Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945
Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument


Pokušaj poduzimanja veće četničke ofenzive protiv NOP-a

 

U planovima organiziranja četnika kao što efikasnije oružane sile protiv NOP-a, sve je više bila privlačna ideja da se ostvari povezivanje glavnih četničkih grupacija na talijanskom okupacionom podruju. Ideja o stvaranju »nacionalnog koridora«, koji bi tvorile četničke snage, što su bile stacionirane u Crnoj gori, Hercegovini, Dalmaciji Lici i zapadnoj Bosni, zaokupljala je četničko vodstvo još od ranije. Kako se vidi, ona je bila formulirana i u prikazanom »Elaboratu Dinarske divizije«, iz ožujka 1942. Birčanin je u svakom slučaju mogao biti posebno zainteresiran za ostvarivanje te ideje, jer bi to značilo važan korak u daljnjem organiziranju četničkih snaga, koje su bile pod njegovom komandom. U lipnju 1942. Jevđević je ponudio Birčaninu iz Hercegovine »dve hiljade ljudi da se prebaci u hrvatsku i dalmatinsku zonu. Obrazloženje za to«, ističe on, »lako bih našao, a to bi bilo u smislu tvojih planova o povezivanju svih krajeva u Tvojoj zoni« .156

Usko povezana s tom idejom bila je i zamisao o poduzimanju snažnije ofenzive protiv snaga NOP-a u pravcu zapadne Bosne, gdje se zbog prodora proleterskih brigada vršila glavna koncentracija partizanskih snaga. Mihailović je polazio, naime, od ocjene da je NOP u zimu i proljeće 1941/1942 pretrpio vrlo teške udarce, tako da je glavnina njegovih snaga potisnuta iz Srbije, Crne Gore, Hercegovine, istočne i srednje Bosne. Poduzimanje snažnije ofenzive u zapadnim krajevima značilo bi i zadavanje odlučujućeg udarca NOP-u. Tako bi se onemogućilo da se on oporavi, i dalje širi. Takav bi pothvat, računalo se, omogućio i povezivanje svih četničkih snaga od Srbije do Slovenije. 157 O mogućnosti ostvarivanja toga plana po svoj prilici je raspravljano na sastanku Mihailovića i grupe četničkih rukovodilaca, 22-23. srpnja 1942. u Zimonjića Kuli, nedaleko od Avtovca. Bio je to ujedno i susret Mihailovića s Birčaninom, koji je u srpnju obilazio četničke jedinice u Hercegovini. Sastanku su još prisustvovali Pavle Đurišić, Jevđević, Zaharije Ostojić, Ivanišević, Milan Santić i grupa četničkih komandanata iz Hercegovine. 158 Sastanak je mogao biti i određena reakcija na tzv. Zagrebački sporazum iz lipnja 1942,zbog bojazni od posljedica koje može izazvati povlačenje talijanskih trupa iz tzv. treće zone.

155 Isto, 547, Ivaniševićevo pismo Bjelajcu, 19. VIII 1942.

156 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/1, 404.

157 Opširnije M i š o L e k o v i ć, »Planovi Draže Mihailovića za uništenje partizanske države' u zapadnoj Bosni u drugoj polovici 1942. godine«, JIČ, 1-2/1966, 79 id.

158O ovom sastanku nema sačuvane dokumentacije, izuzev jednog talijanskog izvještaja. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/1, 428; »Tajna i -javna saradnja četnika i okupatora 1941-1944«, izbor i objašnjenja Jovan Marjanović, Beograd 1976, 40-42; M a r j a n o v i ć, Draža Mihailović, n. dj., 258).

Svakako su napori četničkih rukovodilaca za pokret četnika prema zapadnoj Bosni započeli odmah poslije sastanka u Avtovcu. Bilo je zamišljeno - što se može zaključiti iz događaja koji su kasnije slijedili - da Birčanin obavi sve neposredne dogovore s talijanskim komandantima, a također da on preuzme operativnu komandu tih jedinica. Petar Bačović i Jevđević su početkom kolovoza javljali Birčaninu da njegovo naređenje »za vojnu akciju u pravcu zapadne Bosne« nije moguće realizirati, jer se tome protivi komanda Šestog talijanskog korpusa u Dubrovniku, te traže da Birčanin intervenira kod zapovjednika Osamnaestog talijanskog korpusa u Splitu. 159 Budući da se odluka nije mogla donijeti u Splitu, Birčanin je upućen na razgovor sa zapovjednikom Superslode, generalom Roattom. Uoči odlaska u Rijeku, on je izvijestio Mihailovićev štab: »Pripreme za otvaranje koridora o kome smo govorili privode se kraju, mada to umnogome zavisi od Italijana«.160 Birčanin je boravio u Rijeci 7-23. rujna, gdje je razgovarao s Roattom. Razgovori su vođeni 10-12. rujna i, kako sam navodi, Roatta je bio »očito zagrejan mojom idejom«, pa je zbog toga »otputovao avionom u Rim da u glavnom štabu idejstvuje odobrenje za rad«. »Osnovna ideja plana«, izvještavao je Birčanin Mihailovića, »sastojala se u sledećem: koristeći povoljnu okolnost da su komunističke glavne snage grupisane na jednoj relativno suženoj prostoriji, treba ih napasti nadmoćnijim snagama, koncentričnom akcijom po svim raspoloživim pravcima, angažujući gro četničkih snaga i 2-3 italijanske divizije sa ciljem da se komunisti primoraju na odsudnu bitku i da im se po svaku cenu spreči eventualno izvlačenje«. Na Roattino inzistiranje da se u operaciju uključe i oružane snage NDH, Birčanin navodi da je pristao na »učešće domobranskih jedinica«, i to da one zauzmu defanzivne položaje. 161 Prema podacima iz talijanskog zapisnika o razgovorima, Birčanin se predstavio kao »moralni vojni vođa četnika Hrvatske«, pod čijom komandom se nalazi 9000 naoružanih i 50.000 nenaoružanih četnika u Dalmaciji, Lici i Hercegovini. Birčanin je izjavio da nije ovisan o Mihailoviću i da ovaj »odobrava saradnju« njegovih četnika s Talijanima. Kao jedan od osnovnih razloga za poduzimanje spomenutog plana Birčanin je istakao da »četnici vide u partizanima zajedničkog neprijatelja br. 1«.162

159 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 519. O kakvom je planu riječ, govori sam Birčanin u pismu Mihailoviću, krajem rujna: »U nameri da ostvarim terensku vezu sa Vama, a shodno Vašem naređenju za realizovanje koridora između Hercegovine i Zap. Bosne naredio sam, još za vreme svog bavljenja u Hercegovini, da jedan odred jačine 3.000 četnika preduzme operacije opštim pravcem: Nevesinje-Pozor-Livno-Glamoč-Bos. Grahovo s tim, da taj odred docnije dirigujem shodno situaciji. Moje naređenje međutim nije moglo biti izvršeno iz razloga što komandant VI armijskog korpusa italijanske vojske nije dozvolio odlazak četnika iz Hercegovine, verovatno iz bojazni od eventualnih novih nemira, koje bi izazvali komunisti ili bi saznali za otsutnost četnika«. (Isto, 641).

160. Isto, 585.

161 Isto, 641;-642, Birčaninovo pismo Mihailoviću, krajem rujna 1942. Usp. i V o j m i r K l j a k o v i ć, «Četništvo u Dalmaciji 1941-1943. godine (politički aspekt),« Zbornik IHRPD, sv. 3, 618 i d.

162 »Tajna i javna saradnja četnika i okupatora«, n. dj., 46-48.

Nešto prije Talijani su poduzeli jednu vojnu operaciju u Dalmaciji u kojoj su sudjelovale i hercegovačke četničke jedinice pod imenom MVAC. Riječ je o talijanskoj operaciji »Albia« protiv partizanskog bataljona »Jozo Jurčević« na području Biokova, krajem kolovoza i početkom rujna. U njoj je sudjelovalo 680 četnika koji su krenuli od Stoca i preko Ljubuškog i Imotskog izbili kod Makarske na more. Četnički komandant Baćović označio je tu akciju kaznenom ekspedicijom, a po instrukcijama Mihailovića ona je trebala biti iskorištenaa »da se postavi siguran kanal za vezu s Dinarskom divizijom«. 163

Roatta je, nakon razgovora s Birčaninom, otputovao na konzultacije u Rim, a 19. rujna već je bio u Zagrebu, tražeći Pavelićevu suglasnost. Iako je Pavelić oklijevao s odgovorom, ipak je dao načelni pristanak za izvođenje zajedničkih operacija, s tim da se snage NDH ne mogu uključiti prije 15. listopada. 164 Na drugom sastanku s Roattom, 21. rujna, kojemu je pored Birčanina prisustvovao i Jevđević, četnički su predstavnici upoznati s mogućnošću sudjelovanja četnika u planiranoj operaciji »Dinara«, koja je zamišljena da bude manjih razmjera. Dogovoreno je da bi u toj operaciji sudjelovale »antikomunističke jedinice iz Hercegovine, gde ih ima previše, ili iz drugih rejona«, a ako bi operacija bila odgođena te bi jedinice bile prebačene »radi potpomaganja odbrane na području između Imotskog i Gračaca«. Ispostavilo se da su u tim razgovorima važnija bila pitanja političkog karaktera, za koja je Roatta ovaj put pokazao veću osjetljivost, zasigurno po instrukcijama iz Rima a i Pavelićevim protestima. Roatta je, naime, tom prilikom u vezi s »političkim pitanjem četničkog pokreta« precizirao da će četničke formacije »sarađivati sa italijanskim oružanim snagama jedino sa ciljem da se suzbije komunizam i stanovništvu vrati mir i spokojstvo.« To znači da talijanske snage »ne mogu pomagati četnike za druge ciljeve; četničkim manifestacijama treba oduzeti svaki politički karakter i moraju se ukloniti sva obeležja koja imaju protihrvatski karakter«. U vezi s tim je Roatta postavio i pitanje uloge Mihailovića, tj. da mu se precizno odgovori da li se pod njegovom nadležnošću nalaze četničke formacije koje su pod komandom Birčanina i Jevđevića. Na to pitanje oni su odgovorili: »Draža Mihailović je efektivni vođa samo stare Srbije i Makedonije i tamo deluje u sporazumu sa generalom Nedićem, predsednikom srpske Vlade. Za ostale oblasti, on je samo moralni vođa sa kojim komandanti sarađuju ukoliko njegova naređenja vode računa o stvarnim interesima Srba.

Sada, u Bosni i Hercegovini srpski narod prema Italiji gaji takve osećaje priznanja da protiv nje nikad ne bi mogao ništa preduzeti, čak ako bi to naredio Mihailović ili neko drugi.

Cilj četnickih snaga je, načelno, da spase srpski narod i da (se) stvori izvesno sredstvo koje će kad završi rat moći da materijalizuje granice srpske države«. 165

163 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/1, 614-615.

164 isto, 641-642.

165 Isto, 882..

O tim je pitanjima, međutim, bilo riječi i na sastanku što ga je sutradan talijanski pukovnik Carla, kao predstavnik Superslode, održao s Birčaninom, Jevađvićem i Grđićem. Birčanin je tom prilikom izrazio određeno nezadovoljstvo posljednjim razgovorom s Roattom, tj. »mučan utisak« što ga je dobio čudeći se da se »posumnjalo u njegovu i uopšte četničku lojalnost prema Italijanima«. Carla je dao do znanja da je povjerenje Roattino u četnika »potpuno i apsolutno, jer ne samo da je do sada data stvarna podrška pokretu, već su razbijeni svi hrvatski pokušaji da se minira egzistencija četničkih antikomunističkih formacija i da se sa komandnih položaja udalje najeminentnije starešine, medu kojima i sam Trifunović i najbolji oficiri«. Ono što je kod Talijana izazvalo »neprijatan utisak«, jest Birčaninov susret s Mihailovićem u Avtovcu, »koji je bio održan bez znanja italijanskih vlasti«. Ističući talijansko gledište prema kojem se dopusta »da u četničkim redovima treba da vlada srpski nacionalistički, antikomunistički duh «, Carla je upozoravao da treba izbjegavati «svaku vidnu političku manifestaciju« koja bi izazvala reagiranje NDH s kojom Italija ima saveznički ugovor. Birčanin je tom prilikom precizirao glavne elemente daljnje suradnje u cilju da ona bude »potpuna, apsolutna i efikasna«:

»a) Dopustiti da se podesnom propagandom održava srpski nacionalističkii duh, kojim su četnici nadahnuti, bez ubadanja Hrvata, sa ciljem da se vežu mase, kako ne bi pale u klopku vrlo aktivne partizanske propagande.

b) Drugarsko poverenje u potpunu lojalnost četnika, starešina i boraca, a naročito u onoga ko upravlja pokretom.

c) Na čelo svih formacija postaviti bivše jugoslovenske oficire, odabrane medu onima koje komandanti budu predložili kao najpodesnije i dopustiti četničkim komandantima najveću moguću samostalnost što se tiče njihovih unutrašnjih odnosa između starešina i boraca, pa i između viših i nižih starešina, uvek u okviru direktiva i borbenih zapovesti dobijenih od italijanske više komande« .166

Iz Birčaninova izvještaja, koji je odmah uputio Mihailoviću, vidljivo je da je on bio nezadovoljan razgovorima u Rijeci. Istakao je da je sastanak s Mihailovićem u Avtovcu izazvao jače nepovjerenje talijanskih vojnih faktora, i da je ono upravo glavni krivac što nije uspio dogovor oko bitnog zadatka, tj. odobrenja operacije i borbe četnika protiv glavne partizanske grupacije na području Glamoč-Livno-Duvno-D. Vakuf-Jajce, a što bi bio značajan doprinos »produbljenju kolaboracije između Italijana i četnika«. 167 O rezultatima Birčaninova boravka u Rijeci obavijestio je Mihailovićev štab i kapetan Ivanišević. On je posao od ocjene da su, naprotiv, rezultati, koje je Birčanin postigao »ogromni«. Četnicima je obećana veća količina oružja (2000 pušaka za Dinarsku diviziju i 1000 za Liku, tj. za četničke posade u Medku i Otočcu), a u toku listopada predviđena je isporuka još većih količina. Mihić je i službeno od Talijana potčinjen Birčaninu. »Uslov da sve ovo realizujemo«, zaključuje Ivanišević, »je, da se obustavi akcija protiv Hrvata i Muslimana, jer oni protestuju preko Nemačke, koja opet vrši presiju na Rim. Visoki interesi opšte stvari nalazu da ne kidamo sada, kad toliko očekujemo od njih. Muslimani i ustaše odn(osno) Hrvati platiće ceh pre ili posle, za njih ima vremena, jer nemaju gde, ostaju nam jednako pod ruku.«168

166 Isto, 884-885.

167 Isto, 643-645.

168 Isto, 636.

U planiranoj operaciji protiv partizanskih snaga, koja je poduzeta početkom listopada u pravcu Prozora, sudjelovalo je, prema četničkim izvorima, oko 5500 četnika. 169 Nakon te operacije još su se više zategnuli odnosi između Roatte i Birčanina. Roatta je, naime, poslije masovnih pokolja koje su četnici nešto ranije i tom prilikom izvršili nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, na pritisak Pavelića uputio Birčaninu telegram s prijetnjom, da, ako nasilja ne prestanu, »biće obustavljena prehrana i plaćanje nadnica onim formacijama, kojima pripadaju krivci tih nasilja. Ako bi ta ilegalna situacija i napred trajala, preduzeće se strože mere« 170 Birčanin je u odgovoru - kako obavještava Mihailovića - među ostalim izjavio da je »pogrešio što je u početku saradnje prevideo obaveze Italije prema Hrvatskoj, kao saveznici, jer je ta činjenica u stvari ometala i ometa kolaboraciju«. Birčanin je ujedna izražavao Mihailoviću i nezadovoljstvo emisijama londonske radio-stanice za Jugoslaviju, navodeći da »sve češće zloupotrebljava namenjenu joj ulogu i zadatak (. . .), snaži komunističku misao u našoj zemlji, glorifikujući akciju 'rodoljuba'«. U vezi s tim je sugerirao Mihailoviću da intervenira kod emigrantske vlade, tražeći ujedno da se preciziraju odgovori na neka bitna pitanja budućnosti. Obraćajući se Mihailoviću, on je formulirao ova pitanja:

» 1. Borimo li se mi za Jugoslaviju ili za Srbiju?

2. Ako se borimo za Jugoslaviju, onda kako će ona biti uređena? Da li sporazum Cvetković-Maček neće biti uzet kao baza za to buduće uređenje, kako to tvrde gotovo svi Hrvati?

3. Koga pomaže vlada, nas ili komuniste?

4. Kako gledate Vi na ove probleme i na ovakav rad vlade?

5. Dali mi svojom današnjom borbom slučajno ne nivelišemo teren za buduće ustoličenje te iste vlade, koja danas slavi i veliča borbu komunista partizana, ne vodeći ni najmanje računa o stvarnom stanju duhova i a žrtvama, koje Srbi podnose od komunista i od Hrvata u borbi za odbranu, ne samo ugroženih nacionalnih ideala, nego i golih života.

Ja mislim da imam pravo i da mi je dužnost, obzirom na čelu moju prošlost i na današsnju moju ulogu, da ova pitanja ovako formulišem i da odgovor, koji na njih dobijem, dostavim onima, koji se bore pod najtežim prilikama protiv komunističko-hrvatske ideologije«. 171

169 Opširnije Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 655-656.

170 Isto, 672.

171 Isto, 676.

Očito je bilo da je Birčanina sve više opterećivalo pitanje veće koncentracije četničkih snaga na području tromeđe Dalmacije, Like i Bosne, u cilju poduzimanja ofenzive protiv »Bihaćke republike«. Time bi se, prema njegovu mišljenju, ojačalo to područje kao jedan od glavnih punktova četničkih snaga u Jugoslaviji. S druge strane, računalo se da bi to bila uspješna demonstracija vlastite vojne snage pred Talijanima, što bi kod njih moglo samo ojačati poziciju četnika i samog Birčanina kao faktora koji treba sve više respektirati. U tom cilju, Birčanin je bio zainteresiran da istraje na ostvarivanju plana a prebacivanju veće četničke grupacije iz Crne Gore i Hercegovine na spomenuto područje. On je 12. listopada uputio zahtjev Roatti da se dopusti prebacivanje 3000 četnika iz Crne Gore u područje Knina, navodeći da bi bila »neopravdano« protivljenje NDH toj akciji. Također je, uz zahtjeve za naoružanje, odjeću i opskrbu, tražio da se u Split sto hitnije upute jugoslavenski oficiri iz zarobljeničkog logora u Sulmoni.172 Mihailović je osobno bio zadovoljan dotadašnjim Birčaninovim radom i davao je punu podršku spomenutoj akciji. Polazio je od toga da je u postojećoj situaciji »najvažniji zadatak, da se definitivno prečisti sa komunistima«, pri čemu je u prvom redu mislio na područja Hercegovine, Dalmacije, Like i zapadne Bosne. U tom cilju davao je smjernice da »treba raditi dogovorno sa vojvodom Birčaninom« koga treba »što bolje podražvati u radu«. S druge strane, »okupatora iskoristiti do maksimuma, i izvlačiti od njega što više«. Istodobno, »dok se izvode operacije prema komunistima, što više taktizirati s Muslimanima i Hrvatima«. 173

172 NOB u Dalmaciji, zbomik dokumenata, knj. 4, 774-778.

Uz Birčanina i Jevđević se aktivno angažirao u spomenutoj akciji. Prema raspoloživim podacima, on se krajem rujna sastao s Roattom, kojom prilikom su talijanski vojni faktori dali pristanak da se uputi 3000 četnika »za pojačanje Dinarske divizije« i da im se dade na raspolaganje oružje, odjeća i hrana te da ih Talijani »svojim sredstvima transportuju u Metković-Split-Knin«.174 Po svoj prilici riječ je o načelnom obećanju Talijana, a ne o konkretnoj odluci, što potvrđuje i spomenuti, kasnije upućeni Birčaninov zahtjev. Jevđevic je za Roattu izradio i posebnu promemoriju, po svoj prilici u drugoj polovici studenog 1942, koja također potvrđuje da je spomenuto prebacivanje četnika i dalje bilo sporno. U ime četnika iz Hercegovine on je pitanje »pomoći četničkim odredima u Dinari« predočio Roatti ovim riječima: »Ekselenciji je poznato kakve gubitke i neprilike nanose i nama i talijanskoj armiji skoncentrisane partizanske bande u zoni Like i Severne Dalmacije, te Primorja. Nas je vitalni interes da definitivno uništimo te razbojnike, jer će nam inače na završetku rata još više jada zadavati kao i Vašim trupama. U tu svrhu mi smo voljni da pošaljemo u Dinaru dve hiljade naših najboljih boraca koji bi im zadali smrtni udarac. Te trupe bi trebalo transportovati željeznicom do Metkovića s brodom do Splita i opet željeznicom do Knina. Za njih bi tražili samo svi da dobiju cipele, šinjele i dovoljno municije. Čim bi se sastali sa našim odredima oni bi jednim ofenzivnim zamahom likvidirali famozne brigade proletaraca: Za ovo su Vam se obraćali odredi Vojvode Pukovnika Trifunovića, a mi činimo to sa naše strane. Za ceo Balkan imalo bi ogromno značenje uništenje ovih bandi«. 175

173 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/1, 658-659, Mihailovićevo pismo Jevđeviću, 8. X 1942.

174 Isto, 634-635, zabilješka o razgovoru između Roatte i Jevđevića, 29. IX 1942.

175 Isto, 728. Jevđević je istodobno dolazio u dodir i s predstavnicima ustaških organa. Prema nekim podacima, on se u srpnju 1942. u Dubrovniku sastao s ustaškim ministrima A. Artukovićem i Vladimirom Košakom (Isto, 430). U studenome Jevđević je preko oružničkog pukovnika Jakovljevića u Nevesinju zatražio pregovore s vojnim vlastima NDH »radi smirivanja i prehrane«. Dodiri su nastavljeni u toku siječnja 1943, kada je došlo do sastanka i sa županom u Mostaru Perom Zlatarom. Jevđević je tom prilikom isticao da »on ima pune ovlasti od svog vrhovnog zapovjedništva, da sklopi trajan sporazum sa predstavnicima hrvatske vojske i četnika«. (AVII, NDH, kut. 80, br. reg. 9/6, i kut. 156, br. reg. 46/6; Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 1057-1058).

Svakako je pitanje povlačenja dijela talijanskih vojnih snaga, koje se upravo u to vrijeme aktualiziralo, moglo izazvati još veće uznemirenje četnika. U studenom je Supersloda najavila smanjivanje svojih vojnih snaga na okupiranom području NDH, na što je u prvom redu utjecao razvoj situacije na Sredozemlju, tj. napredovanje Saveznika. Kao prvi konkretan korak najavljeno je povlačenje divizije »Sassari«, koja je bila stacionirana u sjevernoj Dalmaciji. Predviđeno je da nakon toga okupirano područje do demarkacione linije bude podijeljeno na tri dijela: 1. na sjeveru Peti i Jedanaesti korpus, do linije Zdenčina, Tounj, Žuta Lokva, Sveti Juraj; 2. u centru Osamnaesti korpus u anektiranoj Dalmaciji, proširen na području Knin-Omiš-Klis; 3. na jugu Šesti korpus, koji bi ostao kao i do tada. 176 Za jedinice koje će doći na napuštena područja i zamijeniti talijanske snage, bilo je predviđeno da budu pod talijanskom komandom, ali se u tom trenutku još nije preciznije znalo da li će to biti vojne snage NDH ili jedinice MVAC-a. Po svoj prilici računalo se i na jedne i na druge. Svakako je MVAC, pod čime su Talijani podrazumijevali četnike, privlačio posebnu pažnju u tom planu. Roatta je u vezi s tim obavijestio komandante armijskih korpusa: »U odnosu na formacije MVAC, treba po svaku cenu izbeći da one sebe smatraju prepuštene svojoj sudbini, i da samim tim budu primorane pre ili kasnije da podlegnu pritisku ustanika ili da im se pridruže. Radi sprečavanja da se do toga stigne, neophodno je:

- bilo navesti ih da nas prate, eventualno s porodicama i sa svim onim što mogu da ponesu sa sobom, i dati im zatim mogućnost da se pristojno smeste na teritoriju koju mi držimo (pokreti i smeštaj bili bi od nas organizovani i kontrolisani);

- bilo ostaviti ih da okupiraju teritorije koje se nalaze na ivicama naše okupacije, omogućavajući im time da budu podržane našim oružjem«. 177

176NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 4, 538, izvod iz dnevnika Superslode, 22. XI 1942.

177 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 845, Roattino pismo, 25. XI 1942.

O uznemirenosti među četnicima zbog mogućnosti povlačenja Talijana svjedoci peticija koju je S. Bjelajac uputio komandantu Petog talijanskog korpusa. ističući da je četništvo u Lici imalo »najjači oslonac u prisutnosti italijanskih trupa«, i na tome je »počivala četnička organizacija«, on izražava uvjerenje da će odlaskom Talijana pozicije četnika naglo oslabiti i da im prijeti osveta oružanih snaga NDH i partizana. Posebno ističe opasnost koja prijeti od partizana jer su oni »u ovim krajevima sada najjači« i njihov će udar biti »upravljen bas protiv četnika, jer su oni jedini protivnici, odnosno bolje reći najveći protivnici partizana«. Poboljšanje situacije Bjelajac i drugi četnički rukovodioci vide u mogućnosti da u to područje dođe »najmanje 4000-5000 četnika iz Crne Gore i Hercegovine« . 178 U pismu upućenom Roatti, Bjelajac otklanja mogućnost suradnje s ustašama, ali zagovara suradnju s domobranima, jer se oni i četnici mogu naći »na pravilnoj liniji u borbi protiv partizanstva«. 179

178 B r a n k o L a t as, »Četnička zlodjela u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Istri,« »Novi list,« Rijeka, 26. i 27. II 1980.

179 AVII, ČA, kut. 159, br. reg. 43/2, pismo Bjelajca od 18. XII 1942.

S druge strane, ne može se u vezi s čitavim ovim planom zanemariti operiranje s mogućnošću iskrcavanja Saveznika na jadransku obalu, o čemu je četničko vodstvo, dakako, vodilo računa. Vršene su i određene pripreme u slučaju otvaranja »drugog fronta«. Mogućnost veće koncentracije četničkih snaga u Dalmaciji mogla je, dakle, imati svoju funkciju i u vezi s predviđanjima takvog razvoja događaja. 180

180 »Izdajnik i ratni zločinac Draža Mihailović pred sudom«, Beograd 1946, 165-166; Pajović, n. dj., 276 i d.

Početkom prosinca 1942. izvršene su pripreme za pokret četnika iz Hercegovine na tromeđu Like, Dalmacije i Bosne. Glavni organizator te akcije bio je major Petar Bačović, komandant četničkih operativnih jedinica u istočnoj Bosni i Hercegovini. Mihailović je majora Zaharija Ostojića, kao delegata Vrhovne komande, imenovao rukovodiocem operacija, »koje se preduzimaju za tu čenje komunista u Dalmaciji, Lici, Zapadnoj i Istočnoj Bosni«. 181 U pismu što ga je po Baćoviću poslao Birčaninu, Mihailović je cilj i plan operacije formulirao ovim riječima: »Operacija koju sada pripremam prema zaostaloj Sovjetskoj Republici biće kombinovana. U njoj ima da sudeluju Dinarci zajedno sa Hercegovcima, snage od Otočca, snage sa planine Manjače i Borja i crnogorske snage koje ću uputiti u napad preko Prozora opet prema Glamoču. Poslao sam nekoliko radio stanica. Jednu kod vas, jednu za Otočac, jednu za Manjaču i jednu sa crnogorskim snagama. Celu ovu mrežu vezao sam za sebe a jedan istaknuti centar obrazovao u Hercegovini preko koga ću neposredno dirigovati svima ovim operacijama. U Hercegovinu kao svog delegata uputio sam majora Ostojića preko koga ću upućivati sva naređenja i koji je odneo ukupan plan akcije da ako Bog da stignemo do pred Karlovac i Zagreb«. 182

Samo pak transportiranje četničke grupacije organizirali su Talijani. Četnici su najprije, poglavito iz Bileće, prebačeni željeznicom u Metković, a odatle brodovima u Split, te željeznicom do Knina. Ukupno je transportirano oko 2800 četnika. 183

181 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/1, 752.

182 Isto, 759, pismo od 13. XII 1942.

183 Prebacivanje četnika izvršeno je u nekoliko transporta. Ostojić je obavijestio Mihailovića da je prva grupa četnka stigla u Knin 15. XII, a da je dva dana kasnije posla druga grupa iz Hercegovine. (Isto, 786-787). Njihov komandant Baćović još je bio u Kalinoviku, zajedno s Ostojićem, čekajući dolazak četnika iz Crne Gore, čije je transportiranje bilo planirano na područje Jablanica-Livno-Glamoč. (Isto, 758, 788). Jevđević i Baćović su 28. XII krenuli iz Bileće u Metković i dalje, noseći radio-stanicu. Po svoj prilici, četnički centar u Splitu tek tada je dobio radio-stanicu, što mu je omogućilo bržu vezu s Mihailovićem. (Isto, 803-806).

Predstavljajući se kao »komandant pokrajine i Dinarske oblasti«, Đujić je objavio proglas »Srpskom narodu čitave Like i zapadne Bosne«, 12. prosinca, najavljujući dolazak jedinica »srpske vojske« iz Bosne, Hercegovine i Crne Gore, te okupaciju čitave Like. 184 Đujić je svakako mogao biti i osobno zainteresiran za pojačanje četničkih snaga na svom području, jer su se počele voditi žešće oružane borbe s partizanskim snagama. Dolazak proleterskih brigada na čelu s Vrhovnim štabom u Bosansku Krajinu imao je poseban odjek za razvoj NOP-a u Dalmaciji. U toku studenoga poduzete su veće oružane akcije protiv četničkih i ustaških uporišta u Kninskoj krajini i dolini Cetine. Unatoč postignutim uspjesima, pokazalo se da borba protiv četnika zahtijeva snažnije i trajnije oružane operacije. 185 U smjernicama, koje su po Titovim uputama i naredbi, iz Vrhovnog štaba upućene Štabu Četvrte operativne zone, krajem prosinca, isticalo se da ne treba napadati utvrđene talijanske garnizone su Dalmaciji. Ukoliko ustaše zaposjednu te garnizone, kada budu ispražnjeni, »to nije tako opasno, jer se oni do sada nisu pokazali aktivni ako nemaju okupatorske podrške. Nas najopasniji neprijatelj jesu i ostaju četnici: dok su ustaše politički onemogućeni, dotle četnici mogu naći tu i tamo izvesne podrške. S toga je nas glavni zadatak u ovom periodu da ih razbijemo svuda gde god se oni pojave. Prema podacima vaše obaveštajne službe zapažena je jaca koncentracija četničkih snaga u Kninskoj Krajini i u Lici. Mi u Lici imamo jednu ličku diviziju (misli se na Šestu diviziju, op. F.J.B.) koja je dobila zadatak da razbije koncentracije četnika na tome području. Trenutno u Kninskoj Krajini imamo vrlo slabe snage koje bi mogle da se uhvate u koštac sa prilično jakim četnicima«. Stoga se ukazuje na potrebu osnivanja Pete dalmatinske brigade, koja bi na tom područu ujedinila djelovanje partizanskih snaga pod jednom komandom, s ciljem da » budno prati kretanje i rad četničkih snaga, kao i svih ostalih neprijateljskih snaga«. Također se ukazuje na pojačanje rada obavještajne službe u sjevernoj Dalmaciji zbog dijelovanja četnika. »U slučaju da Talijani evakuišu Knin i ustupe ga četnicima ili četnicima i ustašama«, ističe se u smjernicama, »mi ćemo upotrebiti sve raspoložive snage da razbijemo četnike i zauzmemo Knin, kako bismo onemogućilii četnicima da uspostave svoju vlast na ovom sektoru i terorom izvrše mobilizaciju srpskog življa kao što su to učinili u Crnoj Gori«. Početkom veljače 1943. došlo je do osnivanja Pete dalmatinske brigade.186

184 AIHRPH, NG, kut. 431, f. 6.

185 NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 4, 131, 164-166, 171, 182-184, 197-199, 343.

186 J. B r o z T i t o, Sabrana Djela, sv. 13, Beograd 1982, 242-S44.

Zbog koncentracije četničkih snaga u sjevernoj Dalmaciji Vrhovni štab procjenjuje da »zaista četnici poklanjaju Dalmaciji osobitu pažnju«. Konstatira se da »glavni četnički štabovi i svi njihovi rukovodioci nalaze se danas u Dalmaciji (sem Draže koji je, verovatno jos u Hercegovini). Dakle, može se zaključiti da je težište četničkog vojno-političkog rada danas preneto u Dalmaciju, gde oni nameravaju da sebi obezbede neku vojno-političku bazu za buduće događaje«. U vezi s tim se pomišljalo i na izvođenje jedne veće operacije protiv domaćih i pridošlih četnika na tom području.187

187 Kao u bilj. 185, knj. 5, 52-53, izvještaj zamjenika načelnika VS Titu, 17. I 1943.

Dolazak četnika iz Hercegovine uznemirio je ustaške vlasti. Sinčić je ocjenjivao da je držanje talijanske vojske u čitavom obalnom pojasu »u podpunoj suprotnosti sa utanačenjima ,Zagrebačkog sporazuma', te svim obećanjima, koje je u posliednje vrieme dao zapovjednik 'Superslode' - general Roatta - prilikom svojih posjeta i pregovora u Zagrebu«. Talijani, prema Sinčiću, i dalje organiziraju »pravu četničku organizaciju«. Krajem studenoga i početkom prosinca dano je oružje četnicima oko Drniša, u Pađenima, pa i u samom Kninu. Sinčić je posebno upozoravao da Talijani vlakovima iz Splita »dovode i to uglavnom na željezničku postaju Kosovo četnike iz Hercegovine«. Prema njegovoj procjeni, u Gračacu ih je bilo već »najmanje dvije tisuće«. Navodi da su ga četnički vođe obavijestili da je predveden dolazak oko 8000 četnika iz Hercegovine i Crne Gore kako bi sudjelovali u operacijama protiv NOVJ prema zapadnoj Bosni i južnoj Lici »sa glavnim ciljem iztjerati partizane i preuzeti četničku vlast na širokom području zapadne Bosne, Like i diela Dalmacije (Knin)«. U vezi s tim i s povlačenjem Talijana iz pojedinih garnizona, Sinčić je zaključivao da Talijani u stvari vrše pripreme za predaju vlasti četnicima te da postoji opasnost da oni preuzmu vlast i u Kninu, u kojemu je bila malobrojna domobranska posada.188 Sinčić se 27. prosinca 1942 sastao u Kninu s domaćim četničkim vođama. Svi su se složili u procjeni da se situacija mijenja odlaskom talijanske vojske. Četnici su predlagali da jače oružane snage NDH preuzmu čuvanje ličke željezničke pruge i uspostave posade u Gospiću, Otočcu, Kninu i Gračacu, te da se odrede zone djelovanja, kako ne bi dolazilo do nesporazuma. Osnovno načelo za sporazum je »da hrvatske oružane snage štite srbski živalj u zonama, gdje operira hrvatska vojska, a četnici da štite hrvatski živalj u četničkim zonama«. Za provođenje zajedničke akcije četnički predstavnici su tražili razgovore s vojnim predstavnicima NDH, u prvom redu domobranstva.189 Sinčić je upozoravao da se u Kninu nalazi »četnički štab za Bosnu, Liku i Dalmaciju«, jer tu dolaze i zadržavaju se »četnički prvaci iz svih krajeva«. Nastalu situaciju on je ocjenjivao ovim riječima: »Naša slabost, odlazak talijanske vojske, povećani broj četnika, preuzimanje vlasti u Gračacu - stvorili su kod četnika uvjerenje, da će oni sticajem prilika i raznih okolnosti, te s pomoću Talijana u ovim krajevima preuzeti vlast i da će ostavši bez ikakvog nadzora stvoriti si pravu i sigurnu osnovicu i odskočnu dasku (u teritorijalnom i političkom smislu) - i sve preduvjete za razvitak i postignuće svojih političkih i vojničkih ciljeva u smislu naloga Draže Mihailovića, a sve u duhu 'velikosrbske' politike i jugoslavenske vojske. Gračac je trebao biti prvo područje s kojeg će oni bez nadzora i nesmetano početi provoditi svoje ciljeve. Prvi bliži cilj trebao je biti Knin, a zatim čitava Lika, Bosna, sjeverna Dalmacija i Kordun«.190

188 AVII, NDH, kut. 76, br. reg. 1/6, izvještaj od 15. XII 1942.

189 AVII, NDH, kut. 80, br. reg. 8/6, izvještaj Sinčića od 28. XII 1942. Sinčića su u Kninu posjetili Baćović i Radomir Đekić-Đedo, koji je s njim došao iz Hercegovine. Sinčića je posjetio i novinar Milan Šantić, koji je također došao iz Hercegovine sa zadatkom da organizira četničku propagandu. On se predstavio Sinčiću kao Mihailovićev opunomoćenik, izražavajući spremnost četnika za suradnju s organima NDH, posebno s domobranstvom. (AVII, NDH, kut. 195, br. reg. 46/1, Sinčićev izvještaj 2. I. 1943.).

190 Sinčić se u Kninu sastao i s Jevđevićem. Izvještava da je Jevđević u Kninu održao konferenciju «sa svim četničkim prvacima i četnicima«, na kojoj je govorio o potrebi borbe protiv komunista kao najvećih neprijatelja. Prema Sinčićevim riječima, Jevđević je tom prilikom izjavio: «Pošto je najveći neprijatelj našeg naroda i naše zemlje komunizam, to mi moramo sarađivati sa svima, koji se bore protiv komunizma i to s Nijemcima, s hrvatskim domobrancima i čak s Ustašama«. Sinčić navodi da mu je isto gledište izrazio i Baćović. (NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 5, 640-646, izvještaj od 19. I 1943).

Četnički rukovodioci su bili osobito zainteresirani za dolazak novih četničkih snaga, kako bi se izvrišila što veća njihova koncentracija u cilju poduzimanja planirane ofenzive. Oni su obavještavali Mihailovića da su zatekli »vojničku situaciju do te mere očajnu da bi svaki samostalni pokret sa našim snagama bio unapred osuđen na neuspeh, a čekanje dovodi trupe do moralnog rasula. Naš neuspeh zapečatio bi sudbinu čitave naše oslobodilačke borbe«.191 Mihailović je dakako, bio posebno zainteresiran da se veća grupacija četnika iz Crne Gore prebaci u zapadnu Bosnu. Pokazalo se, međutim, da rješenje i tog pitanja ovisi isključivo o Talijanima. Mihailović se žalio Baćoviću da nije njegova krivica što četnici iz Crne Gore još nisu krenuli, jer se radi o tome da Talijani »ne dozvoljavaju da se snage Crnogoraca prebace čak ni u Hercegovinu«.l92 Istodobno je Mihailoviću svoju zabrinutost izrazio i Birčanin, jer »snage U Dinari sa pojačanjima iz Hercegovine suviše su slabe da bi se upustile u odlučujuću bitku protiv komunista bez učešća Crnogoraca«.193 Oko tog pitanja posebno se angažirao Jevđević. Kod Talijana nije uspio isposlovati da se četnici iz Crne Gore zajedno transportiraju s onima iz Hercegovine. To nije uspio ni u kasnijim pokušajima.194 Ubrzo se, međutim, ispostavilo da je u Rimu donesena odluka da se ne dopusti dolazak novih četničkih jedinica na spomenuto područje. Poslanik NDH u Rimu Perić dobio je 25. siječnja 1943. obavijest od talijanskog ministra Pietromarchija da je izdan nalog »kojim se opozivlje odluka Superslode, da se crnogorski četnici upute u Hrvatsku«. Talijanski poslanik u Zagrebu prenio je idući dan tu obavijest Paveliću.195 Isti dan je već o tome bio od Jevđevića obaviješten i Ostojić. On je javio Mihailoviću da je »iznenadno po naređenju iz Rima obustavljen u opšte dolazak Crnogoraca«., Izrazio je mišljenje da je to učinjeno »pod presijom Nemaca«.l96 Ta je ocena bila na mjestu. U Rimu su se početkom siječnja sastali Roatta i njemački komandant za Jugoistok general Alexander Löhr. Tom prigodom Löhr je upoznat s prijedlogom Talijana o razoružanju četnika, na čemu su upravo Nijemci inzistirali. Roatta je iznio podatke o brojnom stanju i disklokaciji četnika kojih je pod talijanskom komandom bilo ukupno 19.000. Od toga se 3000 nalazilo duž željezničke pruge Ogulin-Vrhovine, 8000 na području između Knina i Gračaca, a 8000 u Hercegovini. Talijani su predlagali da se postupno razoružavaju četničke grupe, što će reći da su zapravo izbjegavali to pitanje.197 U razgovoru što ga je imao uskoro zatim s Pavelićem, Roatta je izjavio da će »privremeno da odustane od, daljnjih mera evakuacije« talijanskih trupa. Iznoseći isti podatak kao i Löhru o brojnom stanju četnika, on je u specifikaciji te brojke konstatirao da se od 11.000 četnika na području Dalmacije i Like, 3000 odnosi na one koji su došli iz Hercegovine, a ostali su domaći.198 U pismu koje je potom uputio Ministarstvu vanjskih poslova NDH, Roatta je konstatirao da je četnička grupacija iz Hercegovine došla »uz prethodno odobrenje Poglavnika«, a da »još nijedna crnogorska formacija nije prešla na teritoriju Armije«.199

191 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 34.

192 Isto, 42, telegram 6. I 1943. Dva dana kasnije, Mihailović je optimistički javio da je «Crnogorcima odobren prolaz«. (Isto, 43). Pokazalo se, međutim, da su četničke snage prešle samo u Hercegovinu, ali odatle dalje nisu išle. Radi se o Zetskom letećem odredu i Nikšićkoj brigadi pod komandom Baje Stanišića i o jedinicima Limsko-sandžčkih četničkih odreda, pod komandom Pavla Đurišića. Bilo je predviđeno da te jedinice operiraju u zapadnoj Bosni kao Četvrti četnički korpus. Prema Mihailovićevom podatku, radilo se ukupno o oko 4000 četnika. (Isto, 43).

193 Isto, 68. .

194 U pismu upućenom Mihailoviću, 18. 11943, Jeviđević je obavještavao da mu je »saopštila vrhovna talijanska komanda, da je dovršen veliki plan o generalnom napadu na partizane u kom će da učestvuju talijanske, nemačke, hrvatske trupe i naše snage u saradnji sa talijanskim. Na moje pitanje potvrdili su mi, da ima izgleda da u toj operaciji uzmu učešće i crnogorske trupe«. (Isto, 77-78). Riječ je o najavljivanju četvrte ofenzive.

195 AH, ZKRZ-GUZ-1945, kut. 20; AH, NDH, MVP, kut. 8, pismo Perica Lorkoviću, 27. I 1943.

196 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 161.

197 Isto,1039-1040.

198 Isto, 1023, izvještaj njemačkog poslanika u NDH Siegfrida Kaschea, 11. I 1943. U pregledu bbrojnog stanja četnika (MVAC) po garnizonima u Dalmaciji, 15.11 1943, komandama Osamnaestog korpusa je iznijela podatak da se na području korpusa nalazi 5009 domaćih četnika (Strmica, Bos. Grahovo, Gračac, Zrmanja, Krupa, Pađene, Kosovo, Vrbenik, Golubić, Žitnić, Knin) i 2807 iz Hercegovine (Plavno, Kosovo, Golubić, Strmica, Knin). Posade MVAC-a , sastavljene od Hrvata nalazile su se u Dicmu, Bisku, Trilju-Košutama i Obrovcu (ukupno 321). (NOB u Dalmaciji, zbornik dok., knj. 5, 481-482). Prema podatku koji daje Đujić, »naoružane snage Dinarske oblasti iznose 4.200 boraca«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 296). 199 NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj. 5, 371-374.

U svakom slučaju, oduljeno čekanje četnika iz Crne Gore i spoznaja da oni zapravo neće ni doći, onespokojili su Baćovića i druge četničke rukovodioce. Baćović se žalio Mihailoviću da neće više moći čekati i da se osjećaju »prevareni« i »izdani«. Krivicu za nedolazak crnogorskih četnika pripisivao je i Mihailoviću, a s druge strane žalio se na slab moral domaćih četnika. On je prijetio da neće više nimalo čekati i da će pokušati sa svojom grupacijom da se probije natrag u Hercegovinu.200 Mihailović je nastojao da Baćović i dalje ostane, obećavajući da ne odustaje od planirane akcije, dapače, da se razmišlja i o operaciji »možda još šireg obima«. Ako bi se četnici iz Hercegovine povukli, zaključuje on, »Dinarci bi bili izgubljeni«. On je zamišljao da se izvede jedna samostalna operacija protiv snaga NOP-a, »ali sad preko Čajniča i dalje kroz Bosnu«. Predviđao je da se ta operacija izvede u dvije faze: »Prva faza uništavanje sovjetske republike. Druga faza gonjenje u celoj Bosni, Lici i Kordunu i definitivno uništavanje«. Mihailović je isticao da su Talijani »za sada onemogućili prelaz Crnogorcima, pod izgovorom da je sovjetska republika pred uništenjem, i da Crnogorci nisu potrebni«.201 Međutim, Ostojić je imao već sasvim suprotno mišljenje, koje je izrazio Mihailoviću ovim riječima: »Zbog nastupajućih događaja moramo se pomiriti sa činjenicom da je sad nemoguće ostvariti naš plan za tučenje komunista na Marievom (Birčanin, op. F.J.B.) terenu, sem ukoliko ih Ištvan (Baćović, op. F.J.B.) zakači pri povratku«. Zagovarao je kao kompenzaciju poduzimanje operacije u Sandžaku i Crnoj Gori, s ciljem da se »definitivno likvidiraju« Muslimani, crnogorski separatisti i komunisti.202

Četnici su ipak sudjelovali u dvije vojne operacije koje su zajedno s Talijanima poduzete protiv partizanskih snaga. Prva operacija je poduzeta 25. siječnja u pravcu Vrlike, s ciljem da se izvrši »čišćenje podinarske oblasti od komunista«. Prema planu operacije, »čišćenjem ove zone od komunista uništava se glavni komunistički oslonac za celu Dalmaciju: onemogućava se svaka njihova akcija i propaganda ne samo na ovoj teritoriji nego na teritoriji cele Dalmacije«. Ujedno bi se oslobodile »od partizanskog pritiska sve suho putne i željezničke komunikacije na ovoj teritoriji« i presjekle »partizanima sve veze između Dalmacije i Bosne«.203 Talijani su bili zainteresirani za izvođenje te operacije, smatrajući je kao »generalnu probu stvarnih mogućnosti grupe Baćović«.204 U operaciji su, kako konstatira Đujić, sudjelovali »uglavnom Hercegovci i Dinarci, pomognuti slabijim Italijanskim delovima«, a cilj joj je bio da se nakon njena završetka »pristupi organizaciji oslobođene teritorije«. Međutim, ta operacija nije provedena do kraja, »jer su komunisti, u međuvremenu, veoma jakim snagama napali i okupirali Strmicu, Golubić, Plavno i Radljevac, te je operacija morala biti prekinuta«.205

200 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 67-68, radiogram Mihailoviću 11. I 1943.

201 Isto, 139-141, radiogrami Ostojiću, 28. I 1943. Mihailović je tražio od Ostojića da obavijesti Baćovića da su četničke snage već u pokretu »bez obzira na Italijane i da on to čuva u najvećoj tajnosti, a da on mora ostati tamo sa Dinarcima», tj. da se ne vraća u Hercegovinu. (Isto).

202 Isto, 162-163, radiogram Mihailoviću, 29.1 1943.

 

203 Isto, 52-58; NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 5, 730-735, zapovijest komandanta Štaba operativnih jedinica Dinarske oblasti majora Miodraga P. Paloševića.

204 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/3, 52-55.

205 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 296-297, Đujićev izvještaj 28. II 1943. Ivanišević (pseud. Katanić) se obratio generalu Spigu s molbom, »da iz Splita, Šibenika ili Zadra uputi pojačanje radi pružanja pomoći« te da naredi bombardiranje okolice Strmice iz zraka. (NOB u Dalmaciji. zbornik dokumenata, knj. 5, 413). Komanda Osamnaestog korpusa naredila je četnicima da se vrate iz Vrličke krajine, a u Knin je upućen jedan bataljon divizije »Bergamo«. (Isto, 417-418). Deblokada Strmice je započela 28.1, a 29.1 dijelovi Druge proleterske divizije su se povukli prema sjeveru. (Isto, 423, 426).

Druga operacija, koju su Talijani organizirali s četnicima, poduzeta je u pravcu Like. Bio je to zapravo dio opsežnijih operacija koje su od 20. siječnja 1943. poduzele njemačke i talijanske oružane snage, te snage NDH na području Korduna, Banije, Bosanske krajine i Like, tj. u prvoj etapi Četvrte ofenzive. Četničko vodstvo je pridavalo osobito značenje toj operaciji, računajući na mogućnost da se te snage teritorijalno prošire i potvrde kao važan dvojni faktor. U proglasu što su ga 10. veljače objavili «Narodu Bosne, Like i Dalmacije«, komandanti operativnih četničkih trupa (Mihić, Đujić, Baćović, Ivanišević), ovim su riječima izrazili značenje te operacije: »Pošto smo očistili Srbiju, Crnu Goru i Hercegovinu, došli smo Vam u pomoć da razbijemo žalosne ostatke komunističke međunarodne, zlikovačke bande (. . .) Petnajest hiljada četnika do zuba naoružanih napada sa raznih strana i uništava na svom istoriskom pohodu sve što pokazuje otpor«. Obračujući se onima koji su stupili u NOP, četnički komandanti su apelirali na njih da poubijaju političke komesare i da stupe u četničke redove.206

206 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 175.

Cilj operacije je bio da se zaposjedne područje Srbske doline. Prema Đujićevim riječima, to bi značilo da se četničke snage spoje s divizijom »Sassari« i tako stvore neprekidnu frontu, koja bi prisilila partizanske snage da se sudare s Nijemcima. Međutim, kako navodi Đujić, Talijani su zahtijevali od četnika napuštanje Srbske doline, koju su uskoro i sami morali napustiti zbog prodora partizana.207 Time je otpadala i mogućnost daljeg proboja grupacije hercegovačkih četnika preko Bos. Grahova i Glamoča, s ciljem da se kopnenim putem, na čemu je posebno inzistirao Mihailović, vrate u Hercegovinu. S druge strane, spomenuta je operacija još više utjecala na pogoršanje međusobnih odnosa četničkih rukovodilaca, posebno Đujića i Baćovića. Baćović je predbacivao Đujiću da je borbena spremnost njegovih snaga vrlo slaba i da se može govoriti o »najviše o 1500 ljudi«, a ne oko 6000 kako se računalo.208 Prema Đujićevoj ocjeni, četnici koji su došli iz Hercegovine jos su više pogoršali situaciju u sjevenoj Dalmaciji, poglavito zbog pljačke po selima. »Jedan deo Hercegovačkih starešina«, prema njegovoj oceni, »ili nije shvatio svoju ulogu i zadatak u ovim krajevima, ili je zlonamerno, ili iz ličnih računa, radio suprotno od onoga što je trebao da radi«.209 Jevđević se žalio Mihailoviću da je »strahovit antagonizam između pokrajinskih vođa Like i Bosne i Dalmacije sa druge strane. Kod šefova otsustvo širokih pogleda. Svim akcijama dominiraju lični prestiž, lokalni interes i kaprisi«.210 Ta je podvojenost došla do izražaja u pretstavci koju su namijenili Mihailoviću, a predali Jevđeviću, u siječnju 1943. predstavnici četničkih jedinica Bosanske krajine. Glavni nosioci te akcije bili su Mane Rokvić i Branko Bogunović. Predstavka je u prvom redu bila uperena protiv Đujića kao komandanta Dinarske divizije. Prema njihovu gledištu, ta divizija nije u cjelini osposobljena da se bori protiv partizana, jer nema dovoljno boraca i »jer Dalmatinski četnici nisu bili dovoljno pouzdani«. Oni su predložili Jevđeviću da se organizira borba protiv partizana u Lici i zapadnoj Bosni i da se u tom cilju formira Grmečko-klekovački korpus.211 Također su predložili da se Baćović imenuje za komandanta četničkih operativnih jedinica Bosne i Hercegovine, a da politički predstavnik bude Jevđević.212 Prema Đujićevoj ocjeni, njih dvojica su i stajali iza čitave akcije, kako bi, među ostalim, ostvarili svoje ambicije.213 Bio je to zapravo dio šire »zakulisne borbe za vlast«, kako je Ivanišević obavještavao Mihailovića, a koja je počela odmah nakon Birčaninove smrti, 3. veljače 1943. »Ta borba u kojoj učestvuju svi komandanti i nacionalni povjerenici«, zalio se Ivanišević, »vodi se tajno i zakulisno. Ovih dana dostigla je vrhunac. Tetkićima (Talijani, op. F.J.B.) je poznata ova borba, ali oni je raspiruju svesni da smo bezopasni kad smo nesložni i pocepani«.214

207 Isto, 297-299.

208 U izvještaju Mihailoviću, 15. 1 1943, Baćović je pisao: »Situacija u ovim krajevima mnogo je teža i mnogo kritičnija nego što smo mogli da pretpostavimo iz izveštaja koji su nam bili stavljeni na raspoloženje. Ona je nastala, uglavnom, zbog toga što kod ovdašnjeg naroda nije dovoljno razvijena nacionalna svest te su komunističke ideje naišle na plodno zemljište. Dosta veliki broj ljudi ovde nije načisto ko ce pobediti: četnici ili komunisti i zbog toga pokušavaju, na sve moguće načine, da budu u dobrim odnosima i sa jednima i sa drugima. Ta kolebljivost koja se opaža na svakom koraku, stvorila je veliku pometnju i u redovima ovdašnjih četnika tako da čovek nije siguran da neka jedinica, u toku borbe, ne pređe na protivnu stranu. Prema podacima koje sam ovde dobio već je oko 1.500 ljudi prebeglo na stranu komunista, tek što su primili puške«. (Isto, 61). U pismu Mihailoviću, 18. I 1943), Jevđević daje ovu ocjenu: «Dinarska divizija, odnosno Severna Dalmacija stoji najslabije. Srpske mase duboko infiltrirane komunizmom. Nesigurni dobrim delom i naoružani četnici. Najpouzdanija snaga izbeglice iz po partizanima osvojenih delova Like i Zapadne Bosne«. (Isto, 73).

209 Isto, 300.

210 Kao u bilj. 208. .

211 U Kninu je 26. II 1943. održana skupština četničkih »vojnih delegata i civilnih predstavnika« s područja Bos. Grahova, Drvara i Bos. Petrovca. Zaključeno je da se formira spomenuti korpus, a za komandanta je izabran Đuro Plećaš. Zaključeno je također »da se odmah povedu pregovori sa hrvatskim civilnim i vojnim vlastima za što tešnu saradnju, međusobnog pomaganja i zajedničku borbu. protiv partizanskih pljačkaških hordi«. Izabrani su »opunomoćenici« za pregovore. (AH, ČA, kut. 1).

212 AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 51/4. U predstavci se iznosi podatak da u sastavu Dinarske divizije ima oko 700 četnika s područja Bos. Grahova i Bos. Petrovca.

213 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/2, 301. U radiogramu Mihailoviću, 28. III 1943, Đujić se žali da su se Bogunović i Rokvić povukli iz Bos. Grahova u Knin i time »onemogućili nasu akciju u Bosni i vezu sa Drenovićem. - U vezi njihovog osnivanja Bosanskog korpusa sa Plećašem proglašuju otcepljenje od Dinarske oblasti i odbijaju da izvrše moja naređenja čekajući povratak Plećaša«. (Isto, 558).

214 Isto, 246, radiogram od 20. II 1943.

Svakako su i ti momenti utjecali na sve veću demoralizaciju u četničkoj grupaciji što je došla iz Hercegovine i na želju za povratak. Riječ je poglavito o prisilno mobiliziranom ljudstvu, koje je napustilo svoje domove i obitelji, suočivši se sa sasvim novom situacijom na području na koje je došlo. Razvoj događaja sve je više utjecao na dezorijentaciju u redovima četnika. Na osnovi izvještaja od Baćovića i drugih, Mihailović je zaključivao da bi bilo pogodnije da se hercegovački četnici vrate. Polazio je od procjene situacije da su partizanske snage potisnute iz Bosanske krajine i dijela Like, te da će se u daljnjim borbama protiv njih angažirati u prvom redu Talijani, prvenstveno zainteresirani za Dalmaciju, a njima će pomagati Đujić. Svjestan da se organiziranje povratka četnika u Hercegovinu ne može izvršiti neovisno o Talijanima, Mihailović je intervenirao da Jevđević što prije poradi kod njih za poduzimanje te akcije.215 Mihailović se ponovo zanosio i poduzimanjem veće operacije protiv snaga NOVJ, u kojoj bi važnu ulogu trebala da odigra Baćovićeva grupacija. Upoznajući Mihića, Ostojića i Baćovića sa svojim planom, Mihailović je polazio od ocjene da su partizani »potučeni i napustili sovjetsku republiku«, te se kreću prema Hercegovini. Uvjeravao ih je da se Hercegovina »diže na oružje« i da »Crnogorci stižu u pomoć«, te da je izvanredna prilika da se partizanske snage potpuno unište. U ostvarivanju zamišljenog plana Ostojić bi imao zadatak da »zatvara sve pravce koji preko Neretve vode u Hercegovinu počevši od Bjelašnice pa na jug duž Neretve«. Baćović bi imao zadatak »od kapitalnog značenja za definitivno uništenje komunista ako bi ih napao s leđa za vreme dok oni nastupaju ka Hercegovini«, gdje bi »pretrpeli odsudan poraz«. Ističući da je za Baćovićev udar »najbolji pravac« Livno-Duvno-Jablanica, Mihailović je zahtijevao da Jevđević kod Talijana »učini sve da olakša ovaj pokret«, pa »legalno ili ilegalno treba ovu akciju izvršiti«, jer »udar u leđa bio bi komunistima strasan«.216 U vezi s izvršenjem zamišljenog plana, četnički predstavnici su osobito inzistirali kod komande Osamnaestog korpusa u Splitu da se odobri povratak četničke grupacije kopnenim putem. Talijani su bili više skloni da se povratak organizira morem. Ipak je na kraju dogovoreno da se povlačenje izvede pravcem preko Imotskog, Širokog Brijega i Mostara.217 Baćović je na čelu svoje grupacije prebačen vlakom s kninskog područja 27. veljače do Solina, a odatle do Dicma, nastavivši kretanje pravcem Trilj-Šestanovac-Zagvozd-Imotski-Posušje i dalje.218 Na tom putu četnici su provodili žestoki teror nad stanovništvom. U proglasu »Stanovništvu Hercegovine i Istočne Bosne!«, koji je u povodu povratka četnika u Hercegovinu objavio Jevđević, težilo se »tromesečni pohod« četnika označiti »kao najlepši primer junaštva, požrtvovanosti, pregalaštva, izdržljivosti i svih ostalih vojničkih vrlina«.219 Kako se vidi, ta je konstatacija bila u potpunoj suprotnosti s prikazanim zbivanjima.

215 Isto, 211, radiogram Ostojiću, 11. II 19.43.

216 Isto, 215-216, radiogram 19. II 1943.

217 Isto, 255, radiogram Ivaniševića Mihailoviću, 24. II 1943.

218 Isto, 341,377,427,433,436. Usp. i E g i ć, «Deveta dalmatinska divizija«, Zbornik IHRPD, sv. 3, Split 1975, 179-181.

219 AIHRPH, NG, kut. 430, f. 6.


Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument