| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
U bataljonu nije bilo borca ni starješine koji ih nijesu dobro poznavali. Bili su u poznatoj "grom-desetini", onoj desetini koja je takvo ime zaslužila naročito poslije napada na Bugojno, kada se čitavu nedelju dana sama probijala kroz neprijateljev raspored da bi se priključila brigadi. Radovan Gardašević je bio puškomitraljezac, Radovan Popović njegov pomoćnik. Živo se sjećam moje prve noćne borbe na Dobrom dolu na Durmitoru, kada smo napali četnike. U toj tamnoj i maglovitoj noći nije se pucalo iz daljine, prilazili smo četnicima i borili se prsa u prsa. Zarobljavali smo grupice i pojedince, a bilo je i pojedinačnih obračuna bez oružja i hvatanja za gušu. Nas mladića, još nedovoljno vičnih ratovanju, tek došli u sastav brigade, bilo je oko trideset. Dva Radovana u tim ozbiljnim trenucima bili su zabrinuti za nas. Čuli smo kako nas dozivaju, da nas bolje orijentišu u borbi. Tada sam prvi put osjetio onu veliku pažnju i toplinu proletera naročito prema nama, mladim skojevcima. Sve do bitke za ranjenike bio sam s njima pomoćnik na puškomitraljezu. Radovan Gardašević je rođen u Bijelim Poljanama, pod Pustim liscem, koji svojim imenom simboliše siromaštvo ovog kraja, u kome je Radovan proveo detinjstvo. Kao student prava u Beogradu je pristupio naprednom omladinskom pokretu. Učestvuje u julskim ustaničkim danima i u pljevaljskoj bici, decembra 1941. godine, u kojoj se ističe hrabrošću. Uskoro zatim stupa u 1. bataljon 1. proleterske brigade. Od tada pa sve do smrti, jula 1943, nalazi se u njegovim prvim borbenim redovima. Gardašević nam je kao komesar1 ostao u nezaboravnoj uspomeni. U najtežim časovima poslije dugih marševa, borbi ili neprospavanih noći, za svakog je nalazio poneku toplu i srdačnu reč; znao je da se našali šalom koja unosi vedrinu. Vodio je dnevnik i u njemu redovno bilježio svaki značajniji događaj. Dnevnik je ostao nedovršen. Poslije pete ofanzive i prelaska naših snaga u istočnu Bosnu poginuo je kod Zvornika. Zaboravljen nije. Ime mu krasi zvanje narodnog heroja. Gardašev nerazdvojni drug i jedan od najomiljenijih boraca u četi bio je Radovan Popović, dobar čovjek i drug, uvijek nasmijan i vedar. U njegovoj torbici se, pored municije i bombi, svagda nalazilo i ponešto marksističke literature, iz koje je učio i koju je nenametljivo popularisao među nama. Na kratkim odmorima ili u zatišju borbe izučavali smo "Istoriju SKP(b)" ili neku drugu literaturu. Mnogima su to bili prvi časovi marksističkog obrazovanja. Zato još i danas mnogi od nas ljubomorno čuvamo bilješke hvatane na časovima na kojima nam je Radovan Popović tumačio i objašnjavao neka teorijska pitanja. Bilo je to u ljeto 1942. godine, u bosanskim planinama. Zanimljivo nam je pričao i o julskim događajima 1941. godine, o politici okupatora koju je primijenio prema nama. Talijani su na početku rata uspješno sprovodili poznatu parolu "zavadi pa vladaj". Tako se i njegovo pleme Cuce podijelilo u dva tabora. Jedan dio je pošao za njegovim ocem Krstom Popovićem, bivšim komandirom u crnogorskoj vojsci, koga su Talijani unapredili u čin generala i postavili za komandanta svih crnogorskih separatieta. Drugi dio, većinom mlađi ljudi, pošli su sa Krstovim sinom .Nikolom, partizanskim komandantom. Drušvi iz čete bi se šalili s Radovanom kako, eto, njegov otac postade general, a on u revoluciji jedva desetar i puškomitraljezac. Jednog februarskog dana, u jeku četvrte ofanzive, ležali smo gladni i prozebli na položajima, a Radovan je izvadio iz torbe neki politički materijal i crvenom olovkom podvlačio neke redove. No nije mu se htrhjelo da još mnogo uči. U toj istoj ofanzivi, u napadu na selo Čičevo, noću uoči 15. marta, junački je poginuo na čelu svoje desetine. Tako su iz spiska živih poznate "grom"-desetine 1. bataljona 1. proleterske brigade izbrisana dva imena — dva Radovana, dva plemenita mlada čovjeka i dva svijetla lika proletera. Ljubo ĐUKANOVIĆ
|