PRVA PROLETERSKA BRIGADA - SEĆANJA BORACA: KNJIGA II
Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument


NA NERETVI

Sneg ee topi. Kolona vijuga dolinom Neretve. U dolini je mnogo vojske. Čuju se topovi. Odjekuju i eksplozije avionskih bombi. Pokraj kolone prođe četa tenkova, koja hita na položaj. Crvena petokraka odudara od tamnozelene boje tenkova, koji su do oslobođenja Prozora služili neprijatelju. Sada je to naše oruđe. Na raskvašenom putu od istopljenog snega ostaju tragovi gusenica.

U koloni se tiho začu pesma. Ubrzo postade snažnija. I u časovima kada je snaga na izmaku, u očekivanju novih okršaja, pesma je uvek nosila ljude, davala im novu snagu; s njom se lakše koračalo iako su noge bile umorne, iako je mraz štipao nepokrivene delove tela, iako smo već nekoliko dana dobivali samo po jedan obrok hrane dnevno.

Dolina Neretve se sve više sužavala. Za leđima ostade skoro opustela Rama. Iznad puta se uzdiže Tovarnica. U podnožju usečeni put vijuga pored reke. Strme strane spuštaju se do samog puta. Ponegde se vide tragovi eksplodiranih bombi. Tutnji planinska reka, nosi suvo polomljeno granje i mrtva tela talijanskih vojnika, koja su se otkačila sa stene. Nosi i vojničku opremu, koja nije potonula, i pesmu proletera, koji hitaju duž njenih kanjona.

Kasno u noć bataljon zastade u Jablanici. Po četama je izvršen raspored smeštaja. Druga četa ulazi u prostranu jednospratnu kuću nedaleko od Neretve. Za sudbinu domaćina niko nije znao. Jedino rasturene stvari pokazuju da se nešto dramatično odigralo s porodicom koja je tu živela.

Stiže sve više vojske. Bat koraka i topot konja odjekuju praznim ulicama. Meštana gotovo nema, samo je poneko ostao u kućama.

Umorni borci brzo zaspaše. Nisu osećali ni tvrd daščani pod, ni glad koja muči već toliko dana. Samo su stražar i dežurni upinjali zadnje snage da ostanu budni. Očni kapci su se gotovo sami zatvarali. Nekoliko boraca je uspelo da pre spavanja opere hladnom vodom nadule noge. Ostali su i to vreme iskoristili za odmor. Očekivao se pokret u toku noći.

Osmog marta, u četiri sata ujutru, dežurni je s mukom budio pospale ljude.

— Večera, drugovi! — pozivao je on ko zna po koji put.

— Kakva večera!? Pusti me da spavam! — procedio bi neko okrećući se na drugu stranu.

Hoće li on da večera ili ne — to je njegova stvar.

Dežurni je uporno drmusao svakog borca. Uskoro se četa nađe u stroju. Otekle noge, kukovi i kolena boleli su.

— Kada pre prođe noć? — upita neko zevajući.

Nije dobio odgovor. Ljudi su tromo vadili iz ranca porcije da prime večeru, doručak ili ručak — nisu ni sami znali šta. Pred kazanima, ispred kojih je dogorevala vatra, čekao je stroj. Jedni su čekali, dok su drugi već uveliko praznili porcije. Brzo je nestajao taj retko sku^ vani skrob od ječmenog, neprosejanog brašna. Utonulo parče goveđeg mesa jedva se osećalo pod kašikom.

— Pokret! — naređivao je dežurni.

Četa se brzo postroji. Do svanuća je ostalo nešto više od sata. Visoke planine, koje su se strmo spuštale ka Neretvi, teško su se raspoznavale. Jedino je svežina vazduha opominjala da su one na domaku. Zvezde su svetlucale na nebu. Kanjon je ravnomerno odjekivao pod udarcima reke.

Kolonom po jedan četa pođe ka Neretvi. Za nekoliko minuta izbi na reku. Pogledi boraca usmeriše se na strmi prilaz mostu, na gvozdenu konstrukciju koja je virila iz vode, na most koji su naše jedinice, po naređenju druga Tita od 28. februara, bacile u vazduh. Srušen je da bismo neprijatelja zavarali. I to je uspelo. Neprijatelj je odatle povukao jače snage verujući da ćemo se probijati u drugom pravcu. A sada preko tog porušenog mosta prelaze borci i ranjenici. Čelo kolone se spušta strmim, gotovo vertikalnim prilazima ka izlomljenoj konstrukciji. Mnogi idu četvoronoške. Ispod mosta se penuša silovita reka. Penuša se i buči, udarajući u nakvašene delove mosta. Za konstrukciju koja viri iz vode privezan je uski drveni viseći most. Preko njega prelaze samo teži ranjenici. Borci su se pentrali po gvozdenim delovima mosta, koji su strmo štrčali iznad reke. Noć zahteva pažljive pokrete, a most ipak treba brzo proći, jer za nama slede druge jedinice koje do svanuća treba da pređu na levu obalu.

— Ko zna koliko ću puta do kraja rata preći ovu nemirnu reku? — tiho procedih.

Setih se Dunava koji mirno protiče kraj moje kuće. Na njemu sada plove brodovi pod nemačkim zastavama. A on teče i ćuti. .. Sada bih satima ostao prikovan iznad Neretve i gledao njene vrtloge, njenu nezadržljivu snagu, strme obale obaejane suncem, proplanke i stene. Živeo bih kraj nje i radovao se njenoj snazi.

U svanuće četa se nađe na levoj obali. Prva i 3. četa su uveliko hvatale vijugavi put, koji izlazi ka selu Krstacu.

Kraj mosta desetak mrtvih četnika. Pali su izvršavajući naređenje koje su dobili od okupatora. Poginuli su braneći Italijane. Na njima su delovi izbledele talijanske uniforme. Na glavama crne šubare i kokarde umrljane zemljom i krvlju. Borci ih prezrivo pogledaše. Mnogi su pomislili: kada se ova borba završi, istorija će ih osuditi. Osudiće ih kao izdajnike. Osudiće ih i njihova rođena deca i ceo narod.

Bataljon se užurbano hvata neravnog puta. Ispred njega je ogoleli besputni Prenj, najdivljija planina ovog kraja, kojom su do rata krstarili samo šverceri duvana.

Zadatak bataljona je da u sadejstvu sa ostalim jedinicama brigade proširi mostobran na levoj obali Neretve, da omogući nesmetan put ranjenicima, kojih je svakog dana sve više.

Sunce se pomalja iznad visokih planina. Poneki oblak prođe nebom, lenjo, kao da želi da dugo ostane nad ogolelim zemljištem. Svuda unaokolo kras. Kao da iz zemlje niče. Za bataljonom ostade Jablanica i most preko Neretve.

Odjednom nebo se prolomi.

— Avioni! Lezi! — začu se glas komandira čete.

Kraj usečenog puta borci polegaše preko oružja. Samo su konji mirno stajali, natovareni kazanima i rezervnom municijom. Iznad bataljona kružila su četiri "dornijea". Spuštali su se i nisko, ali nas nisu primetili. Ustremiše se ka Jablanici. Za koji trenutak odjeknuše bombe i selo Krstac, sa svojih desetak kuća, nestade u dimu i oblacima.

U kolonu stiže vest da su poginula četiri teška ranjenika. Ostadoše u tvrdom hercegovačkom kamenu.

Rade IGNJATOVIĆ

 


Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument