X NISMO ĆUTALI “Htio bih da kažem, doći ću kad Beograd više ne bude “Slobodan” nego kad Beograd bude slobodan. Glumac Rade Šerbedžija U IME PROZVANIH*) (1991) *) Tekst upućen “Tanjug”-u (nije objavljen). Ustav Savezne Republike Jugoslavije utvrđuje da će se pitanje jugoslovenskog državljanstva urediti saveznim zakonom, a Ustavni zakon za sprovođenje Ustava obavezuje da se Zakon o državljanstvu SRJ uskladi sa novim Ustavom do kraja 1992. Razumljivo je i opravdano što se i pokreću i razmatraju pitanja koja se odnose na državljanstvo, ali nedopustivo je da prije nego što se ta pitanja zakonski razriješe, bilo ko sebi prisvaja pravo da neke državljane SFRJ, koji žive u SRJ po svom nahođenju, proglašava - strancima. Ne samo što se time preuzimaju nadležnosti zvaničnih organa, već, prvenstveno, zbog motiva iz kojih se to čini. Jedan od dušebrižnika, g. Milan Trešnjić uhvatio je “poslednji voz” “Osmice (u međuvremenu je prestala da izlazi), da bi zavapio: “Da li smo svi slepi kod očiju?” i dramatično konstatovao: “Beograd već okupiran!” Svi, pa i g. Trešnjić, imaju pravo da razmišljaju o tome kako u novonastalim okolnostima treba regulisati pitanje državljanstva, ali g. Trešnjić bi htio da bude kadija koji tuži i sudi. Zakonsko rješenje se još ne zna, ali Trešnjić već zna ko su stranci. On, pod navodnicima kaže da je SFRJ “umrla”, ali zapostavlja činjenicu da SRJ želi da nastavi njen kontinuitet. Neprijateljima, koji to ne žele da prihvate, pridružuje se, eto, g. Trešnjić, kao unutrašnji saveznik. Pa ko je onda tu “peta kolona”? Oni koje on proglašava strancima ili on koji osporava pravo SRJ. Oko državljanstva postoji više specifičnih situacija, zavisno i od ličnih opredjeljenja i pri zdravoj je pameti pretpostavka da će država koja drži do kontinuiteta taj princip primjeniti i na državljanstvo, ali o tome se može razgovarati, budući da je pitanje državljanstva g. Trešnjiću samo nova poštapalica za rat koji poduže vodi protiv nekadašnjih drugova, ratnih i partijskih saboraca, menjajući pri tome strane. Nije na odmet pomenuti: dok je bio drug, g. Trešnjić je za J. B. Tita (koga sada na sva usta psuje) i A. Rankovića obavljao diskretne poslove OZN-e, a potom UDB-e. Kao čovjek sa hrvatske kadrovske liste, bio je i konzul, pa otuda i vlada materijom državljanstva, što svjedoči da je svaki svoj posao (pa i prethodni) studiozno obavljao. Kasnije je radio u slovenačkoj GG firmi, što svjedoči o praktičnosti i sklonosti da se za prilježan rad dobije adekvatna nagrada. Ne tako davno, Trešnjić je, u serijama napisa, konkretnih “do daske” u navođenju imena ljudi i njihovih navodnih jeresi, sa ponosom isticao da je miloševićevac. Pošto to sada više ne ističe, a uvjek radi za poznatog naručioca (ne samo iz altruizma), postavlja se pitanje zašto je pokrenuo policijsku pedantnost nabrajajući imena, pretežno bivših generala i ambasadora, među kojima više njih iz istog kraja, iste jedinice u ratu ili istih ustanova - UDB-e i SIP-a. Bilo bi maliciozno ako bi se g. Trešnjiću pripisala zavist što su mnogi njegovi saborci postali generali i ambasadori, a on nije, pa sada vodi privatni rat da im skine zvjezde, ili zvanja. Možda on time hoće da očisti svoju savijest, da se oslobodi prošlosti koja mu smeta. Da je samo to u pitanju, ne bi vrijedilo ni odgovarati mu. Suština je u nečem mnogo opasnijem i ne odnosi se samo na ljude koje Trešnjić odstreljuje. Riječ je o opasnosti za demokratiju i društvo u cjelini. On, svjesno, naručuje pogrom. Na grudi neistomišljenika, s kojima je do juče koračao i iz istog kazana kusao, misleći da će, kudeći druge, sebi steći oreol sveca, postavlja mete po želji onih koji bi da pucaju. Time je usavršio svoju djelatnost, vjerovatno nezadovoljan što su, uprkos njegovom upozorenju, dotični nastavili da dišu beogradski vazduh, pa sad treba preći na efikasniji način čuvanja tog prirodnog bogatstva. Za koga, zapravo, danas radi g. Trešnjić? Iz intencija njegovog napisa govori se o taktičkom premještanju stanovništva, neminovnosti i razumljivosti reciprociteta u progonima, jasno je da mu etičko pročišćavanje nije mrska stvar. Ni Trešnjići, a ni novi inkvizitori nemaju nikakve veze sa srpskim narodom, Beogradom i Srbijom, kao što ni izdaja nema kraja. Ko jednom počne da se odriče svoje prošlosti, izdaje sebe, a kad izda sebe još lakše će i druge. U ime “prozvanih” Ljubo Babić, Milan Basta, Dimitrije Bajalica, Veljko Dimić, Rahmija Kadenić, Ivica Milićević, Žarko Milićević, Savo Popović, Ilija Radaković, Živko Rodić, Rade Šerbedžija, Milan Šijan, Džemal Fejzo.