Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945

Reagiranje ustaškog režima i sporazumi s Talijanima

Nastala situacija ubrzo je izazvala zabrinutost ustaških vlasti. Na masovni pokret srpskog stanovništva u anektiranu zonu u prvi mah se gledalo kao na određeno rasterećenje, ali se uskoro ta pojava počela ocjenjivati kao sve veća opasnost. Stizale su vijesti o naoružavanju izbjeglica i organiziranju za borbu protiv ustaškog režima, a zabrinutost je izazivalo i tolerantno gledanje talijanskih okupacionih vlasti na tu pojavu. Za stalno i što potpunije praćenje tih zbivanja u prvom redu su bili angažirani pojedini funkcionari ustaških vlasti u Kninu. Ondje su ustaše instalirali upravne organe NDH zadnjih dana svibnja, a sredinom lipnja osnovana je velika župa Bribir i Sidraga se sjedištem u Kninu. Njoj su pripadali kotari Drniš, Knin i Bos. Grahovo. Već u svojim prvim izvještajima MUP-u NDH, ustaški župan Ante Nikolić najveću pažnju posvećuje pitanju prebacivanja Srba u anektirano područje, njihovu naoružavanju i organiziranju i odnosu Talijana prema tom pitanju. Sve poduzete akcije među izbjeglim Srbima isključivo se označavaju kao »četničke«, tj. akcije koje vode »četnici«, a to će jednako dolaziti do izražaja i u svim drugim analizama i ocjenama koje će ustaški organi davati u vezi s ispitivanjem situacije u redovima srpskog stanovništva, bez obzira na to o kojem se području radilo, iako se istodobno ukazivalo i na djelovanje komunista.

Navodeći da se »veliki broj četnika« iz Knina i okolice te iz Zrmanje nalazi u Kistanjama, Nikolić zaključuje da su oni po svoj prilici »zagospodarili s Kistanjama i Benkovcem, jer se danas u Kistanjama nalazi oko 400 oboružanih četnika, i čuje se, da oni vježbaju sa oružjem na očigled talijanskih vojnika«. On izražava posebnu zabrinutost zbog odnosa između Talijana i »četnika«. Nikolić ističe »da četnici sve poduzimaju kako bi poremetili naše prijateljske i lojalne odnose sa Talijanima«, te da »za svaku stvar se obraćaju ovdašnjim talijanskim vlastima, da one kod nas u njihovu korist interveniraju, pa makar se radilo i o neznatnoj stvari«. Posebno se ukazuje na činjenicu da se često pojedine grupe Srbi prebacuju na anektirano područje pod zaštitom talijanskih vojnika i oficira. Na intervenciju kod generala Monticellija, komandanta divizije »Sassari«, koja je bila stacionirana u Kninu, Nikolić je dobio odgovor da je to »djelo nekih neodgovornih vojnika«, ali zaključuje da se ista pojava nastavlja i dalje.⁷⁴ Nikolić ipak smatra da je postignut povoljan sporazum o daljnjem iseljavanju srpskog stanovništva s tog područja, što je inače ustaškim organima odgovaralo.⁷⁵

74 NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 1, str. 788-789, izvještaj od 17. VI 1941. Izvještaj od 16. VI 1941. u AIHRPH, NG, inv. br. 2086, a od 20. VI 1941. u AVII, NDH, kut. 234, br. reg. 2/1.

75 »Moja intervencija«, navodi Nikolić, «i intervencija ravnatelja redarstva gos. Juce Rukavine imala je za posljedicu, da je, gospodin general Furio Monticelli izjavio, da će on dati strogu zabranu radi toga prevažanja. Što se tiče prebacivanja Srba, ako oni to žele, da ih mogu prebacivati kamo hoće i gdje hoće, ali da ti Srbi sobom mogu odnijeti samo onoliko rublja i odijela koliko im je potrebno za najnužnije potrebe. Sve drugo ima da ostane na svojem mjestu, jer su Srbi politički bjegunci i u smislu naših zakona, naše povjerenstvo imade ustanoviti sve ispražnjene stanove od Srba i napuštene kuće, a pokretnine popisati u našastaru. Prema tome, ova je stvar uređena tako, da Srbi mogu da se sele gdje hoće izvan naše države i što u većem broju, ali da ne mogu iznositi ni pokućstvo ni kućanske predmete«. (A VII, NDH, kut. 234, br. reg. 2/1, izvještaj od 20. VI 1941).

Međutim, i dalje je ustaše zabrinjavao odnos talijanskih okupacionih faktora prema Srbima, jer se u prvom redu ocjenjivalo da to ima negativne posljedice za interese NDH. Kao glavni momenti koji obilježavaju nastalu situaciju isticali su se ovi:

a) naoružavanje srpskih izbjeglica i slobodno kretanje na anektiranom području i toleriranje od strane talijanskih vlasti koje »ne poduzimaju ništa protiv istih«;

b) onemogućavanje nekih konkretnih nastojanja ustaških vlasti u cilju poduzimanja određenih zaštitnih mjera, kao što je npr. uspostava oružničkih postaja (žandarmerijske stanice) u nekim mjestima pored granične linije, što Talijani nisu dopuštali;

c) porast sumnji u namjere talijanskih okupacionih snaga da prošire područje svoga utjecaja i djelovanja izvan anektirane zone, a u koju svrhu se želi iskoristiti nastala situacija s izbjeglim srpskim stanovništvom.⁷⁶

U intervencijama kod talijanskih okupacionih vlasti, ustaše su svoju zabrinutost nastojali osobito potkrijepiti isticanjem opasnosti koja prijeti hrvatskom stanovništvu na području gdje djeluju naoružani Srbi.

To su već bili dani koji su neposredno prethodili podizanju oružanog ustanka koji je intenzivno pripremala Komunistička partija. Pokazatelji tih priprema na ovom području nisu ostali nezapaženi od strane ustaških vlasti. Konstatira se da su »komunisti poduzeli veliku akciju među narodom i talijanskom vojskom navještajući skori ustanak komunista u čitavom svijetu, pa i u ovom dijelu Dalmacije. U predjelu oko Vodica i Zatona i otoka Prvića, sakupljaju se po noći komunisti iz tih mjesta i vježbaju oružjem, šireći među narodom propagandu da će jedino pobjedom Rusije ovaj dio pripasti velikoj Slaviji«. Ustaški su faktori zaključivali: »Kako iz svega ovoga proizlazi vidi se da u ovom dijelu Dalmacije najmanju vlast imadu talijanske vlasti, a da vladaju Srbi i komunisti očekujući da putem revolucije preuzmu vlast«.⁷⁷

76 U izvještaju MUP-u, 20. VI 1941, Nikolić se žali da su se Talijani suprotstavili uspostavi oružničkih postaja u Obrovcu, Maslinici i Kruščici s obrazloženjem »da su ovo još sporna zemljišta koja čekaju definitivnu granicu. (. . .) Ponovili su nam, da će se po njihovom mišljenju granica protegnuti preko Velebita, kuda je bila označena godine 1918. do 1922.« (A VII, NDH, kut. 234, br. reg. 2/1). Nekoliko dana kasnije Nikolić je izvijestio Pavelića da »odnosi sa Talijanima ovdje bivaju svaki dan zapleteniji, jer oni iz dana u dan uvijek postavljaju svoje nove i neopravdane zahtjeve«. Obavještava da je talijanski maršal De Bono otputovao iz Knina u Šibenik, gdje je dočekan od delegacije »šibenskih Srba i od Srba emigranata iz ovih krajeva«, koji su mu se požalili na postupak ustaških vlasti prema njima. Prema Nikoliću, De Bono je delegaciji odgovorio: »Talijanska vlada će se zauzeti za vašu zaštitu i vi ćete poslije optiranja za Italiju postati talijanski državljani i kao takovi bit će te vraćeni svojim kućama u Hrvatsku«. Istom prilikom Nikolić je izvijestio da mu je načelnik štaba divizije »Sassari« saopćio da je dobio nalog Vrhovne komande »da oni pomiču svoje trupe dalje prema našem teritoriju«. (A VII, NDH, kut. 237, br. reg. 18/4, izvještaj od 25. VI 1941). 77 AH, MUP NDH, kur. 1, »Izvješće o organiziranju i djelovanju četnika- na području Dalmacije«, 25. VII 1941.

78 U spomenutom izvještaju od 25. VII 1941. navodi se ovo: »Neprestano se sire glasovi da će u najskorije dane talijanske vlasti u zajednici sa Srbima četnicima izvršiti napadaj na naše područje i to na predjelu od Šibenika sve do Roškog slapa«. U vezi sa okupljanjem i naoružavanjem izbjeglica u Kistanjama zaključuje se da »ova četnička akcija zauzima toliko maha da se može svaki čas očekivati napad na nas teritorij«. (Kao u bilj. 77).

Bilo je očigledno da je zabrinutost ustaša prerasla u pravi strah od mogućnosti šireg oružanog ustanka koji bi najneposrednije ugrozio pozicije što su ih držali na tom području. Iako se uzimala u obzir djelatnost komunista, glavna uloga pokretača i organizatora pripisivala se »Srbima četnicima«. Pri tome je bilo karakteristično i uvjerenje da se takva »četnička akcija« poduzima u suradnji s Talijanima.⁷⁸

Da se, međutim, istodobno radilo i o zabrinutosti Talijana, svjedoči situacija koja je nastala izbijanjem masovnog oružanog ustanka u južnoj Lici i u susjednom dijelu Bosne. Iz bojazni zbog daljnjeg sirenja ustanka na anektirano područje nastala je ideja o potrebi iseljavanja izbjeglog srpskog stanovništva. Guverner Bastianini upoznao je svoje Ministarstvo vanjskih poslova 29. srpnja sa zahtjevom da bi sve izbjeglice iz anektiranog područja »trebalo uputiti u Srbiju kako bi se izbjegli protesti nekih hrvatskih krugova koji u njihovoj prisutnosti ovdje nastavljaju podgrijavati mišljenje o prosrpskoj politici Talijana u Dalmaciji. Potreba da se poduzme repatrijacija - upozorava Bastianini - postala je još prisutnija u ovom trenutku kad je upravo jučer buknula u Hrvatskoj još jedna pobuna srpskih elemenata koji su, čini se vrlo mnogobrojni i dobro naoružani u predjelu sjeverno od rijeke Zrmanje sa centrom u Gračacu, smještenim nekoliko kilometara od privremene linije naše granice. « ⁷⁹

79 A VII, Tal. arh., kut. 540, br. reg. 25/2.

80 A VII, NDH, kut. 234, br. reg. 42/1-3, izvještaj Paveliću, 12. VIII 1941.

Kako su Talijani gledali na oružani ustanak, zabilježio je i David Sinčić, tada podžupan u Kninu, na osnovi razgovora s generalom Monticellijem. Prema Sinčiću, Monticelli je izjavio da je njegova glavna zadaća da »izvede pacifikaciju« ustaničkog područja, tj. da dođe do »smirenja« između ustaškog režima i »pobunjenih«. Taj cilj on je opravdavao u prvom redu talijanskim interesom za redovito održavanje željezničkog prometa između Knina i Gračaca, za koji promet je isticao da je od »životne važnosti« i za Italiju i za NDH. Zbog toga Talijanima «nije u interesu« da se vodi borba između ustaškog režima i ustanika, nego da se pobunjenim seljacima omogući da se »vrate mirno kućama, da obraduju polja, a ne da se bore i smetaju normalnoj produkciji«. U vezi s tim Monticelli se pozivao i na »humane razloge«, označavajući ustaše kao krivce za ustanak zbog njihovih pokolja. Monticelli je već tada dao do znanja da predstoji mogućnost vojničkog zaposjedanja »čitavog područja pobune«, tj. reokupacija.⁸⁰

U daljnjim izvještajima, tj. analizama nastale situacije, Sinčić je konstatirao glavne zahtjeve koje Talijani postavljaju kao uvjet da se ostvari pacifikacija ustaničkog područja. Medu tim zahtjevima najvažniji bi bili ovi:

1. da »prestane progon Srba«, tj. da vlada NDH »dade garancije ( . . .) pobunjenima, da se vrate svojim kućama«;

2. da se »vrate svi Srbi koji su pobjegli« i da ih se »ne smeta niti osuđuje«.

3. da se poništi odredba o oduzimanju imovine izbjeglih Srba;

4. da se »otvore srpske crkve«.

Ostvarivanje tih zahtjeva omogućilo bi, prema mišljenju Talijana, ove glavne rezultate:

1. prestala bi borba »s pobunjenicima koji nijesu još komunisti«, suzbila bi se opasnost da oni to postanu ako ustaše ustraju »u borbi proti njima«;

2. uveli bi se »sigurnost i mir« u onom dijelu Dalmacije koji je u rukama Talijana;

3. osigurao bi se promet željezničkom prugom Split-Karlovac;

4. spriječilo bi se povezivanje »pobunjenika iz Dalmacije«, tj. »komunista iz Šibenika i Splita« s »onima iz Like, Bosne i okoline Knina«.⁸¹

Sinčić je krajem kolovoza obavijestio vladu NDH da je osobno saznao od generala Monticellija da on i pojedini oficiri »redovito posjećuju vode pobune te s njima pregovaraju«. Monticelli mu je objasnio da se to čini »sa svrhom smirivanja pobunjenih «. U ostvarivanju toga cilja, navodi Sinčić, »Talijani zabranjuju našim vlastima bilo kakovim djelom nastupati protiv pobunjenika«. On se žali da Talijani istodobno toleriraju da »pobunjenici šire letke kroz Knin, gdje slobodno dolaze«. Unatoč nadzoru talijanskih četa, u okolnim selima »pobunjenici manifestiraju kralju Petru, Srbiji, Italiji, a najpogrdnijim izrazima vrijeđaju Hrvatsku, Poglavnika i Hitlera«. Na proteste ustaških vlasti, Sinčić navodi da »Talijani odgovaraju, da se moramo sada strpiti i sačekati par dana dok se o svim pitanjima ne postigne sporazum, a da je cilj njihov da izvrše smirenje pobune, pri čemu mi moramo i nešto popustiti i promijeniti potpunoma svoj dosadašnji stav prema Srbima «.⁸²

I za područje Like ustaški su izvještaji konstatirali dobre odnose između Talijana i pojedinih ustaničkih grupa, u prvom redu onih koje su bile stacionirane uz prugu Knin-Gospić. U svrhu uviđaja u situaciju na tom području, sredinom kolovoza, iz Zagreba su do Gračaca uspjeli stići ustaški funkcionari Vjekoslav Vrančić i Vili Bačić. Oni su u tu inspekciju otišli u svojstvu funkcionara Ministarstva vanjskih poslova NDH, što je bio znak da se u prvom redu radilo o zanimanju za konkretne odnose s Talijanima na terenu. Namjeravali su doći do Knina, ali u Gračacu im je talijanski komandant pukovnik Umberto Salvatores izjavio da ih »ne može prebaciti u Knin, da kod pobunjenika ne bi pokvario sve ono sto je do sada uspjelo urediti u pogledu pruge«. U svom izvještaju 83 o tom putu oni su dosta precizno označili opseg ustaničkog područja: »Glavna su središta pobunjenika u Lici sjeverno od zeljeznicke pruge Gračac-Knin, osobito oko sela Srb, Velika Popina, Bruvno, Donji Lapac i Mazin, ali se njihove snage nalaze i na drugoj strani željeznice i dalje prema jugu u području istočno i sjeverno od Obrovca, a nešto i u Velebitu, južno od sela Medak«.

81 AIHRPH, NG, inv. br. 1305, izvještaj Artukoviću, 25. VIII 1941.

82 AIHRPH, NG, inv. br. 11693, izvještaj Artukoviću, 28. VIII 1941.

U analizama nastale situacije u toku prve polovice kolovoza, navode se imena M. Đujića i P. Popovića kao četničkih vođa, »koji vode pobunjenike« u okolnim selima Vrbniku, Kosovu, Biskupiji, Polači, Strmici, Golubiću. (NOB, U Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, 1, str. 849, izvještaj Nikolića od 16. VIII 1941).

83 AVII, NDH, kut. 235, br. reg. 52/2, Izvještaj od 16. VIII 1941.

Glavno pak pitanje kojemu su posvetili pažnju, bilo je razmatranje «odnosa Talijana i pobunjenika». Polaze od toga da su se mogli osobno uvjeriti »da pobunjenici ne prave talijanskoj vojsci nikakvih poteškoća, niti na pruzi ni na cesti«. U vezi s tim zaključuju da su »pod utiskom, da tu postoji neki sporazum« te da se Talijani kreću prugom i cestom kolima »bez smetnja s istaknutim velikim talijanskim zastavama«. Iz razgovora sa Salvatoresom saznali su »da postoji i izvjestan stalan kontakt između pobunjenika i Talijana«. Na osnovi toga oni zaključuju da bi vojničko svladavanje ustanka moglo »komplicirati odnos s Talijanima«, jer oni »stoje u dobrim odnosima s pobunjenicima«.⁸⁴

84 »Na 8. kolovoza«, navodi se kao primjer u izvještaju, »došli su neki pobunjenici na postaju Medak između Gospića i Gračaca i šetali se naoružani po postaji, na kojoj su bili talijanski vojnici. Na postaju stigao je vlak, a talijanski vojnici davali su znakove putnicima, da ne izađu iz vlaka. Pobunjenici nisu ulazili u vlak. Odnijeli su samo sa postaje dvije puške, oduzete tamošnjim činovnicima, ali su ih kasnije, na traženje Talijana poslali natrag na stanicu. Predstojnik postaje ostao je na ovom mjestu, dok su dva pomoćnika pobjegla. Predstojnika nisu pobunjenici dirali. Iz svega ovoga se vidi, da Talijani stoje u dobrim odnosima s pobunjenicima«. (Isto).

U vezi s ocjenom karaktera oružanog ustanka, Vrančić i Bačić su Talijane, kako kažu, naročito »upozorili i pokazali odgovarajuće letke pobunjenika, iz kojih proizlazi, da je čitava ova pobuna u vezi s ratom Njemačka-Rusija, da se pobunjenici otvoreno nazivaju komunistima i da očekuju pobjedu Rusije, koja će uništiti »neprijatelja čovječanstva«, pod kojim se imaju razumjeti Njemačka i Italija. Mislimo da ćemo reći istinu, ako ustvrdimo, da nam je uspjelo, da mnogi njihovi krivi pogled popravimo«. (Isto).

Spomenute ocjene nastale situacije, koju su od kraja srpnja obilježavali sve dramatičniji događaji, vodile su spoznaji o neposrednoj ugroženosti teritorijalnih interesa fašističke Italije. Zbog toga se ideja o reokupaciji Druge zone postavila kao najefikasnije rješenje, jer bi samo tim putem, prema ocjeni Talijana, anektirano područje imalo »mirno« zaleđe. Opasnost od jačanja ustaničkih snaga pod vodstvom Komunističke partije svakako je bilo glavno opravdanje za ostvarenje toga plana. Zaštita interesa NDH na neki način se vezala s tim pitanjem. Svoj prijedlog za reokupaciju Druge, a zatim i Treće zone, tj. sve do demarkacione linije, general Ambrosio je obrazlagao riječima, »da su ustanici vođeni čvrstim rukovodstvom i da prijeti opasnost ne samo po interese NDH nego da mogu nastati i teže posljedice«.⁸⁵ Dakako da su se u tom planu mogle osjećati i daljnje talijanske teritorijalne aspiracije. Činjenica je da u ostvarivanju tog plana nije bilo neke zdušnije konzultacije sa NDH nego je Pavelić doveden pred gotov čin. Naredba talijanskog General Štaba komandi druge armije za okupaciju Druge zone uslijedila je već 16. kolovoza, o čemu je istodobno Mussolini obavijestio Pavelića. U naredbi se posebno ističe da treba »do maksimuma ubrzati okupaciju« spomenute zone zbog vijesti »o verovatnim skorašnjim pokretima u južnoj Hrvatskoj«.⁸⁶ Mussolini je taj plan opravdavao težnjom da se spriječi ustanička aktivnost i eventualno iskrcavanje Engleza. U svom odgovoru Pavelić je Mussoliniju izrazio punu podršku za ostvarenje tog plana, tj. da NDH »svim svojim sredstvima pomogne Italiji da se suprotstavi svakom iznenadnom udarcu koji bi mogao doći s mora i svakoj prijetnji ustanka«. Pored vojnih snaga, Pavelić je izrazio spremnost i da »civilne vlasti« NDH u Drugoj zoni »pređu pod komandu italijanskih vojnih vlasti«. Također je predložio postavljanje »glavnog upravnog povjerenika« NDH pri komandi Druge armije, koji bi bio veza između te komande i vlade NDH. Mussolini je prihvatio taj prijedlog.⁸⁷ Obavještavajući javnost o novo nastaloj situaciji, ustaše su je nastojali prikazati kao privremeno »uvođenje iznimnih mjera u obalnom pojasu«.⁸⁸ Dakako, razvoj događaja je jasno potvrđivao da su Talijani vodili glavnu riječ. Na sastanku predstavnika NDH i Druge armije, potkraj kolovoza, general Vittorio Ambrosio, komandant Druge talijanske armije, posebno je isticao da se talijanske vojne vlasti zanimaju za propagandnu aktivnost ne samo na teritoriju na kojem se nalaze, nego i na onom s kojim Talijani graniče, »jer su utvrdili da ta promičba s obzirom na prijateljske i savezničke veze između Hrvatske i Italije nije bila mnogo puta najsretnija.« On je tvrdio kako je bilo slučajeva da su i najviši ustaški funkcionari vodili protutalijansku propagandu. Na osnovi zaključka s istog sastanka, vojne snage NDH potpadaju pod talijansku komandu i ne mogu se povećavati nego samo smanjivati, a oružništvo će obavljati službu zajedno sa karabinjerima. Što se tiče ustaških organizacija na tom području, one su morale predati oružje, što je praktično značilo stvaran prestanak njihove djelatnosti. Vlada NDH izdala je saopćenje o novoj situaciji, u kojemu je izrazila punu suglasnost. U saopćenju je, naime, istaknuto da je od 7. rujna 1941. »stupio na snagu izvanredni vojnički sustav na obalnom području jadranskog mora od Ogulina do Mostara pod upravom komandanta II Armate generala Ambrosia«.⁸⁹ U proglasu što ga je objavila stanovništvu komanda Druge armije, obavještavajući o preuzimanju »vojničkih i građanskih ovlasti« na području Druge zone, posebno su se pozivali svi stanovnici »koji su iz kojega god razloga napustili svoju zemlju« da se vrate kućama. Talijanske oružne snage su se obvezivale da »jamce za njihovu sigurnost, za slobodu i za imovinu njihovu«.⁹⁰

85 J e l i ć – B u t i ć, Ustaše i NDH, n. dj.,241.

86 Zbornik dokumenata NOR-a, XIIV1, 312-313.

87 Isto, 332-334.

88 »Hrvatski narod«, 23. VIII 1941; Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/I, 338-339. 89 J e l i – B u t i ć, Ustaše i NDH, 242.

90 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/l, 374-379.

Ostvarivanje ovog plana, tj. pretvaranje Druge zone u demilitarizirano područje, trebalo je u prvom redu započeti širokom akcijom razoružanja stanovništva. Radilo se o tome da je, prema utvrđenom sporazumu, NDH trebala razoružati svoje ustaške formacije, a Talijani ustaničke mase.⁹¹ Daljnji razvoj situacije ubrzo je potvrdio da se taj zadatak neće moći ostvariti onako kako se željelo. Talijani su osobito bili zainteresirani da se izvrši plan razoružanja koji je preuzela NDH, smatrajući da će time nastati povoljnije okolnosti za ostvarivanje vlastitog plana razoružanja ustaničkih masa. Međutim, istodobno su bili svjesni opasnosti jačanja »komunističkog utjecaja«, ocjenjujući ga kao glavnu zapreku u ostvarivanju plana. U tom pogledu tražilo se što veće političko angažiranje ustaškog režima, posebno što efikasnije suzbijanje propagande Komunističke partije. Preuzevši funkciju upravnog povjerenika kod Druge armije, Karčić je već početkom rujna u razgovoru s generalom De Blasiom bio upozoren na potrebu organiziranja takve protukomunističke akcije. Navodeći da po NDH kruži »opsežna pismena promičba širenjem i raspačavanjem raznih letaka komunističke promičbe pisanih u hrvatskom, srpskom i talijanskom jeziku«, De Blasio je isticao da bi ustaške vlasti »trebale da poduzmu organiziranu protupromičbu, u kojoj bi se moralo opovrgavati sadržaje svih komunističkih letaka. Osim toga trebalo bi provesti protupromičbu i postavljanjem po državnim vlastima raznih radiomegafona tako, da hrvatski narod i u zabitnim mjestima u svome jeziku bude upućen o ništavnosti komunističkih nauka«.⁹²

91 U smjernicama koje je upravni povjerenik A. Karčić uputio županima u Karlovcu, Ogulinu, Gospiću, Kninu, Senju, Omišu, Dubrovniku, Mostaru, Bihaću i Jajcu, u pogledu razoružanja navodi se: »Naoružano stanovništvo u obalnom pojasu (t. j. divlje ustaše i ostalo pučanstvo) mora prema nalogu Poglavnika predati svoje oružje kotarskim oblastima odnosno oružništvu, a ove opet skupiti ga kod najbližeg vojničkog zapovjedništva. Razoružanje pučanstva imade se provesti bezuvjetno do 7. rujna 1941, a istodobno talijanska vojska poduzima obsežne mjere za razoružanje pobunjenika i četnika radi potpunog osiguranja hrvatskog pučanstva pred napadima četnika i sličnih banda«. (AVII, NDH, kut. 143, br. reg. 21/2-1, dopis od 30. VIII 1941).

92 AIHRPH, NG, inv. br. 11684, izvještaj od 2. IX 1941. 58

Zbog toga je shvatljivo da su talijanski faktori bili osobito zainteresirani da u razoružavanju i općoj pacifikaciji dobiju što veću podršku srpskih nacionalističkih snaga. U tom svjetlu i treba promatrati sve dotadašnje dodire i dogovore, među kojima onaj u Pađenima označava završni čin. Talijani su Novakoviću Longu i njegovim istomišljenicima obećali podršku i zaštitu koja bi trebala smiriti bar dio ustaničkih masa. U tom bi se pogledu udovoljilo nekim zahtjevima tih snaga. Nije se udovoljilo zahtjevu da se ukloni opći upravni povjerenik kod Druge armije ili da i jedan »komesar bude Srbin», jer bi to zapravo značilo dovođenje četnika u isti rang sa NDH. U vezi s tim treba pak konstatirati da je u samoj praksi to pitanje bilo riješeno time sto je Novaković Longo prihvaćen kao »službeni predstavnik« srpskih nacionalističkih snaga, boraveći i predstavljajući ih uglavnom u Zadru.

Što se tiče ostalih zahtjeva, Talijani su o njima vodili računa, jer je to moglo pomoći smirivanju nastale situacije. Činjenica je da je general Ambrosio već u prvom susretu s Karčićem to dosta precizno dao do znanja. Obavještavajući Lorkovića o svom razgovoru s Ambrosijem, 6. rujna u Karlovcu, dakle odmah nakon Pađena, Karčić navodi da mu je Ambrosio obećao da će »stvoriti red i mir na hitan način makar i sa radikalnim sredstvima«. U vezi s tim Karčić navodi da su u toku razgovora »izbila neka pitanja« koja je Ambrosio »iznesao u obliku želja a o kojima da bi trebalo povesti računa, jer da su u najtiesnijoj vezi sa javnom sigurnošću i sa umirivanjem pučanstva«. Riječ je, kako navodi Karčić, o ovim pitanjima i željama:

»a) U krajevima gdje su Srbi u velikoj većini, obćinski glavari i službenici da. bi trebali biti Srbi i to radi toga, da se uplivom tih ljudi sprieči odnosno odkloni i daljnja mogućnost nereda i pobuna.

b) Da bi trebalo naći načina da se u obalnom pojasu uspostave državni i obćinski službenici odpušteni samo radi toga što su Srbi.

c) Imovina istjeranih ili pobjeglih Srba a i Hrvata da bi trebala biti vraćena u svrhu, da se sprieči stvaranje nezadovoljnika, koji da bi zdvojni mogli ponovno se odmetnuti i stvarati nered.

d) Da bi trebalo produžiti rok za promjenu dinara u Kune za sve one, kojima je to bilo nemoguće bilo radi toga, što su se morali skloniti u šume ili predbjeći u inozemstvo.

e) Da bi bilo uputno da otiđu iz obalnog pojasa one osobe, koje su zauzimale neke vidne položaje koje se možebit smatra sa strane pučanstva odgovornim za razna djela, a to sve u svrhu spriečavanja eventuelnih osveta«. Ambrosio je tom prigodom spomenuo i »pitanje uspostave djelovanja grčkoistočnih crkava i popova«.⁹³

93 AIHRPH, NG, Inv. br. 11722, izvještaj od 7. IX 1941.

Jedna od akcija koje su poduzete u Kninu na liniji talijanske politike pacifikacije bila je otvaranje pravoslavne crkve. Prema podacima koje daje Sinčić, Talijani su doveli pravoslavnog popa u Knin da održi bogoslužje u crkvi, 28. kolovoza, tj. na dan svetkovine Velike Gospe, i tom prilikom «predali su mu pismeno što ima u crkvi govoriti». Istodobno je Monticelli primio delegaciju «domaćih Srba«, koja mu je predala pismenu predstavku s molbom da se otvori crkva. AIHRPH, NG, inv. br. 11693, izvještaj Artukoviću, 28. VIII 1941. Usp. i P l e n č a , «Politička polarizacija«, n. di., 575, koji navodi da su u toku rujna otvorene još neke pravoslavne crkve u okolici Knina.

Radilo se o pitanjima koja nisu nailazila na povoljan odgovor ustaškog vodstva, što je bilo vidljivo i iz Karčićeve reakcije.

Stalno jačanje NOP-a, međutim, najviše je utjecalo na odluku Talijana da vlastitom vojnom silom zaposjednu i preostalo područje, tj. do demarkacione linije. Time bi se ujedno izvršio spoj s okupacionim područjem koje je zaposjedala njemačka vojna sila, čime je NDH bila i formalno okupirana. Dakako da se taj momenat počeo još više odražavati u dosta složenim odnosima na relaciji talijanska okupaciona sila - ustaški režim - četnici. Sve tri strane su, dakako, bile osobito zainteresirane za suzbijanje utjecaja NOP-a, ali to još nije značilo da su i njihovi međusobni odnosi bili usklađeni s tim ciljem. Naprotiv, razvoj situacije u toku ljeta i jeseni 1941. pokazivao je da su oni opterećeni nizom problema. Talijanski vojni faktori bili su sve vise opterećeni iznalaženjem mogućnosti u ostvarivanju plana pacifikacije. Pretpostavljalo se da će se taj cilj uspješnije ostvariti većim angažiranjem vlastite vojne sile na čitavom području do demarkacione linije, kako bi se mogla što neposrednije kontrolirati glavna ustanička žarišta. Za njih je svakako jedan od glavnih argumenata u opravdavanju tih poteza, kako su isticali, bilo očuvanje interesa same NDH, koja se vlastitom vojnom silom nije mogla uspješnije suprotstaviti snagama NOP-a. S druge strane, koliko god je ustaškom režimu bilo u interesu takvo angažiranje talijanske vojne sile, istodobno je bio nezadovoljan činjenicom da je to ujedno značilo osjetno slabljenje vlastitih pozicija. A to se pitanje upravo najosjetljivije ispoljavalo u vezi s tretiranjem statusa i uloge četničkih snaga. Talijanski faktori su iz dana u dan sve vise spoznavali da se treba više okoristiti četničkim snagama u provođenju pacifikacije. Nastojali su svoju zaštitničku ulogu što efikasnije usmjeriti u angažiranje tih snaga na rastakanju pokreta ustaničkih masa, tj. gušenja tog pokreta bez veće oružane intervencije. Izbjeći tu intervenciju koliko god je to moguće, bila je politika koja se ocjenjivala i kao realna i kao racionalna. Budući da su četničke snage s kojima se računalo u ostvarivanju takve politike, istodobno vezale tu svoju ulogu s određenim kompenzacijskim programom u odnosu na ustaški režim, povećavalo se nezadovoljstvo ustaških faktora. Nezadovoljni ustupcima u vezi s reokupacijom Druge zone, ustaše su se sve više suočavali s proširenjem zahtjeva četničkih snaga koji su vodili prema određenoj »autonomiji« i »separatizmu«. Talijani su u ulozi posrednika pokušavali iznalaziti različita taktička rješenja koja bi mogla unijeti određenu ravnotežu u nastaloj situaciji, tj. zadovoljavati i jednu i drugu stranu. Pokazalo se, međutim, da se takav cilj nije mogao ostvarivati kako se željelo.

Da se radilo o sve složenoj situaciji s obzirom na poziciju talijanske vojne sile, potvrđuje činjenica da je već krajem rujna 1941. komanda Druge armije izdala »prethodno naređenje« za daljnje širenje svog okupacionog područja. »Pošto bi ustanici«, navodi se u naredbi, »mogli da prodru u neokupiranu Hrvatsku, može nam biti naređeno da sa trupama uđemo na hrvatsku teritoriju između demilitarizovane zone i demarkacione linije sa nemačkom okupacijom, dok ne uhvatimo kontakt sa Nemcima«.⁹⁴ Konkretna naredba je uslijedila 5. listopada, jedinicama Petog i Šestog talijanskog korpusa naređeno je da zaposjednu područje bivše Treće zone. Ujedno je naređeno da »u zoni koju treba okupirati italijanski organi ne preuzimaju civilnu vlast«.⁹⁵ Upravo će to pitanje biti glavni kamen spoticanja u daljnjim odnosima na relaciji Talijani - ustaše - četnici. Osim za razoružanje stanovništva, Talijani su ipak bili zainteresirani i za funkcioniranje upravnih organa. To je bilo osobito važno s obzirom na odnose prema izbjeglom srpskom stanovništvu. Talijani su bili zainteresirani za to da se ono vrati i da mu se osiguraju nužni uvjeti za egzistenciju i zaštitu. Računalo se da je to najefikasniji put za razbijanje ustaničkih masa. U uputama koje je izdala komanda Petog talijanskog korpusa za postupak jedinica na novookupiranom području, navodi se potreba određenog nadzora nad upravnim organima NDH u pogledu uvida »da će se starati o ishrani stanovništva i da će vratiti imovinu stanovnicima koji se budu vratili«. Ondje gdje nema tih organa, naređuje se »imenovati naše poverenike u opštinama«. U vezi s djelovanjem jedinica Ustaške vojnice, koje su se trebale povući, naređuje se da »svakako treba sprečiti i odmah osujetiti pokušaje pokolja, makar i hapšenjem ponekog ustaškog rukovodioca«.⁹⁶

94 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/I, 390, naredba od 28. IX 1941.

95 Isto, 421-422.

96 Isto, 435-437, datirano 9. X 1941.

Svakako su na pitanju razoružanja i kompetencija upravnih organa ustaški faktori pokazivali najveću osjetljivost. Nemirenje s razoružanjem vlastitih jedinica opravdavano je ocjenom da je »dosadašnje iskustvo pokazalo da nenaoružano pučanstvo postaje žrtvom četnika i komunista, koji oružje ne predaju, a koje je veoma teško razoružati«.⁹⁷ Ta su pitanja zaokupljala glavnu pažnju talijanskih i ustaških predstavnika na sastanku u Rijeci i Opatiji, 15-16. studenoga. Talijani su inzistirali na tome da vlada NDH dade određene »odredbe o amnestiji« i ustupke, tj. jamstvo koje treba da se »najšire primijeni na sve stanovništvo koje se vratilo u svoja prebivališta i koje ispoljava miroljubivost i želju da se ponovo prihvati svog redovnog zanimanja«.⁹⁸ Vlada NDH se suglasila da »ispita mogućnost ponovnog vraćanja u službu činovnika lokalne uprave«, da se otvore škole »koje će moći da koristi i pravoslavno stanovništvo«, da se onima koji su se vratili u svoja boravišta odobri zamjena dinara kunama. Dogovoreno je da se u Drugoj zoni »rasporedi nekoliko bataljona regularne ustaške milicije sa dobrim rukovodećim kadrom i to u mesta naseljena hrvatskim življem, da bi zajedno sa trupama Armije sadejstvovali u akcijama hvatanja i čišćenja komunističkih snaga«. Također je dogovoreno da se pojačaju snage oružništva NDH.⁹⁹

97 AIHRPH, NG, inv. br. 12068, pismo Lorkovića Karčiću, 17. X 1941.

98 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/l, 639.

99 Isto, 639-640.

Daljnji razvoj situacije pokazivao je međutim, da je pacifikacija područja južno od demarkacione linije sve više opterećivala i jednu i drugu stranu. Smirivanje ustaničkih masa i odbjeglog stanovništva povratkom i davanjem ustupaka nije davalo ni približno one rezultate koji su se očekivali. U tom pogledu NOP se sve vise iskazivao kao glavni faktor koji je onemogućavao taj proces. Mjere koje je u vezi s tim poduzimao ustaški režim nisu imale željenog efekta. Karakterističan je primjer u tom pogledu bio odjek proglasa što ga je potkraj prosinca 1941. uputio Andrija Artuković u svojstvu ministra unutrašnjih poslova NDH stanovništvu u Drugoj zoni. Ovaj put se za glavni uzrok što je »jedan dio pučanstva napustio svoje domove, te se već dulje vremena potuca po šumama i planinama«, ističe djelatnost »komunističkih agitatora«. U tom proglasu, koji je u obliku letka raspačavan, pozivano je odbjeglo stanovništvo da se vrati kućama uz isticanje jamstva ustaških vlasti za njegovu sigurnost.^l00 Uskoro su, međutim, upravni organi NDH na pojedinim područjima morali konstatirati da taj proglas »nije postigao nikakav uspjeh« .¹⁰¹

Ovdje, međutim, glavnu pažnju privlači pitanje mjesta i uloge četnika u sklopu odnosa talijanske vojne sile i organa ustaškog režima, tj. u kojoj je to mjeri i na koji način utjecalo na pacifikaciju. Treba odmah reći da je i jedna i druga strana nastavila izražavanje nezadovoljstva u pogledu međusobnih odnosa. Unatoč tome što je općenita ocjena talijanskih vojnih faktora izražavala određeno zadovoljstvo situacijom u svom okupacionom području, za razliku od ostalog područja NDH gdje »ustanak potkopava samu ideju državnog jedinstva«, ipak se kao glavni razlog što proces pacifikacije ne ide željenim tokom, isticala optužba da ustaški režim ne provodi utvrđene dogovore. Ukazivalo se da se pojedina pitanja ne rješavaju (vraćanje imanja i dobara Srbima, njihovo uključivanje u službu, snabdijevanje stanovništva namirnicama i dr.) ili se rješavaju tek djelomično, uglavnom na intervenciju talijanskih vojnih komandi. Izražavano je nezadovoljstvo jačanjem ustaških i oružničkih formacija u Drugoj zoni. Zaključivalo se da je riječ o sračunatoj politici kojoj je cilj umanjiti ugled talijanske okupacione sile u srpskom stanovništvu. Prema ocjeni Generalštaba talijanske kopnene vojske, to su bili pokazatelji jačanja germanofilske tendencije u ustaškom vodstvu nasuprot italofilskoj, kojoj je glavni predstavnik Pavelić, a koja prema toj ocjeni sve više slabi.¹⁰²

100 AIHRPH, NG, inv, br. 18480. .

101 AIHRPH, NG, inv. bi: 18480, izvještaji Župske redarstvene oblasti u Dubrovniku, 6. i 11. II 1942.

102 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2, 496-502.

S druge strane, područni organi NDH upućivali su pritužbe talijanskim vojnim faktorima kao glavnim krivcima za neuspjehe pacifikacije. U tom pogledu posebno se isticala zaštitnička uloga Talijana prema četnicima, kojima je namjenjivana uloga značajnog faktora u slabljenju ustaškog režima i teritorijalnoj dezintegraciji NDH. Kao glavni cilj takve politike isticala se težnja za izdvajanjem tog područja iz NDH i njegovim pripajanjem Italiji. Kao glavni nosilac takve politike označavane su snage »talijanske iredente« u Zadru, koja je usko povezana sa četničkim snagama, tj. njihovim glavnim predstavnicima, u prvom redu s Novakovićem Longom. Isticalo se da takva politika ima podršku pojedinih talijanskih komandanata, što je posebno vidljivo u komandi divizije »Sassari«, sa sjedištem u Kninu. Nosioci takve politike daju prednost četničkim faktorima u odnosu na organe NDH. Od njih, prema ocjeni ustaških organa, potječu glavne smjernice za držanje četničkih elemenata.¹⁰³ Na taj se način stvara posebno raspoloženje koje se odražava na razvoj političkih prilika u tom području. Ono se, prema istim ocjenama, u prvom redu ogleda u sve slobodnijem kretanju četničkih elemenata i njihovu neovisnom statusu u odnosu na organe NDH.¹⁰⁴ U vezi s tim ukazuje se na različite momente koji potvrđuju takav status. Prema podatku koji daje Nikolić, četnički vode Đujić i Popović objavili su sredinom studenoga poseban letak »koji sadrži uvjete pod kojima bi se četnici primirili«. Prema Nikoliću, »ide se za tim, da bi se barem izvojevala 'neka autonomija' za grkoistočnjake na ovom području ili neki corpus separatum - naravno na našu štetu«. U pogledu sadržaja zahtjeva, Nikolić navodi da četnici traže »što se tiče činovništva, obćine, naknade štete i oružništva - povratak na staro«, a da se na čelo kotarske oblasti postavi talijanski komesar. On zaključuje da su ti zahtjevi ipak u prvom redu rezultat poticaja i podrške koju grupa talijanskih oficira s Gazzinijem na čelu daje četnicima. Glavni cilj takve akcije bio bi, prema Nikoliću, potpuno istiskivanje ustaških organa iz Knina, gdje su se oni još nalazili.¹⁰⁵ U vezi s tim registriraju se i određene pripremne akcije četnika, tj. izražava bojazan da dođe do njihova eventualnog napada na Knin i ostala mjesta.¹⁰⁶ Upozorava se da četnici preuzimaju vlast u pojedinim selima potpomognuti Talijanima.¹⁰⁷ Posebno se pritužbe upućuju na odnos Talijana prema »glavnim vođama pobunjenika« Đujiću i Popoviću. Demantiraju se izjave Monticellija da su oni već razoružani i onemogućeni u daljnjem djelovanju. Ukazuje se na njihovo suprotno ponašanje, tj. punu slobodu kretanja i akcije.¹⁰⁸ Sve se to radi u suradnji s talijanskim vojnim faktorima i pod njihovom zaštitom. Kao očit primjer takvog ponašanja navodi se nesmetano kretanje Đujića i Popovića, koji dolaze u Knin i Drniš.¹⁰⁹

103 Prema ocjeni Sinčića, većina komandnog kadra i ljudstva divizije »Sassari» »djeluje po uputama i željama talijanske iredente iz Zadra i Nike Novakovića Longe« i u »vrlo dobrim je odnosima sa svim vođama srpsko-četničke pobune, surađuje s njima, druži se s njima, a mrzi Hrvate». (AVII, NDH, kut, 235, br. reg. 5/2, izvještaj Lorkoviću, 9. X 1941). Prema riječima župana Nikolića, talijanski vojni faktori u Kninu su podijeljeni u dvije grupe. Jedna se, na čelu s generalom Monticellijem, »iskazuje za iskrenu i lojalnu saradnju« sa NDH, a druga se, na čelu sa pukovnikom Gazzinom Gazzinijem, »tobože, drži po strani, a u stvari je u najtješnjim vezama sa pobunjenicima, kojima dava upute za daljnje držanje«. (AVII, NDH, kut. 234, br. reg. 14/1, izvještaj od 27. XI 1941.).

104 Dotičući to pitanje u svom izvještaju Lorkoviću, 10. XI 1941, poslanik NDH u Rimu Stijepo Perić iznosi gledište na osnovi razgovora sa Pietromarchijem: »Ova zaštita srpskog elementa kod nas, koja se na svakome koraku susreće kod II armade, i koja u svakoj izmjeni misli sa Pietromarchi-em, dolazi do upadnog izražaja, nije manifestacija njihovog humanog osjećaja niti strategijsko-politička nužda održanja unutarnjeg mira radi opasnosti izvana. Stekao sam duboko uvjerenje, da žele steći simpatije naših Srba i Srba uopće. Prvi su im potrebni u Hrvatskoj kao protuteza germanofilskim Hrvatima, te preko istih žele u svoje vrijeme vršiti i izvjesni utjecaj na politiku Srbije«. (AH, MVP, NDH, kut. 8).

105 AVII, NDH, kut. 234, br. reg. 14/1, izvještaj od 27. XI 1941.

»Na oko se čini«, zaključuje Nikolić, »kao da se zahtjevi pobunjenika iz okolice Knina ne poklapaju sa zahtjevima pobunjenika iz okolice Drvara i Bos. Grahova. Ali u stvari to je samo prividno i jedna proračunata taktika, kako bi pobunjenici najprije preuzeli vlast u Kninu i na taj način isključili naš utjecaj. Drugim riječima, cilj im je, da stvore ono i onakovo stanje, kakovo je danas u Drvaru i Bos. Grahovu. Tamo nema naših vlasti i s obzirom na držanje Talijana - nije ih moguće uzpostaviti; svako uzpostavljanje - po riečima gospodina generala Monticelli značilo bi izazov i novu pobunu. Kad bi se to dogodilo - kako on to kaže, značilo bi da naše vlasti nikako ne mogu doći u ta mjesta i da je najbolje za smirenje duhova da ostane status quo, t. j. da vladaju pobunjenici sa Talijanima«. (AVII, NDH, kut. 195, br. reg. 8/5, izvještaj od 8. XII 1941).

106 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 1, str. 938, Nikolićev izvještaj od 13. XI 1941.

107 Ustaški organi navode podatak da su 28. X 1941. Talijani pregovarali sa četničkim vođama oko Knina Đujićem, Popovićem i Bogunovićem, »priznavajući ih kao poglavare sela i prema njima se odnose kao prema službenim licima«. (AH, NDH, Ustaša, kut. 7, Pregled akcija u obalnoj zoni za IX-XII mj. 1941 i I mj. 1942). Nikolić navodi da u Golubiću »oboružani pobunjenici vrše službu u zajednici sa talijanskim karabinjerima radi održanja reda i mira, kao i da vođa pobunjenika Pajo Popović postavlja i imenuje glavare izjavljujući, da za njega ne vriede zakoni Nezavisne Države Hrvatske i da je on tu gospodar«. (AVII, NDH, kut. 195, br. reg. 31/5, Nikolićeve primjedbe na Monticellijevo pismo od 4. X 1941, nedatirano).

108 U pismu Monticelliju, 14. XI 1941, Nikolić se žali da su četnici polagali zakletvu protiv NDH, koju su akciju organizirali Đujić u Strmici, Popović u Biskupiji i Bogunović u Polači. (A VII, NDH, kut. 221, br. reg. 18/6).

109 Nikolić je obavijestio da je 5. X »osvanuo Knin pun četnika, od kojih je većina nosila na glavi šajkače i razne četničke odore te su izazovno u raznim skupinama stupali po Kninu, a na čelu glavne skupine bio je poznati voda četnika pop Momčilo Đujić«. U isto vrijeme Pajo Popović »je otišao u zgradu talijanske divizije i tamo se za izvjesno vrieme zadržao«. Prema takvom se ponašanju, zaključuje Nikolić, »talijanska vojska i njeni karabinjeri drže vrlo pasivno što izazivlje dojam, da su četnici slobodni, da u Kninu rade i da se ponašaju što hoće i kako hoće«. (AVII, NDH, kut. 195, br. reg. 31/5, Nikolićeve primjedbe na Monticellijevo pismo od 4. X 1941, nedatirano; AVII, NDH, kut. 195, br. reg. 6/5, izvještaj od 5. X 1941). Popović je ranije, 22. IX, kako se javlja u izvještaju Zapovjedništva Jadranskog divizijskog područja u Mostaru, bio i u Drnišu, gdje se sastao s talijanskim oficirima. (AVII, NDH, kut. 61, br. reg. 23/8, izvještaj od 14.X 1941.).

Takav razvoj situacije izazivao je očito nezadovoljstvo i zabrinutost ustaških organa zbog rapidnog slabljenja njihovih kompetencija. To je došlo do izražaja u razgovoru Nikolića i Dalmazza u Splitu, 18. studenoga 1941.110 Razvoj događaja je utjecao na iznalaženje novih taktičkih koraka. Sinčić je bio zagovornik taktike izvjesnih ustupaka prema srpskom stanovništvu. Riječ je zapravo o nastanku prvih ideja u ustaškom vodstvu da se tim putem osigura proces pacifikacije, koji bi trebao imati određene dalekosežnije ciljeve. Svakako se glavna težnja ogledala u traženju novih mogućnosti u suzbijanju utjecaja narodnooslobodilačkog pokreta. S druge strane, sve više je dolazila do izražaja i težnja da se što više oslabi utjecaj talijanskih vojnih faktora, koji utjecaj nastoje ojačati u srpskom stanovništvu pod parolom zaštitnika od ustaškog režima. Prve konkretnije korake u tom pravcu Sinčić je poduzeo u prosincu 1941, kada je zapravo preuzeo funkciju župana i stožernika u Kninu. Bila su to zapravo ispitivanja mogućnosti određene suradnje s onim elementima u srpskom stanovništvu u gradu i na selu, koji su u oružanoj borbi gledali također jednu od glavnih opasnosti za vlastitu egzistenciju.¹¹¹ Uskoro će se pokazati i interes druge strane, tj. četnika, za mogućnost određene suradnje, što će dobiti podršku i talijanskih okupacionih faktora. Uzrok se tome, dakako, prevenstveno nalazio u daljnjem jačanju narodnooslobodilačkog pokreta kao faktora koji je sve opasnije ugrožavao pozicije svih zainteresiranih strana.

110 AVII, NDH, kut. 234, br. reg. 3/1, Nikolićev izvještaj 19. XI 1941.
111 Takva gledišta Sinčić je dao do znanja na »političkim skupštinama», koje je održao u prosincu u Kninu i Drnišu. Također je dolazio u dodir s pojedinim glavarima srpskih sela i davao im materijalnu pomoć. U tom pravcu tražio je od pretpostavljenih u Zagrebu da se Srbi koji s otpušteni iz službe ponovo prime, te da mu se šalju veće količine hrane i novca. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 1,972-974, izvještaj od 23. XII 1941).

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument