| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
U zoru izbismo pod najviši vrh Jahorine, ostavljajući iza sebe Metanac na Limu, Čelebić, Zlatni bor, Vučevo, Borovno, Bavan, Balinovac i Miljevinu, sada daleko od naših pogleda, ali neizbrisive u našim sjećanjima, jer u teškim borbama preko njih prokrčismo put i sve ih obilježismo humkama palih drugova. Tu, na širokoj zaravni Jahorine, opuštamo tijela i nerve, napete već dugo vrijeme kao tetive. Predajemo se slatkom odmoru oslobođeni misli na sljedeći trenutak, jer nekako osjećamo da se nalazimo u središtu velikog prostora koji je potpuno naš, i to ne za jedan trenutak već za duže vrijeme. Ali i ovoga puta, kako to u našem ratu najčešće biva, odmor je trajao samo do noći. Prekinut je baš u času kada je trebalo da počne. Prva
proleterska marševala je prema željezničkoj pruzi i cesti Višegrad—Sarajevo.
Sjutradan dobismo zapovijest da se u toku noći probijemo preko pruge i ceste
kod željezničke stanice Renovica, a odatle da nastavimo pokret prema Glasincu.
Uz put je trebalo da 2. crnogorski bataljon u Renovici ošteti, što je mogućno
više, stanične instalacije. Zar
opet proboj? Ko zna koliko će ih još biti, ali, vjerovatno, ne onakvih kroz
kakve smo prošli! Ako se i upadne u slične, znali smo da izlaza ima. Oko toga
su se, otprilike, kretali naši razgovori dok smo se po mraku primicali rijeci
Prači. I s uvjerenjem svi^ boraca da je najteže prošlo, bataljon je lako
pregazio plitku rijeku i približio se na nekoliko stotina metara pruzi i cesti.
Uputismo 2. i 3. četu u napad, a 1. zadržasmo u rezervi. Tišina je. Računamo
da naše susjedne jedinice još nijesu stigle do objekata koje će napasti. Ili,
možda, nema neprijatelja pred nama? U ovu drugu pretpostavku malo
vjerujemoUbrzo se začu neujednačeno brujanje motora. Spočetka jedva čujni
zvuk bivao je sve jači, da bi se, najedanput, ugutiio u gustoj, krtkotrajnoj puščanoj
i mitraljeskoj vatri. Teško je bilo procijeniti da li su posrijedi kamioni ili
tenkovi, jer je zuka motora udarala u brda i odbijala se od njih, pa su se ti
odjeci miješali i nosili dolinom kao protegnuto, hrapavo brujanje neodređenog
početka i kraja. Mi
u štabu pribojavali smo se tenkova, jer bi se naše dvije čete našle u vrlo
nezgodnom položaju. One su se kretale ka cesti livadama golim kao dlan.
Neizvjesnost je povećavala potpuna tišina koja zavlada poslije brzog
iznenadnog prekida vatre. Uto stigoše kuriri 2. i 3. čete sa izvještajem da je cesta zaposjednuta i da su, izgleda, pristigli i tenkovi. Zbog toga se čete teško mogu probiti, pa komandiri traže savjet šta da rade. Na brzinu se posavjetovasmo u štabu bataljona i zaključismo da bismo pretrpjeli velike gubitke ako ostanemo pri odluci da na ovom mjestu vršimo proboj. Ravan teren i prisustvo tenkova primoravaju nas da done,semo odluku o povlačenju bataljona. Ubrzo smo prikupili sve čete. Jedan vod 2. čete, koji je išao na čelu kolone, ipak je uspio da pređe cestu. Trebalo je potražiti povoljnije mjesto za proboj. A gdje je ono i kako ga pronaći? To bi se u toku dana moglo najbolje ispitati, ali to čekanje bi trajalo odveć dugo i ko zna u kojem pravcu bi se stvari do iduće noći izmijenile. U mislima se začinju razne kombinacije, ali ni jednom kijesam zadovoljan. Zapažamo da što god više odgovora tražimo i nastojimo da nađemo najbolji, neizvjesnost postaje sve veća i obuzima nas neodlučnost. Iznad svega tišti pomisao da naš bataljon prvi put odustaje od izvršenja zadataka koji mu je postavljen. Svi bataljoni će, sigurni smo, i to više nego ikad, izvršiti zadatke, a mi nećemo. Ostaćemo na Jahorini odsječeni od brigade. Raznim
pretpostavkama ne vidimo kraja i uviđamo da takvo nagađanje ne vodi ničemu
dobrom. Vraćamo bataljon natrag i krećemo se ka istom mjestu na kojem je
trebalo i prvi put da se probijemo. Čitav
bataljon u streljačkom stroju izbio je na cestu i prugu, koje pređosmo ne
opalivši metka. Nigdje neprijatelja. Brzo smo prešli usku ravnicu kraj pruge i
krenuli uz padine zaobljenih brda, čiji su se vrhovi jedva nazirali u mraku. Očekivali
smo da ćemo negdje na kosama ispred nas naići na otpor, ali od neprijatelja ni
traga. Čak ni na željezničkoj stanici nijesmo našli nikoga. Bilo
nam je jasno da izveštaji komandira četa nijesu bili tačni, i koliko god sam
bio zadovoljan što smo prugu i cestu preši bez borbe, uskiptjeh od ljutnje
zbog postupka komandira. Zaustavismo bataljon da bismo ispitali slučaj. Ispostavi se da su se obje čete našle pred cestom i prugom u trenutku kada je iznenadno naišao oklopni voz i nekoliko kamiona. Čete su bile iznenađene kada je na njih otvorena vatra, pa su ustuknule nazad, bez jasne predstave o tome s kakvim neprijateljem su se srele. —
Da, — rekao sam — umalo ne pobjegosmo od neprijatelja koji sam bježi. Kako
bismo pred štabom brigade pravdali postupak da smo odstupali ka Jahorini! Komandiri
četa su u ovom slučaju očevidno podbacili u svojim procjenama. To nije moglo
proći bez oštrih opomena i kritike. Pred prikupljenim bataljonom, u ljutnji i bez dovoljno razmišljanja, uputih oštre riječi i komandirima četa i borcima. Neodmjerenost mojih riječi izazva reagovanje među mnogim drugovima, jer shvatiše da im pripisujem kukavičluk, što mi nikako nije bila namjera. Na moje riječi pravili su upadice. Između ostalih, dobaci nešto i komandir 3. čete, Marko Katnić. Nijesam razumio šta je rekao, ali po tonu i po gestovima ruke shvatih da se ne slaže sa onim šta sam rekao. Uskiptjeh od ljutnje i, obraćajući mu se, rekoh: —
Tebe smatram najodgovornijim za podnošenje onako neosnovanog izvještaja i
smjenjujem te sa dužnosti komandira čete. Ovim
riječima završih i izdadoh naređenje za pokret bataljona ka Glasincu. Za
vrijeme pokreta obuze me takva potištenost i nezadovoljstvo samim sobom da
zaboravih na sve drugo. Nijesam osjećao radost pobjedonosnog završetka pete
ofanzive, niti sam mislio o onome što je pred nama. Nijesam mogao naći
opravdanja pred sobom za učinjeni postupak. Zašto sam onako govorio bataljonu?
Ja ne znam ni šta sam sve rekao. Govorio sam, a ljudi su gunđali! Vjerovatno
sam ih uvrijedio, i to bez razloga. U to više nijesam sumnjao — uvrijedio sam
ljude, a dvostruko Marka Katnića. Sada sam bio sam sa sobom na čelu kolone
bataljona i osjećao sam se kao krivac pred svim tim ljudima koji idu za mnom, a
najviše zbog toga što je u meni raslo uvjerenje da sam svojim prenagljenim
postupkom ranio drugarstvo bataljona. Strepio sam od pomisli da sam povrijedio
ono zbog čega smo svi bili ponosni i srećni. O tom drugarstvu razgovarali smo
čitav dan dok smo se odmarali na Jahorini. To nije bilo slučajno. Prošli smo
od Lima do Jahorine kroz neprekidna četrdesetodnevna teška iskušenja i iz
pete ofanzive izašli bez ijedne mrlje na našem boračkom liku. Ponosili smo se
onim što smo ostavili iza sebe i bili zadovoljni onim ljudskim bogatstvima koja
su nam ti teški trenuci donijeli. U
meni je bilo potpuno sazrelo uvjerenje da sam nanio nepravdu Marku. Nijesam
mogao izdržati, pa sam svoje mišljenje saopštio drugovima u štabu bataljona.
Oni su me smirivali ubjeđujući me da je moj postupak bio na mjestu. Njihove
riječi za mene su bile samo pokrivanje žara pepelom. Nijesam u tim trenucima
vidio drugog rješenja sem da idem iz bataljona u neku drugu jedinicu. Komesaru
bataljona, Vladu, postavih to kao moj odlučni zahtjev. On se nije složio sa
mnom. Ali ja sam bio uporan i stvar je došla do štaba brigade. U selu Sokolovićima
održan je povodom toga sastanak svih rukovodilaca bataljona, kojem je
prisustvovao i predstavnik brigade. Posmatrajući čitav događaj pred
bataljonom, predstavnik brigade završi s tim da je moj postupak, u stvari, bio
opravdan i odluka pravilna. Ali ni to me nije uvjerilo da su moja lična rasuđivanja
o ovom slučaju bila nepravilna, ili da sam "stvar suviše tragično
shvatio", kako su mi neki od drugova govorili. S obrazloženjem
predstavnika brigade u duši se nijesam složio, no to zadržah za sebe. Poslije
ovoga bataljon je krenuo na nove zadatke. U nezadržljivom naletu naših
jedinica oslobođeni su Han-Pijesak, Vlasenica i Zvornik. Približili smo se
Tuzli. U svim ovim borbama učestvovao je i 2. bataljon i, kao i ranije, sve
zadatke sa uspjehom izvršio. Raspoloženje i vedrina u bataljonu bili su kao i
ranije. Jedino mi se, ponekad, činilo, posmatrajući Marka u prolazu, da je sa
njegova lica nestao onaj njemu uvijek svojstveni laki osmijeh. U razgovoru s
drugovima o Marku doznadoh da je, kao uvijek, među prvima u jurišu. Borbe
i pobjede su se nizale, a dani lete i naporedno sa radostima i teškoćama
zaborav počinje da briše onaj nemili događaj kod Renovice. U takvom raspoloženju,
nekoliko mjeseci kasnije, dolazi naređenje da idem u drugu jedinicu. Toga dana
bataljon je bio na okupu. Odmarali smo se. Zgodna prilika da se pozdravim s čitavim
bataljonom. Razmišljajući šta d& kažem na oproštaju, još jednom nađoh
u sebi potvrdu da su moja osjećanja prema bataljonu samo najljepša. Pomislih
da iz niza tih najljepših osjećanja izaberem ono što je najsvjetlije i da
kroz to istaknem i primjere boraca, četa i cijelog bataljona, jer sam dosad, U
tom pogledu, bio veoma škrt. Ali koga izabrati i koji primjer posebno istaći?
Ima toga mnogo. Kako istaći pojedinca ili pojedinu četu kada je za sve naše
uspjehe, naposljetku, zaslužan čitav bataljon? Zbog toga je najbolje svoja
osjećanja iznijeti cijelom bataljonu i nikoga posebno ne izdvajati. Razmišljajući
šta dalje da kažem, ne sjetih se ni jednog slučaja da mi je bilo ko, bilo u
kojoj prilici, za cijelo vrijeme provedeno u bataljonu, učinio ma šta nažao.
Vaspitavani smo u duhu iskrenosti i otvorenosti. Naučili smo da drug drugu kaže
sve što misli i da se to shvati pravilno, sa našim drugarskim razumjevanjem. A
da li sam ja kome šta učinio nažao za ovo vrijeme? I pored toga što se slučaj
kod Renovice već nekako zaboravio, on je ostao u meni kao ožiljak, koji niko
ne vidi, ali ga ja, s vremena na vrijeme, jasno osjećam. Stalno sam bio pod
utiskom da se sve ono, uz više takta s moje strane, moglo bolje svršiti, i da
sam bez obzira na sve tadašnje okolnosti, ipak učinio nažao i bataljonu i
Marku. Zbog toga odlučih da se izvinem bataljonu i Marku. Sa Markom ću,
pomislih, i posebno razgovarati. Iskreno ću mu reći da je, između ostalog,
jedan od osnovnih razloga onakvom mom postupku bio taj što sam smatrao da se
borcu kao što je on nije smio desiti onakav propust. Nikada ga ranije nije
izdao oštar vid, sluh i pokret spretna borca. Ako bude trebalo, istaći ću niz
podviga njegovih i njegove čete, za koje zna čitav bataljon. Razložno ću mu
predstaviti i druge okolnosti koje nijesam uzeo u obzir u onom trenutku. Uvjeren
da je sve ono što ću reći iskreno i da će me svi shvatiti i razumjeti, izađoh
pred bataljon. U izlaganju se zapetljah, jer mi pomisao na rastanak sa toliko
dragim drugovima presječe tok misli, i ne izgovorih ni pola onoga što sam želeo
da kažem. Ne pomenuh ni slučaj kod Renovice, ni Marka, već završih s molbom
da mi se oprosti ako sam bilo kome što nažao učinio. I
poslije toga — čvrsti stisci ruku i mnogobrojni topli zagrljaji uz oči pune
suza. Dvije
i po godine kasnije srio sam Marka u oslobođenom Beogradu. Poslije kratkog,
srdačnog razgovora on me pozva svojoj kući na ručak. Pristadoh i pomislih da
ću bar tu priliku iskoristiti da porazgovaram s njim o slučaju kod Renovice.
Poslije ručka ostadosmo u razgovoru sve do noći. Obnovismo mnoge uspomene iz
ratnih dana, ali ni Marko, ni ja ne pomenusmo slučaj kod Renovice. I sada ponekad sretnem Marka i svaki naš susret je iskren i topao, ali o slučaju kod Renovice ne kažemo jedan drugome ni riječi. Božo
BOŽOVIĆ
|