| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
Bataljon je prorijeđen u borbama vođenim januara 1944. godine oko Travnika, Turbeta i Karaule. Plato pozadi Vlašića, prosiječen kanjonom Ugra, skiven je sniježnom mećavom. Petrovo Polje, selo od nekoliko kuća primilo je skoro svu brigadu pod svoje krovove. Šesta ofanziva je jenjavala. Tada je stigla popuna iz Prekomorske brigade. Podijeljena je po bataljonima. Prema ranijem sastavu četa, u 1. su pošli Lovćenci i Crmničani, u 2. Piperi, Kuči i ostala plemena, u 3. Vasojevići i Kolašinci. Tada su u spiskovima popune 1. čete pročitana imena sedam Vujovića, iz sela Komarna. Šestorica su bili srednjoškolci, učenici od šestog do osmog razreda. Samo se sedmi, najstariji od njih, Vido, izdvajao kestenjastom puti, nižim rastom i živahnošću. Na njemu su ostali tragovi djetinjstva bez roditelja, siromaštva i okrutnosti najma i nadnica po tuđim njivama. Brzo su Vujovići, skromnošću i nerazmetljivom hrabrošću, osvojili simpatije drugova. Na onom lijepom što im je ostalo od očeva — Luke, Vida i Jovana, ratnika iz balkanskog i prvog svjetskog rata, koji su pored rana nosili Obilića medalje i druga odlikovanja — Partiji nije bilo teško odgojiti ih i vaspitavati. Dvije godine do ovog sastanka u četi obilježile su im različite puteve patnji. Branko, Vojo i Filip su osjetili, aprila 1942. godine, gorčinu izdaje, kad eu ih kao borce bataljona "Jovan Tomašević" probudili oni koji su prišli četnicima. Od tog dana su ggrošli kroz logore Skadra, Bara, Barija, Fođe i Kolfiorita, probijali se poslije do savezničkog fronta da bi stigli u otadžbinu. Ovdje su našli sebe i bili radosni što neprijatelju mogu da ravnopravno vraćaju milo za drago. Snaga njihovih vrlina činila ih je brojnijim nego što ih je bilo, Ime "sedmorice braće Vujovića" je počelo da gori onog junskog dana 1944. godine kada je četa zauzela položaj po grebenima koji zaklanjaju Vukovsko polje od šćitske uvale i Prozora. Dva dana prije toga Branko Vujović je, pomalo zbunjen, slušao Blaža Popivodu, koji mu je saopštio veliku vijest — da je postao zamjenik komesara čete. Nikola je bio vodni delegat. Ostali Vujovići su tog dana u rukama imali "brnce" i šarce. Bataljon se pripremao za nagoviješteni pokret čiji se pravac nije znao. Jedino se znalo da se 1. četa neće povlačiti iz obezbjeđenja bez naređenja brigade. Sunce se pojavilo iza dalekih vrhova Prenja. Ispod njegovog svijetložutog plašta dolina Šćita je, još u polutami, krila neprijateljeve kolone. Onda su zasvjetlucale puščane cijevi i čelični šljemovi kolone Njemaca koja je hitala da se domogne grebena i zaprijeti Kupreškom polju, sa kojeg je Tito s dijelom Vrhovnog štaba prije tri noći uzletio za Vis. Nije dugo potrajalo, a 1. četa se našla u žestokom okršaju sa Njemcima. Gustu mitraljesku i puščanu vatru smjenjivale su i pratile enažne detonacije ručnih bombi. Poslije pola sata Njemci su bili primorani da svoj drski juriš pretvore u čekanje na položaju. Nastalo je međusobno vrebanje. Neće li se ko na protivničkom položaju naći na mušici puškomitraljeza? Ova dosadna atmosfera prekidana je kratkim rafalima. Dan je prolazio. Nešto niže, ispred položaja na uzdužnom grebenu, za jednom humkom se nalazio Nikola Vujović. Pedeset metara ispred njega je šuma i u njoj Njemci. Mnogo su ga puta drugovi zvali da se povuče malo nazad. On se, po običaju, ne prepire, odgovara samo mahanjem prsta, u znak da mu je i tu dobro. Bio je to ne znam već koji juriš, onaj posljednji kojim je Švabama pokazan pravac prema Prozoru. U njemu je nepomičan ostao Nikola Vujović pored svog "brnca". Nad njim, nijemim i blijedim, stajali su Branko, Vojo i drugi borci. Ne vjeruješ da je to istina! Ali jeste. Ostali Vujovići se trude da ne zaplaču. Branko ga hvata ispod glave i ramena. Ruke su mu pune krvi. Vuče ga k-^ebi i odvaja od "brnca" i neosvojenog grebena. Tu, na toj kosi, počeo je da se proređuje stroj Vujovića. Na brežuljcima Zlatibora, 26. avgusta, pred bugarskim uporištem na Palisadu, u prvom jurišu, izustio je posljednje riječi Filip Vujović. — Sad mi je lakše — rekao je kad je, prislonjen uz drvo, vidio kako je prošla poveća grupa Bugara. U centru Bajine Bašte, 1. septembra, Vojo je donio na rukama Branka. Teško ranjen, gušen samrtničkim ropcem, nije bio više kadar ni riječ da kaže bratu. Iete godine 8. decembra, kod Orolika na sremskom frontu, poginuo je Vlado Vujović, a sjutradan Milo. Danas u selu Komarnu, u kućama Luke, Vida i Jovana Vujovića, stoje fotografije mladića sa kaligrafski ispisanim imenima na spomenicima koje označiše puteve slobode za koju su pali. Gojko
ĐUKIĆ
|