|
ANTIFAŠIZAM KAO LJUDSKO OPREDJELJENJE
Antifašizam nikada nisam smatrao samo političkim opredjeljenjem, dapače - najmanje političkim.
Antifašizam je za mene uvijek bio i ostao ljudsko opredjeljenje. Poslije užasa što su ih u vrijeme Drugoga svjetskog rata cijelome svijetu, pa i našim krajevima, donijeli fašizam, donosno nacizam i njihove domaće varijante, antifašizam i ne može biti ništa drugo, nego ljudsko opredjeljenje. Rekao bih: ljudsko i civilizacijsko.
Sa zadovoljstvom, ali i s dubokom sviješću o povijesnom značenju oba događaja, prihvatio sam pokroviteljstvo nad obilježavanjem 65. obljetnice ustanka naroda Hrvatske i 62. obljetnice osnivanja 10. korpusa zagrebačkoga. Nisam od onih koji žive zaronjeni u povijest i prošlost, ali nisam ni od onih koji prošlost tretiraju selektivno i jednostrano.
Otpor protiv fašizma i nacizma, otpor svima onima koji su bili sljedbenici tih zločinačkih ideologija i sudionici njihove jednako zločinačke prakse, taj je otpor zlatna stranica u našoj novijoj povijesti. A oni koji su taj otpor ponijeli na svojim plećima, svrstali su Hrvatsku na kraju velikog rata na stranu pobjedničkih Saveznika. Vi, borci Narodnooslobodilačke vojske, vi ste to uradili. I zbog toga ste zaslužili trajnu i neprolaznu zahvalnost. Povijest Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima, gdje se antifašistička borba u Hrvatskoj vodila u sklopu antifašističke borbe na području cijele Jugoslavije, a pod vodstvom Hrvata -maršala Tita, ta povijest nije i nikada ne smije postati tek mrtva prošlost. Ona jest i mora ostati izvorište pouka i upozorenja, ali i nadahnuća. Ta nam povijest pokazuje s jedne strane za što su sposobni zlom opsjednuti umovi, na koji se način mogu manipulirati zavedeni ljudi, ali nas s druge strane uči kako se brani rodna gruda, kako se brani sloboda i dostojanstvo - i čovjeka, i nacije.
Šest i po desetljeća prošlo je od onih dana godine 1941. kada su se malobrojni hrabri odazvali pozivu savjesti i domoljublja, zovu slobode i želje za životom kojim neće gospodariti drugi. Znali su da ulaze u gotovo bezizlaznu borbu. Znali su da će to biti borba na život i smrt. A ipak nisu oklijevali. Bili su spremni žrtvovati svoje sutra zbog našega danas. Mnogi su to i učinili. Njihovim su tragom, desetljećima kasnije, krenuli oni koji su ustali u borbu za slobodu i neovisnost Hrvatske. Kada se prisjećam boraca od prije šest i po desetljeća, ne mogu a da se ne prisjetim i onih od prije jedne i po decenije.
Istina je često gorka pilula. Ali, iz iskustva znamo da su gorki lijekovi u pravilu najdjelotvorniji. Društvu koje boluje od prešućivanja i iskrivljavanja, od laganja i iskrivljavanja, takvome je društvu potreban lijek. Lijek je - istina. Kad to govorim imam na umu i one koji žele prikazivati užase razdoblja nacifašizma na način da se prikazivanje užasa izbjegne. To jednostavno nije moguće.
Ustaški logori bili su užasni. Progoni Srba, Zidova, Roma i Hrvata-antifašista bili su užasni. Ako to nastojimo prikazati izbjegavajući užas, onda idemo na ruku onima koji počinjene zločine relativiziraju ili negiraju, onda ne služimo istini.
Ako nemamo snage priznati da se ovo društvo i danas još na nedopušteno nepravedan način odnosi prema borcima, a osobito prema invalidima antifašističkog otpora, onda također ne služimo istini.
Jednom za svagda: borci protiv fašizma bili su na pravoj strani, poklonici nacizma i fašizma, ma kakvi da su bili njihovi inicijalni motivi, bili su na pogrešnoj strani. Čast Hrvatske obranili su antifašisti, a kaljali su je domaći fašisti, bez obzira kojim se imenom kitili. Današnja Hrvatska nema ama baš nikakvoga razloga ignorirati, a kamoli kažnjavati antifašiste, kao što nema ni razloga idealizirati i rehabilitirati fašiste. I to je istina.
Slažem se s onima koji kažu kako je vrijeme da napokon prestanemo voditi bitke Drugoga svjetskog rata. Slažem se i s onima koji smatraju kako prošlost valja prepustiti povjesničarima, a oduzeti političarima, kako se njome ne bi služili u manipuliranju javnošću. No, sve to uz jedan uvjet: da se, naime, prethodno utvrdi istina, odnosno da se potvrdi istina.
Danas smo se okupili da obilježimo, da proslavimo i da poručimo: nećemo zaboraviti, nećemo se odreći ideala koji su vodili antifašističke borce od prije više od šest desetljeća. Ovdje smo da im zahvalimo i da kažemo: nećemo zaboraviti da ste nas zadužili i nećemo dozvoliti da vas protjeruju u zaborav - niti rušenjem spomenika na vašu borbu i žrtve, niti zapostavljanjem još živih boraca.
(Iz govora na svečanosti 65. obljetnice ustanka naroda Hrvatske i 62. obljetnice osnivanja X. Zagrebačkog korpusa, 21. siječnja 2006.)
|