| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
^U^ Prnjavoru smo već pet dana. Oslobođeni grad
otvorio sve kapke na prozorima. Dućandžije podigle vrata na radnjicama i
slobodno nude svoju robu. Narod je izmilio na ulice. Djeca se veselo igraju
"partizana i Njemaca", igre koju su s teškom
mukom organizovali uz pomoć četnog omladinca Jagoša, jer niko neće da bude
Nijemac. Djeca nas vole, uz nas su kad smo na počinku, a djeca, kažu, i brzo
osjete ko im je prijatelj. Prije neko veče naša
kulturna ekipa zabavljala je vojsku i građane priredbom spremljenom za takvu
priliku. Veselje se produžilo do kasno u noć. Omladina je bila najbučnija.
Poslije priredbe Vasa je, kažu, tražila patrola po gradu. Pojavio se ujutro,
isto onako iznenadno kako je i nestao. Drugovi su mu ponešto dobacivali, a on
crveni i pokušava da se skloni, pronalazeći posao i gdje ga nije bilo. — Eh, kako bi bio
lijep ovaj nesrećni život da nema ratova! — glasnu se iz kutka puškomitraljezac
Božo, tek toliko da "diskusija" o Vasu ne bi prošla bez njegovog
komentara. Atmosferu
"smiri" dolazak kurira. Štab se povuče u
svoju prostoriju, a dotadanje komentare zamijeni nagađanje o prispjelom naređenju. — Na Banju Luku ili
Doboj, šta misliš? — čulo se iz grupe koja je ostala u sobi. — Ostavite krupne
stvari starijima, a vi se pozabavite uređivanjem opreme i oružja kako bi vam
lakše bilo na maršu — opomenu ih Špiro, zamjenik komandira, pogladivši riđi
brk. Bez riječi se grupica
rasturi. "Počela je
ofanziva", prostruja bataljanom. Pred nama su opet dugi
danonoćni marševi i surove borbe. Kratki predasi, kao ovaj u Prnjavoru, samo
podsjete na mirnodopski život. Redovno u takvoj prilici održavamo zborove,
konferencije, partijske i skojevske sastanke, radimo s kandidatima, održavamo
četne konferencije, uvježbavamo program za priredbe, tako da se i ne osjeti
kako vrijeme brzo prođe. Predveče 28. januara
ćutke smo se okupljali na zbornom mjestu. Građani su nas zabrinuto pasmatrali.
U toku noći smo marševali ka Branešcima. Sve su novajlije sa nama, osipanja
nema. Čak smo i muke imali sa onima koji su uoči polaska navaljivali da ih
onako nespremne povedemo. Put nas je dalje vodio
za Šiprage. U njima smo naišli na dio naše divizijske bolnice. Iz svake čete
odredili smo grupe koje će posjetiti ranjenike. Poslali smo im i poklone — nešto
voća i malo šećera našlo se u komori. Đoko i ja smo potražili
Vlada. Našli smo ga u kući upravo do bolnice. Obradovao se. Reče da se osjeća
bolje, a zatim poče o drugima. Pričao nam je o umiranju puškomitraljesca
Zaka, ranjenog u glavu pri napadu na Devetine. Taj prekrasni mladić, koji je u
svakoj borbi pravio podvige, umro je od naoko bezazlene rane, u bunilu koje je
dugo trajalo. Vlado je bio zabrinut
zbog zadatka koji je, u sklopu evakuacije bolnice, dobio od komesara divizije.
Ali je produžio započetu priču o tome kako osjeća bolove od rana tih mučenika
na nosilima. I svaki korak onih koji ga nose predstavlja nov bol za njega. A
koliko koraka ima odavde do tog novog odredišta bolnice i ko zna koliko će
mjesta bolnica promijeniti u ovakvoj situaciji? Bogdanu, komandiru čete
iz 2. bataljona, Nijemci su slomili nogu pri napadu na Crni vrh. Tek što je
rana počela zarašćivati, došlo je do pokreta. I pred sam dolazak ovdje,
okliznuo se jedan od drugova koji su ga nosili i, eto, Bogdanu pukla kost baš
tamo gdje je počela zarašćivati. Ne dopada se Vladi ni
ovo odvajanje bolnice od divizije. Rekli su mu da će bolnica preko Vrbasa, tamo
negdje ka Glamoču. Potražili smo i
Bogdana. JTežao je u školskoj učionici, među ranjenicima. Bilo mu je drago
što smo ga posjetili, ali mu ne bi pravo kad uoči sažaljenje na našim
licima. Na moje riječi da mi je žao što će ga rana namučiti, odgovori
hladno i kratko: — Revolucija je
takva, ona od nas traži samoprijegor i strpljenje. Bolovi se moraju trpjeti. Ne
možemo svi doživjeti kraj. Ima ih kojima je mnogo teže... Malo smo razgovarali,
pozdravili se sa njim i drugovima oko njega, i požurili u bataljon. Ranjenici
iz 3. kragujevačkog su nam dovikivali: "Rođaci, pozdravite naše kad ih
sretnete i kažite im da ćemo brzo k njima". Oblaci su obećavali
nove padavine, a večernja izmaglica nešto blažu temperaturu. Za marš smo još bili
bodri. Jedino nas zabrinjavaju novajlije; njih smo zvali zajedničkim imenom —
Prnjavorčani. Pojedinci su već pokazivali znake umora. Preko Ugra, puta
Jajce—Travnik, puta Donji Vakuf— Travnik i planine Komara putovali smo tri
noći. Zora nas je zaticala umorne i iscrpene noćnim marševima, zasjedama, rušenjima
puteva i pruge, stalnom napregnutošću i oštrom januarskom hladnoćom. Jednom u svitanje smo
se peli na brdo iznad sela Skakavaca, da obezbijedimo prolazak kolone. Rekli su
nam da se zove Kaštel (tvrđava). I liči na tvrđavu. Na istočnim padinama
postoji nekakva stara tvrđava, no o njoj se nijesmo raspitivali, niti smo za to
imali vremena. Sa Kaštela, koji je na
visini od preko 1 200 metara, vidjeli smo dolinu Vrbasa, od Bugojna do Donjeg
Vakufa. Rijeka, cesta i pruga jasno su se ocrtavale u jutarnjem rumenilu, koje
je nagovještavalo sunčan dan. Kolona, umorna od noćnog marša, prolazila je
ispod nas, a tamo, dolinom Vrbasa, od Bugojna prema Donjem Vakufu, huktala je
kompozicija voza. Vjerovatno je u toplim vagonima vozila ustaške zločince koji
su zakasnili da nas presretnu na pruzi Drnji Vakuf—Travnik. Gust dim iz
lokomotive miješao se s jutarnjom maglom nad Vrbasom. Na prostoru predviđenom
za našu koncentraciju (okolina Gornjeg Vakufa) stigli smo na vrijeme. Nekoliko dana smo držali
položaje prema Bugojnu i izviđali prema Travniku. Ofanziva se razgarala.
Do nas su stizale vijesti o krvavim borbama po Kordunu, Baniji, Bosanskoj
krajini i Lici. Pred naš dolazak 3.
divizija je oslobodila Gornji Vakuf i izbila na Makljen, prevoj na putu Gornji
Vakuf— Prozor. Pored Prozora smo prošli
u julu prošle godine. Priča se da je Prozor utvrđen i neosvojiv. Ali mi sada
nijesmo bez teškog naoružanja. Imamo artiljeriju i tenkove. Haubični divizion
Vrhovnog štaba je već mnogo puta pomagao jedinice u raznim okršajima. Oko Vakufa smo se malo
okrijepili i odmorili od teških marševa. U selu Bistrici smo se
prisjetili gimnaziste Muharema Hajdarhodžića. On je u 1. četu došao s grupom
sarajevskih đaka kada je četa bila u Foči, marta 1942. godine. Bio je tako
mlad da je jedva nosio pušku. Kaenije se razvio i porastao da ga ne poznaš,
pričao je Đoko, komesar čete. Sjećali smo se kako je sprovodio zarobljenog
četnika na masivima Durmitora i njegovog zahtjeva da u Livnu osvetnički sudi
prepoznatom krvniku svoga oca, ustaškom potporučniku. Ovdje, u Bistrici, ima
tetku. Svraćao je k njoj sa nekoliko drugova, kad smo tu naišli sredinom jula
prošle godine. Tetka, vjerovatno, očekuje da će joj Muharem i sada iznenadio
banuti u kuću. A on je pogdnuo pri napadu na Jajce, u jurišu na njemačke
topove, i sahranjen je na Carevu polju iznad Jajca. Prva je polovina
februara. Već pet dana smo oko Gornjeg Vakufa. Dani su, začudo, sunčani i
topli. Snijeg se bijeli po okolnim planinama. Masivi Vranice s jedne i Raduše s
druge strane nadnose se nad ovom dolinom oko Gornjeg Vakufa i zatvaraju je ka
jugoistoku, prema izvornom dijelu Vrbasa. Za Prozor, i od njega prema kanjonu
Neretve, vodi samo jedan kolski put, preko Makljena i kanjonom Rame ka
Jablanici. Put je strm, uzan, išaran čestim serpentinama i oštrim okukama,
naročito na dijelu od Makljena do Prozora. Do nas su stigle
vijesti o velikim uspjesima 2. proleterske divizije. Ona je u prvom naletu
oslobodila Pošušje i Imotski. Čulo se da su u Imotskom nađeni puni vagoni
duvana. Tome su se naročito obradovali pušači, koji su se odmah interesovali
da li će i kada intendant ići za sledovanje, jer je, po običaju, takav plijen
brzo stizao do svih jedinica. Dobili smo nov zadatak.
Od Gornjeg Vakufa, preko Solakove Kule i eela Repovaca treba da izbijemo na
Ivansedlo i zajedno s 2. bataljonom likvidiramo željezničku bojnu i ustaški
bataljon koji se tamo nalaze. Petnaestog februara smo
izvršili marš do Solakove Kule, a 16. naveče stigli smo u Repovce, na domak
Ivansedla. Jedinice su razmještene po kućama. Po običaju su preduzete mere da
niko od stanovnika toga i okolnih sela ne obavijesti neprijatelja o našem
prisustvu. Patrole su upućene u izviđanje ka Bradini i Ivan-sedlu, a na
brijegu iznad sela je postavljen osmatrač. Uveče je Savo razvezao
priču s našim domaćinom Mustafagom. O svemu i svačemu. Pričljivi domaćin
nas je zabavljao objašnjavajući svoju politiku: — Ja sam ti se
sklonio vođekar u selu, jer teška su vremena došla, braćo mila... — ali se
tu trže i ispravi: — Drugovi moji, ljudi se nekako izopačili, — produži
spretno — svoj svoga izdaje za šaku soli i kilu brašna. A ja velim i ovo će
proći, i opet će se živjeti sa ljudima... A, alaha ti, druže komandante
poznaješ li druga Tršu i onog njegovog druga, kako se zvaše. — Volođa — dodade
Mirko, koji je s interesovanjem posmatrao Mustafu i slušao njegovu priču. — A, jes', Volođa!
Bili su oni kod mene, u mojoj kući, kad ste prolazili prošle godine ovuda za
Krajinu. Jes\ alaha mi, druže komandante! A ja ćorav i bez ovih đozluka ni
danju ti ništa ne vidim — skide naočare pokazujući ih nama okolo, ne
prekidajući priču. — Ih, a da mi nije toga, ja bih bio sa vama, tamo bi meni
bilo mjesto, a političar sam ti bolji od svakog komesara. Dobro sam se snašao
i sa onim Samardžićem i onim našim nesrećnim Popovcem, kad su silazili u
Konjić. Bio sam tada tamo i pričao sa njima. — Pa to su ti četnici
— upade mu u riječ Krsto. Ali se Mustafa nije
zbunjivao: — Da, da, ali treba
se sa svakim znati snaći, a delije su ovako kad ih gledaš... Savo se smijao i
duhovitim upadicama sjeckao Mustafinu priču, koja nas je sve zanimala i
razonodila. — A, druže
komandante, kako je tebi ime, alaha ti, vidim da si dobar čovjek, pa hoću da
znam i pamtim imena takvih ljudi, trebaćemo mi rukovodioci jedan drugome
poslije rata. Tek tada smo saznali da
je Mustafa muktar u selu i da mu taj posao ide od ruke. — 'Ajde, hanumo bona, daj nešto da se jede —
završavao je Mustafa svoju dugu priču. — Vidiš, bona, kaki su ti ljudi u kući!
Sve sami proleteri, komandanti i komesari. Sve će ti ovo biti đenerali i
ministri, alaha mi, ?oće. Tada neće ni tvome Mustafagi biti loše. Svi smo se grohotom
smijali. I Mustafa s nama. Podižući naočare, pokazao je "hanumi"
vrata ostave i zajedno sa njom ušao tamo. Vratio se sa osmijehom na licu i
zadovoljno se obratio Savu: — Taako! Treba nešto
i pojesti. Starješine i vojska ne smiju biti gladni. Nije ni vama život lak, a
vi to patite radi svih nas, znam ja to; to je meni sve drug Tršo objasnio. Ih,
kakav je drug taj Tršo! Bio ja vodič kad su napadali i on meni kaže kad
zapuca: "Ovdje ti, Mustafa, skloni se tu pod mostom, ti ne vidiš dobro, a
ja..." — A šta misli
Turska, čuje li se što o njoj, hoće li zaratiti na Švabu? —prekide ga Savo
pitanjem, očevidno radi toga da prekrati priču, jer je Tršo (Rifat Burdžević)
bio mrtav i priča o njemu je izazivala tugu kod svih nas, a osjećali smo da bi
i Mustafu potresla vijest o Tršovoj, Volođinoj i Tomaševoj smrti, pa smo željeli
da to prećutimo. — A, Turska, veliš?
Turska vodi politiku. Iz susjedne prostorije
se pojavi "hanuma" i pozva Mustafu da joj pomogne postaviti večeru. Večerali smo uz priču
o drugim stvarima. Od Mustafe smo saznali da je do rata živio kao privatni
namještenik po bosanskim i hercegovačkim gradićima i da se tamo toliko
emancipovao da ni ženu ne krije od svijeta, bar dok su mu ljudi u kući. Sedamnaesti februar je
osvanuo vedar i hladan. Bitovnja je nad nama, a u selu i okolrši snijeg. Opet u snijegu, a prekjuče smo bili na
kopnoj zemlji. Takva je Bosna, čas dolina, čas planina, čas snijeg, čas
kopnina. Zabranili smo svako
kretanje po selu i iz sela. Trebalo je prikupiti se do večeri. Kad padne mrak produžićemo
mačjim koracima ka Ivan-sedlu. Napadnemo ga zajedno s 2. bataljonom. Ostali
bataljoni naše brigade su desno od nas, usmjereni ka objektima na komunikaciji
(putnoj i željezničkoj) ka Konjicu, Bradini, vijaduktu Lukaču, Brđanima i
drugim. Prema prikupljenim
podacima, u Bradini su Talijani, žandarmi i nešto ustagca. Vijadukt Lukač
dobro čuvaju Talijani i žandarmi. U Brđanima je grupa milicionera sa žandarmima;
o objektima dalje prema Konjicu nemamo obavještenja. Na Ivan-sedlu i u Raštelici
je dio željezničke bojne iz Sarajeva. Dijelom u kasarni, na utvrđenim položajima
kod piramide i ko zna sve kakvim bunkerima. Treba ih napasti, razbiti,
rastjerati. Nije to lak posao. Ako ih ne iznenadimo, biće pogibije, jer mi
moramo zauzeti Ivan-sedlo. Kasarne, rovove, položaje
oko spomenika i teren upoznajemo po priči mještana koji su tuda prolazili i
poznaju ovaj kraj. Takva je sudbina partizanskih starješina! Bez karte naslućujemo
teren po opštim konturama i pričanju naših prijatelja. Uz pomoć mještana,
koji se smjenjuju od sela do sela, hodamo po brdima i planinama, i do sada nam
se svega jednom desilo da nas vodić navede na pogrešan put. Dan nam je protekao u
pripremama i odmoru pred borbu. Bilo je i komentara o Mustafi, koji su se završili
konstatacijom da je Mustafa u osnovi pozitivan i da tako spretni ljudi mogu biti
korisni. U sutonu je iz sela
izavrela kolona bataljona i uputila se prema Ivan-sedlu. Na kosi istočno od
sela dočekao nas je Božo Prlja, vođa patrole. Obavijestio je komandu
bataljona o onome što je primijetio poslije zadnjeg izveštaja koji nam je
uputio danas oko 16 časova. Po svemu sudeći, kod
neprijatelja na Ivan-sedlu nema nikakvih promjena. Nije primijećena nikakva užurbanost.
Patrole se kreću istim putevima kao i ranije, tako bar lričaju seljaci.
Osmatrači su im stajali na starim mjestima. Prugom su se koristili kao i do
sada, a cestom vozila nijesu prolazila, valjda zbog snijega. Po ponašanju
neprijatelja reklo bi se da još nije otkrio naš dolazak. To znači da ćemo
postići iznenađenje, a to je već polovina uspjeha. Sniježna bijelina i
jasna mjesečina smetale su nam. Nešto ispred nas jasno smo vidjeli kolonu 2.
bataljona koja je u vidu tamne linije presjekla bjelinu padine. Magla se hvatala
za vrhove Ivan-planine i visoki Lisin i postepeno se spuštala ka Ivan-sedlu.
Taj saveznik nam je dobrodošao. Ubrzanim koracima grabili smo prema Ivan-sedlu.
Evo nas nadomak njega. Stigli smo zajedno s maglom; ona nam je pomogla da neopaženo
priđemo. Čete se raspoređuju. Lijevo odoše 1. i 3. četa. One napadaju
rovove i položaje oko piramide. Kad to zauzmemo, Ivan-sedlo će biti u našim
rukama. Druga ide pravo ka kasarnama. Jakša s minobacačem polazi za 2. četom.
Ove noći napadamo bez rezerve. Ili — ili! To se nama češće dešava. Prva i 3. četa su već
na domaku rovova, još nekoliko koraka pa — skok. Magla se iznenada podiže.
Jasno se ocrtala crna linija stroja ispred neprijateljevih rovova. Stražar je
uplašeno povikao: "Ko je?" i uskočio u rov. Umjesto odgovora stroj je jurnuo ka rovu. Pucanj,
kratak rafal, tresak bombi, pa gromko "ura". Čete su uskočileu rovove. Zbunjene ustaše su se
nadale u bekstvo. Iznenađenje je bilo potpuno. — Bez zadržavanja,
samo naprijed! — čula se komanda. Jedna
krupna figura pojavi se na kosi ispred nas. Dolazila
je iz pravca gdje je do sada bio neprijatelj. Ipak, upitasmo: —
Ko je to? Bio
je to bokser Borota. Priđe nam i ispriča: —
Sretoh tu jednoga, a bomba mi u desnoj, puška u lijevoj ruci. Ne znam šta da
činim, a on blene, skamenio se, a mali k o jadi. Pitam ga: "Ko si?",
a on odgovara: "Ustaša". "A, ja, ja, ja, toliki, mali, pa ustaša",
velim ja njemu. No viđi vraga! Valjda se i on nečega prisjeti, pa okrenu da
bježi, ali stigoh ga desnom. On pade, a ja produžih u onoj opštoj trci za
ustašama. Pa, eto, navratih da vidim je li onaj ostao ili pobjegao. —
Šta je s njim, je li mu bolje? — pripita ga Miloš, kurir. —
Eno, leži, nesrećnik, izdahnuo kao mnogi noćas. Nijesam mu kriv, samo sam ga
malo pesnicom dokačio. —
A ne računaš onu bombu uz pesnicu? — reče Miloš. Borba
se još čula prema kasarni i mi se uputismo tamo. Oko kasarne sabrala se
poveća grupa boraca. Nešto dijele i pričaju da toga ima pun magacin. Andro, intendant, našao
se tu i pokušava da uspostavi red. — Slatka ova vražja
marmelada, pa se teško ljudi odvajaju od nje. Savo je skrenuo pažnju
komandirima da se čuvaju zasjeda. — Od zasjeda da se čuvaju,
veliš? Čini mi se da ove sa Sedla neće ni Sarajevo zadržati, sudeći po
bezglavom bjekstvu odavde — dodade jedan od drugova. Nastala je luda trka za
ustašama. U Raštelicu smo se sjurili za nepun sat. Upali smo u željezničku
stanicu i od činovnika zatražili telefonsku vezu s Tarčinom i podatke o
kretanju vozova. Namjeravali smo da po svim propisima primimo voz u Raštelici i
dočekamo ga "počasnom" partizanskom zasjedom. Ali, na žalost, ponoć
je bila prošla, tako da je, po redu vožnje, prvi voz nailazio tek u svanuće.
Svjesni toga da će ustaše pobjegle sa Ivan-sedla stići da obavijeste svoje o
našem dolasku počeli smo uništavanje željezničke stanice Raštelica i rušenje
mostova na pruzi i cesti prema Tarčinu. Trebalo je obezbijediti se od eventualne brze
intervencije neprijatelja od Sarajeva. Za dalje gonjenje
neprijatelja u toku noći nije bilo uslova. Rušenje mostova je
teklo sporo, nešto zbog slabog alata,
nešto zbog zamora boraca, a i zbog naše nespretnosti i nezičnosti tome poslu. Isturili smo jača
obezbeđenja prema Tarčinu, dio snaga ostavili uz štab bataljona u Raštelici,
a ostatak povukli ka Ivan-sedlu. Iz 1. čete su nas
obavjestili da je u okršaju na Ivansedlu pao prekaljeni junak 1. čete Mišo
Purlija; iz 2. čete je teško ranjen puškomitraljezac Lazo Grbović i već je
upućen u brigadnu bolnicu. Neprijatelj je imao petnaestak mrtvih. Zarobljenika
nije bilo. Zaplijenili smo dosta hrane, municije, opreme i nešto oružja. Osamnaesti februar smo
dočekali rasuti po Ivan-sedlu, Raštelici, kosi kod Vukovića i oko ceste i
pruge prema Tarčinu. Štab bataljona se
smjestio u kući pored ceste, u samoj Raštelici; kuriri su pozadi kuće naložili
veliku vatru i
već planirali nekakvu gozbu. Dan je protekao kao i
obično poslije borbe — u odmaranju-čišćenju oružja, dotjerivanju opreme,
krpljenju pocijepane odjeće, a bilo je i sastanaka po grupicama naročito kad
su stigle vijesti iz divizije. Vijesti su bile
povoljne. Svuda naši uspjesi. Zahtjev druga Tita je
ostvaren. Treća divizija je slomila žeetok otpor Talijana u Prozoru i
nastavila nadiranje ka Ostrošcu i Rami. Druga proleterska
divizija napreduje niz Neretvu, ka Mostaru. — Dakle, drugovi, sve
teče kako treba, još samo Konjic, pa će ranjeni drugovi moći lijepo
kamionima preko Prozora, Konjica i Bijele za Boračko jezero. Tamo će im biti i
udobno i lijepo. Eto, vidite, kako mi neprijateljsku ofanzivu pretvaramo u našu
ofanzivu! — komentarisao je prispjele vijesti Spasoje, novi komesar čete,
jednoj grupi boraca. Zanesen brzim i
relativno lakim uspjehom na Ivansedlu i komunikaciji prema Konjicu, štab
brigade je uputio 4. i 6. bataljon u napad na Konjic, a 1. i 2. bataljon su
dobili zadatak da zajednički preduzmu napad na Tarčin, gdje su se, po obavještenju
izviđača, prikupljale neke neprijateljeve snage. Božo, komandant 2.
bataljona, glasno se ljutio kad je čUo zadatak. Tek kad nam je prišao
bliže i u povjerenju rekao da već nekoliko dana vuče nekakvu vražju
temperaturu i ne može maći, sjetili smo se da se zbog toga ljuti. A možda i
nije. Možda je osjetio opasnost koja nas je vrebala od Sarajeva. Zajednički smo se
dogovorili o napadu i 20. uveče na brdu istočno od sela Vrbanje data su zadnja
dopunska naređenja četama. 1. bataljona. (Trebalo je da 2. bataljon napada na
Tarčin. sa sjeverozapada, preko Graba). Po mraku smo se neopaženo
privukli položajima oko Tarčina. Računali smo na brz i lak uspjeh. Malo pažnje
smo pridavali obavještenju izviđača o prikupljanju nekih keprijateljevih
snaga u njemu. Treća četa je upućena
na prugu i cestu istočno od Tarčina, kako bi onemogućila odstupanje
neprijatelja i tamo rušila prugu i cestu da bi epriječila eventualno pridolaženje
pojačanja od Pazarića. Očekivali smo da će 3. četa izbiti na komunikacije
neopaženo i lako izvršiti zadatak. Međutim prevarili smo se. Kad je četa
izbijala na komunikaciju na nju je otvorena vatra iz vagona voza koji je tu
stao. Zbog borbe koja se već razgarala u Tarčinu, četa je pokušavala da
nasrne na kompoziciju, ali je svaki put bdbijena vatrom koja je obuhvatala sve
širi prostor. Kad je pokušala da se zabaci desno, naišla je na još težu
eituaciju. Tamo su se iz već pristigle druge kompozicije iskrcavali Njemci sa
artiljerijom i tenkovima. Četa je ocijenila situaciju kao vrlo kritičnu i
povukla se na kosu južno od pruge, odakle je mogla samo djelimično ometati
kretanje neprijatelja ka Tarčinu. U Tarčinu i oko njega
krkljalo je kao u kazanu. Granate su šištale iznad naših glava i eksplodirale
po kosi pozadi nas, rakete su skoro stalno parale nebo i osvjetljavale prostor.
Činilo se da naši bacači uspješno tuku po Tarčinu i da je pritisak 2.
bataljona sa sjevera silovit. Mada je 3. četa javljala o* ozbiljnoj situaciji
pred njom, mi smo nastojali da svakako uskočimo u Tarčin, pa makar ga odmah
morali napustiti. Borba je trajala do
pred samo svanuće. Vojo i Vasilije su javili da su primijetili dolazak u Tarčin
nekakvog voza s vojskom, a 3. četa — da neće moći izdržati dalji pritisak,
jer su se oni iz voza iskrcali i već ih, napadaju. "Čujemo jasno njemačku
komandu — forverc, i glasan razgovor na njemačkom jeziku", stajalo je u
izvještaju 3. čete. Vatra je jenjavala i
ispred 2. bataljona. Naši bacači su umukli. Sigurno, Jakša Dragović
ocjenjuje da dragocjene granate mora čuvati za kritičnije trenutke. Pred evanuće smo se
povukli u Trzanj i Vuković. Štab bataljona se spustio na cestu. U kući u
kojoj je bio poslije oslobođenja
Raštelice donio je odluku da u Trznju ostavl samo 1. četu, a ostale uputi
prema Ivan-sedlu. Računali smo da smo bar uspjeli ošamutiti neprijatelja i da
on neće tako lako poći u napad. Toliko potcjenjivanje neprijatelja zamalo nam
se nije teško osvetilo. Iznureni borbom u toku prošle noći, zaspali smo. Iz sna me prenulo snažno
drmanje kurira Peša. On je stajao pored mene i saopštavao: — Prva četa vodi
borbu sa Njemcima već čitav sat. Počela je da odstupa prema Vukoviću. Njemci
nastupaju prema njoj u dvije kolone. Desetina koja je na mostu kaže da je
vidjela tenkove, a već je pucala na njemačke patrole. Savo, Vlado, Krsto i
Mirko odoše cestom gore. Rekli su da požuriš za njima. Sa Pešom požurih
cestom za drugovima i stigoh ih tamo gdje cesta zamiče u šumu. Štuke su se već
rojile nad Ivan-sedlom i zaglušne detonacije su dogšrale do nas. Savo,
zabrinut zbog bombardovanja, požurc sa Krstom, Mirkom i dva kurira, a Vlado i
ja ostadosmo da po Pešu uputimo naređenje 1. četi, pa ćemo i mi ka
Ivan-sedlu. Već je od Sarajeva stizala nova eskadrila kad je kurir krenuo ka
selu Vukoviću i 1. četi, a Vlado i ja ka Ivan-sedlu. Ponovo su bombardovali
Ivan-sedlo. Planinom su odjekivale snažne eksplozije. Sirene štuka su parale
vazduh. Prva četa je vodila ogorčene borbe na kosi kod Vukovića. Mi smo
hitali ka Ivansedlu. Sa avijacijom odavno
nijesmo imali posla, a sada se tako snažno okomila na Ivan-sedlo. To je znak da
su posrijedi vrlo ozbiljne stvari. Počela je izuzetno teška
borba za Ivan-sedlo, za lijevi bok naših snaga u dolini Neretve, za put naših
ranjenika preko Konjica i Bijele ka Boračkom jezeru. Gajo VOJVODIĆ
|