ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV - DOKUMENTI ČETNIČKOG POKRETA DRAŽE MIHAILOVIĆA - KNJIGA 1
SadržajPrethodni dokumentSledeci dokument


BR. 114

IZVEŠTAJ DOBROSAVA JEVĐEVlĆA IZ DRUGE POLOVINE JUNA 1942. ILIJI TRIFUNOVIĆU BIRČANINU O ORGANIZACIJI ČETNIKA U HERCEGOVINI I SARADNJI SA ITALIJANSKIM OKUPATOROM U BORBI PROTIV NOP-a1

VOJVODI ILIJI TRIFUNOVIĆU BIRČANINU

Split2

Na osnovu ovlaštenja i naređenja koja si mi dao za organizaciju nacionalnog otpora, nacionalne vojske i naroda u Hercegovini i Istočnoj Bosni po završenoj prvoj fazi rada podnosim ti sledeći izveštaj3 s molbom da sa istim upoznaš i šefa pokreta i vrhovnog komandanta vojske u otadžbini.

Polovinom marta sva se je Hercegovina nalazila u rukama partizana,4 osim junačkog sektora između Gacka, Vrbe i Kazanaca, gde je od Vidovdana prošle godina ostala svetla i neugašena akcija pet stotina neustrašivih boraca pod vodstvom popa Radojice Perišića, poručnika Milorada Popovića i Steva Starovića, te grupe od stotinjak četnika u srezu neve-sinjskom između Koleška i Ivice. Partizani su suvereno gospodarili celom Hercegovinom. Zaveli su integralno komunistički sistem uz najteže žrtve seljačkog stanovništva streljavši preko osam stotina ljudi i žena, koji su i malo bili sumnjivi da su nacionalni. Proveli su opštu mobilizaciju i raspolagali sa oko pet hiljada pušaka i potrebnim brojem automatskog oružja, te bacačima i sa dva topa. Tri talijanske divizije stacionirane u Hercegovini5 bile su savršeno nemoćne, da ma što poduzmu protiv njih, sedeći samo u utvrđenim sreskim mestima, a tek svaka tri meseca uz teške žrtve i mobilizaciju motoriziranih divizija uspevalo im je, da uspostave jednodnevnu vezu između opkoljenih garnizona i dobace im hranu. Bok im je bio osiguran od Crne Gore koja je također bila u njihovoj vlasti, a u Bosni su držali suvereno srezove Rogaticu, Foču, Čajniče, te deo sreza sarajevskog i višegradskog. Sama okupacija ne bi bila opasna, da nisu uspeli odličnom propagandom, da infiltriraju i dobar deo seljaštva komunističkom ideologijom, tako da je četvrtina srpskog seljačkog sveta u Hercegovini idejno prihvatila komunizam i regrutovala iz svoje sredine najgore dželate i krvnike, bilo je mnogo primera da su komunistički zlikovci hladnokrvno ubijali najbliže krvne rođake. U tom pogledu situacija u patrijarhalnoj planinskoj istočnoj Bosni je bila puno povoljnija. Tamošnje četničke jedinice su se ugrožene od Nemaca i ustaša povinovale pritisku proleterskih brigada i prihvatile komunističku komandu, ali su ostale savršeno kompaktne, nisu ni u jednom slučaju dale izmeniti svoje komandire, ni metnuti petokrake zvezde, te su prisilile komuniste da ih proglase narodnom oslobodilačkom vojskom.6 Ceo april i prvu polovinu maja proveli smo u prikupljanju snaga, u obaveštavanju pojedinaca u okupiranom terenu preko kurira, da budu pripravni, te da nastoje da sve što je naše izbegne i koncentriše se u Nevesinju, gde smo izradili od okupatora dozvolu da formiramo naš štab.7 Istodobno smo sve poduzimali da dođemo do oružja, dobivši jedan deo od okupatora, a drugi se je otkopavao iz skrovišta i donosile su ga prebeglice. Početkom maja imali smo već tri stotine boraca naoružanih u slobodnoj okolici oko Nevesinja, a za opkoljenu jedinicu popa Perišića izradili smo, da dobije od okupatora avionima trideset hiljada metaka. Ja sam poslao svoje kurire u Istočnu Bosnu, da mi prijatelji iz mog kraja prebace bar jedan bataljon i dođu u Hercegovinu. Istodobno smo hitno tražili pomoć i iz Crne Gore i preko tebe pomoć četnika iz Srbije. U to je selo Grabo-vica u srezu Nevesinjskom po sporazumu prvo izvršilo prepad, ubilo političkog komesara8 i noću se sa oružjem prebacilo nama sa šesdeset pušaka. Isto tako trnovska četa iz Bosne poubijala je komunističke delegate i komesare9 i prebacila se na moj poziv kroz talijanske linije u Nevesinje sa stotinu i dvadeset pušaka. Sela su bila opljačkana i uništena, živežnih sretstava za vojsku nije ni u kom slučaju bilo, a narod je umirao od gladi i u pojedinim krajevima po dva meseca nije video hleba. U takvoj situaciji intervenisao sam kod okupatora da nam predujmi hranu za vojsku, analogno onom što je urađeno u Crnoj Gori sa tom razlikom da smo odbili bilo kakva novčana sretstva koja Italija plaća četnicima u Crnoj Gori i sa još većom razlikom, što smo sa okupatorom pregovarali na teritoriji jedne državno-pravno tuđe teritorije, Hrvatske.10 Uspeo sam da napravim sporazum i da ga objavim, a tekst u prilogu dostavljam,11 po kom nas okupator tretira kao ravnopravnog kontrahenta u pregovorima, negližirajući uopšte egzistenciju hrvatske države. Isto tako uspeo sam, da okupator iz svih krajeva koje zauzimamo ima da uopšte udalji hrvatsku jurisdikciju i da oružanu snagu prepusti četničkim odredima. U takvoj situaciji početkom maja imali smo u Nevesinju šest stotina nevesinjskih četnika i dve stotine Bosanaca, te u Gacku šest stotina četnika, a u Trebinju kod Jasena od razbijenih četničkih bataljona stvorili smo odličnu jedinicu od stotinu i dvadeset ljudi. Pozvao sam još iz Bosne jedan bataljon iz Zagorja od tri sto i pedeset pušaka, tako da je naša snaga pred prvu ofanzivu12 iznosila oko hiljadu i osam stotina ljudi i dvadesetak puškomitraljeza. Cilj prve ofanzive bio nam je razbiti partizanske snage u sektoru Nevesinja i uspostaviti vezu sa odredom popa Perišića i sa snagama u Istočnoj Bosni od Uloga do Kalinovika. Za tu akciju okupator nam je dao sa-radnju svoje artiljerije. Vojska je kretala pod srpskim i četničkim zastavama sa parolama »Za Kralja i Otadžbinu«. Cilj ofanzive ostvaren je u roku od pet dana, isti cilj koji talijanske divizije u dva maha ranije nisu mogle da ostvare. Kod sela Bratača nevesinjski i bosanski četnici razbili su glavninu neprijatelju nanevši mu gubitke od preko stotinu mrtvih i dve-stotine ranjenih, posle toga imali smo manje čarke, dok je gatački odred izdržao najtežu borbu kod Slata i sastanak naših svih četnika izvršen je povrh Stoca na Trusini uz ogromno oduševljenje naroda. Karakteristično je da su za vreme operacija đeneralštabci pojedinih talijanskih divizija dovodili sve svoje oficire na osmatračnice, da im prikazuju operacije naše vojske kao klasičan primer diveći se hrabrosti i izdržljivosti četnika. Jednu tamnu notu u celu akciju unosila je svest kod svih četnika da se moraju da biju sa krvnicima koji su braća po krvi i konstatovao sam da ni mnogi četnici nisu svesni ideoloških ciljeva borbe, jer je mnoge vodio instinkt lične i krvne osvete nad onim koji su im poubijali porodice i zapalili domove, tako da su mnogo puta mnogi odredi molili da ne moraju oni streljati i one najgore krvnike, jer su Srbi. Naprotiv partizani izgleda da su izgubili i u potsvesti nacionalni osećaj, jer su krvničkije uništavali naše, nego što su ikada napadali Talijane i Nemce proglasivši četnike neprijateljima broj jedan ispred fašista i Hitlerovaca. Od zarobljenih i predanih protivnika iz svih zavedenih seljaka formirani su odmah naši odredi, dok su likvidirani samo stranci profesionalni komunisti. Konstatovali smo, da je jedan deo partizana muslimanskog porekla i veliki broj izbeglica iz hrvatske vojske katolika Hrvata. Rezultat operacija je bio da se je vojska povećala za sedam stotina pušaka, te da je zarobljeno dva teška mitraljeza i šest puško mitraljeza. Sa svim snagama smo se povratili u nevesinjsko polje pripremajući veliki pokret prema crnogorskoj granici da bi očistili Hercegovinu, uspostavili vezu sa crnogorskim trupama i otsekli komunističke snage u Južnoj Hercegovini. Od vojničkog uspeha daleko je veći bio politički i moralni uspeh jer je bila pokolebana vera u nepobedivost partizana i jer su se seljaci počeli da osvešćuju. Gde god smo dolazili odmah sam obaveštavao narod o ciljevima naše borbe, o razlozima taktičke saradnje sa okupatorom i o tom ko je naš vrhovni komandant. Njegovo ime toliko omraženo od partizana činilo je najveći efekat na mase, koje ovde nisu nikako izgubile ni za čas osećaj jedinstva. Šef partizanskih snaga Tito pritešnjen nemačko-talijansko-hrvatskom ofanzivom iz Bosne i operacijama crnogorskih trupa iz Crne Gore smatrao je, da je naš hercegovačko-bosanski četnički front mesto najmanjeg otpora i prebacio svoje obe proleterske brigade13 u naš sektor sa planom da se probije kroz naše redove, da se opet dohvati Bosne i jednu grupu dolinom Neretve uputi u Konjičku župu da uhvati vezu sa jakim partizanskim snagama koje još drže pozicije više Konjica na granici Bosne i Hercegovine, te da prema izjavama svih zarobljenika uspostave vezu sa jedinicama hrvatske vojske, koje su spremne da sarađuju sa njima. Isto smo tako nepobitno utvrdili da su proleterske brigade redovno snabdevane municijom od strane hrvatske vojske i muslimana ustaša, da su im mnogi komandanti hrvatski aktivni oficiri. Proleterske brigade sastavljene su od bataljona Arilje, Užice, Kraljevo, jednog bosanskog i dva crnogorska bataljona te mnogo Jevreja, Cigana i Muslimana. Među ubijenim našli smo veliki broj žena većinom iz okoline Užica, te što je još karakterističnije mnogo nesretne zavedene srpske dece iz Istočne Srbije od petnaest do osamnaest godina. Dalje su zarobljenici svi solidarno iskazali, da im je glavni cilj kreirati slobodnu z[onu] u Bosni, gde im mogu dobaciti iz Londona hranu i municiju. Zarobljena im je i jedna moderna elektromotorna stanica engleskog tipa, a proverili smo da su u Foči držali zarobljena dva engleska padobranca14 za čiju sudbinu ne znamo. Četvrtog juna počeo je naš veliki pokret iz Nevesinja preko Gacka na C[rnu] Goru i na naš izričiti zahtev bez kolaboracije italijanskih trupa, osim jednog italijanskog generala koji je pratio operacije. Prvi susret sa proleterskom brigadom bio je između Dubljevića i Jugovića, gde je ostalo mrtvih pedeset većinom Užičana i muslimana, drugi na planini Živnju i na Lebršniku, a svi su se završili sa uspehom.15 Jedanaestog juna na brdu Curilu sa one strane crnogorske granice uspostavili smo kontakt sa crnogorskim trupama, na žalost su to bile zelenaške trupe Krsta Popovića. Potpisani je o sastanku sastavio zapisnik16 koji je sa naše strane potpisan od mene, kapetana Danila Salatića, poručnika Mila Lazarevića, a sa crnogorske od kapetana Draganića i poručnika Komnenića. Dvanaestog u jutro proleterske brigade pokušale su očajnički [napad] na poziciji Gat17 utvrđenoj od Austrijanaca. Došlo je do borbe prsa u prsa [gde] smo mi imali stotinu mrtvih i ranjenih, a oni preko tri stotine. Posle toga su brigade u paničnom begu nastojale da izbegnu zaokružavanje probijajući se preko Čemerna i Sutjeske Popovom Mostu Zelengori i Dobrom Polju. Petna[estog] stigle su i nacionalne crnogorske trupe te se sastale sa našim Vidakom Kovačevićem, kapetanom Salatićem i ostalim. Utvrđeno je, da odnesu poruku komandantu Pukovniku Stanišiću, da se održi jedan istoriski sastanak na Šćepan polju, gde bi se sakupili bosanski, srbijanski, crnogorski i hercegovački četnici, a na koji bi došao i glavni pretstavnik šefa za zapadni deo države Vojvoda Birčanin. Naše trupe ostale su na pozicijama duž granice, dok drugu stranu drže crnogorski nacionalisti na planini Volujaku. Za vreme ovih operacija psihološki je pripremljen slom komunista u Hercegovini i naši ljudi u srezovima Trebinje, Bileće i Stolac izvršili su spontano bez borbi hapšenje i ubijanje političkih komesara i zlikovaca najavivši predaju i prilazak našim vojnočetničkim odredima. Istodobno naši nevesinjski bataljoni ušli su u grad Ljubinje, koji je napustila talijanska i hrvatska vojska i radi demonstracije su prošli kroz grad Stolac, gde nema nijednog Srbina, jer su do poslednjeg lane pobijeni od ustaša. Za to vreme pogoršala se je situacija u trećoj zoni od Foče do pod Sarajevo i do Drine. Pod presijom Berlina italijanska vojska je napustila te krajeve, a iskoristili su to ustaše, da ih okupiraju i unište naš narod. Po privremenom sporazumu18 sa Italijom mi toleriramo hrvatsku regularnu vojsku u zatvorenim garnizonima u trećoj zoni, ali smo otklonili dolazak ustaša i u drugu i u treću zonu i na naš zahtev italijanske trupe su ih silom otstranile iz druge zone, a u trećoj zoni naredili smo našim bataljonima, da prime borbu i oni su kod Dobrog Polja zauzeli pozicije i odbacili ustaše. U isto vreme je stigao u Foču četnički odred kapetana Baćovića, te pokušao da razoruža hrvatsku vojsku. Došlo je do diplomatskog spora, mene je po-setio na terenu avionom komandant talijanske armije, te izgleda da će se pristati da Foču okupiraju naše četničke trupe iz Bosne.19 U međuvremenu četiri naša batalj ona iz Istočne Bosne zatvorili su prolaze od Uloga do Miljevine, da spreče uzmak proleterskim potučenim brigadama. Konstatujem da je oslobođenje Hercegovine izvršeno domaćim hercegovačkim bosanskim snagama bez ikakve pomoći i iz Crne Gore i otkuda. U Bosni po izveštajima mojih kurira naše čete su u sektoru Ravne Planine, Jahorine i Romanije, ima ih oko pet hiljada a pod glavnom komandom su Plemića.20 On je napravio nekakav aranžman sa nemačkim generalom, da jedan drugog ne napadaju i da se ustaše ne puštaju u zonu Romanije. Naoružani su odlično, ali je pitanje ishrane očajno, te nedostaje komandni elemenat. Sa druge strane nezgodno je slati oficire sa strane, pošto, je taj ceo svet godinu dana u šumi, komandiri su postali ljudi, koji su to jednogodišnjom borbom zaslužili, uživaju puno povjerenje i bez obzira na čin trebalo bi za četne jedinice ostaviti te narodne komandire, a bataljonima dati oficire. Ovo će biti jedno od najtežih pitanja organizacije vojske. Po dovršetku većih vojnih operacija pristupilo se je organizaciji pozadine. Osnovani su srpski narodni odbori za prehranu, organizaciju sela i komandanti vojnih odreda. Pod komandu vojnih komandanata stavljeni su i srpski narodni odbori. Pitanje je prehrane najočajnije. Ljudi direktno umiru od gladi i jedu neslanu travu sa malo mleka. Uspeo sam da im doturim par stotina kvintala soli i osigurao sam trideset vagona hrane iz Italije za sirotinju. Isto tako sam uspeo da Italija pristane da Srbija može poslati na adresu italijanske armije hranu, koja bi se dala nama na raspolaganje da je razdelimo sirotinji. Ako ta pomoć iz Srbije ne dođe onda će sedamdeset postotaka našeg sveta u Istočnoj Bosni i Hercegovini skapati od gladi. U operacijama od lane popaljeno je preko deset hiljada domova, kako će svet prezimiti, niko ne može predvideti. Italijani trebaju mnogo furaži za komoru. Napravio sam sa njima sporazum da se zamenjuje seno za kukuruz. Ako dopuste vojne operacije upotrebićemo vojsku za košenje sena, da bi tako došli do hrane. Isto tako ima mnogo parcela kolektivno obrađenih od strane partizana i ima oko dvadeset sela muslimanskih, koja su prošle godine zasejala ozim, gde ima petnaest vagona žita, sve ćemo to da obradimo sa vojskom. Problem je ishrane jedini, koji je nemoguće rešiti vlastitim sretstvima, niti smo u stanju hraniti vojsku bez okupatora sve do nove žetve u avgustu. Oružja i municije imamo dovoljno. U toku poslednjih operacija smo zaplenili još šest bacača jugo-slovenskog tipa 81 i još četiri teška mitraljeza. U Hercegovini raspolažemo sada sa preko šest hiljada pušaka i potrebnim brojem lakog automatskog oružja, te sa osamdeset do sto metaka po čoveku. Od tog je okupator dao 1100 pušaka i deset puškomitraljeza. Prema poverljivim obaveštenjima Italija će osim Mostara i još jednog garnizona da isprazni celu Hercegovinu ostavljajući vlast našim četničkim odredima. Mogu sa pozitivnom sigurnošću da tvrdim, da bi sa hrvatskim vlastima u slučaju potrebe i sa njihovom vojskom svršili u roku od dvadeset i četiri sata. Ali u vezi sa sektorom, koji si mi poverio primećujem drugu opasnu pojavu. Kako Srbi iz dana u dan čiste svoju zonu od komunista, oni se prebacuju u Hrvatsku, Dalmaciju i deo Slovenačke, njihove će formacije postepeno poprimiti hrvatski karakter i tim automatski anti-srpski i postoji direktna opasnost, da te formacije u slučaju popuštanja okupatora krenu u srpske krajeve pod firmom komunističke invazije a sa antisrpskim mentalitetom u potsvesti. O ovom naročito moramo da vodimo računa u pogledu našeg budućeg rada. U pitanju muslimana izveštavam, da su intelektualci u većim centrima već uvideli, kako su naopaku politiku vodili i solidarišu se u svemu sa Srbima. Tako su uputili jednu pretstavku okupatorskoj vlasti u kojoj izjavljuju, da je njihova sudbina povezana sa srpskom i da se izjašnjuju sporazumni sa svim što Srbi poduzmu. Posve je drugi slučaj sa širokim masama i srpskim i muslimanskim, koje se infernalno mrze i kod kojih je stoprocentno formirana svest da im nikad više nema zajedničkog života. Iz razloga opšte politike mi podržavamo politiku tolerancije, da izbegnemo stvaranje novih frontova — 21 i da bi imali jače zaleđe u agitaciji naših zahteva prema Italiji. Konstatujem, da je u operacijama učestvovalo oko desetak aktivnih oficira, a vodio ih je u prvom redu peš. kap. Danilo Salatić. I kao oficiri i kao ljudi su se odličnim pokazali kapetan Salatić, poručnik Lazarević i poručnik Milo-rad Popović. Svoju dužnost vršili su potporučnici Golijanin, Gutić, Grahovac, Pejanović, Vukčević i kapetan Uljarević. Od ljudi, koji su se odlično pokazali i u saradnji sa pokojnim majorom Todorovićem su bili u svakom pogledu odlični narednici vodnici Stevo Starović, Tomo Guzina i Krsto Rudan. Prvu dvojicu je pokojni Todorović predložio za unapređenje u viši čin. Dvadesetak četnika dalo je klasične primere junaštva i požrtvovnosti, njihova imena i zasluge dostaviću u posebnom izveštaju, spominjući sada samo komandira Ćetka Petkovića. — 22 S obzirom na novostvorenu situaciju izveštavam Te da imamo raspoloživih snaga i da bi se moglo odvojiti bosanskih i hercegovačkih četnika dve hiljade ljudi da ih se prebaci u hrvatsku i dalmatinsku zonu. Obrazloženje za to lako bih našao, a to bi bilo u smislu Tvojih planova o povezivanju svih krajeva u Tvojoj zoni.

No pre svega apsolutno je nužan tvoj dolazak ovamo.23 Tvoj autoritet je neprikosnoven i mogao bi da urediš mnoge stvari, koje se još ne vide, a koje je opasno pustiti da sazru. To je u prvom redu pitanje eventualnih zelenaških pretenzija na Hercegovinu, a u drugom i lična pitanja prestiža i ambicija. U zoni mojih bosanskih prijatelja nalazi se i đeneral Ljubo Novaković, koji se je do sad krio kod mog čoveka u Čelebiću. O njemu imam izjave četničkih komandanata, da je prošle godine predlagao u Kalinoviku da se obrazuje posebna bosansko-hercegovačka vojska — 24 koja bi kao ravnopravna imala da pregovara i sa trupama đenerala Draže ako se pojave u tom kraju. Moje je mišljenje, da ti dođeš, da ohiđeš trupe i narod, da vidiš situaciju na terenu a u isto vreme da Vidak25 odnese Tvoje predloge i izveštaj šefu. Vidak mora da neophodno u Beogradu svrši pitanje hrane, da svrši pitanje prijema sirotinje od bar dve hiljade dece i žena, a ja sam postigao pristanak Italije da ih u svom vozu i sa svojim vojnicima dobaci u Beograd. — 26 Isto tako da predložiš šefu, što treba da se zaključi na sastanku u Sćepanpolju. Mišljenja sam da se taj sastanak nikako ne održi dok se vas dva ne sporazumete o akciji daljnoj i ne postavite stvari na svoje mesto. Vidak može otići i doći za 15 dana. Očekujući tvoja naređenja srdačno te pozdravlja. Koncept27

1  Original (pisan na mašini, latinicom) u Arhivu VII, Ča, k. 231, reg. br. 6/10 (BH-V-129). Dokumenat je bez datuma i potpisa. Podaci u dokumentu ukazuju da je pisan krajem druge polovine juna 1942. i da je Dobrosav Jevđević njegov autor.

2  Naslov je precrtan mastilom

3  Tekst do kraja rečenice je precrtan mastilom.

4  Vidi dok. br. 76, nap. 8.

5  »Marke« (»Marche« — štab u Trebinju), alpinska divizija »Taurinenze« (»Taurinense« — štab u Mostaru) i delovi alpinske divizije »Ka-čatori dele Alpi« (»Cacciatori delle Alpi« — štab u Dubrovniku). O dislokaciji jedinica tih divizija, vidi Zbornik NOE-a, tom XIII, knj. 2, dok. br. 18.

6 Vidi dok. br. 63, nap. 3, drugi stav.

7  Reč je o formiranju Štaba hercegovačke grupe vojnočetničkih odreda (Arhiv VII, Ča, k. 171, reg. br. 38/1).

8  i 9 Imena pobijenih nisu utvrđena.

10  O načinu plaćanja četnika od strane italijanskog okupatora, vidi dok. br. 191.

11  Taj sporazum ne nalazi se u prilogu dokumenta, ali postoji, objavljen je u Zborniku NOR-a, tom IV, knj. 5, dok. br. 141. Njegov tekst štampan je kao letak pod naslovom »Srpskim četnicima« i nalazi se u Arhivu VII, Ča, k. 254, reg. br. 14/1.

12 i 13 Vidi dok. br. 92.

14  Vidi dok. br. 84, nap. 6 i 7.

15  Reč je o borbama koje su vodili 1. proleterska NOU brigada i delovi 1. udarnog hercegovačkog NOP bataljona. Opširnije o tome, vidi Zbornik NOR-a, tom II, knj. 5, dok. br. 74, 77 i 161, knj. 6, dok. br. 143; tom III, knj. 4, dok. br. 142.

16 Taj zapisnik nije pronađen.

17 Napad na veoma utvrđeni Gat (k. 1120, Gacko) izvršili su (11. a ne 12. juna 1942) delovi 1. i 2. proleterske NOU brigade, kojom prilikom su pretrpeli osetne gubitke. Opširnije o tome, Zbornik NOR-a, tom III, knj. 4, dok. br. 74 i 77, knj. 6, dok. br. 143.

18 Sporazum između vlade NDH i italijanske Više komande oružanih snaga »Slovenija—Dalmacija« o postepenom povlačenju italijan-skih posada iz 3. zone i delimično iz 2. zone i o odnosima između italijanskih i ustaških vlasti na području ovih zona potpisan je 19. juna 1942. u Zagrebu. Vidi Zbornik NOR-a, tom V, knj. 32, dok. br. 116, tom XII, knj. 2, dok. br. 95 i tom XIII, knj. 2, dok. br. 67.

19 O događajima u vezi sa Fočom, vidi dok. br. 102, 106, 107 i 109.

20 Božidar Boža.

21  Tekst do kraja rečenice je precrtan mastilom.

22  Tekst do kraja tog stava dopisan je mastilom.

23 O dolasku Ilije Trifunovića Birčanina u Hercegovinu, vidi u Arhivu VII, ANDH, k. 226, reg. br. 40/6 i 52/6.

24 Tekst do kraja rečenice je precrtan mastilom.

25 Kovačević.

26 Tekst do kraja stava je precrtan mastilom.

27 Dopisano mastilom.

SadržajPrethodni dokumentSledeci dokument