SULEJMAN OMEROVIĆ CAR   Partijska organizacija nagovestila nam je već u januaru 1942. godine da se spremimo za odlazak u partizanske jedinice. Bili smo srećni što nam se pruža prilika da se borimo sa oružjem u ruci. Ali prolazio je dan za danom, a mi nikako da pođemo. Bila je u toku druga ofanziva, pa su određeni kanali za izlazak iz Sarajeva na oslobođenu teritoriju prestali da funkcionišu. A u gradu je postalo nesnošljivo. Teror i glad kao nikad ranije. Na ulicama omrznuta lica u zelenim i crnim uniformama. Život je na javnim mjestima zamirao već u prvi sumrak. Partijska i skojevska organizacija živjele su u veoma teškim uslovima. A ipak su radile. Na zidovima su osvitale parole koje su pozivale u oružanu borbu; cijepane su njemačke vijesti o uspjesima na istočnom frontu i brzom završetku rata; dijeljeni su na brzinu kucani bilteni o razvoju naše oružane borbe, pripremani novi borci za partizanske jedinice, i tako dalje. Mi smo postajali nestrpljivi, iako nismo pomišljali na mogućnost otkrivanja našeg odlaska od strane policije. Napokon, početkom marta došao je dugo očekivani dan. Rečeno nam je da se određenog dana — bila je nedjelja — nađemo u 14 časova na zbornom mjestu u Dobrovoljačkoj ulici. Pošto je prethodna grupa bila otkrivena na malti u Kovačićima, data su nam uputstva da ne nosimo nikakve pakete, sem najpotrebnijih stvari, koje se mogu staviti u džepove. Naša grupa iz šerijatske gimnazije izišla je zajedno na zakazano mjesto. Tamo su se već nalazili neki drugovi iz učiteljske i tehničke škole, a ostali su pristizali. Tačno u zakazano vrijeme naišao je drug iz rejonske partijske organizacije i izvjestio nas da se pokret odgađa za 17 časova. Na tom mjestu se nismo smjeli zadržavati, jer smo bili ipak neobično odjeveni, a u džepovima smo imali sanitetski materijal i druge stvari koje bi nas kompromitovale u slučaju hapšenja. Zato smo odlučili da se sklonimo u poslastičarnicu "Kod Sabe". Tu smo ostali do 16 časova. Tada smo htjeli krenuti, ali se ispostavilo da nemamo čime platiti kolače koje smo pojeli. Nešto malo preostalog novca zaboravili smo u internatu. Car je ponudio da založi svoj prsluk, no činilo nam se da bi takvo rješenje moglo izazvati sumnju. Zato ga nismo prihvatili, već smo odlučili da jedan od nas pođe u internat i uzme novac od drugova koji su znali za naš odlazak. Iako je i to bilo rizično, drugog izlaza nismo mogli naći. Car je predložio da on pođe. U šali je čak dodao: — Bolje da ja zaglavim nego vi — vi ste iz boljih porodica. Od kada je pošao, što je vrijeme više odmicalo, to nas je sve više hvatao strah da mu se što ne desi. A stigao je u posljednjem trenutku, tako da smo na zborno mjesto jedva prispjeli u određeno vrijeme. Jedan od kurira s kojima smo krenuli uhvatio je Cara pod ruku i pošao s njim u određenom pravcu. Mi, ostali, uputili smo se za njima — našim zajedničkim putom koji nas je doveo u redove 1. proleterske.1 Svoje vatreno krštenje "Sarajlije" su doživjele u žestokim borbama protiv četnika na Sinjajevini. Goneći četnike dospjeli su, najzad, s bataljonom u Kolašinsko polje. Tu su se odmorili, očistili i na sastancima analizirali dotadašnje borbe i,držanje svakog pojedinca u njima. Tada je Cara među prvima pohvalio u ime štaba komandant bataljona. U 1. četi, u kojoj se nalazio, bio je zapažen od samog početka kao primjeran drug i borac. Za nas koji smo s njim otišli na oslobođenu teritoriju bilo je razumljivo i to i svako drugo priznanje koje je Car dobio. Meni naročito, jer sam ga poznavao gotovo od djetinjstva. Bio je stariji od mene za jednu godinu. Već prvog dana poslije dolaska u gimnaziju prišao mi je i upitao me odakle sam. Kada sam mu rekao da sam iz Gračanice, stegnuo mi je ruku govoreći: — Znači, zemljaci smo! Ja sam iz Maglaja. Tako je počelo naše prvo poznanstvo i naše drugarstvo. Inače, i bez toga, morao bih ga ubrzo zapaziti. Bio je prvi kada je trebalo pomoći drugu, kada se igrao nogomet, kada se išlo na izlet, ili kada bi se povela pesma... Bio je prvi u svemu što je stvaralo prijateljsku atmosferu i omogućavalo da se lakše podnose tegobe internatskog života. Zato je i dobio nadimak Car. Mnogi mu nisu ni znali pravo ime. Jednostavno, znali su Cara i — voleli su ga. A bio je, kako se onda govorilo, siromašnog stanja. Retko bi kad dobio paket ili novac od kuće. Zbog toga su ga mnogi imućniji đaci čašćavali ili pomagali, pazeći uvek da ne povrede njegov mladićki ponos. U višim razredima, kada se zamomčio, rado je išao na igranke. Pošao bi od druga do druga i od jednog pozajmio odelo, od drugog košulju, od trećeg kravatu, i tako se spremio. Nije mu to teško padalo. Znao je: drugovi mu to od srca pozajmljuju. Znali su: i on bi njima pozajmio kada bi imao. Jer — davao je ono što je imao: svoju toplinu, drugarstvo, pomoć i podršku tamo gde je trebalo i kada je mogao. Svoju nemirnu prirodu i mladalački bunt ispoljio je u sukobima sa internatskim i školskim režimom. Ali ne jalovo, ne u prazno, ne da bi se čuo i istakao, već zato što je osjećao bezdušnost i nečovječnost toga režima. Jednom prilikom je pozvan na odgovornost zato što je iznosio hranu učenicima isključenim iz gimnazije zbog učešća u štrajku koji je organizovala tehnička škola. Po cijenu izbacivanja iz internata, tražilo se od njega da oda ostale đake koji su u tome učestvovali. Pa zar od njega zahtijevati da napravi tako nečovječan, cinkaroški gest?! Ni riječi nije rekao. Bio sam kod njega u Maglaju u ljeto 1940. godine. Na inicijativu partijske organizacije Gračanice i Maglaja došlo je do međusobne posjete napredne omladine. Car je tada već bio član Skoja. Naveče je održana priredba na kojoj je omladina dala oduška svojim težnjama. Hor je pjevao borbene pjesme, a Car je učestvovao sa solo-tačkom — recitovao je "O klasje moje", u ovo vrijeme veoma popularnu pjesmu. Poslije priredbe pošli smo zajedno njegovoj kući, koja je na kraju varošice. Uz put mi je pokazao Maglaj, u kojem je od rane mladosti upoznao mukotrpan život i bijedu ljudi. Njegovi roditelji su me dočekali kao starog znanca. Večerali smo pri svjetlosti lampe, svi iz jedne posude, i poslije poljegali s njegovom braćom na strožnjake. Car je brzo izrastao. Uoči polaska proleterskih i udarnih brigada u Bosansku krajinu, u ljeto 1942. godine, postao je kandidat, a uskoro i član Komunističke partije. To je bilo veliko priznanje od partijske organizacije, čiji sastav su činili stari i već prekaljeni partijski kadrovi od prije rata i iz ustanka. Razumljivo, u takvom sastavu trebalo je svugdje i uvijek biti među najboljima da bi se steklo priznanje, da bi se pojedincu povjerili makar dužnosti desetara. Osim toga, trebalo je da prođe i vrijeme. Car je brzo usvajao nova iskustva i znanja. I relativno brzo napredovao — postao je desetar, zatim politički delegat voda, a u petoj ofanzivi zamjenik političkog komesara čete. Biti komesar čete, rukovoditi njenom partijskom organizacijom u ono vrijeme, i to u 1. bataljonu 1. proleterske brigade — bio je to, zaista, zavidan uspon. Između ostalog, taj uspon svjedoči o tome da je Car bio perspektivan čovjek, s potencijalnim mogućnostima. U svakom slučaju, da nije bio ranjen na Zvorniku, zaslužio bi u našoj brigadi nova priznanja i nove, još odgovornije dužnosti. Poslije ranjavanja u borbi za Zvornik Car je ostao na liječenju, a brigada je pošla svojim putem. Kad je ozdravio, nije joj se mogao pridružiti, već je ostao u 16. vojvođanskoj diviziji. Tu, u novoj sredini, gdje je našao nove drugove i prijatelje, došli su do potpunog izražaja njegovi kvaliteti borca, druga i rukovodioca. Nekadašnji bombaš na njemačke bunkere u Jajcu i vođa jurišne grupe prilikom forsiranja Drine postao je među Vojvođanima pojam hrabrosti. U njihovim jedinicama su gotovo svi znali za njegov podvig na Romaniji 1944, kada je bombama rastjerao Njemce koji su iznenada napali štab brigade i tako spasao svoje drugove; za njegovu odvažnost prilikom forsiranja Drave, kada je na motoru projurio kroz selo u kome su bili Njemci i uz put zarobio njihovog vezistu; o njegovim nodvizima u borbama na Majevici, u Slavoniji i u završnim operacijama u Sloveniji. Careva hrabrost nije bila usamljena. Bilo je u njegovim jedinicama i drugih, isto tako hrabrih. Pa ipak, o njegovoj se pričalo. Zašto? Meni se čini da je on bio U isto vrijeme i hrabar i pametan ratnik. U kritičnim situacijama, nalazeći najbolji mogućni izlaz, umio je da sačuva i sebe i svoje saborce. Ako se pri tome ima u vidu Da je kao politički radnik uživao veliki ugled i nepoDijeljene simpatije, onda nije nikakvo čudo što su ga Vojvođani prihvatili i nosili u sjećanju kao legendarnog junaka. Osim vrlina koje su krasile, manje-više, sve proletere, Car se odlikovao i nekom izuzetnom vedrinom, koja ga nije napuštala ni u najtežim danima. Ja ga kao takvog pamtim i iz pete ofanzive. Penjali smo se iz doline Pive na Vučevo. Iza nas su ostale stotine pređenih kilometara, desetine neprospavanih noći i žestoke borbe vođene protiv Nijemaca još od Bijelog Polja. Noge su klecale. I konji su već padali od umora. Kolona je teško savlađivala veliki uspon. Uto smo naišli pored 1. čete. Car je na čelu čete nosio puškomitraljez. Kad me je ugledao, on mi reče nekako zapovjednički i samopouzdano: — Ne daj se, biće bolje, nije ničija do zore dogorjela! Iz pete ofanzive, takođe, ostala mi je u sjećanju njegova dječačka dobrota, koju sam zapazio još u gimnaziji. Ona ga nije napustila ni u najsurovijim uslovima. Naprotiv, mislim da je među proleterima, u veoma zdravom i homogenom kolektivu, dobila još veći i humaniji smisao. Eto, kad god mislim o Caru i njegovim vrlinama, uvijek se sjetim drugog našeg susreta iz tih dana najtežih po nas i našu vojsku. Poslije proboja obruča na Balinovcu izbili smo na željezničku prugu iznad Miljevine. Tu me je komandir čete ostavio da sačekam 1. četu i da joj pokažem pravac kojim se bataljon uputio. Nakon izvjesnog vremena javljeno mi je da pođem za četom. Teško sam koračao. Hvatala me nesvjestica od gladi. Već dugo smo se hranili samo travom i prijesnom konjetinom. Zbog mogućnosti otkrivanja položaja nismo smjeli ložiti vatre. Ubrzo sam naišao na nekoliko boraca, među kojima je bio i Car. Prišao mi je i pružio komadić hljeba i slanine. Drugi borci su mi rekli da je našao sljedovanje nekog njemačkog vojnika i da ga je podijelio s borcima koji su se s njim zatekli. Sa mnom je podijelio svoj dio. Poslednji put sam se srio s njim u jesen 1944. godine. Prva proleterska divizija, poslije uspješnog prelaska Uvca i borbi na Palisadu, oko Užica i Bajine Bašte, nastavljala je svoj prodor na sjever, prema Valjevu i Beogradu. U jednom selu pored Bajine Bašte srele su se kolone 1. proleterske i 36. vojvođanske divizije. Poletjeli smo jedan drugom u zagrljaj. Bio je to srdačan susret. S poštovanjem i ljubavlju je govorio o novoj sredini, u kojoj se brzo snašao. Bio je već komandant brigade. S velikim iskustvom iz 1. proleterske, kad je naglo porasla naša vojska, on se morao preorijentisati s političko-partijske dužnosti na vojnu. Koliko sam mogao saznati iz tog kratkog, usputnog sastanka, bio je veoma zadovoljan ne samo novom sredinom nego i time što se "povojničio". Vječiti optimista, na rastanku je poželio naš novi susret. Odlazeći, s konja mi je doviknuo: "Zora puca, biće dana!" To je bila njegova uzrečica u ratu, s kojom je i sad završio naš sastanak i izrazio, po običaju, vjeru u skorašnju slobodu domovine. Car je doživio slobodu. Ali, na žalost, za kratko. u jesen 1945. pao je, smrtno ranjen ustaškim metkom, na cesti Osijek—Našice. Tako reći, on i nije osjetio slobodu i njenu ljepotu u pravom smislu. Nije stigao, čak, ni da se u slobodi nagleda svog užeg zavičaja, koji je volio nekako sjetno, dječački sjetno, tako da je gotovo bolovao kad je 1. proleterska, poslije borbe oko Tešnja i Teslića, u četvrtoj ofanzivi, okrenula prema Prozoru i Neretvi, a ne prema rijeci Bosni i njegovom Maglaju. On je poginuo željan zavičaja. Otuda i nije slučajno što je na samrtnom času poželio da ga sahrane u Maglaju. Grad mu je za tu ljubav uzvratio čuvajući ga u trajnog uspomeni. Danas maglajska gimnazija nosi njegovo ime. A u njenom dvorištu je podignut spomenik u znak zahvalnosti i vjere u ideale za koje se Car časno i istrajno borio. Ekrem DURIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument