| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
Sa
okupacijom Slavonije i stvaranjem tzv. NDH, sprovođenjem brutalne politike
klanja, ubijanja i odvođenja u koncentracione logore, život mirnih slavonskih
seljaka se potpuno izmijenio. I ako se teško rastajao od svog ognjišta, zemlje
i stoke, najveći dio bio je odlučan da okupatoru i ustašama treba pružiti
otpor. Umiranje radi života je epska poema u kojoj se smenjuju tragedija i
borba naroda Slavonije koji se nije dao pokoriti uprkos ogromnih žrtava koje su
dostojne za enciklopediju ljudskih stradanja. Stanovnici ustaničkih sela i
mnogih drugih zaslužuju da se poistovjete sa najsmjelijim kolektivnim dometima
i najpotresnijom sadržinom NOR-a i revoucije u Slavoniji. Ni najsurovija
zvijerstva koja su učinjena nad njima i njihovim najbližim, nisu u njima ubili
čovječnost i prostodušnost, nisu uništili njihovo povjerenje u ljude i životnu
vedrinu. Naprotiv, njihovo opredjeljenje za NOB
samo je još pojačavalo te izvanredne crte njihovog
karaktera. Zbog
svoje privrženosti NOP-u stanovništvo na oslobođenoj teritoriji bilo je meta
okupatorskih i ustaško-domobranskih jedinica. Prilikom raznih poduhvata,
ofanzivnih operacija i iznenadnih upada u sela, civilno stanovništvo imalo je
veće gubitke nego partizanske jedinice. Stradanja civilnog stanovništva u
Slavoniji naročito oko Bučja i Kamenske bila su drastična i surova po
posledicama tako da je prvi regrut iz ovih krajeva, tek 1960. godine otišao u
Jugoslovensku narodnu armiju. Od 1941-1945. godine u selima Slavonije kao žrtve
ustaškog terora, živote je izgubilo oko 30.000 ljudi, žena, djece i staraca,
a preko 20.000 je protjerano sa kućnog ognjišta i deportovano u Srbiju. Uništeno
je preko 50.000 kuća, 80.000 gospodarskih zgrada i cjelokupni stočni fond, oko
100.000 krupne stoke i više hiljada svinja i ovaca.1}
Sa
razvojem ustanka i oružane borbe u Slavoniji rastao je i ustaški teror,
posebno nad narodom ustaničkih sela. Ustaše iz Velike i Slavonske Požege 27.
decembra 1941. godine, spalili su i opljačkali Gornje Vrhovce, Kantrovce i Grđevicu.
U Vrhovcima su spalili 50 kuća, u Kantrovcima 40, a selo Grđevicu su sravnili
sa zemljom. Selo Vrhovci ima 48 nosilaca »Spomenice 1941«. Selo Sažije je u
sred zime 6. januara 1942. godine spaljeno do temelja. Izgorjela je i posljednja
kuća. Ubijeno je 66 lica. Među njima 34 žene i 5 djece. Iz sela je 70
stanovnika učestvovalo u NOB-u, od kojih 15 imaju status boraca od 1941.
godine, a 5 su nosioci »Spomenice 1941«. U selu Striježevica ustaše su ubile
22 stanovnika. Selo je dalo 48 boraca, od kojih su 17 bili u 12. slavonskoj
brigadi.[1] U selu Sloboštini nedaleko od Slavonske Požege,
ustaše su, na čelu sa poznatim zločincem Luburićem[2]
13. 08. 1942. streljali 1.380 ljudi, žena i djece. Njihovim leševima napunili
su seoske bunare. U ljeto 1942. ustaše su u selima Kujniku, Pasikovcima,
Rasnoj, Čečavcu i Snjegoviću pobili na stotine stanovnika, a mnoge su
otjerali u Jasenovac odakle se nikad nisu vratili. U selu Kusonjama kod Pakraca,
ustaše su 13. 08. 1942. godine uništili celo selo i poklali 463 stanovnika.
Masakr je izvršen u crkvi. Deo naroda koji nije mogao da uđe u crkvu poklan je
u crkvenom dvorištu. Po već ustaljenoj bezočnoj praksi, tela
zaklanih su bacali u seoske bunare. Na
dan formiranja 12. slavonske proleterske brigade, 11. oktobra 1942. godine selo
Kukunjevac doživjelo je sudbinu Sloboštine, Kusonja, Sažija i drugih sela u
Slavoniji. Pripadnici ustaškog domobranskog zdruga - luburićevci iz Lipika
opkolili su selo u noći 10/11. oktobra i za odmazdu likvidiranog ustaškog
uporišta u Španovici, pobili 780 ljudi, žena i djece i njihova tijela
masakrirali. Ustaše iz Podravske Slatine i Osjeka su 13. i 14. januara 1942.
opkolili Kometnik i streljali na licu mjesta 275 stanovnika a ostale su otjerali
u Jasenovački logor odakle se nisu nikad vratili. U
selu Dereza ustaše su 4. avgusta 1942. godine streljali 421 stanovnika ovog
pitomog slavonskog sela a njihove leševe masakrirane bacili u dva velika seoska
bunara. Unatoč ogromnom broju žrtava ustaškog terora, selo Dereza je dalo 108
boraca od kojih je 17 dalo svoje živote za slobodu i socijalizam...4 Okučka
posavina, Vrbovljani, Čovac i Gređani bila je često puta meta ustaških zločinaca
iz sela Gornjih Bogićevaca i Novog Varoša. Na njihovim spomenicima ubilježeno
je 363 imena kao žrtve ustaškog terora. .. Na
području istočnog dijela daruvarskog kotara najteže su stradala sela Pakrani,
Markovac, Bijela, Donji i Gornji Borci i Zaile. U Pakranima, u julu 1942. godine
ubijeno je 86 ljudi, žena i djece. U požaru je izgorjelo preko 200 kuća.
Opljačkana sva domaćinstva. Otjeran je ceo stočni fond u uporište Daruvar.
Ali narod se opredjeljuje za partizane. Oko 160 sposobnih mladića i djevojaka
iz Pakrana odlaze u partizane. Takvo opredjeljenje bitno je uticalo na hrvatsko
stanovništvo da se već od sredine 1942. godine ne opredjeljuje za ustaški
pokret.[3] Samo
na spomenicima koje je SUBNOR Nove Gradiške podigao u desetak sela stoje
uklesana imena poginulih 502 boraca i 1.327 zaklanih ljudi, žena i djece.
Nemoguće je ostati miran pred spomenikom u selu Uskocima i čitati 53 imena
staraca, starica i djece tri prezimena: Zorić, Šućur i Borčić. Ili 21 ime
Ugrešića u Šumetlici i 22 Dragnića u Ratkovcima. A onda slijede porodice
kojima su zaklani od nemoćnog starca do djeteta u kolijevci. Tih sedam porodica
u selu Smrtićima više nema i nitko više neće nositi to prezime... Vršen
je genocid nad srpskim dijelom stanovništva. Masovno klanje i ubijanje na
pragovima njihovih domova, u crkvenim i javnim zgradama, bacanje iznakaženih leševa
žena, staraca i djece u seoske bunare, u zapaljene kuće i štale, javna vešanja,
odvođenje u logore smrti Jasenovac i Staru Gradišku, bila je svakodnevna
praksa okupatorskih i ustaških zlikovaca. U selu Krivaji kod Miokovićeva, ustaše
su oktobra 1941. godine zaklali 28 stanovnika. Njihove leševe bacili su u
seoske bunare. To je bila nezaboravna ljudska drama na ivici pakla. Dugačak
je spisak uništenih sela i ubijenih ljudi u Slavoniji. U njima su ustaše
klale, ubijale i palile. U Bučkom i Kamenskom kraju stradala su sela: Gornji
Vrhovci, Kantrovci, Pasikovci, Kujnik, Crljenci, Sloboština, Nježić,
Mrtovlasi, Klisa, Seoci, Amatovci, Bogdašići, Sažije, Mijajlije, Kruševo, Šušnjari,
Rogulje, Bjelajci, Cicvare, Glavica, Prgomelje, Budići, Ožegovci, Branešci,
Grahovljani, Dreza, Šeovica, Japaga, Bobare, Kričke, Skenderovci i druga sela.
Oko Voćina i Podravske Slatine stradala su slijedeća sela: Lisičine,
Sekulinci, Rijenci, Smude, Ćeralije, Đurčić, Popovci, Kuzma, Gornji Meljani,
Slatinski Drenovac, Krasković, Prekoračani, Suvomlaka, Duzluk, Kokoćak,
Gornja Pištana, Gornji i Donji Miholjac i druga sela. Na Bilogiri: Gakovo,
Cremošnjak, Mali i Veliki Grđevac, Mala i Velika Peratovica, Mala i Velika Dapčevica,
Topolovica, Lončarica, Mala i Velika Barna, Jasenaš itd. U istočnoj
Slavoniji: Veliko i Malo Nabrđe, Duboka, Gradac, Gazije, Gradište, Paučje,
Sapna, Kondrić, Sibokovac, Velika i Mala Lonđica, Paka, Slobodna Vlast, Stojčinovac,
Jurkovac, Sremske Laze,
Mirkovci, Markušica, Budimci, Bračevci, Poganovci,
Tenja, Pačetin, Ada i druga sela. U Mačvu je deportirano oko 2.000 ljudi, žena
i djece.[4] Ipak,
treba izdvojiti selo Bobotu nedaleko od Vukovara. U Boboti je 1941. Đoko
Patković član KPJ osnovao partizanski odred. Odred se borio pod izuzetno teškim
uslovima i nastradao, a Đoko Patković da ne bi pao ustašama u ruke, izvršio
je samoubistvo. U toku 1942. i 1943. godine, Bobota je dala 504 boraca a 278 je
poginulo u slavonskim partizanskim odredima i brigadama. Ni jedno selo, a teško
je naći i grad u Slavoniji, koje je dalo toliko boraca.
Jedan
od oblika masovnog ustaškog terora bilo je i prisilno pokrštavanje Srba i
prevođenje u katoličku vjeru pod parolom da su svi Srbi u Hrvatskoj Hrvati
pravoslavne vjere. Takvo mišljenje imao je nadbiskup Stepinac, koji je još 17.
januara 1940. godine zapisao u svoj dnevnik slijedeće: »... u interesu katoličke
crkve moramo učiniti sve da hrvatski narod ostane zdrav i kulturno jak. To ga
je očuvalo punih 20 godina, to će mu pomoći i u budućnosti u borbi za
opstanak. Najidealnije bi bilo da se Srbi vrate vjeri svojih otaca, tj. da
prignu glavu pred Hristom namesnikom - svetim ocem. Onda bi i mi konačno mogli
odahnuti u ovom dijelu Evrope«.[1]
Brutalnu politiku klanja i ubijanja srpskog stanovništva u Slavoniji pripremao
je i deo katoličkog klera. Oni su držeći se svojih ideoloških uvjerenja i
sprovodeći politiku Vatikana, sa oduševljenjem prihvatili okupaciju zemlje i
stvaranje NDH. »Pripadnost katoličkoj vjeri ustaše su identifikovali sa
pripadnošću hrvatskoj naciji, a katoličanstvo je bilo temelj Hrvatske. Jer,
biti katolik u Hrvatskoj, značilo je istovremeno i državljanstvo i nacionalnu
pripadnost. Katolicizam u Hrvatskoj imao je sve karakteristike dubokog
nacionalizma i mržnje prema Srbima, koji je pogodovao NDH i ustašama«.[2] U
toku 800 godina kroz vekove mnogi vjerski rukovodioci su ubijali i gazili sve što
je narodno, a od 17. i 18. stoljeća, zajedno sa velmožama i grofovima borili
su se protiv naroda. Zagrebački su biskupi ljubav prema bližnjima sprovodili
plenidbom, globom, zakonom, puškama, topovima, sudom, verigama, kaznama,
hapsom, batinanjem, izgonom i smrću na vešalima. U povijesti je poznato da je
biskup grof Drašković osudio Matiju Gupca vođu Seljačke bune na groznu smrt
stavljanjem na glavu užarene čelične krune.[3] Prekrštavanje
Srba u Slavoniji počinje u avgustu 1941. godine. Prvi prelazi izvršeni su na
teritoriji Velike Župe Baranja i Livac Zapolje (Osijek i Nova Gradiška).
Katolička i ustaška štampa lažno je pisala kako se Srbi vraćaju u krilo
katoličke crkve i vjere svojih otaca. Katolički list broj 38 od 1941. godine
objavio je vijest: »Cijelo selo Budimci kod Đakova sa pravoslavlja prešlo u
katoličku crkvu. U selu je osnovana župa sa 2.300 duša. Pripremu za prelaz
izvršio je našički franjevac Sidonije Šulc«. Na
kotaru Nova Gradiška u toku 1941. godine podneto je svega 40 molbi za prelazak
na katoličku vjeru. To pokazuje da su Srbi i pored pretnji smrću i oduzimanjem
imovine, oklevali da pređu na katoličku vjeru. U okolini Virovitice pokret za
prelazak na katoličku vjeru uzeo je maha, a u avgustu 1941. godine povećao se
i na teritoriji Orahovice i Našica. Na području kotara Našice, Đakova i
Slavonske Požege župnik Sidonije Šulc prekrstio je preko 20.000 Srba. Samo u
selu Tenja 12. oktobra 1941. godine pod pritiskom je prešlo oko 600 porodica, a
na kotaru Slavonski Brod 85 Srba.n Grupa seljaka iz sela Lisičina
kod Voćina odbila je poziv ustaških vlasti i katoličke crkve da pređe na
katoličku vjeru. Oni su se povukli u šumu, naoružali i otpočeli da vode
borbu sa ustašama. Nešto kasnije u oktobru 1941. godine, srpski seljaci na
području sela sjeverno i južno od planine Krndije i Papuka odlaze u
partizanske odrede. A to isto čine i stanovnici srpskih sela sa područja
kotara Pakrac, Slavonska Požega, Podravska Slatina, Nova Gradiška, Daruvar i
Grubišno Polje. Iz izvještaja nadbiskupa Stepinca papi Piu
XII
od 18. maja 1943. godine vidi se da je u Hrvatskoj prekršteno 240.000 Srba.12 [1])
Dr Mladen Colić, »Tzv. NDH«,
str. 167, 169, Sima Simić: Prekrštavanje Srba u Hrvatskoj za vreme drugog
sv. rata, Tg. 1958. [2])
Ferdo Čulinović: »Podela Jugoslavije«,
str. 342, 343. [3])
Miroslav Krleža: Sabrana dijela,
Zagreb, 1957. godine. Sveska XIV i XV, str. 500.
[1])
Podatke prikupio Joco Šljubura, potpukovnik u penziji, u NOR-u komandir čete
u 12. brigadi. Gestapo
je napisao karakteristiku za Maksa Luburića, u kojoj piše: »On je čovečuljak,
visok jedva 160 cm, star oko 30 godina, sivih očiju sa hipertrofiranim mišićima
za žvakanje. Od 1928. u emigraciji. Osnivač i šef konc. logora. Patološki
tip, sadist i živčano bolestan, učestvuje u pokoljima. Poslušno oružje
Ante Pavelića. On je pokretačka snaga za krvave obračune u Hrvatskoj. [3])
Mišljenje Paje Gregorića izloženo u knjizi »1941. u novogradiškom
kraju«,
str. 48 (autora Antuna Duhačeka). [4])
Od 1.605 boraca Mačvanskog partizanskog odreda polovinu su sačinjavali
Srbi depor- tirci iz istočne Slavonije.
|