PRVA PROLETERSKA BRIGADA - SEĆANJA BORACA: KNJIGA II
Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument


PREKO NERETVE I DRINE

OD PRNЈAVORA DO IVAN-SEDLA

^U^ Prnjavoru smo već pet dana. Oslobođeni grad otvorio sve kapke na prozorima. Dućandžije podigle vrata na radnjicama i slobodno nude svoju robu. Narod je izmilio na ulice. Djeca se veselo igraju "partizana i Njemaca", igre koju su s teškom mukom organizovali uz pomoć četnog omladinca Jagoša, jer niko neće da bude Nijemac. Djeca nas vole, uz nas su kad smo na počinku, a djeca, kažu, i brzo osjete ko im je prijatelj.

Prije neko veče naša kulturna ekipa zabavljala je vojsku i građane priredbom spremljenom za takvu priliku. Veselje se produžilo do kasno u noć. Omladina je bila najbučnija. Poslije priredbe Vasa je, kažu, tražila patrola po gradu. Pojavio se ujutro, isto onako iznenadno kako je i nestao. Drugovi su mu ponešto dobacivali, a on crveni i pokušava da se skloni, pronalazeći posao i gdje ga nije bilo.

— Eh, kako bi bio lijep ovaj nesrećni život da nema ratova! — glasnu se iz kutka puškomitraljezac Božo, tek toliko da "diskusija" o Vasu ne bi prošla bez njegovog komentara.

Atmosferu "smiri" dolazak kurira.

Štab se povuče u svoju prostoriju, a dotadanje komentare zamijeni nagađanje o prispjelom naređenju.

— Na Banju Luku ili Doboj, šta misliš? — čulo se iz grupe koja je ostala u sobi.

— Ostavite krupne stvari starijima, a vi se pozabavite uređivanjem opreme i oružja kako bi vam lakše bilo na maršu — opomenu ih Špiro, zamjenik komandira, pogladivši riđi brk.

Bez riječi se grupica rasturi.

"Počela je ofanziva", prostruja bataljanom.

Pred nama su opet dugi danonoćni marševi i surove borbe. Kratki predasi, kao ovaj u Prnjavoru, samo podsjete na mirnodopski život. Redovno u takvoj prilici održavamo zborove, konferencije, partijske i skojevske sastanke, radimo s kandidatima, održavamo četne konferencije, uvježbavamo program za priredbe, tako da se i ne osjeti kako vrijeme brzo prođe.

Predveče 28. januara ćutke smo se okupljali na zbornom mjestu. Građani su nas zabrinuto pasmatrali. U toku noći smo marševali ka Branešcima. Sve su novajlije sa nama, osipanja nema. Čak smo i muke imali sa onima koji su uoči polaska navaljivali da ih onako nespremne povedemo.

Put nas je dalje vodio za Šiprage. U njima smo naišli na dio naše divizijske bolnice. Iz svake čete odredili smo grupe koje će posjetiti ranjenike. Poslali smo im i poklone — nešto voća i malo šećera našlo se u komori.

Đoko i ja smo potražili Vlada. Našli smo ga u kući upravo do bolnice. Obradovao se. Reče da se osjeća bolje, a zatim poče o drugima. Pričao nam je o umiranju puškomitraljesca Zaka, ranjenog u glavu pri napadu na Devetine. Taj prekrasni mladić, koji je u svakoj borbi pravio podvige, umro je od naoko bezazlene rane, u bunilu koje je dugo trajalo.

Vlado je bio zabrinut zbog zadatka koji je, u sklopu evakuacije bolnice, dobio od komesara divizije. Ali je produžio započetu priču o tome kako osjeća bolove od rana tih mučenika na nosilima. I svaki korak onih koji ga nose predstavlja nov bol za njega. A koliko koraka ima odavde do tog novog odredišta bolnice i ko zna koliko će mjesta bolnica promijeniti u ovakvoj situaciji?

Bogdanu, komandiru čete iz 2. bataljona, Nijemci su slomili nogu pri napadu na Crni vrh. Tek što je rana počela zarašćivati, došlo je do pokreta. I pred sam dolazak ovdje, okliznuo se jedan od drugova koji su ga nosili i, eto, Bogdanu pukla kost baš tamo gdje je počela zarašćivati.

Ne dopada se Vladi ni ovo odvajanje bolnice od divizije. Rekli su mu da će bolnica preko Vrbasa, tamo negdje ka Glamoču.

Potražili smo i Bogdana. JTežao je u školskoj učionici, među ranjenicima. Bilo mu je drago što smo ga posjetili, ali mu ne bi pravo kad uoči sažaljenje na našim licima. Na moje riječi da mi je žao što će ga rana namučiti, odgovori hladno i kratko:

— Revolucija je takva, ona od nas traži samoprijegor i strpljenje. Bolovi se moraju trpjeti. Ne možemo svi doživjeti kraj. Ima ih kojima je mnogo teže...

Malo smo razgovarali, pozdravili se sa njim i drugovima oko njega, i požurili u bataljon. Ranjenici iz 3. kragujevačkog su nam dovikivali: "Rođaci, pozdravite naše kad ih sretnete i kažite im da ćemo brzo k njima".

Oblaci su obećavali nove padavine, a večernja izmaglica nešto blažu temperaturu.

Za marš smo još bili bodri. Jedino nas zabrinjavaju novajlije; njih smo zvali zajedničkim imenom — Prnjavorčani. Pojedinci su već pokazivali znake umora.

Preko Ugra, puta Jajce—Travnik, puta Donji Vakuf— Travnik i planine Komara putovali smo tri noći. Zora nas je zaticala umorne i iscrpene noćnim marševima, zasjedama, rušenjima puteva i pruge, stalnom napregnutošću i oštrom januarskom hladnoćom.

Jednom u svitanje smo se peli na brdo iznad sela Skakavaca, da obezbijedimo prolazak kolone. Rekli su nam da se zove Kaštel (tvrđava). I liči na tvrđavu. Na istočnim padinama postoji nekakva stara tvrđava, no o njoj se nijesmo raspitivali, niti smo za to imali vremena.

Sa Kaštela, koji je na visini od preko 1 200 metara, vidjeli smo dolinu Vrbasa, od Bugojna do Donjeg Vakufa. Rijeka, cesta i pruga jasno su se ocrtavale u jutarnjem rumenilu, koje je nagovještavalo sunčan dan. Kolona, umorna od noćnog marša, prolazila je ispod nas, a tamo, dolinom Vrbasa, od Bugojna prema Donjem Vakufu, huktala je kompozicija voza. Vjerovatno je u toplim vagonima vozila ustaške zločince koji su zakasnili da nas presretnu na pruzi Drnji Vakuf—Travnik. Gust dim iz lokomotive miješao se s jutarnjom maglom nad Vrbasom.

Na prostoru predviđenom za našu koncentraciju (okolina Gornjeg Vakufa) stigli smo na vrijeme.

Nekoliko dana smo držali položaje prema Bugojnu i izviđali prema Travniku.

Ofanziva se razgarala. Do nas su stizale vijesti o krvavim borbama po Kordunu, Baniji, Bosanskoj krajini i Lici.

Pred naš dolazak 3. divizija je oslobodila Gornji Vakuf i izbila na Makljen, prevoj na putu Gornji Vakuf— Prozor.

Pored Prozora smo prošli u julu prošle godine. Priča se da je Prozor utvrđen i neosvojiv. Ali mi sada nijesmo bez teškog naoružanja. Imamo artiljeriju i tenkove. Haubični divizion Vrhovnog štaba je već mnogo puta pomagao jedinice u raznim okršajima.

Oko Vakufa smo se malo okrijepili i odmorili od teških marševa.

U selu Bistrici smo se prisjetili gimnaziste Muharema Hajdarhodžića. On je u 1. četu došao s grupom sarajevskih đaka kada je četa bila u Foči, marta 1942. godine. Bio je tako mlad da je jedva nosio pušku. Kaenije se razvio i porastao da ga ne poznaš, pričao je Đoko, komesar čete. Sjećali smo se kako je sprovodio zarobljenog četnika na masivima Durmitora i njegovog zahtjeva da u Livnu osvetnički sudi prepoznatom krvniku svoga oca, ustaškom potporučniku. Ovdje, u Bistrici, ima tetku. Svraćao je k njoj sa nekoliko drugova, kad smo tu naišli sredinom jula prošle godine. Tetka, vjerovatno, očekuje da će joj Muharem i sada iznenadio banuti u kuću. A on je pogdnuo pri napadu na Jajce, u jurišu na njemačke topove, i sahranjen je na Carevu polju iznad Jajca.

Prva je polovina februara. Već pet dana smo oko Gornjeg Vakufa. Dani su, začudo, sunčani i topli. Snijeg se bijeli po okolnim planinama. Masivi Vranice s jedne i Raduše s druge strane nadnose se nad ovom dolinom oko Gornjeg Vakufa i zatvaraju je ka jugoistoku, prema izvornom dijelu Vrbasa. Za Prozor, i od njega prema kanjonu Neretve, vodi samo jedan kolski put, preko Makljena i kanjonom Rame ka Jablanici. Put je strm, uzan, išaran čestim serpentinama i oštrim okukama, naročito na dijelu od Makljena do Prozora.

Do nas su stigle vijesti o velikim uspjesima 2. proleterske divizije. Ona je u prvom naletu oslobodila Pošušje i Imotski. Čulo se da su u Imotskom nađeni puni vagoni duvana. Tome su se naročito obradovali pušači, koji su se odmah interesovali da li će i kada intendant ići za sledovanje, jer je, po običaju, takav plijen brzo stizao do svih jedinica.

Dobili smo nov zadatak. Od Gornjeg Vakufa, preko Solakove Kule i eela Repovaca treba da izbijemo na Ivansedlo i zajedno s 2. bataljonom likvidiramo željezničku bojnu i ustaški bataljon koji se tamo nalaze.

Petnaestog februara smo izvršili marš do Solakove Kule, a 16. naveče stigli smo u Repovce, na domak Ivansedla. Jedinice su razmještene po kućama. Po običaju su preduzete mere da niko od stanovnika toga i okolnih sela ne obavijesti neprijatelja o našem prisustvu. Patrole su upućene u izviđanje ka Bradini i Ivan-sedlu, a na brijegu iznad sela je postavljen osmatrač.

Uveče je Savo razvezao priču s našim domaćinom Mustafagom. O svemu i svačemu. Pričljivi domaćin nas je zabavljao objašnjavajući svoju politiku:

— Ja sam ti se sklonio vođekar u selu, jer teška su vremena došla, braćo mila... — ali se tu trže i ispravi: — Drugovi moji, ljudi se nekako izopačili, — produži spretno — svoj svoga izdaje za šaku soli i kilu brašna. A ja velim i ovo će proći, i opet će se živjeti sa ljudima... A, alaha ti, druže komandante poznaješ li druga Tršu i onog njegovog druga, kako se zvaše.

— Volođa — dodade Mirko, koji je s interesovanjem posmatrao Mustafu i slušao njegovu priču.

— A, jes', Volođa! Bili su oni kod mene, u mojoj kući, kad ste prolazili prošle godine ovuda za Krajinu. Jes\ alaha mi, druže komandante! A ja ćorav i bez ovih đozluka ni danju ti ništa ne vidim — skide naočare pokazujući ih nama okolo, ne prekidajući priču. — Ih, a da mi nije toga, ja bih bio sa vama, tamo bi meni bilo mjesto, a političar sam ti bolji od svakog komesara. Dobro sam se snašao i sa onim Samardžićem i onim našim nesrećnim Popovcem, kad su silazili u Konjić. Bio sam tada tamo i pričao sa njima.

— Pa to su ti četnici — upade mu u riječ Krsto.

Ali se Mustafa nije zbunjivao:

— Da, da, ali treba se sa svakim znati snaći, a delije su ovako kad ih gledaš...

Savo se smijao i duhovitim upadicama sjeckao Mustafinu priču, koja nas je sve zanimala i razonodila.

— A, druže komandante, kako je tebi ime, alaha ti, vidim da si dobar čovjek, pa hoću da znam i pamtim imena takvih ljudi, trebaćemo mi rukovodioci jedan drugome poslije rata.

Tek tada smo saznali da je Mustafa muktar u selu i da mu taj posao ide od ruke.

— 'Ajde, hanumo bona, daj nešto da se jede — završavao je Mustafa svoju dugu priču. — Vidiš, bona, kaki su ti ljudi u kući! Sve sami proleteri, komandanti i komesari. Sve će ti ovo biti đenerali i ministri, alaha mi, ?oće. Tada neće ni tvome Mustafagi biti loše.

Svi smo se grohotom smijali. I Mustafa s nama. Podižući naočare, pokazao je "hanumi" vrata ostave i zajedno sa njom ušao tamo. Vratio se sa osmijehom na licu i zadovoljno se obratio Savu:

— Taako! Treba nešto i pojesti. Starješine i vojska ne smiju biti gladni. Nije ni vama život lak, a vi to patite radi svih nas, znam ja to; to je meni sve drug Tršo objasnio. Ih, kakav je drug taj Tršo! Bio ja vodič kad su napadali i on meni kaže kad zapuca: "Ovdje ti, Mustafa, skloni se tu pod mostom, ti ne vidiš dobro, a ja..."

— A šta misli Turska, čuje li se što o njoj, hoće li zaratiti na Švabu? —prekide ga Savo pitanjem, očevidno radi toga da prekrati priču, jer je Tršo (Rifat Burdžević) bio mrtav i priča o njemu je izazivala tugu kod svih nas, a osjećali smo da bi i Mustafu potresla vijest o Tršovoj, Volođinoj i Tomaševoj smrti, pa smo željeli da to prećutimo.

— A, Turska, veliš? Turska vodi politiku.

Iz susjedne prostorije se pojavi "hanuma" i pozva Mustafu da joj pomogne postaviti večeru.

Večerali smo uz priču o drugim stvarima. Od Mustafe smo saznali da je do rata živio kao privatni namještenik po bosanskim i hercegovačkim gradićima i da se tamo toliko emancipovao da ni ženu ne krije od svijeta, bar dok su mu ljudi u kući.

Sedamnaesti februar je osvanuo vedar i hladan. Bitovnja je nad nama, a u selu i okolrši snijeg. Opet u snijegu, a prekjuče smo bili na kopnoj zemlji. Takva je Bosna, čas dolina, čas planina, čas snijeg, čas kopnina.

Zabranili smo svako kretanje po selu i iz sela. Trebalo je prikupiti se do večeri.

Kad padne mrak produžićemo mačjim koracima ka Ivan-sedlu. Napadnemo ga zajedno s 2. bataljonom. Ostali bataljoni naše brigade su desno od nas, usmjereni ka objektima na komunikaciji (putnoj i željezničkoj) ka Konjicu, Bradini, vijaduktu Lukaču, Brđanima i drugim.

Prema prikupljenim podacima, u Bradini su Talijani, žandarmi i nešto ustagca. Vijadukt Lukač dobro čuvaju Talijani i žandarmi. U Brđanima je grupa milicionera sa žandarmima; o objektima dalje prema Konjicu nemamo obavještenja. Na Ivan-sedlu i u Raštelici je dio željezničke bojne iz Sarajeva. Dijelom u kasarni, na utvrđenim položajima kod piramide i ko zna sve kakvim bunkerima. Treba ih napasti, razbiti, rastjerati. Nije to lak posao. Ako ih ne iznenadimo, biće pogibije, jer mi moramo zauzeti Ivan-sedlo.

Kasarne, rovove, položaje oko spomenika i teren upoznajemo po priči mještana koji su tuda prolazili i poznaju ovaj kraj. Takva je sudbina partizanskih starješina! Bez karte naslućujemo teren po opštim konturama i pričanju naših prijatelja. Uz pomoć mještana, koji se smjenjuju od sela do sela, hodamo po brdima i planinama, i do sada nam se svega jednom desilo da nas vodić navede na pogrešan put.

Dan nam je protekao u pripremama i odmoru pred borbu. Bilo je i komentara o Mustafi, koji su se završili konstatacijom da je Mustafa u osnovi pozitivan i da tako spretni ljudi mogu biti korisni.

U sutonu je iz sela izavrela kolona bataljona i uputila se prema Ivan-sedlu. Na kosi istočno od sela dočekao nas je Božo Prlja, vođa patrole. Obavijestio je komandu bataljona o onome što je primijetio poslije zadnjeg izveštaja koji nam je uputio danas oko 16 časova.

Po svemu sudeći, kod neprijatelja na Ivan-sedlu nema nikakvih promjena. Nije primijećena nikakva užurbanost. Patrole se kreću istim putevima kao i ranije, tako bar lričaju seljaci. Osmatrači su im stajali na starim mjestima. Prugom su se koristili kao i do sada, a cestom vozila nijesu prolazila, valjda zbog snijega.

Po ponašanju neprijatelja reklo bi se da još nije otkrio naš dolazak. To znači da ćemo postići iznenađenje, a to je već polovina uspjeha.

Sniježna bijelina i jasna mjesečina smetale su nam. Nešto ispred nas jasno smo vidjeli kolonu 2. bataljona koja je u vidu tamne linije presjekla bjelinu padine. Magla se hvatala za vrhove Ivan-planine i visoki Lisin i postepeno se spuštala ka Ivan-sedlu. Taj saveznik nam je dobrodošao. Ubrzanim koracima grabili smo prema Ivan-sedlu. Evo nas nadomak njega. Stigli smo zajedno s maglom; ona nam je pomogla da neopaženo priđemo. Čete se raspoređuju. Lijevo odoše 1. i 3. četa. One napadaju rovove i položaje oko piramide. Kad to zauzmemo, Ivan-sedlo će biti u našim rukama. Druga ide pravo ka kasarnama. Jakša s minobacačem polazi za 2. četom. Ove noći napadamo bez rezerve. Ili — ili! To se nama češće dešava.

Prva i 3. četa su već na domaku rovova, još nekoliko koraka pa — skok. Magla se iznenada podiže. Jasno se ocrtala crna linija stroja ispred neprijateljevih rovova. Stražar je uplašeno povikao: "Ko je?" i uskočio u rov.

Umjesto odgovora stroj je jurnuo ka rovu. Pucanj, kratak rafal, tresak bombi, pa gromko "ura". Čete su uskočileu rovove. Zbunjene ustaše su se nadale u bekstvo. Iznenađenje je bilo potpuno.

— Bez zadržavanja, samo naprijed! — čula se komanda.

Jedna krupna figura pojavi se na kosi ispred nas.

Dolazila je iz pravca gdje je do sada bio neprijatelj. Ipak, upitasmo:

— Ko je to?

Bio je to bokser Borota. Priđe nam i ispriča:

— Sretoh tu jednoga, a bomba mi u desnoj, puška u lijevoj ruci. Ne znam šta da činim, a on blene, skamenio se, a mali k o jadi. Pitam ga: "Ko si?", a on odgovara: "Ustaša". "A, ja, ja, ja, toliki, mali, pa ustaša", velim ja njemu. No viđi vraga! Valjda se i on nečega prisjeti, pa okrenu da bježi, ali stigoh ga desnom. On pade, a ja produžih u onoj opštoj trci za ustašama. Pa, eto, navratih da vidim je li onaj ostao ili pobjegao.

— Šta je s njim, je li mu bolje? — pripita ga Miloš, kurir.

— Eno, leži, nesrećnik, izdahnuo kao mnogi noćas. Nijesam mu kriv, samo sam ga malo pesnicom dokačio.

— A ne računaš onu bombu uz pesnicu? — reče Miloš.

Borba se još čula prema kasarni i mi se uputismo tamo.

Oko kasarne sabrala se poveća grupa boraca. Nešto dijele i pričaju da toga ima pun magacin.

Andro, intendant, našao se tu i pokušava da uspostavi red.

— Slatka ova vražja marmelada, pa se teško ljudi odvajaju od nje.

Savo je skrenuo pažnju komandirima da se čuvaju zasjeda.

— Od zasjeda da se čuvaju, veliš? Čini mi se da ove sa Sedla neće ni Sarajevo zadržati, sudeći po bezglavom bjekstvu odavde — dodade jedan od drugova.

Nastala je luda trka za ustašama. U Raštelicu smo se sjurili za nepun sat. Upali smo u željezničku stanicu i od činovnika zatražili telefonsku vezu s Tarčinom i podatke o kretanju vozova. Namjeravali smo da po svim propisima primimo voz u Raštelici i dočekamo ga "počasnom" partizanskom zasjedom. Ali, na žalost, ponoć je bila prošla, tako da je, po redu vožnje, prvi voz nailazio tek u svanuće. Svjesni toga da će ustaše pobjegle sa Ivan-sedla stići da obavijeste svoje o našem dolasku počeli smo uništavanje željezničke stanice Raštelica i rušenje mostova na pruzi i cesti prema Tarčinu. Trebalo je obezbijediti se od eventualne brze intervencije neprijatelja od Sarajeva.

Za dalje gonjenje neprijatelja u toku noći nije bilo uslova.

Rušenje mostova je teklo sporo, nešto zbog slabog alata, nešto zbog zamora boraca, a i zbog naše nespretnosti i nezičnosti tome poslu.

Isturili smo jača obezbeđenja prema Tarčinu, dio snaga ostavili uz štab bataljona u Raštelici, a ostatak povukli ka Ivan-sedlu.

Iz 1. čete su nas obavjestili da je u okršaju na Ivansedlu pao prekaljeni junak 1. čete Mišo Purlija; iz 2. čete je teško ranjen puškomitraljezac Lazo Grbović i već je upućen u brigadnu bolnicu. Neprijatelj je imao petnaestak mrtvih. Zarobljenika nije bilo. Zaplijenili smo dosta hrane, municije, opreme i nešto oružja.

Osamnaesti februar smo dočekali rasuti po Ivan-sedlu, Raštelici, kosi kod Vukovića i oko ceste i pruge prema Tarčinu.

Štab bataljona se smjestio u kući pored ceste, u samoj Raštelici; kuriri su pozadi kuće naložili veliku vatru i već planirali nekakvu gozbu.

Dan je protekao kao i obično poslije borbe — u odmaranju-čišćenju oružja, dotjerivanju opreme, krpljenju pocijepane odjeće, a bilo je i sastanaka po grupicama naročito kad su stigle vijesti iz divizije.

Vijesti su bile povoljne. Svuda naši uspjesi.

Zahtjev druga Tita je ostvaren. Treća divizija je slomila žeetok otpor Talijana u Prozoru i nastavila nadiranje ka Ostrošcu i Rami.

Druga proleterska divizija napreduje niz Neretvu, ka Mostaru.

— Dakle, drugovi, sve teče kako treba, još samo Konjic, pa će ranjeni drugovi moći lijepo kamionima preko Prozora, Konjica i Bijele za Boračko jezero. Tamo će im biti i udobno i lijepo. Eto, vidite, kako mi neprijateljsku ofanzivu pretvaramo u našu ofanzivu! — komentarisao je prispjele vijesti Spasoje, novi komesar čete, jednoj grupi boraca.

Zanesen brzim i relativno lakim uspjehom na Ivansedlu i komunikaciji prema Konjicu, štab brigade je uputio 4. i 6. bataljon u napad na Konjic, a 1. i 2. bataljon su dobili zadatak da zajednički preduzmu napad na Tarčin, gdje su se, po obavještenju izviđača, prikupljale neke neprijateljeve snage.

Božo, komandant 2. bataljona, glasno se ljutio kad je čUo zadatak. Tek kad nam je prišao bliže i u povjerenju rekao da već nekoliko dana vuče nekakvu vražju temperaturu i ne može maći, sjetili smo se da se zbog toga ljuti. A možda i nije. Možda je osjetio opasnost koja nas je vrebala od Sarajeva.

Zajednički smo se dogovorili o napadu i 20. uveče na brdu istočno od sela Vrbanje data su zadnja dopunska naređenja četama. 1. bataljona. (Trebalo je da 2. bataljon napada na Tarčin. sa sjeverozapada, preko Graba).

Po mraku smo se neopaženo privukli položajima oko Tarčina. Računali smo na brz i lak uspjeh. Malo pažnje smo pridavali obavještenju izviđača o prikupljanju nekih keprijateljevih snaga u njemu.

Treća četa je upućena na prugu i cestu istočno od Tarčina, kako bi onemogućila odstupanje neprijatelja i tamo rušila prugu i cestu da bi epriječila eventualno pridolaženje pojačanja od Pazarića. Očekivali smo da će 3. četa izbiti na komunikacije neopaženo i lako izvršiti zadatak. Međutim prevarili smo se. Kad je četa izbijala na komunikaciju na nju je otvorena vatra iz vagona voza koji je tu stao. Zbog borbe koja se već razgarala u Tarčinu, četa je pokušavala da nasrne na kompoziciju, ali je svaki put bdbijena vatrom koja je obuhvatala sve širi prostor. Kad je pokušala da se zabaci desno, naišla je na još težu eituaciju. Tamo su se iz već pristigle druge kompozicije iskrcavali Njemci sa artiljerijom i tenkovima. Četa je ocijenila situaciju kao vrlo kritičnu i povukla se na kosu južno od pruge, odakle je mogla samo djelimično ometati kretanje neprijatelja ka Tarčinu.

U Tarčinu i oko njega krkljalo je kao u kazanu. Granate su šištale iznad naših glava i eksplodirale po kosi pozadi nas, rakete su skoro stalno parale nebo i osvjetljavale prostor. Činilo se da naši bacači uspješno tuku po Tarčinu i da je pritisak 2. bataljona sa sjevera silovit. Mada je 3. četa javljala o* ozbiljnoj situaciji pred njom, mi smo nastojali da svakako uskočimo u Tarčin, pa makar ga odmah morali napustiti.

Borba je trajala do pred samo svanuće. Vojo i Vasilije su javili da su primijetili dolazak u Tarčin nekakvog voza s vojskom, a 3. četa — da neće moći izdržati dalji pritisak, jer su se oni iz voza iskrcali i već ih, napadaju. "Čujemo jasno njemačku komandu — forverc, i glasan razgovor na njemačkom jeziku", stajalo je u izvještaju 3. čete.

Vatra je jenjavala i ispred 2. bataljona. Naši bacači su umukli. Sigurno, Jakša Dragović ocjenjuje da dragocjene granate mora čuvati za kritičnije trenutke.

Pred evanuće smo se povukli u Trzanj i Vuković. Štab bataljona se spustio na cestu. U kući u kojoj je bio poslije oslobođenja Raštelice donio je odluku da u Trznju ostavl samo 1. četu, a ostale uputi prema Ivan-sedlu. Računali smo da smo bar uspjeli ošamutiti neprijatelja i da on neće tako lako poći u napad. Toliko potcjenjivanje neprijatelja zamalo nam se nije teško osvetilo. Iznureni borbom u toku prošle noći, zaspali smo.

Iz sna me prenulo snažno drmanje kurira Peša. On je stajao pored mene i saopštavao:

— Prva četa vodi borbu sa Njemcima već čitav sat. Počela je da odstupa prema Vukoviću. Njemci nastupaju prema njoj u dvije kolone. Desetina koja je na mostu kaže da je vidjela tenkove, a već je pucala na njemačke patrole. Savo, Vlado, Krsto i Mirko odoše cestom gore. Rekli su da požuriš za njima.

Sa Pešom požurih cestom za drugovima i stigoh ih tamo gdje cesta zamiče u šumu.

Štuke su se već rojile nad Ivan-sedlom i zaglušne detonacije su dogšrale do nas. Savo, zabrinut zbog bombardovanja, požurc sa Krstom, Mirkom i dva kurira, a Vlado i ja ostadosmo da po Pešu uputimo naređenje 1. četi, pa ćemo i mi ka Ivan-sedlu. Već je od Sarajeva stizala nova eskadrila kad je kurir krenuo ka selu Vukoviću i 1. četi, a Vlado i ja ka Ivan-sedlu.

Ponovo su bombardovali Ivan-sedlo. Planinom su odjekivale snažne eksplozije. Sirene štuka su parale vazduh. Prva četa je vodila ogorčene borbe na kosi kod Vukovića. Mi smo hitali ka Ivansedlu.

Sa avijacijom odavno nijesmo imali posla, a sada se tako snažno okomila na Ivan-sedlo. To je znak da su posrijedi vrlo ozbiljne stvari.

Počela je izuzetno teška borba za Ivan-sedlo, za lijevi bok naših snaga u dolini Neretve, za put naših ranjenika preko Konjica i Bijele ka Boračkom jezeru.

Gajo VOJVODIĆ


Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument