Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945

Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945

DVOJNA POLITIKA U SRBIJI

Kad su četnici jednom shvatili što su ciljevi partizana predvođenih komunistima, shvatili su i to da su partizani njihov glavni neprijatelj. Ako ne poraze partizane, neće moći ostvariti svoj cilj restauracije monarhije i velikosrpsku hegemoniju u poslijeratnoj Jugoslaviji. Ta je bitka zahtijevala oružje i opskrbu, a kako su četnici do početka novembra 1941. primili od Britanaca samo jednu malu pošiljku oružja, zaključili su da će se za podršku morati obratiti nekom drugom. Također su znali, ako žele efikasno tući partizane, da moraju izbjegavati sukobljavanje s okupacionim vojskama i kvislinškim snagama, kao i rizik da se ne nađu u škarama između njih i partizana. »Iskorištavanje neprijatelja« u potrebnoj mjeri — kako su četnici voljeli nazivati svoj način kolaboracije — činilo im se kao jedino rješenje i to je bio pravac kojim su četnici odlučili krenuti. Tako su četnici kroz stanovito vrijeme i u raznim dijelovima zemlje došli do kolaboracije, najprije s Nedićevim snagama u Srbiji, zatim s Talijanima u Crnoj Gori i u talijanskim dijelovima NDH, zatim s nekim Pavelićevim snagama u dijelovima Bosne koje su kontrolirali Nijemci, a nakon talijanskog sloma i s Nijemcima neposredno. U svim tim aranžmanima, kolaboracija je s obje strane bila više stvar kratkoročne koristi za volju zajedničkog cilja, partizanskog poraza, nego li nagodba zasnovana na dugoročnim uzajamnim interesima, iako je uništenje partizana predstavljalo također i dugoročni interes svih kolaborirajućih snaga. Sile Osovine i kvislinški režimi nisu imali iluzija o osnovnom prozapadnom četničkom stavu i shvaćali su da bi četnici vrlo vjerojatno u nekom povoljnom budućem trenutku okrenuli svoje oružje protiv njih; četnici su jednako dobro razumjeli da bi se nakon uništenja partizana Osovina mogla okrenuti protiv njih i uništiti ih, jer joj više ne bi bila potrebna četnička pomoć. Četnici su istovremeno pokušavali očuvati svoje dobre odnose sa zapadnim Saveznicima, angažirajući se tu i tamo protiv kvislinških snaga i Nijemaca, kako bi zadržali privid aktivnog otpora - i uporno su poricali partizanske, a kasnije sovjetske i britanske optužbe da surađuju s neprijateljem.

Skoro od prvih dana Mihailovićeva četničkog pokreta — zbog nekoliko različitih motiva s obje strane — postojali su kontakti između Mihailovićevih predstavnika i kolaboracionističke Aćimovićeve administracije u Srbiji.¹ Jedan od Mihailovićevih bliskih političkih pouzdanika, Aleksandar Aksentijević, posvjedočio je, na primjer, na svom vlastitom suđenju, u augustu 1945, da je u junu 1941. nabavljena u Novom Sadu radio-stanica za Mihailovića i da je Aćimović za to znao.² Vršilac dužnosti komandanta srpske žandarmerije pod Aćimovićem, a neko vrijeme i pod Nedićem pukovnik Jovan N. Trišić, pružio je raznovrsnu pomoć Mihailoviću.³ Kao šef komesarske vlade i kasnije kao ministar unutrašnjih poslova u Nedićevoj vladi, sam Aćimović potpuno je poznavao Mihailovićevu organizaciju u Beogradu i nije protiv nje poduzimao ništa. U stvari, on je tokom rata učinio Mihailoviću mnogo konkretnih usluga. Aćimović je bio jedan od najodlučnijih protivnika komunista prije aprila 1941. Stoga je moguće da je, što se tiče borbe protiv komunista, bio potpuno u službi Nijemaca, ali je također želio pomoći Mihailoviću, kojega je dobar dio Srba počeo smatrati srpskim rodoljubom. Također, možda, nije htio isključiti sve mogućnosti i želio se za svaki slučaj osigurati kod Mihailovića.

1 Marjanović, »Prilozi«, str. 167-169.

2 Suđenje članovima rukovodstva Draže Mihailovića, str. 502-503.

3 Trišić, str. 37, 61-62; The Trial oj Dra^a Mihailović, str. 115, 149.

Kakvi god bili razlozi za to, kontakti između srpske kvislinške vlade i Mihailovićevih predstavnika proširili su se nakon što je general Milan Nedić 29. augusta 1941. preuzeo vlast. General Nedić se već 3. septembra sastao s Mihailovićevim predstavnicima, potpukovnikom Dragoslavom Pavlovićem i majorom Aleksandrom Mišićem, i tražio je da Mihailoviću prenesu slijedeće prijedloge: 1) da Mihailović treba svoje oružane odrede prebaciti u Bosnu i Hercegovinu, kako bi srpskom stanovništvu pomogao da se obrani od ustaškog terora; 2) ako Mihailović podnese zahtjev za potreban novac, Nedić bi nastojao da ga pribavi; 3) da bi Nedić podupro Mihailovićev pothvat u Bosni oružjem i ostalom opremom onoliko, koliko bi mogao pribaviti od Nijemaca. Mihailović nije odgovorio na Nedićeve prijedloge i Nedić je nešto kasnije dao drugi prijedlog, po kojem bi Mihailović trebao povući svoje trupe iz područja u kojima su Nedićeve jedinice aktivne protiv partizana, ako već neće da sam djeluje protiv njih. Ovu drugu poruku uhvatili su partizani⁴ i ona izgleda nije nikada ni došla do Mihailovića. Nedić se očito nadao da će neutralizirati Mihailovića, navodeći ga da prekine svaku suradnju između četnika i partizana, nakon čega bi Nedić mogao koncentrirati svu svoju vojnu i političku snagu protiv partizana i konačno zavesti stanje reda i mira u Srbiji. Samo tada prestat će bezobzirne njemačke represalije protiv ustanika i nedužnih civila.

4 Krakov, I, 149-154. Ova verzija prvih kontakata između Nedića i Mihailovića potječe od glavnog Nedićevog apologeta, rođaka i jednog od vodećih novinara u okupiranoj Srbiji, sve dok ga nisu uhapsili Nijemci krajem 1943. ili početkom 1944. Vidi također Marjanović, Ustanak 1941, str. 192-193.

Sa širenjem ustanka u Srbiji, sredinom septembra, što je došlo kao posljedica sve većeg broja dobrovoljaca koji su odlazili u partizane, kao i ulaska u borbu sve više četničkih jedinica, uslijedio je dolazak njemačkih pojačanja, a njemačke represalije postajale su sve brojnije i oštrije. Vršena su hapšenja i strijeljanja tisuća talaca, na tisuće domova bilo je spaljeno. Nema sumnje da su te represalije bile jedan od važnih razloga Mihailovićevog sve većeg oklijevanja da nastavi s otporom koji je od samog početka smatrao preuranjenim. Ali više od svega njegov strah od komunista — koji su otpočeli s ustankom i stavili mu se na čelo — naveo ga je da u Divcima pokuša dogovoriti potajnu kolaboraciju s Nijemcima i da promijeni svoj odnos prema Nedićevoj administraciji.

Odlučivši da napusti čak i ograničenu suradnju s partizanima, te da prihvati politiku otvorenog neprijateljstva, Mihailović se našao u položaju da je neke svoje jedinice mogao potaknuti na suradnju s Nedićevim snagama. Izgleda da je to i učinio sredinom novembra, jer su se potkraj tog mjeseca (to jest u vrijeme velike njemačke ofenzive protiv partizana u zapadnoj Srbiji) sedam Mihailovićevih komandanata - Predrag Raković, Miloš Glišić, Vučko Ignjatović, Manojlo Korać, Nikola Mladenović, Radovan Stojanović i Nikola Kalabić - zajedno sa svojim odredima koji su, prema komunističkim izvorima, brojali oko 2.000 ljudi, legalizirali izjavljujući da su voljni prihvatiti Nedićevu komandu i kolaborirati s njegovim snagama u operacijama protiv partizana.⁵

5 Krakov, I, 281; Višnjić »Ofanziva okupacionih i kvislinških snaga u zapadnoj Srbiji 1941«, str. 26. Krakov smatra da su se tim činom četnički odredi spasili da ih Nijemci ne unište.

Već smo vidjeli kako je Mihailović u Divcima, odbijajući da popusti njemačkom zahtjevu za bezuvjetnom predajom, izazvao Nijemce do te mjere da su odlučili ukloniti ga s puta. Prvo je trebalo svršiti s partizanima u zapadnoj Srbiji, i to operacijom Užice; učinivši to, Nijemci su počeli operaciju Mihailović sa ciljem da zarobe Mihailovića i četnički štab na Ravnoj Gori, te da rasprše četničke odrede. Operacija Mihailović izvedena je 6. i 7. decembra.⁶ Mihailović je 6. decembra bio u kući majora Aleksandra Mišića u Struganiku, s grupom svojih ljudi. Izgleda da su bili izdani i opkoljeni, ali Mihailoviću je uspjelo pobjeći. Dva njegova suradnika, majori Mišić i Fregl, bili su uhvaćeni i kasnije strijeljani. Mihailović se najprije skrivao na području Ravne Gore, zatim je pobjegao istočno, a kasnije produžio u jugozapadnom smjeru, prema Sandžaku koji je bio pod talijanskom okupacijom.⁷ Njemačke komande u Srbiji nisu se slagale u tome koliko je operacija Mihailović zapravo uspjela: izvještaj 342. pješadijske divizije, koji sumira operacije, smatra da grupa oko Mihailovića nije likvidirana, ali da je razbijanje njenog komandnog mjesta bio ozbiljan udarac; Bader, glavni komandant Srbije, uvjereniji u uspjeh, mislio je da je »Mihailovićeva grupa« razbijena, ali je ipak raspisao ucjenu od 200.000 dinara na Mihailovića nadajući se da će ga uhvatiti.⁸

6 Mikrofilm, br. T-501, rola 256, snimak 1149. Petog decembra su Aćimovič, tada ministar unutrašnjih poslova u Nedičevoj vladi, i pukovnik Kosta Mušicki iz Srpskog dobrovoljačkog korpusa, došli u dodir s Mihailovičem, možda jer su znali (iako nema dokaza) nešto o skorim njemačkim operacijama i htjeli upozoriti Mihailovića. Taj kontakt nije izbjegao Nijemcima i to je dovelo Nedića u težak položaj, ali mu je uspjelo uvjeriti Nijemce da za to nije znao i da je u stvari izričito zabranio Aćimoviću da ima bilo što s »Mihailovićevim pitanjem«, kako je on to zvao. Aćimovič je zadržao svoje mjesto u vladi još godinu dana i nastavio je kontaktirati s Mihailovićevom organizacijom za vrijeme cijelog rata. Vidi The Trial of Draya Mihailović, str. 393-394. Pukovnik Mušicki bio je zatvoren, ali je na Nedićevu intervenciju oslobođen i kasnije postavljen za komandanta Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Kad su Nijemci u oktobru 1944. istjerani iz Srbije, a ostaci četnika pobjegli u Bosnu, Aćimovič je postao Mihailovićeva glavna veza s poslanikom Hermannom Neubacherom u Beču.

7 Naređenje za operaciju Mihailović, vidi u mikrofilmu br. T-501, rola 250, snimci 442-443; za izvještaj o izvršenju zadataka njemačke 342. pješadijske divizije vidi ibid, rola 246, kadrovi 732- 773. Nijemci u toj operaciji nisu imali gubitaka; ubijen je jedan četnički oficir i 11 ljudi, a zarobljeno je 7 oficira (uključujući Mišića i Fregla), 475 četnika i 2 žene. Pored toga, Nijemci su došli do veće količine ratnog plijena. Ibid, snimak

Mihailović se skrivao nekoliko mjeseci, ali do marta 1942. je Nedićeva vlada saznala gdje je, pa je s njemačkim znanjem i dopuštenjem došlo do sastanka između njega i Aćimovića. General Bader je 26. marta obaviješten da je Mihailović obnovio ponudu srpskoj vladi »da joj se stavi na raspolaganje za borbu protiv komunista«. Budući da je Mihailović sada bio ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva u izbjegličkoj vladi, njegova je nova ponuda imala sasvim drugi značaj, iako je u biti bila jednaka onoj iz Divaca u novembru. Bader je ipak odbio ponudu i naredio da se ta odluka saopći Nediću, s napomenom da je Nedić slobodan to objaviti.⁹

U proljeće 1942. središte četničke organizacije i djelovanja prebačeno je u Crnu Goru i u Bosnu i Hercegovinu. Kad je Mihailović u junu došao u Crnu Goru da tamo smjesti svoj glavni štab, lokalni četnički komandanti već su bili sklopili nekoliko sporazuma o kolaboraciji s Talijanima. Mihailović sa sobom nije doveo nikakve jedinice, ali za njim su uskoro došli majori Ostojić i Lalatović, još neki oficiri i britanski oficir za vezu, kapetan Hudson, koji su doputovali kamionom prerušeni u nedićevce.¹⁰ Kasnije su i neki članovi četničkog političkog štaba, medu njima Dragiša Vasić i Stevan Moljević, također došli u Crnu Goru.

8 Ibid, snimci 736, 750. Za kopiju plakata s ucjenom vidi ibid, rola 256, snimak 1155.

9 Ibid, rola 247, snimak 920; rola 257, snimak 1232.

10 The Trial oj Draja Mihailović, str. 138-139. Po dolasku u Crnu Goru Hudson je Mihailoviću napisao 11. juna pismo kojim mu nudi svoje usluge u promicanju četničke stvari. Ibid, str. 122.

Tako je u Srbiji ostalo oko dvadeset legaliziranih odreda koji su služili Nediću. Legalizacija tih odreda bila je u stvari jedini način na koji je Mihailović mogao sačuvati svoje snage i, tako dugo dok su bile hranjene i održavane kao jedinice koje će vjerojatno biti spremne da se svakog časa okrenu protiv Osovine, to se je slagalo s njegovom strategijom. U međuvremenu su ti odredi pomagali Nijemcima u očuvanju reda i mira u Srbiji, pod izlikom da tako smanjuju gubitak srpskih života; napokon, taj ga je potez trebao dovesti u bolji vojni i politički položaj za borbu protiv partizana u Srbiji. Poslije operacije Mihailović, mnogi su ilegalni četnički odredi raspušteni i poslani kućama. Ipak, neki su četnički oficiri još uvijek bili u Srbiji, s naređenjem da stvore podzemnu četničku organizaciju prema načelima koje predviđa Vrhovna komanda, a u brdima je također bilo nekoliko jako smanjenih odreda. Bilo je također i mnogo četničkih vođa koji su prikriveno djelovali.¹¹

11 Usporedi izvještaj (iz septembra 1942) zapovjednika bugarskog okupacionog korpusa, generala Nikolova, njemačkom komandujučem generalu u Srbiji, u kojem kaže da »na području korpusa postoje dobro zakamuflirane organizacije (štabovi) nacionalnog pokreta Draže Mihailoviča, ali da zasad nema u brdima nikakvih formacija ili borbenih odreda. Članovi tog pokreta skrivaju se iza službenih položaja i ovlasti. Nalaze se među rukovodstvom vladinih četnika, medu oficirima Srpske državne straže, među svećenicima, učiteljima, državnim službenicima.« Slijedi lista od 194 takve osobe koje treba uhapsiti i 18 osoba čije oružje treba zaplijeniti. Mikrofilm br. T-501, rola 257, snimci 1174-1181.

Legalizirani Mihailovićevi četnički odredi postali su dio Nedićevih pomoćnih trupa, sa statusom sličnim onom četničkih odreda Koste Pećanca, koji su se krajem augusta 1941. pridružili snagama Nedićeve vlade. Jednom naredbom generala Badera, datiranom 10. aprila 1942, svi odredi dobrovoljaca i svi Pećančevi i legalizirani Mihailovićevi četnici stavljeni su pod komandu njemačkih posadnih divizija na raznim područjima. Dani su im specijalni brojevi (D-l do D-19 dobrovoljačkim jedinicama, C-20 do C-38 »samostalnim četnicima«, tj. legaliziranim Mihailovićevim četnicima i C-39 do C-101 četničkim odredima Koste Pećanca) i njihovu je aktivnost trebalo strogo kontrolirati: dodijeljena su im posebna područja s kojih se ne smiju pokrenuti bez njemačkog naređenja; sve operacije ovih jedinica, još uvijek pod Nedićevom komandom, treba unaprijed prijaviti njemačkim oblasnim ili okružnim komandama na čijem su području stacionirane; svi ti odredi trebaju prilikom operacija imati njemačkog oficira za vezu; sve zahtjeve za municiju koji su do sada Nijemcima išli preko srpske vlade, treba odsad podnositi izravno njemačkoj oblasnoj ili okružnoj komandi kod koje je odred lociran.¹² Dobrovoljačke jedinice su u novembru 1942. reorganizirane u Srpski dobrovoljački korpus koji je stavljen pod neposrednu nadležnost njemačkog glavnog komandanta Srbije,¹³ ali su obje vrste legaliziranih četnika do kraja godine skoro potpuno razoružane, budući da su kao borbene jedinice bile od male vrijednosti, a istodobno i vrlo nepouzdane. Sve u svemu, oko 12.000 legaliziranih Pećančevih i Mihailovićevih četnika bilo je raspušteno, a mnogo njihovih oficira uhapšeno i poslano u Njemačku, u zarobljeničke logore.¹⁴ Posljednja dva odreda (Pećančev odred kojim je komandirao Mašan Đurović i Mihailovićev odred pod komandom potpukovnika Matića) raspuštena su sredinom marta 1943. Do tog vremena izbor je postao jasniji: znajući što se dogodilo mnogim njihovim drugovima prilikom raspuštanja odreda, većina je ljudi iz ta posljednja dva odreda pobjegla u brda da se pridruže Mihailovićevim ilegalnim odredima.¹⁵

12 Ibid, rola 247, snimci 1118-1119; rola 257, snimak 1135. D znači dobrovoljci, C četnici. Vidi i izvještaj od 18. novembra 1942. o tim jedinicama u ibid, tola 352, snimci 371-374.

13 Ibid, tola 249, snimak 142.

14 Ibid, snimak 61.

15 Ibid, snimci 5-6, 56-58, 98. Oko polovice od 6.000 legaliziranih Pećančevih i Mihailovićevih četnika kojima je naređeno raspuštanje do 1. decembra 1942. također je otišlo u brda s puškama. Ali od 900 ljudi u Đurovićevom i Matićevom odredu samo ih se 110 predalo s oružjem, predajući još i 111 pušaka. Ibid, rola 352, snimak 809; rola 249, snimak 98.

Tokom ljeta i jeseni 1942. ilegalni su četnici, dobivajući postepeno na snazi, počeli s povremenim manjim napadima na jedinice Srpske državne straže, a osobito na one Srpskog dobrovoljačkog korpusa, i povremeno su vršili sabotaže na komunikacijama. U nekim slučajevima akcije su pokretali nestrpljivi lokalni komandanti, a neke akcije, osobito sabotaže na željezničkim prugama, poduzimane su pod pritiskom Britanaca koji su htjeli otežati snabdijevanje njemačkih trupa u Grčkoj i Africi.

Tako je npr. 9. augusta 1942. Mihailović naredio svom čovjeku za vezu »506« u Beogradu, da regrutira pouzdane željezničare za sabotažu lokomotiva i vagona. Zatim je 26. augusta poslao majoru Đuriću u južnu Srbiju instrukcije da naredi jednom agentu koji se zvao Ratko, da organizira trojke za sabotažu na željezničkoj pruzi od Vranja do Beograda i da se pobrine za potrebnu opremu.

Uhvativši poruku, njemačka radio-služba u Beogradu poslala ju je svom štabu uz primjedbu: »S ovom naredbom general Mihailović je po prvi puta zauzeo definitivan stav protiv okupacionih sila«, i dodala da su tu naredbu očito inspirirali Britanci i da joj je cilj zaustavljanje željezničkog prometa kroz Srbiju, koji je od velike važnosti za njemačke operacije u Africi. Istom prilikom Nijemci su također uhvatili Mihailovićevu naredbu nekim njegovim glavnim komandantima u Srbiji (potpukovniku Pavloviću, majoru Đuriću, majoru Ocokoljiću i kapetanu Saši Mihajloviću) da organiziraju službu za sakupljanje obavještajnih podataka o njemačkom željezničkom prometu kroz Srbiju i za sabotažu na željeznici. Mihailović je tražio da mu se dnevno pripremaju i šalju izvještaji o toj stvari. Mihailović je 8. septembra naredio svojim komandantima u Srbiji i u mnogim drugim područjima zemlje da skupljaju i redovito šalju obavještajne podatke o vojnim jedinicama i o aktivnostima okupacionih i kvislinških snaga, kao i o komunistima.¹⁶ Tog istog ljeta u vrijeme žetve, dva Mihailovićeva komandanta u Srbiji, Keserović i Ocokoljić, izdala su opću direktivu kojom se od seljaka traži da sakriju žito, stočnu hranu i stoku a 27. augusta Mihailović je svojim komandantima u Srbiji naredio da kupuju žito od seljaka koji su ga trebali spremiti sami, s tim da im se plati kasnije. Prema njemačkim izvorima, Nedićevi su činovnici u mnogo slučajeva pomagali Mihailovićevim četnicima pri nabavi tog žita. Takva aktivnost pomogla je, naravno, da se neke rezerve hrane sačuvaju od ruku Direkcije za ishranu i snabdijevanje (DIRIS) i/ili od okupacionih vlasti.¹⁷

16 Mikrofilm br. T-312, rola 470, snimci 8,060.452-26,8, 060.429-30.

17 Ibid, snimak 8,060.432.

Tim četničkim naredbama i aktivnostima, koje su Nijemci vjerojatno shvatili kao upozorenje da se spremaju četničke operacije, uslijedile su neke njemačke odluke. U razmjeni mišljenja između glavnog komandanta Srbije i načelnika štaba OKW, do koje je došlo početkom septembra, zaključeno je da Mihailovića treba uhvatiti i da u tu svrhu treba u Srbiju dovesti specijalnu četu vojnika (naravno, Mihailović je u to vrijeme bio u Crnoj Gori koju su okupirali Talijani). General Bader je 9. septembra izdao specijalnu naredbu o izviđanjima i borbi protiv četnika. Tih dana su Nijemci iz Banata doveli također i SS diviziju »Prinz Eugen«, sastavljenu od pripadnika njemačke manjine s tog područja, koja je tokom slijedeća tri mjeseca izvršila mnoge terorističke akte protiv četničkih i partizanskih simpatizera.¹⁸

18 Mikrofilm br. T-501, rola 352, snimci 6, 45-47, 72-75; Glišić, 128-131.

General Bader izvijestio je 21. novembra komandanta oružanih snaga jugoistočne Evrope da je Mihailović pozvao na »opću neposlušnost« u Srbiji, ali da je odaziv za sada malen, jer se narod boji njemačkih represalija. Da bi preduhitrio svako povećanje pobunjeničke aktivnosti — bilo partizanske, bilo četničke - on (Bader) je izdao proglas s upozorenjem narodu da ne sluša naređenja Mihailovića i komunista, jer će svi prekršaji biti odlučno suzbijani. Na svaku sabotažu na željeznicama, mostovima, telegrafskim i telefonskim linijama, te u industrijskim poduzećima, okupacione vlasti odgovorit će strijeljanjem do stotine talaca.¹⁹ Ove nove mjere bit će dodatne onim starima koje su još uvijek na snazi i predviđaju strijeljanje talaca za napad na Nijemce ili na osoblje kvislinške vlade. Njemački specijalni i dnevni izvještaji tokom decembra pokazuju da su se njemačke trupe angažirale u borbi protiv četničkih grupa u nekoliko navrata.²⁰Oštrinu njemačke odmazde za napad na svoje osoblje pokazuje objava okupacionih vlasti od 26. decembra 1942. po kojoj su za ubijanje četvorice i ranjavanje dvojice njemačkih građana (sve članove organizacije Todt, koje su četnici napali 14. decembra u općini Žagubica u istočnoj Srbiji) 250 Mihailovićevih pristaša strijeljani kao taoci. Nijemci su na sam Božić objavili da su na Badnjak strijeljali četrdeset komunista i još deset osoba, zbog dva njemačka oficira koje je jedan komunist ranio u Mladenovcu.²¹

19 Mikrofilm br. T-501, rola 352, snimci 587, 592-594.

20 Vidi osobito izvještaj od 16. decembra, ibid, snimci 736 — 737. Jugoslaveni su 1965. objavili kompilaciju mjesečnih izvještaja srpskih kvislinških vlasti o partizanskim napadima od jula 1941. do novembra 1942. i tjednih izvještaja i raznih biltena Odelenja bezbednosti Ministarstva unutrašnjih poslova za period od decembra 1942. do ljeta 1944. (vidi Zbornik DNOR, tom I, sv. 21, passim).Međutim, umanjeno je mnogo od njihove dokumentarne vrijednosti, jer su urednici izostavili sve tekstove koji se nisu odnosili na »dejstva partizanskih jedinica ili mesnih partizana, niti na rad partijskih i skojevskih organizacija«, što znači da su izostavili aktivnost četnika. Zbornik DNOR, tom I, sv. 21, str. 1.

21 Mikrofilm br. T-501, rola 352, snimci 668-669. Mnogi njemački dokumenti koji se odnose na represivne mjere nalaze se u Trials of War Criminals Before the Nuernberg Military Tribunals Under Control Council Law No. 10, sv. XI, str. 912-1031 (»slučaj talaca«),

Bivši oficir divizije »Brandenburg« (divizija komandosa, većinom za borbu protiv ustanika) priča kako je kao komandir čete sklopio s Mihailovićevim četnicima iz sjeveroistočne Srbije sporazum za zajedničku akciju protiv partizana, ali to je očito bio osamljeni događaj.²² Izvještaj glavnog komandanta Srbije za mjesec februar 1943. spominje zajedno s komunistima i četnike kao metu manjih njemačkih operacija. Isti izvještaj navodi da je strijeljanje talaca na licu mjesta spriječilo nove akte diverzija, na koje su pozivali i Tito i Mihailović, ali da su komunisti u iznenadnom napadu ubili komandanta puka i grupu vojnika koja ga je pratila.²³ Glavni komandant Srbije također je 24. marta 1943. izdao naredbu trupama pod svojom komandom, koje se posebno bavi načinima borbe protiv pobunjenika u Srbiji (izgleda i četnika i partizana), ističući da se »usprkos operacijama njemačkih trupa i usprkos strijeljanjima mnogih talaca ne može reći da je zemlja pacificirana... te da bi događaji u Hercegovini i Crnoj Gori (misleći na stalno jačanje partizana), kao i mogućnost savezničkog iskrcavanja u Dalmaciji, mogli dovesti do značajnog pogoršanja situacije u Srbiji.« Pored održavanja sigurnosti u zemlji, glavni zadatak njemačkih trupa još je uvijek bio osiguranje saobraćajnih linija, osobito linije Beograd - Niš - Solun, Beograd - Niš - Sofija i Lapovo — Kraljevo — Skoplje, te vodenog puta Dunavom, kao i poduzeća koja su radila za Njemačku. »Osnovni princip koji treba primjenjivati u borbi protiv neprijatelja«, kaže naredba, »jest taj da neprijateljske bande treba pronaći i uništiti u njihovim skrovištima.« Naredba završava specijalnim šifriranim signalom za hapšenje svih onih Srba koji bi u slučaju općeg ustanka preuzeli vodeće uloge; sve njemačke i bugarske vojne i policijske jedinice, oblasne i okružne komande, imale su posebne liste s imenima koja spadaju u tu kategoriju i koje su trebale biti ažurne.²⁴

22 Kriegsheim, str. 238-264, 312. To je romansirana povijest divizije »Brandenburg« s kronologijom njenih operacija sve do kraja. Iz teksta nije moguče zaključiti koliko dugo je ta kolaboracija trajala.

23 Mikrofilm br. T-501, rola 249, snimak 43.

24 Ibid, snimci 128-130.

Dolaskom proljeća situacija se počela mijenjati. Izvještaj o situaciji koji je za prvu polovinu aprila 1943. podnio glavni komandant Srbije, opisuje to kao period u kojem su razne grupe Srba izravnavale međusobne račune, dok je zbog nastavljanja s politikom represalija na licu mjesta (tokom tog vremena strijeljano je 170 komunista i 165 Mihailovićevih pristalica, kao taoci), zbog rezerviranog držanja stanovništva i zbog proljetne sjetve, aktivnost »pobunjeničkih bandi« smanjena. Kad su komunističke jedinice prisiljene da se bore, bore se žestoko i ne bez vještine. Što se četnika tiče:

Mihailovićev pokret je u velikoj krizi. London prijeti da će revidirati svoje odnose s Mihailovićem ukoliko nastavi da se bori protiv Hrvata i komunista, umjesto protiv Osovine. Ne samo na strani njegovih naredbodavaca Saveznika, već i na strani velikog dijela njegovih sljedbenika nema više nikakvog razumijevanja za politički bratoubilački rat. U tome bez sumnje leži glavni razlog očitog vojnog neuspjeha u Hercegovini i Crnoj Gori. Pod postojećim uvjetima, Mihailoviću preostaju samo dvije alternative: ili da popusti dvostrukom pritisku, ili da odstupi s političke scene na Balkanu. S tim u vezi mogle bi se pojaviti neke političke mogućnosti.

Mihailovićev pokret u Srbiji ima potpuno pasivan stav prema okupacionim snagama, ali nastavlja s vojnom špijunažom, političkom propagandom i izravnavanjem računa s komunistima.²⁶

25 Ibid, snimak 300.

Nakon raspuštanja posljednja dva legalizirana četnička odreda u martu 1943, u Srbiji su sada postojali samo ilegalni odredi — četrdesetak, ili možda šezdeset, prema izvještaju o javnoj sigurnosti koji je u aprilu pripremilo Nedićevo ministarstvo unutrašnjih poslova. Velik broj tih odreda (iako ne svi) bio je aktivan, a većina je njihovih prilično žestokih . i sistematskih napora bila usmjerena protiv partizana.²⁶ Iako su četnici sada bili posve ilegalna vojna snaga, boreći se protiv partizana oni su u stvari pomagali Nijemcima da Srbiju održe u relativnom miru i da je tako lakše eksploatiraju. To objašnjava i spomenuti izvještaj srpskog ministarstva unutrašnjih poslova:

Ugrožene dejstvovanjem nacionalistički orijentisanih ilegalnih formacija, komunističke bande su prinuđene da se iz šumskih i planinskih predela povlače u ravnice, gde je organima SDS mnogo lakše da ih progone i uništavaju.

Primećuje se da je gotovo kod svih ilegalnih odreda provedeno jedinstvo akcije u pogledu uništavanja komunista koje se vrši u mnogo jačoj meri i metodičnije no u mesecu martu. Ovi odredi su toliko ojačani da u pojedinim okruzima vode samostalne borbe protivu komunista i to sa uspehom. U pojedinim okruzima (Kraljevački i Požarevački) ova borba je uzela toliku zaoštrenost da ilegalni odredi likvidiraju čak i takve ljude, koji su makar i samo jedan dan bili sa partizanima.

Inače na propagandnim sastancima ilegalni odredi, sada još više no ranije, savetuju narodu lojalno držanje prema okupatoru a poslušnost prema našim vlastima.²⁷

26 Za ove ilegalne četničke odrede, njihove komandante i područja njihove aktivnosti vidi izvještaj od aprila 1943. u Zborniku DNOR, tom 1, sv. 21, str. 430-440.

27 Ibid, str. 440.

U međuvremenu, nakon što je između 7. marta i 10. maja ponovno pretrpio poraze od partizana u Hercegovini, jugoistočnoj Bosni i Crnoj Gori i nakon što su Nijemci u Crnoj Gori razoružali neke njegove elitne jedinice (što će biti potpuno opisano kasnije u ovoj glavi), Mihailović se vratio u Srbiju. Poslije povratka, britanska vojna misija pri njegovu štabu (i njene pod-misije pri nekim regionalnim štabovima) počela je vršiti pritisak na četnike da pojačaju svoju aktivnost protiv Nijemaca i srpskih kvislinških jedinica. Izvršeno je nekoliko ograničenih akcija, što ni izbliza nije moglo zadovoljiti Britance. Za razliku, partizani su dobivajući na snazi sve više intenzivirali svoje napade. Njemački izvještaji daju detaljnu informaciju o diverzijama i drugim napadima gerilaca u Srbiji od marta do oktobra 1943. Izvještaji su dvotjedni i klasificiraju diverzije na željeznicama, cestama, telegrafskim i telefonskim linijama, napade na zgrade, napade na Nijemce i Bugare, na kvislinške trupe, zatim ubijanja i odvođenja, pljačkanje hrane i uništavanje usjeva.²⁸ Ovi izvještaji ne navode tko je izvršio ta djela - četnici ili partizani - ali iz podataka koji se odnose na razdoblje od jula do septembra, a saopćio ih je 13. oktobra komandantu jugoistočne Evrope generalu Felberu, 1. bugarski okupacioni korpus, jasno izlazi da su barem na područjima pod bugarskom okupacijom — a to se može uzeti kao indikativno za cijelu Srbiju - partizani bili najčešći izvršioci:²⁹

juli august septembar

1. Napadi (nije označeno kakvi):

četnički

62

78

138

partizanski

178

205

235

dezertiranja iz Srpske državne straže

20

54

68

Ubijeni Nijemci ili Bugari

od četnika

1

7

14

od partizana

9

13

19

Ubijeni Srbi (u službi okupacionih snaga)

od četnika

6

25

30

od partizana

60

70

88

28 Za detalje vidi mikrofilm br. T-501, rola 267, snimci 221-231.

29 Ibid, rola 253, snimci 519-520.
U međuvremenu se labava četnička kolaboracija s Nedićevim režimom pretvorila u sistematski napor da se infiltriraju u Nedićeve snage i administraciju; bio je to pothvat u kojem su četnici imali mnogo uspjeha.

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument