PRVA PROLETERSKA BRIGADA - SEĆANJA BORACA: KNJIGA II

Gašenjem evijetla, tačno u ponoć, rastali smo se od stare godine. Plotunskom paljbom objavljen je početak nove, 1944. godine. Italijani su zapjevali "Garibaldinci, našoj Italiji ćemo se vratiti sa slobodom", himnu svog bataljona, a potom su počeli poznatu pjesmu "Avanti popolo", koju su prihvatili i ostali drugovi iz 13. i 1. proleterske brigade. Politički komesar 1. proleterske, Dušan Korać, održao je kraći govor i čestitao nam Novu godinu.

Bilo je zaista veselo na tom zajedničkom dočeku Nove godine u oslobođenom Turbetu. Slavili smo je s ubjeđenjem da će nam donijeti slobodu, ono zbog čega se dalo toliko napora i dragocjenih žrtava.

Mario Gatani, koji je tih dana bio kandidovan za člana KPJ, ima razloga da ovu Novu godinu duže pamti. Bilo je to priznanje za njegovo držanje u dotadašnjim akcijama. I podstrek da izdrži. Dirnut toplinom koja se u svemu osjećala na tom skupu proletera i pomalo uozbiljen obavezama koje preuzima stupanjem u redove onih koji su organizovali i poveli ovu beskompromisnu borbu protiv fašizma, i koji su, eto, i prema strancima ispoljili toliko razumijevanja i širine, on mi je — umjesto riječi zahvalnosti na ukazanom povjerenju — ispričao ove pojedinosti o sebi:

— Kada sam prešao na stranu partizana kod Bosanskog Petrovca, januara 1942, nijesam mnogo znao o partizanima i Partiji. Svakim danom sam se sve više ubjeđivao u to da su partizani ljudi koji nesebično brane svoj narod i svoja prava od fašističkih okupatora. Inače, kako bi se moglo razumjeti njihovo jedinstvo i njihova snaga... Ovi vedri mladići su izraz te snage, a takođe i dokaz da takva vojska mora pobijediti!

— Znaš, nijesam ja politički izgrađen. Kako,sam i mogao kada mi niko ništa nije' objašnjavao. Bilo je strogo zabranjeno i kažnjivo ako se kod vojnika nađe bilo kakva nedozvoljena literatura. Jedino se mogla čitati ona fašistička. Stoga, imaj u vidu da mi treba mnogo pomoći u tome da dobijem što potpuniju sliku ne samo o partizanskom pokretu i vašoj današnjoj borbi, već i o komunizmu uopšte...

Bataljonu su bili potrebni odgovorni i svjesni ljudi. Mario je, ipak, osjećao da od njega, kao i od oetalih aktivista, mnogo štošta zavisi. Aktivi po pojedinim četama, u kojima su se nalazili najborbeniji i najpožrtvovaniji borci, predstavljaju značajan oslonac za okupljanje u čvrstu cjelinu svih Italijana-antifašista.

Zaključili smo da se preko aktiva povede borba za učvršćenje discipline, da se organizuje življi politički i kulturni rad. Politički komesar Magini je već postigao dobre rezultate u svojoj četi. Ima izgleda da i kod ostalih krene nabolje.

Italijanski drugovi, oni na pbložaju i oni u selu — na odmoru, bili su zadovoljni prvim dočekom Nove godine pod partizanskom zvijezdom. Mario je imao najviše razloga da se veseli:

— Biti kandidovan za člana Komunističke partije, to je zaista doživljaj. Najdraži novogodišnji poklon! — rekao mi je on.

Selo Pulac, 4. januar. Na sastanku rukovodilaca našeg bataljona sačinili smo plan i redosled tema za politički rad:

1. Nastanak, razvitak i propast fašističkog društvenog uređenja uopšte i posebno u Italiji;

2. Kratak pregled razvoja oružanog ustanka u Jugoslaviji, stvaranje NOV, narodne vlasti i kako je riješeno nacionalno pitanje kod nas;

3. Pregled antifašističke borbe u Evropi i u svijetu, s naglaskom na položaj i zadatke italijanekih partizanskih jedinica koje se danas bore u redovima NOVJ za slobodu Jugoslavije, a ujedno daju svoj doprinos rađanju nove Italije;

5. Čime se karakterišu odnosi i unutrašnji život naših jedinica za razliku od stare jugoslovenske vojske; kakvi su i kakvi moraju biti odnosi naših boraca i naroda;

7. KPJ — organizator i rukovodilac oružane borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika; njeni bliži i dalji zadaci.

Uzete skupa, te teme za sastav našeg bataljona sačinjavaju suštinu političkog vaspitanja, ono najbitnije u njemu.

Postavljen je plan rada i kontrole u aktivu štaba bataljona. Kontrola treba da se sastoji u obilaženju položaja, patrola i stražarskih mjesta, u provjeravanju budnosti i borbene gotovosti, počev od stanja oružja i municije do zdravstvenog stanja i političke pripremljenosti vojnika. Polazeći od toga da se oficiri moraju nalaziti na izvjesnom odstojanju od vojske, četne starješine to ne rade kako treba. Dakle, radi "sticanja i čuvanja autoriteta", kako to pojedini oficiri objašnjavaju, potrebno je "udaljavanje od vojnika". U tom cilju neki od oficira ovako prenose mišljenje samih vojnika: "Ne osjećamo se dobro kad oficiri spavaju u istim prostorijama s nama". Time žele da pokažu kako je to izraz poštovanja vojnika prema starješinama.

Taj nekadašnji običaj za sadašnje uslove nije podesan, jer rukovodioci treba da su uvijek među vojnicama: na položaju i na maršu, u istim uslovima smještaja i ishrane. Međutim, oni drže da bi im to krnjilo autoritet, da bi to bilo nevaspitno i štetno.

— Nepravilno je i nekorisno tako postavljati stvari. Mi smo navikli i znamo da je tako bolje! — kaže jedan od njih.

— Ne mogu razumjeti da vojnici zbog toga neće imati povjerenje u nas, ako smo od njih odvojeni! — dodaje drugi.

— Nije to pitanje dovoljno sazrelo za rešavanje, — kaže kompromisno komandant bataljona Ilare Monđilardi Monđi.

A upravo u toj činjenici, da su starješine u mnogočemu odvojeni od boraca, leži jedan od razloga koji objašnjava zašto se ne vrši svestrana kontrola, zašto se ne uživa veći autoritet. Ovako izolovani oficiri nijesu u stanju da upoznaju pravo raspoloženje svojih ljudi, njihove potrebe i kvalitete, da zapaze nedostatke pojedinaca i kolektiva, i da se bore za njihovo ispravljanje. Naši instruktori,^[2] pa i politički delegati i komesari, koje su sami izabrali, obavezni su da budu među svojim borcima, da slušaju što oni misle i žele, da ih obilaze i da se brinu o svemu što im treba, da ih politički vaspitavaju i bodre u težim situacijama, na položajima, da žive s njima pod potpuno istim uslovima.

U našoj 1. proleterskoj, u kojoj vladaju odnosi drugarstva i povjerenja, u kojoj je autoritet rukovodilaca zaista velik, navikli smo na drugačije odnose — tamo nema nikakvog odstojanja. Da li će to i oni usvojiti?

Selo Pulac, 7. januar. Nije se bilo ni razdanilo, a već — uzbuna. Neprijatelj je, izgleda, napravio ispad na našem sektoru. Za kratko vrijeme sve se našlo na položaju. Snažna mitraljeska vatra dala nam je povoda da pretpostavimo da je neprijatelj iznenadio naše vojnike, da se borba vodi na bliskom odstojanju.

Vijesti sa položaja unijele su život među nama. Desetak kurira, jedan za drugim, pristizali su otuda. Ima i takvih koji su se tog zadatka — povezivanja s komandom bataljona — samoinicijativno prihvatili. Čak se gotovo čitav vod boraca, zajedno s političkim delegatom Marijanom, prebacio s položaja u selo. Komandant Monđi je zbog toga ljut i sve takve opravdano upućuje natrag.

S položaja, odakle se pregledno može pratiti što se zbiva na bojištu, biju tri teške brede. Svanulo je. I, ubrzo, okršaj je priveden kraju. Naši su uspjeli da odbace neprijatelja uz sadejstvo dijelova 4. bataljona naše brigade i 13. hrvatske, koja se nalazi lijevo od nas.

Teške brede tuku kratkim rafalima neprijatelja koji se po grupicama povlači ka Travniku. Da bi se lakše izvukli Nijemci tuku naše položaje jakom mitraljeskom vatrom i artiljerijom. Naredili smo da nišandžije na bredama štede municiju; daljina je preko dva kilometra; uz to — ishod borbe je već riješen u našu korist.

Efikasna vatra s našeg lijevog krila olakšala je izvršenje zadatka 1. četi bataljona "Garibaldi" u selu Zlokićima. Nijemci su, međutim, uz podršku artiljerije, pokušali da protivnapadom poboljšaju svoj položaj, pa su na sektoru 13. brigade orijentisali jače snage. Tamo se razvijala žestoka borba. Ubrzo smo dobili obavještenja da su ih hrvatski proleteri sačekali na vrlo bliskom odstojanju, propustili ih da se uvuku među dvije čete, pa ih onda zasuli bombama i mitraljeskim rafalima.

Neprijatelj je današnji "izlet" dobro platio: zaplijenjeno je nekoliko sanduka municije i rezervnih cijevi za šarce; na našem sektoru je ostalo šest mrtvih Nijemaca, na lijevom krilu mnogo više.

Prva četa je u ovoj akciji imala dva mrtva vojnika: Del' alma Onofria i još jednog, koji je takođe bio na straži, čije ime ne znam. Inače, mogla je mnogo gore proći, jer su Nijemci imali bijele mantile, pa su se po snijegu neopaženo privukli do stražara Onofria i zaklali ga. Tako su uspjeli da uđu u selo ... Otvorili su snažnu vatru na drugog stražara... Samo najprieebniji su odgovorili bacanjem bombi i puščanom vatrom. Neki su se povukli. Kad smo se sredili i zauzeli položaj, Nijemci su platili svoju drskost.

Selo Pulac, 8. januar. Dan prijatan, kao da je proljeće. Avioni bombarduju naše položaje. Nijemci žele bilo kakvu odmazdu za jučerašnji neuspjeh. Trinaesta hrvatska brigada, koja se nalazi na našem lijevom krilu, nanijela im je osjetne gubitke.

Juče je borac Onofrio platio glavom svoju neopreznost na stražarekom mjestu. Zato komandir 2. čete govori o tome kako treba vršiti stražarsku dužnost. Temu je potkrijepio iskustvima jučerašnje akcije. Inače, eastav ove čete je zanimljiv: sve su to sami specijalisti na automatskim oruđima. Nije ni čudno. Dobar dio njih se po petšest godina nalazi "pod oružjem", daleko od kuće i porodice. Dosta je rata — provejava u njihovim mislima i izjavama. Vratiti se kući, počinuti i prihvatiti se domaćih poslova — to je intimna želja izvjesnog broja boraca. Ali, ima i onih koji su svjesni uloge i zadataka bataljona "Garibaldi". Oni su brojniji, iz dana u dan njih je sve više.

Dobili smo naređenje da pojačamo položaj u selu Zlokićima sa još jednom četom, jer je 4. bataljon naše brigade upućen u selo Ovčarevo. Borba koja se čuje uvjerava nas U to da je neprijatelj preduzeo šire ofanzivne operašce. Uz sadejstvo avijacije, Nijemci nastupaju s raznih strana. U kanjonu Ugra vode se oštre borbe. Na području Korićani — Vitovlje potisnuti su naš 2. bataljon i 5. kozarska brigada... Prema obavještenjima iz Travnika, Nijemci pripremaju napad na naše položaje u cilju probijanja ka Turbetu. Za svaki slučaj: naš pravac povlačenja je — Vlašić-planina.

Selo Meljine, 10. januar. Naporna noć marša, duga kao vječnost. Noćas smo se izvukli iz teške situacije. Bila je to vrlo značajna proba bataljona kao jedinice, svakog pojedinca kao borca. Samo marš Kupres — Baljci u decembru prošle godine može da se uporedi po teškoćama sa oinoćnim.

Do dolaska na koncentracijsku prostoriju vladala je izvjesna zabrinutost zbog novostvorene situacije. Međutim, kada smo se ulili među ostale jedinice naše i 13. brigade, kada smo ugledali bezbrojne vatrice u onoj udolini u kojoj se divizija okupljala, kada smo ugledali onoliki broj ljudi, nastao je odjednom preokret u pozitivnom smislu. Snaga zbijene brigade, snaga divizije čije su se jedinice okupljale na relativno uzanom prostoru djelovala je okrepljujuće. Onaj prigušeni žubor, smijeh i vreva, u čemu je provejavalo optimističko raspoloženje, prenijelo se i na naše borce. Dotad umorna i malaksala kolona je oživjela. Zagraktali su, čak bučnije nego što se smjelo. Mimoilazili smo razne čete, kolone konja natovarenih teškim oružjima i municijom. Samopouzdanje je raslo...

Pripreme za pokret izvršene su brižljivo i brzo. Okolo se puškaralo, ali na to niko nije obraćao pažnju.

Kolona se pela iz dubodoline, padinom blagog nagiba, sporo i bez šuma. Krivudava, klizava prtina. U početku se zastajkivalo, potom su se jedinice razvile u tri kolone. Desno i lijevo od nas pratimo njihovo penjanje. S našom, srednjom, idu štabovi, bolnice, pozadinske ustanove.

Odjednom, oštar sudar naših prednjih odjeljenja s neprijateljem razbio je pospanost. Mitraljeski dvoboj je ubrzao tempo marša. Zašli smo u šume. Dubok snijeg. Veza se prekida i s mukom uspostavlja. Pojedini vojnici su zaostali, iako je marš, tako reći, tek počeo. Niko ih ne može pokrenuti, žele da počinu, pa što god bilo.

Svitanje. Unaokolo šume. Gdjegdje se naziru kuće. Ispred nas ugažena prtina. Kolona je negdje prekinuta, ko zna kada. Sad smo primorani da se snalazimo kako znamo. Neprijatelj, skriven na obližnjem šumovitom ćuvitku, kontroliše otkriveni dio putanje i tuče kolonu. Pretrčavamo, zaobilazimo otkriveno mjesto. Upućujemo dijelove bataljona da likvidiraju mitraljesko gnijezdo neprijatelja.

Put preko visoravni i brežuljaka. Prolazimo kroz zaseoke, čežnjivo posmatramo razbacane oniske kuće. Izlaženje iz kolone, zaostajanje i svraćanje u koće strogo je zabranjeno. Bližimo se čelu brigade. Tamo se, kod mjesta Meljići, vodi oštra borba s neprijateljem koji se ne da tako lako, iako je opkoljen.

Selo Milići, 14. jaiuar. Prema naređenju štaba brigade uputili smo u Kragujevački bataljon jednu četu od 50 boraca. Drug Jovo Pejković je otišao s njima, a mi smo na sastanku političkih instruktora prišli analizi stanja u bataljonu ...

Sunce i snijeg. U neposrednoj blizini štaba — čitava čerga: desetak vatrica, a na njima porcije s konjskim mesom. Odakle im konj? Uzalud naređenja. Pozvao sam kapelana Don Ćezara, koji se nalazio desetak metara daleko, da mi pomogne u kritikovanju prestupnika. Nije se ni pomakao, ni riječi nije prozborio. Komandant Monđi očitao im je lekciju, uzeo njihova imena i zaprijetio im kaznom.

Zamolio sam Don Ćezara da nam objasni zašto danas nije intervenisao i pomagao u kritici boraca koji ne poštuju naređenja i ne vode računa o svom ugledu.

— O svojoj misiji nikome ne polažem računa. Ja imam svoje dužnosti koje savjesno obavljam. Vi radite vaš posao, u to ne ulazim.

— Ali, vi ste, kapelane, kao oficir i pripadnik ovog bataljona, kao Italijan, dužni da podržite komandu u borbi protiv svega što krnji ljudsko dostojanstvo i ugled bataljona. Zar one pojave nijesu protivne i vjerskim propisima, po kojima se krađa kvalifikuje kao grijeh? Nije to stvar samo politike i političkih komesara. Vaš stav može da se protumači kao podrška prestupnicima. Što vi ostali mislite?

U polumračnoj sobici — tišina, meškoljenje i poluglasno odobravanje mojih zamjerki kapelanu.

— To su sitni svakodnevni događaji koji nijesu direktno povezani e onim što on radi. Mogao je, možda, poslije svega što se odigralo, dati onoj grupici izvjesne savjete ... Ne može on biti komesar. To bi bilo u suprotnosti s njegovim pozivom, — primijetio je jedan od onih koji su bili naklonjeni kapelanu, vjerovatno iz religioznih pobuda.

Tako se misija Don Ćezara ukršta s na^tojanjima najboljih boraca bataljona da svojom borbom i držanjem ostave što ljepše tragove u našoj zemlji, da što časnije izvrše postavljene zadatke.

15. jaiuar. Na obližnjem brežuljku borci 3. čete sjede U grupicama. Prozebli dremuckaju i čekaju na objed. Ćaskaju ponajviše o hrani. Međutim, sve veći broj pojedinaca stojički podnosi svakodnevne teškoće. Oni su izdržljiviji i vedriji, jer su svjesniji, duhovno jači od ostalih. Jedan od njih kaže čak da treba preduzeti ofanzivu, da bi se pošlo naprijed! Kako to osvježavajuće djeluje u atmosferi potpunog gunđanja i nostalgije.

Iskustvo koje su dosada etekli, posebno kod nas, omogućava im da stvore izvjesne zaključke i postanu svjesni ciljeva za koje se valja boriti — danae ovdje, a sjutra kod svojih kuća. Utoliko je uloga aktivista u našem bataljonu značajnija. S pravom drug Mota upozorava:

— Aktivisti su ovdje gotovo tajanstveni i zakulisni. A to nije dobro. Neki od njih nijesu čak dovoljno primjerni i njihova aktivnost se ne opaža. Može se reći da se takvi gotovo po ničemu ne izdvajaju od mase boraca.

16. januar. Maršujemo sa Kragujevačkim bataljonom, Zadatak: prikupiti podatke o neprijateljskom garnizonu u Jajcu i obezbijediti se s te strane.

— Srećan vam put! — odgovorio je on. — Da se živi i zdravi vratite kućama!

Na čelu kolone išao je goluždravi mališan. Jedva da je imao 15 godina. Poveo nas je priječcem, dosta slabom prtinom.

— Kako bih to mogao! Vi ste moji ljudi. Nikog nemam do vas, nemam ni oca ni majke. Jedva sam uspio da se Nijemcima iščupam iz ruku i spasem život...

Opet smo prošli kroz Meljiće. Zgarišta se još dime, a zadah paljevine nadaleko se osjeća. Blatnjava strma staza do rijeke Ugra. Poslije napornog spuštanja, došlo je još napornije penjanje iz dubodoline do vrhova visoravni koje treba doseći. Krivudava putanja. Okomitu stranu bilo je mučno savladati. Kugličaste pahuljice snijega rashlađuju oznojena lica. Kolona se otegla, nekoliko stotina metara živog lanca, koji se tromo kreće naprijed. Svaki korak predstavlja naprezanje. Pa opet, broj zaostalih je neznatan. Ipak, i oni se pridižu i nastavljaju marš. Začelje kolone se sređuje. Stotinak metara ispred čela kolone zastao sam i posmatram: onuda će im biti teško, prestrmo je i klizavo. Ali, gle: padaju i dižu se. Veza se održava ... Naposljetku, i ta prepona je savladana — "Garibaldi" će ipak stići!

Selo Lendići, 17. januar. Održavamo sastanak u prisustvu Mirka Jovanovića, zamjenika komesara brigade.

— Napravili smo osjetan napredak u poređenju sa ranijim stanjem u bataljonu, — rekao je komandant Monđi.

Ali to još nije dovoljno. Prije evega, moramo učvrstiti disciplinu. Ako starešine nijesu na svom mjeetu, ne može se govoriti o disciplini kod vojnika. Stoga, počećemo od discipline. Pođimo od najnižih rukovodećih organa, od desetara, koji u svim vojskama predstavljaju osnovu reda i čvrstine. Ako su oni primjerni, onda će stanje biti zadovoljavajuće. To isto važi za vodnike i komandire. Eto, u čemu je glavni problem. Ja, kao komandant, ne bih htio da moj bataljon bude mezimče, vazelina, bataljon-invalid. Jedan od uslova za podizanje morala i snaženje bataljona jeste dodjeljivanje zadataka ...

— Šta si konkretno preduzeo da se stvori nov kadar, da se pronađu oni najbolji i postave na rukovodeće položaje? — upitao ga je Mirko.

— Komandir 1. čete je boleetan — četa je bolesna, — odgovorio je Monđi. — On svojim držanjem štetno utiče na sve ostale. Zato ga treba smijeniti! U 2. četi nijeeu sređeni odnosi između komandira i komesara, te u tom smislu treba intervenisati. Stanje u 3. četi je zadovoljavajuće. Osim toga, primjećujem da su politički komesari isuviše podređeni komandirima, neaktivni su i bez inicijative. Ne postoji saradnja među njima, pa se i ne može govoriti o komandi čete kao jedinstvenom rukovodećem tijelu. Kratko rečeno, ne opravdavamo sasvim povjerenje koje brigada ima u nas.

Razvila se diskusija o tome koga da odredimo za komandire četa. Saglasili smo se da Maras dođe u 1. a Mota u 2. četu. Kritikovan je rad zamjenika komesara bataljona.

U nastavku diskusije govorio je i zamjenik komesara brigade. On je rekao da sam sastanak pokazuje svojom živošću i sadržajem da je bataljon u poletu, da u njemu ima snaga koje treba što bolje upoznati i organizovati. Naglašavajući da je osnovno i najvažnije da se bataljon osposobi za borbu, zamjenik komesara je istakao da to nisu samo želje i nade, već da su tu i stvarne mogućnosti. Stoga najveću pažnju treba posvetiti kadrovima, jer od njih sve zavisi. A baš tu su se ispoljile slabosti bataljona. Zato, po njegovom mišljenju, treba smijeniti svakog koji se pokaže nevaljao ili nesposoban. Jednostavno, treba ljude isprobati, treba im pružiti mogućnost da pokažu šta mogu i koliko vrijede.

Govoreći o radu i zadacima aktiva, drug Jovanović je rekao da je njihovo oživljavanje hitan i važan zadatak. S njima i preko njih valja naglašavati potrebu lične odgovornosti i samoinicijative.

Na kraju, zamjenik komesara je upozorio da se redovno ^rši analiza proteklih akcija, da se na vlastitim iskustvima uče i podižu ljudi pojedinačno i bataljon kao cjelina.

Selo Bulići, 18. jaiuar. Sedam Italijana koji su se nedavno predali u ovom selu, bili su mučeni i, na kraju, strijeljani od strane italijanskih fašista, koji se nalaze u njemačkim jedinicama.

— Bili su postrojeni... Italijanski oficir, odjednom u nekom bijelom mantilu, sa peruškom na kapi, prethodno ih je psovao, potom tukao i, najzad, poubijao.

Od sela Lendića do sela Bulića Mario i Longo su sami nosili tronožac od brede. Niko im nije pomagao. Longo je primjeran u svakom pogledu; po svom ponašanju i svakodnevnom zalaganju pripada najboljima u bataljonu. Vidi se da mu je na srcu stvar za koju se borimo, da se iskreno predao borbi koju vodimo. Zato nije bez razloga što je među prvima stavio crvenu petokraku na svoju kapu.

Položaj iziad Jajca, 19. jaiuar. Zadatak: vršiti obezbjeđenje od pravca Mrkonjić-Grada.

Poslije razgovora sa fabričkim radnicima, ljudima većinom starijih godina, u komandu naše čete pristizale su njihove žene sa hljebom i purom, sa skromnim zavežljajima hrane.

— Sve ćemo učiniti za vas, — govorio nam je predsjednik odbora, musliman iz Carevog Polja.

Skoro sve što su nam donijeli morali su kupiti za novac. Siromašni ali čeetiti radnici! Drugovi Italijani su to zapazili i živo komentarisali o ovom gestu gostoprimstva i ljubavi.

Maras je svojim vojnicima više puta ukazivao na potrebu korektnog držanja prema narodu u svim irilikama. Sad je iskoristio trenutak da to ponovo naglasi i potkrijepi konkretnim primjerom.

Obavješteni smo da će 2. crnogorski bataljon i divizijska bolnica još večeras stići u selo Barevo, a sjutra silaze k nama.

^[1] У саставу 1. пролетерске бригаде борио се, као њен 5. батаљон, италијански добровољачки батаљон, „Гарибалди", који је формиран средином септембра 1943.

Батаљон је учествовао у свим борбама које је бригада водила до ослобођења Београда. Од Београда до завршетка рата наставио је Да се бори у саставу бригаде „Италија", коју су сачињавали, сем „Гарибалдија", батаљон „Матеоти" и ослобођени италијански заро- бљеници.

^[2] Борци из 1. бригаде — по један у чети — чији је задатак био да прееесу своја искуства на италијанске другове.