TEŠKO JE BITI ČOVJEK   Gusta, visoka trava, otežala od sitosti, nadnijela se sa svih strana nad ispruženim čovjekovim tijelom koje spava, ili se možda predaje zemlji, i lagano se nad njim njiše spremna da se sasvim položi po njemu, umota ga zamršenim, zelenim tkanjem i pripremi za hranu svome proljetnjem potomstvu. Čovjek se probudi, napola otvori oko tražeći bunovnim pogledom kazaljku na velikom nebeskom časovniku, prekrivenom oblacima prljavim kao vojnički obojci. Zgusnuta tišina, debela od zemlje do neba, plaši čovjeka primoravajući ga da ostane priljubljen za zemlju, da ne šestari pogledom, ako se želi spasti ludila neminovnog pri saznanju beznadežne osamljenosti u ogromnom bezljudnom prostoru. Prizemni vjetar bodri travu na veseliji život. U toj igri zbijeni strukovi naginju se jedan prema drugome iznad čovjekove glave, praveći nesiguran raspuknut svod. U zamršenom poretku strukovi se dodiruju, razmiču, a čovjeku se čini da se oni sašaptavaju, dogovaraju, jedni nekud odlaze, a na njihovo mjesto dolazi vojska novog vlaća koje, na sivoj osnovi neba, dobiva izgled vitkih džinova što u nekoj opakoj, zavjereničkoj, gluvoj žurbi pripremaju čovjekovo uništenje, jer je neželjen došljak u njihovom svijetu. Vitki džinovi, naoružani sabljama, kopljima, topuzima, rogljama, zatresu nijemim glavama i u talasu oštro napadnu čovjeka, ošinu ga po licu, ustuknu i sitno podrhtavaju nad njim od podrugljivog smjeha. Čovjek spušta kapak da poroznom branom zaustavi prodor spoljnjeg svijeta u izmučeni mozak, ali taj se svijet uporno i bolno probija kao svrdlo, i vitki džinovi se opet jate i divljaju nad njim dozivajući ga da smjesta ustane i ide, ili da im se preda i utone u zemlju. "Ostavite me na miru", kaže čovjek, "zar ne vidite da nijesam kosac, već vojnik koji je izgubio pušku, pa se bojim svakog šuma i pokreta? Pomislim da je čovjek koji me ne voli. Budite moji prijatelji, mirujte nada mnom i sakrijte me od ljudskog pogleda, jer hoću mirno da zaspim. Ne bojte se od mene, ja jedem puževe. Još dok sam bio dječak u mom Kambelovcu naučio sam od oca da jedem puževe. Hvala mom ocu Šimunu Perišinu što me tome naučio. To mi je mnogo pomoglo. Taj ljigavi stvor, koji se uvijek nađe pod nogama, zbog svoje gmizavosti, ipak dobro dođe da čovjek njime snagu okrijepi. Moja Treća četa Drugog bataljona Prve proleterske je u rezervi. Skupio sam punu kapu puževa. I drugi mi ih donose. Pred nama Zlatni bor opružio zelene proplanke oko kojih se naš bataljon otima s Njemcima. Spremam sebi obrok. Moji drugovi se gade puževa i okreću glavu na drugu stranu, da ne vide kako jedem. Komandant Božo bodri minobacačlije koji nepogrešivo zabadaju plamene lepeze na najviši vrh Zlatnog bora. Komandantova kapa visi na potiljku — to je znak da je zadovoljan onim što vidi i da među njegovim momcima nema još mrtvih. Nedaleko od minobacača dimi se vatrica. Komesar moje čete, Lola, peče ježa. On poziva četu da se oslobodi predrasuda i zagrize pečenicu veliku kao dečja pesnica. — Prezalogajimo, drugovi — poziva Lola svojim promuklim, veselim žuborom riječi. — To je ejajna stvar, kad vam ja kažem. Probajte, drugovi, nećete se najesti, jer ja nijesam Isus, ali okusite. Ante Perišin jede puževe — nastavlja komesar i pokazuje glavom prema meni — a jež je bolji od piletine. Cijela četa je odala priznanje ježu i komesar je bio zadovoljan, jer je tog dana učinio sve što je bilo u njegovoj moći za tijelo od nekoliko desetina glava. Ja sam se najeo puževa i bio sam potpuno sit kada me narednog dana pogodio metak u nogu. Četvrtog juna četrdeset treće bio je moj devetnaesti rođendan. Prošlo je deset dana od mog ranjavanja. Deset dana pješačenja s probušenom nogom u pokretnom ešelonu ranjenika. Sporo se krećemo, i koliko god dugo da idem, čini mi se da se ne mičemo, jer mi je olovnosivi Maglić, vladarski neosetljiv za prizemne događaje, uvijek nad glavom. Ako je dan vedar, nebo je popločano avionima, pa zbog toga do mraka ostajemo u vlažnim gustišima, udišemo miris truleži koja k nama prohladnom strujom dopire iz Crnog šumskog bezdana. Svakim danom sve jače čujemo bilo bitke i ne znamo da li se mi primičemo njenom središtu ili ona nama. Za nas je važno da je čujemo i od njenog neprekidnog vrenja osjećamo se bodriji. Jednoga dana zanemogoh. Od kuka pa do pete ranjena noga natekla mi je kao mijeh. Skinuo sam cipelu, a stopalo omotao postavom koju sam izvukao iz rukava. Dok sam se spoticao po kamenoj stazi, ljudi su prolazili pored mene, preticali me, i ja sam mogao zapaziti kako sve više zaostajem. Toga dana smo se kretali po suncu od kojega se i nebo speklo i činilo mi se da sav žar junskoga dana nosim ispod mojih otrcanih prnja. Tamnozelena isprekidana crta šume povukla me još nekoliko stotina metara. Odlučio sam da umrem uz prvo stablo, ali to se desilo drugome, i mene su posadili, umjesto njega, na talijansku mulu — kosmopolitu naših dana, zbog čega je svakoj vojsci dobrodošla i na nju niko ne puca. Pješački ešelon ranjenika pođe divljom stazom, a nas jedanaest jahača izabrasmo širi i nešto ravniji put. Mule su vodili zarobljeni talijanski vojnici, krotki kao i životinje koje su nas nosile. Predvodila nas je jedna glava, čvrsto umotana u zavoje, zbog čega je podsjećala na glavu pantljičare sa dvije crne tačkice na mjestu gdje su oči. Na širokim leđima jake životinje osećam se bezbrižno, jer njoj ništa drugo ne treba osim hrane koje ima svuda oko našeg puta. Dovoljno je samo da pruži vrat i usta su joj puna sreće. Sve do mraka glavinjamo u crnoj pjeni beskrajne šume mijenjajući svaki čas putljage isprepletane kao crijeva. Mrak nas zatiče u šumi. Vođa nam pokretom ruke i ramena daje znak da je besmisleno nastavljati pokret do jutra. Ostajem, kao i moji drugovi, na muli. Osamljen sam u besprimjernoj tami s mukama od premještanja sopstvenih kostiju na živom brijegu izgubljenih oblika, ali škripa samara i smolavo gnjeckanje kopita potvrđuju da je grupa na okupu. Spuštamo se strmom, razmekšanom stazom punom klizavih oblutaka i korijenja. Jedva se držim na samaru. Ruke nesigurno podrhtavaju od napora, jer sam svu težinu tijela prenio na njih dok sam se odupirao da ne skliznem preko mulinog vrata. Pred nama se svijetli otvor kao izlaz iz tunela. Došli smo do njega. Zaslepljuje nas svijetlost dana i osjećamo prijatni dah topline koji trne već na pedesetak metara u dubini šume. Vođa sa glavom od pantljičare daje rukom znak da stanemo i da se ne gomilamo. Mule poslušno miruju. Čujem jak, neravnomjeran huk koji me podsjeća na udaranje vjetra u borovu šumu. Ranjenik koji je najbliži vođi nešto dovikuje, ali njegove riječi nadjačava šum nepoznatog izvora i cijepa ih u nepovezane slogove, tako da oni do nas dolaze u neredu. Poravnamo se na rubu rijeke satkane od ogoljelih mišića, kvrgavih, dugačkih, isprepletanih i u neobuzdanom zaletu slivenih u organizam bez početka i kraja, ali organizam neobične snage. To je Sutjeska. Poznajem je iz treće ofanzive. Tada je ona bila samo bezazlena planinska rječica, a sada se valja pred nama kao zgusnuta snaga planine. Vođa polazi prvi. Talijan koji vodi njegovu mazgu prekrsti se, zakoluta očima prema nebu, visoko prihvati vođice i zagazi. Mula energično krenu naprijed vukući za sobom vodiča. Već su na sredini rijeke. Vodič se ne drži na nogama i voda ga zanosi kao dasku. On se rukama grozničavo hvata za ular, a mula se otima od tog zagrljaja da ne zagnjuri glavu u vodu. Naposljetku se i ona zanese. Nekoliko trenutaka istezala je vrat nad vodom, a zatim je opet sve bilo čisto na neravnoj površini rijeke. Pošli smo nizvodno nekoliko stotina metara. Tamo se korito širilo, voda je tekla mirnije. Rijeka nam je bila za leđima. Njeno kretanje sam još dugo nosio u ušima, a kada sam se i toga oslobodio, uplaših se tišine kroz koju je brodila naša crna lađa bez sigurnog kompasa i krme. Kuda idemo? Gdje se nalazimo? Radije bih č sišao sa mule i pošao pješke, jer kad osjetim tlo pod nogama, čula počinju pouzdanije da rade. No mozak je moj bio trom, uspavan mlakim isparavanjem zemlje, i ja sam samo želio san, san, san. Pod tom željom bilo je sve drugo zatrpano kao komadi žara pod pepelom, i ako se u mojoj svijesti ma šta drugo i javljalo, to je bilo samo povremeno i, na laki dodir povjetarca, slabo svjetlucanje zapretane vatre. Talijan mi pomože da sjašem. Ne mogu da stojim na nogama i spuštam se na zemlju najkraćim putem, stiskajući zube da ne jauknem zbog bolova koji prodiru u moje tijelo sa svih strana. Ne dopada mi se mjesto koje smo izabrali za predah. Kiklopsko kamenje bez korijena i porijekla, isprano, beživotno, slično gomili kostiju neshvatljivo krupne životinje, koja je tu davno uginula, podiglo se nad nama zatvarajući vidik sa sviju strana. Tvrda ledina, velika kao nadlanica, čini ovaj kameni grkljan još sumornijim. Treba prileći i zaspati. Svi smo na nogama, i dok mule čupkaju travu, mi bez riječi gegamo podno kamenja tražeći mjesto na kojem ćemo se ispružiti. Možda neko nešto kaže — ko to zna. Ma koliko riječ bila glasno izgovorena, teško da će kome doći do uha. Udariće o hrapavu stijenu i razbiće se o nju, ili će pobjeći u crne nukotine koje se jezivo pletu preko izbočenih kamenih masa. Sićušni smo i slabašni. Ličimo na figure od krpica koje se kreću bez trunke snage, nemoćne ma šta korisno da urade. Izgleda mi da bi najbolje bilo da se što prije ukrijemo u rupe između kamenja, jer će nas vjetar, koji valja nadojene smetove oblaka po iscijepanom nebu, ako siđe među nas, razvijati kao pljevu. Liježem sa osjećanjem osamljenosti i tugom za Trećom četom. Svijest se ugasi. Pao sam s mule i udario glavom o kamen i ostao ležeći na putu uzaludno pokušavajući da se pomaknem. Bezglasno dozivam u pomoć, a niko me i ne vidi. Pregaziće me mule koje nailaze. Veliko kopito sa oštrom potkovicom tik je nad mojom glavom. Trgnem se svom snagom, i kopito promaši i zabode se u zemlju, pa se malo odlijepi od nje i očeše me po sljepočnici. Opružim ruku da odbijem ponovni udarac, ali mi kopito snažno prignječi prste. Uspravih se. Podlaktica je čvrsto pritisnuta potkovanom vojničkom cokulom. Puščana cijev se lagano ljuljala ispred lica. Pogledom pođoh po njoj: nebo je bilo pokriveno čeličnim pečurkama ispod kojih su zijevala usta izbacujući lajave nerazumljive riječi. Shvatih da sam zasvagda izgubljen —.metak koji je ispao iz punog šaržera. Moji drugovi su na nogama. Sagledujemo se i bespomoćno udružujemo poglede u veliku tačku koju stavljamo na kraj naših biografija. Ćelavi brežuljak nagrđen je rovovima, ožiljcima vatara, oglodanim kostima, crnim kvadratima nepromočivog papira, zavojima zamazanim krvlju, pramenovima vate koje slabi vjetar drmusa u naježenim busikama. Mi stojimo nedaleko od nakrivljenog poljskog stola, oko kojega glave sa širitima spremaju predstavu. Prilaze nam četiri vojnika i slabim konopčićima vezuju ruke spajajući po dvojicu. To prisilno spajanje dvije šake koje pripadaju različnim tijelima u tom trenutku za mene je bilo jedino osjećanje koJe oduzima nešto tereta neizrecive nevolje. Misao tek što se začne biva ugašena početkom neke druge, i tako redom neprekidno brisanje početaka, da bi, naposljetku, ostalo osjećanje nepodnošljive dosade koju bi trebalo što prije završiti, ali širitima kao da se ne žuri. Prošli smo između dva rova i okrenuli nizbrdicom obraslom paprati koja je, izlomljena i zagažena, bila polegla. Desno od nas spušta se u dugačkom luku greben prekriven grivom bukove šume. Računam da za momka mojih godina do ivice grebena nema ni pedeset metara. Na desetak koraka ispred nas ide plećat vojnik. Mašinka mu je u ruci. Primjećujem da se nijedanput nije osvrnuo od kako smo pošli. Po strani, slijeva, prate nas trojica. I oni drže oružje u rukama, no naše fizičko stanje kao da ih ne opominje na opreznost. Nezadovoljni su što se vučemo kao kornjače i izgleda da bi nas se najradije lišili na ovom pristranku ispod samih grudobrana od rovova. Veza kojom je moja desna ruka prikopčana za lijevu ruku moga parnjaka je slaba. To osjećam pod prstima i čvor se lako driješi. — Primijetiće — kaže mi drug. Krajeve konopčića držim u ruci da ne spadne i čvr~ šće se oslanjam na druga, kojem je desna ruka iščupana iz korijena. — Kako ćeš s tom nogom? — Kaže mi on. — Ovo radim za tebe. Ti imaš zdrave noge, bježi! Njemu zasvijetle oči i tijelo mu živahne. Osvrće se lijevo-desno. Čini mi se da odmjerava vlastite mogućnosti i traži pravi trenutak. Odjednom malaksalo kaže: — Ne mogu, daleko je — pa pošto napravi još nekoliko koraka, odskoči u stranu, napravi dva-tri skoka, saplete se i padne, ali se brzo podiže. Učini mi se da je neodlučno zastao. Ne bih rekao da se predomišljao, jer kad je mitraljez iz rova pustio prvi rafal, on je već bio učinio dva koraka ka šumi. Stali smo pred najvišom stepenicom. Na njenom rubu stoji plećati vojnik bez vrata i odmjerava dubinu ambisa. Sa mjesta na kojem stojim vidim samo onu drugu stranu, spljoštenu i mnogo nižu. Plećati vojnik se okreće k nama. Sunce mu bije u oči i on ih osjenjuje dlanom pružajući ruku sa mašinkom prema meni. Pokretom cijevi poziva me da priđem. Idem ka ivici. Još jedan korak me odvaja od lje i produžio bih dalje da me ruka, jaka kao gvozdena kuka, ne hvata za opasač i zaustavlja. Pred očima mi je gotovo vertikalna strmen sa dva tri žbuna i ponekim pramenom trave. Dugačka je desetak metara i presječena, kako mi izgleda, liticom kojoj se ne vidi osnovica. Nije mi teško i ništa me ne boli. Razgovijetno čujem škljocanje metala iza mojih leđa. Zatim tajac. Zanima me da li ću osjetili bol; da li je smrt od tačnog pogotka u glavu samo prividno trenutna; da li oštećeni dio materije produžava da misli još koji časak. Udarni mehanizam jako škljocnu, ali metak ne opali. Strijelac ljutito pljunu i ja se okrenuh. Njemac nervoznim pokretom prstiju nastoji da iščupa zaglavljeni metak i usred te užurbanosti podiže pogled k meni. Metak još nije izvađen. Vojnik reži Da se okrenem ka dnu gigantskog groba. Radim obrnuto: i tijelo i lice okrećem k Njemcu, koji me u bijesu udari vrhom cokule po cjevanici ranjene noge, od čega padoh uz rasprskavanje staklenih loptica u očima. Njemac me drži za kosu i podiže uvis cerekajući se. Mašinka mu visi o vratu, a u ruci svjetluca pištolj. Psujem ga svim psovkama koje mi dolaze na pamet i otimam se koliko god mogu, nastojeći da lice što više okrenem njegovom, jer vidim Da mu je neobično stalo da cijev nasloni na moj potiljak. ^rvi hitac pravi oštru ogrebotinu iznad mog uva. Otvor cijevi se pomjera k sredini lica i jak^ prasak me zasljepljuje i snažno udara u glavu. Propadam, ali sasvim kratko, jer sam ramenom udario u nešto osjetivši stvarni bol od tog udara. Stružem licem zemlju koja se osipa i putuje sa mnom ili me nosi tihom lavinom. Sa strahom očekujem pad u prazno> ali mrhslim da će se svijest ugasiti bar na polovini puta, pa će mi biti svejedno s kolikom snagom će mi se oduprijeti zemlja kad se sudarim s njom. Oštri predmet koji se ugiba propušta glavu, ali usporava valjanje tijela koje se snagom zaleta i mase probija kroz tanke šibljike, i, naposletku, savladano njihovom gustinom, zaustavlja, ali ne sasvim, jer obamrle noge mrtvo produžavaju put sve dok ih ostali dio tijela, prikačen o žbun — klin, ne zaustavi. Poslije svakog pucnja čujem gluvi pad tijela i kotrljanje koje se približava natjerujući me da se laktovima čvršće prikopčam za pruće i tako napet ostanem sve dok opasnost ne prohuji mimo mene*i preda se slobodnom bešumnom padu. Brojim svaki pad, jer nemam snage u mišićima da izdržim naprezanje. Pucnji su česti i smrt pored mene teče kao na traci: precizno i bez zastoja. Ja sam ostao na sredini siguran da me Njemci vide. Da li moje tijelo govori da sam mrtav. Očekujem pucanj i uvjeren sam da nišane moj kičmeni stub na onom mjestu na kojem je on najviše savijen i izbočen k njima. Pogodak, pa će krhka veza pući. Dugo čekam taj pogodak, i kad vidim da ga nema — čekam noć. Neizdržljivo boli glava. Jedno oko mi je zaliveno krvlju. Bojim se nesvjestice kao i pucnja s leđa, jer bi to bilo isto. Mislim da li će mi ostati dovoljno snage da tijelo dovedem u bolji položaj. Dovukao sam se do one najviše stepenice sa koje sam se, pogođen u glavu, o.tisnuo u smrt. To je zaista, stepenica, napravljena prirodnim odronjavanjem zemlje, čak je malo udubljena, tako da ne mogu iskopati oslonac za nogu da bih se uspeo i savladao ovu usjeku, koja mi je visoka gotovo do ramena. Čujem žagor oko rovova. Još su tu. Rana na četiri santimetra ispod oka je mala, jedva je mogu napipati pretom, dok je ona na vratu poveća, čitav bi palac u nju ušao. Oko mi je oteklo. Da li će mi se rana zagaditi prije nego što dođem do naše bolnice? Hladno mi je i od toga me rana još jače boli. Na staru sam i zaboravio. Ona kao da mi više i ne smeta. Sve više zebem i bolovi se pojačavaju. Skinuo sam košulju i njome nekako zamotao glavu, ostavljajući jednu stranu lica slobodnu. Primjećujem rumeno, drhtavo treperenje svjetlosti. Podignem se i vidim kako iznad rovova palaca dugački plamen. Spustim se u moj zaklon da ne gledam vatru. Ako do jutra ostanem nepomičan, ukočanjiću se i umrijeti od zime. Ne znam koliko je prošlo vremena kad sam ponovo ustao. Više se ništa ne čuje, a ni vatra se ne pojavljuje. Pričekao sam nekoliko minuta, i kad sam bio uvjeren da sam ostao sam sa hladnom crnom tišinom, uspeh se na travnatu stepenicu i oprezno pođoh prema rovovima sa izrešetanom snagom, bez odvrnute bombe, bez nabijene puške, ali sa iskustvom bombaša Prve proleterske. Rovovi su prazni kao opljačkani grobovi. Poznati brežuljak me gleda okruglim žutim okom žeravice po kojoj se hvata pepeo. Bojim se da me vatra ne otkrije, pa nastavljam slijepo tumaranje daleko oko nje. Sam sam. To za mene u ovom trenutku znači mnogo: slobodan život uz vatru. Sa gomile navučenog suvog granja uzimam veliki naramak i bacam ga na dremljivi žar. Kleknem da raspalim vatru, ali nakupljeni vazduh piskavim šištanjem uz eksploziju bola izlete na ranu ispod oka. Vatra je uveliko buktala kad mi se svijest povratila. Ležao sam nauznak nogama okrenut ognju. Golo stopalo ranjene noge gotovo je bilo pečeno, te ga povukoh tarući njime po zemlji. Dan sam dočekao budan pekući se uz vatru. Našao sam nekoliko pregršti ječma prosutog u travi, pa sam ga pokupio i sasuo po džepovima. Zbog rane nisam mogao da grizem tvrda zrna, ali sam našao dve ovčje glave i pojeo sve sem kostiju. Poslije obroka i umivanja na lijenom potočiću pokupio sam bačene i već upotrebljavane zavoje, kojih je bilo dosta, i sve ih omotao oko glave, pazeći na to da oni čistiji budu bliže rani. Našao sam i motku kojom ću se poštapati na mom dugom putu za Prvom proleterskom, koju već vidim u treptavoj fatamorgani. Unaprijed znam da taj put neće biti lak, ali. ja sam bio srećan što on postoji." Ante je otvorio slobodno oko tek kada se krupna kap kiše rasprsla na njegovom čelu. Lagano se pridigao zaklaljajući rukom lice od visoke trave u koju je ušao prizemni ^jetar i bespoštedno je mrsio i bacao mu je u lice. Kada je ustao, pogledao je preko ramena unazad, prema Ivanplanini, i vidio meku vlaknastu zavjesu kiše kako ga otuda sustiže. Radomir VUJOŠEVIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument