srbi Muslimani, već i velika većina onih Muslimana koji su se u Jugoslaviji isticali kao Hrvati — Muslimani. Značaj ovih rezolucija može se ocijeniti istom onda, ako se uzmu u obzir sve okolnosti pod kojima su one pisane, a te su nepostojane ikakve političke slobode, niti kakve lične i druge sigurnosti u državi Hrvatskoj.5 Na ovome, što ste kr. Vlada odnosno Vi objavili svoj stav prema Muslimanima, držim da ne treba stati, već rad među Muslimanima treba nastaviti u željenom pravcu, jer druga strana ne miruje, već se svim dozvoljenim i nedozvoljenim srestvima trudi, da Muslimane održi u svojim rukama i upotrebi u svoje paklene ciljeve. Meni, i kao Srbinu i kao Muslimanu, stalo je do toga, da se što više Muslimana za koje sam osvjedočen da su ispravni, privede našoj nacionalnoj zajednici, i upotrebi za naše nacionalno ozdravljenje i vaskrs naše države i slobode. U tome pravcu trebalo bi da se učini dosta predradnja, od kojih je ona dobrog postupka četnika prema Muslimanima u novije vrijeme već pokazala dobre rezultate i dobar odjek u našem svijetu. Potrebno bi bilo gdje to ide, a ja vjerujem da bi pored svega već sada išlo na nekim mjestima, uzimati Muslimane u bilo zajedničke bilo posebne četničke odrede,6 što bi poslije prvih slučajeva išlo u mnogo većem broju. Stvar s ovim naime iznosim s rezervom zato što su se postupcima četnika, odnosno možda tuđih provokatora među njima, po mnogim mjestima u Bosni, a naročito u Foči i Goraždu,7 odnosi između pravoslavnih i Muslimana dosta poremetili. U početku hrvatske države, a naročito poslije poznatih rezolucija Muslimana, osobito one sarajevske i mostarske, raspoloženje muslimanskih masa, izuzimajući jedan mali broj ustaša, protivu hrvatske države a za potpunu slogu sa Pravoslavnim bilo je jako napredovalo. Međutim gornji incidenti i propaganda Hrvata i komunista, stvorile su među Muslimanima dosta mučnu situaciju i nepovjerenje prema Srbima (četnicima), koja se ipak dobrom voljom i planskim radom može ukloniti. Jedna važna stvar u pogledu povjerenje Muslimana u ovu našu akciju, a obzirom, da na našu nesreću nema muslimanskog pretstavnika u kr. Vladi, bilo bi i to, da bi ste Vi uzeli sebi jednog istaknutijeg Muslimana, koji ima dobar glas i političkog korjena u narodu, davši mu odgovarajući rang prestavnika Muslimana i savjetnika po svim pitanjima koja se odnose na krajeve u kojima Muslimani žive.8 Ovu stvar smatram za najvažniju, i ukoliko bi se prihvatila trebalo bi joj dati najveći popularitet, zato što se neprijateljska propaganda služi svim mogućim podvalama, kao na primjer onom o namjeri Srba da potpuno iskorijene Muslimane i slično. Kada u kr. Vladi u Londonu mogu da sjede dva Hrvata9 i to u vrlo važnim funkcijama, čija su sabraća i jučerašnje političke pristaše skoro kolektivno dejstvovala u pljačkama i zločinima nad Srbima, a da se ni jedan od njihovih ranijih pristaša nije javno ogradio od tih zločina i pljačka, onda je moj gornji zahtjev odnosno prijedlog potpuno razumljiv i opravdan, ne samo sa gledišta Muslimana, nego još više sa gledišta srpskog, odnosno sa gledišta cjeline. Izlažući Vam i predlažući gornje, i ja i svi ispravni Muslimani priznajemo s bolom u duši i gnušanjem, da su se mnogi Muslimani odrekli ne samo svojih bratskih nego i čovječanskih obzira, i počinili zločine koje mi najodlučnije osuđujemo. Mi smo svi za to jednodušno, da se svi ovi zločinci privedu zasluženoj kazni kad za to dođe momenat. Mi idemo još i dalje i kažemo, da ćemo privesti kazni i one koji su u momentu srpske tragedije bili pasivni, a mogli su nešto pomoći. Verujem gospodine ministre, da sam s ovim pismom, odnosno sa izloženim u njemu, pogodio i Vaša intimna osjećanja i raspoloženja, pa Vas molim da i ovom prilikom primite moje iskreno poštovanje i vjerujte u moju odanost. — Nevesinje, dne 21. jula10 1942. Vaš Dr Ismet Popovac Naređeno Baćoviću da preduzme potrebno.11 DMih. 1 Original (pisan mastilom, ćirilicom) u Arhivu VII, Ca, k. 171, reg. br. 26/2 (BH-V-2046). 2 Odnosi se na Dražu Mihailovića. 3  Trima tačkama je obeleženo ime lica koje se izbrisalo pod uti-cajem lepila sa nalepnice sa ranijom signaturom dokumenta. 4  O stavu četničkog pokreta DM prema Muslimanima, vidi dok. br. 6, nap. 7, br. 34, 130, 161 i 175. Pored navedenog, vidi Proglas majora Dangića Muslimanima od 1. septembra 1941 (Arhiv VII, Ca, k. 222, reg. br. 3/4) i Proglas Dobrosava Jevđevića s kraja avgusta 1942 (Arhiv VII, Ca, k. 222, reg. br. 54/5). 5 U jesen 1941. u mnogim većim gradovima Bosne i Hercegovine-održana su skupovi »viđenijih« Muslimana na kojima su donošene rezolucije protiv ustaškog terora i pokolja nad srpskim stanovništvom. Organizator tih skupova bila je muslimanska buržoazija. 6  Četničke jedinice sastavljene od Muslimana nisu postojale, bilo je 1942. samo pokušaja od strane dr Ismeta Popovca da takve jedinice formira na području stolačkog sreza u Hercegovini (vidi dok. br. 194). 7  Odnosi se na pokolj Muslimana u Foči i Goraždu od strane četnika za vreme njihove vladavine u tim mestima (vidi dok. br. 54r nap. 2, 3 i 4). 8 U nedatiranom pismu (verovatno s jeseni 1942) dr Ismet Popovac je predložio Draži Mihailoviću da se založi da u izbegličkoj jugoslovenskoj vladi Muslimani dobiju zvaničnog predstavnika. To lice bi se nalazilo u zemlji, uz Dražu Mihailovića, a radilo bi na terenu gde žive Muslimani, a u Londonu bi ga zamenjivao jedan od vladinih ministara koji je poznat među Muslimanima (predložio je Srđana Budisavljevića, Mića Trifunovića i Milana Grola). Istakao je da je to potrebno da bi se »rad sa više autoriteta sprovodio u narodu« i da bi se suzbila komunistička propaganda da izbeglička vlada i Draža Mihailović nisu prijatelji Muslimana (Arhiv VII, Ča, k. 226, reg. br. 2/8). 9 Odnosi se na dr Juraja Krnjevića (potpredsednik vlade i ministar pošta, telegrafa i telefona) i dr Juraja Suteja (ministar finansija i zastupnik ministra trgovine i industrije). 10 Umesto »jula« bilo napisano »avgusta« pa precrtano. 11  Tu belešku je, crvenom olovkom, dopisao Draža Mihailović. BR. 127 Sadržaj Prethodni dokument Sledeci dokument