TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
DANE IVANČEVIĆ VEČITO ŽIVI Pred zoru 28. maja 1943. godine 1. bataljon je napuštao položaje na Zlatnom Boru. Trebalo je do svitanja da se prebaci preko Tare, a potom obezbijedi rušenje mosta pre nego što Švabe stignu do njega. Čete
su se u tišini prikupljale. Zborno mjesto 2. čete je nekoliko stotina metara
iza položaja. Vrijeme za pokret je već bilo prošlo, a 3. vod nije pristizao. —
Mali — pozva komandir Mihailo Radošević svoga kurira. — Trk na ono brdo i
reci Ivančeviću da ne gnjavi! Dok
su borci u iščekivanju na pokret savijali cigarete i pritezali odjeću i
opremu, izbio je iz noći Dane Ivančević sa vojim vodom. Ne sačekavši ga,
Mihailo mu dobaci. —
Nisi, valjda, kod Švaba na doručak išao? — a zatim mu pruži već umotanu
cigaretu. — Išao sam u ... prasnu Dane i uzimajući pruženu cigaretu nastavi. — Mile mi nema, sunce mu bogovo. Kao da je u zemlju propao. Sve prevrnusmo pa jok. Divanio im, a lagao! Da ga nađem pretevario bi ga pa da mu je zvijezda na čelu — siktao je Dane i zabrinuto pogledao kroz noć ka brdu sa koga je sišao. Pošto
ni naknadnim pokušajima nestali borac nije pronađen, Dana je sve više
obuzimao bijes. Mihailo ga
je smirivao. —
Hajde, bolan. Vukša je to. Siguran sam da taj ni u gradu ne bi zabasao. Možda
se priključio nekoj od četa. Uostalom, zna kud treba da se ide. Međutim, četa je prešla Taru. Dan je sve više preovlađivao. Inženjerci su čekali na znak za rušenje mosta. A Mile se nije pojavljivao. U bataljonu niko o njemu ništa nije znao. U iščekivanju časa kad će čelična užad pasti u vodu, četa je pogledima češljala strme padine Uzlupa u nadi da će zaostali drug na vrijeme stići. Ali Tara je ponijela ostatke mosta, a s njima i nadanja čete. Dane je slomljen. Čutljiv je. Cigaru ne gasi. Na kazan, iz koga je Đuran
djelio nešto skroba, nije išao. A ko zna kad je posljednji put porciju vadio
iz ranca?! Pogled od suprotne obale nije mogao odvojiti. Njega nadanja nisu napuštala.
Gledao je Milu kako raste. S njim je prvi put u svijet pošao, u Beograd. U
svatove mu je išao. Zna ga iz okršaja sa Vrtočke Gradine, Glamoča, Bihaća,
Teslića, Raduše, Bijelog Polja, iz bitaka i marševa. Znao
je njega i njegova htenja. I mogućnosti. Ali objašnjenje za njegov nestanak
nije nalazio. Srdžba i gnjev su ga kidali. Iznalazi svoj deo krivice. Cijela
četa je utučena. Nema zadirkivanja, nema smjeha. Pokušava ga
Lazo Atlagić razgovoriti. Lazo
za svakog ima lijepu riječ. Njegova riječ je uvijek lijepa. Na Lazu se niko ne
ljuti. On nikada nije ljut. — Šta je moglo biti s njim, nebo mu njegovo! Kladio bi' se da ga živog nijesu mogli uvatiti. Oprezan je k'o zvjere. A pucanj se nije čuo. Dane
kao da ga ne čuje, kao i da ne sluša. Lice mu se u grču skuplja, usne
podrhtavaju, kovrdže oštre kose se nadigle, a pogled prazan, odsutan. I
odjedared, kao da je od sna otrgnut, presiječe Lazu oštrim pogledom i zagrmi. — Ma da on meni pogibe juče na Popovom Dolu ili ono sinoć gore na brdu,
ma da je kao čoek poginuo! Ali ovako? Pa šta ćeš njegovom Stoli kazati.
Jedinac mu je. Djete mu ostade, žena. Hm, izgubio se. Ako nas počne ovako
nestajati Švabi neće trebati tenkovi. Prdačina! Pustio ga Lazo da se izviče, da se sakupljenog gnjeva rastereti. A bilo mu
ga je žao. Brige za borce mu nije nedostajalo. Jest da nije znao za nježnosti;
sam ih nikad nije osjetio. Ali zato je znao po cijelu noć vatru ložiti dok su
mu se borci odmarali, obuću im sušiti, obilaziti ih na straži i položaju,
podučavati ratovanju. Slušajući Dana, čuo Lazo upozorenje da neko niz Uzlup ka rijeci silazi.
Prepoznali su ga. Opaljeno Danovo lice se razvedrilo, a ispucale usne se u blagi
osmjeh razvukle. Gurnuo je kapu na zatiljak, bacio opušak i zadovoljno češkao
tjeme ispod raščupane ćube. — Tikvane jedan, dabili — procijedi i pojuri svom drugu u susret. Ali
Tara ne zna za sentimentainosti. Njeni gramžljivi talasi poput kandži gladne
nemani halapljivo su se zalijetali na obalu i odnosili sve što bi im se našlo
na putu. Hučala je izazivački. Mile je na njenoj desnoj obali bespomoćan. U lokvama sivog Vrtoča nije
mogao učiti plivanje. Sredstva pomoću kog bi se prebacio nije bilo. Ni drugovi
mu nisu imali čime priteći u pomoć. A Nijemci su se već počeli oglašavati
odozgo sa brda. Nemir i nemoć su sve više potresali i četu i njenog
usamljenog druga. Uvijek se u 2. četu uvlačio nemir kad se približavala rijeci. A kad bi se
našla na suprotnoj obali, nije je trebalo požurivati. Voda je teška
neizvjesnost za neplivača, pa i kad neprijatelja nema na njoj. A u toj četi,
sem Dana, niko nije poznavao tajne plivanja. U časovima odmora, kad su se
prepričavale zgode i nezgode vezane za rijeku, pređenu ili koju treba preći,
Dane bi se prisjećao vremena provedenog u mornarici. — Isplovili mi po tamnoj noći — ponavljao bi on — oluja se stuštila,
valovi biju o brod, pa ga i preplave. Veliki kao kuća, kaj brdo. Stra božji! Za ovakva pričanja među omladincima bi uvijek imao pažljive slušaoce. Ni
zadirkivanja ne bi izostala. Slušajući ga poslije prelaska Drine kako priča o
svom skoku u more jedne takve noći i spasavanju druga koji se nenadno našao u
vodi, Mladen Galonja ga je pecnuo. —
Gurnuo čoeka, pa skakao da ga spašava! Zaradio
nagradno osustvo. Perki išao! Znam
ja. I ja sam o tako nečem razmišljao, ali mi nije upalilo. Četa sad nije žurila od rijeke. Druga nije mogla ostaviti.. Da su to žičane prepreke, rovovi, streljački stroj ili tako nešto ona bi pokušala, ona bi učinila nešto. Znao je Dane za nemoć drugova. I da se njegovih pričanja sjećaju. Zato i nije mirovao. Sa svežnjem konopaca poskidanih sa samara je došao, nastavljao ih, čudne neke čvorove vezivao. — Ovaj kraj ovde vezaćemo za ono drvo i to visoko, gore - odgovorio je na pitanje drugova šta to radi. — Drugi ću kraj prenijeti tamo i vezati ga. A poslije će biti lako. Vrata sa one vodenice vežem za zategnuti konopac, navalim ga na njih i preguram. Drugovi
su ga smatrali prijekim, eksplozivnim. Na partijskim sastancima su raspravljali
o njegovom odnosu prema ljudima. "Galamio na Neđu zato što mu puška nije
očišćena, vikao na Dušana zato što je zakunjao na stražarskom mjestu"
— iznosili bi drugovi. A on za drukčije razgovore nije ni znao. Njega niko
nije podučavao, savjetovao, s njim nikad niko nije diskutovao. Najamnik,
obalski radnik, vojnik. Na njega su samo vikali. Bio je prijek ali je i cipele
svoje ustupao borcu na straži da bi se za to vrijeme njegova obuća osušila.
No, ni tu nije nježnosti bilo. Ali
u kritičnim momentima je bio sabran, miran. I sad je takav. Samouvjeren,
pribran, a sprema se da se baci u kišama nabujalu rijeku, u njene virove i
sprudove. Drugovi se plaše, sumnjaju. Pokušavaju ga odvratiti. —
Jesi li ti pametan — govorio mu je Atlagić koji se tu našao. — Hladna je
voda, brza, odvući će te, o stijenu kakvu razbiti. —
Odnijeće me u ... — odgovorio je i uputio se drvetu za koje će vezati
konopac. Mihailo je obazriviji. —
Sačekaj, možda će drugovi pronaći nešto: čamac, korito, bure, trenicu.[1]
Poslao sam da traže. Prilazeći
vodi, Dane ga je pogledao, a desni kraj usana mu se razvukao u kiseo osmjeh. —
Ako si još i Švabama javio da ne silaze odozgo dok ti te naprave ne prikupiš,
onda nema šta da brinemo! Jedino da Mili javimo da odspava. Umoriće se. Nekoliko drugova ga je otpratilo do vode, prihvatili mu odjeću i posmatrali ga kako zalazi u rijeku, odlazeći prema stijeni sa koje će se baciti na njenu maticu. Svježe jutro, voda hladna, brza, mutna. Dane se zanese, posrnu i ide. Oprezno ide, polako odolijeva brzacima, vuče konopac. Mršav je. Koža i kost. Već petnaest dana borbe i marševi se smenjuju. Hrana oskudna. Sna i odmora nema. Četa ga prati pogledima. I strijepi. Mile se nada, raduje. Kad god bi Dane posrnuo Mile bi se nesvesno pokrenuo kao da bi mu htjeo pomoći, a kad bi ga voda zanijela Mile bi se naginjao u suprotnu stranu, pružao ruku, zube stiskao. Popeo se na stijenu uz koju se valovi propinju. Gadni su. Na čeljusti čudovišta podsjećaju. Iz zasukanih gaća voda curi. Mjeri udaljenost do suprotne obale, okreće se prema drugovima, a onda stavlja kraj konopca u zube i glavačke skače u rijeku. Drugovi odmotavaju konopac, guraju ga u vodu, pomažu komandiru voda koji ide po svog borca. I pogledom ga traže. Cijela četa ga traži, očekuje. Sekunde su vječnost. A on se ne pojavljuje. Nema ga, ne pliva, ne vide se ruke, glava. Voda ne pršće. Teče! Sumnja, strijepnja, uzbuna. Drugovi vuku konopac, a on ne zateže. Danovi čvrsti zubi nisu izdržali. Cijela četa je na obali. Trče niz rijeku, gaze u vodu, pretražuju. Uzaludna su sva nastojanja. Premalo snage je imao. Napori nespavanja i gladovanja su je iscrpeli. Samo srce borca ništa nije moglo uništiti. I ljubav za druga, za borca! Oni se u iskušenjima oplemenjuju, u teškoćama potvrđuju. A on je samo za poteškoće i iskušenja znao. Oca nije zapamtio. Bio je siroče i stoku tuđu čuvao. Ni njegova dva sina
se neće sjećati lika svoga oca. Ostavio ih je pod planinom Lupinom, na zgarištu,
u naramku. Zapamtiće rat, o ocu će slušati. Drugovi njegovi će im pričati o
komandiru voda 2. čete kojega su prekorijevali zbog "nedovoljne pažnje"
prema borcima.
|