PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

OBRAČUN NA CESTI Nakon sjajnog uspjeha u napadu na njemački aerodrum u Rajlovcu i na željezničku stanicu Podlugovi, naše bataljonske kolone su žurile da se što prije izvuku ispod udara njemačkih i ustaških snaga, koje su, bijesne zbog ovog poraza na prilazu njihovim jakim garnizonima, nasrnule da nas unište prije nego što se, onako krajnje premoreni i prosto ošamućeni od silnih noćnih eksplozija na aerodromu i bljeska. dokopamo šuma i brda. Uuk .sinu, žurno odmičući, jedva više mogli nazreti skelete od 34 uništena njemaćka aviona, iznad nas se tog jutra, negdje visoko iznad dima ud zgarišta sa Rajlovca, oglašavao i pojavljivao izviđački avion.jedanjedini kojije uzletio i, vjerovatno, pratio naš pokret. Samo bi se povremeno pojavljivao na velikim visinama, a borci bi veselo iz kolone dobacivali na račun njegovog pilota: "Vuna, vuna, Kićo!" Govorili su tako, sa gorčinom se sjećajući da nas je jedan takav pretprošlog dana, na brdu Čubren, leteći izuzetno nisko, i iz pištolja gađao. Mada se ovaj tako visoko pojavljivau da smojedva primjećivali njegovu siluetu, ipakje uspio da osmotri i utvrdi pravac našeg puvlaćenja preko ceste Sarajevo - Kiseljak, kuda nam je preos-tala posljednja odstupnica, jer su jake motorizovane njemačke snage besomućno pojurile od Šarajeva - da nam presjeku i taj jedini pravac izvlačenja. Predstojalo nam je povlačenje pozadi jednog stjenovitog brdašca koje nas je zaklanjalo od Sarajeva, odkud se, putem, svaki čas očekivao neprijatelj. Računajući na takvu mogućnost, naš komandant je naredio da naš vod iz sastava Treće čete Prvog bataljona, sa komandirom voda Petrom Mrđom na čelu, hitno izbije na vrh tog brdašca, zauzme položaj prema Sarajevu i drži ga dok kolone, trčećim korakom, ne zamaknu u šumu. Naš je vod i ranije više puta određivan za izvršenje izuzetnih zadataka čete i bataljona, pa i brigade, a komandir čete Božo Mutić se u takvim prilikama rijetko odvajao od nas. Ovog putaje i on, shvatajući značaj zadatka voda, istrčao sa nama na položaj. Tu je, kao i uvijek, bio naš "brzi šarac", ili popularna "zorka", ali i prije svega vrsni bombaši Aleksa Mutić zvani "Abisinac", Bogdan Svonja i Pero Kekić, kao i sam komandir voda Petar Mrđa, koji se nikada nije odvajao od torbice sa bom-bama. Samo što smo izbili na vrh tog stjenovitog brdašca - kad se njemačka motorizovana kolona stvori neposredno pred nama. Naprijed su grabila dva motorcikla sa prikolicama. Na njima su se lijepo vidjeli po tri vojnika i po jedan montirani "šarac". Pozadi njih kretala se kolona bornih kola, a iza ovih lagano su išli tenkovi. Naš "brzi šarac" se odmah oglasio i prvo pokosio posadu čelnog motorcikla, tako da su sva tri njemačka vojnika pala na cestu izrešetana. Na tu gomilu je naletio i drugi motorciklista, pa su dvojica Švaba sa njega takođe izrešetana, dok je treći pretrčao cestu i uskočio u obližnji žbun, ispod jedne stijene. Nekoliko oklopnih kola je pokušalo da prođe, ali nisu mogla preko prikolica i motora, a nemogućno ih je bilo i obići. Neki vojnici su pokušavali da izađu iz oklopnih kola radi raščišćavanja ceste, ali se nisu više ni vratili natrag u kola - naša ih je vatra efikasno sasjekla. Jedno oklopno vozilo je ipak krenulo preko prikolica, ali se tu uplelo, a naši hrabri bombaši su ga zasuli ručnim bombama i prikovali ga na mjestu, odakle se više nije moglo ni vratiti natrag ni produžiti naprijed. Ovom uzanom cestom, na tom njenom zakrčenom mjestu, ni tenkovi nisu mogli proći. Zbog toga su se samo malo pomjerili udesno i sajedne čistine, a i same ceste, otvorili jaku topovsku vatru. Granate su zasipale naše stjenovito brdašce, dok su druge prebacivale i nas i kolone naše brigade koje su se, trkom, prebacivale iza našeg položaja. Nakon kraćeg vremena kolone naših jedinica su, prolazeći pozadi brda, konač-no prešle cestu, čime je naš vod u potpunosti izvršio zadatak. Ali tek kada je i po-sljednji borac kolone zamakao u brda i gustu bukovu šumu, komandir čete i voda izdali su naredenje da se vod povlači, s tim da i dalje tu ostane "brzi šarac" koji će sa brda štititi odstupnicu. Vod se spustio sa brda. S njim je otišao i komandir čete Božo Mutić. Već su odmicali tragom brigadne kolone, prelazeći cestu. Ubrzo je komandir voda Petar Mrđa zahtijevao hitno povlačenje drugova sa "brzim šarcem", da bi se takođe za-putili tragom već zamakle kolone boraca. Dok smo se nas nekolicina spuštali na cestu, kud su već bataljoni bili prošli, čuli su se pucnji švapskih topova koji su tukli "naše" brdo, prebacujući samo pokoju granatu za kolonom brigade. U posljednjem momentu, dok smo bili na samoj cesti, potpuno uvjereni da je u toj vi.'likoi akciji napada na Rajlovac ispaljen i posljednji metak - među nas je. na motorbiciklu, velikom brzinom uletio jedan neprijateljski agent. Istini za ljubav, tako nas je zbunio da nam je bio potreban koji trenutak dok se snađemo. I zamalo da nam nije pobjegao. Međutim, naš "brzi šarac" ga je zasuo rafalima i odbio mu nekoliko prstiju na lijevoj nozi, prosto mu odnijevši cipelu. Agent je ostao na cesti, a njegov motor se izvrnuo nedaleko od njega, pri čemu mu je motor i dalje radio na "leru". Ovaj obavještajac što je na motoru krenuo za našom kolonom, sigurno ne i slućajno, tvrdio nam je da je novinar sarajevskog lista. Doduše, kod njega smo našli i najnovije izdanje jutarnjeg lista u kojem je obajvljena šira vijest o glavnom događaju tog dana - paljenju aviona na Rajlovcu. U njoj je, sem ostalog, navedeno da je komandant Prve krajiške brigade Vojo Todorović, i sam rodom iz Sarajeva, uspio da se, pomoću svojih ljudi, probije do aerodroma Sarajevo i da je tom prilikom popaljeno "nešto aviona" i porušeni "neki beznačajni objekti". Očevidno, htjeli su da umanje značaj naše akcije, ali je istina o njoj brzo došla do naših jedinica i naroda, pa i savezničke javnosti. Tako je i Radio-stanica "Slobodna Jugoslavija" već 18. avgusta iz Moskve objavila izvještaj Vrhovnog štaba NOV i PO Jugoslavije o izvršenju ove akcije. Bili smo ponosni zbog te pobjede koja je tako snažno odjeknula, a pogotovu nakon pohvale od strane Vrhovnog štaba i lično druga Tita, ali i tužni što tog dra-matićnog jutra cestu Sarajevo - Kiseljak sa nama nisu prešli i svijetli i hrabri likovi naše borbe, naši omiljeni drugovi Mile Vidović, Obrad Gvozdenović, Dušan Berić, Dušan Josipović, Gojko Antonić i bolničarka Šerifa Zjakić. Oni su ostali zauvijek u onom noćnom plamenu usred Sarajevskog polja. Rade Kević Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument