MINERI   Štab brigade je donio odluku da se formira minerski vod i s tim upoznao štabove bataljona, da bi izvršili izbor ljudstva. U početku su ovaj vod pretežno sačinjavali rudari iz rudnika "Trepče" i "Kopaonik" i ibarskog rudnika "Jarando"; oni su se nalazili u Kraljevačkom bataljonu, većinom u Rudarskoj četi. Vod je brojao trideset ljudi. Bio sam postavljen za komandira, a za vodnog delegata određen je Dušan Vrzić. Stari smo znanci iz Trepče, gde smo zajedno radili. Zato smo bili vični poslu za koji su nas odabrali. Odmah poslije formiranja, zamjenik komandanta brigade, Danilo Lekić, upoznao je sve borce voda sa zadacima koji stoje pred njima. Rekao je, između ostalog, da su to specijalni zadaci, da će morati da ruše mostove i komunikacije kojima se služi neprijatelj protiv nas, da uništavaju vozove, postavljaju nagazne mine na drumove i slično. Borci su počeli da se osposobljavaju za predstojeće akcije. Održavani su razni tečajevi na kojima su se učili rukovanju svim vrstama nagaznih mina i njihovom postavljanju, upotrebi raznih eksplozivnih upaljača i rušenju mostovskih i željezničkih konstrukcija. Često je dolazio iz Vrhovnog štaba drug Vladimir Smirnov Volođa da nam pomogne. Prilikom borbi 1. brigade na pruzi Mostar—Sarajevo, naš vod je dobio zadatak da uništi prugu i mostove i važnija željeznička poStrojenja na dijelu od Konjica do željezničke stanice Raštelica. Komandant brigade, drug Koča Popović, naredio mi je da se sruši most preko potoka Lukača između Brđana i Bradine. Takođe je trebalo da uništimo tunele koji su se nalazili na ovoj liniji. Kada sam se vratio iz štaba brigade, upoznao sam borce sa zadatkom, te smo odmah pristupili razradi plana. No, imajući u vidu brojnost objekata na toj pruzi, a znajući da vod raspolaže vrlo malim količinama eksploziva, ponovo sam otišao u štab brigade i upoznao drugove s tim da postoji bojazan da s postojećim zalihama eksploziva nećemo moći uništiti sve predviđene objekte. Na to mi je drug Koča odgovorio da imam tri bataljona na raspolaganju, da se povežem s njima i da će mi oni osigurati sredstva za akcije. Uz to je dodao da će se eksploziv zapleniti od neprijatelja. Nije mi preostalo ništa drugo nego da kažem "Razumem, druže komaidante" i da se vratim svom vodu. Za izvođenje pojedinih akcija podijelili smo se na tri odjeljenja. Prvo odjeljenje, kome je vođa bio Petar Gračanin, rudar iz ibarskog rudnika "Jarando", porušiće most na Lukaču, drugo odjeljenje, sa Dušanom Vrzićem, vodnim delegatom, tuiel između vijadukta na Lukaču i Ivanplanine, a treće odjeljenje koje je vodio Dragan Mitrović, zidarski radnik, razoriće prugu prema Konjicu. Prvo odjeljenje je prišlo mostu još dok je trajala borba između naših bataljona i neprijatelja, a zatim je penjući se uz mostovsku konstrukciju vezivalo eksploziv. Nakon vezivanja mina vođa odjeljenja dao je zadatak da se razvuče električni kabl od mina do aparata za paljenje mina, koji je bio smješten u jednom zaklonu blizu samoga mosta. Sam je vezao kabl za mine. Kada je bilo sve spremno, mineri su se povukli u zaklon, a paljenje je izvršio Kristifor Perišić. Most je pao u duboku provaliju. Drugo odjeljenje je imalo vrlo težak zadatak. Kada su njegovi borci ulazili u tunel, naišli su na skrivenu neprijateljevu patrolu, tako da je nastalo puškaranje. Poginula su dva borca iz odjeljenja, a neprijateljevi vojnici su pobjegli na drugu stranu tunela, gdje su ih dočekali i zarobili borci Kraljevačkog bataljona. Odjeljenje je nastavilo rad. Uspjeli su da nađu u tunelu minske komore, U koje su smjestili eksploziv, a zatim su izvršili miniranje. Tunel je bio onesposobljen za prolaz. Poslije dva-tri dana naša brigada dobila je zadatak Da oslobodi Konjic. Sa bataljonima je pošlo i naše treće °DJeljenje. U Konjicu je zaplenjen veliki broj lokomotiva. Među njima bilo je i osamnaest specijalnih — sa zupčanicima za vuću uz uspon prema Ivan-planini. Odjeljenje Je dobilo zadatak da uništi sve lokomotive i ostale instalacije na stanici. Treće odjeljenje je izvršilo svoj zadatak tek izjutra. Ono je imalo najmanje eksploziva i sredstava. Zato je Dragan Mitrović predložio drugovima da se eksploziv upotrebi samo za rušenje rezervoara za vodu i svih skretnica na željezničkoj stanici, a da se lokomotive unište na ovaj način: da se podlože ugljem i da se para podigne što se više može, a zatim da se postave na otvorenoj pruzi jedna prema drugoj i da se puste u pokret da bi udarile jedna u drugu. Tako je i učinjeno. Pošto su sve akcije bile završene, vod se okupio u Konjicu, gdje smo analizirali izvršenje zadataka. Baš u toku ovih razgovora došao je jedan drug iz Beogradskog bataljona. Izveštavajući me da je bataljon zaplenio oko 500 kilograma eksploziva i raznih upaljača, rekao mi je da sve to treba da preuzme minerski vod. Bili smo oduševljeni. Odmah je otišlo jedno odjeljenje sa Kostom Stanićem i uzelo eksploziv. Spakovali smo ga u limenu burad, natovarili na konje i krenuli dalje prema već dobivenom rasporedu. Kada smo stigli u štab brigade, raportirao sam komandantu o uspješnom završetku akcije. On je odgovorio: — Vrlo dobro, Mušmula. Akcija je uspjela a i eksploziva je bilo dovoljno. Ja sam mu objasnio kako smo izvršili akciju i dodao da nas je Beogradski bataljon snabdio za naredne akcije. Tako je naš vod i praktično provjerio znanje koje je stekao u dotadašnjoj obuci. Pri tome su se naročito istakli Dušan Vrzić, Petar Gračanin, Dušan Radonjić, Dragan Mitrović, Stevo Kovačević i Kristifor Perišić. Vod je dobio i pohvalu od štaba brigade. S razvojem borbe nametnula se potreba da se i vod poveća, pa je štab brigade donio odluku da se formira tehnička četa, koja bi imala zadatak ne samo da ruši nego i da pravi mostove preko raznih rijeka koje treba da savladaju naše jedinice. Isto tako, nametala se potreba da se u ovoj četi nađu stručnjaci koji bi mogli da vrše izvjesne opravke na oružju, radio-stanicama, pisaćim mašinama itd. Zato smo u novoformiranoj četi imali tri voda: minerski, pontonjerski i tehnički vod. U minerskom vodu bili su većinom rudarski radnici vični miniranju; u pontonjerskom vodu većinom radnici splavari koji su radili na rekama, a u tehničkom je bilo raznih stručnjaka sposobnih za tehničke opravke, kao i jedno odjeljenje za vezu. Ja sam postavljen za komandira čete. Posle teških borbi na Neretvi jedinice 1. proleterske izbile su na Drinu između Foče i Goražda. Komandant brigade, drug Danilo Lekić, sazvao je komandante bataljona. Bio sam i ja prisutan. On nas je upoznao sa zadatkom da se Drina mora preći što prije i da se nastavi pokret prema Limu. Tehnička četa je dobila zadatak da obezbijedi prelazak naših bataljona preko Drine, povezujući se sa 1. crnogorskim i Beogradskim bataljonom radi obezbjeđenja prevoza. Kada smo počeli da pravimo plan, iskrsao je problem građe za pravljenje splavova, s obzirom na to da je na tom terenu nije bilo. Otišao sam komandantu 1. bataljona, drugu Savu Buriću, i rekao mu da je čitav problem u nabavci građe. On je naredio bataljonu da izvuče u toku noći svu građu iz porušenih i napuštenih zgrada u Ustikolini, te da se ta građa upotrebi za pravljenje splavova. Povezali smo se i sa štabom 6. bataljona, kako bi i on pomogao da se splavovi na vrijeme naprave. Nedostajao nam je i ostali materijal. Nijesmo imali eksera, klanfi, žice za povezivanje ove drvene konstrukcije. Drug Burić mi je dao sugestiju da se od mladoga pruća naprave veze koje splavari upotrebljavaju. Borci iz čete su se hitro prihvatili posla. U toku noći borci 1. bataljona donijeli, su toliko građe sa porušenih kuća da četa nije mogla sama da napravi sve splavove, već je jedan dio posla uzeo ia sebe Beogradski bataljon. Građenje splavova trajalo je jedan dan i jednu noć. To se vršilo u jednom zaklonu gde je bilo mogućno raditi i preko dana, pošto se na obali na drugoj strani Drine nalazio neprijatelj koji je mitraljeskom i puščanom vatrom nastojao da onemogući svaki naš pokret. Borci 1. bataljona su morali noću da prenose građu, da neprijatelj ne bi prozreo naše namere. Štab bataljona je bio smješten u jednoj vodenici na obali Drine, pa je veza održavana samo noću, pošto je od mjesta gdje su se gradili splavovi do vodenice bio brisan prostor, tako da je bilo nemogućno preko dana doći u štab bataljona. Kada su splavovi bili izgrađeni, odmah je obaviješten štab brigade. Donesena je odluka da svaka desetina ima svoj splav i da ga sama prenese do Drine. Iste koći je izdato naređenje za prelazak preko Drine i bataljoni su odredili desetine. Prilikom samog prelaska neprijatelj je otvorio vatru, tako da su neki naši borci skakali u Drinu. U Ustikolini se nalazila jedna dereglija koja je bila vezana na suprotnoj obali. Kada su prvi borci prehšš splavovima i otjerali neprijatelja, pokušali su da prevezu ovu deregliju. Neprijatelj je to vidio i počeo da ?Uče. Jedan metak je pogodio u čelični konopac po kome je klizio kolut dereglije i ona je zapela tako da smo je na sve zle jade dovukli do obale. Kad smo uepjeli da je na brzinu opravimo, nastavili smo prebacivanje jedinica preko Drine — dereglijom. U toku daljih borbi tehnička četa snabdjela se i sa dva gumena čamca. Prilikom prelaska Pive, ovim čamcima su prebačeni dijelovi 1. proleterske divizije. Most preko Pive stalno je tukla neprijateljeva artiljerija. Zato je četa dobila zadatak da prebacuje borce preko Pive na mjestu gdje neprijatelj najmanje ugrožava teren. Četa je našla jedno pogodno mjesto, zaklonjeno šumom, gdje je korito rijeke bilo dosta usko. Razvukli smo jedan konopac s jedne strane rijeke do druge, osposobili gumene čamce u koje je moglo stati po deset boraca, te je nastavljeno prebacivanje velikom brzinom. Pošto su borci bili premoreni od svakodnevne borbe i iscrpljeni od gladi, to je ovo prebacivanje bilo naročito teško, tako da su pri tome borci iz tehničke čete jecva izdržavali napore. Drug Pero Njego, koji je nekoliko sati prebacivao borce, došao je kod mene i tražio smjenu pošto više nije mogao da izdrži. Rekao sam mu da smjeke nema i da nastavi prebacivanje. On se vratio i nastavio rad, ali se zbog iznemoglosti nasred rijeke otpustio i Piva ga je ponijela zajedno s gumenim čamcem. U tom trenutku sam sa dva druga skočio u rijeku, uhvatili smo čamac i izvukli ga na obalu. Zamjenik komesara Ljubomir Roglić prišao mi je i rekao da moram voditi više brige o ljudima. Ja sam mu odgovorio da nema ljudi i da ne znam šta ću, jer se prebacivanje mora izvršiti do određenog roka. Umorni Njego je sio na jedan kamen i odmorio se desetak minuta, a zatim je nastavio posao. U ovoj akciji naročito su se istakli drugovi Pero Njego, Tihomir Stefanović, Milivoj Katić i Ljubomir Roglić, a četa je dobila pohvalu od štaba divizije. Jovan VUJOVIĆ MUŠMULA Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument