Veljko Koračević: RATNA SJEĆANJA

Izdavači

VOJNOIZDAVAČKI I NOVINSKI CENTAR ROID »STVARNOST«

Za izdavača

mr Stevan STANOJEVIĆ, pukovnik, načelnik Centra

Milan OSMAK, direktor ROID »STVARNOST«

Biblioteka

RATNA PROŠLOST NARODA I NARODNOSTI JUGOSLAVIJE

Knjiga TRISTA ŠEZDESET DEVETA

Monografije

JEDINICA NOV I PO JUGOSLAVIJE

Knjiga STO PEDESET SEDMA

UREĐIVAČKI ODBOR

Svetozar ORO, general-potpukovnik, predsednik; dr Slobodan BRANKO-VIĆ, potpukovnik; Ahmet ĐONLAGIĆ, pukovnik; dr Vlado IVANOVSKI; Aleksandar JANIĆ, general-pukovnik; dr Petar KAČAVENDA; Rahmija KADENIĆ, general-pukovnik; Zdravko KLANJŠČEK, pukovnik; Metodije KOTEVSKI, general-potpukovnik; Ivan MATOVIĆ, pukovnik; Veljko MI-LADINOVIĆ, general-potpukovnik; Antun MILETIC, pukovnik; Predrag PAVLOVIĆ, pukovnik; Radomir PETKOVIĆ, pukovnik; mr Stevan STANOJEVIĆ, pukovnik; tika STOJŠIĆ, general-potpukovnik; Ali ŠUKRIJA; Fabijan TRGO, general-potpukovnik; Petar VIŠNJIĆ, pukovnik; mr Av-gust VRTAR, general-potpukovnik; dr Slavko VUKCEVIC, potpukovnik; Radomir ĐONDOVIĆ, pukovnik.

IZDAVAČKI SAVJET

Ante GAVRANOVIĆ, predsednik, Slobodan ELEZOVIĆ, Franjo ILlĆ, Predrag KEROS, Bohorija LOVRIĆ, Ivan MIHALIĆ, Milan OSMAK, Vladimir ŠTOKALO, Nenad TURKALJ

Glavni i odgovorni urednici Radomir ĐONDOVIĆ, pukovnik Vladimir ŠTOKALO

Urednik

Snežana TMUŠIĆ, profesor

Recenzenti

dr Miloš BANDIĆ

dr Tode ČOLAK

dr Pero DAMJANOVIĆ

Veljko MILADINOVIĆ, general-potpukovnik

Stručni redaktor Jovo POPOVIĆ

_{VELJKO KOVAČEVIĆ}

RATNA SJEĆANJA

Beograd, 1989.

UDK 886.1/.2-94 NOB

KOVAČEVIĆ, Veljko

Ratna sjećanja : dani koji ne zalaze / Veljko Kovačević. - Beograd : Vojnoiz-davački i novinski centar ; /Zagreb/ : Stvarnost, 1989 (Beograd : Vojna štamparija). - 517 str. : ilustr. ; 24 cm. - (Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije. ; knj. 369. Monografije Jedinica NOV i PO Jugoslavije ; knj. 157)

Tiraž 2000 primeraka.

Cena • , • ^v

a) Ratna sjećanja - Dani koji ne zalaze

Ratna sjećanja autora knjige i učesnika događaja obuhvataju vremenski dug period - od februara 1939. godine do maja 1945. godine i oslobođenja Zagreba. Dug je i brojnim okršajima bio obeležen ratni put Veljka Kovačevića. On će se početkom 1939. godine kao interbrigadista naći u logoru u Francuskoj, okupiranom Parizu, na radu u Nemačkoj... Odatle se vraća u već okupiranu Jugoslaviju, Zagreb, Drež-nicu, naći će se u Trinaestoj Diviziji. I o svemu, o ljudima i događajima, ostaće zapisano na stranicama ove knjige: toplo, potresno, često i dramatično, i nadasve duboko ljudski i humano.

CIP - Katalogizaciia u publikaciji Centralna biblioteka JNA

Predgovor

esetak mojih dosad objavljenih knjiga - romani, pripovjetke ili novele - uglavnom su ratna proza. U njih sam, kako mi je to diktirao romansijerski nerv, utkivao svoja ratnička iskustva. A ova knjiga je nešto drugo: sad sam iskustvo romansijera i pripovjedača koristio da bih kronološki ispričao svoj lični doživljaj ratnih vremena. Špan-ske ratne prilike i borbe ovdje nisam opisivao, ali to ne znači da doživljaji iz Španije nisu na neki način utkani u opise događaja i odnosa kako iz perioda 1941-1945, tako, još više, u opise događaja i ljudi u logorima in-terbrigadista u Francuskoj od februara 1939. do proljeća 1941. godine.

Događaje, ljude, prilike i odnose sam opisivao uglavnom samo po onome što sam zapamtio. Budući da sam u svojoj prozi elemente sjećanja bogato koristio, to su i sjećanja - detalji kao i cjelina - dosta svježa. To se vidi i po tome što je stručni redaktor na mnogo mjesta u knjizi sjećanja (ili krhotine sjećanja) dokazivao izvornim dokumentima.

Nastojao sam da ne previdim bitna zbivanja i ključne ličnosti iz moje ratne biografije. To, ipak, ne znači da sam u zapise unio baš svaku značajnu ličnost. Nadam se da će mi čitalac to oprostiti: nije to učinjeno namjerno, a ponajmanje što sam želio nekoga izostaviti.

Sad su moji »Ratni memoari« definitivno uobličeni. Ono što sam ranije objavljivao (a najviše je toga u knjigama objavljenim pod naslovom »Dani koji ne zalaze«, »Eksport-pres« 1982. i 1985. godine) sad je kompletirano, u znatnoj mjeri popunjeno novim dijelovima i, više ili manje, značajnim ispravcima nekih detalja, što su inicirali i brojni čitaoci u više stotina pisama koje sam dobivao posljednjih godina

»Ratni memoari« obuhvataju dva perioda: dvogodišnje robovanje u logorima i četverogodišnje ratovanje u narodnooslobodilačkoj borbi. Drugi period (naš narodnooslobodilački rat) ima dva dijela: organiziranje ustanka i borbe primorsko-goranskih jedinica od septembra 1941. godine do proljeća 1944. godine, s prelaznim boravkom u Glavnom štabu Hrvatske, te borbe u Slavoniji od 1. jula 1944. do 15. aprila 1945. godine.

Zahvalan sam svima koji su mi pomogli u radu na »Ratnim memoarima«, a posebno stručnom redaktoru Jovi Popoviću, recenzentima doktorima književnosti Milošu Bandiću i Todi Čolaku, te dr historijskih nauka Peri Damjanoviću i Veljku Miladinoviću.

Beograd, 1. februara 1989. godine

Kroz okupiranu Evropu

Logor u Girsu

osljednje metke smo na frankiste ispalili na samoj špansko-francuskoj granici davnog februara 1939. godine, da bismo, za-koračivši na francusko tlo, upali u ruke kordona francuske policije. Policajci su nas razoružali, opljačkali i strpali u koncentracione logore. Bio je to kraj španske republike i slavnih internacionalnih brigada."

Ko bi tada rekao da je to početak višegodišnjeg zatočeništva u francuskim logorima. Nismo se zanosili iluzijama da će nam francuska vlada i njene vlasti dodijeliti priznanje za borbu protiv fašizma, ali ni pretpostavljali da ćemo postati njeni zarobljenici, da ćemo dobiti etiketu međunarodnih komunističkih kriminalaca zato što smo se borili za slobodu, što smo se, boreći se protiv fašizma u Španiji, borili i za Francusku, nad kojom se sada nadvijala opasnost i sa južne strane, sa Iberijskog poluostrva. »Nagrada« za to bili su nam koncentracioni logori: Sen Siprijen, Girs, Arželes-sir-Mer, zloglasni Verne. I bacanje iz jednog u drugi, iz goreg u gori.²⁾

Od prvog dana ulaska u logore, nas četiri stotine Jugoslovena nije napuštala misao o povratku u zemlju. Nismo imali sreću Francuza, Engleza, Amerikanaca, Skandinavaca, Belgijanaca i još nekih drugih boraca iz zapadnih naroda čije su zemlje svoje dobrovoljce prihvatile bez nekih represalija. Mi smo morali da dijelimo logorsku sudbinu sa borcima interbrigada iz Njemačke, Austrije, već okupirane Čehoslovačke, Mađar-

'' Dvadeset mjeseci poslije razoružanja i zatvaranja interbrigadista u logore u pustom i zabačenom dijelu južne Francuske, nedaleko od Pirineja, na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito je u »izvještaju o organizacionom pitanju« u posebnom poglavlju (»Naši dobrovoljci u Španjolskoj«) govorio i o sudbini 1750 »naših španaca«. »KPJ je postepeno mobilizirala, kako u zemlji tako i među našom emigracijom, proleterske borce i slala ih u Španjolsku. I kao što su među prvima došli u Španjolsku, tako su među posljednjima izašli, braneći do same granice odstupanje bjegunaca pred Frankovim hordama. Skoro na svim vojištima bili su naši borci i svojim su herojstvom visoko digli zastavu Kominterne i naše Partije. Prema izjavi (An-dre) Martiia i mnogih drugih, naši drugovi su bili ne samo među najhrabrijim nego i najdiscipliniranijim... Kao što je poznato, još i sada se nalaze među ostalima i naši borci u koncentracionim logorima pod najstrašnijim uslovima u kojima ih drži Pete-nova reakcija. Naša vlada odbija uprkos svim protestima da preduzme korak za povratak naših boraca, a ukoliko nekome i uspije da se istrgne iz pandža reakcije u Francuskoj i da se vrati, reakcionarni režim Cvetković-Maček strpa ga ovdje u koncentracioni logor. Dužnost je naša: prvo, da poduzmemo sve kako bi se prisilio režim da poduzme korake za povratak naših boraca i, drugo, da im se olakša položaj tamo putem slanja paketa i novca. (Izvori za istoriju SKJ, Peta zemaljska konferencija KPJ, Beograd, 1980, str. 28-29. Sve primjedbe-fusnote-unio je redaktor).

^2> Delegati Pete zemaljske konferencije KPJ su Spancima i svim robijašima poslali »vatrene komunističke pozdrave«. »Žrtve koje ste vi dali nisu bile uzaludne. Naša Partija je jača i konsolidovanija nego ikada i to treba da vam da snage da vedra i ponosita čela podnesete sve patnje koje vam nameće klasni neprijatelj... « (Proleter, januar 1941).

ske, Rumunije, Bugarske, Italije, Grčke, Albanije i nekih latinsko-ame-ričkih država u" kojima su vladali režimi poput onoga u Kraljevini Jugoslaviji. O nekom legalnom povratku nije moglo biti ni govora. Svi naši zahtjevi francuskim vlastima da nas puste na slobodu kao da su pogoršavali odnos režima prema nama. Napori naprednih snaga u Jugoslaviji za naš povratak bili su uzaludni.³' Stari režim kaže da ga nismo pitali kada smo odlazili u Španiju.

Tu je u pravu. Zaista, niko ga nije pitao. Kakva bi to tek ludost bila. Zar sami sebe da strpamo u zatvor i u logor! Jedini put za Španiju vodio je ilegalnim kanalima Komunističke partije Jugoslavije. Sada, našavši se u logoru, kao da više nismo imali puta prema Jugoslaviji. Daleko veća prepreka od bodljikavih žica, koje su nas opasivale, bile su jugos-lovenska i francuska vlada koje će se pobrinuti da nas, po mogućnosti, potpuno likvidiraju, što će se nešto kasnije jasno vidjeti.

Prolazili su mjeseci i mjeseci, a već i godine u koncentracionim logorima, pod surovim životnim uslovima u vladavini teške gladi, maltretiranja i ponižavanja, a izlaza nije bilo. Obadvije domovine, Jugoslavija i Španija, kao da su zanavijek za nas izgubljene. Ali, mi nismo ni tražili ni željeli treću. Povratak u Jugoslaviju, da bismo tamo nastavili borbu, bio je ne samo naša jedina želja već i jedina odluka, pa ma koliko morali tamnovati. Partija nas je poslala u Španiju da se borimo, da pomognemo španskom narodu i da se učimo ratovanju, kako bi oni što prežive, kad-tad poslužili svom narodu u borbi za slobodu.

Ono malo pritajene nade za povratak u zemlju, za organizovanje nekog tajnog kanala uz pomoć Komunističke partije Francuske, konačno se ugasilo izbijanjem drugog svetskog rata 1. septembra 1939. godine. I fizička veza sa domovinom bila je time prekinuta. Otvorenih puteva prema Jugoslaviji više nije bilo, čak i ako bi nas Francuzi pustili iz logora. Gotovo da se trebalo oprostiti i od pomisli na nekakvo bjekstvo iz logora i probijanje do domovine kroz zaraćenu Evropu. Front je presijecao naš kontinent. Zato nije bilo moguće organizovati ilegalne kanale poput onih kojima smo išli od Jugoslavije do Španije. Ali, vjerovali smo da je nastupio trenutak za naš izlazak iz logora, da će se francuske vlasti, bar sada, sjetiti nas, boraca protiv fašizma, da će nas pustiti i ponuditi nam oružje da se borimo protiv istog neprijatelja protiv kojeg smo već vodili jedan rat. Umjesto toga, pooštren je režim u logoru prema nama. Mi smo sudeći po svemu, neka unutrašnja opasnost za Francusku, koju treba potpuno onemogućiti. Bili smo spremni da se do posljednjeg, uprkos svemu što nam je priredila Francuska, borimo za nju, da ponovo uzmemo oružje. Tu smo želju i otvoreno izrazili. Međutim, morali smo se pomiriti s logorom; no ni tada nije nas napuštala vjera u povratak u zemlju, kao da za to postoje neki nebeski putevi.

³) Akcijom za povratak Spanaca u zemlju rukovodio je CK KPJ, prije svega Vladimir Po-pović, Rade Končar i drugovi iz odbora u kojem su bili Španci Karlo Mrazović, Marko Orešković, Ivan Rukavina i Marijan Krajačić, te Bosiljka Ević Krajačić, Dina Zlatić, Lu-cija i Bude Bonjari. Vlastima su upućene stotine apela s više desetaka hiljada potpisnika. Traženo je: »1. od francuske vlade preko njenog poslanika da se prestane sa zlostavljanjem naših dobrovoljaca, sa nasilnim uvrštavanjem u radne kompanije, da im se zagarantuje život i da ne prave smetnje njihovom povratku u zemlju. 2. od iueosloven-ske vlade da našim dobrovoljcima odmah dozvoli i omogući (davanjem potrebnih isprava) nesmetan povratak u zemlju... « (Arhiv CK SKJ, kt. 283)

Još od prvog dana zatočeništva, naša partijska organizacija je ocijenila da povratak u Jugoslaviju ne može biti bez organizovanog puta, i to od Pirineja do Jugoslavije. Te devize smo se čvrsto držali. Sekretar partijskog komiteta Ivan Gošnjak bio je njen odlučni pobornik i zastupnik, uz podršku svih nas. Ali, trebalo je stvoriti taj organizovani put. Bijeg iz logora bio je, možda, najlakši dio zamisli. Za to smo bili i spremni i dovoljno spretni, a i hrabri.

Istina, bilo je drugova koji su vjerovali da će poslije biti lakše, da će negdje naći utočište, da se mogu kriti i, na koncu, doći do Jugoslavije, samo ako savladaju logorske žice. Još prije izbijanja rata bilo je nekoliko pokušaja bjekstva. Nekoliko drugova se, bez znanja naše organizacije, provuklo kroz bodljikavu žicu i nestalo. Kad smo otkrili da ih nema, radovali smo se što su uspjeli, a istovremeno strahovali za njihovu sudbinu. Naše bi strahovanje prestajalo kad bismo ih, ubrzo, ugledali na logorskim vratima vezane, pod pratnjom policije. Neki su drugovi i pobjegli, zahvaljujući svojoj spretnosti, i uspjeli da odu čak u Ameriku ili Kanadu. Ali, nijedan nije stigao u Jugoslaviju, kud ga je želja vukla i što je bio naš osnovni zadatak.

Nije suvišno spomenuti bjekstvo Adolfa Kitla, Nijemca iz Pančeva, koji je pripadao našoj grupi i osjećao se istinskim Jugoslovenom. Taj izvanredni čovjek, jedan od najomiljenijih logoraša, uvijek pun humora i vedrine koju je unosio u logorski život, nemirnog duha i vazda na svoju ruku, kome partijska disciplina nije ležala na srcu, nimalo nas nije iznenadio kad se jednog jutra nije pojavio u našoj logorskoj smotri pred policijom. Vjerovali smo da njemu niko ne može ući u trag i da će potjera francuske policije za njim biti uzaludna. I zbilja, policija mu u trag nije ušla. Ali, nakon mjesec dana, Kiti se ipak pojavio ne izgubivši ništa od svog raspoloženja, da bi nam, kako je on to kazao, donio pozdrave iz Engleske, iz Liverpula. Probio se kroz sve francuske barijere, preplovio Lamanš, i eto, dospio u Englesku. Ali, kad se već osjetio na sigurnom tlu, uhapšen je i predat francuskim vlastima, koje su ga, vezanih ruku vratile nazad u logor. Na tom njegovom putu, pri povratku, izbio je rat. Kiti je za dlaku izmakao potapanju broda kojim je plovio u Lamanšu.

Sjutradan po njegovom povratku, na našim zidnim novinama pojavila se karikatura Zikice Jovanovića pod naslovom: Girs - London -Girs. Ispod naslova mogli smo prepoznati Kitla sa svojim koferom i iscijepanim odijelom, pod pratnjom dva policajca.

Otpočela je 1940. godina. Navršila se godišnjica našeg logorovanja. Njemačko-francuski front još miruje. Vjerujemo da Francuska neće biti ni Austrija ni Čehoslovačka, u koje su njemačke trupe umarširale bez ijednog ispaljenog metka s protivničke strane. Sjećanje na Verden, Marnu, bar prema istoriji, hrabri nas. Tu je sada Mažino-linija iza koje stoje velika Francuska, Engleska, a moglo bi se reći i Amerika, iako ona još nije stupila u rat, da poraze fašističko čudovište. Mada nekoliko hiljada nas interbrigadista ne bismo predstavljali neku vojničku snagu, mjesto nam je u tim linijama, mjesto nam je svuda gdje se vodi borba protiv fašizma. Ali umjesto puštanja na slobodu i našeg naoružavanja, logorski režim se pogoršavao iz dana u dan. Dnevno sledovanje hrane, i do tada jadno, već se prepolovilo. Izgledamo kao aveti.

O putu u zemlju možemo samo da razmišljamo; o stvarnom povratku i o organizovanju kanala, samo da maštamo. Mašta je velika stvar. Na nekoliko naših sastanaka, sekretar komiteta Gošnjak i dalje govori o organizovanom bjekstvu. Gotovo da mi to izgleda smiješno. Ali, moraš da vjeruješ. Tako nas je Partija uvijek učila. »Ko zna šta se može desiti sjutra« - čuo sam na tom sastanku komiteta. O tim riječima razmišljam i nagađam, ali ni za što opipljivo ne mogu da se uhvatim.

U logoru su sve češći sukobi s policijom. Ona ne štedi pendreke. Izvlačimo deblji kraj, ali niko ni da se počeše po leđima. Naš logoraški front oživljava. To nas još više snaži. Nije suvišno osvrnuti se na jedan događaj od 2. aprila 1940. godine, koji će biti od velikog značaja za našu dalju sudbinu. Sličnih je bilo i ranije i kasnije, ali ne takvog značaja.

Prvih mjeseci 1940. godine, režim logoraških vlasti je znatno pooštren. Glad je pritiskala sve jače. Lica logoraša su se izdužila, a naša »bolnica« je premala. Velike nužničke kible, koje svakodnevno nosimo do rijeke da bismo ih ispraznili i oprali rukama, mada mnogo lakše, iz dana u dan čine nam se teže. Kako je vješto riješena logorska kanalizacija! I stvarno, kad nas postroje u dugačke redove, dva po dva, kibla za kiblom, uz pratnju policajaca, i ličimo na neki kanal. Oni u »bolnici« ne moraju nositi kible. Pa zar da im čovjek ne zavidi? Dizenterija se i ne smatra bolešću. Ko bi drugi i nosio kible? Zar čitav logor proglasiti bolnicom? Naši doktori - logoraši: Milovan Ćetković, Grujo Petrović, Gojko Nikoliš i Đuro Mešterović, imaju pune ruke posla. Izmislili su neki ugljen da bi nas izliječili, a ne mogu ni sebe. Gladovanje je, govori se, najbolji lijek. Da u tome ima malo istine, onda se niko od nas ne bi razbolio. I kad mene jednog dana spopade ova nedaća, moja dva ba-račna druga Mirko Kovačević i Petar Drapšin obratiše mi se s posebnim »ponosom«: »Gladovanje, druže, gladovanje. Od danas do daljeg mi ćemo jesti tvoje porcije. Nadamo se da ćemo ti se odužiti«. Tri dana jeli su moje zeljaste porcije i ono bijedno parče gnjecavog hljeba - »priželjkujući« da se bolest postepenije liječi. Ubrzo su mi se obojica odužila. Taj nepredviđeni dodatak jeo sam s naročitim uživanjem, uzvraćajući im »želju« da se bolest liječi što postepenije, prirodnijim putem. Igra dizenterije nastavljala se neprekidno, ne zaobilazeći nikoga. Ona će ostati naš nerazdvojni saputnik u žicama.

Njemačka ofanziva kao da je lebdjela u vazduhu. Policija sve češće upada u logor sa psima, koje, istina, drži na lancu. Logorom se prenesoše glasovi o navodnom formiranju nekih radnih četa za potrebe fronta. Na Mažinovljevoj liniji, izgleda, dobro bi došli i nenaoružani ljudi. Ima tamo potrebe za miniranjem i razminiranjem i mjesta da se »časno« pogine i da se na »častan« način riješi problem interbrigadista. I mine su oružje. »Interbrigadisti, vi imate iskustva, evo vam prilike da se proslavite i u minskim poljima za sreću Francuske« sve se češće dobacuje. »Samo naoružani spremni smo da se borimo na svakom mjestu na frontu« - odgovaramo. »Samo bez oružja! Nećete li milom, hoćete silom« - prijeti policija.

Plan je bio isuviše očigledan: žrtvovati interbrigadiste za Francusku. Na tome bi im bile zahvalne mnoge vlade, a naročito naša koja nam je već poodavno zabranila povratak u zemlju i »preporučila« nas fran-

cuskoj policiji. Istina, prije toga poslala nam je i svoje emisare sa odštampanim pokajnicama, sračunatim za potrebe policije i štampe. Tražilo se da ih potpišemo lično, da izjavimo da se kajemo što smo se borili u Španiji, da pljunemo na našu borbu, da postanemo izdajnici. »Samo taj potpis i vi ste slobodni, otvorena su vam vrata Jugoslavije« - govorili su emisari. Umjesto potpisa, pljunuli smo im u lice.

Policija je neumorno agitovala i tražila dobrovoljce za radne čete ili, kako smo ih mi nazivali, »čete smrti«, što će u stvari i biti za mnoge koji u njih pođu.

Pošto više nije bilo ni onih rijetkih dobrovoljaca, logorske vlasti su počele naredbama i spiskovima da određuju interbrigadiste, i Špance da ih svrstavaju u radne čete i šalju na front. Već je upućeno nekoliko četa sastavljenih od pripadnika više nacija. Na nas, Jugoslovene, nikako da dođe red, iako su sve ostale nacionalne grupe već bile načete. Izgledalo je da je internacionalnim brigadama došao kraj. Šta radi Partijski komitet logora? Što je skrstio ruke i pomirio se s takvom stvarnošću? Da u njemu sjedi bar jedan Jugosloven, uvjeren sam da bi se nešto preduzelo. Zar pognuti šiju i primiti tu naredbu policije? I robijaši pronalaze metode borbe i to, često, veoma uspješne. Zar da se zadovoljimo samo time što se više niko ne javlja dobrovoljno za radne čete? Zašto nas, Jugoslovene, policija zaobilazi? Da nam ne priprema nešto teže nego drugima? Mnogo smo im se zamjerili, to znamo. Prije nekoliko dana kad su iznenada upali u naše barake, pronašli su pun kamion marksističke literature na raznim jezicima. Krstili su se od čuda. Nikako nisu mogli da objasne kako je dospjela u logor, kako smo je unijeli, kako se provukla kroz žice. Sigurno im nikad neće ni na pamet pasti da su gotovo sve naše čuture, kojima je samo grlić bio ispunjen vodom, krile u sebi po jednu, a i po dvije neokvašene knjige. To je izum Čeda Kapora, tipografskog radnika koji je još u Jugoslaviji uspješno proizveo više falsifikovanih pasoša za odlazak u Španiju.

Bilo je i drugih načina unošenja knjiga, ne manje uspješnih. Svjesni smo da nećemo moći da izbjegnemo trenutak kad će pokušati da načnu i našu grupu. Opasnost se nadvijala sve bliže. Osjećali smo je, iako se ničim nije otkrivala. Ima ona svoje nevidljive predznake koje primaju izoštrena čula logoraša. Načeta je i posljednja baraka do nas. Sve se to dešava pred našim očima, ali o naše tri barake logora Girs ni da se oče-šu! Samo, jugoslovenska grupa ne čeka skrštenih ruku. Sve je spremno za poziv. Odluka o tome šta da se radi donesena je čim je ustanovljeno da radne kompanije znače i političku i fizičku likvidaciju internacionalnih brigada. Čekamo poziv. Partijski sekretar našeg komiteta Ivan Goš-njak iznio je zaključak komiteta da se jugoslovenska grupa mora silom suprotstaviti policiji. I boriti se do posljednjeg daha. Ne dopustiti odvlačenje nijednog Jugoslovena.

Danima očekujemo prozivku. Odluka je jednostavna: oduprijeti se silom. A otkud snaga nenaoružanim, pregladnjelim zatočenicima da se nose s naoružanim ljudima? U takvim uslovima, odupiranje silom za nas znači fizički otpor golorukih trista Jugoslovena! Kad bi nam se priključila masa od dvadesetak hiljada logoraša, to bi već, mada goloruka, bila velika snaga. Nama bi se čak moglo i zamjeriti zbog ovakve odluke.

Nemamo direktivu odozgo za takvu samovolju. Na nju se samostalno odlučila grupa od nekoliko stotina ljudi ponijetih mišlju da mogu da naprave čudo, ali svjesnih da mogu i stradati. Moramo da ćutimo kako se ne bi pročuo glas o našoj namjeri.

Ali, i pored zabrane, glas o otporu naše grupe probija se već kroz tu masu, a nove radne čete, jedna za drugom, odlaze svakih nekoliko dana. Redovi su se ozbiljno načinjali. Logorska vrata se otvaraju sve češće. Od onih što odu, ne stižu ni pisma ni poruke. No, policija kao da nas zbilja zaboravlja ili štedi. Odvedoše i Ivana Gošnjaka u jedan poseban zatvor u logoru. Mora da su doznali kakva je njegova uloga, pa ga odvajaju od nas.

I evo, najzad, 1. aprila 1940. godine. Dana varki. Moram nekoga da prevarim. Još od djetinjstva to nijednom nisam propustio. I toga 1. aprila ispričao sam grupi drugova kao novost da sam iz pouzdanih izvora doznao da ćemo u roku od tri dana biti pušteni na slobodu. Priprijetio sam im da nikome ne govore, jer bi širenje takvih glasova moglo samo da smeta. U početku su mi povjerovali, ali se neko prisjeti datuma. Nasmijali smo se gorko.

Oko osam sati dođe jedan policajac i pročita sa svoje liste imena desetorice Jugoslovena koji sjutradan treba da budu pred upravnom zgradom, gdje će se svrstati u neku radnu četu i otputovati iz logora. Dakle, došao je red i na nas. Proziv. Da to nije neka varka od strane policije? Pa, i ona može da se našali. Ali, gdje se još policija šalila sa uhapšenicima, pa bilo to i prvog aprila!

Pred nama je drugi april. Od njega nas dijeli samo jedna noć. A kakav bi mogao biti taj dan? Na frontu smo često očekivali juriše i to čekanje bilo mi je teže od samoga boja. Čovjek razmišlja, strahuje od onoga što mu može donijeti sljedeći dan. Da li i drugi tako razmišljaju? Ovaj sjutrašnji prijeti, čini mi se, više od svih prethodnih.

U logoru je blato kao nikad do tada. Naše specijalne potpetice, visoke i po dvadeset santimetara, propadaju sve do samih stopala. U glavi mi je neprekidno živa odluka komiteta:

»Osujetiti plan policije. Ne dozvoliti odvlačenje u radne kompanije nijednog Jugoslovena. Suprotstaviti se fizički do posljednjeg daha«.

»Biće sjutra oranja po blatu« - čuh da neko reče. Na kakvo to oranje misli? Ne mogu da shvatim.

Osvanuo je 2. april. Pred upravnom zgradom logora naziralo se pedesetak ljudi okupljenih iz drugih nacionalnih grupa. Vrši se prozivanje kandidata za radne čete. Kakvih tu sve imena nema! Čuju se odzivi. Jedino na prozivku desetorice Jugoslovena niko se nije odazvao. Policajac je ponavljao imena i po nekoliko puta, ali uzalud. Odmah poslije toga dotrčao je s porukom komandanta logora da se na zborno mjesto hitno jave određeni Jugosloveni: »Čitava grupa čeka na vas, a voz ima utvrđeno vrijeme polaska. Uvijek ste najnedisciplinovaniji«. - »Samo malo pričekajte«, čujem ironični glas iza svojih leđa. Neki drugovi kašlju silom i neprirodno. Možda će taj kašalj policajac bolje razumeti nego primjedbu onoga što je tražio da »malo sačekaju«. Policajac ode, ponavljajući nekoliko puta: »Samo brzo, svi čekaju na vas«.

Nakon pola časa, dotrča razjaren neki drugi policajac, koji je imao i čin na ramenicama. On prijeteći pročita naredbu kojom uprava logora poručuje da će upotrijebiti silu ukoliko se u roku od pola časa ne odazovu prozvani Jugosloveni. Opet neko dobaci: »Ko će platiti zakašnjenje voza ako ne dođemo na vrijeme?« - Ovoga puta niko se ne zakašlja.

Cijela grupa bila je na okupu. Trista namrgođenih lica, kakva nikad nisam vidio, kao da su nečim prijetila. Po svemu sudeći bura je na pomolu, ali niko još ne može da joj predvidi snagu i trajanje. Očekujemo 8,30 časova. Prvi ultimatum je istekao. Evo ponovo onog istog policajca sa još oštrijim ultimatumom, ali sa rokom od jednog časa. Zašto su nam rok toliko produžili? Možda da ozbiljnije razmislimo o svom postupku. Ako su željeli da postignu psihološki efekat, zaista ga i postižu, ali suprotan od onog koji su očekivali. Jedan drug mi pokaza pune džepove kamenčića, velikih kao piljci. Ah, silnog mi oružja. Prođe i taj drugi čas, a policije nema.

Tek negdje oko jedanaest časova ugledasmo kako prema našim trima barakama nastupa dobro naoružana grupa policajaca. Na glavama nose šljemove, kao nikada do sada. I to nešto znači. Svi su krupni, snažni, dobro uhranjeni, a imali su, nekako, isuviše crvena lica. Masa logoraša iz drugih nacionalnih grupa, ne znajući još, zapravo, što to znači, sklanjala se, praveći im prolaz. A nije im zgodno ni da se nađu na putu. Policajci zastadoše ispred naše druge barake. Jedan između njih koman-dova »mirno« i poče da proziva. Prvi na spisku je Vicko Antić. Ah, taj prokleti azbučni red kako za ponekog može biti nezgodan. I na frontu, za posebne zadatke »a« i »b« su prvi na udaru. Policajac izgovori to ime i zasta da čuje odziv. Umjesto Antićevog odziva, prolomi se iz trista grla: »ua, ua«. To »ua«, kao po komandi, poče da osvaja baraku po baraku, zahvatajući čitav logor, sve nacionalne grupe, hiljade logoraša. Ono se ubrzo pretvori u jedno neprekidno »ua« od kojeg je, čini mi se, i blato podrhtavalo. Logoraši su nogama u žitkom blatu. Kao da su ga i Pirineji prihvatili i vraćali još jačeg. S tim jedinstvenim poklikom nadolazila je snaga i spremnost da nasrnemo na bajonete i bodljikave žice. Naša grupa više nije bila usamljena. Pritajena snaga mase, sve ono što se u njoj mjesecima nagomilavalo, odjednom je buknula, provalila, prolomilo se.

Okruženi policajci brzo su uzmicali prema kapiji »B« uz povike zatočenika: »Živjele internacionalne brigade«, »Živjela španska Republika«. Začu se i pjesma Madridu: »Gvozdene čete idu u borbu«. Nicali su borbeni poklici sa španskog fronta. Masa je hrlila kroz blato prema cesti ograđenoj žicama, koja je dijelila logor na dva dijela. Pred jakom ogradom gomilale su se hiljade zatočenika jadnog izgleda. Noge su duboko tonule u raskvašenu zemlju. Španske parole zamjeniše nove: »Živio francuski narod«, »Dolje fašizam! Dolje tirani«, »Dajte nam oružje da se borimo!«

Policija se povlači i zaposijeda kule oko žica. Sa svih strana izma-ljaju cijevi. Samo jedna zapovijest: »pali« i hiljade ljudi našlo bi smrt u blatu. Hoće li doći do toga? Za takvo naređenje bilo bi dovoljno samo da neki od logoraša zakorači u žice. Nije trenutak za to. »Bravo, Jugosloveni, svaka vam čast. Što ranije nije udarilo na vas. Danas bi nas bilo više na okupu« - dovikuju nam logoraši sa svih strana.

Nakon nekoliko časova začu se iz daljine tutnjava kamiona, koja se iz trenutka u trenutak pojačavala. Neka motorizacija približavala se logoru. Ubrzo ugledasmo čelo kolone, koja zasta pred glavnom kapijom. Začelje joj se nije moglo vidjeti. Bila je i suviše daleko. Vidimo i postrojavanje neke vojske u plavičastim uniformama, sasvim drugačijim od policijskih. Možda je to neka nova policija, ponikla u ratu? Možda je i gora od ove s kojom se nosimo više od godinu dana? Uzbuđenje među logorašima narastalo je sve više. Uzbuđena masa još se više za-huktavala. Samo da ne nasrne na žice, samo da se ne zaboravi, da ne pređe trenutak iza kojeg nastupa požar.

Mi, Jugosloveni, koji smo zapodjenuli bitku, treba da ocjenimo dokle se može. Velike nepoznanice i veliki rizik, velika odgovornost. Vojnički rečeno, glavni udar treba da izvršimo mi. On tek predstoji. Kakav će biti obračun naoružanih kolona s nenaoružanim ljudima?

Logorska vrata se širom otvoriše. Kolona uniformisanih ljudi, u dvojnim redovima, sa bajonetima na puškama i šljemovima na glavama, nastupala je čvrstim, zastrašujućim korakom. Njeno čelo promaršira sve do kraja ceste i tamo zasta. Francuska vojska, ona kojoj bismo se rado priključili da se zajedno borimo protiv Hitlera! Hoće li ona upotrijebiti oružje protiv nas? I mi smo vojska, samo razoružana. Još preovlađuju republičke uniforme.

Na komande oficira, zastala kolona precijepi se dužinom na dva simetrična dijela. Po dva reda se okrenuše prema objema stranama logora. Pred našom grupom njihovi redovi su najgušći. Gledamo se oči u oči s vojnicima. Ču se komanda: »Na gotovs!« - Stotine cijevi upereno je u nas. Samo jedan plotun i palo bi na stotine logoraša. Ču se i druga komanda, ali za logoraše; »U barake, ili ćemo nastupati i pucati«.

Iz mase zagrmje: »Les soldats sont nos freres« - prolamalo se iz svih grla, složno kao pod palicom moćnog dirigenta. I smatramo ih braćom po oružju. Na njihovom frontu stajao je isti neprijatelj iz Španije, protiv kojeg smo se mi borili dvije i po godine. »Živio francuski narod«; »Dolje tiranija«; »Vojnici su naša braća«; razleže se i »Marseljeza«. Razjareni pogledi vojnika počeše se omekšavati. Gledali su nas nekim drugim očima, bliskim, prijateljskim. Njihove puške iz položaja »gotovs« počeše da padaju k nozi, jedna za drugom, do posljednje.

»Vojska naprijed« - ponavljana je komanda za komandom. Nijedan vojnik ne mrdnu. Sad su nas gledali, čini mi se, kao saučesnici našeg otpora. Neustrašivi stav ljudi s ove strane žice razvio je ljudska osjećanja među vojnicima, koji ostaše gluvi na komande svojih starješina. »Marseljeza« ponovo odjeknu među logorašima. I po deseti put ču se komanda: »Naprijed!«. Vojnici ne mrdaju. Najzad, pade komanda: »Na lijevo krug!« Ona ih odvede tamo odakle su došli. Pljesak logoraša trajao je sve dok i posljednji vojnik ne zamače kroz kapiju.

Nekoliko časova po odlasku vojske, opet se začu tutnjava kamiona. Sigurno to više neće biti vojska. Kolona je bila crna, kao prekrivena nekim dugačkim crnim plastom. I šljemovi na glavama policajaca su crni. Samo oružje svjetluca. Policajci su vješto iskakali iz vozila, vještije od vojske i brzo se postrojavali. Svjesni smo da ovoga puta neće biti kao sa vojskom. Za njih ne prianjaju tonovi »Marseljeze« ni naši poklici. Ve-

lika opasnost nadvila se nad logorskom masom. Šta dalje? Dokle se može ovako? Cijevi uperene na nas, ovoga puta nisu padale k nozi. »Na gotovs« - prsti uhvatiše obarače. »U barake, naređujemo posljednji put« - pada komanda. Nastupio je odlučujući trenutak. Tada na scenu stupa Košta Nađ, naš komandant, koga smo izabrali mi i ostali interbrigadisti našeg »balkanskog« ilota (odeljenje logora). Uprava logora je bijesno gledala na takvu našu vojnu organizaciju, ali nam ništa nije mogla. Na poziv francuskog komandanta, Košta iziđe na drum. Urnebes logoraša je još veći. Kratak je bio razgovor između njih dvojice. Onda se Košta okrenuo prema nama i razmahnuo blago rukama u stranu, bez riječi, dajući nam na takav način znak da se smirimo. Dobro smo ga razumjeli. Zavlada potpuna tišina. Francuzi su zabezeknuti takvom našom disciplinom. Što oni nisu mogli postići prijetnjama i uperenim puškama, Košta postiže blagim zamahom ruke. Još jednom Košta dade znak rukom, ali ovoga puta da se povlačimo u barake, da ne bi došlo do krvoprolića. Bio je to zaista krajnji čas. Francuski komandant dao je Kosti obećanje da neće poduzimati nikakve mjere ako se povučemo u barake. On neće održati riječ, ali mi smo, idući do krajnje granice, postigli ono što smo željeli, a što će imati presudan uticaj na dalju sudbinu interb-rigadista.

To je, zaista, bio posljednji trenutak. Povlačimo se u barake. Blato je opustilo, ali su iz baraka odjekivali povici logoraša kao i prije. Po blatu su nastupali policajci u kordonima. Jedna grupa od stotinak policajaca opasa tri jugoslovenske barake. Kad su obruč dobro stegli, počeše upadati unutra među redove drvenih ležaja, sklepanih od nekih starih daščurina. Dva dugačka reda kreveta, po tridesetak s obadvije strane, pružala su se duž barake. Između njih se protezao prolaz ne širi od pola metra. Stadosmo uz svoje krevete očekujući napad. U našu baraku upala je grupa od deset policajaca. Odmah do vrata bio je krevet Jelisija Popovskog, prvi na udaru. I, zbilja, svi se okomiše na njega.

- Hoćete li raditi u radnim kompanijama? - upita jedan od njih.

- Ne! - odgovori Jelisije tako da ga čuje čitava baraka. Petorica se sručiše na njega da ga raščerupaju. Četvorica su držala

front prema nama, a jedan, ponajsnažniji, stade na vrata. Stroga raspodjela posla. Vođa grupe, na Jelisijev odgovor »ne«, čvrsto ščepa njegovu beretku kako bi ga za kosu izvukao napolje. Ali, na opšti smijeh nas stotinak, beretka osta u ruci policajca, a Jelisijeva ćelava glava kao da bijesnu. Ovo još više razdraži policajce, kao da su prevareni, pa stadoše da udaraju kako je koji stizao. Jelisije se baci na pod, uhvati se rukama za noge kreveta, ali ga brzo otrgoše. Dvojica su ga vukla za noge, a ostali udarali dok ga ne izvukoše kroz vrata. Jelisije leđima ostavlja za sobom duboku brazdu u blatu, po kome su ga vukli. To je oranje, koje neko juče pomenu. Na takav način savladali su i odvlačili jednog po jednog, uz sve silnije fizičko obračunavanje. Svaku žrtvu uspravljali su na vratima, kako bi dali priliku onom krupnom policajcu, koji je tu čekao, da je udarcem pesnice u glavu onesvijesti. Njegov je zadatak samo to. Na vratima je otpor prestajao. Ljudi su padali u nesvijest i tako odv-lačeni po blatu nekud u neizvjesnost.

Stalno isto pitanje: »Hoće li raditi?« I uvijek isti odgovor: »Ne«. Poslije toga je otpočinjala neravnopravna borba, borba pregladnjelog i nenaoružanog logoraša s grupom policajaca, koja je trajala sve dok se uhapšenik ne onesvijesti.

Već je pokupljeno tridesetak drugova iz naše barake. Zavidim onima prvim. Najteže je iščekivati red. Samo jednom da se riješim i te brige. Svaki drug brani se na svoj način, svaki želi da nadmaši prethodnog. Evo reda i na mog najbližeg susjeda, krevet do kreveta, Ivana Pihlera. On ne sačeka policijsko pitanje o radu, već se, prije nego se sručiše na njega, baci na pod i čvrsto uhvati objema rukama za noge dva suprotna kreveta. Dvojica policajaca uhvatiše ga za noge i stadoše da ga vuku, druga dvojica tukla su ga po rukama da ga nekako iščupaju, ali, začudo, Pihler nije popuštao. Držeći se čvrsto za dva kreveta, gurao je pred sobom i ostalih trideset. Pravi dar-mar. Prosto mu zavidim. Njega je teško nadmašiti. Ali, ukrotitelj na vratima i njega smiri.

Najzad, dođe red i na mene. Učinio sam što i drugi. Ne sjećam se kako sam prošao kroz vrata. Osvijestio sam se iza druge barake, iz koje su se prolamali protesti. U njoj su bili zatvoreni Rumuni. Kad otvorih oči, ugledah svoje noge ispod pazuha dvojice policajaca. Ruke su se vukle iza mene, kao izglavljene iz ramena. Oči i nos, kao neka peraja, virila su mi iz blata; i po očima mi blato, teško gledam, a i disanje mi je otežano. Moram priznati da mi ovakvo klizanje nije naročito neprijatno. Žitko blato mi promiče ispod nogu, pod leđima, ispod pazuha, oko vrata, kao neka prohladna vodena struja. Samo kad se ne bi gledalo. Glava dolje, umjesto nogu, a noge gospodski perjaju ispred policijskih ramena. I policajci su blatnjavi. Ovo je zbilja oranje ljudskim tijelima...

Nešto docnije, opazih nekoliko ovakvih zaprega. Sve su išle iz naših triju baraka. Izgleda da je na Jugoslovenima da plate račun za čitav logor. Nešto podalje, vidim neko čudno klupko policajaca; s nekim se bore. Jedan krupan čovjek nadvisivao ih je za glavu. Oni su nasrtali na njega, a on bi se okrenuo, mahnuo rukama i tijelom i obarao po nekolicinu odjedanput. Ubrzo, prepoznah da je to Lazo Latinović, kapetan republičke armije. Sjećam ga se još sa španskog fronta, kad je, sam, izvukao protivtenkovski top na jedno brdo. S njim se danas, izgleda, neće orati kao s nama. Nalijetali su na njega da ga sruše, odskakivali su kao od stijene i opet nasrtali, ali nikako da ga obore.

Kad me dovukoše do ceste pustiše mi noge i ja ostadoh da ležim. Jedan policajac udari me na rastanku nogom u rebra. Zabolje me tupo i duboko. Drugi me pijunu.

Desno su, okrenuta na suprotnu stranu od kapije, stajala tri kamiona, puna Jugoslovena. Šta je to? Nikako ne mogu da shvatim kud namjeravaju s nama, kad na toj strani nema izlaza. Ležim i dalje. Prohtjelo mi se da se malo pravim da sam mrtav. U glavi mi se komešalo. Dozivali su me drugovi iz kamiona, ali im se ne odazivam. Opet me jedan policajac munu u slabine i pijunu mi u lice. Dobro, mislim, još ću malo da glumim. Iz kamiona dozivaju sve jače. Okrenem se i namignem drugovima. Oni se nasmijaše: »Ustaj, budalo«, dobaci neko.

I dalje je pristizala »zaprega« za »zapregom«. Jednog logoraša do-vukoše, podigoše i ubaciše u kamion. Ugledah kako se nose i s proslavljenim junakom sa španskog fronta Mirkom Kovačevićem. Ruke su mu ukrstili na leđima, guraju ga pred sobom i udaraju po leđima i glavi. Čim me ugleda kako ležim kao proštac, snažno se trže i iščupa jednu ruku, ali ga oni brzo ukrotiše. Namignuh mu i osmjehnuh se malo. Razumjeli smo se. On mi uzvrati osmjehom. Uviđajući da je ovakvo moje držanje besmisleno, da mogu dobiti još više batina i biti još gadnije isp-ljuvan, skočih na noge i uskočih u kamion. »Čekaj da ti i mi malo pridodamo« našali se jedan drug i udari me blago koljenom. »Htio bi da zaplačemo nad tobom«. Neko je pjevušio iz kuta kamiona: »Las com-panias de acero centando a la murerte van«.^4>

Kamioni najzad krenuše u suprotnom pravcu od izlaza. Ali, nakon nekoliko stotina metara zastadoše ispred dvije odvojene barake, opasane s nekoliko redova bodljikavih žica. Logor u logoru. Neka vrsta logorske samice. Od ukupno devedeset uhapšenih, sedamdeset i šest su Jugosloveni. Nas strpaše u jednu baraku. Barake su služile samo za izabrane logoraše kao zatvorske ćelije. I nama pripada takva »počast«. Bili smo zadovoljni, bez obzira što nas još čeka. Tu zatekosmO i Goš-njaka.

U barakama nije bilo nikakvih ležaja osim blatnjavog poda kojeg mi još više zablatismo. Prva dva dana nismo dobijali ni hrane ni vode. Umjesto da mi štrajkujemo glađu, policija se poslužila našim oružjem. Ali, hrana je pristizala nevidljivim »kanalima«, provlačila se kroz tolike žice i tolike straže na magičan način. Doturala ju je naša grupa, praz-neći svoje »zlatne rezerve«, kako smo nazivali one male zalihe, stvarane za crne dane od paketića koje nam je slala Partija iz Jugoslavije pomoću Crvenog krsta. »Gle, bogamu, ovo se i isplatilo. Samo da ovako potraje« - kaže u šali jedan drug i žvaće dobro parče slanine sa dosta svježim bijelim hljebom. »A kad se vratimo onamo, biće opet parče slanine kao kocka šećera za tri dana«.

U očima logoraša postali smo junaci dana. Čitav logor bdi nad našom sudbinom. Mi bismo često zametali pjesmu i zato što nam se pjevalo, i što smo prkosili, i da bi nas čule okolne barake i na taj način dali glas o sebi i svom držanju. Policija je bjesnila, lupala kundacima u baraku, upadala unutra. Mi smo bivali sve bučniji, sve prkosniji. I kad negdje desetog dana' stiže vijest da od 2. aprila policija nije ni pokušavala da ma koga potjera u radne kompanije, bili smo zaista srećni. Sve ono što smo pretrpjeli bilo je isuviše malo prema onome što smo postigli.

Negdje dvadesetog dana, dođe do naše barake grupa policajaca, brzo nas postroji, dobro okruži i povede prema kapiji. Šta to namjeravaju? Šta sad da činimo? Bili smo u nedoumici. Ipak smo vjerovali da nas ne gone u radne čete. Doduše, policija nam je odmah rekla da nas tjera na šišanje. Čim stupismo na cestu, logoraši počeše da istrčavaju iz baraka. Za tili čas, na žicama se naredalo na hiljade zatvorenika. Logor je dobijao svoj izgled od drugog aprila. Bučni poklici su upućeni nama. Otpozdravljamo mašući rukama kao pravi slavljenici.

⁴⁾ Gvozdena četa pjevajući ide u smrt.

Policija nas zaustavi pred berbernicom, naočigled logoraša, kako bi ih umirila. Tu nas ošišaše, fotografisaše jednog po jednog s lica i s profila, i uzeše već, valjda i po deseti put otiske prstiju. Nakon toga vratili su nas u naše odvojene barake.

Za ovakve kao što smo mi postojali su i gori logori od Girsa. 0 zloglasnom Verneu čuli smo i ranije, ne sluteći da ćemo i sami ubrzo dospjeti u njega. Sredinom maja, našli smo se u njegovim žicama. Narednih nedjelja, za nama su pristizali i drugi brojni Jugosloveni i druge nacionalne grupe, jer su se vlasti uvjerile da između nas nema velike razlike.

Pobuna u Girsu 2. aprila 1940. godine, imala je neprocjenjiv značaj i bila iznad svih ranijih i kasnijih. Ona je potpuno osujetila namjeru francuskih vlasti da unište interbrigadiste. Istina, mi, Jugosloveni, iskusili smo ponajviše, ali to nije velika cijena za ono što smo izvojevali. Iskustvo stečeno tom akcijom, bilo nam je u daljoj borbi jedna velika pouka. Čak ni u zloglasnom Verneu surovi policijski režim koji smo zatekli, nije mogao dugo da se održi.

Kroz okupiranu Francusku

Njemačka ofanziva na Francusku zatekla nas je u Verneu. »Neprobojna« Mažino-linija probijena je kao da je od tijesta. Francuski sjever, stotine hiljada ljudi, kotrlja se prema Parizu i jugu. Razbješnjela se velika drama drugog svjetskog rata. A mi, interbrigadisti i Španci, čamimo iza bodljikavih žica u najtežim životnim uslovima od kad smo zatvoreni. Izgleda da smo za Francusku opasniji od nastupajućih Nijemaca.

Zabrinuti smo. Ne može čovjek da se ne pita šta će biti s nama ako se Nijemci do nas probiju. Ali, stali su. Peten je kleknuo, potpisao kapitulaciju i stavio se na čelo višijevske satelitske vlade koja mu je pomračila ime i sahranila njegovu slavu iz prvog svjetskog rata, žigošući ga pečatom izdajnika.

Početkom 1941. godine navršile su se već dvije godine našeg logo-raštva. Ne napušta nas nada u povratak u zemlju. Ničeg na pomolu nema, ali vjera u nama živi. U takvim uslovima, vjerovanje je najjača čovjekova snaga. Ona je takva sila samoodržavanja, bez koje bismo možda pomrli pri onoj hrani od hiljadu kalorija na dan, koju dobijamo od Francuza.

Blizina Nijemaca nas uznemirava. Oni sve češće navraćaju i do logora, bilo u uniformama ili u civilnim odijelima. Jasno nam je da nas svakog časa mogu pokupiti i odrubiti nam glave. Ali, izgleda da im sada nije do toga. Rat dobijaju svuda, a neprijatelja čak i potcjenjuju. Već poodavno su dobro pomogli pokopu Španije. Sad sahranjuju Evropu. Njih logoraši interesuju samo kao radna snaga za njemačke preduzimace i trgovce. Radna snaga je za Nijemce valuta nad valutama. Čak im mnogo ne smeta ni njena politička boja. Zar da Nijemci strepe od ostataka poražene španske republike? Uz to, u onom velikom francuskom haosu, u logorima se skupilo ljudi sa svih strana, da se tu više ne zna ni ko pije ni ko plaća, ni ko kome pripada, kakvom političkom opredjeljenju.

Čak se jednoga dana, za vrijeme odstupanja francuske vojske, među nama nađe i Leon Degrel, vođa belgijskih reksista, jedne fašističke organizacije, Hitlerov i Musolinijev miljenik. Imao sam »čast« da s njim, u istoj dvorednoj koloni - bio je u redu ispred mene - nosim klozetske kible do rijeke, kao glavnog kolektora logora Verne. Ali, desetak dana po potpisivanju francuske kapitulacije, Degrel je oslobođen, vjerovatno i uz vojničke počasti, da bi u Briselu čitavog rata predstavljao glavni politički oslonac Hitleru, poput Nedića i Pavelića kod nas, iako se nije krunisao kao šef države.

Tu opštu hajku za radnom snagom mi bismo morali nekako da iskoristimo, da bismo se dočepali Njemačke, a odatle i Jugoslavije.

Nekoliko desetina naših ljudi uspjelo je da se, po direktivi Komiteta, ugura u razne grupe i ode na rad u Njemačku. Nešto kasnije, takvih rizika biće još više. Drugi način nismo sagledavali. Njemačke poslodavce u tom periodu nije čak ni interesovala politička pripadnost radne snage, već isključivo sposobnost za rad.

Lazo Latinović i Vjećeslav Cvetko Flores odvojeni su od nas onog 2. aprila i odvedeni nekud van žica. Izgleda da su njih dvojicu policijske vlasti smatrale glavnim organizatorima pobune. Mora da su o njima imali i neke podatke iz predšpanskih dana, a i španskih, pošto su obojica bili oficiri republičke armije. Bili smo veoma zabrinuti za njihovu sudbinu. I ubrzo se to pokazalo duboko opravdanim. Francuska policija vodila ih je od saslušanja do saslušanja, od zatvora do zatvora, tako reći od Atlantika do Sredozemlja, izvodila na vojne sudove, koji su ih osuđivali na zatvore u nekim kazamatima i tvrđavama, kao da koncentracioni logori za njih još nisu pravi. Tako su oni izdržali šest mjeseci u zatvorima klasičnog tipa. Nekoliko mjeseci proveli su među kriminalcima. To su im bili najteži dani, jer bi malo koje jutro osvanulo a da neko od političkih zatvorenika ne bude zaklan. Policija se, po svoj prilici, vješto koristila kriminalcima za likvidaciju pojedinih političkih zatvorenika. Izgleda da je i Lazu, Cvetku i još nekolicini njihovih političkih drugova bila namijenjena takva smrt. Spasili su se od nje noćnim dežuranjem, neprekidnom budnošću i spremnošću na odbranu. Kad su njih dvojica konačno prebačena u zatvor u Po (mali gradić ispod Piri-neja), za njih je to bilo izbavljenje od stalne prijetnje kamom.

Tu ih je zatekla njemačka ofanziva na Francusku. Francuskom je zavladala panika i rasulo. Zahvaljujući tako žalosnom stanju, njih dvojica su uspjela da pobjegnu iz zatvora i potraže puteve izvan bodljikavih žica i zatvorskih kula. Odavno su oni kovali planove da se domognu Marseja. Sad im se, bez velikih teškoća, ta namjera i ostvarila. Kad bježi na stotine hiljada ljudi, a sigurno i koji milion, onda se nađe prostora i za ovakve bjegunce, koje obično jure policijske potjernice i ucjene.

Dolazak Laza Latinovića u Marsej biće od izuzetnog značaja za or-ganizovanje bjekstva u Jugoslaviju mnogih naših dobrovoljaca. On se brzo snašao, čak se i polulegalizovao, zahvaljujući jugo slovenskom konzulu u Marseju Ivanu Gerasimoviću, poštenom čovjeku, pravom rodoljubu, koji je činio koliko god je mogao da pomogne Špancima koji su, progonjeni, dolazili do njega.

Polulegalni Lazo postavio je u Marseju svoj ilegalni štab, organizo-vao prvo prihvatilište, tako reći startnu liniju za dugački kanal kojim će teći bjegunci kroz okupiranu Evropu do Jugoslavije. Bez organizo-vanog kanala nije moglo biti ni govora o nekom bjekstvu na tako daleki put. Tim kanalom će među prvima poći Lazov najbliži prijatelj Vjećes-lav Cvetko Flores. On je morao što brže da bježi. Opstanka u Francuskoj njemu nije bilo. Još prije rata Francuzi su ga protjerali iz zemlje za vječita vremena, a koga oni jednom protjeraju teško da se ikada više smije pojaviti pod francuskim nebom. On je srećno došao do Zagreba. Kasnije ćemo vidjeti od kakvog je značaja bio njegov dolazak u Zagreb, kakvu će ulogu odigrati u prebacivanju Španaca do Jugoslavije.

Jedan drugi Lazo, Lazo Udovički, sticajem nesvakidašnjih okolnosti, otišao je nešto kasnije iz logora Alžeres, gdje je bio prebačen iz Girsa, i našao se u Parizu. I on će tamo pobiti svoj ilegalni stožer, jednu od početnih stanica na dugačkom putu do Jugoslavije.

Dok smo još bili u koncentracionom logoru Girsu, on je dopisivanjem uspostavio vezu sa jednom mladom Parižankom. U to vrijeme mnogi logoraši primali su pisma od naših nepoznatih prijatelja iz Francuske, a i drugih zemalja. Lazo je bio veoma uredan i nije se oglušivao ni o jedno takvo pismo. Odgovarao je redovno. Pisma su sve češće raz-mjenjivana, dok nisu postala gotovo svakodnevna. Tako se, eto, pomoću pisama, i bez ijedne međusobno razmijenjene fotografije, naslijepo razvila velika ljubav. Koliko je ona bila snažna, najbolje govori činjenica da je ta mlada Parižanka Mimi Selb savladala sve prepreke^ sve zabrane, sve bodljikave žice i uspjela da, na legalan način, izvuče Laza iz logora Alžeresa. Ljubav se, ubrzo, završila srećnim. brakom.

Tako se Lazo ustoličio u Parizu i, u saradnji sa svojom budućom ženom i njenom prijateljicom Nadin Ružo, organizovao ilegalnu stanicu za prihvat i dalje slanje prema zemlji jugoslovenskih dobrovoljaca u španskom građanskom ratu.

Kraj marta 1941. godine zatekao nas je u bodljikavim žicama Ver-nea. Evropa se smiruje. Da nije žestokih bombardovanja Londona i potapanja engleskih brodova od njemačkih podmornica po svim okeani-ma svijeta, ne bi se imalo šta pisati sa frontova. Rat je protutnjio Evropom i predahnuo. Frontova, tako reći, nema, osim vazdušnog i pomorskog. Istok je miran, što nas naročito raduje. Rat je, kako izgleda, daleko od sovjetskih granica poslije potpisivanja pakta o prijateljstvu između Hitlera i Staljina. Sudeći po onome što do nas može da dopre, poslije toga akta fašizam kao da je dobio nekakvo blagorodnije lice u shvatanju komunista širom Evrope. Samo, čini se da u Jugoslaviji nije tako. Do nas dopiru pozivi Partije da pokušamo bjekstvo i da se nekako domognemo domovine i tu nastavimo borbu za odbranu zemlje.

U Jugoslaviji se nešto muti. Od prije nekoliko mjeseci vajkaju se -hoće pakt, neće pakt i, najzad, hoće pakt sa Hitlerom. Ali, narod ga cijepa. Otvara se još jedan front u Evropi. Hitler ponovo juriša. U našem logoru progrmješe zvučnici koji direktno prenose uzlijetanje njemačkih štuka i junkersa da bombarduju Beograd i ostale gradove. Trešte zvučnici, kao da iz njih urla na hiljade avionskih motora, da bi dočarali cijeloj Evropi i svijetu snagu i bijes Hitlerove avijacije. S gorčinom i tu-

gom doživljavamo te potresne trenutke. Možda upravo sada ginu naši najbliži, ruše se naši domovi, gradovi, sela, mostovi i sva kulturna dobra. Jugoslavija je, kako izgleda, čitava u plamenu. Ali nadamo se da naši narodi neće Nijemcima ostati dužni. Silnici su bili isto tako moćni 1914. godine, ali su dva puta posramljeno protjerani poslije Cera i Ko-lubare. Tradicija je na našoj strani.

Nama, Jugoslovenima, ovih trenutaka raste ugled čak i u očima logorske policije. Policajci nas nekako pitomije gledaju. Možda i oni navijaju za nas, misleći da će se naši u zemlji boriti hrabro protiv Nijemaca kao što smo se mi ovdje, u logorima, borili protiv njih, policajaca. Francuzi, oni van žica, otvoreno dižu glave. Mi smo stalno u toku zbivanja. Žice nas nikad nisu mogle ograditi i izolovati od naroda. Došao je, kažu, kraj Hitleru; Srbi će mu doći glave. Cer, Kolubara, Kajmakča-lan slave potajno u Francuskoj kao nikada prije.

Ali, iz časa u čas vijesti sa fronta su sve teže. S Evropom je gotovo. Još samo, reklo bi se formalno, nije pokorena Velika Britanija. Dokad će trajati Hitlerovo carstvo? Ni na pomolu nikog na ovom svijetu ko bi mu mogao nauditi! Sovjetski Savez je van sukoba. Da li je porobljena Evropa porobljena za vječita vremena?

Tih dana rata s Jugoslavijom, logorska policija pozva sedam-osam Jugoslovena, među kojima i mene. U grupi su Petar Drapšin, Elijas En-gel Ilija, Branko Spasić, Ivan Lenac, Martin Jakovac i neki drugi čija sam imena, na žalost, zaboravio. Treba da nas nekud vode, da nas odvoje od ostalih drugova. Na osnovu kakvog kriterijuma i gdje nas šalju, na goru ili bolju stranu, teško je utvrditi. Doduše, mi smo imali stare jugoslovenske pasoše, prave ili falsifikovane. Kako su se oni našli u rukama francuske policije - bog će sam znati. Mi smo se s pasošima rastali još 1937. godine, odmah po prelasku francusko-španske granice i stupanju na tlo Republike. Možda ti pasoši, koje nam policija sada vraća, nešto i znače.

Neizvjesnost je velika. Tješimo se da nećemo doći u uslove gore od ovih iz Vernea. Samo da nas ne upute u Afriku, kako se već dešavalo nekim bundžijama.

Teško nam se rastati od drugova sa kojima smo se borili u Španiji i ovdje, u logorima, oko četiri godine. Uz to, trebalo je da se i mi uključimo u neku od grupa koje odlaze na rad u Njemačku. To bi bio veliki korak na našem putu do zemlje, ma koliko da je rizičan. Sad nam je ta mogućnost uskraćena.

Mi nismo bili jedina grupa koja će na ovakav način nestati iz Vernea - na njega su se okomile njemačke firme u potrazi za radnom snagom. Što se više ljudi javlja za rad u Njemačkoj, sve više sličnih grupica odvodi nekud francuska policija. Izgleda da su policijske vlasti, ili neko od njih, riješile da sabotiraju naš odlazak na rad. Kad nam već nisu dali puške koje smo tražili da se borimo, riješili su, sad izgleda, da nam se »oduže« na ovakav način.

Tako, umjesto da napustimo logor i odemo na rad u Njemačku radi daljeg probijanja prema Jugoslaviji, što je bio plan naše partijske organizacije, policija je nas nekolicinu odvela na željezničku stanicu i uz jaku pratnju strpala u jedan vagon sa drvenim klupama. Sva dotadašnja

naša prevoženja iz logora u logor vršena su vagonima za stoku. Policajaca je, ovoga puta, nešto više nego hapšenika. Svojim divljačkim ponašanjem zastrašuju nas. Ovo podsjeća na prvi susret sa njima, prije nešto više od dvije godine, kada su nas čekali na granici pri povlačenju iz Španije pred Frankovim trupama. Ne skidaju pogleda sa nas. Ne daju nam da međusobno govorimo. Ne možemo ni šaptati. Ali, mi smo na sve to već navikli. Razgovaramo očima i prstima, krijući. Proglašavamo dizenteriju kao našu zajedničku bolest. Ona je i tako bila, protekle dvije godine, naš nerazdvojni saputnik, pa zašto da ne bude i za vrijeme ove vožnje. Ni logorskim vlastima, niti njihovoj medicini nije zadavala baš nikakve brige. Neka se bar sada, u vagonu, neko od njih sretne sa ovom našom nedaćom. Policajci su prisiljeni da nas, svaki čas, sprovode jednog po jednog do nužnika i da dežuraju ispred vrata, koja moraju biti malo odškrinuta. To dovodi i do svađe s njima, jer tvrde da nije bilo ni potrebno da nas dovode do nužnika i da oni ne čuju ništa što bi svjedočilo da smo bolesni. Zbilja, neprijatna je ta policijska dužnost, kad njeni vršioci moraju da prate i ovakve fiziološke procese.

Poslije višečasovnog klaparanja, naš voz se zaustavio na marsejskoj željezničkoj stanici. Ovo nije loše. Iako smo u policijskim rukama, mi smo, ipak, bliže Jugoslaviji za nekoliko stotina kilometara. Za onoga ko misli na bjekstvo, to nije beznačajno. Policajci nas istjeraše iz vagona i postrojiše na peronu. Pošto nas opasaše čvrstim obručem svojih tijela i bajoneta, pade komanda za pokret. Uramljeni policijskim pravougao-nikom, idemo širokim ulicama grada. Kako prolazimo, narod zastaje i gleda nas sa mržnjom i prezirom. Zaista užasno izgledamo, onako poderani, polubosi, neobrijani, ošišani do kože, mršavi, da se čovjek uplaši od nas. Iz očiju posmatrača samo što vatra ne sijeva. Čujemo i psovke koje nam pojedinci upućuju. Mora da smo za ovu masu veliki zločinci. Svakoga časa, idući ovako pokunjenih glava, ne smijemo da ih podignemo, očekujemo da se gomila sruči na nas i da nas linčuje. Uzdamo se u zaštitu policajaca. Bože, šta smo dočekali. Pada mi na pamet, da bih razbio taj prezir, da vičem iz svega glasa da žive internacionalne brigade, da nismo razbojnici, već borci za slobodu. Snaga i smjelost su me iznevjerili. Ne bojim se policijskih batina, ali se bojim da bi me kao začetnika izdvojili iz grupe i da bi me negdje progutala pomrčina.

Poslije dugog pješačenja ulicama grada, naši pratioci nas strpaše u jedan kamion dobro zatvoren sa svih strana, pa ne možemo da vidimo na koju se stranu svijeta krećemo. Nakon svega dvadesetak minuta truckanja, kamion stade. Kad smo izišli iz njega, pred nama se ukaza velika kapija u obliku slavoluka, na kojoj je velikim slovima pisalo: CAMP DE MILLE. Tu smo, znači. Novi logor. 0 njemu smo i ranije slušali. Morao je biti mnogo snošljiviji i od Girsa i od Vernea! Njega čak bije glas da je samo za repatrijaciju, da se iz njega ljudi legalno vraćaju u svoju zemlju, ili u neku drugu, ako ih prima. Kad bi to i bila istina, mi nemamo kud legalnim putem. Jugoslavija kao država više ne postoji; potpisana je kapitulacija. A i dok je postojala, nije htela ni da čuje za nas.

Camp de Mille je prema Verneu zaista obećana zemlja. To, zapravo, i nije logor kao pređašnji. Velika, nezgrapna zgradurina bez ijedne ba-

rake naokolo kakve prate sve koncentracione logore na svijetu, kakve postoje u literaturi o logorima, u zapažanjima i sjećanjima onih koji su ih preživjeli, liči na neku razvalinu. Barake i žice su simbol logora ove prve polovine dvadesetog vijeka. U ovom novom prebivalištu, istina, opasani smo žicanim pojasom i policijskim obezbjeđenjima, ali je to slabo. Gotovo da bi čovjek iz trka mogao da preskoči te žice. Čak ni odnos policije prema nama nije ni izdaleka onako brutalan kao ranije. Opito-mili su se pomalo policajci, ne vitlaju pendrecima, ne psuju naglas, kao da su se prevaspitali. I hrana je nešto bolja, a može se ponešto i kupiti, ako čovjek ima novaca. Sve u svemu, ovo je gotovo nekakav privilego-vani logor, kakav zatvorenik iz Girsa i Vernea može samo da poželi.

Tu smo prvi put sreli Luiđi Longa Gala, čovjeka iz visokih krugova Kominterne, koji je zajedno sa Andre Martijem, organizirao internacionalne brigade. Moji drugovi i ja bili smo jako uzbuđeni kad smo vidjeli tog čuvenog revolucionara, a istovremeno i našeg dalekog pretpostavljenog na španskom frontu. S dječjom radoznalošću i oduševljenjem, gledali smo ga iz prikrajka sa neodoljivom željom da s njim razgovaramo. To bi nam zaista činilo veliku čast. Longovo ime se već pominje u čitavom svijetu.

Longo je često šetao sam. Sudeći po izgledu, bio je zanesen dubokim mislima. Njegov izduženi stas i mršavo, dugo, jako ispijeno i blijedo lice imali su neku naročitu mekoću, blagost i humanost. Da ne znam ko je, nikad ne bih rekao da je to veliki borac za prava radničke klase. Taj nesklad između njegovog izgleda i njegovog značaja naročito me oduševljava.

Uprkos našem izuzetnom respektu prema tome čovjeku, smatrali smo da ne smijemo propustiti ovakvu priliku da se s njim upoznamo i malo progovorimo. To bi nam ostalo kao dragocena uspomena.

I konačno, nakon dugog ustručavanja, prišli smo mu, jednog dana, i predstavili se. Odjednom je nestala velika trema. Prihvatio nas je objeručke i pozvao u šetnju. Dugo smo hodali po logorskoj stazi i slušali njegovo mirno izlaganje o situaciji u Evropi. Za nas je to bio politički čas najvišeg nivoa.

Petar Drapšin i ja smo se, poslije, svakodnevno nametali i provodili s njim po koji čas u šetnji i razgovoru. Ozbiljno nas je brinula njegova sudbina. Nije pretjerano ako kažem čak više od naše. Mi, tako reći ano-nimci, još smo imali kud da bježimo. A kuda će on? Za njega su, zbilja, svi putevi zatvoreni. Njega nije teško prepoznati. Neko ilegalno bjekstvo u Italiju, u naručje fašizma, za njega bi značilo propast. Izruče li ga pe-tenovci Hitleru - čeka ga ista sudbina. Što god da smo nagađali, za njega nismo mogli da pronađemo nikakvo izbavljenje.

Ali, vratimo se 1941. godini. Ni časa ne časeći povezali smo se sa našim ilegalnim »konzulom« u Marseju Lazom Latinovićem. Njegov štab je već funkcionisao bez greške. Kanal od Marseja do Pariza uspostavljen je i isproban. Njim je već počelo da teče. Fadil Jahić i Peko Dap-čević su dva najdrskija bjegunca iz Vernea; nešto kasnije to je i Vjećes-lav Cvetko Flores. Fadil i Peko su, nekoliko mjeseci prije nas, po odluci našeg partijskog komiteta i po svojoj volji, pobjegli na izuzetno lukav i hrabar način. Jednog jutra uzeli su između sebe veliku kantu za đubre

ih nešto slično i uputili se, onako ćaskajući, drsko, prema glavnoj kapiji i stražarima. Pratimo ih sa velikom zebnjom. U njihovom koraku i držanju ništa se ne mijenja. Dvadesetak metara ispred kapije malo zasta-doše, kobajagi da se odmore. Nešto su, nad kantom, na izgled veselo pričali i smijali se. Onda je ponovo uzeše i, istegnuti u stranu i malo pognuti kao da nose teški teret, usmjeriše se prema širokim vratima, odškrinutim. Da drskost bude još veća, zastaše načas kod stražara, tik ispred vrata. Stražar poteže vrata kako bi mogli komotno da izađu na bunjište, tu blizu, gdje smo svakodnevno u velikim dvorednim vrstama i pod jakom policijskom pratnjom nosili đubre, ali nikome ni na kraj pameti nije bilo da bježi kod tako jakog obezbjeđenja. Stražar ne pritvori vrata za njima, da ih ne bi opet otvarao kad se vrate i tako im ponovo pravio uslugu. A i bila su teška. Ali se oni neće vratiti. Umjesto smeća istresoše iz velike kante nedaleko od smetlišta, u zaklonu, svoja odijela koja odmah obukoše.

Kad je policija sjutradan, na jutarnjoj prozivci ustanovila da ih nema, oni su već bili kod Laza u Marseju, gdje će i ostati neko vrijeme i biti mu od pomoći kod organizovanja ovog prihvatilišta.

Poslije dogovora sa Lazom, došao je čas odluke. Glavom kroz žice, pa kud puklo. Prvo su pobjegli Petar Drapšin i Vlado Ćetković sa nekoliko drugova. Nekoliko dana poslije njih došao je red i na moju grupu, u kojoj su bili Ivan Lenac i Martin Jakovac, radnici iz Lokava, malog sela u Gorskom kotaru, i Branko Spasić Cetinjanin, zagrebački student.

Uoči bjekstva, Drapšin i ja sastajali smo se sa Longom i rekli mu o našoj namjeri. Pohvalio nas je, ohrabrio i zaželio uspjeh. Tom prilikom dao nam je iz svog plitkog džepa stotinak franaka, što nije ni bila mala para u to vrijeme. Pozdravili smo se srdačno sa njim, opterećeni velikom brigom o njegovoj sudbini.

Nekoliko godina kasnije, 1943, poslije kapitulacije Italije, osjetio sam se zaista srećnim kad sam čuo da je preživio te najkritičnije godine i da se bori na čelu italijanskih ustanika.

Desetak godina poslije rata doživio sam izuzetnu sreću kad sam vidio Luiđi Longa u našoj zemlji i podsjetio ga na one teške, minule dane u Francuskoj.

Posljednje noći u Camp de Milleu spavao sam nemirno. Morili su me nespokojstvo i strah od neizvjesnosti. Ali, već sljedeće noći kad smo se nas četvorica, pošto smo obukli nova odijela, izvukli iz žica, osjetio sam se kao na krilima. Nikakvih teškoća do Marseja nismo imali. Kad smo se dočepali tramvaja i njegove gužve kao da smo se preporodili. Još od Zagreba nisam sjeo u tramvaj. Naravno, nemamo nikakvih isprava, pa ne može čovjek da malo ne zazire.

Poslije nekoliko časova, stigli smo u »Bar«, hotelčić Baje Riste, Rue de la Mure 9, gdje se nalazio Lazo. Hotel je imao svega nekoliko soba, od kojih su dvije bile pod Lazinom »vlašću«. Odmah nas je prihvatio i smjestio u jednu. Iako dijelimo sobu, osjećamo se prekomotno. Hoće mi se da skačem uvis od sreće. Nešto me nagoni da se igram, da se radujem na sav glas, da dam oduška uzbuđenju. Poslije toliko godina, po meni se u kupatilu razliva topla voda iz tuša. Podižem glavu da mi pada u oči, u usta, u nos, da prodre duboko u mene. Velika je to radost.

Prvi put smo na slobodi poslije Španije. To je izuzetan tranutak sreće kakav mogu doživjeti samo ljudi kojima je sloboda bila potpuno oduzeta. Tu sreću ne mogu da nam pomute ni prijetnje potjernica raspisanih za nama. Naša imena se sada, možda, negdje otkucavaju i prenose ustima žandarma po policijskim stanicama, telefonskim slušalicama, papirima. Ali, uprkos takvoj opasnosti, nismo mogli da ostanemo zatočenici naše male sobe. Velegrad. Njegove ulice privlače magijskom snagom. Povjerili smo se uličnoj vrevi. Htjeli smo da napajamo oči gradskim proljećem, da dišemo punim plućima, da doživimo nešto lijepo. Oči, srce, duša bili su željni svega što treba da im pripada. Poslije bodljikavih žica gledati ljepote grada, zbilja je prava duhovna hrana. Veče južnjačkog grada, iako pokorenog, potištenog, uzvišava i oplemenjuje čovjeka. Mnoštvo svijeta, mladost prosto cvjeta ulicama. Tu i tamo parovi se ljube. To uzbuđuje i vraća čovjeka nekoliko godina unatrag, kad smo i sami dijelili ulice sa mladošću našeg podneblja. Ali, mi smo i sad mladi iako moramo da zaboravimo šta nam mladost duguje. Ona se za nas u ovom smislu nikada više neće vratiti, kao da smo se s njom zanavijek rastali onoga trenutka kad smo ilegalno prešli našu granicu i stupili na strano tlo. Srce se sa tim ne miri, ali razum mora.

Kad me povukla za lakat neka prodavačica ljubavi, na jednom uglu, umalo da je odgurnem. Ona mi isplazi jezik i zableja. Kad bi nas neko namjerno posmatrao, teško bi po nama primjetio da smo sumnjivi, da se za nama traga. Pristojno smo obučeni, dotjerani. A i sloboda nam mijenja izraz, ozaruje, razigrava čula, podmlađuje. Imamo nešto i džeparca, ne mnogo, ali ipak. Nećemo pocrvenjeti kad uđemo u kafanu.

Prema planu bjekstva, podijeljeni smo u dvije grupe, po četvorica. Ja sam ostao sa Lencem, Jakovcem i Spasićem. Mi stalno zajedno iz-lazimo-u grad. To je kao neka vrsta pripreme. Ili se krećemo zbijeno ili malo odvojeno jedan od drugoga, za svaki slučaj, zavisno od mjesta gdje se nalazimo i od stepena opasnosti. Policiju osjećamo po nosu. Čim je nanjušimo, raščlanjavamo se. Kad prođe, mi smo opet u grupi.

Mala kafanska prostorija hotelčića u kojem smo prebivali koristila nam je za veći dio dnevnog boravka. U njoj nije bilo mnogo gostiju ni gužve, a policija je rijetko navraćala. Lazo nam je preporučio tu kafanu kao najsigurniju. Za šankom je stajala mlada, ljepuškasta djevojka, koja nas je uljudno posluživala, mada se rijetko osmjehivala i bez sklonosti da s nama nešto više razgovara osim onoliko koliko joj je to posao nalagao. Jednostavno bi nas poslužila onime što smo tražili, i naplatila. Ali nas nekoliko nije poslužila rakijom kad smo naručili po drugu čašu. Govorila je da nema, iako smo dobro vidjeli da je druge goste posluživala i po nekoliko puta. Nije nam ostalo ništa sem da ćutimo. Ni riječi prigovora. Još samo to, a bjegunci!

Mi smo tu djevojku gledali sa velikim interesovanjem, kao gladnici veliku pogaču koju ne smiju ni taknuti. Jednoga dana, odstupajući od našeg uobičajenog ponašanja, drznuli smo se i zatražili da nam natoči još po jednu ljutu. Začudo, ona natoči. Druga čaša djelovala je kao grom na nas onako pregladnjele i iscrpljene poslije dugog zatvora u logorima. Čudan je učinak te druge čaše. Ona nam je razvezala jezike, misli i osjećanja. Nadošla nam je hrabrost. Čvrsto uvjereni da djevojka ne raz-

umije ni jedne jedine riječi našeg jezika, počeli smo da joj dobacujemo, da joj izjavljujemo ljubav, da je priželjkujemo. Bilo je tu dosta riječi kakvim je bogat naš jezik, ali nisu za unošenje ni u jedan pristojan tekst. Ivan Lenac, lokvarski drvosječa, bio je najgrlatiji. Na njega je čašica najjače djelovala. Koliko smo puta samo opisivali njen izgled. Za nas je ona u tom trenutku bila djevojka snova, kakva se još nije rodila. Njene oči, lice, nos, kosa, stas toliko su se puta provlačili kroz naše riječi kao da smo neki veliki slikari koji se spremaju za stvaranje umjetničkog djela.

Djevojka je nezainteresovano posmatrala, kao da govorimo kineski. Ponekad bi se malo nasmejala kao da je htjela da kaže: iako ne razumijem šta pričate, ipak osjećam da je riječ o meni.

Kad dođe vrijeme da izađemo, poslije neuspjele narudžbine treće čaše, Lenac joj zatraži, na slabom francuskom, da naplati račun. Tada, na naše veliko iznenađenje, Ninet, kako se zvala naša djevojka, poče da računa na dosta dobrom našem jeziku, dajući nam jasno do znanja da je sve što smo pričali o njoj čula i razumijela. Nas trojica pokunjeno pobjegosmo preko vrata ostavljajući Lenca sama nekoliko minuta da se stidi i crveni. Danima više nismo smjeli svratiti u taj lokal. A i kad bismo navratili, osjećali smo se nelagodno.

Nama tada nije bilo ni u podsvijesti da se u toj djevojci krije naš čovjek. Tridesetak godina kasnije, ja ću joj, na posljednjem ispraćaju u Beogradu, sjećajući se tih teških trenutaka, govoriti u ime španskih dobrovoljaca koji su se okupili nad njenim grobom. »Moramo se vratiti unazad dvadesetak godina, u ona teška vremena iz 1941, kada si vezala svoju sudbinu za našu. Događaji s tobom i tvojom kućom u Marseju nešto su naročito, nešto što bi moglo prije da posluži za pisanje knjige, kako bi se dao tvoj pravi lik istinskog junaka jednog životnog romana, nego za pisanje oproštajnog govora... «

U blizini putničkog brodskog pristaništa u Marseju, nalazila se tada jedna visoka kuća s kafanom u prizemlju koja zaslužuje, da je rat nije sravnio sa zemljom, da na njoj mi, španski dobrovoljci, istaknemo mer-mernu ploču s duboko uklesanim imenom Ninet, imenom one mlade i na izgled bezbrižne djevojke koja stoji za šankom. Upravo za tu kuću i njenu mladu domaćicu, vezana je sudbina mnogobrojnih jugosloven-skih Španaca na njihovom prvom krupnom koraku za probijanje do Jugoslavije. Na tom prvom koraku do daleke domovine, svako je od nas morao prvo dobro da upamti ulicu i broj te kuće u Marseju. Bježali smo, provlačili se ispod žica, savlađivali dugačke puteve ponavljajući u sebi tu adresu, pitajući se: ko je taj velikodušni domaćin koji izlaže svoju glavu smrtnoj opasnosti da bi nam omogućio prve korake na tom dalekom putu. U tim najtežim godinama i u proljeće 1941, kada je smrt vrebala na svakom koraku, u tu kuću slivalo se na desetine naših španskih dobrovoljaca i prolazilo ispred šanka pored djevojke koja ih je, onako, uzgred, upućivala uza stepenište, kao da to nije njen posao. Ko bi tada i pomislio da je upravo ta mlada djevojka čije ime niko od nas nije znao, jedan od glavnih junaka na samom našem startu u bjekstvu kroz okupiranu Evropu do Jugoslavije, djevojka koja je svjesno, radi nas stavila život na kocku. To je bila Adrien Muries Ninet, naša domaćica,

jedna od onih često nepoznatih junaka. Da bi se ocijenila njena uloga u tom zaista velikom podvigu, treba dobro poznavati uslove u kojima se ona prihvatila te uloge i opasne zamke smrti koje su vrebale na svakom koraku. Ninet je dobro znala za što se zalaže, šta radi i za koje ideale, kad je svoj dom pretvorila u veliku prihvatnu stanicu, u stjecište progonjenih dobrovoljaca, u kojem će oni prvi put poslije dugog logorovanja osjetiti slobodu kakvu je teško zamišljati iza bodljikavih žica. I dok su za nama jurile potjernice širom pokorene i okupirane Francuske, ta kuća nas je danima i nedjeljama čuvala pod zaštitom svoje domaćice Ninet. Bjegunci su dolazili u nju, boravili po više dana, liječili se, pripremali i odlazili i ne znajući, zapravo, da toj mirnoj djevojci mnogo duguju. Za neke dobrovoljce ta kuća je sve do završetka rata, a za neke i do ovoga trenutka, bila velika zagonetka. Pitali su se: ko je Lazu dao kuću da organizuje prihvatanje boraca usred Marseja? Ko je čovjek koji se izložio tom smrtnom riziku? Ko je taj što veže svoju sudbinu za našu, krajnje neizvjesnu i opasnu? Ni onda, ni danas, mnogi ne znaju da je Ninet, Lazova žena s kojom se danas opraštamo, ta tiha djevojka iz kafane, bila jedan od glavnih junaka tih dana i najbliža Lazova saradnica.«

Dobrog saradnika Lazo je imao i u Vukanu Čupiću, studentu medicine, koji je u to vrijeme živio u Marseju. Vukan je imao dobre veze sa francuskim studentima komunistima, a i visok ugled kao veoma istaknut student. Uz to, imao je dobre odnose sa nekoliko francuskih doktora koji su bili od velike pomoći našim ilegalcima, kad je to bilo neophodno. Vukan je bio spreman i na najopasnije zadatke. Njih dvojica će izvesti i prvu diverzantsku akciju u Marseju za vrijeme rata. Jedne noći, ljeti 1942. godine, ubacili su bombu u prostorije neke fašističke organizacije. Materijalna šteta bila je znatna, a sama akcija imala je velikog odjeka u gradu.

Takav je bio borbeni politički početak našeg istaknutog profesora Medicinskog fakulteta Vukana Čupića.

Petnaestak dana, koliko smo proveli u Marseju, nisu bili tako prazni. Ušla nam je voda u uši. Pronašli smo nekoliko lokala u koje povremeno navraćamo. Tamo više nije bilo nijedne Ninet koja nam ne bi natočila, koja bi se uplašila da ne popijemo previše. Morali smo sami da se čuvamo. Ali, ipak, jednog dana malo se zaboravio Ivan Lenac, pote-gao čašu-dvije preko mjere. Kad smo izašli, isprsi se na sred ulice i poče da viče iz sveg glasa: »Viva las brigadas intemacionales«, kao da se nalazi na nekom trgu Barcelone ili Valencije za vrijeme republičkog slavlja. Sigurno nema Francuza koji ne razumije ove riječi, tako slične francuskom jeziku. Ljudi su zastajali i čudili se. Nas trojica umalo da pobjegnemo. Ali, brzo smo se snašli i navalili na njega da ga ućutkamo i dovučemo u sobu. Lazo je bjesnio. Puna tri dana nismo izlazili iz naše sobe. Zaslužena kazna.

Nedjelju dana prije našeg odlaska, otisnula se u neizvjesnost grupa sa Petrom Drapšinom i Vladom Ćetkovićem. Dođe, najzad vrijeme i na nas. Poslije dobro proučenog plana bjekstva do Pariza, pamćenja brojnih adresa, javki i koječega, što i nije bilo lako, pozdravili smo se sa Lazom. Prošli smo i kroz kafanu, ali nismo rekli Ninet ni »do viđenja«,

da se slučajno ne bi što dosjetila, da nas ne bi otkrila, kako smo razmišljali, neupućeni u njenu ulogu. Mora da smo previše glupo izgledali u njenim očima. Tada nismo ni pomislili da ona igra ma kakvu ulogu u organizovanju našeg povratka u zemlju, a kamoli da je jedan od glavnih stubova u Marseju.

Prva prepreka nas je čekala na željezničkoj stanici. Bez ikakvih smetnji uzeli smo vozne karte do Liona. Ali, na ulaznim vratima prema peronu, pored željezničke kontrole, čekala je i policijska. Policajci su zagledali ljude i legitimisali možda svakog petnaestog, dvadesetog. Mi smo došli na stanicu sat-dva ranije radi osmatranja, kako bismo ušli u voz sa što manje rizika. Uoči polaska svakog voza, dolazilo je do velike gužve. Tu je već bilo teže za kontrolu. I kad se zametnu jedna od takvih navala prema peronu, riješismo da se uvalimo u nju. I zbilja, u kovitlacu mase, nađosmo se na peronu. Laknu nam na srcu kao da smo prešli još jednu granicu. Kad bismo sa sobom imali ma kakve papire, lakše bismo se osjećali. Ovako smo »čisti« od svega. Štaviše, pretrpio sam žestoku kritiku drugova, kad se na mom sakou pronašlo jedno dugme sa natpisom »Valencija«. Ni sam ne znam kako je ono tu dospjelo, ali sam dobro zapamtio kako su mi čitali lekcije šta bi sve to dugme moglo da otkrije. Mora da sam ga prišio prije nekoliko mjeseci i ne misleći da bi ono u nekoj situaciji moglo da ukaže na naše španske tragove.

Ušli smo u voz. Lion je naša naredna stanica, gdje treba da siđemo, iako u njemu nemamo sigurnog oslonca i prave partijske veze. Tu treba nekako da ispitamo uslove daljeg probijanja prema sjeveru, pošto je nedaleko od Liona i demarkaciona linija između okupirane i neokupirane Francuske, ili između, kako smo najčešće govorili, Hitlera i Petena. Lazo nas je uputio na hotel »Monteskije« kao na kakvu-takvu vezu. Gotovo da su mi teže adrese, imena ljudi, ulica, kućnih brojeva i od same opasnosti koja nas pritiska. Čovjek mora da pazi na ponašanje, na svaki korak, da ničim ne privuče pažnju na sebe. Tome smo vični, ispekli smo posao od Jugoslavije do Španije, a i prije. Ali nikad nas nisu opterećivale tolike adrese i nepoznanice kao ovoga puta. Nekoliko omaški u Marseju bile su samo naše prolazne slabosti. Kad bi nas neko posmat-rao sada, u drugom razredu ovog ekspresnog voza koji jezdi prema Parizu, nikad ne bi rekao da smo ilegalci, ljudi koje goni policija, kojima će hitlerovci odrubiti glavu ako ih uhvate i otkriju.

Što više odmičemo put sjevera, sve se slobodnije osjećamo. Na usputnim stanicama uđe poneki putnik. Provejava opšta apatičnost, opšta nesreća poražene i poklekle Francuske. Mržnja prema Nijemcima kao da svakom čovjeku bije iz očiju. Ljudi to i ne kriju. Veoma su izdašni na riječima. Petena proklinju. Žigošu ga sramom izdaje. U takvoj sredini, moramo se prijatno osjećati. Doduše, ne smijemo da se izjašnjavamo, da se solidarišemo. To od nas niko i ne traži, niti nam se iko u razgovoru direktno obraća. No, sramota je i ponižavajuće u ovakvim okolnostima, ćutati. Ali, mora se.

U Lionu smo. Hotel »Monteskije« nam je određen za sklonište i prenoćište, ali bez prijavljivanja policiji. Umjesto neke labave veze do

koje treba da dođemo, prije nego ćemo ući u hotel sretosmo Petra Drapšina sa još nekoliko drugova. Mislili smo da su već stigli u Jugoslaviju. Oni nam odmah sve objasniše i povedoše nas u svoju sobu. Dva ležaja za osam gostiju, ali nema bojazni od tjeskobe. Ko je ovdje dobročinitelj što nam pruža ovakvu pomoć nikome od nas nije poznato. Mi jednostavno dolazimo u tu sobu, noćivamo, sretamo se sa ljudima na recepciji, na stepeništu, ali za sve kao da ne postojimo, kao da niko neće da nas primijeti. Čudno.

Susret sa ovom grupom bio nam je od velike koristi. Dobili smo podrobne podatke o situaciji u gradu i na sjeveru do Pariza. Odmah smo upozoreni da se predstavljamo, ukoliko nas neko pita ili legitimiše, kao bjegunci sa sjevera, ispred Nijemaca. Na svakog takvog čovjeka gleda se ovdje blagonaklono i izlazi mu se u susret. Drapšin i grupa već su se polulegalizovali kao tobožnji bjegunci iz Pariza. Dobili su i neke privremene propusnice za slobodno kretanje. Ni od čega više ne zaziru. Imali su sreću da je na njih nabasala neka policijska patrola i umjesto da ih strpa u zatvor, pozdravlja ih maltene kao junake sa sjevera. Zašto se i nama nešto slično ne bi desilo? U ovom opštem francuskom vrtlogu sve je moguće. Više se ne plašimo ni potjernica iz logora.

Ali, ipak ne možemo a da ne mislimo kako bismo svakog časa mogli biti otkriveni. U Lionu se stekla nekakva diplomatija naše kraljevske vlade. Pobjegla je iz Pariza i tu, kobajagi, vrši neku patriotsku dužnost, vrbujući radnike i razne jugoslovenske bjegunce sa sjevera u nekakvu novu jugoslovensku vojsku u Africi, kojoj je namijenjeno da, kako pričaju, po milosti božijoj i kraljevoj, učini ono što nije mogla ona propala armija. Ti diplomatski probisvijeti, a možda i agenti raznih obavještajnih službi, kojih je tu sigurno bilo napretek, vrzmali su se svuda, tražeći žrtve. Kao ni prethodna grupa sa Petrom Drapšinom i Vladom Ćetko-vićem na čelu, nismo mogli izbjeći susret sa nekim od ovih ljudi. Naravno, odmah smo im rekli da smo radili u Parizu i pobjegli od Nijemaca. Oni su nam izrazili divljenje i počeli da ispoljavaju svoju spremnost da nas upute gdje treba.

Nekoliko dana ostali smo u Lionu, osjećajući kako se oko nas steže obruč diplomatske emigracije. Živimo napeti kao strune. Pribojavamo se da bi nas svakog časa mogli otkriti. Treba bježati što prije. Veliki strah pričinjava nam jedan naš drugar iz Španije koji je pobjegao iz logora Vernet na nama neobjašnjiv način. Prema Drapšinovom pričanju, on se potpuno odomaćio u Lionu. Nije se razdvajao od te diplomatske gospode. Morali smo da zaziremo od njega, čuvajući se da ga ne sretnemo, da nas ne oda. Smatrali smo da je već duboko posrnuo.

I, eto, upravo uoči našeg odlaska, kad smo imali vozne karte u džepovima, sretosmo nasred ulice tog čovjeka zajedno sa dva diplomatska službenika, koji su bili naročito aktivni u vrbovanju za Afriku. Čelo u čelo. Nije se imalo kud. Rukujući se sa nama, diplomate, da ih tako us-lovno nazovemo, predstaviše nam našeg druga iz Španije kao izbjeglicu sa sjeverne Francuske i kao budućeg borca nove jugoslovenske vojske van otadžbine. Naš sumnjivi drug kao da se bojao da mi njega slučajno ne otkrijemo, predstavi nam se lažnim imenom i prezimenom i poče odmah da nam priča kako je pobjegao iz Pariza i stigao u Lion. Dok

smo se rastajali od njih, »sumnjivac« nam šapnu: »Vidjećemo ko će prvi do Jugoslavije«. Pobijedio je. Stigao je prvi, brišući zanavijek naše neosnovane sumnje.

Istoga dana, ušli smo u voz koji ide prema demarkacionoj liniji, a onda dalje prema Parizu. Kao i ranije provlačimo se srećno kroz vagone i kupee i niko nam ne traži lične isprave. Ovim vozom trebalo je da prođemo kroz gradić Makon i, još stanicu-dvije, pa da siđemo i produžimo pješke do naše sljedeće veze, koja bi morala da nas prebaci preko demarkacione linije između neokupirane i okupirane Francuske. Ta linija trebalo bi da je nedaleko od mjesta našeg silaska.

Od stanice smo se uputili nekim seoskim putevima držeći se strogo uputstava koja smo dobili u Marseju. Bili smo uvjereni da se nećemo izgubiti i promašiti obećanu usamljenu seosku kafanu i kafedžiju koji treba da nas prebaci prijeko. Mrak je već preovladavao. Išli smo oprezno i ne žureći mnogo, sve dok se pred nama iznenada ne pojavi kafana koju smo tražili. Nevelika kuća sa dosta prozora i vrata, svijetlila je raskošno i toplo. To nas začudi s obzirom na njenu ulogu u ovakvim poslovima. Primicali smo se posljednjih nekoliko stotina metara korak po korak, oprezno, i na priličnom odstojanju jedan od drugog. Kad smo bili na pedesetak metara od kuće, dogovorimo se da ja pođem i vidim šta se unutra dešava, a da ostali pričekaju u pomrčini.

Umjesto očekivane tajanstvenosti i usamljenog kafedžije, koji je tu, kako smo zamišljali, radi ovakvih sumnjivih poslova, a ne radi trgovine, naišli smo na kafanu dupke punu. Sto do stola. Velika galama. Pilo se naveliko. Pored samog šanka ustoličila se dva policajca, isto kao oni iz koncentracionih logora. Bože, sinu mi u glavi, da nisu tu došli da nas čekaju. Kafedžija, podeblji čovjek, upravo ih je posluživao vinom kad sam pomolio nos na vrata. Šta da se radi? Kako da se priđe kafedžiji? Nije bilo druge, povukao sam se i obavijestio saputnike. Dogovorili smo se da prisjednemo u mraku i pričekamo dok se lokal ne isprazni. Tek potom da priđemo kafedžiji. Čekamo, čekamo, ali niko ne izlazi. Ova družina, izgleda riješila je da se cijele noći ne razilazi. Strpljenje polako počinje da nas izdaje. Nešto se mora poduzeti. Riješim da uđem sam i da kafedžiji, onako za šankom, šapnem javku. Osjete li to policajci, uvjeren sam da će mi uspjeti da pobjegnem preko praga, a onda neka nas love po pomrčini. Na koncu, ako mene i uhvate, neće trojicu mojih drugova.

U velikom strahu ulazim unutra. Prođem pored policajaca, priđem kafedžiji, predstavim mu se kao Čeh (tako nam je Lazo rekao) i šapnem mu javku.

Na moje riječi, kafedžija poče da viče kao da je želio da ga čuje cijela kafana:

- Ne brini. Od juče sam prebacio dvije grupe, pa ću i vas noćas. Koliko vas ima?

- Četvorica - odgovorih sa velikim strahom.

- Zovi ih da uđu unutra. Možete tu i večerati. I tako ćete morati da pričekate. Vodič mi nije pri ruci, ali on može doći svakog časa. Pobogu, koliko je vas Čeha! Grupa za grupom. Tako i treba. Pobjeda je naša, zapamti što ti kažem.

Na njegove riječi niko od gostiju nije obratio ni najmanju pažnju, pa ni ona dva policajca koja su već bila naručila još jednu bocu vina. 0 prelascima demarkacione linije, o bjekstvima, o prebacivanju preko nove granice, tu se govorilo kao da je to jedino zanimanje svih gostiju ove kafane, uključujući i policajce.

Pozvah drugove da uđu. Kako nije bilo nijednog slobodnog stola, vlasnik pomjeri nekoliko gostiju i privuče nam taj sto tik uz onaj policijski. To nas nije hrabrilo, ali ovdje kao da vladaju neki drugi zakoni. Nema gonilaca i gonjenih. Sjeli smo, naručili večeru i polako jeli.

Pri kraju večere, na vratima se pojavi neki visok momak.

- Dobro je, evo vodiča. S njim se nagodite. To je vaša stvar u koju neću da se miješam - reče kafedžija.

Kakva nagodba, kakvi bakrači! Šta to treba da znači? Platismo račun, pozdravismo se sa govorljivim kafedžijom, on nam poželje srećan put i stavismo se pod komandu plavokosog momka. Čim se udaljismo od kafane, on nam reče da mu dugujemo trista franaka, što je njegova osnovna taksa, ako želimo da nas vodi. Bez kolebanja, dadosmo mu novac. Gazimo za njegovim stopama i u najvećoj tišini, na što nas on upozorava.

Vodio nas je desetak minuta, pa odjednom zasta.

- Tu smo - reče šapatom. - Dalje ćete morati sami.

- Znači li to da smo prešli demarkacionu liniju?

- Ne znači. Ne mislite, valjda, da se preko nje može šetajući. Nego, slušajte me dobro: vidite li ono brdo tamo ispred nas, malo se ocrtava?

- Ne. Ko bi ga vidio u ovakvoj pomrčini.

- To nije ni važno. Nije ono daleko, pred nama je. Po sredini njega, s ove strane, vodi jedna cesta. Ona je demarkaciona linija. Njom gotovo svaka pola časa prolaze njemačke patrole na biciklima i sa psima. Vi se prikradite cesti na stotinak metara i zalegnite. Nikako bliže, da vas ne otkriju psi. Tu ćete sačekati dok ne protutnji patrola, a potom, odmah, trk preko ceste. Pređete li je srećno, nadam se da hoćete, onda ste u okupiranoj Francuskoj, kod Nijemaca. Nastojte da se što brže udaljite od ceste. Napominjem da je to važno zbog pasa, da vas ne bi tjerali po tragu. Nanjuše li vas, ja vam ne bio u koži.

Nismo očekivali da ćemo se sresti sa ovakvim petljavinama. Bili smo čvrsto uvjereni da će nas vodič prevesti preko granice, da je za to dobio onih naših trista franaka maločas. Mi imamo još nešto novca i ne bismo žalili ni posljednji franak samo da nas prebaci. Počesmo da ga moljakamo, maltene preklinjemo da nas dovede bar do mjesta odakle se cesta može vidjeti. Uz nagradu od sto franaka, vodio nas je još stotinak metara i stao. Za još dva puta po stotinak metara digao nam je još dvjesta franaka. S posljednje tačke gdje nas je doveo, mogli su se primijetiti obrisi brda. Nudili smo mu još novaca za koji metar dalje, ali više nisu pomagali nikakvi franci.

Tek sad vidimo da naša veza nije partijska i da smo upali u neku švercersku organizaciju. Za ovakve prilike možda su takvi »kanali« i podesniji.

Oprostismo se s našim vodičem, koji nas je dobro opljačkao. Kako se tu dijeli plijen, mi ne možemo da nagađamo. Možda će upravo ovim

našim novcem biti plaćeno piće policajcima koji su onako žudno i željno pili. I zaslužili su.

Krećemo se lagano. Oprezno. Prikradamo se kao mačke, korak po korak. Da nam je bar ocijeniti gdje je cesta. Iza oblaka za trenutak proviri Mjesec. Sreća. Cesta se otkri na stotinak koraka pred nama. Sve do nje, sa naše strane, prostiralo se gusto žbunje, a s one druge, koliko smo mogli nazrijeti, oveća šuma. To nam odgovara. Sa šumom smo često prijateljovali i na španskom frontu.

Zalegosmo na jedno šezdesetak koraka od ceste. Dišemo na pola pluća, strahujemo. Da se nismo suviše približili cesti? Otkriće nas njemački psi kad naiđu s patrolom. Sa psima još nismo ratovali, pa im i ne znamo ćudi. Samo smo slušali zaplašujuće priče. I gle, nismo dugo čekali, ni četvrt sata, do nailaska patrole. Ona bez zastajkivanja protut-nja uz lavež pasa, uz svjetlo farova bicikla. Sudeći po njima, bilo je desetak vojnika i bar tri psa.

Nastupi naš trenutak. Ustasmo kao po komandi za juriš i potrčas-mo svom snagom. Za tren, cesta osta za nama. Uhvatismo se šumovite uzbrdice da bismo se što brže udaljili od opasnice. Pratila nas je nepregledna pomrčina u kojoj se čovjek osjeća gotovo slijepim. Samo naprijed, samo naprijed, hrabrimo se dok se hvatamo za granje i teturamo od stabla do stabla. Još malo pa ćemo se valjda dovoljno udaljiti i odmoriti negdje, gdje ćemo dočekati jutro, naći pravac i nastaviti put prema Parizu. Ali u toj ludoj jurnjavi, odjednom se pred nas ispriječi neočekivana vijuga, nova cesta, koju onako bezglavo jureći, pretrčasmo bez razmišljanja.

Otkud ponovo cesta? Malo dalje zastadosmo da porazgovaramo, vodič nam ništa nije rekao o njoj. Biće da smo u mahnitoj jurnjavi ponovo prešli demarkacionu liniju i vratili se odakle smo i došli. To i ne bi bilo čudno u onakvoj noći, u krajnjoj napetosti koja hvata ljude u sličnim prilikama. Misao da smo se vratili natrag brzo nas osvoji. Znači, opet kod Petena. Zvijezda Sjevernjača se, za trenutak, promoli i odmah nesta iza oblaka. Ona se mora nalaziti na pravcu našeg kretanja, ali ko da povjeruje da je baš ona? Gdje smo da smo, najvažnije je, u ovom trenutku, da se što više odmaknemo od ove ceste, pa bilo da idemo na sjever ili na jug. Tako nam je brzo, bar za nekoliko kilometara ostala za leđima. Kad smo upali u nekakve vinograde sjeli smo da se odmorimo i dogovorimo šta dalje da se radi. Ali, prije svega, morali smo nekako doznati gdje smo, kod Hitlera ili kod Petena. Ako smo se, prelazeći cestu po drugi put, vratili otkud smo i došli, moraćemo opet da pozivamo kafedžiju u pomoć. A, bogami, više nemamo ni novaca u izobilju.

Dok tako razgovaramo, do ušiju nam doprije jak otkucaj časovnika iz neke dubodoline najvjerovatnije sa tornja neke crkve. Četvrt časa. Branko Spasić poskoči ohrabreno: »Dobro je, dobro, drugovi, za četrdeset pet minuta znaćemo da li smo se vratili kod Petena ili smo u okupiranoj Francuskoj, kod Nijemaca. Vidjećemo da li se radi o istoj cesti«.

Kakvo olakšanje. Ako ništa drugo, doznaćemo gdje smo. Razlika u vremenu između Njemačke i Francuske iznosi jedan čas. Za toliko njemačko vrijeme ide ispred francuskog. Znači, otkuca li onaj časovnik sli-

jedećeg časa jedanaest puta, onda smo kod Petena, a otkuca li dvanaest biće da smo kod Hitlera. Sreća naša što je Peten od nezavisnosti Francuske sačuvao bar njeno redovno vrijeme, da nije naredio da se i kazaljke časovnika pokore Hitleru.

Sad počinju dugi trenuci iščekivanja. Časovnik otkuca još dva puta, što znači da je dvadeset dva i po ili dvadeset i tri i po. Dogovorili smo se da svi zajedno, naglas, brojimo otkucaje predstojećeg punog časa, da ne bi bilo nesporazuma. Najzad, sitni gong otkuca četiri puta, a onda krupni poče da odzvanja jedanput, dvaput, triput i tako redom. Otkuca i jedanaest časova, a onda kao da malo zasta, da bi, potom kucnuo još jednom. Kakva radost! Ustali smo i čvrsto se zagrlili. Stigli smo tamo gdje više ne postoji nijedna granica, pa ni jugoslovenska, na našem dugom putu. Na Pavelićevu NDH nismo ni računali, iako je najavljeno njeno imenovanje. Uostalom, tamo smo kod kuće, biće lakše.

Prenoćili smo u vinogradima. Nije se moglo spavati. Aprilska noć bila je veoma hladna. U rano jutro, još se nije razdanilo, uputili smo se prema maloj željezničkoj stanici Sanji. To je, u stvari, prva stanica poslije one na kojoj smo sišli, nedaleko od Makona, ovoga puta s druge strane demarkacione linije. Brzo smo izišli na neku makadamsku cestu, možda baš onu koju smo noćas na njenom graničnom dijelu prešli. Idemo po starom ilegalnom načinu jedan za drugim, na priličnom odstojanju. Ako jedan padne u ruke policiji ne mora i drugi. Najteže je, ipak, prvome.

I taman što smo uzeli međusobno odstojanje, evo Nijemaca na motociklima i kamionima. Ako nas zaustave i zatraže isprave, imamo pripremljen odgovor: bježimo sa juga od Petena i tražimo posao kod njih. Uvjereni smo da im tako nešto može samo polaskati. Evo i jedne grupe biciklista sa psima. Oni nam dolaze s leđa. Mora da su od onih što kon-trolišu demarkacionu liniju. I oni nas mimoilaze. Na nas niko ne obraća pažnju. To nas hrabri i otvara nadu da ćemo ovako dogurati do Jugoslavije.

U Šanjiu smo uzeli karte drugog razreda i ušli svi u isti vagon, ali u različite kupee. Ni po dva zajedno. Hodnikom se sretamo s migovima sporazumjevanja. Po vozu se vrzma nekoliko njemačkih oficira koji svojim glasnim govorom narušavaju potišteni mir putnika.

Moje drugove i mene brine susret s Parizom. Kako u milionskom gradu pronaći našu drugu partijsku stanicu na čelu sa Lazom Udovičkim s kojim smo se rastali prije nekoliko mjeseci u koncentracionom logoru. U glavi držimo sve što treba kako bismo ga pronašli: silazak na Lionskoj stanici, pa prvu metro-stanicu, put metroom do neke podzemne raskrsnice gdje treba presjesti i doći do željezničke stanice St. Lazar, onda neki lokalni voz do predgrađa Pariza, pa ulicu, pa broj. Sve je to veoma zapetljano. Nismo vični velikom gradu. A šta ako je Lazo uhapšen! Kakve misli ne počinju čovjeka da napadaju. I zašto u ovakvim prilikama mora da se pretpostavlja samo najgore? Ali, misli drukčije neće. A moglo bi se povjerovati i da ćemo se s njim sresti čim iziđemo iz voza!

U okupiranom Parizu

Poslije nekoliko časova, naš voz se zaustavi na Lionskoj stanici, u Parizu. Prikupismo se i brzo iziđosmo na ulicu. Odmah nam pade u oči jedna omanja njemačka kolona kako prilazi stanici. Na ulici je mnogo prolaznika, neka žurba, ali ne onakva kao 1937. godine kad sam išao u Španiju. Pritisla apatičnost i potištenost. Izgled ove mase podsjeća na razilazak ljudi poslije posmrtnog ispraćaja nekoga za kojim se mnogo žali. Tužan je susret s Parizom da ne može biti tužniji. Čovjeku teško ide u glavu da to doživljava ovaj veliki grad, ovaj svjetski grad, grad ko-munara...

Ali, sad nije vrijeme za takve misli. Čovjek mora da im se odupre i da se vrati stvarnosti. Možda samom trenutku.

Tu u jednoj uličici, s lijeve strane, vidi se velika kafana, gostionica. Biće najbolje da malo svratimo, nešto pojedemo i popijemo, pa da onda razmišljamo o probijanju kroz lavirinte Pariza do Laza. Za ovakve stvari brzo se složimo. Uostalom, ako nas uhapse, bar neka smo siti. Sjeli smo za jedan sto, nedaleko od vrata, pri velikom staklenom prozoru koji gleda na ulicu. Naručili smo i odmah bili posluženi. Ulica nam privlači poglede. Nijemci su išli u manjim grupama, a i pojedinačno,' čas ovamo čas onamo. Onaj ko posmatra zapaziće kako građani okreću od njih glavu sa dubokim prezirom.

Nagnuti nad sto, dogovaramo se kako da krenemo na ovaj najsloženiji dio puta. Držaćemo se zajedno, da se ko ne bi izgubio, da nas ne bi razdvojila vrata dok ulazimo u metro. Svako mora da zna plan napamet, a dok smo na okupu Branko će nas voditi i mi ćemo se upravljati prema njemu. Dok tako šapućemo, Branku se nekontrolisano ote: »Laza, Laza« šta mu je, je li poludio? Istrča na ulicu i uhvati se s nekim u zagrljaj. Je li ovo privid? Neki lijep san? Halucinacija! Nije nam bilo teško prepoznati Laza Udovičkog. Gotovo je nerealno i od sreće očekivati da nam bude ovoliko naklonjena. U gradu sa preko tri miliona stanovnika sresti jedinog nama poznatog čovjeka, upravo onoga koga tražimo, našu partijsku vezu, više je nego čudo. Zar to, možda, ne pred-skazuje i naš spas? Šta se s nama sve moglo desiti na tom zamršenom putu do njega? Možda bismo ga pronašli, a možda i upali u neku klopku i mrak nas progutao za vječita vremena.

Lazo uđe sa Brankom i sjede za naš sto. Čuđenje me još drži.

- Ma, jesi li to stvarno ti, Lazo, ili su utvare? - upitah ozbiljno.

- Nisam utvara, ali moram da se pretvaram i te kako!

- Slušaj, Lazo, preživim li rat, preživimo li ga nas petorica, ovaj susret s tobom moraću negdje da ispričam. Budi mi svjedok, jer niko mi ne bi vjerovao. Ni ja ne bih nikom povjerovao da mi tako nešto ispriča.

- Biće vremena da razgovaramo o tome, a sad da krenemo - reče on. - Nije ovo mjesto za duže sjedeljke. Tu je stanica oko koje se neprekidno šunjaju agenti.

- Vodi nas tačno putem kojim smo mi morali sami do tebe. Nedaleko od kafane spustili smo se u metro stanicu i ušli u voz.

Nakon izvjesnog vremena, izlazimo iz voza i presjedamo u drugi. Ova je vožnja trajala nešto duže. Prošli smo kroz nekoliko stanica i izišli na

jednoj velikoj, s mnogo svijeta. Probijajući se kroz masu, brzo se nađosmo na željezničkoj stanici St. Lazar. Upali smo u prvi voz koji će nas ponijeti do Loveciena, jednog podaljeg predgrađa Pariza. Kad smo stigli, krenusmo nekud desno, pa lijevo, ovamo, pa onamo, dok ne dođosmo u ulicu Motbuison broj 2.

Sad tek možemo da ocijenimo kakvu smo premiju izvukli susretom sa Lazom. Meni se čak čini da ga nikad ne bismo ni pronašli. Možda griješim, jer su ga kasnije pronalazili mnogi naši drugovi služeći se ovom istom zapetljanom podzemnom i nadzemnom stazom. ^

Brojem dva nume risana je jedna vila kakvu sam do tada mogao da posmatram samo izdalje. I to ne često. U njoj nas sretoše dvije mlade i izuzetno ljubazne Francuskinje. Dočekaše nas dobrodušno, neposredno, kao da smo stari znanci i prijatelji. Odmah mi je bilo jasno da je jedna od njih Mirni Selb, djevojka koja se dopisivala sa Lazom dok je još bio u logoru, njegova buduća žena. Druga se zvala Nadin Ružo.

Ova vila u Parizu, koja je pripadala višem društvu, pretvorila se, odjednom, zahvaljujući ovim djevojkama, u naše ilegalno stecište. Kroz nju će proći na desetine naših Španaca probijajući se ka Jugoslaviji. Ali ona nije samo relejna stanica već pravo prihvatilište za skrivanje, odmor, oporavak, liječenje i solidnu pripremu za nastavljanje puta. Tu smo mi, bjegunci, ostajali, kako koji, po deset, pa i po dvadeset dana. Nas četvorica proveli smo u toj vili oko dvadeset dana. Lazo i djevojke dovlačili su odnekud hranu i piće, kao da raspolažu velikim novcem. Djevojke nas paze kao da smo im najdraži i jedini gosti, bliska rodbina s kojom se dugo nisu vidjeli.

Prije uspostavljanja ovog punkta, prvih mjeseci 1941. godine, u Pariz dolaze Fadil Jahić i Peko Dapčević, što je bilo veoma važno za pripremu i organizovanje jednog ovakvog prihvatilišta za jugoslovenske Špance. Živjeći ilegalno, povezali su se sa Ankom Matić i još nekim drugovima radi prihvata bjegunaca. Nekoliko pobjeglih, među kojima i Vje-ćeslav Cvetko, upravo su došli kod njih u Pariz i oni su se o njima dalje starali. Ali, tek nešto kasnije, kad je stigao u Pariz Lazo Udovički, uspostavljena je prava naša baza. Fadil i Peko su mogli da nastave probijanje prema Jugoslaviji.

Prije nas kroz tu vilu već su prošle dvije grupe koje su vodili Petar Drapšin i Vlado Ćetković. One su, ako ide sve po planu, već morale da stignu u Njemačku i da se negdje privremeno zaposle. Lazo stalno očekuje njihova pisma i adrese, što će biti obaveza svih koji prolaze tuda, kako bi on iz Pariza kratkim kartama međusobno povezivao Špance po Njemačkoj radi organizovanja bjekstva do Jugoslavije.

Prvi maj te 1941. godine, proveli smo u vili. Već nas je poširoko društvo. Pristigli su još, istim kanalom, Vicko Antić, Dragiša Lukić i Vo-jin Popović. Slušamo Moskvu na prigušenim radio-talasima. Na Crvenom trgu se održava velika vojna parada. Ćuju se čak i koraci vojnih ešelona, kloparanje tenkovskih gusjenica, tutnjava motora. Čini mi se da se sloboda razliva, da će poplaviti svu Evropu, da nam pruža ruke, već je na domaku da je objeručke zagrlimo. Zar u to doba, u okupiranom Parizu, može za nas, zanesenjake slobode, biti ljepšeg doživljaja i veće sreće.

Mi gotovo nijedan dan nismo mogli da ostanemo zatvoreni u vili. Grad nas je privlačio bez obzira na opasnosti. Put za odlazak u grad i povratak dobro smo zapamtili. Uži centar, gdje najviše lutamo, još bolje.

Da nisam 1937. godine, pri odlasku za Španiju, proveo u Parizu ne-delju dana, sada ne bih mogao tako porazno doživljavati duh porobljenog grda. Čini mi se da ni kuće nisu iste, da su i one obavijene sjetom, potamnjele, ostarjele i oronule. Život ulice, tamo gdje se trenutno mogu vidjeti ili ne vidjeti njemački vojnici u kratkim, dobro izglancanim čizmama, izgleda još gore. Njemački vojnik, dobro instruiran, kao da se trudi da bude dostojan okupator.

Sjećam se kako je Pariz prije nekoliko godina vrio mladošću. Mladi su se grlili i ljubili na ulicama ne zazirući ni od koga. Sada, kao da je mladost uvela, ljubav zamrla. Nigdje da primjetim bar jedan par kako se grli i ljubi. Danima sam se trudio da otkrijem bar neki trag predratnog života mladih. Uzalud. Šta sve ne može da zgazi njemačka čizma! Dokad će to trajati? U Evropi nigdje nijednog fronta. Sve su oči uprte u Veliku Britaniju, koja, u mukama, gotovo izdiše. Samo vjerovanje da nijedan okupator nije vječan, da će se probuditi snage koje će srušiti fašizam, ostaje kao jedina nada. A gdje su te snage danas? Gotovo da je ovo besmisleno pitanje. Od Gibraltara do sovjetske granice, od La-manša do Bosfora prostire se fašizam. Misleći glavom običnog borca, kome je strategija tuđa, na pomolu nema perspektive. Svoje vjerovanje u snagu radničke klase Njemačke pokopao sam još u Španiji. Neću da kažem da mi nije padala misao na Sovjetski Savez, ali on je u prijateljstvu sa Njemačkom; na Ameriku, a ona je daleko i nije u ratu.

Davno sam izabrao stranu za koju se borim, radi koje živim i pokušavam da se probijem do svog ognjišta. Tamo će mi, nadam se, biti vraćena puška koju su mi Francuzi uzeli na špansko-francuskoj granici prilikom povlačenja. Ne zato što volim oružje, nisam zbog njega išao u Španiju, već što volim slobodu. A dok se do nje može doći samo oružanom borbom, puška mora ostati najbliži drug.

Koliko li je samo udaljena Jugoslavija? Bojim se da sam još uvijek daleko od nje. Šta li se tamo dešava? Tek što je okupirana i raskomadana. Utoliko nas više privlači. Da nam je što prije da preskočimo ovu Francusku, da se iz nje izvučemo, onda Njemačku i, tu smo!

Lazo je, uz pomoć svojih saradnika u Parizu, dobro obaviješten. Pokazao nam je jednu veliku zgradu u koju ljudi ulaze što silom, što dobrovoljno, nešto i pod pratnjom vojske. Gledamo dugačke kolone kako ulaze unutra. I nas četvorica tu treba da se prijavimo kao nezaposleni, radi odlaska na rad u Njemačku. Treba da se predstavimo kao da smo iz Hrvatske. Novoimenovana Pavelićeva takozvana NDH izbila je u očima Nijemaca u prvi plan Hitlerovih prijatelja. Ta se okolnost mora iskoristiti. S velikom zebnjom očekujemo susret s tom palačom rada, valjda i po stoti put sva četvorica ponavljamo kako nikako ne smijemo ničim otkriti svoje španske tragove.

Za tih dvadesetak dana, koliko smo proveli kod Laže, dobro smo se oporavili i okrijepili. Pariz smo više upoznali nego što bismo za šest mjeseci legalnog života u njemu. Gdje čovjeka koji se krije ne donesu noge!

Napokon, dođe i vrijeme da pokušamo i zagazimo u staro njemačko carstvo. Stali smo pred onu palatu gdje gmižu neprekidne kolone radi odlaska u Njemačku. Valjda ti ljudi imaju neko zanimanje. Za njih neće biti teško naći posla. I za naše drugove Lenca i Jakovca ne bi smjelo biti teškoća. I u ratu i u miru, za drvosječe se sjekira može naći. A Branko i ja - prave golje, studenti, filozofi. Početnici. Šta da kažemo da znamo raditi? Šta da kažemo ako nas budu ispitivali gdje smo radili? Manuelni radnici. Dobar odgovor. Ostali bez posla i želimo na rad u Njemačku. A šta odgovoriti na brojna unakrsna pitanja kad nas zaokupe? To nam zadaje grdnu glavobolju. Šta pokazati kad nam zatraže dokumenta? Zbilja, može nam se desiti da nas odmah strpaju u zatvor, ili u koncentracioni logor.

Konačno se priključismo jednoj dugačkoj koloni koja se dosta brzo kreće naprijed. Podsjeća me na veliku rijeku koja neprekidno teče. Iza širokih vrata hale ona se raščlanjuje, račva, brazda i u ogromnoj hali zamire.

Nakon čas, čas i po, i mi prođosmo kroz ta vrata, Pred nama se pružila prostrana hala sa stotinama, bar mi se tako čini, rasutih stolova. Za svakim stolom po dva uniformisana čovjeka, a pred svakim od njih po koji red pristupnika za rad u Njemačkoj. Mi idemo zajedno i mjer-kamo. Biramo za koji sto da se opredijelimo. Za jednim su dva postarija čovjeka; jedan od njih, s dvorepom bradom, govori ruski. Odlučismo se za njega. Strah nas razdire od ishoda ovoga susreta od kojeg zavisi da li idemo u zatvor ili u Jugoslaviju.

- Šta hoćete - upita bradati oficir pristojnim tonom.

- Htjeli bismo na rad u Njemačku - odgovorismo u jedan glas.

- Odakle ste?

- Iz Hrvatske.

On poče da nas mjerka i zagleda malo klimajući glavom, kao trgovac kad kupuje stoku.

- Možete li raditi na visini od pedeset metara?

- Možemo - ču se odgovor.

Ja se uzdržah. Prvi put kao da sam shvatio da ove stvari oko odlaska u Njemačku izgledaju mnogo jednostavnije nego što sam zamišljao. Svima nam laknu kad bradati oficir poče da upisuje naša imena u neke formulare i rubrike. Ja sam bio četvrti po redu.

- Vaše ime? - upita.

Rekoh mu pravo ime i prezime koje upisa pored naziva neke firme i nekog grada. Svu četvoricu rasporedi u različita mjesta.

- Oprostite - rekoh - ja ne mogu raditi na visini od pedeset metara.

- A na deset metara?

- Ni na pet, hoće ponekad da me uhvati vrtoglavica. - Zar da poslije Španije i logora izgubim glavu na nekoj njemačkoj tvrđavi! To bi bila ponižavajuća smrt. - Ne mogu nikako - ponovih.

- Dobro - oficir će - pa, zapravo, šta vi znate da radite?

- Šta znam - počeh da zamuckujem - pa, eto, ja sam vježbao na strugu kao pomoćni radnik.

On se slatko nasmija:

- Vi strug nikad niste ni vidjeli. Otkud pomoćni radnik na strugu.

Gadno sam se zapetljao. Stvarno, nikada strug nisam vidio, ali sam mislio da je to mašina za nekoliko radnika.

- Ali, ali - počeh ušeprtljano - volio bih da naučim na strugu.

- Vaše zanimanje?

- Student.

- Čega?

- Mašinstva - slagali debelo. Ja tek započeo čistu filozofiju.

- Dobro kad želite da naučite raditi na drebanku, Rajh će vam to omogućiti. Piši - reče onom drugom uniformisanom čovjeku: -Emil Boš, optička industrija u Ratenovu. Dva mjeseca u šegrtsku školu, a onda u fabriku, u proizvodnju. Sad potpišite ugovor na godinu dana, koliko ste obavezni da radite u Njemačkoj.

Moji drugovi kao da tek sad shvatiše da sam ja maltene izvukao premiju, a da oni, sa onolike visine, mogu, zbilja, da izgube glave. Nisko radno mjesto, pri zemlji, kao da ih je pozivalo da se i sami spuste s tolike visine. Počeše, kao da se kolebaju, da li da idu na rad u Njemačku. Odjednom se oni »uplašiše« visine i vrtoglavice. I, bez velikih molbi, vješti trgovac ljudima ispunio im je želju spuštajući ih jednog po jednog na zemlju. Osjetivši slabost bradonje, Spasić ga zamoli da i njemu omogući rad na strugu i to, ako može, sa mnom. I tome bi udovoljeno, na njegovo i na moje zadovoljstvo. Znači, bićemo zajedno. Gorani Ivan Le-nac i Martin Jakovac određeni su da budu isto zajedno. Složna četvorka pocijepa se na dva dijela.

Sve se završi bolje no što smo očekivali. Oficire nije zanimalo ni gdje smo bili, ni šta smo radili, ni kako smo ostali bez posla i ličnih isprava. Glavno je da smo fizički sposobni za neki posao. Za kakav -ni to ih nije zanimalo. Onoga ko ne zna ništa da radi, kao nas dvojica, Nijemci će naučiti i uklopiti u svoju mašineriju. Doučiće onoga ko nešto zna. Za Nijemca, kako izgleda, nema čovjeka izgubljenog za rad.

Masa ljudi odlazila je tih dana iz Pariza na rad u Njemačku. Dobija se utisak da se Pariz preseljava nekud daleko na sjever. Vozovi idu jedan za drugim, u gustim ešelonima, po nekakvom naročitom voznom redu. Od polaska našeg voza dijeli nas još dvadeset četiri časa. S Len-com i Martinom, čiji je voz odlazio nešto ranije, oprostismo se čvrstim zagrljajem i uz želju da se što prije sretnemo u Jugoslaviji, na našem frontu, u koji smo instinktivno vjerovali iako nismo znali šta se sprema u zemlji.

Prije polaska na željezničku stanicu, oprostili smo se sa Lazom, Mimi i Nadin. Da li je i ovo posljednji rastanak? Mnogo sam ih imao posljednjih. Ovaj, na sreću, to nije bio.

Proći će više godina od tih pariških dana dok nisam doznao da je rat preživjela, pored Lazove žene Ninet, i njena prijateljica Nadin Ružo. Odmah sam joj napisao pismo sa izrazima duboke zahvalnosti za ono što je učinila za nas Jugoslovene. Ubrzo sam dobio njen odgovor, iz kojeg ću navesti nekoliko rečenica:

»Ko kome da zahvaljuje, ja vama ili vi meni? Svakako ja vama. Zahvaljujući vama Jugoslovenima, postala sam komunista. Ne zaboravite da sam ja iz bogate francuske porodice. Utoliko je moja zahvalnost vama veća«.

U srcu Trećeg Rajha

I nas dvojica smo konačno u vozu, punom Francuza i Francuskinja. Nikad prije, ni u Španiji, nisam vidio toliko uplakanih lica kao ovoga puta. Ridaju i oni u vozu, i oni na peronima, kao da se zanavijek rastavljaju i od Pariza, i od svoje zemlje i od svojih najbližih. S piskom lokomotive, razleže se pravi krik. Nas dvojica sjedjeli smo s lijeve strane u vagonu. Ne skidamo pogled s Pariza, koji polako ostaje za nama. Onda smo ustali i još dugo gledali Ajfelovu kulu, sve dok njeni obrisi nisu iščezli u sutonu našeg vida. Tuga nam je obavijala srce.

Prolazili smo kroz mnoge gradove i velika industrijska naselja. Sve je u nekom mahnitom pogonu i zamahu. Njemačka treperi u svjetlosti. Njeno nebo kao da je neprikosnoveno, imuno na ma čiju avijaciju. Kao da čika čitav svijet. I, tako, nekih tridesetak časova kroz zahuktalu Njemačku, dok se konačno pred nama ne ukaza željeznička stanica sa natpisom »Ratenov«. Tu, osim nas dvojice, izađe još desetak radnika.

Smješteni smo u barake u kojima se nalazilo po nekoliko redova kreveta na sprat. Stanari naše barake su najvećim dijelom Francuzi i Česi. Preko puta, na pedesetak metara od nas, počinje logor s barakama nanizanim u nekoliko redova. Tu su Poljaci. Veoma brzo mogli smo se uvjeriti da mi uživamo privilegovan položaj u odnosu na njih. Naša naseobina baraka ne smatra se logorom, što stvarno i nije, ali ona poljska jest koncentracioni logor, mada lakše vrste. U njemu je surov režim. Pored obaveznih čestih postrojavanja, stalnih prozivki, odvođenja na rad u stroju, na njih često nasrću esesovci, udaraju ih, maltretiraju, poniža-vaju. Svaki Poljak, bilo muškarac ili žena, obilježen je na lijevoj strani revera velikim slovom »P«, kako bi se izdaleka uočavao. Oni, po pravilu, ne smiju ni s kim da druguju osim među sobom. Usudi li se neko od njih da skine »P« sa sakoa, da bi se malo iskrao i prošetao, teško njemu ako ga uhvate.

Izgleda da u Njemačkoj svako može nekako da se provlači, da životari između zatvora i slobode, ukoliko nije Jevrejin, Poljak ili Srbin. Najteže je Jevrejima. Njima je izrečena smrtna presuda i prijeti im potpuno istrebljenje. U poređenju sa njima, Poljaci i Srbi su u mnogo povoljnijem položaju. Poljaka i Srbina, ipak, rijetko će neko, recimo, ubiti na ulici bez ikakve presude.

Odmah po dolasku u Ratenov, počelo je Brankovo i moje »školovanje« u šegrtskoj školi. Prije nego što ćemo ići u radionicu, osjećali smo se veoma neprijatno misleći da ćemo upasti među djecu. Ali, među stotinak polaznika, isključivo stranaca, od kojih nekoliko bjelogardejaca, mi smo bili gotovo najmlađi. Šegrti su imali od dvadeset do šezdeset godina. U drugom dijelu zgrade nalazila se šegrtska škola koju su pohađala njemačka djeca.

U našoj radionici nalaze se mnogi alati i sprave: mengele, turpije, razni zavrtnji, brusilice, pa strugovi, glodalice i razne mašine, u koje se ništa podbogom ne razumijemo. Zidovi naročito privlače pažnju. Po njima su ogromni plakati sa velikim naslovom: »Pažnja, pažnja, špijuni!« Ispod su naslikana dva Nijemca kako idu ulicom i razgovaraju, a iza njih ogromno ljudsko uvo stranca koje ih prisluškuje. Ovo je stvarno

dobra opomena i za nas dvojicu, kako bismo vodili računa šta pričamo, jer smo sigurni da tu ima dosta napetih ušiju njemačkog porijekla.

Na čelu naše grupe je neki četrdesetogodišnji majstor. Nijemac, koji mora da nas nauči zanatu. Brzo prelazimo osnovnu obuku sa najprimitivnijim alatima. Nakon petnaestak dana, zaposjeli smo strug. Tu su već prvi crteži i komadi aluminijuma, od kojeg treba napraviti neki prost predmet. Prvi put u svom životu da nešto sam stvorim. Majstor je jako zadovoljan, iako te moje prve »tvorevine« baca u koš. Ali iz dana u dan, pod njegovom kontrolom i pomoći, mi izrađujemo, neke sve uspjelije dijelove. Kako je krenulo, za koji mjesec osposobićemo se da izrađujemo korisne predmete. A nastavimo li ovako, evo nas brzo u fabrici.

Teče i plata. Svakih nedelju dana primamo zaradu. Na hranu se, naročito poslije logora, ne možemo potužiti. Krompira ima u izobilju. Nas dvojica smo se oslonili na jednu prodavnicu koju vodi neka mlada Njemica. S njom smo se ubrzo upoznali i često prijateljski razgovaramo. Prema nama se odnosi prijateljski, ljubazno i blagonaklono. Već kroz nekoliko dana, dok je svima drugima mjerila sve na gram, nije se više osvrtala na tačkice nas dvojice. Bilo da kupujemo salamu, slaninu, sir, šećer, jaja ili nešto drugo, davala nam je i duplo i troduplo više nego što nam je pripadalo. Kako smo pridobili tolike njene simpatije, ostaće nam uvijek nejasno.

Sredinom maja 1941. godine ništa se naročito u svijetu ne zbiva. Nijemci trijumfuju nakon pobjeda. Ulicom maršuju djeca, omladina, starci. Hiljade kukastih krstova i zastava po rukavima, po balkonima, prozorima, krovovima. Kad krene ulicom okićena povorka, dobija se utisak da će se pretvoriti u nabujalu rijeku i sve preplaviti. U vojničkoj pjesmi, u razgovoru običnih građana, čuje se na svakom koraku kako treba osvojiti još Rusiju. »Još Rusija, još Rusija«, narasta iz dana u dan i pretvara se u zapovijest nacije. To bi im još trebalo, pa da slome zube! Ne vjerujemo da će se Hitler odlučiti na to. Svakodnevno gledamo željezničke ešelone natovarene tenkovima, topovima i raznim oružjem kako kuljaju nekud na sjever. To nas mnogo ne uznemirava. Vojska je vojska, kad ne ratuje mora nečim da se bavi. Uostalom, Njemačka i SSSR vezani su paktom o prijateljstvu i nenapadanju u trajanju od deset godina.

Ipak, u maju, ima ponešto da se pročita u novinama. Jedna od najtragičnijih vijesti koje sam čitao na naslovnim stranicama bila je kako je stvorena kraljevina Crna Gora. U podnaslovu stajalo je nešto sitnijim slovima: »Narod crnih brda ponovo je slobodan«. Zbilja, čovjek ne zna kako da se ponaša: da li da očajava, plače ili da lakrdija. Ali, da nismo u odnosu na Poljake u privilegovanom položaju, pošto se vodimo kao da smo iz Hrvatske, sad bismo se mogli predstavljati kao Crnogorci. Nađe li se neki Crnogorac u Njemačkoj, njega će već početi da smatraju prijateljem Rajha.

Jednog dana grmi ulica; radio i sva sredstva informisanja javljaju da je potopljen najveći engleski bojni brod »Hud«. Kakvo je to slavlje! Uniformisane kolone sa kukastim krstovima prosto se valjaju. Podrhtava zemlja od marševa, talambasa i slavlja. Njemački »natčovjek« propi-nje se do nebesa. Pitam se gdje je ta čuvena njemačka radnička klasa, gdje je ta Njemačka - kolijevka velikih revolucionarnih ideja i zbivanja? Gdje su, makar i samo tragovi, njemačke komunističke partije? Je li,

zbilja, zatrta u korijenu? Pretražujem okom po zidovima i omeđinama neću li naići na kakav ostatak parole ispisane rukom komuniste. Pro-nađoh, najzad, na jednom starom, zabačenom zidu tri velika izblijedjela slova KPD. Sigurno su napisana prije desetak godina. I to je sve.

U jeku slavlja, provuče se glas da je potopljen ponos njemačke mornarice, bojni brod »Bizmark«. Osveta za »Huda«. Ali Nijemcima to ne ulazi u glavu. Glavno je da je potopljen »Hud«. »Bizmark«, valjda, nije velika cijena. Potapanje »Bizmarka« ozari naša srca. I na licima stranih radnika osjeća se radost, prikrivena, pa ipak dovoljno rječita.

- Jesi li čuo za »Bizmarka«? - pripitah jednog Čeha.

- Pa, ko nije čuo za Bizmarka, molim te. Veliki Nijemac. Veliki državnik.

- Ne pitam te za njega već za ovoga što se utopio.

- Nisam znao da ima nasljednika. Kako to da mu se desi? Neka mu je pokoj duši - Čeh će.

- Ti me praviš budalom.

- Ako sam nisi, teško te iko može napraviti. Ja nisam u školi na času istorije, ne polažem za ocjenu. Ja samo znam za blagopočivšeg starog Bizmarka. 0 njegovim nasljednicima ništa nisam čuo.

- I ne znaš da je potonuo »Bizmark«.

- Nisam znao ni da postoji taj tvoj Bizmark, a kamoli da ne zna da pliva.

Čeh me gleda plemenitim i radosnim pogledom, ali ne napušta svog Švejka, kao da je htio da mi kaže kolika sam budala kad zaboravljam gdje se nalazim. Ovaj razgovor sa njim o potapanju »Bizmarka« dosta mi je pomogao da prikrivam svoja zadovoljstva kad Nijemcima ponegdje ne ide od ruke.

Ali ko od Poljaka može igrati Švejka? Ovi samo što ne urliču od radosti! Podsjećaju me na Poljake iz internacionalnih brigada u Španiji. Za njih postoji samo otvorena borba. Znaju da će ovdje dobiti batine, da će biti žestoko kažnjeni, ali javno ispoljavaju radost nad »mrtvim« »Bizmarkom«. Još u Španiji smo se mi, Jugosloveni, često divili Poljacima. Upamtili smo ih kao najponosniju i najhrabriju nacionalnu grupu koja je došla da se bori na tlu Republike. I ranije, kao i sada, kad upo-ređujem ljude, na srcu mi leži da kažem: pošten kao Poljak, čovjek kao Poljak, stabilan kao Poljak, uporan kao Poljak, drug kao Poljak, hrabar kao Poljak. Imati Poljaka za prijatelja, prava je čast. Branko i ja smo se ovdje, za samo nekoliko dana sa mnogima od njih združili i sprijateljili. Naravno, nikome ne odajemo svoju partijsku boju, ali sam uvjeren da bi, i da smo im rekli kako smo se borili u Španiji, ta tajna bila sačuvana kao da smo je šapnuli zemlji.

Ne bih bio u koži onoga koga Poljak mrzi. Njegova mržnja prema Nijemcima čini se da je praistorijska. Za njega je Nijemac samo Nijemac. Opteretila je Poljake istorija, zla sudbina njihove zemlje. A oni ne žele ništa da zaboravljaju.

Nas dvojica smo pokušali da među njemačkim radnicima nađemo

nekog naprednog čovjeka, jer se ne mirimo s tim da je Hitleru uspjelo

v da uništi sve što je progresivno, da ubije svaku klicu napredne misli.

Ubrzo smo se sprijateljili s jednim njemačkim radnikom koji nam se

mnogo dopadao; ostavljao je utisak da je sačuvao radničku dušu, duboko zapretanu u sebi. Razgovarali smo o svemu i svačemu sem o politici. Naravno, nas dvojicu je u razgovoru dosta ograničavao njemački jezik, ali mi se čini da to nije prepreka za razumijevanje. Nijemac ničim nije pokazivao da pripada onoj ogromnoj većini svojih sunarodnika čija zla krv plavi Evropom i sije smrt na svakom koraku. On nam je bio i od izvjesne pomoći. Kao pušač, teško sam mogao da kupim cigarete. Imao sam za njemačku sredinu isuviše crnu kosu, koja me je odmah odavala kao stranca. Kad god bih se pojavio na trafici i zatražio cigarete, otkrije li trafikant da nisam Nijemac, cigareta za mene ne bi bilo. Zato je, često, ovaj naš drug Nijemac, inače plav, stajao u red i kupovao mi po nekoliko cigareta, koliko se odjednom moglo kupiti.

Jednoga dana, evo našeg prijatelja sa malim poklonom u ruci koji mi pruži uz nekoliko skromnih riječi. To me, u početku, zaista dirnu. Otvorio sam paketić pred njim, i iz njega izvadio četiri kutije »Drave«, one prave, predratne! Zbunjen sam i ošamućen. »Drava«. Pogleđujem ga upitno. A on mi se raspriča kako je bio u napadu na Jugoslaviju i otuda donio mnogo stvari. Iako nije pušač, kaže, nisu naodmet ni cigarete. Sve džabe. Smučilo mi se. Ovo mi teže pade nego da se preda mnom isprsio neprijatelj sa španskog fronta. Zahvalih se Nijemcu, iako mi je srce pucalo od bola. Onda mi ispriča još kako je poslije Jugoslavije demobi-lisan i da nikad više ne bi želio nositi pušku. To mi opet malo povrati povjerenje u njega. Učini mi se kao da se izvinjava, kao da je osjetio šta se kuva u meni. Zvao se Kurt.

Koncem maja pronese se glas da je izbio rat između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Trčimo po gradu i osluškujemo ispod zvučnika, kupujemo novine, ali o ratu ni riječi. Kakve su to glupe šale? Kome su potrebne takve glasine? Možda to, stvarno, pomislio sam, pronosi neka od naprednih snaga da bi unijela pometnju i demoralizaciju među Hit-lerove sljedbenike. A možda to njemačkoj soldateski i odgovara, možda to ona i sama ubacuje da bi pokazala kako joj ni more nije do koljena.

Još prije takvog glasa o ratu sa Sovjetima, a poslije i više, stalno se čulo: »Još Rusija«, »Još Rusija«. Nisam tada mogao da shvatim da bi iko na svijetu, pa bio to i ludi Hitler, smio da udari na zemlju socijalizma.

Desetak dana po dolasku u Njemačku, javili smo se Lazu u Pariz i s njim uspostavili vezu. Bili smo dužni, zaradimo li neku paru, da mu nešto pošaljemo, da pomognemo prihvat drugih bjegunaca, ali je za to bilo još rano. Pomoću njega smo dobili adrese nekoliko naših drugova rasutih po Njemačkoj. A njima je Lazo poslao naše. Tako nam je omogućeno da se među sobom povezujemo i da započnemo pripreme za bjekstvo u zemlju. Samo, neko bi morao da preuzme na sebe organizaciju, da uspostavi kanal do Jugoslavije. Svaki čas očekujemo vijesti od tog nekog da je sve spremno i da treba da krenemo. Upravo zato ono malo zarade, koju svakih sedam dana primamo kao šegrti, moramo dobro da čuvamo. Trebaće za voz, a možda i za nekog vodiča poput onoga u Francuskoj.

Najviše se družimo sa Poljacima. Među njima smo stekli mnogo istinskih prijatelja. Pojedini su se često znali osmjeliti i skinuti slovo »P«

sa revera, kako bismo mogli zajedno u grad ili nekud u šetnju. Bio je to veliki rizik i za njih i za nas. Jednoga dana sam, tako, prošetao sa jednom mladom Poljakinjom, kojoj je moglo biti ne više od osamnaest godina. Poslije šetnje sjeli smo na klupu, nedaleko od baraka, i razgovarali. Čavrljali smo ljubazno, ona poljski, a ja na našem jeziku, ali kad pričamo sporo i razgovjetno dobro se sporazumijevamo. Dan je bio vruć, pa sam skinuo sako i objesio ga na njenu stranu klupe, kako bi je bar malo zaštitio od sunca. Tu smo ostali u prijatnom razgovoru sve do sumraka. Na rastanku, ona mi se mnogo zahvaljivala, molila me da joj oprostim. Nikako nisam mogao da shvatim zašto me toliko moli za nekakvo praštanje. Ništa ružno nije učinila. Rukujući se, pri odlasku, reče mi kako će te noći pobjeći i da se sigurno više nikada nećemo vidjeti. Opet je tražila oproštenje.

Dok sam se vraćao u svoju baraku mnogo sam mislio o tome, ali nisam nalazio nikakvo objašnjenje. Stvar će mi biti jasnija tek nešto kasnije, kad sam stavio ruku u džep sakoa. Moga novčanika, u kome sam imao pedesetak maraka, više nije bilo. Opraštam joj po hiljadu puta, pomislio sam, ako pobjegne, ako joj moj novac bude od ikakve pomoći. Ipak, bilo mi je krivo što mi ga nije zatražila. Za bjekstvo bih joj dao isto onoliko koliko je i sama uzela.

Sjutradan djevojke više nije bilo; pobjegla je, rekli su mi Poljaci. Hoću da vjerujem da je njeno bjekstvo uspjelo, da su joj moje marke bile od pomoći. Dobro je što čovjek često ne zna kakva je bila sudbina njegovih brojnih prijatelja, što živi u nadi da ih stalno sreća prati. To sam i ja želio ovoj mladoj i hrabroj Poljakinji. Nikad neću smatrati da mi je ukrala novčanik. Jer, valjda nikada u životu moj novac neće biti korisnije utrošen ukoliko je njeno bjekstvo uspjelo. Možda je tih mojih pedesetak maraka odigralo neku ulogu kao dio vozne karte, za prevoz nekakvim automobilom, ili da nekog potplati na seoskim raskrsnicama.

Opet je, početkom juna, data lažna uzbuna o ratu sa Sovjetskim Savezom. Ova je još gromoglasnija. Ona preletje kao uragan u ionako grlatoj propagandi, ali se isto tako brzo smiri. Opet nema rata. I opet pre-biram koliko zemalja nadvladaše Nijemci. Pa, ipak, čovjek ne može da se ne pita otkuda takvi glasovi.

Vozovi, i dalje puni ratne opreme i naoružanja, zloslutno hrle na istok. Hoće li tehnika zagrmjeti? Nagovještava li nešto ono neprestano: »Još Rusija«, »Još Rusija«? Potiče li ta parola samo iz glave pomahni-talog njemačkog vojnika? Nju izgovara i radnik, i žena, i dijete, svako! Mnogi znaci vidno ukazuju na novi rat, iako im čovjek ne može vjerovati. Ja ne strepim za Sovjete. Uvjeren sam u njihovu snagu. Znam šta piše u njihovom ustavu. Rat se može voditi samo na tuđoj teritoriji, a nikako na sovjetskoj. Zar je moguće posumnjati u to? Tada bih bio je-retik, čovjek koga bi savjest duboko grizla. Takne li Nijemac Rusa, uvjeren sam da će se brzo sresti sa crven oarmejcima. Ne, ne, Hitler nije toliko lud!

Petnaestak dana kasnije, bila je nedjelja, do naših baraka opet dopre vijest da je izbio rat između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Na ovakve glasine ni nas dvojica, niti iko od toliko stranih radnika nije obraćao pažnju; to je već treća ili četvrta »bomba« u posljednjih mjesec dana.

Ali, ovoga puta ne naprazno. Čim smo izišli na ulicu, mogli smo se uvjeravati da to nije »patka«. Novine su, krupnim naslovima, potvrđivale tu vijest. Stotine zvučnika grmjelo je ulicama. Gebels, Hitler i ostale glavešine, drekavim glasom, prijete komunizmu i obećavaju pobjedu za nekoliko sedmica. Ulica se pretvorila u uvo. Da nije zvučnika, čovjek bi rekao da to rlisu oni Nijemci od juče. Svuda muk i pokunjenost. Stariji diskretno vrte glavom: Nijemci ne vole dva fronta. Dva fronta ih opominju na poraz- Možda je te nedelje, 22. juna 1941. godine, ta misao prisutnija kod njemačkog čovjeka nego ikad ranije.

Sad nam je bilo jasno otkuda su poticale one prethodne lažne uzbune i čemu su bile namijenjene. Trebalo je takvim načinom psihološki pripremiti naciju.

Ali, nakon nekoliko dana, Nijemci podižu glave. Vijesti sa Istočnog fronta su zapfepašćujuće. Radio i novine grme o napredovanju njemačkih oklopnih divizija na desetine, pa i na koju stotinu kilometara dnevno. Pada grad za gradom. Na redu su Kijev, Minsk, Smolensk, Lenjin-grad. Za osarfi dana mora pasti i Moskva. Svaki Nijemac, pa i onaj koji je 22. juna išao pokunjene glave, u to je čvrsto uvjeren. Nas dvojica mislimo da je sve to laž. Ni štampa, ni radio ne mogu nas uvjeriti da Nijemci tako bfzo napreduju. Ali, Nijemci nam to dokazuju neoborivim svjedočanstvima. Kao prije izvjesnog vremena kad su vozovi, puni ratnog materijala, išli na istok, sad ih vidimo na stotine kako jure na zapad puni ratnih zarobljenika. Istina je pred očima, ali čovjek neće da joj vjeruje. Jednog dana pošao sam na željezničku stanicu da izbliže pogledam vozove. Ali se peronu nije moglo ni pristupiti od silne mase raskrvav-ljenih, izranjavljenih, bosih, poderanih, gotovo izbezumljenih crvenoar-mejaca, koji su ležali kao snoplja po svim pločnicima na stanici i oko nje. Strašan je to susret sa Crvenom armijom. Čovjek je valjda najgluplji kad ni činjenice ne priznaje kao dokaze; ni sve ovo ne može da me uvjeri u stvarnost.

Gledajući svojim očima tu jadnu vojsku, sjetih se velikih procesa sovjetskim maršalima i revolucionarima od 1937. do 1939. godine. Još u koncentracionom logoru čitao sam stenografske bilješke sa tih procesa i vjerovao im bez ikakvih ograda, kao i svi drugi. Dok sada stojim na željezničkoj stanici Ratenov, mislim na mogućnost da je posrijedi opet neka izdaja, poput onih sa tih velikih procesa. Tako je rasuđivala moja nezrela pamet, kojoj će biti potrebno još dosta vremena da moj revolucionarni romantizam potisne životnom stvarnošću. Baš ništa nisam znao do da vjerujem. Možda je to vjera za mnoge od nas, tada, i bila najjače oružje. Zar posumnjati u staljinsku istinu? Kome bi to moglo biti i u podsvijesti!

Branko i J^a smo zaključili da moramo sa svoje strane i da se, na neki način, uključimo u borbu i ovdje, na njemačkom tlu. Rečeno-uči-njeno. Nećemo proizvesti nijedan ispravan dio, jer je to grijeh, neposredna pomoć Njemačkoj. Mi moramo sabotirati. To je jedini način borbe dok ne pobjegnemo. Već obojica uspješno izrađujemo po neki dio, tačno po crtežu. Svi su oni od tvrdog aluminijuma. Kad neki dio napravimo ispra^vno, onda ga duboko, kao greškom, zarežemo čeličnim re-začem i sve pokvarimo. Našeg majstora to ni najmanje ne uznemirava. On ga baci u k°š i na tome se sve završi.

Na mom strugu, već modernom, ima mnogo dugmadi za prebacivanje u različite brzine okretanja, kako naprijed tako i unazad. Ali pri svakom mijenjanju smjera kretanja, mašina prvo mora da se isključi i potpuno umiri. A šta, pitam se, ako ja tako ne postupim, nego je, recimo, uključim na najveću brzinu unaprijed, pa onda uprem dugme da se okreće najvećom brzinom unatrag? Mora da će se desiti neko čudo. Osvrnem se dobro oko sebe i tako uradim. Osjetih veliku tresku po zidovima, sve mašine stadoše i u velikoj radionici nesta svjetla. Malo sam uplašen, ali i ushićen. Sabotaža je uspjela. Neka sad opravljaju. Pogle-dujem se sa Brankom. Gledam, kao nedužan, ostale radnike. Uto uđe i majstor. On hladnokrvno uze jedne ljestve, promijeni neki osigurač i sve proradi kao i prije. O, moje li sabotaže! Od velike zamisli, ostade jad. Kad sam to učinio i drugi put, majstor mi priprijeti prstom. Nisam ni primijetio da je na njegovom mjestu, dok je bio napolju, sjedilo jedno dijete od desetak godina, koje ga je obavijestilo. Međutim, kako je Branku uspjelo da slomi glavu frez-mašine, nikako ne mogu da razumijem. Mislio sam da je to nemoguće izvesti sa nekoliko udaraca teškim maljem po njoj. Sreća što se to meni nije desilo jer me je majstor već držao na oku. Branka je gledao sa simpatijama, blagonaklono. Poslije smo se dogovorili da ovakve gluposti više ne činimo, jer nećemo mnogo nauditi Rajhu, već da gledamo kako što prije da od struga strugnemo, što nam je i jedini zadatak.

Koncem jula, ne sjećam se tačno datuma, stiže na moju adresu dopisna karta od Mirka Kovačevića, moga rođaka, pariškog studenta i proslavljenog komandira protivtenkovske baterije na španskom frontu. Mirko, republikanski oficir, već kao dvadesetogodišnjak spadao je u užu grupu najpoznatijih Jugoslovena u Španiji. Još tako mlad istakao se hrabrošću i umješnošću u upravljanju artiljerijskom vatrom. O njegovim podvizima govorilo se i među interbrigadistima i među španskim borcima.

On je do moje adrese došao preko Laza Udovičkog iz Pariza. Bila je napisana njemačkim jezikom »Mein liber Bruder«, sjećam se početka. Ispod je tekst dirljiv, do ganuća. Kaže kako je došao na rad u Njemačku i da su mu mama i tata dali u amanet da me pronađe, da se zajedno slikamo i da im pošaljemo fotografiju. Mirko se izvinjava što ne može, zbog posla, da dođe kod mene, jer ne bi ni valjalo da traži odsustvo kad je tek počeo da radi. Kaže da meni, možda, posao dozvoljava da se obratim svojim pretpostavljenima za odsustvo bar od jednog dana, kako bih došao do njega.

Naoko naivno pismo, a za ljude u ilegali - najsadržajnije. Spominjanjem oca i majke, jasno se govorilo da je uspostavio vezu sa Partijom u zemlji, da je na pomolu treća etapa našeg bjekstva.

Branko i ja odmah smo otišli kod majstora da ga zamolimo da nas pusti jedan dan da se vidimo sa mojim bratom. On pročita kartu, pogleda nas pitomo i pozva da pođemo sa njim do direktora škole. Direktor, jedan sedamdesetogodišnjak, toplog izraza lica, uze kartu i polako poče da je čita. Prije nego će doći do kraja, navukoše mu se suze na oči. A što se nas tiče, držali smo se presamićeno, valjda bi nam mogao pozavidjeti svaki glumac.

- Možete odmah ići. Kakvo toplo pismo. Kakav njemački jezik -reče, pružajući nam propusnice koje sam ispuni i potpisa.

Nismo oklijevali. Namučili smo se dok smo otkrili gdje se nalazi Bi-terfeld. Udaljen je više stotina kilometara, a, uz to, moramo presjedati na jednoj usputnoj željezničkoj stanici. Novaca smo imali da kupimo karte za voz, od čijeg nas polaska dijeli nekoliko časova.

Koristeći se ovolikim vremenom, riješismo da svratimo u prodav-nicu do naše prijateljice Njemice. Red bi bio da ponesemo neke poklone, ako ona bude, kao do sada, blakonaklona prema nama. Imali smo još nešto malo tačkica za neke sitnice. Kad smo ušli, kod nje nikog nije bilo. A pred njom, na tezgi, stajao je veliki komad barene šunke - imao je bar dva kilograma. Mi kao od šale rekosmo da bismo upravo to htjeli da kupimo. Bez razmišljanja, djevojka nam spakova i dade. Platismo i odosmo preko vrata gotovo ne vjerujući da takvo blago imamo u rukama. Na trenutak smo se i kolebali da li da nosimo cio komad, ili da zadržimo malo i za sebe. Odrezali smo samo po parče i odmah pojeli.

Do Biterfelda smo išli brzim vozom i bez teškoća pronašli traženu adresu. Prije nego ćemo ugledati Mirka, čujemo njegov glas odnekud od baraka. On i Vlado Ćetković trčali su nam u susret i galamili. Grlimo se, ljubimo, stišćemo oko pasa, podižemo jedan drugog uvis od sreće. To ponavljamo po nekoliko puta.

Kad smo ušli u njihovu baraku, izvukosmo poklon. Oni ostase zapanjeni. Otkad su otišli u Španiju tako nešto nisu ni vidjeli, a kamoli probali. Mi smo im rekli da ni ubuduće tako nešto neće vidjeti kad nemaju veze sa njemačkim ženama. Morali smo naširoko da im pričamo kako se mi snabdijevamo i kakve privilegije uživamo kod prodavačice namirnica kojoj se, sigurno, nikad nećemo odužiti. Taj dug i žaljenje što je nikad više nisam vidio i što joj se neću zahvaliti, osjećam i danas.

Za razgovor o najvažnijoj stvari izišli smo napolje. Oni su nam rekli da je uspostavljena partijska veza sa Zagrebom i »kanal« za naše bjek-stvo. »Kanal« je već isproban. Njime je prošlo desetak drugova koji su bili veoma ugroženi, i sada se nalaze u zemlji, a možda i u partizanima. Mirko i Vlado, u grupi sa još nekim Špancima, spremaju se za iduću subotu. Termin im je određen. Zborno mjesto za sve bjegunce je lajp-ciška željeznička stanica. Odatle ih uzima pod svoju komandu Vjećeslav Cvetko Flores, koji sve konce ove složene organizacije drži u svojim rukama. Njega je zadužio za ovaj posao CK KPH u Zagrebu. On odgovara za prikupljanje nas, Španaca, po Njemačkoj i prebacivanje do zemlje. Samo ime Floresa obećava da će se sve završiti kako treba. Uostalom, on je jedan od prvih pobjegao iz Marseja i stigao u Jugoslaviju. Zagrepčanin Flores opet je u svom elementu. Plan proračunat i do tančina razrađen!

Od Mirka i Vlada smo doznali da se samo subotom može bježati. Nijedan drugi dan ne dolazi u obzir. Sve je to Cvetko smislio i preračunao. On je, inače, bio ljubimac čitave naše grupe u logoru. Subotom je bjekstvo i okupljanje u Lajpcigu, a u nedjelju po svim računicama, mora se stići u Zagreb. Nijemci mogu otkriti naš nestanak tek u pone-deljak, kad nas ne budu vidjeli na poslu. Poslije je kasno za potjeru. Upozoreni smo da u subotu, onu koja je za nas određena, a od koje nas

je dijelilo još desetak dana, stignemo u Lajpcig obavezno prije polaska voza preko Salcburga za Zagreb. Ništa više nisu znali da nam kažu sem da ćemo sva druga uputstva i javke dobiti na željezničkoj stanici u Lajp-cigu, od Cvetka ili od nekog njegovog pomoćnika.

Vraćamo se srećni. Ali, treba iščekivati tih desetak dana do bjek-stva. Svratili smo i kod direktora škole da mu se zahvalimo što nam je omogućio da se vidimo sa mojim bratom. Opet nas je lijepo primio. Stvarno, imamo mu zašto i biti zahvalni. Šta bismo radili da nas nije

pustio.

Toga dana, sretosmo i našeg prijatelja Nijemca Kurta koji mi je dao one četiri kutije »Drave«. Uprkos njegovom učešću u ratu protiv naše zemlje, on ostavlja utisak svjesnog radnika, s kojim bi se, možda, moglo i politički razgovarati. Počeo sam izdaleka, ali on me, srećom, preduhitri hvalisanjem kako će sigurno njemačke trupe u roku od osam dana ući u Moskvu i samim tim završiti rat. Govorio je u zanosu, ponosito. Nas dvojica ne znamo kako da se držimo; ne smijemo da mu protivr-ječimo, ali mu, iz svog dostojanstva, i ne odobravamo.

Pozvao nas je da dođemo na kriglu piva onoga dana kada bude čuo njemački glas iz Moskve. Naravno, obećali smo. Više ga nikad nismo vidjeli. Neko nas je obavijestio da je ponovo mobilisan sjutradan poslije našeg razgovora. Možda je određen u neku prethodnicu koja treba prva da uđe u Moskvu.

Razgovor sa ovim Nijemcem trebalo je da nam bude posljednja opomena da se ni s kim od njemačke pripadnosti ne upuštamo u ma kakve političke stvari. Poveli smo o tome računa i sve potčinili predstojećoj suboti.

Ali vrag nam ne da mira. Proći kroz Berlin, živjeti tu pored njega a ne vidjeti ga, smatrali smo nedopustivim. Jednog popodneva ušli smo u voz i za čas stigli u Berlin. Krstarili smo po gradu, tamo-amo, došli i do Rajhstaga, obilazili ga, gledali stražare kako stoje kao kipovi. Zatim smo ušli u metro, vozili se dugo pod zemljom i vratili na polaznu stanicu. Upoređujući berlinski i pariški metro, ne samo da smo bili na strani pariškog, koji nam je odisao nekom toplinom i bliskošću, nego nas je ovaj njemački odbijao kao njihova kratka čizma i uniforma.

Išli smo još u Brandenburg, Magdeburg i neke obližnje gradove, i nigdje nam niko nije tražio legitimacije. Uostalom, ko bi kontrolisao tu masu od preko dvanaest miliona stranih radnika. U vozovima gotovo da se i ne čuje njemački jezik. Koje nacionalnosti samo nisu tu zastupljene! A možda se i Gestapo rasplinuo po Evropi i okupiranim dijelovima Sovjetskog Saveza, pa ne stiže i ovdje. Istini za volju, u Njemačkoj nemaju ni koga da se plaše. U to smo se uvjerili.

Konačno, evo i naše subote. Nekoliko dana ranije, uzeli smo karte za voz koji kreće odmah po podne, po isteku našeg radnog vremena. Po redu vožnje, on treba da stigne u Lajpcig nešto oko dva časa prije polaska voza za Zagreb, preko Salcburga i Maribora. U petak po podne proveli smo nekoliko časova sa našim prijateljima Poljacima i Francuzima. Željeli smo da taj dan ostane i njima i nama u sjećanju. Iako nikad nismo otkrivali naše namjere, osim jednom Poljaku u koga smo imali izuzetno povjerenje, govorili smo u aluzijama koje će im biti jasne

tek po našem bjekstvu. One su sadržale naš pozdrav i izvinjenje. Bože, razmišljao sam, hoću li se ikad i sa kim od ovih ljudi više sresti u životu. Čvrsto prijateljstvo, skovano u ovakvim uslovima, ima veliku težinu. Zato će ono i da živi u meni dok sam živ; da me nostalgično, i danas, progoni želja da tražimo te ljude, bar u mislima, da vjerujem da su preživjeli rat i da i oni mene nose u svojim sjećanjima kao ja njih. Strašno je rastati se sa nekim koga voliš, a biti svjestan da se nikada, makar živjeli i po sto godina, nećete sresti.

Voz je krenuo po redu vožnje. Izlazeći iz Ratenova, stajao sam pored prozora i dugo razmišljao o mojim prijateljima Poljacima, Francuzima i Česima koji su ostali. Mislio sam sa zahvalnošću i na mladu Njemicu kojoj se nikada nećemo odužiti.

Vagon je pun stranih radnika. Među njima je mnogo Hrvata. Oni naglas psuju Nijemce, ne zaboravljajući ni Hitlera, ni Pavelića. Zariču se kako će pobjeći. Meni se čini da je ovo neki pobunjenički voz. Svi se bune, svi psuju, svi kažu da bježe. Jedino se nas dvojica skrivamo i nećemo ni u šta da se miješamo.

Na nekoliko stanica voz je dugo stajao, ali mi vjerujemo u njemačku tačnost. I najzad, kad je već trebalo da smo u Lajpcigu, naš voz je sa puna dva časa daleko od njega. Poslije smo kasnili još dva sata. Izišli smo obeznanjeni na lajpciškoj stanici. Raspitujemo se za naš obećani voz, ali on je otišao prije dva časa! Šta sad da radimo? Naprijed se ne može, a teško i natrag. Kad bismo bar imali neku vezu prema Zagrebu. Kako se skrivati nedjelju dana, do slijedeće subote. Zbilja, kao da nam nema izlaza. Dugo smo šetali po staničnim peronima i vijećali šta da radimo. U džepovima imamo još nešto maraka. Nema druge, treba kupiti vozne karte i odmah natrag, otkuda smo došli. Sjutra je nedjelja, stići ćemo rano u Ratenov i tako zamaskirati naše bjekstvo. Pošto se nedjeljom ne radi, niko, valjda, neće ni primijetiti da smo bježali.

Teška srca sjeli smo u voz za Ratenov. To mi je najmrskiji put koji ću imati u životu. U ponedeljak smo opet bili na poslu kao da se ništa nije dogodilo. Štaviše, sljedeće sedmice treba da napustimo šegrtsku školu i da se uključimo u proizvodnju. Nadamo se da ćemo to izbjeći. Ali, subota je daleko. A što je najgore, potpuno smo izgubili povjerenje u onaj voz koji je, uprkos čuvenoj njemačkoj tačnosti, kasnio, u minut, četiri časa. Više se ne smijemo prepuštati njegovoj milosti. Moramo se odlučiti za neki prepodnevni. A kako se izvući s posla? Šta učiniti? Kad smo pronašli najpovoljniji brzi voz koji, ni pod kakvim uslovima ne bi smio kasniti više od desetak časova, riješili smo da sljedeće subote, čim dođemo na posao, simuliramo trovanje.

Dobro smo uvježbali kako da to izvedemo da bi nas majstor poslao kod doktora.

U međuvremenu, idući ulicom Ratenova ugledasmo, jednoga dana, vojnika u uniformi stare jugoslovenske vojske kako goni konje upregnute u seljačka kola. Šta je ovo, pobogu, ne možemo da se iščudimo. Odmah se uputismo za zapregom, onako kao uzgred, kao da šetamo trotoarom. Kad ih stigosmo, obratimo se vojniku na našem jeziku da nam kaže ko je i odakle je, kako to da je na slobodi. On odmah zaustavi konje i htjede da nam priđe, ali mu rekosmo da je i za njega i za nas

opasno da nam se primiče. Bolje je da idemo, ovako, on ulicom a mi trotoarom i da neprimijetno razgovaramo. On nam na brzinu ispriča da je odnekud iz Srbije, čini mi se iz blizine Lazarevca, i da je tu u jednom zarobljeničkom logoru, gdje ih ima koja stotina. Danju rade po raznim imanjima, a noću se vraćaju u logor, na salaš ograđen žicama. Rekao nam je u kome je pravcu taj logor i koliko je udaljen.

Sjutradan po podne nas dvojica riješismo da potražimo taj logor, da ga obiđemo i vidimo naše ljude. Kao da smo potpuno zaboravili gdje se nalazimo i kakvoj se opasnosti izlažemo. Zaista, tada nismo ni bili svjesni toga. Vjerovali smo, naivno, kako to najčešće i priliči mladosti, da nam se ništa ne može dogoditi, da nema situacije iz koje se ne bismo izvukli. Zapravo, na opasnosti nismo ni mislili. U svakom slučaju, kada danas razmišljam o tome, mislim da je to jedna od naših najnep-romišljenijih odluka u životu.

Uputili smo se preko livada i žitarica da tražimo logor. Nakon pet-šest kilometara pješačenja, već je polako preovladavao večernji suton, ugledasmo neke nezgrapne kućerine ograđene koljem i žicom. Biće da je to logor. Bez ustezanja, uputismo se prema kapiji na kojoj nije bilo stražara. Unutra je bilo stotinak jugoslovenskih vojnika koji su gulili krompire za večeru. Mi prosto upadosmo među njih i pozdravismo ih. Oni svi ustadoše, otpozdraviše i počeše radosno da nas okružuju, kao da smo došli da ih oslobodimo. U tom trenutku, s druge strane, vidjevši okupljanje zarobljenika, jedan postariji podoficir SS trupa potrča prema nama kao mahnit. Mi se iščupasmo od vojnika i pođosmo mu u susret.

- Heil Hitler - rekosmo, dižući ruku na fašistički pozdrav.

- Heil Hitler - odgovori i stade mirno u stilu njemačkog vojnika. Bez ovakvog pozdrava u Njemačkoj se nikud ne može. Nekoliko

puta su nas dvojicu izbacivali iz kafane samo zbog »guten tag«. »Guten tag«, »gut morgen«, izumrli su. »Heil Hitler« potpuno je istisnuo sve druge pozdrave.

Rukovasmo se.

A šta dalje, jadna li nam majka. Bili smo nepripremljeni. Ali, Branko se prvi snađe.

- Gospodine... - oslovi ga za jedno dva čina više - mi smo ovdje pri komisiji iz Nezavisne Države Hrvatske radi obilaženja logora, da vi dimo da nije ko izostao iz naše države nerepatriran. Ako dopustite, mi bismo vas zamolili da malo razgovaramo sa ovim vojnicima.

Mislim da su sve Srbi - reče - ali možete razgovarati.

Podoficir im naredi da uđu u jednu poveću prostoriju i posjedaju po podu. Nas dvojica i esesovac sjedosmo na neki stari sto, ispred njih, esesovac, naravno, u sredini. Prije nego ćemo preći na razgovor, ponu-dismo mu cigaretu, a i on nama istovremeno, pa počesmo da se pre-gonimo u nuđenju. Pošto pripalismo obratimo mu se:

- Mi bismo mogli početi?

- Da bogme, da bogme.

- Onda, zemljaci, nemojte odgovarati nikako u jedan glas, grupno, odgovarajte samo pojedinačno na naša pitanja.

- Dobro - reče jedan zarobljenik.

- Zna li ovaj između nas nešto naški?

- Ni riječi, garantiram.

Branko i ja kao da smo se nadmetali u rječitosti. Govorili smo im o ratu, o stanju na frontovima, koje je bilo vrlo teško, i da nikako ne smije da ih zavara sadanji uspjeh Nijemaca. Njemačka će sigurno izgubiti rat. U to moraju biti uvjereni. Čak nije daleko dan kad će početi da se povlače. Što se tiče Jugoslavije, stvari su dobro krenule. Ustanak je počeo. Na kraju razgovora, upozorili smo ih da vode računa o svom držanju, jer će se jednog dana vratiti u zemlju da polažu račune pred svojim narodima.

Bilo je to pravo političko predavanje, poput onih koja bi u partizanima držao, recimo, jedan komesar čete svojim borcima. Zarobljenici su bili dirnuti. Iz očiju im se čitala i radost i sjeta. Da nije bilo esesovca, sigurno bismo pobrali aplauz. Ispratili su nas tužnim pogledima, onakvim kakvima zatvorenici, pri rastanku, ispraćaju ljude koji idu na slobodu.

Pri samom izlasku iz logora, esesovac nam zatraži legitimacije. Ovome se više nismo nadali. Prvi put u Njemačkoj da nas neko legitimiše. Mi, naravno, rutinirano, stavismo ruke u džep i umjesto legitimacije iz-vadismo ausvajs, propusnicu sa fotografijom za ulazak u radionicu. On se zadovolji i pozdravi nas fašističkim pozdravom.

Vraćali smo se zadovoljni kao da smo obavili odgovorno partijsko zaduženje. Mnogo godina će proći da uvidim u kakvu smo opasnost ušli. I samo zahvaljujući jednom glupom podoficiru, a ne našoj pameti, sve se dobro završilo. Pitao sam se mnogo puta u zrelim godinama da li je iko u toku rata učinio nešto ovako nepromišljeno kao nas dvojica.

Koliko se sjećam, istoga dana uveče doživjeli smo veliko iznenađenje: fantastičnu iluminaciju nad Berlinom, koja se može vidjeti, valjda, sa više stotina kilometara. Nečija avijacija sručila se na raskošno osvijetljeni grad, koji ne zazire ni od Engleza ni od Rusa. Neko se, eto, drznuo i provukao do berlinskog neba, kojeg sada šaraju sa zemlje stotine i stotine svjetlosnih snopova velikih reflektora, tražeći drske strane aviona. Berlinsko nebo žare na hiljade svitaca od eksplozija protivavion-skih granata. Tutanj i drhtaj tla od detonacija bombi osjećamo i mi pod nogama.

Radnici su pred barakama. Svi pogledi su usmjereni na berlinsko nebo. Veliko je to ohrabrenje; nagovještaj budućeg, onog za što živimo, za što se borimo. Naše je slavlje nijemo, ali veliko. Još samo kad bi to bili sovjetski avioni. Ipak, teško da mogu biti njihovi. Nijemci su duboko prodrli u njihovu zemlju.

Trebalo je da prođe više od trideset godina da saznam da su zaista, bili ruski. Da smo to onda znali, mislim da bismo se teško uzdržali da ovom slavlju ne damo glasno oduška, što bi nas moglo stajati glave.

Mora da je gadno stradao grad. Ne bismo smjeli propustiti da to vidimo. Sjutradan, po isteku radnog vremena, uputili smo se u Berlin da vidimo njegove rane. Dugo smo lutali gradom, nekoliko časova, ali nigdje ni traga ni glasa, ni ogrebotine od sinoćnjeg bombardovanja. Kakvo razočarenje.

Po neuspjelom traganju, sjeli smo, demoralisani, u neki ekspresni voz. Kad smo se spremali da iziđemo u Ratenovu, jedva smo uspjeli da kroz prozor ugledamo velika slova naše stanice; ekspres nas ponese da-

Ije do nekog velikog grada, nekoliko stotina kilometara. Srećom, imali smo nešto novaca pri sebi da uzmemo karte za običan putnički voz i da se kasno noću vratimo u Ratenov.

Bjekstvo

Konačno, evo i po drugi put naše subote, koju smo jedva dočekali. Karte su za prepodnevni voz i imamo ih u džepu. Sad samo da dobro simuliramo trovanje, kako bi nas majstor poslao na ljekarsku. Ulazeći u radionicu, bili smo blijedi od straha, a ne od tobožnjeg trovanja. Zatim smo obojica počeli gotovo na isti način da se presamićujemo, pre-nemažemo, hvatamo za stomak od, navodno, silnih bolova. Naprezali smo se da povratimo dok nam nisu udarile suze na oči. Čim majstor ugleda kako se mučimo, reče da brzo pođemo do doktora. I sđm je procijenio da smo se otrovali nekom hranom.

Ambulanta se nalazila u gradu, na našem pravcu prema stanici. Izišli smo kao prebijeni i gegali kao da smo na samrti sve dok su iz radionice mogli da nas prate, a onda su nas noge hitro ponijele na željezničku stanicu. Kompozicija je čekala na prvom peronu. Po drugi put zbogom Ra-tenove, nikad te više ne vidjele naše oči. Točkovi zakloparaše.

U Lajpcig smo stigli rano. Voz je došao na vrijeme, a ne kao onaj, proklet bio, prije nedjelju dana. Sad ne znamo šta ćemo sa vremenom, treba ga nekako neupadljivo provesti, dok se sa nekim od naših ne sretnemo na stanici. Tek negdje pred veče evo prvog Španca, ali se mimoilazimo bez pozdrava, a tako bismo se rado zagrlili i izljubili. Moramo dosljedno poštovati pravila ponašanja. Eto još nekih naših Španaca. Isto se tako mimoilazimo. Tek negdje oko osam uveče, počeo je već da pada mrak, evo i Vjećeslava Cvetka Floresa. Jedva ga prepoznajem. Ni slika ni prilika onoga Cvetka iz Španije i iz logora. Ni po čemu ne liči da je naše krvi. Nosio je malu bradicu, njemačkog kroja, i nisko spuštene zaliske. Bio je visoko podšišan, do ruba kožnog kačketa, koji mu je stajao na vrhu glave. Iako je vruće vrijeme, na sebi je imao neki zamazani kožni sako i pantalone planinskog kroja. Na leđima - planinski, dobro zamazan, ruksak s mnogo džepova. Još samo capin i konopac, pa bi mogao da se popne na Alpe. Pravi Tirolac. Mi mu se javismo, zastavši malo, ali on ni da trepne. Tek nešto kasnije, pri drugom susretu, pozdravi nas njemačkim fašističkim pozdravom i reče onako u prolazu: -Nigdje više od dvojice zajedno u vozu. Ja ću s vama do stare granice. Izlazna stanica je Herenhauzen, pretposljednja pred bivšom jugosloven-sko-austrijskom granicom. Heil Hitler! - podiže ruku i produži. Samo što nas prođe, opet čujemo kako nekom viče: Heil Hitler!

Za njim je išao jedan naš drug bjegunac, koji je u ime Cvetka obavljao neke tehničke stvari. S njim sam šetao prvo ja, pa onda Branko, a on nas je upoznavao sa tokom daljeg bjekstva, kako da se ponašamo u vozu, šta da radimo, kuda da idemo kad siđemo na stanici Herenhauzen. Dao nam je i pet partijskih adresa i javki u Zagrebu. To je trebalo naučiti napamet i ponoviti pred njim. Bez toga nema puta naprijed. Poslije smo Branko i ja preslišavali jedan drugoga. Lekciju smo dobro

naučili. Sada možemo mirno sjesti u voz i bježati do te posljednje stanice koja se zove Herenhauzen. Četvrta smo grupa po redu. Tako nam je rečeno. One tri su srećno stigle do Zagreba. Nadamo se da će i nas poslužiti ista sreća.

Oko deset uveče, voz je bio na kolosjeku. Desetak bjegunaca, koliko ih mogu nabrojati, ušlo je unutra. Nas dvojica se ne razdvajamo. Ali, nigdje ne mogu da otkrijem Cvetka Floresa. Prošao sam kroz dugačku kompoziciju nekoliko puta, ali njega nisam mogao otkriti. To nas obojicu brine. Šta da radimo bez njega pošto siđemo na stanici Herenhauzen? Za dalje, do Zagreba, nemamo nikakvo uputstvo. U glavi imamo put samo do jedne čuke, nedaleko od krajnje stanice. Uplašili smo se i za Cvetka i za nas.

Voz je krcat stranim radnicima, najviše iz Hrvatske. Opet svi govore o bjekstvu. Sudeći po onome što čujem, izgleda da su svi odreda bjegunci. Ali, po svoj prilici, oni hoće da vozom pređu u NDH-a. I svi će zaista preći našu stanicu Herenhauzen, ali rijetki o d njih nisu bili vraćeni natrag. Kao i uvjek u ovakvim prilikama, samo ipak ne kao sad, probdjeo sam sve vrijeme pored prozora, još od samog izlaska iz Lajp-ciga, da nam ne bi umakla izlazna stanica, kao da je ona tu, na nekoliko kilometara, a ne više časova vožnje.

Tek, sjutradan po podne, poslije dugog puta, voz je stao u Heren-hauzenu. Mala je to stanica, s malom zgradom i s nekoliko pomoćnih objekata.

Petnaestak Jugoslovena, jedan po jedan, izlazilo je iz dugačke kompozicije, zajedno sa još dosta putnika, i nastavljalo odmah iza stanične zgrade seoskim puteljkom, koji je preko neke livade, a potom kroz šumu vodio ka jednoj šumovitoj glavici. Idemo jedan za drugim, na velikom odstojanju. Put potpuno odgovara opisu koji nam je dat u Lajp-cigu. Išao sam među prvima i čim sam se malo popeo uza stranu, gledao sam duž puteljka da među bjeguncima pronađem Cvetka. Ali njega nije bilo.

Kad smo jedan po jedan pristigli u šumu, počelo je pozdravljanje i maltene pravo slavlje. Jedan drug, biće da je Cvetkov opunomoćenik, saopšti nam da tu mirno sačekamo Cvetka, da ne galamimo i da slavlje odložimo za kasnije, jer je još daleko do cilja. Cvetko će se pojaviti, kako reče, tačno kad treba. Ne treba ništa da brinemo, stara granica je tu, u blizini, na nekoliko kilometara.

S prvim mrakom, iznenada, kao da pade s nebesa, pojavi se Cvetko. Došao je do nas nekim drugim putem, a sigurno i nekim drugim vozom. Na sebi je imao isto odijelo kao u Lajpcigu. Na leđima isti ruksak, ali pun. Njegovo lice zračilo je dobrotom i srećom. Po starom običaju, dobro se izgrlismo i izljubismo. Uzgred rečeno, nas dvojica smo bili nerazdvojni prijatelji preko dvije godine u koncentracionim logorima. Kad nas sve pređe svojim vraškim pogledom, skide teški ruksak s leđa i raz-veza ga. Vadio je hljeb, sir, salamu, slaninu i još neke stvarčice, tako da je bilo hrane do mile volje. Pošto smo se dobro potkrijepili, pade Flo-resova komanda za pokret. Pred nama je bivša granica. Iako je taj dio bio prisajedinjen Rajhu, granicu su, iz nekih razloga, dobro zaposjele njemačke jedinice. Moralo se ići u najvećoj tišini, bez ijedne riječi,

bez ijedne upaljene cigarete. Cvetko je vodio, odvajao se od nas po pedesetak metara, izviđao, vraćao se i vukao malu kolonu za sobom. I tako više puta.

Nakon nekoliko časova takvog hoda, on nas najzad zaustavi i reče da smo prešli granicu. Od mjesta gdje smo stali, dao nam je tačnu mar-šrutu do Zagreba i usputne veze koje će nam biti na usluzi. Tu smo se oprostili sa Cvetkom. On se vratio, da bi do iduće subote prikupio novu grupu Španaca po Njemačkoj i doveo je u zemlju. Kakve su njegove petlje i šare po Njemačkoj, u potrazi za španskim dobrovoljcima, to valjda niko, sem njega nije znao, pa ni sam Centralni komitet KP Hrvatske, zadužen od CK KPJ i Tita, koji mu je dao potpuno odriješene ruke. Ma koliko da mu je od pomoći bio njegov vanredni njemački jezik, on je morao da živi kao progonjena zvijer.

Od Maribora nas dijeli tridesetak kilometara koje moramo prevaliti pješke. Na velikim odstojanjima i različitim putevima, prema Cvetko-vom uputstvu, nastavili smo do Maribora. Otkako smo krenuli iz logora, Branko i ja se ne razdvajamo. Čini mi se da jednako i mislimo. Na ovoj dionici puta niko nas ne zaustavlja, tako da smo u Maribor prispjeli prije podne i odmah se uputili na željezničku stanicu, da uzmemo karte do Dobove, koja je, po njemačkoj naredbi, sad dobila ime Ran, a nalazi se blizu novoustrojene granice između Njemačke i NDH-a.

U Dobovi treba da pronađemo neku vezu koja će nas prebaciti preko nove granice. Bili smo uvjereni, pošto smo, tako reći, već u svojoj kući, da više neće biti nikakvih teškoća do Zagreba. Uostalom, šta je tih tridesetak kilometara prema gotovo dvije hiljade koje su ostale za nama kroz okupiranu Evropu. Šta se dešava u NDH-a, malo smo znali. Cvetko nam je rekao da se ne smijemo predstavljati kao Srbi ili, ne dao bog, kao Jevreji, što je bilo izuzetno važno, a i sam je malo znao šta se tamo zbiva, jer već gotovo dva mjeseca krstari po Njemačkoj i prikuplja dobrovoljce.

Kad smo predveče stigli u Dobovu, obratimo se na adresu naše veze u jednoj trgovini. Trgovac, čovjek osrednjih godina, u prvi mah nije htio za nas ni da čuje. Poricao je ma kakvu vezu sa organizacijom.

- Vi ste potpuno pogriješili adresu. Nisam ja ovdje jedini trgovac.

- Znamo, ali nam ti jedini trebaš. Na tebi je da nas, kao i one prije nas, kako znaš i umiješ prebaciš preko granice.

- Nikog ja nisam prebacivao. Nisam ja švercer.

- Znamo mi to. Kod tebe smo upravo zato što nisi švercer.

- Dalje od mene ako boga znate. Vi sigurno nemate pojma šta se radi prijeko. Kad bi vas, recimo, neko i prebacio, teško da bi ijedan živ mogao stići do Zagreba. Pobjegli nekakvi komunisti iz zatvora, pa za sobom podigli pravu hajku. U okolini Zagreba hapse i prave i zdrave. Pucaju, bez pitanja, na svakog ko se kreće van ceste. Ne smije ni seljak na svoju njivu.

- Hvala na savjetu, mi ćemo, čim nas prebaciš preko Sutle, ići cestom.

- Hapse i cestama, odvode, strijeljaju. Ja neću da budem saučesnik u vašoj nesreći.

Mi smo uporno navaljivali na njega, ukazujući mu na svu opasnost koja prijeti i njemu i nama našim boravkom u mjestu. Doduše, mi smo boravili u jednom kukuruzištu u blizini.

Tek predveče, valjda kad se uvjerio da nismo uljezi, ubačeni nekako u partijski kanal, počeo je da popušta, čak i da nas oslovljava sa »drugovi«. Bio je koliko dobar toliko i naivan, koliko hrabar toliko i plašljiv i zbunjen.

- Oprostite - govorio je - vodiči mi otkazuju. Boje se, lete glave kao da su od kupusa. Večeras ćemo se nekako i snaći, ali produži li ovako, meni je odzvonilo. Otkud u tolikom broju izvirete, ako boga znate! I to samo nedjeljom. Svaka nedjelja mi je crni petak.

- Znaš, nedjeljom se ne radi. To za nas dođe kao neka vrsta izleta. Ali, zapamti, kad ovuda prođe jedan sa bradom, onda više ne strahuj, on će biti posljednji.

- On je sve ovo i zakuvao. Bio je on kod mene, ne boj se. Kad je dolazio s one strane, od Pavelića, prošao je pored mene i uvuče me u ovu nepriliku, a sad se više ne može nazad. Ali, ako ga vidite, pozdravite ga. On je mnogo dobar i opasan čovjek.

Toga popodneva, došlo je na ovu vezu sedam-osam drugova, sve jedan po jedan. Trgovac nas je rasporedio u dvije grupe, jednu za tu večer, a drugu za slijedeću. Branku i meni bilo je suđeno da prenoćimo u kukuruzištu, iako smo prvi došli kod njega. Ili nam se nešto svetio zbog naše drskosti, ili je, možda, u nas imao naročito povjerenje opet zbog takve drskosti, pa veli, možemo i pričekati.

Ni ovdje nemamo naročite sreće sa vodičem. I on poče da zakera, da kuka kako je izložen opasnosti. Ne smijemo mu zamjeriti. Teško mu je. Vodio nas je kroz kukuruze, pa kroz neku šumu sve dok nas, najzad, ne dovede do Sutle. Šapatom nam objasni da se na tom dijelu granica provlači Sutlom. Dvjesta metara nadesno vidjela se kuća, sa dva osvijetljena prozora, u kojoj su bile ustaše. Vodič nam objasni kolika je dubina Sutle, kako da je gazimo.

Svukli smo se dogola, smotali nekako odijela i stavili ih na glave, a onda zagazili u rijeku. Utonuli smo u mutnu vodu gotovo do ramena. Srećom, tu je rijeka bila mirna, kao da nije tekla. Brzo smo se našli na suprotnoj obali, ali smo cvokotali od zime. Vodič nas pozdravi poluglasno s one strane i ode. Znači, stigli smo u NDH. I posljednja granica je iza naših leđa. Ostalo je još tridesetak kilometara do Zagreba. Svu noć smo proveli lutajući po kukuruzima, šumarcima, u zaobilaženju pu-teva i puteljaka, kojih je bilo i za đavola previše. Potpuno smo se skva-sili i ukaljali što je samo po sebi predstavljalo veliku opasnost na putu do Zagreba. U svanuće izbismo na cestu u blizini Zaprešića. Odmah smo se, po starom običaju, razdvojili i išli jedan za drugim na odstojanju od nekih pet stotina metara. Ovoga puta, ja sam išao naprijed. Povremeno se sačekamo radi dogovora, pa opet uzmemo odstojanje. Jutarnje ljetno sunce polako je sušilo našu odjeću, ali nije moglo da zbriše blato koje smo navukli na sebe. Takvi nismo smjeli da produžimo prema Zagrebu. A druge odjeće nismo imali. Bez dobre pralje i ribaće četke, tu se malo što moglo učinit. Na dugačkom dosadašnjem putu, nikad se nismo neu-godnije osjećali. Neka tajanstvenost kao da se svijala oko nas. Na pu-

tevima nigdje žive duše, kao da se nalazimo u međuprostoru rovova nekih zaraćenih strana, a iz njih svakog časa može da zagrmi.

Pri ulasku u Zaprešić, sretosmo uniformisane vojnike sa »U« na kapi. To je ta nova Pavelićeva vojska koju prvi put vidimo. O njoj nam je samo ponešto dopiralo do ušiju. Jurili su nekud na kamionima i biciklima. Mi smo se sklanjali na pločnike ispred kuća, izigravajući nedužne putnike. Zaprešić je dugačko selo. Htjeli bismo negdje da svratimo i da se raspitamo šta se zbiva, šta nas još može čekati na kraju ovoga našeg puta. Prevalismo put od Pirineja do Zaprešića, pa ne bi valjalo da slomimo nož u repu. Tek pri kraju dugačke ulice opazismo, na desnoj strani, neku krčmu. Pošto iz nje iziđe nekoliko ustaša, a mi se uv-jerismo da unutra nema više gostiju, riješili smo da uđemo.

Za šankom su stajali muž i žena, prezimenom Škaler. Samo što pre-koračismo prag, domaćini rekoše nekako dobroćudno:

- Vi sigurno bježite iz Njemačke. Ovih dana samo prolaze.

U prvi mah ostadosmo zbunjeni i ništa nismo odgovorili. Ali, oni još jednom pripitaše da li bježimo iz Njemačke.

- Pa, bježimo - odgovorismo.

- A zašto?

- Zato što danas imamo svoju državu i više volimo da radimo ovdje nego u Njemačkoj. Svoja kuća.

- Da, da. Svi se tako izgovaraju. A vjerujte da je to slab izgovor. Pričuvajte se da se ne provedete kao oni prije nekoliko dana. Pucalo je jače nego na Badnji dan po Zagrebačkoj gori. Ne znamo šta je bilo s njima.

Kasnije ćemo saznati da je to bila grupa Španaca sa Kostom Nadom, Danilom Lekićem, Dušanom Kvederom, Otmarom Kreačićem, Vo-jom Todorovićem, Srećkom Manolom, Slavkom Krkljušem, Maksom Baćom i nekim drugim. Kad su prešli most na Krapini, za nekima od njih se stuštila ustaška hajka. Puna dvadeset i četiri časa ganjali su ih divljački po Zagrebačkoj gori. Sama sreća ih je spasila. Ovu grupu, inače, tjerao je peh i u Njemačkoj. Njeni pripadnici su se u francuskom logoru uključili u grupe koje idu na rad u Njemačku. Za njima se potpuno zameo španski trag. I sve bi se, možda, dobro završilo da nisu u fabrici morali da idu na neke ljekarske preglede. Slovencu Mihu Pin-taru rendgen je otkrio puščani metak iznad srca. Nastala je doktorska hajka za metkom. Otkud metak? Gdje ga je zadobio? A vjerovatno, ko zna, Nijemci su prepoznali svoj metak iz Spanije. I tako nekim vojno-logičkim metodom došli su do toga da je Pintar Miho Toledo, učitelj, zadobio metak u Španiji, na republikanskoj strani. Istog dana pohapše-na je cijela grupa i strpana u koncentracioni logor. Dvadeset i jedan dan mučeni su najstrašnijim metodama. A onda su Nijemci rekli: »Mi smo s vama sklopili ugovor da ćete kod nas raditi godinu dana. Nijemac drži svoju riječ. Ovaj dvadeset i jedan dan, koji ste proveli u našem prihvatnom logoru, služi samo kao primjer da biste znali šta vas čeka ukoliko se budete bavili politikom, ili čime drugim sem radom. Sad na posao«.

Kao najugroženiji, oni su morali odmah da bježe. Cvetko Flores se pobrinuo o tome. Međutim, bila je prava muka oko novca. Ostali su bez

groša u džepu. Onda su riješili da se obrate za pomoć našim radnicima, pod izgovorom da prikupljaju priloge za naše zarobljene vojnike, zatvorene po raznim logorima u Njemačkoj. Obraćali su se brojnim radnicima za pomoć. Neki su davali po koju marku, a neki ne. Danilo Lekić se obratio za pomoć i nekom kršnom Ličaninu. Ovaj ga dočeka na nož: »Još za njih da dam. Ni marke! Neka tamnuju. To su i zaslužili. Što se, kukavice, nisu borile. Komunisti su jedini kojima bih pomogao. Oni su bili za borbu i za slobodu«.

Lekić se našao u pravom iskušenju da li da mu se oda ili ne.

- Slušaj - Danilo će njemu, pa bilo što bilo - ja i tražim pomoć za komuniste.

- Pogledaj me u oči - Likota će.

- Gledam bez treptanja.

- Ne lažeš me?

- Ne lažem. Radi se o njihovim glavama, njih treba spašavati. Kad je tako, kad je za komuniste, evo ti moj prilog. - Ličanin izvuče

ravno hiljadu maraka i dade. Poslije tolikog priloga više nije trebalo ni prikupljati pomoć. Takav čovjek teško da je mogao preživjeti u carstvu njemačkog fašizma.

Tako je ova grupa imala mnogo nevolja, više od ijedne druge.

No, vratimo se našoj krčmi u Zaprešiću. Priča kafedžija o potjeri, dobro nas plaši. Njegova žena kao da je uviđala naše nevolje, pozva nas da uđemo u kuhinju, da se sklonimo, da nismo tu, na udaru, da se osušimo i očetkamo, jer ovako kako izgledamo, reče, nema nam puta naprijed. Dugo smo sjedili u kuhinji i sušili se, a ona nas nekom jakom četkom četkala. Ispadosmo dosta pristojno. Nešto smo i pojeli, pa smo mogli da produžimo put. Jelena Škaler, naša domaćica, isprati nas do vrata i poželje srećan put.

Ispred nas, na udaljenosti od dvjesta-trista metara, vidjela se pored ceste neka tvornica, ciglana, šta li. Ispred nje se, sa toga mjesta, mogla vidjeti grupa uniformisanih ljudi kako svakoga, ko tuda prolazi, zaustavlja i legitimiše. To nas uznemiri i zastadosmo na samim vratima. Jelena nas ponovo pozva unutra.

- Imate li, stvarno, kakve isprave? - upita.

- Nemamo baš nikakve.

- Pa, pobogu, kud ste krenuli! Zar ne vidite šta se radi. Pred tvornicom će vas uhapsiti.

- Mnogo vam hvala, ali mi ne mislimo ispred tvornice, zaobići ćemo je pa kroz polje, kroz kukuruze, pa na cestu i most na Krapini.

- Vi podbogom milim ništa ne znate šta se ovdje radi. Ustaše pucaju na svakog ko se kreće van ceste. Znate, pobjegli komunisti iz nekog zatvora. Ja ne znam koliko ih je pobjeglo, mora da ih ima mnogo kad se nadala ovolika hajka. Pomogla bih vam kad bih znala. Čuješ, ispred te tvornice bez isprava, gotovi ste odmah. Mrdnete li iza tvornice, sigurno će pucat. Zbilja, morate li vi baš naprijed?

- Moramo. Ne mislimo se više vraćati u Njemačku.

- Znate šta - ona će, kao da se prisjeti nečega - ja imam iza tvornice njivu sa povrćem. Ne brinite. Samo da uzmem korpe. - Jelena ut-rča unutra, iznese dvije velike kotarice i dade obojici po jednu. Sad ova-

ko, jedan s jedne, drugi s druge strane i držite me podruku, kao da stvarno idemo da naberemo zeleni.

Krčmarica Jelena išla je između nas slobodno, a mi pribiti uz nju kao da nam je majka, iako nam, po godinama, to nikako nije mogla biti. Sa dvije velike korpe zamahivali smo kao da se igramo, kako bismo izgledali što prirodnije, a kako nam je, stvarno, bilo na duši, to samo mi možemo znati. Ispod oka smo gledali prema tvornici. Tamo su se muvali naoružani ljudi, ali na nas nisu obraćali pažnju.

Kad smo došli na Jeleninu njivu, već smo bili prošli tvornicu. Pozdravili smo se s njom i mnogo joj se zahvaljivali. Nastupi li ikad bolje vrijeme, zarekao sam se u sebi, doći ću da joj se još jednom zahvalim. I održao sam riječ. Odmah po oslobođenju zemlje, posjetio sam tu ka-fanu. Jelena i njen muž nisu me prepoznali. Ali kad sam im rekao da su mi oni, možda, spasili život, jako su se obradovali. Tako skovano prijateljstvo ostalo je trajno.

Pred nama je još rijeka Krapina i most na njoj, a onda Podsused i konačno, krajnji naš cilj, Zagreb. Na njegovom smo pragu, ali kako izgleda, još je daleko. Na mostu na Krapini, kako nam je Jelena rekla, do juče nije bilo stražara. Samo da most preskočimo, onda se možemo uhvatiti Zagrebačke gore, koja daje dosta prostora i gonjenima i gonioci-ma. Izlazeći iz kukuruzovine na cestu, ugledasmo ga pred nama. Tek kad smo zakoračili na njega, vidjesmo na suprotnoj strani naoružanog čovjeka. Natrag se više nije moglo, a naprijed nam se nije išlo. Ali, drugog izlaza nije bilo i odlučismo se za naprijed. Ako nam stražar bude pravio kakve smetnje, nadamo se da ćemo ga savladati, pa, eventualnu, i gurnuti s mosta dolje. Odmah nam se učinje da on nije od onih pravih, iako je na šeširu nosio veliko »U«. Očito, to je neki naoružani seljak. Kad mu priđosmo na desetak metara, on nas upita:

- Otkud, gospodo?

- Iz Njemačke, gospodine. Dolazimo u svoju zemlju.

- Pokažite mi vaše isprave.

- Odmah, odmah - pružismo mu svoje ausvajse sa kojima smo ulazili u našu radionicu.

- U redu, naprijed.

Kakvo olakšanje. Pala je, valjda, i posljednja prepreka. Ali prerano se poradovasmo. Dok nam je stražar vraćao ausvajse, dojuri na biciklu drugi ustaša, pravi, u uniformi, sa ustaškom kapom na glavi i svim obilježjima ove zločinačke vojske.

- U redu što se tiče legitimacije - umiješa se on - pokažite vaše propusnice.

Mi se oba uhvatismo za džepove i izvadismo žuti papir od pola arka, formular sa dosta redova ispisanih goticom. Na njemu su bila naša prava imena, ograđena redovima gotice. A ta gotica je pisala da mi imamo pravo da kupimo po jedan radnički kombinezon. Pri dnu papira utisnut je njemački dvoglavi orao i kukasti krst. S desne strane je potpis našeg majstora. Novoprispjeli ustaša i naoružani seljak, čuvar mosta, zagledavali su papir klimajući glavom. Bili smo sigurni da ne znaju ni na latinici čitati njemački, a kamoli goticom, koju nije znala ni polovina Nijemaca. Uvaženo nas pozdraviše njihovim novim pozdravom: »Za dom spremni«, i vratiše papire.

Ishod mimo očekivanja. Valjda je ovo posljednja brana. Samo taj Podsused, pa Vrapče, pa konačno Zagreb, od kojeg nas dijeli dvadesetak kilometara. Ako čitavi prođemo Podsused, kod kuće smo! Idemo ohrabreni. Ali, nismo makli ni kilometar od mosta, kad evo jedne kolonije Cigana sa četiri-pet kola. Sa jednih siđe neka lijepa Ciganka i poče da nas salijeće i proriče našu budućnost. Naravno, to nismo mogli mimoići. Odmah smo joj dali nekoliko maraka, a ona je vješto brbljala o našem budućem životu, o velikim putevima, o ljubavi, te kako neka lijepa djevojka misli na nas, o sreći, o djeci. Uživali smo u njenoj rječitosti i davali joj marku po marku.

- Sad malo stani i ispričaj nam kako je tamo otkud dolazite - rekosmo.

- Na šta mislite? - ona će.

- Mislimo na Podsused i na put do Zagreba.

- I vi se nečega plašite?

- Plašimo - rekosmo.

- Slabo, ne može gore. Svuda su ustaše. Otuda nas gone.

Još bismo se zabavljali sa Cigankom, još bi nam ona digla koju marku, da ne naiđe jedan seljak koji je, vozeći se na konjskim kolima, gonio petnaestak konja prema Podsusedu. Ovo se nije smjelo propustiti. Odmah ustanemo i priđemo seljaku ponudivši mu našu pomoć. On je sa zahvalnošću prihvati. Cestom su često nailazili automobili i kamioni i zametala se mala gužva, ne zato što su se konji plašili, nego što bi naprečac stali i tako izazivali kratke zastoje u saobraćaju. Iz automobila su vikali i psovali, i seljaka, i nas, i konje. Branko i ja preuzeli smo na sebe ulogu čuvara samih pastuva, a ne raga, upadali među njih i »raščišćavali«. Kad uspostavimo red, rasporedimo se jedan s jedne, a drugi s druge strane ceste, gonimo konje, vičemo, ne bi li bar nekog poplašili da siđe sa ceste, kako bismo trčali za njim, plašili ga i vraćali na put. Ali, takvu želju konji nisu pokazivali. Ipak, uspijevali smo da zametnemo bar malu gužvu kad bi naišlo neko vozilo i tako, tobože, svojim posredništvom, raščišćavali put. Naše sakoe stavili smo u kola kod seljaka, i, onako, razdrljeni, »nosili se« s konjima.

S čoporom konja, kao vrijedni čobani, prošli smo Podsused. Ustaša je, stvarno, bilo mnogo. Oni su nekud jurili biciklima, automobilima, mimoilazili nas, razgonili nam konje, vikali i psovali. Od Podsuseda do Vrapca nismo više imali neprilika. Tu se oprostismo od dobrodušnog gonioca konja. Seljak nam se mnogo zahvaljivao. Mi njemu još više, samo u sebi. Teško da bismo prošli Podsused da njega nije bilo.

Na pragu smo grada punog opasnosti i neizvjesnosti. Ustaški teror bio je na vrhuncu. Progoni komunista, naprednih ljudi, Jevreja, Srba bili su pomamni. Adrese i javke, koje nam je dao Cvetko, ponavljali smo mnogo puta i u sebi i jedan drugom. Srećom, i Branko i ja dobro poznajemo Zagreb. Ali, treba u njega ući neopaženo.

Na svim ulazima su jake kontrole. Dolazeći od Podsuseda, prema uputstvu, nismo smjeli da idemo pravo, niti da izbijemo na Ilicu. Trebalo je odmah, na samoj periferiji grada, pronaći prolaz koji vodi desno i zaobilazno izvodi na Savsku cestu. Hvatajući se prvih kuća u ulici, stalno gledamo desno, ali nikako da pronađemo tu našu skretnicu, taj pro-

laz na Savsku cestu. Vraćali smo se, ali uzaludno. Mora da je još naprijed. Nije bilo druge nego da nastavimo pravo. I onda, odjednom, kao grom iz vedra neba, na desetak metara pred nama stvori se ustaška mitnica. Na takvim mjestima nekada su stajale takozvane trošarinske stanice radi oporezivanja seljačke robe, prije nego što izađe na pijacu. Ali ova se nije bavila takvim poslovima. Mitnica je tu bila radi kontrole ljudi. Ispred nje je stajalo nekoliko ustaša, budno osmatrajući prolaznike. Neke su legitimisali, neke pretresali, a neke propuštali bez velike kontrole. Čim ih ugledasmo, nas dvojica se trgosmo natrag. Desno od nas nalazi se jedna mljekara u koju smo se sklonili i naručili kiselo mlijeko. Kroz izlog smo mogli dobro da osmatramo kako ustaše vrše svoju dužnost. Gotovo niko nije mogao ni ući ni izaći da ga bar dobro ne onjuše. Za nekim bi potrčali i vraćali ga nazad.

Iza mitnice, na pedesetak metara, nalazila se tramvajska okretnica. Tu su se tramvaji, pošto isture novi broj, okretali i odlazili u grad. Brzo smo skovali plan kako da se probijemo pored mitnice. U pogodnom trenutku, kad tramvaj počinje da se okreće, treba da projurimo svom brzinom pored mitnice, kako bismo ga uhvatili u pokretu. Tako obično rade putnici koji kasne. U trenutku kad kondukter novoprispjelog tramvaja prevmu tablu na kojoj se ukaza osmica, dok su posljednji putnici ulazili unutra, mi iskočismo iz mljekare i svom brzinom protrčasmo pored mitnice, ustašama ispred nosa. Tramvaj je već polako kretao kad smo se uhvatili za pritvorena vrata. Ona se potom širom otvoriše i mi šmugnus-mo unutra. Nismo se okretali da vidimo šta se kod mitnice događa.

U našoj smo staroj osmici, koja ide do Maksimira! Mnogo puta sam se tridesetsedme vozio njome, naročito na utakmice, a malo puta platio kartu. Ovoga puta smo platili. Još kod Jelene Škaler razmijenili smo nekoliko maraka za kune.

Imamo pet adresa i pet javki! Za koju da se odlučimo. Nekako nam je najprivlačnija ona u Tratinskoj cesti, na Trešnjevki. Trešnjevka je staro radničko uporište. Morali smo presjesti u drugi tramvaj da bismo stigli u tu ulicu. U blizini broja šesnaest - naša adresa - nalazila se tramvajska stanica. Susret sa ovim brojem priredio nam je pravo iznenađenje. Ta kuća nije imala spratove, a naša veza treba da se nalazi na drugom spratu, u ulici krojača Crnkovića. Ipak, ušli smo unutra, pregledali spiskove stanara, zagledavali iznad svih vrata, ali traženog natpisa nije bilo. Zatim smo svratili u broj osamnaest, ali uzalud, pa u broj četrnaest ali, opet, ništa. Tek nekoliko dana kasnije doznali smo da se naša javka nalazila u broju dvanaest. U glavi smo premetali toliko brojeva, pa nije ni čudo što smo ih pobrkali i izmiješali.

No, ništa za to, ostale su nam još četiri adrese. Druga veza nalazila se u istoj ulici. Bila je to neka mala trgovačka radnja, u kojoj smo morali da nađemo trgovca Marka. Odmah smo otišli tamo. Ali, začudo, radnja je bila zatvorena, mimo svih drugih u okolici. Moraćemo malo da prošetamo dolje-gore dok se ne otvori. Šetali smo i šetali, zaustavljali se pred radnjom, nekoliko puta pokucali na vrata, ali ni žive duše. Nastavili smo da šetamo, naoko odvojeno, ali smo se svaki čas sretali upravo pred tom kućom. Koliko bismo se još tuda vrzmali bog će sami znati da nam ne priđe jedan mladić koji nam se obrati riječima:

- Izvinite, vi, izgleda, nekoga tražite ovdje?

- Ne, ne tražimo nikoga, malo šetamo.

- Ako, možda, tražite trgovca Marka, bolje da ne gubite vrijeme, jer ga sigurno nećete naći. - Čim to reče, nesta.

Morali smo odmah da se čistimo. Docnije smo saznali da je Marko uhapšen nekoliko dana ranije, a da je mladić koji nas je obavijestio bio jedan od partijskih stražara, čija je dužnost bila da osmatra provaljenu adresu i da upozorava ljude za koje je mogao da ocijeni da su naši.

Ovaj promašaj nas je dobro uplašio. S dvije javke nemamo sreće. Da li se preostale tri još drže na nogama? Krenuli smo na treću: Ra-dišina ulica, broj 3, trafika. Dođosmo i pred taj broj, ali trafike nema. Međutim, trafika se nalazi na broju pet. Mora da je to, ipak, ta koju tražimo. Sličnost brojeva tri i pet unijela je pometnju prenošenjem adrese od usta do usta dok nije došlo do nas. Ušli smo unutra. Jedna mlada plavokosa djevojka prodavala je cigarete i još neke sitnice. Kupci su ulazili i izlazili. Nikako da ostanemo sami sa njom. I mi kupismo cigarete, pripalismo i zastadosmo pred nekom reklamnom slikom strastvenog pušača. Ovu reklamu gledali smo sve dok prodavačica napokon ne osta sama. Onda joj se obratismo javkom:

- Imate li cigarete sa zlatnim šiljkom?

- Dobićemo ih sjutra - odgovori ona. Zvala se Štefica Hohnjec. Kakva sreća, čuli smo odgovor koji smo očekivali. I prije nego će

ući neki kupac, djevojka nas pozva da se provučemo iza pulta i uđemo u jedan sobičak.

Najzad, veza je uspostavljena. Kraj dugog putovanja od Pirineja do Zagreba. U rukama smo partijske organizacije, koja treba da se stara o našim budućim zadacima.

U trenutku našeg dolaska, u Zagrebu se nalazila još koja desetina španskih dobrovoljaca, koji su čekali na raspored i lažne isprave, kako bi mogli krenuti nekud širom Jugoslavije, u partizane. Sljedeće dvije nedjelje stigle su još dvije grupe iz Njemačke, na isti način i pod dirigentskom palicom Vjećeslava Cvetka Floresa. On je izvršio zadatak na najbolji način. Blizu stotinu španskih dobrovoljaca stiglo je u Zagreb. Za isticanje značaja toga i uloge Vjećeslava Cvetka neka nam posluži pismo druga Tita od 4. 9. 1941. godine, upućeno CK KPH, na ruke Radu Končani i Vladu Popoviću:

»Onaj drug koji je iz Njemačke doveo tolike Špance zaista je zaslužio pohvalu i mi ćemo to objaviti u zgodnoj formi u 'Biltenu'. Neka Vlado Šp(anac) i dalje vodi brigu da se što više ljudi povuče iz Njemačke. Neka se na tome ne štedi novac, ako je potrebno neka onaj drug ponovo putuje u Njemačku, ali oprezno. Sa tim drugom se ima jedna kombinacija, ali to ćemo udesiti kad se sastanemo.

Špance Srbe, treba poslati sve u Bosnu kod Tempa koji će tamo ostati, ako pak treba da neki dođe ovamo (u Srbiju), pozvaćemo ga otuda«.⁵

^s> J.B.Tito, Sabrana djela, t. 7, str. 112. Ovo je pismo uslijedilo na »Izvještaj o Špancima« Vladimira Popovića pisan sredinom avgusta 1941: »Prije mjesec dana po odobrenju Starog (Tita) poslao sam jednog druga Španca (Vjećeslava Cvjetka) u Njemačku da uspostavi kontakt sa drugovima koji su tamo došli iz logora u Francuskoj i da organizuje

»Onaj drug«, o kome govori drug Tito, je Vjećeslav Cvetko Flores. Ovo priznanje sekretara Partije i vrhovnog komandanta vjerovatno nikad nije doprlo do Floresovih ušiju. Kad je do kraja izvršio ovaj težak zadatak, Flores je otišao u partizane i odmah poginuo.

U knjizi o narodnim herojima naći ćemo ime Vjećeslava Cvetka Flore sa. Oskudne su riječi o njemu, skromne kao što je i on bio skroman. Priznanje njemu ne može se izraziti nikakvim odlikovanjima.

Svakako mi, španski dobrovoljci, ostajemo veliki dužnici Vjećeslavu Cvetku Floresu. Oskudne su moje riječi kojima govorim o njemu. Svaki njegov dolazak u Njemačku, krstarenje po njoj, prikupljanje Španaca, njihovo prevođenje preko granice i uvođenje u kanal do Zagreba, moglo bi poslužiti kao izuzetna građa za istiniti roman o jednom čovjeku neizmjerne smjelosti, snalažljivosti, sposobnosti i velike zasluge, s kakvim se češće sretamo na filmu nego u životu. Na žalost, nikakvo naše kazivanje o njemu ne može zamijeniti njegovu nerecenu riječ koja u sebi krije veliku dramu čovjeka za koga nije bilo nemogućeg.

Život mu nije bio ni toliko naklonjen da se sretne u svojoj zemlji bar sa nekim od nas Španaca da mu stisnemo ruku i rečemo: hvala.

njihov povratak. Prethodno smo uspostavili prijemni punkt kod Dobave i u Zagrebu. On je na svoju inicijativu i bez ičije pomoći organizovao punktove u Dessau, Gratzu, Espenheimu, Biterfeldu i Leipzigu. Došao je u kontakt sa svim našim drugovima koji su radili u okruzima Leipziga i Berlina. 50 drugova, grupu po grupu, dopraćao je do granice, prebacivao i ponovo se vraćao za nove. Od niih 50 stiglo je 43. Jedan se nije snašao, mada je bio upozoren; prilikom hapšenja pred Zagrebom kazao da je Srbin i ubijen je. Zove se Slavko Krkljuš - Vojvođanin. 3 su ostala u Zidanom Mostu, a za trojicu se ne zna. Od 43 poslato na rad (u partizane, odnosno u razne krajeve gdje je trebalo organizirati ustanak) 19, od toga 2 za Srbiju, 1 u Sloveniju, u Dalmaciju su poslata 3, ostali u Hrvatsku, većinom u Liku i Kordun, 1 u Cmu Goru... « (Arhiv CK SKJ, f. CKKPJ 1941/177).

Povratak u Jugoslaviju

Zagreb

dsječen sam od svakog osim od pojedinih ljudi iz organizacije koja se stara o skrivanju i prenoćištima ilegalaca. Prvog dana prelazio sam više puta iz ruke u ruke nepoznatih vodiča, sve dok mi nije nađen smještaj u meni nepoznatoj ulici, kod nepoznatog domaćina. Čini mi se da je putovanje od Pirineja do Zagreba, po ilegalnom bespuću, bilo gotovo pravo milje prema ovdašnjim pravilima ponašanja, koja je mojim drugovima i meni nametnula partijska organizacija. Lična sloboda je potpuno podređena ilegalnom životu u Zagrebu, podređena zakonima jednog borbenog fronta koji se ne samo nazire nego i provlači svuda. Na njemu ne grmi kao na mojim prethodno doživljenim frontovima, ali tutnji muklo i neprestano, prekida nema. Vrijeme je podijeljeno na rokove i vezano za punktove i za stvari. Tu i tu je sastanak, u to i to vrijeme, sa drugom koji će u ruci imati to i to. On će te preuzeti. On će se postarati o tvom boravku i prenoćištu. Sijaset je takvih uputstava. Čovjek mora da živi napeto, kao programiran, u stalnom osluškivanju, ali dosta sigurno, jer zna da je pod starateljstvom nekog i da se ništa ne prepušta slučaju. Osjećamo, u čitavoj organizaciji smještaja, gotovo naredbu da niko od nas Španaca ne smije pasti policiji u ruke. Bilo bi to kobno i neoprostivo poslije svih zavrzlama bjekstva do Zagreba. Svi moramo stići živi i zdravi u partizane, negdje po Jugoslaviji. Samo da nam se još naprave te legitimacije i propusnice pod lažnim imenom. Jedno bez drugog ne vrijedi ništa. Ovakav režim, kome bih morao da se povinjavam dok sam u Zagrebu, teško mi pada. Ne leži mi. Zazireš od svega i svačega a, s druge strane, treba da se ponašaš kao da uživaš sve privilegije ustaške i njemačke vlasti. Željan sam slobode, slobode kretanja, prividne slobode ulice, kafane, poslastičarnice, slobode u Tuškancu, Maksimiru. A sve je to nespojivo sa životom ilegalaca, za koje postoji, ukoliko se prekrši pravilo, samo jedna presuda i to smrtna.

Želio sam da se što prije domognem ulice, da se pustim njome, da obiđem nekadašnja svoja svratišta, da pronađem stare prijatelje. Srce me vuče na to. Ali od starog kao da nije ostalo ništa. To se vidi već po prvom pogledu bačenom na ulicu. Nema više onog živog korza na Jelačićevom placu ni u Ilici, nema onog meteža, gužve, ni dobacivanja djevojkama, kao da su ljudi promijenili svoju prirodu. Nigdje grupa ljudi da stane i prošereti. Najviše ako se vidi troje zajedno. Izgleda da je strah potpuno preuzeo vlast, da je ovo njegovo doba i da nikog ne zaobilazi ni s jedne ni s druge strane nevidljivog fronta. Čini mi se da sva-

ko od svakoga zazire, da je ovdje stvarno neki nemušti front u kome su zaraćeni izmiješani, ali se još potpuno ne razaznaju. Samo da mi se izmigoljiti iz ove napetosti, od stalne prijetnje racija, koje se ponavljaju svakodnevno, čas ovdje čas ondje, ne zaobilazeći ni jedan dio grada. Često gone jednog čovjeka, a hapse, po nekim svojim mjerama, po koju stotinu. Koga sve ne krste da je komunista. Kome sve neće odletjeti glava pod tim znamenjem. Na određenim panoima su izložena imena grupe strijeljanih komunista. I njih stvarno najviše gone, mada najmanje hvataju. Čuje li se gdje pucnjava, a ona je česta, onda znaj da se tamo policija srela sa nekim skojevcem ili komunistom.

Skojevci su, uzgred budi rečeno, prava napast. Svuda zameću kavgu. Blago njima, oni su naoružani. Jednom mi dođe misao, od koje sam se kasnije stidio, da bi bilo dobro da se malo primire, dok mi, Spanci, ne umaknemo iz grada u koji stalno pristižemo. Poneko ima sreću da odmah od organizacije dobije isprave i ide dalje u partizane. Meni je suđeno da gotovo mjesec dana živim ilegalno u Zagrebu, da povremeno prisustvujem nekim sastancima i dogovorima da ne bih potpuno dangubio dok ne budem raspoređen i dobijem dokumenta.

Malo-pomalo počinjem da se privikavam. Opasnost je svakim danom sve veća, ali je sve lakše podnosim. Nekako sam se i oslobodio. Zanemarujem polako pravila strogog ilegalnog ponašanja. Ona su mi dosadna i prosto me sputavaju, a čini mi se i ugrožavaju. Počinjem da tražim neki svoj stil, koji mi mnogo ne pristoji, ali me privlači. Vidio sam mnogo puta da ulična manguparija svojim postupcima ne skreće na sebe nikakvu pažnju, koja bi bila opasna. Što, zar se i ja ne bih mogao poslužiti njenom metodom: ići razmetljivo ulicom, ponašati se mangupski, zaustavljati se pred izlozima, začešljavati kosu, kreveljiti se, nikad ne izbjegavati policiju, ići drsko prema njoj, nositi neupaljenu cigaretu u ustima, premetati je jezikom po usnama, pljuvati po trotoaru. Činiti sve ono što nikad nisam činio kao student u Zagrebu, čega sam se gnušao već pri samoj pomisli; kašljati na sav glas, dobacivati prolaznicima, zviždati. Uz to, važno je govoriti malo po zagrebački onim piskavim »kaj«, »bum«, »vrag te zel«, i na taj način otkloniti sumnju da sam Srbin. I komunisti, bez obzira na dijalekat kojim se služe, imaju svoj rječnik, prilično tvrd, obojen na svoj način, na nivou svoga ubje-đenja.

Prihvatajući se ovog metoda, čini mi se da sam se za nekoliko dana potpuno izmijenio i poistovjetio sa svojom novom ulogom. Oslobodio sam se i ohrabrio. Nije trebalo dugo da čekam do prvog ispita i iskušenja. Našao sam se u obruču jedne pomamne racije. Narod je bježao na sve strane. Policija i ustaše hapsili su naveliko i trpali u policijska kola. Led me steže oko srca, ali se pretvaram. Stajem pred jedno ogledalo u izlogu i počinjem da cupkam. Prebacujući se s noge na nogu, valjam cigaretu po ustima, s kraja na kraj usana, začešljavam kosu i onda se zasukujem pokušavajući da vidim kako izgledam pozadi, kao da tražim svoj rep. I kad su mi ustaše bile na domaku, kad bi već mogle da se sruče na mene, počinjem još jače da poigravam i balansiram na jednoj nozi, pa na drugoj. Zatim se naglo okrenem prema dvojici ustaša koji su ušli trkom. »Prosim žigicu«, kažem. Jedan ustaša me opsova

i ćušnu t^ko snažno da umalo ne uletjeh glavačke u izlog. Zadovoljan sam. To £am, u stvari, i tražio. Obruč me prođe. Bravo. Uvjeren sam da sam uspješno položio ispit iz uličnog ponašanja za ovakve prilike.

O sv(?^m ponašanju na ulici ne smijem da govorim ni s kim od ljudi sa partijskih veza, mada se s njima, meni gotovo uvijek nepoznatim i bezimenih ^na različitim mjestima svakodnevno sastajem. Javke su naše međusobP⁰ legitimisanje. Ali, ima i nekoliko ilegalnih stanova gdje se mi, Špan£i> ^u manjim grupama, povremeno sastajemo nagađajući gdje bismo mPgli biti raspoređeni. Jedanput mi neko od drugova prigovori zbog mo$ ponašanja. Ne znam kako me je otkrio. Kaže da je izazivačko i nedoliči¹⁰- Dao sam mu za pravo, ali svoj stil nisam mijenjao. Ulična škola nij0 ^mi bila tuđa još od prije rata. Španija, borba, francuski logori su je, istii¹^ °d mene udaljili, ali je susret sa Zagrebom ponovio izvjesne pogodnosti- Uz to, i malo lukavstva u borbi nije naodmet.

SjećaⁿJ^e ^na predratni Zagreb uzbuđuje. Naročito me privlači nekoliko mojiP- bivših punktova. Očekujem da će se na njima sastati sa istim onim lici^ma ^s kojima sam se sretao prije rata. Ne mogu da odolim toj želji. Mof^a bar da svratim u onu poslastičarnicu u Ilici, čim se pođe uz ulicu - s lij^eve strane, gledano od Jelačića placa. Prometna slasticama. U njoj je metež od mase mladeži. Bila je kao naručena za besparaše, kakvi sm° bili i ja i nekoliko mojih drugova studenata. Dešavalo nam se da pn?^vedemo i po dva, pa i tri dana da se, tako reći, ničim ne založimo. Izučili smo se živih muka. I, onda, kad bi nekome stigla odnekud neka crkavica, svraćali bismo negdje i dobro se najeli, da se dugo

pamti.

Onu poslastičarnicu smo otkrili svega desetak dana prije moga odlaska u Spamju 1937. godine. Nas trojica, dobro se sjećam, izgladnjeli i pregladⁿJeli, ušli bismo u poslastičarnicu za vrijeme najveće gužve, i, onako na brzinu, pojeli po nekoliko kokosovih kolača. Nemajući ni prebijene pa^re ^u džepu, vješto smo, neopaženi ni od koga, izmicali preko vrata. Sro^arrali smo to velikim podvigom. Ali smo se jednom zarekli, ne znam ko J^e predložio, da nekad ubuduće, ako ikad imadnemo svoj hljeb, maramo doći da to ispričamo vlasniku i da mu platimo dug.

Utopija!

Poslije takva tri »podviga«, otišao sam u Spaniju, pa onda zaglavio u francu<k^e logore preko dvije godine, i teško da bih se sjetio ove po-slastičarni^ce da se jednoga dana 1940. u našem logoru ne pojavi jedan novi Jug0^sl°^ven> i^sto španski borac. Po partijskom zaduženju bio sam obavezan da se, ispred naše ćelije, što prije s njim upoznam, jer je raspoređen ^u ^na§u baraku.

Druž^e> i^z kog logora dolaziš? - upitah ga. - U kojim si jedinicama bio u Šp^iJi? "~ Predstavih mu se.

On s^e malo nasmija, priđe mi i prigrli me.

_ j_a sam Boro Radić. Ja tebe dobro poznajem.

- MC^ra da si me s nekim zamijenio.

_ NiKako. Sjećaš li se poslastičarnice na početku Ilice - on će - gdje si navrać^ao ponekad, sa nekolicinom tvojih drugara obično uveče, za vrijeme fl^aJ^vece gužve; kad se najedete kokosovih kolača, kidali ste neplaćena računa?

- Sjećam, kako se ne bih sjećao - rekoh. - Zar si i ti bio s nama? Potpuno sam te zaboravio.

- Nisam s vama nego za šankom. Ja sam posluživao i naplaćivao. Nekoliko puta sam vas poslužio. Svaki put sam se dobro nasmijao kad biste zamezili i odmaglili, misleći da vas niko ne primjećuje. Neka, neka idu, velim, mora da ste neka teško pregladnjela studentarija. Kao što vidiš, dobro te pamtim. I one bih prepoznao da ih sretnem.

Stajao sam zapanjen. Vjerovao sam da smo to tako vješto izvodili da nas niko živ nije mogao primijetiti; ali, eto, primjećivao nas je po-slastičarski radnik Boro Radić i to tako dobro da me je prepoznao i nakon nekoliko godina.

- Hvala ti, Boro, to ti nikad neću zaboraviti. Mogao si nam zami jesiti grdnu poparu. Zbilja si drug i čovjek. - Gledao sam ga s divlje njem i zahvalnošću. Kakav je to samo čovjek! Od tada će nastati naše veliko prijateljstvo.

Kad sam sad navratio do te poslastičarnice, koja je zjapila prazna, sjećao sam se toga. Gdje li je sad moj prijatelj Boro? Da li je i njemu uspjelo da pobjegne iz logora i dođe u zemlju? Na žalost, on nije bio takve sreće. Doći će tek poslije rata koji je pošteno odslužio u pokretu otpora u Francuskoj.

Očekujući iz dana u dan lažne isprave, popeo sam se na vrh glave našim ilegalnim »konačarima«, koji su zaduženi da nas smještaju na sigurno mjesto. Oni se svi nalaze pod komandom Anke Berus, čije ću pravo ime saznati nešto kasnije, kad se s njom sretnem u partizanima. Ona je svako veče šetala, kao otmena dama iz visokog društva, u ugovorenoj ulici i komandovala i raspoređivala ilegalce. Na desetine ilega-laca našlo bi se u jednoj ulici i šetalo trotoarima ispod drvoreda. Dan se, kako tako, i da savladati, ali ostaje noć. Mora se negdje prenoćiti.

Iz te ulice počinje razvođenje. Anka diriguje nevidljivim štapićem. Ponekad se čeka i po nekoliko časova da priđe neka djevojka ili mladić, da te uhvati podruku i vodi kod nekog neznanca. Tih bliskih neznanaca ima zaista mnogo, jer konačišta za svu tu silu ilegalaca treba često mijenjati, kako radi domaćina tako i radi njih samih. Otkrije li se da je neko primio neprijavljenog čovjeka, cijela porodica ode u logor ili u smrt. Ne zna se kome je teže: ilegalcu, ili onome ko ga prima.

Ja sam, kao jedan od rijetkih, za tih dvadeset i nekoliko dana boravka u Zagrebu promijenio isto toliko i prenoćišta i konačara. Svake večeri našao sam se u ulici za »nezbrinuta lica«, kako bih je danas nazvao. Anka je mislila svaki put da ću se konačno skrasiti na jednom mjestu, bar za nekoliko dana, kako su drugi činili. Ali, ja to, stvarno, nisam mogao. Gdje bih god došao i prenoćio više sam se plašio za domaćina nego za sebe. Osobito kad vidim da ima djece. A bilo ih je redovno, svuda. Teško mi je bilo što domaćine svojim prisustvom izlažem smrtnoj opasnosti, mada oni to sigurno nisu tako doživljavali. Pamtim i danas fizionomije mnogih od njih. Ali njihova imena onda nisam znao. Ne znam ih ni danas, a volio bih da ih unesem u svoja pisana sjećanja; dobro ih pamtim po njihovoj muci, pa bih htio da im se na ovaj način odužim. Neka se bar ovako, uopšteno, izrazi moja zahvalnost i spoznaja da nisu borci samo oni koji su pušku nosili.

Naročito se sjećam jedne u nizu večeri kad sam bio prekobrojan za »konačare«. Na desetine ilegalaca vijalo je ulicom, čekajući vodiča koji će ih negdje odvesti i smjestiti. Te noći bilo ih je, čini mi se, više nego obično. Kad me vidje Anka, prosto se smrknu. »Sve je zauzeto«

- govorila je. - »Što nisi ostao tamo nekoliko noći! Šta da radim? Misliš li da mi imamo stanova napretek, pa hoćeš ovdje, hoćeš ondje«.

Te noći sam čekao podugo, gotovo do blizu policijskog časa. Onda mi priđe jedna djevojka, uze me pod ruku i poče da mi priča kako sam im ja, koliko ona zna, najteža mušterija od svih koje imaju. I strogo i ljupko zvučale su njene riječi. »Noćas ćeš prenoćiti u jednoj krojačnici«

- reče ona. »Idemo na Zrinjevac. Pazi, ja ću te zaključati unutra. Narav no, sam ne možeš izići. Ujutro, prije otvaranja radnje, nemoj se iznena diti kad uđe jedan dječak. On je naviknut na takve stvari«.

Na Zrinjevcu se popesmo na prvi sprat jedne lijepe zgrade, djevojka otključa vrata i pusti me unutra, poželje mi laku noć i zaključa za sobom.

Ovako mi i treba. Kako bih rado pobjegao i prespavao negdje u parku kad bi se smjelo i kad bih imao ključ. Šetao sam nekoliko časova po krojačnici i posmatrao Zrinjevac. Nigdje žive duše osim uniformisa-nih ljudi koji šaraju parkom. Policijski čas je stupio na snagu. Moram da se pomirim sa sudbinom i da prenoćim. Ispružio sam se na velikom stolu za krojenje i stavio pod glavu jednu balu štofa. Dobro sam spavao.

U takvom položaju zatekao me ujutro dječak kome nije moglo biti više od trinaest do četrnaest godina. Ja sam se trgao, pri buđenju, a on mi dobroćudno reče da se ništa ne plašim. Dječak kaže kako bi oni tu već davno unijeli neki krevet, ali ne smiju, jer bi to moglo ispasti sumnjivo.

Oko sedam dođe i majstor; dječak mu nešto šapnu i on mi priđe, pozdravi se sa mnom i predloži da tu ostanem i predanim, ukoliko nemamo kakvo bolje sklonište ili neki naročiti zadatak. Trebalo je samo da, po njegovom savjetu, skinem sako kako bih za svakog posjetioca izgledao kao mušterija koja je tu da proba odijelo.

Ovo mi dođe kao poručeno. Teško je nositi se sam sa sobom i maj-munisati ulicama Zagreba. Čovjek više ni u šta nije siguran, ne zna gdje će upasti u zamku. Još jedino sigurno mjesto, ukoliko se može govoriti o nekoj sigurnosti, na ulici, ostao je tramvaj. Rečeno nam je da tramvaji još nisu podvrgavani policijskoj kontroli, da ustaše još ne upadaju unutra. I ja sam se dosta puta vozio tramvajima, ali se jedna karta ne može koristiti cio bogovetni dan. A Partija nema toliko novaca da bismo karte mogli kupovati do mile volje.

Ostah u krojačnici. Prva mušterija dođe oko osam časova i pozdravi s vrata: »Za dom spremni«. To me žacnu, ali me majstor smireno pogleda »Sve je gotovo za drugu probu« - reče došljaku. Ovaj hitro skide sako. Na desnom boku visio mu je revolver. Krojač mu reče da ga odloži kako bi probao sako. Ovaj, po svoj prilici policijski agent, ili ustaša, odmah se otpasa i položi revolver na klupu, tik pored mene. U meni prostruja misao da zgrabim revolver i da bježim. Otkad su me razoružali na špansko-francuskoj granici nije mi se pružila prilika da dođem do nekog oružja. Danas se ništa ne rješava riječima. Oružje je glavni

presuditelj. Da nije majstora i ovoga dječaka, da se ovo događa na nekom drugom mjestu, sigurno bih zgrabio taj revolver. Ovako ne smijem, oni bi ga glavom platili.

Bezbrižno sam proveo prijatan dan na dosta bezbjednom mjestu. Već sljedeće noći, opet sam se našao u određenoj ulici. Ostao sam ponovo kao posljednji »nezbrinuti«. Iščezli Španci. Ja sam. Tek pred sam policijski čas, već sam se bio uplašio, priđe mi jedna lijepa djevojka, uhvati me pod ruku i reče kako ću tu noć prenoćiti kod Baronice.

Čiji li je to pseudonim, pitam se. Da to nije krojačka radnja ili neka slična njoj? Djevojka mi objasni, ne naročito ljubaznim riječima, dojadio sam, iako se na izgled držala vrlo pitomo i pripijeno uza me kao da seta sa svojim momkom, da se ne radi ni o kakvim radionicama već o jednoj istinskoj, plemenitoj, baronici. Rekla mi je da i ne pokušavam da upamtim ni ulicu, ni broj, niti išta od njene adrese. Kad sam ,se uvjerio da idem u neku gospodsku kuću, molio sam i maltene preklinjao da me vodi kud bilo drugdje, u onu krojačnicu ili gdje god hoće, samo ne kod baronice. Osjećao sam se veoma neprijatno. Nisam ja prikladan gost za takvog domaćina. A kako samo neuredno izgledam, pa čak i nečisto. Ne sjećam se ni kad sam se okupao posljednji put.

Djevojka pozvoni na vrata i prosto me gurnu unutra, osmjehnu se i ode. Ušao sam u stan Marice Zastavniković Baronice i njene kćerke. One me prihvatiše, obično, jednostavno, svojski, po domaći, kao da sam s njima rastao, a plemstvo je, valjda bilo sastavni dio njihovih priroda. Bez nadmenosti. Pred mojim očima je sve bliještalo u sjaju, ali me njihova jednostavnost brzo opusti iz prevelike ukočenosti i napetosti.

Večera je bila bogata. U obilju tanjira, čaša, hrane, jedva sam se snalazio. Prespavao sam samo jednu noć u tom raskošnom konačištu, ali tu mi se, moram priznati, manje ostajalo nego u bilo kom drugom stanu, mada baronici nije prijetila nikakva opasnost. Nova vlast je držala do nje. Ko bi mogao i pomisliti da ona i njena kćerka i dušom i tijelom pripadaju pokretu koji izlazi iz okvira njihove pripadnosti, da rade za njega, da mu čine neprocjenjive usluge. Nazirao sam ulogu te kuće. No, i da mi se tu i ostajalo još koju noć, rečeno mi je da samo prenoćim i da se čistim odmah ujutro. Ova je kuća čuvana za izuzetne svrhe, kao jedna od rijetkih baza o čijoj namjeni neprijatelj nije mogao ni da pretpostavlja: tu su se skupljale one partijske ličnosti čije su poruke polazile na razne strane. Najvažnije je lično baronica nosila do Beograda, ili negdje drugdje. Za ilegalnu poštu nije bio i ilegalan put. Nju su Nijemci i ustaše pozdravljali s dubokim naklonom. Veliki pomoćnik u tome bio joj je i njen njemački jezik, koji je govorila vanredno dobro.

To što sam ja imao čast da prenoćim u tom stanu bilo je gotovo iznuđeno silom prilika, jer se te noći jednostavno sa mnom nije imalo kud. Baronicu su morali da čuvaju. Taj stan se nije smio izlagati radi nas, običnih prolaznika, koji svaki čas mogu da padnu policiji u ruke. Treba na sve računati. Nisu ljudi od gvožđa. Znaju da popuste i progovore, i padnu u izdaju.

Godinu dana kasnije, sreo sam Maricu Zastavniković i njenu kćerku u partizanima. Tek je bila došla sa razmjene. Početkom 1942. godine,

jedan ilegalac je pokleknuo i prokazao njen stan, pa su i ona i kćerka uhapšene i odvedene u koncentracioni logor u Gradišku. Kakva je ličnost bila Baronica i kakve su njene zasluge, najbolje govori činjenica da su se Partija i Glavni štab NO Hrvatske odmah postarali da za nju ustupe nekoliko zarobljenih ustaških glavešina.

Već sam se dobro privikao na uslove ilegalnog života u ovom hao-tičnom gradu, rekao bih, ratnom poligonu. Skojevci i dalje svakodnevno zameću kavgu bombama, revolverima ili paljevinama. Unose i veliki strah, a izazivaju i velike simpatije prema sebi. Racija za racijom. Svaka ustaška racija, u stvari, objavljuje da su naši napravili neko čudo. Nekoliko puta su me ljudi s veze upozorili da se, recimo sjutradan, sklonim nekud sa ulice, da ne smijem pasti u policijske ruke. Odmah mi je bilo jasno da će se nešto dogoditi. Čast svemu, ali teško je i shvatiti naređenje da ne smiješ pasti neprijatelju u ruke. Oko stotinu Španaca prošlo je kroz Zagreb, promijenilo na stotine prenoćišta, upadalo u desetine racija i sve se dobro završilo. Nije teško zamisliti kakva je bila snaga zagrebačke partijske organizacije i širokog fronta otpora, kad su, usred prijestolnice ustaškog terora, mogli da izvedu tako nešto. Jedino je Slavko Krkljuš uhapšen i strijeljan, ne kao Španac, već kao Srbin. Kr-kljuševa »ispravna« legitimacija obezbeđivala mu je slobodno kretanje dok mu nije utekla riječ da je Srbin.

Samo jednom sam pomislio da sam gotov, poslije noćenja kod jednog našeg simpatizera, čini mi se u Zvonimirovoj ulici. On je znao ko sam i razgovarali smo otvoreno. Brzo smo se sprijateljili. Njegova žena se nije miješala u razgovor, ali je bilo očito da i ona zna ko sam. Imali su i malu djecu. Već po svom starom običaju, rekao sam im da slijedeće noći neću doći kod njih, ali sam obećao da ću navratiti po podne da još malo popričamo.

Izišao sam u grad rano, na neki sastanak, i još prije podne, umjesto popodne, kako sam obećao, zaputio se natrag prema stanu gdje sam prenoćio. Vrata su bila poluotvorena. Upadoh unutra bez kucanja, i, kao u snu, pravo među tri-četiri ustaše, sa kojima je bio i moj domaćin. Nešto su gledali, pipali i mjerili, ne obraćaju pažnju na mene. Gotov sam, pomislih. Ali, prije nego što i izrekoh sebi tu presudu, izletje mi iz usta nesvjesno, spontano: »Jesu li strugnuli?« »Nije valjda da su nas čekali, pokupili što im je trebalo i pobjegli«, reče jedan od uniformisanih. »Znači, krađa«, već malo pribranije, i ja se umiješah u posao, oponašajući moga domaćina koji je jadikovao za nekim pokradenim stvarima.

Poslije desetak minuta oni odoše, a nas dvojica ostadosmo sami. Žena je bila nekud izišla. Vikao sam na njega, ljutio se, a njega baš briga. Morao je, kaže, da prijavi krađu. Dobro je to i s političke strane. Pa, valjda, nisu ni oni toliko ludi da posumnjaju da bi ih mogao zvati i u takvoj situaciji, bez obzira na vrijednost pokradenih stvari, jedan komunista! Uostalom, pravda se, nije računao da se ja mogu vratiti u to vrijeme. Pohvalio me je zbog snalažljivosti.

Godinu dana docnije, sreo sam se sa ovim čovjekom u partizanima. Svakako, ovaj događaj ni tada ni u docnijim susretima nismo mogli da zaobiđemo. Ja nikako da mu oprostim, a on.i dalje ne štedi pohvale na moj račun.

Ako ste tih dana sreli u Zagrebu čovjeka sa beretkom na glavi, onda budite sigurni, bar devedeset odsto, da je to neki Španac.

Do posljednjeg nosimo beretke, zaboravljajući da ona nije naša nacionalna kapa i da se vrlo malo nosi. Začudo, te naše beretke kao da nikome sa strane nisu zapinjale za oči. A mi, Španci, se međusobno i na daljini prepoznajemo po njima. Jednog avgustovskog dana, išao sam nekud od Jelačića placa, onako bez cilja, prema Zrinjevcu, kreveljeći se pred izlozima. Na jednom uglu, na raskrsnici vrlo prometnih ulica, vidim visokog čovjeka sa beretkom na glavi. Stoji kao statua, ne mrda. Pogled mu nekud bludi. Čovjek bi rekao, na prvi pogled, da on tu nešto istražuje, da premeće po glavi neke ulične projekte. Primičući mu se prepoznajem da je to naš stari drugar iz Španije Mladen Živković. Ali ne znam zašto se ovako isprsio, šta to krupno razmišlja. Baš kao da želi da na sebe skrene pažnju cijele ulice. Gledam ga, a čini mi se i on mene, ali se ne pozdravljamo. Konspiracija. Tako bih se rado zaustavio, zagrlio se s njim i porazgovarao, kad bi nam se pružila prilika, na nekom sigurnom mjestu. Mladena sam smatrao za najhladnokrvnijeg i na-jbezbrižnijeg čovjeka na svijetu. On je teško mogao da se uzbudi, naljuti, uvrijedi. Zračio je nekom nesvakidašnjom toplinom i srdačnošću.

Prošao sam ga. Ali, nakon dvočasovnog lutanja tamo-amo, opet me noge nanesoše na ugao gdje sam ga ostavio, samo ne da ga tražim, na to nisam ni pomišljao! Za ilegalca to nije bilo mjesto ni da zastane, a kamoli da se zadrži duže vremena. Na moje zaprepašćenje, on je stajao tu, na istom mjestu na kome sam ga i ostavio.

Sjetih se, tada, jednog događaja iz 1937. godine, čiji je glavni junak bio jedan naš drug veoma sličan Mladenu. Kad god se sjetim toga, meni udare suze na oči od smijeha i divljenja prema tom začuđujuće hladnokrvnom čovjeku. Idući u Španiju, septembarskih dana 1937. godjne, on je, poput mnogih od nas, stigao u Pariz, gdje je trebalo da se na određenim mjestima poveže sa ljudima koji će se starati o daljem toku probijanja do Republike. U Zagrebu je dobio javku i adresu veze u Parizu. Naravno, adresu je morao da nauči napamet, pa i da je dobro izgovara na francuskom jeziku, kako ne bi izazivao nikakvu sumnju. I javku je morao da zna napamet. Bez toga nije mogao da stigne na određeno mjesto, niti bi ga ma ko prihvatio u Parizu.

Kako je u Zagrebu sjeo u voz, tako je, bez ikakvih teškoća, stigao u Pariz. Nijednom nije presjedao. Kad je na stanici izišao iz voza i htio da krene na upućenu adresu, shvatio je da je zaboravio i adresu, i javku i sve što je morao da zna. A kako i da se prisjeti, kad su mu i adresa i javka na jedno uvo ušle, a na drugo izišle. Prosto rečeno, nije se ni trudio da ih zapamti, pa nije mogao ni da ih se sjeti. Njemu je bilo glavno da je upućen u Španiju. Bio je uvjeren da će stići, pa zato ni na kakve lozinke i adrese i to još na tuđem jeziku, nije ni obraćao pažnju. Zadivljujuće je kako ni u ovakvoj prilici, kad je ostao sam i, tako reći, izgubljen na željezničkoj stnaici u Parizu, on nije izgubio glavu. Pa, valjda će se već nekako snaći. Izišao je iz stanice i bez uzbuđenja, stao kod taksi stanice i čekao. Čekao je »onog pravog«, koji će ga dalje voditi. I stajao je tu, nepomično, nekoliko časova. Čekao je. I dočekao? Prišao mu je, najzad, jedan taksista, vjerovatno neki od onih iz takozvanog

crvenog pojasa Pariza, i pokazao mu da uđe u kola. Valjda ga je pročitao. Drugar je sjeo i prepustio se njegovoj volji. Vozili su se podugo, do pred hotel »Central«, gdje auto stade. Taksista mu pokaza natpis nad hotelskim vratima, kao da pita je li potrefio. Sad se i naš junak prisjeti hotela!

Kako se snašao unutra, na recepciji, gdje je trebalo da kaže javku, a nije znao nijedne francuske riječi, nemoguće je shvatiti. Kakvom li se tu vještinom poslužio da bi se, zaboravivši javku, probio do pravog mjesta u Parizu i stigao u Španiju, isto kao ja, koji sam javku i adresu ponavljao nebrojeno puta od Zagreba do Pariza, teško je odgonetnuti. Bez javke se nije mogla preskočiti nijedna stepenica do Španije, u koju su vodili strogo ilegalni, lavirintski, putevi. Izgleda da to samo njemu nije bilo potrebno. On kao da je samom svojom pojavom iskazivao sve o sebi svim ljudima koji su se bavili ovim opasnim radom. Kako drugačije čovjek da objasni da ga je kao španskog dobrovoljca otkrio i pariški taksista i poveo na pravo mjesto.

Da nije i Mladen sve zaboravio kao ovaj drugar, upitah se. Gledam ga. Čini mi se da i on mene gleda isto kao i maloprije, ali ne mrda. Prolazeći pored njega, opsujem ga i viknem ljutito da ide za mnom. Poslije petnaestak metara malo zastanem, sagnem se kao da privezujem pertle na cipelama, i tako kradom provjerim, da li me je prepoznao, čuo, i da li me prati. Išao je za mnom na kratkom odstojanju. Ja sik-ćem. Tako bih ga slatko udario. Ali, ubrzo, taj moj bijes poče da popušta. Pa zar da se na Mladena ljutim? Još jednom se okrenem, vješto, kao i prije. On je išao za mnom. Dobro mi se približio. Ubrzam korak, dok nije počeo da me hvata rukama, kakav je! Kad ugledam jedan svod ispod neke palate, skrenem unutra i zastanem.

- Da nisi i ti, Mladene, zaboravio adrese i javke kao onaj našijenac u Parizu?

- Kako da zaboravim kad ih nisam ni znao?

- Došao dovde tako divlje?

- E, ne bi se moglo baš tako reći. Ni za Španiju nisam imao ni veze ni javke. U Splitu sam se ukrcao na brod »Sud« kao slijepi putnik i srećno stigao u Alikante. Nikakve mi javke više nije trebalo.

- A koji te »Sud« ovdje dovezao?

- Ti uvijek mene nešto zavitlavaš.

Imaš li bar jednu adresu ili javku? - ali, nije ovo mjesto gdje se smijemo duže zadržavati. Uputili smo se ulicom, ja naprijed a on za mnom, do jednog našeg prihvatilišta gdje smo se mogli dobro raspričati.

- Vidiš - on će - ja sam pobjegao iz logora Girs još prije nekoliko mjeseci, zajedno sa Nikolom Jurkovićem, mojim Šibenčaninom, i Ivanom Skomeršom. Nalutali smo se do mile volje do Pariza. Tu smo se povezali sa nekom ženskom iz partijske organizacije da se nekako prebacimo do Jugoslavije, ali nam ona ništa nije mogla pomoći. Ostali smo bez prebijene pare. Onda smo se uputili prema Marseju, ne bismo li se ukrcali na neki brod do Jugoslavije.

- Da ne misliš na brod »Sud«?

- E, ne možeš ti da ne peckaš. Stigli smo do luke, ali ni da omi-rišemo kakav brod. Nije nam preostalo ništa drugo no da se prebacimo do Bordoa, u nadi da ćemo tamo dohvatiti neki brod. Ali su nas, u Aže-

nu, uhapsili i zatvorili mjesec dana. Poslije su nas otjerali u logor Ver-net. Tu smo se ubacili među logoraše upućivane na rad u Njemačku. U Espenhaimu sam radio dva mjeseca dok nije došao red na mene da bježim. Uspostavljena je neka veza preko Josipa Čubrića. On je bio vođa puta do Jugoslavije. Kako se govorilo, Josip je imao neke adrese i javke, ali nam ih nije kazivao, niti sam ih ja tražio. Uostalom, on nas vodi. I sve bi se, možda, dobro završilo da nas između granice i Maribora nisu napali iz pušaka neki folksdojčeri. Mi smo se razbježali na sve strane. Brine me šta je s njima. Nalutao sam se, ali tu sam. Najvažnije je da sam stigao.

- Dobro, ali gdje si prešao ovu najnoviju granicu? Ko te preveo preko nje.

- Niti me ko prevodio, niti sam znao da postoji.

Blago njemu, pomislih, a koliko smo se Branko i ja namučili dok je nismo prešli.

- A ti se ukipio na onom ćošku i čekaš partijsku vezu.

- A šta drugo da radim, valjda će neko naići. Vidiš, ti si naišao.

- A kako bi dalje do partizana da se nismo sreli?

- Pa, valjda, kad sam stigao dovde, nekako bih i do partizana. Mladen je bio bolje sreće od mene. Stigao je u partizane bez velikih

natezanja za samo nekoliko dana.

Prije nego ću stići u Zagreb, računao sam da ću u njemu zateći Mirka Kovačevića, koji je iz Njemačke pobjegao petnaestak dana prije mene. Rastajući se u Biterfeldu, zaželjeli smo jedan drugome da se ubrzo sretnemo negdje na bojnom polju u Jugoslaviji. Nisam imao sreće da se s njim nađem u Zagrebu. Otišao je, kako mi je rečeno, u Dalmaciju, za komandanta tamošnjeg partizanskog odreda. Meni je to teško palo, kao zla slutnja. Vidio sam u mislima dalmatinski krš i golet. Najviše sam se plašio Mirkove hrabrosti. Suviše je on hrabar za onu golet. Nikad nije bio oprezan. A bio je i veoma ponosit. Čudi me kako je preživio Španiju. Kroz kakve je on ratne strahote prošao!

Nekoliko dana kasnije, stiže vijest da je Mirko poginuo na čelu Splitskog odreda, zajedno sa gotovo čitavim odredom. Preživjela su samo nekolicina, da bi ispričala tragediju slavnog odreda... Mirkova smrt me je teško pogodila. Ne mogu da prihvatim da više nije živ, da je već na prvom koraku svog drugog rata", u dvadeset i petoj godini završio svoj životni put. On je, koliko znam, prvi Španac koji je poginuo u partizanima.

Misleći o Mirku nametnu mi se misao o životu i smrti, o čemu, inače, nikad nisam želio da razmišljam. Veliki rat se zahuktao. Kad će mu doći kraj? Ko će ga preživjeti? Koliko će ponijeti života? To niko unaprijed ne zna, ali neumitno je da se u ratu kratko živi. Pitanje je samo koliko je to »kratko« bilo i korisno ljudskom dobru. Ko ratuje mora i da shvati da mu svakog trenutka smrt može doći glave, a o tome se, jednostavno, ne bi smjelo misliti. Misliti se mora jedino o slobodi. Ima li išta na svijetu skuplje od nje? Ničime se ona ne može kupiti osim ljudskim životima. A kakva je sloboda, osim slobode opredeljenja ja još ne znam. Samo je zamišljam. I znam šta je nesloboda, u onom smislu da se moraš boriti za svaki djelić svojih ljudskih prava.

Opet nedaće sa mojim cipelama. Kažem opet, zato što sam imao grdne kubure s dužinom stopala i pri prelasku Pirineja, na putu za Špa-niju, a i na španskom frontu. Dugo sam išao bos zbog broja četrdeset pet do četrdeset šest. Kad sam stigao u Zagreb, bio sam polubos. Cipele proderane do tabana, a odozgo toliko pohabane da me je bilo sramota da stanem pred čistača obuće na ulici. Staranje oko mojih cipela preuzela je Anica Magašić, istaknuta aktivistkinja u Zagrebu, koja je, u sa-radnji sa Ankom Berus, vodila neposrednu brigu o nama Špancima. Uputili smo se zajedno od obućarske do obućarske radnje, tražeći cipele odgovarajućeg broja. Probao sam na nekoliko mjesta sve velike brojeve, ali moga ni za lijek. To me ljuti. Mi, Jugosloveni, bar nismo oskudijevali u velikim nogama, bar tu nismo bili uskraćeni, pa je čudno da proizvodnja ne misli na to. O porudžbini po mjeri nije moglo biti ni riječi, jer sam svakog časa očekivao da otputujem iz Zagreba u partizane. Napokon, Anica se dosjeti da poznaje jednog čovjeka s obilatim cipelama. Ostavila me je da čekam i dala se u potjeru za njim. I zbilja, nakon izvjesnog vremena evo je, sa gotovo novim cipelama. Kasnije sam doznao da su one pripadale profesoru, fizičaru Ivici Supeku. Srećom, bile su kao da su rađene po kalupu moje noge. Nikad nisam imao priliku da se zahvalim Supeku. Njegove cipele odnijeće me u partizane i dobro poslužiti sve do jedne akcije, u kojoj sam se nanovo dobro obuo.

Toga dana rastao sam se sa Anicom Magašić, s kojom ću se ponovo sresti u partizanima, kad ću i doznati njeno pravo ime i prezime. Ona je rekla i meni i drugima da sam bio najnedisciplinovaniji Spanac koji je dolazio u Zagreb. Suviše kasno sam doznao tu istinu. Ja zaista nisam bio dovoljno svjestan koliko sam ih mučio, ako ništa drugo, a ono svojim prenoćištima i skitanjima po Zagrebu.

Svaki dan mi govore da ću, koliko danas ili sjutra, dobiti legitimaciju, propusnicu i raspored. Gdje li će me odrediti ljudi iz Partije da se borim? Kad bi me pitali gdje želim, ja, zaista, ne bih znao da se odlučim. Bolje dame i ne pitaju, kao što ne pitaju ni druge. Raspored i gotovo. Samo pušku, pa gdje me dopadne. Ovako je čovjek bespomoćan. Bar da ima neki revolver pri ruci. Dosadio sam i samom sebi svojim, tobože, frajerskim ponašanjem. Racije, hajke, racije, hajke. Strpljenje me polako izdaje. Da mi se pridružiti bar nekoj od naših bombaških grupa koje djeluju po Zagrebu. Moram ponoviti da su mi stvarno ti naši diverzanti ulili dosta straha u kosti. I uvijek se znalo, prije nego i dopre vijest, da su negdje udarili. To otkriva trka i panika policije i ustaša, koji, onda, bezglavo hvataju sve odreda. Od jednog, samo, Martina Moj-mira, zagrebačkog diverzanta, kao da se grad trese. A mnogo je takvih Martina. Za Mojmira sam znao da voli solo akcije; iako prevashodno radi po zadatku, omakne mu se ponešto i na svoju ruku.

Drugog dana u septembru sastao sam se na Medvešćaku sa Vojom Kovačevićem, studentom, mojim predratnim prijateljem sa Zagrebačkog sveučilišta. Znao sam da je na nekoj odgovornoj partijskoj dužnosti, ali ne da je član biroa Mjesnog komiteta Zagreba. Sjeli smo na jednu klupu, nešto po podne, i ostali tu puna dva sata. Poslije dugog razgovora o političkoj situaciji u zemlji i o španskom građanskom ratu, vratili smo

se zajedno do ugla Draškovićeve i Jurišićeve ulice, gdje smo se srdačno pozdravili, poželevši jedan drugome da se ubrzo sretnemo u partizanima.

Pozdravljajući se sa njim, nisam ni pomišljao da nam se neće ispuniti takva želja, da je to naše posljednje viđenje. Zapravo, ja još nisam bio dovoljno svjestan kako se rasplamsava rat na našem tlu, kako smrt svakog časa, posvuda, tamani ne birajući žrtve. Zato nisam mogao odmah ni da povjerujem kad sam, kasno uveče, čuo da je Vojo ubijen. Činilo mi se da smo se tek rastali. Mora da se neko grubo našalio, ili je to samo pretpostavka, jer se, možda, nije pojavio na vrijeme na nekom sastanku. Obično kad ilegalac kasni, nešto nije u redu. Na žalost, vijest je bila tačna. Vojo je uhapšen odmah poslije rastanka sa mnom.

Antun Biber Tehek, sekretar Rejonskog komiteta u Zagrebu, prekaljeni ilegalac, koji je nekoliko puta imao uspješne obračune revolverima sa ustašama, ispričao mi je mnogo kasnije kako je Vojo stradao. Po svoj prilici, odmah po rastanku sa mnom, on je otišao na sastanak sa partijcem Stjepanom Ilakom, kod Hrvatskog narodnog kazališta. S obzirom na veliki promet, pa donekle i gužvu oko Kazališta, taj prostor je često korišten za brze susrete ilegalaca udvoje, utroje. Ali, i ustaše je, u to vrijeme, privlačilo Kazalište. One su imale svoje osmatrače i doušnike, koji su pratili sve šta se zbiva. Vojo je zapao za oko našem otpadniku, policijskom agentu, građevinskom radniku Majerholdu, koji ga je odmah pokazao ustašama.

Ćim su Voja doveli u zatvor, podvrgli su ga strašnim mučenjima u nadi da će iz njega izvući riječ, priznanje i prokazivanje ilegalaca i organizacije. Sve im je bilo uzalud. Izdahnuo je nakon pet sati užasa, a da nije ni riječ progovorio.

Evo, još nisam ni uzeo pušku u ruke, a doživio sam dva teška udara. Mirko, pa Vojo! A koliko je tek onih koje ne poznajem, a svakodnevno padaju.

Težak je susret sa ovim novim, tek zametnutim, ratištem. Ovo je nešto sasvim različito od Španije. Tamo su nas od neprijatelja dijelili rovovi i bodljikave žice, znalo se gdje je ko. Ovdje je front svuda, a nigdje nijednog rova. Zakloni su slabi ili jaki onoliko koliko su slabi ili jaki ljudi koji ih drže.

Zakazan mi je sastanak sa jednim partijskim rukovodiocem na Cvjetnom trgu, kod jednog stuba. Nisu mi dati ni znaci za raspoznavanje, ni vodič koji bi me povezao s njim. Samo mi je određeno, u minutu tačno, vrijeme. Mora da je neko s kim se poznajem kad nemamo znake za prepoznavanje, razmišljam. Veoma sam uzbuđen. Slutim da će taj sastanak biti za mene od naročite važnosti. Osjećam se slobodnije, u džepu već imam legitimaciju, koja mi je uručena juče. U njoj piše da mi je ime Ljubo. Prezime nisam zapamtio, ali mi je od njega ostalo u sjećanju neko »ic« na kraju. Čini mi se da takvih prezimena ima u Zagorju. Moja legitimacija sa mojom fotografijom ohrabrila me, iako znam da je fal-sifikovana. Gotovo da priželjkujem da me neko legitimiše, da joj isprobam vrijednost. Osjećam da je kraj mom boravku u Zagrebu. Još samo taj raspored i propushica, pa, do viđenja, Zagrebe.

Tačno u minut, došao sam na određeno mjesto. S druge strane prilazi Vlado Popović, moj stari prijatelj iz Španije i koncentracionih lo-

gora u Francuskoj. On je uvijek, u najtežim situacijama, imponovao svojim držanjem, nekom dostojanstvenom otmenošću. Vlado je, pri povratku u zemlju, bio bolje sreće od nas drugih Španaca, samo zahvaljujući svome imenu i prezimenu. Naime, u logoru smo imali Vladetu Popovića, studenta iz Sarajeva, i Vladimira Popovića, studenta medicine iz Beograda. Imena su slična, a prezimena ista. Zahvaljujući uticajnoj rodbini, Vladeta Popović je dobio pasoš iz zemlje za legalan povratak 1939. godine, prije izbijanja drugog svjetskog rata. Nekome iz našeg komiteta sinula je ideja da bi se, možda, pomoću ovoga pasoša mogla izvući iz logora i vratiti u zemlju oba Popovića. Predloženo je Vladeti da pasoš ustupi Vladu, kako bi pokušao da se pomoću njega probije u zemlju. Uspije li to, »zabunu« će kasno otkriti i Vladeta će sigurno dobiti novi pasoš iz zemlje, jer je prvi, navodno, došao u pogrešne ruke. Ukoliko se greška otkrije i Vladu Popoviću ne uspije da na tuđi pasoš dođe do Jugoslavije, pasoš će biti vraćen Vladeti. Sve se završilo kako se najbolje moglo zamisliti. Vlado je stigao u Jugoslaviju. »Greška« je u zemlji uočena, Vladeta je dobio novi pasoš i otišao.

Sada smo na Cvjetnom trgu. U svakoj drugoj prilici čvrsto bismo se zagrlili, ovdje smo se samo rukovali uz radostan plamen iz očiju. »Ideš u Hrvatsko primorje i Gorski kotar, za komandanta tamošnjih jedinica, postojećih i budućih. Linija je narodni front«. On mi još reče da ću ići na put zajedno sa drugom Slavkom i da treba da budem spreman. Kod Slavka je, kaže, i propusnica za mene.

To je bio sav naš razgovor.

Vlado Popović je tada bio sekretar Operativnog rukovodstva CK KP Hrvatske, od Pete zemaljske konferencije KPJ zamjenik člana Centralnog komiteta KPJ. On je ličnost velikog političkog formata, kojoj je drug Tito povjerio veoma odgovorne i složene zadatke.

Naravno, nije bilo nikakve potrebe da on izlazi na sastanak sa mnom. Sve mi je to mogao prenijeti neki običan partijac. Ali on je želio da se vidimo, iako je za njega svaki izlazak na ulicu predstavljao smrtnu opasnost. Vlado je spadao u onaj uži krug partijskih ljudi za kojima je policija tragala i tragala, raspisujući visoke ucjene.

Pa rtizan i

Nastupio je čas polaska. Na tačno određenom mjestu, u tačno određeno vrijeme, 5. septembra 1941. godine, po ilegalnim pravilima, sastao sam se sa čovjekom koji mi se predstavio kao Slavko. To je bio pseudonim Ive Marinkovića, profesora, mitrovačkog robijaša, člana Centralnog komiteta KPH i sekretara karlovačkog Okružnog komiteta Partije. Proći će dosta vremena dok to nisam saznao. Za mene i za svakog drugog, sad je samo - Slavko. To je sve što o njemu mogu sada da znam. Rukovali smo se srdačno. U takvim prilikama ljudi se sprijatelje za tren. Znaju da su vezani na život i smrt, možda na koji dan, na koji mjesec, ili na koju godinu. Slavko je djelovao mirno, pitomo, blisko, svojski. Odmah mi se nekako otvorio, kao da smo stari poznanici. Dade mi i propusnicu na ime i prezime koje stoji i u mojoj legitimaciji.

Rekao mi je da putujemo u Primorje i Gorski kotar, da on tamo dobro poznaje situaciju, jer često navraća. Uz put treba da svratimo na nekoliko mjesta, radi obilaska nekih ljudi i partijskih organizacija.

Ispred glavnog kolodvora u Zagrebu, šetali smo i osmatrali šta se po njemu zbiva. Slavko reče da je opazio jednog agenta, koji ga dobro poznaje i da moramo sačekati dok se situacija ne razbistri. Muvali smo se tamo-amo dok ne dođosmo na neki sporedan ulaz, podalje od glavnog, gdje nas sačeka jedan željezničar i uvede u prazan vagon voza za Sušak. Karte smo platili do Fužina, mjesta poviše Sušaka, odakle se račva put za Crikvenicu. Sjedosmo u prazan kupe i zagledasmo se kroz prozor, suprotno od perona, u vagone nekog teretnjaka. Slavko je mnogo zazirao od ove stanice, jer su se po njoj često, kako kaže, vrzmali agenti u potjeri za komunistima. A njega su mnogi poznavali, neki su ga i hapsili. Voz, srećom, krenu na vrijeme. »Do viđenja, Zagrebe!« - rekao sam u sebi, s uvjerenjem da ću se opet vratiti, da mi to nije posljednji rastanak sa voljenim gradom. Tako sam mislio i tako mu govorio »do viđenja« i kad sam kretao u Španiju 1937. godine, mada za takvo uvjerenje nije bilo velike osnove. Više od polovine mojih špan-skih drugova nije se vratilo. Ja sam vjerovao i onda, i sada vjerujem. I oni su tako vjerovali. Ljudi koji se bore za slobodu moraju da vjeruju, jer, može li se čovjek uopšte boriti a da, pri tom, ne vjeruje da će doživjeti ono za što se bori. Optimizmu su široki vidici, jer kako može bez njega i Sunce toplo da šija? Može li se ičim hraniti duša ako optimizma nema? Kliktao sam u sebi! Ovaj dan mog izlaska iz Zagreba, predstavljao mi je pravu radost. Prosto sam srećan. Pomisao da sam ja već i neki komandant, kako mi je rekao Vlado Popović, stvar je koja me nagoni da se grohotom nasmijem. Ja i komandovanje, razmišljam. U Špa-niji sam bio komandir desetine i nekog malog voda koji nije imao ni dvadeset boraca. Zapravo, tu se nije ni moglo govoriti o komandovanju. Moja se uloga svodila na ono: »hoćemo li - hoćemo«. Kakvi će to biti vojnici, tamo na terenu, što čekaju da im dođe ovakav komandant, koji, eto, zna da puca i iz puške, i iz mitraljeza, i da baca bombe, ali koji bi sigurno pao na ispitu za kaplara. Čak ni u Španiji nisam znao kako valja po komandi, zabaciti pušku o desno rame.

U Karlovcu smo sišli i opet izišli na sporedni izlaz sa nekim željezničarom koji je držao nekakav alat u ruci, kao da nešto radi. Slavko kaže da je Karlovac za njega najopasniji grad. Na glavnim ulazima i izlazima čekaju svuda jake kontrole, koje pregledaju lične stvari, legitimi-šu i traže propusnice. A mi, da je milina, provlačimo se, zahvaljujući željezničarima, bez ikakve kontrole. Bogami, ovo je Partija dobro organi-zovala. A ja sam gotovo priželjkivao da me neko legitimiše, da dokažem više sebi negoli onom drugom da i ja posjedujem lične isprave. Ni malo ne zazirem što su falsifikovane. Falsifikovan je bio i pasoš s kojim sam otišao u Španiju. Usavršili su se naši majstori.

Išli smo sve nekim sporednim uličicama do jedne u kojoj je bila i jedna izdvojena kuća. Tu smo zatekli čovjeka osrednjeg rasta, ali dobro razvijenog i veoma raspoloženog. On nas dočeka kao stare znance. Bio je sekretar Operativnog rukovodstva Okružnog komiteta za Karlovac, stari robijaš, revolucionar Josip Kras. S njim se nalazio i Bartol Pet-

rović, stari komunista, sad organizacioni sekretar OK. Područje Okružnog komiteta zahvatalo je ogroman prostor: Kordun, Baniju i Gorski kotar, čitavo pobunjeno područje. Čim se rukovasmo, on se raspriča kako je bio na slobodnoj teritoriji Korduna. Oduševljen je. »Išao sam« - kaže - »slobodno kroz naselja sa revolverom za pojasom. Ne možeš da vjeruješ. Kao da sam se obreo u nekom novom svijetu. Pjesma, veselje. Veliki prostor je oslobođen«.

Šta je to slobodna teritorija? Toga nije bilo u Španiji. Linijski front, rovovski, dijelio nas je od fašista, za leđima nam je Republika. Kako to, pitam se, može da postoji slobodna teritorija od, recimo, nekoliko sela i kako se ona brani? Čitao sam i slušao dosta o slobodnim teritorijama po Kini, ali nisam mogao da shvatim do kraja suštinu takvog načina borbe.

Kras me je plijenio i riječju, i predusretljivošću, i neposrednošću, vedrinom i jednostavnošću, svojstvenom samo dobrim i pametnim ljudima. Sastanak najužeg dijela Okružnog komiteta održan je u istoj kući nekoliko časova po našem dolasku. I ja prisustvujem sastanku. Josip Kras nas upoznaje sa stravičnim podacima o ustaškim pokoljima Srba po Kordunu i Lici, govori o ustanku, o borbama koje se već vode i o tome šta treba dalje raditi da bi se mobilisao narod i ujedinio čvrsto oko Partije za borbu protiv svih neprijatelja.

Drugi dio je posvetio borbi u gradovima. Uprkos proganjanju svega naprednog i strahovladi, svakodnevnim padanjima komunista i drugih naprednih ljudi u ruke policije i Gestapoa, situacija je, s jedne strane crna da ne može biti crnja, a s druge bila dobra. Svuda se narod diže na ustanak. Ustaški pokolji se više ne mogu lako ponoviti. Partija je tr-gla narod iz zablude i povela ga u borbu. Po selima više niko ne čeka ustaške kame vjerujući da ništa nije kriv, te da nema zašto bježati. Koliko je hiljada ljudi s takvim uvjerenjem platilo glavom.

Kras me je podrobnije upoznao sa mojim zadatkom na terenu. Rekao je da sa Slavkom idem da obiđem što više organizacija, kako bih se što bolje upoznao sa situacijom. Bartol Petrović, član OK-a, ostavljao je utisak vrlo pametnog i trezvenog čovjeka, vičnog ilegalnom radu.

Upoznao sam još nekoliko odgovornih drugova, starih komunista, kako u Zagrebu, tako i u Karlovcu. S nekim od njih sretaću se kasnije i u partizanima, a sa nekim nikad više. Sa nekima od njih prvi susret bio je i posljednji.

Po sastanku, 5. septembra u Karlovcu, prenoćili smo kod Slavkove sestre, profesorice književnosti Marice Marinković.

U željezničku stanicu smo 6. septembra ponovo ušli na sporedni ulaz, opet uz pomoć jednog željezničara. Osjećam se kao da sam dobio krila. Ovo je, valjda, posljednji korak do partizana. Za pojasom već imam revolver, koji sam dobio od Krasa. Sad mogu reći da sam naoružani partizan. Eto, kao da počinjem da ličim na komandanta. U Španiji su samo komandanti nosili revolver. Prvo obilježje. Još samo vojska, uniforma i komandantsko znanje!

U Dubravama voz zasta i mi iskočismo. Tu Slavko mora da obavi neke partijske poslove. Čim smo izišli iz voza, osjetili smo miris paleži. Jedan talas vatre već je bio prošao. Ponešto je i zaobišao. Još se može

i povratiti. Moramo da svratimo na partijsku vezu kod braće Branka i Sime Karapandže. Uputismo se odmah prema njihovoj kući, malo podalje od stanice. Mala, lijepa seoska kuća, okružena velikim šljivikom, bila je pošteđena vatre. Kod kuće smo zatekli njihovu majku Jelenu, postariju ženu. Ugledavši nas, ona se prosto prestravi. Mislila je da smo ustaše. Svim silama smo nastojali da je smirimo, uvjeravajući je da smo drugovi njenih sinova, da želimo i da se moramo s njima sresti. Ništa nije prianjalo za njene uši. Ona je uporno tvrdila da su joj sinovi nekud daleko otputovali, jedan, navodno, u Sloveniju i da se već danima ne pojavljuje kod kuće. Mi smo, pak, bili čvrsto uvjereni da se oni skrivaju negdje u blizini, ali da majka neće da nam ih otkrije, pa makar mi bili, sad već i po njenom vjerovanju, njihovi drugovi. Opraštajući se od nje, Slavko je pohvali:

- Reci sinu da je dolazio Slavko.

- Kako da mu rečem kad je otišao.

- I da mu je majka pravi konspirator.

- Ja, bogami, ne razumijem ništa šta to znači.

- Reci mu da ima dobru majku.

- Djeco moja, teško je danas biti dobar. Zavladalo je pravo zlo. Trebalo je da prođe otada gotovo punih četrdeset godina, da bih

ušao u trag Branku Karapandži. On mi je potvrdio, preko telefona, još se nismo lično sreli, da je, zaista, tih dana, kako je tvrdila njegova majka, otišao u Sloveniju, gdje će provesti čitav rat kao istaknuti partizanski rukovodilac. Tamo će, uz ime i prezime dobiti i nadimak Matijaž, po kojem ga ljudi i danas mnogo više poznaju nego po krštenom imenu.

Ponovo smo u vozu. Sljedeća naša stanica je Ogulin. Tu moramo zastati nekoliko časova da uspostavimo vezu s tamošnjim drugovima a, onda, dalje. Vozeći se prema Ogulinu, nazirali smo, pred sobom u daljini obrise masiva Kapele. Djelovala je veličanstveno i tajanstveno. Iznad samog Ogulina uzdigao se gordo njen visoki Klek, sa svojim stjenovitim hridinama i šiljatim kamenitim vrhom.

U Ogulinu smo izišli iz voza i, po Slavkovom upozorenju, brzo se vratili unutra. Po stanici su se vrzmali agenti i ustaše koje je on dobro poznavao. Svuda njegovi opasni poznanici. On je znao mnogo tih ljigavih i opasnih ljudi, kao da se rukovodio onom vojničkom da neprijatelja treba dobro upoznati. Kad smo ušli u kupe, krišom mi pokaza na neke tipove i reče da ih motrim, te ukoliko se sklone nekud da iziđemo radi obavljanja partijskog zadatka. Ja sam ih stalno posmatrao, ali su se oni neumorno šetali po peronu, kao da su nekoga vrebali.

Nastavili smo put dalje. Mora da se svrati u Srpske Moravice. Tada se nisu smjele zvati Srpske. Pomene li se taj dio imena na nezgodnom mjestu, ode glava. Ako ćeš da ugodiš ustaškoj vlasti i da sačuvaš glavu, onda reci Hrvatske Moravice ili, ako ćeš da sačuvaš glavu, možeš reći samo Moravice. A ako bi se poigravao s njom, onda dodaj: Srpske Moravice. Neupućen u to, na blagajni karlovačke željezničke stanice, rekao sam »Srpske«. Blagajnica me pogleda, čini mi se, sa simpatijama, jer čemu inače njeno upozorenje da taj stari geografski naziv više ne vrijedi i da ga se čuvam.

U Moravicama nas je dočekao naš simpatizer, željeznički radnik Đuro Šaban, koji nas odmah odvede u selo Vučkoviće, uglednoj porodici Nikole Vučkovića. Bila je to velika zadruga. Otac Nikola, čovjek po godinama postariji, ali mladalačkog zanosa, predstavljao je, što nije bilo teško uočiti, stub porodice, gotovo da kažem i u političkom smislu. Majka Mara, žena izuzetne plemenitosti, podsjetila me je na majku iz Gorkijeve knjige »Mati«, koju sam pročitao još u koncentracionom logoru. Sinovi Milan, Marko, Rade i najmlađi Đuro, još nedozreo za pušku, te sestra Ana, kao da su se međusobno utrkivali da nam što bolje ugode, a, prije svega, da dokažu da su oni spremni na sve zadatke iako nisu u Partiji. Bez izuzetka, od svih članova ove porodice naših odanih prijatelja mogla se odmah oformiti partijska ćelija. Ipak, među braćom, najviše se, svojom borbenošću i načinom mišljenja, isticao Marko.

U toj kući naišli smo na topao prijem i doček kakav se priređuje samo željenim gostima i pravim prijateljima. U njoj se ubrzo okupilo još nekoliko nepartijaca, koji su izražavali želju da uđu u Partiju i da se što prije dočepaju puške. Među njima su bili: Đuro Matić, student, Đuro Šaban i Smilja Vučković, smjela djevojka. Sastanak sa njima trajao je do kasno u noć. Međutim, toga puta nije došlo do formiranja partijske ćelije. Žurilo nam se, ali smo im obećali da ćemo se ubrzo vratiti.

Prateći nas na željezničku stanicu, Marko Vučković nam pokaza jednog mladića, u prolazu, za koga reče da se zove Rade Peleš. Rade je, kako nam ispriča, već naveliko, na svoj način, zaratio sa željezničkom prugom. Stalno nešto čačka oko šina, podmeće klipove, a jednom je napravio i podmetnuo i neku minu. Iako ona nije izazvala neku veliku materijalnu štetu, imala je političkog efekta. Tu svoju borbenost, dovitljivost i hrabrost Rade će, ubrzo, potvrditi u borbi.

Još dok smo sjedjeli u kući Vučkovića te večeri, pred nju je došla grupa od desetak italijanskih vojnika. Nešto su njuškali. Domaćini su im ponudili stolice i oni posjedaše. Slavko, koji dobro zna italijanski jezik, pratio je iz kuće njihov razgovor, ali se nije mnogo uzbuđivao. Majka se držala malo nemirno. Čas je izlazila napolje da bi pokazala »ljubazno« lice prema ovim neželjenim gostima, a čas se vraćala kod nas, izražavajući veliki strah za našu sudbinu. Ugasila je svjetlo u našoj sobi, kako oni ne bi što osjetili.

Sjutradan smo stigli u Delnice, u našu glavnu partijsku bazu u ovom kraju. Slavko mi je, uz put, rekao da ćemo odsjesti u jednom ho-telčiću, kod Pavice Pavičić (buduće Kovačević).

Pavica, djevojka od nekih osamnaest-devetnaest godina, kćerka je vlasnika ovog malog hotela s nekoliko soba. Tu nam nije trebalo nikakve javke. Slavko je i ranije navraćao, pa su ga dobro poznavali. Uđosmo odmah u prizemlje, gdje se nalazio kafanski dio; bacismo uzgred pogled po stolovima, za kojima su sjedjeli italijanski oficiri i nekoliko domobranskih i produžismo uza stepenice na prvi sprat. Jednim malim hodnikom uputismo se prema kuhinji. S desne strane stajao je neki stalak i na njemu šerpa sa tri-četiri litra mlijeka. Na mlijeku se naborala po-debela pavlaka. Otkad nisam pio mlijeko! Šerpu, prosto, nisam mogao mimoići. Išao sam iza Slavka i kad dođoh do nje, uhvatim je sa obadvije ruke za uši i nagnem. Vukao sam dugo, napio se koliko sam mo-

gao. Još dok sam pio, bacim pogled preko šerpe i opazim Pavičinu majku kako me sa čuđenjem gleda iz kuhinje. Slavka je poznavala. Kad joj priđoh da se s njom pozdravim, obrati mi se kao majka:

- Ili ste mnogo gladni ili mnogo žedni, ali, kako god bilo, ne žalite

mlijeko.

- Oprostite - osjetio sam potrebu da objasnim - godinama nisam pio mlijeka. Nisam mogao odoljeti. Ovo nije lijepo s moje strane.

- Baš je lijepo što ste to tako uradili - odgovori ona najprirodnije moguće; sporazumjeli smo se bez ikakvih riječi.

Uđosmo u kuhinju i sjedosmo. Uto banu i Pavica. Čovjek da ne vjeruje da ovako mlado stvorenje drži u svojim rukama ključeve ovog ilegalnog punkta, da na njoj leži takva odgovornost. Lijepa djevojka, srednjeg rasta, suviše mladolika, dijete. Međutim, čim progovori ostavlja utisak stabilne i zrele ličnosti, kao da je ranu mladost preskočila za desetak godina. Dok smo sjedjeli u kuhinji, ona nam je naširoko pričala sve što je znala o Delničkoj četi⁶' koja se ulogorila odmah tu, na visokom Petehovcu. Ali za razgovore je ostalo još dosta vremena. Trebalo se što prije smjestiti, radi prenoćišta. Pavičina majka nas uvede u jednu malu sobu s dva kreveta. Da bismo se malo odmorili, raskomotimo se, izvadimo revolvere i bacimo ih na krevet. Gledajući kako ona preneraženo posmatra naše oružje, postidjeli smo se. Stara zbunjeno iziđe, ali ne reče ništa. Poslije nas je Pavica jako prekorila.

Slavko se opet interesuje da nema kakvih novosti iz Zagreba. Sad mi je tek rekao da tamo treba da leti u vazduh telefonska centrala. To je bio razlog, objasnio mi je, što je na brzinu trebalo isprazniti Zagreb od mnogih ilegalaca.

Poslije nekoliko sastanaka sa Nikolom Račkim Koljkom, Dragom Manceom, sekretarom Kotarskog komiteta i nekoliko drugih komunista, sve preko Pavice, otišli smo u Fužine, gdje je trebalo da se nađemo sa tamošnjim komunistima: Andrijom Bubnjom, Dukom Pavlićem, iz Lica i još nekim rodoljubima, a u okolini Fužina treba da nas čeka i Bribirska četa, o čemu smo se dogovorili još iz Delnica preko kurira. Naše propusnice važile su samo do Fužina. Tu im je i vremenski rok isticao. Da bi se dalje putovalo, bilo naprijed ili nazad, morale su se pribaviti nove propusnice.

Izišli smo iz voza kasno po podne. Osim nas dvojice više niko nije sišao. Prije nego uspjesmo da umaknemo, priđoše nam dvojica karabi-nijera i zatražiše isprave. Vidjevši da su nam propusnice zastarjele, nare-diše da pođemo s njima u karabinijersku stanicu. To je još jedna prilika da bolje upoznam Marinkovića. Razdraganim italijanskim jezikom, u žu-boru vokala, zametnu s njima razgovor kao sa starim znancima, pa čak i prijateljima, koji nam tobože prave veliku uslugu već i samim tim što će nas povesti do karabinijerske stanice. Ivo se držao kao da mu nije ni u podsvijesti da nas oni, u stvari, hapse. On im biranim riječima uputi i niz pohvala i duboku zahvalnost za takvu njihovu brigu. Napomenu, onako uzgred, da ćemo mi biti veoma zadovoljni ako nam oni i samo rukom pokažu u kom pravcu da se uputimo, kako bismo našli

⁶⁾ Sve tadašnje partizanske jedinice u onom kraju nazivale su se »logorima« ili »odredima«, a autor ih naziva četama, što su one stvarno i bile ili će ubrzo postati.

tu stanicu i produžili svoje propusnice. I ne čekajući na njihov odgovor, on im pruži ruku ne žaleći i dalje pohvale na račun njihov i njihove nacije. Karabinijeri čak stadoše mirno i pozdraviše nas vojnički. Oduševljen sam njegovom snalažljivošću i hladnokrvnošću. Još će nam one valjati.

Istog dana uveče, nakon nekoliko časova boravka u Fužinama i nekoliko sastanaka tu i u Vratima, pošto se dobro smrklo, sreli smo se sa Bribirskom četom u blizini Lica. Nekoliko desetina partizana nalazilo se u njoj. Na čelu čete bio je njen organizator Tomo Strižić, jedan od najuglednijih komunista u Hrvatskom primorju, iako nije bio njen komandir (prvi komandir čete bio je Franjo Mureta, komesar Andrija Tus, a Tomo partijski rukovodilac). Za Tomino ime vezani su i nastanak brojnih partijskih organizacija u Primorju, prvi ustanički dani, nastanak čete i njeni uspjesi, kojih je ona već do tada dosta imala.

Četa se odmarala pod visokim jelama. Čim nas ugleda, Toma lagano komandova da četa ustane, a sam priđe da nam raportira, kao da je on bio njen komandir. Zaista smo se obojica osjećali neugodno. Nismo htjeli da prihvatimo raport. Prišli smo mu i srdačno se pozdravili bez vojnih formalnosti koje je Tomo već počeo polako da primjenjuje. Tomo predloži da ja, kao Španac, preuzmem komandu čete za planiranu akciju. Naravno, nisam pristao. I Slavko i ja uključismo se kao obični borci u četu pod komandu Tome Strižića i komandira i komesara. Sa četom je bio i Ivan Hariš, miner iz Španije. Svoje majstorstvo trebalo je da pokaže i kod nas. Prvi put upravo te noći, 9. septembra 1941. godine.

Četa je te večeri trebalo da izvrši veoma važnu akciju. Tu blizu Lica, pod okom Italijana, nalazilo se jedno skladište ekrazita koje je trebalo obiti i iz njega se snabdjeti radi miniranja pruge i vozova. Akcija je bila delikatna zato što ju je trebalo izvesti bez borbe jer, otkriju li nas Italijani, teško bi se tu išta moglo učiniti. Četa se polako prikradala magazinu. Prema garnizonu ostavila je malo obezbjeđenje. Duka Pavlić, komunista iz Lica, veoma istaknut i hrabar čovjek, sa lakoćom je odvalio vrata skladišta. Unutra se nalazilo dvadesetak sanduka ovog dragocjenog eksploziva, svaki težine oko dvadeset kilograma, ukupno 340 kilograma. Uz to, bilo je dosta kapsula, štapina i svega što je potrebno za miniranje. Nekako se podesilo da je svako od nas dobio da nosi po jedan sanduk. Slavko i ja smo ih uprtili na leđa.

Brzo smo se povukli do kraja Ličkog polja i posjedali pored jedne male, usamljene crkve, odakle je počinjao da se uzdiže masiv Kapele do svog visokog vrha Viševice. Tu smo se raskomotili, da sačekamo akciju Hariša na pruzi između Lica i Fužina. Još dok smo obijali magazin, on je otišao tamo zajedno sa Blažom Kalafatićem, Andrijom Tusom, Srećkom Muretom i Vinkom Gašparovićem koje je obučavao za minerski poziv. Samo još da naiđe neki poželjan voz. Nestrpljivo čekamo i osluškujemo da li se prugom što čuje. I onda, odjednom, pisak lokomotive, od Fužina. Lokomotiva se, sudeći prema varnicama iz njenog dimnjaka, primicala Hariševoj mini veoma brzo, obećava da se voz kompletan surva. Još jedan pisak lokomotive pred samim tunelom, ali mina se ne oglasi. Voz iščeznu u tunelu. Mislio je Hariš, kako nam je kasnije objasnio,

da tu pruga »diše« dublje, da se šine ugibaju za koji santimetar više. Prevario se. Nije bilo druge, morao je ponovo na prugu, od koje je nedaleko čekao učinak mine. Trebalo je pomaći minu i postaviti je tako da drugi put ne zataji.

Hoće li nešto naići? Hoće li mina eksplodirati? Koliko znam Ha-riša, nijedna mu mina u Španiji, u Frankovoj pozadini, nije zatajila, a mnogo ih je podmetnuo i pročuo se po njima. Hoće li prvi voz poletjeti u vazduh? I prije je bilo diverzija na pruzi, ali nije bilo punog pogotka.

Napokon, zavarniči iz tunela od Rijeke. Lijepo je gledati kad lokomotiva noću rasipa svoje ognjene zrake. Sudeći prema onome što vidimo, brzina je znatno veća nego ona prije, a i nizbrdica je. Jednosmjerno varničenje odjednom se prekinu jakim bljeskom od kojeg se začas ispružiše i naše sjene po poljani. Prođe nekoliko sekundi dok do nas ne doprije snažna grmljavina, koju je pojačavao eho masiva Risnjaka i zapadnog dijela Kapele. Bravo, Harišu! Čim se Hariš pojavi, navalismo da ga grlimo i ljubimo. Tada još nisam mogao ni zamisliti da je to početak jednog velikog pomora vozova na pruzi Rijeka - Karlovac, da će upravo taj njen dio postati njihovo groblje. Možda najveće u Jugoslaviji. Odatle će Hariš ubrzo otići da minira druge pruge. Nadimak »Gromovnik« dao mu je Rade Šupić, sekretar Kotarskog komiteta za Sušak.

Više nismo imali šta da čekamo tu, blizu pruge. Pri samom vrhu Viševice, u maloj vrtači, čekao nas je logor Bribirske čete. Ali pred nama je strm uspon, a na leđima teški sanduci sa po dvadesetak kilograma eksploziva. Kad sam ga stavio na leđa, pogurio sam se kao pod pritiskom čitave tone. Prosto disati ne mogu, koljena mi klecaju. Svaki metar daljeg uspona pretvara se u tešku prepreku. Sad tek osjećam posljedice koncentracionog logora i višemjesečnog bjekstva od Pirineja dovde, do Kapele. Svaki drugi pa i Slavko nose sa lakoćom taj isti teret. Moje mučenje niko ne osjeća, a ne smijem da se potužim da ne ispadnem slabić. Vapim za odmorom, ali ovdje ljudi ne znaju da se odmaraju. Ispod tih sanduka čuje se i pjesma, a meni riječ teško može da se otkine s usta. Na svaki sat zastajali smo po desetak minuta, i opet nastavljali uz sve veći uspon dok se ne domogosmo vrha Viševice. Tih dvanaestak časova borbe sa sandukom i planinom ostali su mi u sjećanju kao jedan od najtežih fizičkih napora u životu.

Gore nas je čekala palenta, zasmočena nekom masnoćom. Svima jednako. Nekome je to, vidim, i dosta, ali mene mori glad. Krivo mi je što se niko ne sjeti da mi ponudi još, što ne shvata da sam ja, što u ratu, što u zatvoru, gladovao pune četiri godine. Zar o tome ne govori ništa mojih sto i osamdeset santimetara visine odjevenih težinom od samo šezdeset i tri kilograma. Ali ovi ljudi, zapravo, još ništa i ne znaju o meni; to će im, nešto kasnije, reći Slavko. I to je bilo dobro. Za večeru sam dobio obilato povećanje, iako ga nisam tražio. Dovoljno je bilo što sam Španac. Gledali su me s ushićenjem i posebnim poštovanjem. Ot-kinuli bi od svojih usta da bi me nahranili. Bribirci su divni ljudi.

Ovakav susret sa Bribirskom četom i njenim organizatorom Tomom Strižićem, o kome su kružile priče kao u legendi, za mene je bio nezaboravni doživljaj. Četa mi se pretvarala u veliku vojsku. Činilo -mi se da je gledam kako se račva u brojne jedinice i pretvara u veliku sna-

gu. Svuda se zameće, niče nepredvidivo, svuda se nagovještava njena snaga kako u selima tako i u gradovima. Vidim, čini mi se, jedno veliko ustaničko platno, živo, bujno. Iz svih razgovora i izvještaja, kojih u četi ima dosta, proizilazi i osjeća se duboka narodna mržnja protiv okupatora i Pavelića. Okupatorska tvorevina NDH je teška uvreda za svakog poštenog Hrvata. Okupator se još od prvih dana »odobrovoljio«, zasipa narod šakom i kapom: makarona, brašna, konzervi, šećera i čega sve nema, gotovo u izobilju. Ovaj narod mogao bi da se ni u šta ne miješa i da dobro živi. Ali, on se ne da kupiti. Ti paketi sljedovanja, često ne-raspakovani, stižu u šumu do partizana i oni će stizati još koji mjesec, sve dok se i okupator nije trgnuo i uvidio da se ovdje nikakvim mitom ljubav ne može steći.

Tu, gotovo na samom vrhu Viševice, u jednoj maloj uvali gdje se nalazila brvnara Bribirske čete, prisustvovao sam časovima minerske obuke, koje je držao Ivan Hariš - budući Gromovnik. Iz svih jedinica sa područja Primorja, Gorskog kotara, Drežnice i Gornjeg brinjskog kraja okupilo se dvadesetak budućih minera. Učionica je postavljena na otvorenom prostoru. Ima i veliku tablu, znatno veću od onih školskih, kredu u nekoliko boja, štapin, kapsule, razne vodove, žice, jednu kantu pijeska i veliki kup zemlje. Prvo je teorijska pa praktična nastava. Ivan crta na tabli, s dvije vrste krede, osnovne pojmove iz elektrike. Pokazuje kako dolazi do spojenog kruga. Nacrtano je i dugme u koje kad se upre dolazi do spojenog kruga i eksplozije. Onda, to Ivan pokaže na praktičan način s jednom kapsulom, vezanom provodnikom s električnim napajalom, zarivenom u zemlju ili pijesak. Bez greške, svaki put dođe do eksplozije. Ostao sam čitav čas i čini mi se da bih znao da podmet-nem minu i dignem voz. Sve do tada mislio sam da je Ivan samo dobar praktičar i da su mu tuđe teoretske strane zanata.

U toj školi zametnule su se prve generacije primorsko-goranskih minera, koji će kasnije praviti čuda na pruzi i svuda gdje je trebalo. Kad je Hariš završio kurs s njima, bio je, poslije nekoliko nedjelja, maltene svečano ispraćen u druge krajeve u kojima je razvijao svoju minersku vojsku.

S Viševice smo morali ponovo 11. septembra da se vraćamo u Delnice, radi sastanka sa tamošnjim ljudima iz organizacije i obilaska Del-ničke partizanske čete. Dug je put od Viševice do Delnica, kroz planinu, a nezamisliv bez dobrog vodiča, čak i da nema rata, kad bi čovjek mogao da se posveti prirodi, da u njoj otkriva nove ljepote. To su predjeli s mnogim visovima i dubodolinama, prekriveni visokim četinarima i bukvama, između kojih se prepliću razne puzavice, šiblje i raznovrsno planinsko cvijeće. Prošli smo pokraj Žilavih dolaca. A ko njih nije vidio, pričali su mi, taj teško može da shvati kakve čarobne zavrzlame može priroda da stvori. Naš vodič nas je, uz to vodio preko nekoliko visokih vrhova, na kojima bi neizostavno zastao da osmotrimo nepreglednu ljepotu zelenila, koja se tu i tamo, pjegala i prvim bojama jeseni. Hoće li se sve ovo pretvoriti u ratno poprište? Hoće li se rat ogriješiti i o ovu prirodu i njenu čednost, koju u mnogim predjelima još nisu dotakli ni ljudska ruka ni njeno sječivo? Za jedno brdo iznad Mrkoplja vodič nam reče da se zove Čelimbaša, a nešto dalje iza još većih brda je selo

Begovo Razdolje, koje ne možemo vidjeti. Kaza nam, još, da Begovo Razdolje ima najvišu školu u Jugoslaviji. Mi se zagledasmo, začuđeni. On se onda osmjehnu i objasni da se ona nalazi na visini od 1.150 metara. Toponim nam je jasno ukazao i na to dokle su, čak, dopirali Turci. Ova planina dosta pamti.

Bio bi ovo, doista, put osvježenja da ne moramo u Delnice, u veliki i opasni garnizon. Naravno, kud bismo drugdje nego kod Pavice. Na onom istom mjestu, kao i prije nekoliko dana, stajala je ona šerpa s mlijekom. Opet sam nagnuo, kao i prvi put. Pavičina majka, Margareta Pa-vičić, opet me uhvati kako pijem i reče da ne treba da ga žalim i da popijem sve do dna, ako mogu. Rekla je da ta šerpa neće iznevjeriti i da je nikad ne mimoiđem.

Predveče 13. septembra smo otišli na Petehovac da obiđemo Del-ničku četu. U njoj se nalazilo petnaestak partizana, svi članovj Partije. Sve sami Delničani, osim Jose Gržetića, koji je došao iz Zagreba. Sastanak i razgovor sa četom otegao se do kasno u noć. Na tom mjestu četa boravi od svog formiranja, nešto više od mjesec dana. Teško bi se mogao naći neko od odraslih u Delnicama, pa i u okolini, ko.ne zna gdje se ona nalazi. Jedino Italijani i nešto Pavelićevih slugu, koje su tu odnekud dovedene, nisu znali. A bilo je dana i to dosta, kad je spremljena hrana iz samog hotela gotovo javno išla za četu. To mnogo govori i obećava. Izgleda da ništa ne može pokolebati riješenost ovoga življa da se bori.

S obzirom na to da nam se jako žurilo, da je trebalo da obiđemo čitav Gorski kotar i Primorje, nismo mogli kod čete da prenoćimo. Uputili smo se natrag u Delnice ali, zaboravili smo na vrijeme i policijski čas, koji je počinjao oko devet uveče. Noć je bila premračna, pa smo jedva pronalazili stazu za povratak prema pruzi i cesti. Išli smo pipavo, polako. Do blizu nadvožnjaka koji nismo mogli da zaobiđemo, stigli smo oko ponoći. Idemo najtiše što možemo, kako bismo neopa-ženo prošli ispod njega. Na domaku smo. Jedva i sami čujemo sopst-vene korake.

- Alto la - Alto la! (Stoj!) - ču se iz nekoliko grla na italijanskom jeziku. Znači da na pruzi, na nadvožnjaku, stoji italijanska patrola, ali mrak je takav da ni mi nju ne možemo da vidimo, niti ona nas. Sudeći po zveketu šina i škripi šljunka, patrola zauzima položaje da nas dočeka. Bio sam spreman da bježimo, ali me Slavko uhvati za ruku i smiri. Uvjeren sam da nas ne mogu pogoditi ako se damo u trk. Slavko kao da je osjećao moj nemir, stavi mi ruku na rame.

- Stoj, ko ide? - ču se ponovo.

- Stali smo. Idu dva čovjeka, a ko je tamo? - Slavko će, na van-rednom italijanskom jeziku.

- Patrola - odgovoriše oni. - Kuda ćete?

- Idemo u mjesto.

- U ovo doba?

- A što mari?

- Pa znate li da je policijski čas?

- Ništa zato. On za nas ne važi.

.- Naprijed! - ču se komanda patrole.

Krenusmo slobodno. Čvrsto držimo revolvere u džepovima. Slavko stalno nešto s njima razgovara i nadmudruje se. Evo nas u podvožnjaku. Kad iziđosmo, opet se zametnu razgovor između Slavka i njih, nevidljivih. Čini mi se da je, u ovoj pomrčini, i njih, a i nas hrabrio međusobni razgovor. Na ovakvim prugama, već nekoliko nedjelja, puca se na svakoga, bilo danju ili noću. A mi ispod ove prolazimo u ponoć, mal-tene uz počasti. Ko se ovdje koga više plaši - teško je procijeniti.

Opomenuti od patrole na policijski čas, šunjamo se u Delnice na vrhovima prstiju. Mrtva tišina. Nigdje nema nijedne svjetiljke. Čitav puk vojske se odmara. Naši gotovo mačiji koraci odzvanjaju nam u ušima. Stigosmo i do Pavičinog hotelčića. Hvatamo za kvaku na vratima, ali se ona ne povinuje našoj potrebi. Kucamo dosta jako, čini nam se da Delnice odjekuju, pa opet ništa. Na ulici nam se ne ostaje, a unutra ne možemo. I kad počesmo da skupljamo kamenčiće da gađamo Pavičin prozor, čujemo lupu koraka jedne patrole. Sklanjamo se brzo iza kuće i, šćućure ni, spuštamo niz neki zid. Koraci odzvanjaju sve jače ispred hotela kao da se pretvaraju u lupu prangija. Slušajući sa strahovanjem njihovu silinu, razmišljam kako ti koraci predstavljaju samu suštinu okupacije. Svirepo odzvanja! Samo vojnička čizma ima pravo na život u ovom mjestu i u ovoj mrkloj noći.

Udaljiše se, više ih ne čujemo; gađamo okna kamenčićima. Prozor se otvara i na njemu naslućujemo tri ljudske prilike. To su Pavica i njeni otac i majka. Prestravljeni su od naše nepromišljenosti i drskosti. »Ludi li ste, bože mili« - čujemo s prozora. Pavica brzo siđe i polako otvori vrata, ne shvatajući da mogu ljudi kao što smo mi ovako da krše sva pravila ilegalstva.

No, to nije bila jedina neprilika koju smo učinili našim ljubaznim domaćinima. I toga dana i nekoliko sljedećih, a i kasnije u više navrata, pojedinačno ili zajedno, mi smo se ponašali krajnje drsko, kao da smo članovi kluba oficirskog društva koje je često ispunjavalo kafanu. Ponekad u slobodnom vremenu, kad je trebalo da se skrivamo u sobi, da ne dajemo glasa od sebe, silazili smo dolje, zauzimali po neki sto, prilazili šanku, pa se i sami posluživali kao da smo tu domaći. Pavica je uzaludno molila da se mičemo odatle kako ne bismo stradali. Još više su patili njeni roditelji, strahujući i za nju i za nas.

Gotovo redovno kad bismo išli na neke sastanke, zakašnjavali smo u povratku, noću i pravili joj neprilike. Nismo to činili što smo htjeli nego smo morali, jer je trebalo ostvariti više susreta s pojedincima i sa organizacijom. U Delnicama smo morali više puta da se sastanemo sa članovima Mjesnog i Kotarskog komiteta, koji su ilegalno živjeli u mjestu ili u četi, na Petehovcu. Bila je to jaka organizacija sa istaknutim komunistima. Među njima su se izdvajali sekretar Mjesnog komiteta Ilon-ka Golik i sekretar Kotarskog komiteta Drago Mance. Izuzetan ugled i uticaj imali su mitrovački robijaši Nikola Rački Koljka, braća Muvrin -Ivan i Antun, Ivan Pleše Rodo i Stanko Majnarić. Oni su bili moralni i politički stub Partije u tom kraju. Dalji razvoj borbe donio im je i kasnije mnoge odgovorne dužnosti. Slavko se sa njima još odranije poznavao, što je za mene bilo izuzetno važno i obezbijedilo mi povjerenje tih drugova. Ne znam kako bih prošao, kako bih se povezao s organizaci-

jom, da sam došao sam iz Zagreba. Za uspostavljanje veza s njima, često nije bila dovoljna javka za raspoznavanje. Nekoliko partijskih ljudi odozgo dolazilo je prije nas na određeno mjesto, sa pravom partijskom jav-kom, ali je sve to bilo uzalud, morali su da se vrate ne uspostavivši vezu! Delnički komunisti su dobro pamtili kako im je prije rata došao čovjek »odozgo«, s propisanom lozinkom, da im prenese direktive i primi izvještaj o radu delničke ćelije, ali se za njim odmah pojavila policija i pohapsila ih sve odreda. Nekolicina od njih je osuđena na po nekoliko godina robije. Od tada i otuda su delnički komunisti bili nepovjerljivi prema javkama bilo koga ako sa njim nije dolazio neko koga su već od-ranije poznavali.

Dalji naš put vodio je opet u Moravice. Zadovoljstvo je bilo navratiti do porodice Vučkovića. Ona nam je služila kao jak oslonac. Ovoga puta, 16. septembra, formirana je i prva partijska ćelija, u koju su ušli: Đuro Matić, Marko Vučković, Rade Vučković, Ivan Marčinović i Milan Vukšić, a nešto kasnije Ana i Smilja Vučković. Mirne duše mogli smo ih primiti još toliko, da je bilo vremena. Zahvaljujući ovoj ćeliji, ubrzo će biti formirana i Moravska partizanska četa nedaleko od samih Moravica.

Šteta što kod porodice Vučković nismo mogli da ostanemo bar nekoliko dana i da se dobro odmorimo. Začudo, domaći i ne strepe od našeg prisustva. Umjesto da s nestrpljenjem očekuju da ih što prije napustimo i ne izlažemo opasnostima, oni nas mole da ostanemo još koji dan. Pri polasku, poželješe nam srećan put i da se što prije vratimo. To je zaista iskreno. Pitao sam se: zar je danas moguće u okupiranim mjestima imati prijatelje koji žele da im što prije dođu progonjeni ljudi, kad je jasno da im te posjete neposredno ugrožavaju život.

Iz Moravica smo morali da nastavimo put prema Drežnici. Ići vozom do Ogulina, a onda pješke, suviše je opasno. Zato smo se uhvatili šume, šumskih obronaka i puteljaka, zaobilazeći veća naselja, u kojima čekaju razne zamke. Usamljene kuće, grupe kuća, manja sela nismo zaobilazili. Više Vrbovskog nalazi se zaselak Vujnović. Jedna usamljena kuća u zaseoku Japići, ispriječila nam se nasred puta. I ne pokušavajući da je mimoiđemo, banusmo unutra. Domaćin Vlado Vujnović, mlad čovjek, nakon nekoliko rečenica prihvati nas kao stare prijatelje, bez podozrenja, kao da nam je na čelu pisalo ko smo i čim se bavimo. Iskoristili smo tu priliku i odmah nastupili sa otvorenim kartama. Povjerovao nam je i izrazio spremnost da nam se odmah priključi. I priključio se, ali ne da ide s nama, što mu nismo dopustili, već da tu ostane i da nam služi kao veza i oslonac. I, zbilja, ta kuća ostaće naša sigurna baza u radu. A Vlado će se pokazati kao odlučan borac, spreman i na najteže zadatke.

Evo nas istog dana, 17. septembra, i u Gomirju, mjestu na pruzi, poznatom po starom manastiru i Savi Mrkalju, donekle Vukovom preteči, a sada i po velikom italijanskom garnizonu. Uveče smo se sastali sa Jo-vom Mamulom, članom Partije, željezničkim radnikom, kod koga smo i prenoćili. Sastanku je prisustvovalo nekoliko radnika, naših simpatizera. Izuzetno povoljan utisak na nas je ostavio Bogdan Mamula, koji je, iako veoma mlad čovjek, djelovao ozbiljno, zrelo i borbeno. Kao po-

sljedica toga sastanka, u Gomirju će ubrzo biti formirana partizanska jedinica.

Idući u Drežnicu, trebalo je svratiti u Jasenak. To lijepo turističko mjesto, na raskrsnici puteva za Drežnicu, Ogulin i Novi Vinodolski, koje su Italijani pretvorili u veliki vojni logor. Jasenak je i za okupatora i za nas imao veliki značaj. Svuda okolo u Gorskom kotaru, Primorju, Drežnici zametala su se borbena jezgra i pucalo se. Ali ovdje, u Jasenku, još ništa nije učinjeno, iako je u njemu bila pilana s priličnim brojem radnika i nekoliko valjanih članova Partije do kojih je trebalo prodrijeti. Zbog tolike vojske, Jasenak je za nas bio teško pristupačan. Predratne veze bile su pokidane. Jedina na koju se moglo donekle računati išla je preko Simeuna Kovačevića - kafedžije, našeg simpatizera. Još prije rata s njim je uspostavljena veza i preko njega se išlo dalje. Uputivši se u Jasenak, mi nismo znali da se u njegovu kuću smjestio štab italijan-skog puka. S vremena na vrijeme u nju je navraćao, kako smo čuli primičući se mjestu, i neki general, komandant divizije iz Ogulina, sa jakom oružanom pratnjom. U Jasenku je trebalo pronaći Branka Matica i još neke druge.

Samo preko tih ljudi: Simeunića i Branka i još nekoliko pojedinaca trebalo je prodrijeti u Jasenak. Moralo se prići okupljanju radnika s pilane i sa šumskih radilišta i pokušati sa mobilizacijom. Jasenačko tlo je bilo veoma povoljno. Međutim, uticaj Partije, ipak, nije bio velik. Razni protunarodni režimi stare Jugoslavije pokušavali su da od ovdašnjeg srpskog življa, pomoću popova i žandarma, naprave neki svoj režimski šovinistički oslonac protiv Hrvata. Vodeći takvu politiku, stari režim je pokušao da u Jasenku organizuje i neku sindikalnu organizaciju pod nazivom »Sindikat svetog Save«. Na prvi pogled, znajući za sve ovo, Ivu Marinkoviću, kao Hrvatu, nije bilo naročito zahvalno da dođe i da priprema Jasenčane za ustanak pod crvenom zastavom. Bilo, je zaista, da se čovjek lecne. Ali, ni Ivo ni ja nismo sebi dopuštali da mislimo na to.

Prvi pokušaji išli su preko Simeunića. Preko njega su se mogle hvatati veze sa nekoliko komunista u mjestu, ali doći do njega bilo je zaista složeno i opasno. U njegovoj kući stanovao je i Branko Matić. Otkako je u njoj i italijanska komanda, Simeuniću je zapala uloga glavnog domaćina, intendanta i kuvara za italijanske oficire, koji iz nevelike kuhinje gotovo nisu ni izlazili.

Jasenak su često blokirale kad jače kad slabije, italijanske trupe, što je zavisilo od situacije na terenu, od aktivnosti partizana. Ovoga puta, dok smo se primicali, obaviješteni smo da je blokiran, ali to nas nije obeshrabrilo; u Jasenku je morala nići partizanska jedinica. Uzdamo se i ovoga puta, u Marinkovićev italijanski jezik. On nam je dosad svuda otvarao vrata. Ali za ulazak u Jasenak, a posebno za ovaj naš prvi put (imaćemo ih nekoliko do kraja 1941. godine, zajedno ili, kasnije, ja sam); uslovi su bili veoma rizični.

Prije ulaska u mjesto provukli smo se do pilane, udaljene kilometar od centra sela i javili se našem prijatelju, direktoru Franju Jelencu, sa kojim smo i do tada imali neke veze. On nas je uputio kako da se najlakše provučemo do Simeunića.

Umiješali smo se u grupu radnika i krenuli pored dugačkih drvlja-nika, razgovarajući glasno o »poslovnim stvarima«, kao tobožnji trgovci drvima, kako smo se, uostalom, stalno predstavljali.

Pred nama je Simeunićeva kuća, gradskog izgleda, oko koje se vrzmalo na desetine italijanskih vojnika. Ima dvoja ulazna vrata. Nas su interesovala ona sa kuhinjske strane, gdje ne bi trebalo da bude stra-žara. Međutim, moralo se računati i na predostrožnost neprijatelja. I, zaista, stražar se nalazio i na tom mjestu.

Veoma smo uzbuđeni, ali moramo bar izgledom da odajemo hlad-nokrvnost, prisebnost koja je, priznali mi to ili ne, načeta. Odjednom smo se našli u italijanskom mravinjaku. Sinu mi da smo u zamci. Rekao bih da i Slavko u tom trenutku isto misli. Ali više nije bilo vremena za odstupanje. Pogledali smo se i energično krenuli prema vratima i ne osvrćući se na stražare.

- Alto! - povika on oštro.

Ivo više drsko nego učtivo osu na njega nekoliko rečenica na italijanskom, kao da mu čita lekciju iz stražarske službe. Poslije ovakvog »objašnjenja«, gotovo izvinjavajući se, stražar nas pusti unutra. Savladavanje ove prepreke ulilo nam je hrabrosti i samopouzdanja.

Korak-dva i već smo na vratima kuhinje pune italijanskih oficira, među kojima je i nekoliko domobranskih. Između njih šepurio se Si-meunić u bijeloj kecelji, s velikim riganjem u rukama, izdvajajući se od ostalih svojom debljinom. Naš dolazak gotovo da nije ni zapažen u toj gužvi. Možda smo jedino Simeuniću pali u oči. Ranije se s njim nikada nismo sreli. Ipak, nije na nas obraćao nikakvu pažnju. A sigurno nije ni pretpostavljao da bi mu sad mogla doći neka predratna veza, u ime Partije i politike. Možda je i javku zaboravio. Možda se i promijenio. Uostalom, on i nije član Partije.

Iako nam niko ne ponudi mjesto, mi sjedosmo na klupu pored dvojice oficira.

Nije nam bilo lako da priđemo Simeuniću i da mu se predstavimo. U tim trenucima, dok smo ga posmatrali među Italijanima kao domaćina i kuvara, konobara i trpezarca, počeli smo da se pitamo je li to uopšte čovjek koga mi tražimo. Nasta kolebanje da li da mu uopšte i prilazimo. Bojali smo se neugodnog iznenađenja. Njegova srdačnost i ljubaznost prema Italijanima izazivale su našu sumnju. U takvim se trenucima na svašta pomišlja. Dovoljna je mala neopreznost, pa da se posjeta završi tragičnim neuspjehom. Simeunić nam je bio sumnjiv. Kad ga čovjek posmatra kako se zabavlja sa Italijanima, kako im se smješka, kako barata sa onih nekoliko njihovih riječi, što do posljednje naopako izgovara, kako mu se oni cerekaju, najradije bi pobjegao, zaobišao svakako takvog »povjerenika«. Imali smo mi dosta cijenjenih prijatelja i simpatizera, a i pojedinih članova Partije, koji su tih teških dana zatajili i pokunjili glave pred okupatorom, pa šta očekivati od ovoga kafedžije, sa kojim je postojala, nekakva, eto, veza i samo javka koju još niko dosad nije došao da isproba.

Vrijeme je prolazilo sporo. Počesmo se ispitivački zgledati, kao da smo jedan od drugog tražili odgovor kako da se odavde izvučemo. Naravno, nismo zaboravljali pri tom da bi tek to moglo da postane sum-

njivo. Da bar možemo kafedžiju nekako da izdvojimo, da progovorimo s njim nasamo, bez ovih i ovakvih svjedoka. Ne pokušati ništa značilo bi izdati sebe i bilo bi siguran znak malodušnosti, što nismo mogli sebi da dozvolimo. Možda stvari, ipak, drugačije stoje, možda trenutni utisak vara. Možda se, ipak, može pokucati na Simeunićeva vrata. Treba samo ugrabiti pogodan čas.

U taj trenutak dođe on sa crnom kavom koju smo naručili. Ivo poluglasno izgovori javku. Javka je djelovala kao grom. Simeunić stade kao okamenjen, otvorenih usta, a tiganj u ruci, s nekim šniclama, poče da drhti. Zurio je zabezeknuto, ne dižući pogleda sa nas. U toj svojoj bespomoćnosti i šutljivosti ostade nekoliko sekundi a, onda, kao da se pribra i, svjestan situacije u kojoj se iznenada našao, reče:

- Pa vi ste ludi!

U redu, pomislimo, iako nije izrekao dio lozinke koju je bio dužan da reče. Sam po sebi, uzvik je djelovao smirujuće. Ohrabreni smo, iako njegova reakcija ostavlja još uvijek izvjesnu sumnju. Čim to izgovori okrete nam leđa i poče na svom italijanskom da razgovara sa svojim »stalnim gostima«, i da ih nudi svojim kuvarijama. Ali smo odmah primijetili da nije bio najzadovoljniji onime što je učinio kad smo mu se predstavili. Mogao je da izazove sumnju kod italijanskih oficira, pa i prema njima nastavio da se slično ponaša. Da priča, da zastajkuje, da bi se, onda, opet trgao i grohotom nasmijao. Riješen da iziđe iz ove neprilike, što ni u kom slučaju nije bilo lako dok smo nas dvojica tu sjed-jeli, razletio se po kuhinji, čas prema štednjaku, čas prema nama, čas prema Italijanima, nudeći sve odreda. Mrgodio se put nas, a smijao se Italijanima, pretvarajući se u suštii ljubaznost i uslužnost.

Onda bi se okrenuo prema nama i bolećivo, šapatom, govorio: »Kuću mi napuštajte bogom vas kumim, zaklaće i mene, i vas, i ženu i djecu«.

Vrtio se i vrpoljio kao u vrzinom kolu, sa dva upriličena lica, jednim namrgođenim i napregnutim molbama i kletvama, nagovještavajući najveću opasnost, i drugim, razdraganim, nasmijanim prema Italijanima. Razgovarao je i te kako vješto, da niko ko ne zna šta se u njemu zbiva, nije mogao da osjeti kakve ga brige more i čega se boji. On je glumio, pričao na sav glas, smijao se, nudio šnicle, točio piće, trčkarao po kuhinji svakako u nastojanju da skrene pažnju s nas, a naročito da bi spriječio oficire da s nama progovore ili da nas legitimišu. Sve je to trajalo časovima, a on je igrao u punoj formi, u istom stilu.

»Drugovi, bogom vas kumim, napuštajte mi kuću, jer će nas pobiti, da nam traga ne ostane«.

Nije mu bilo lako. U kući mu se sastala dva protivnička štaba. Neprijateljski, u punom sastavu, i naš, mada krnj. Simeunić je i jednog i drugog dvorio kako je najbolje umio, iako je bilo prirodno da mu i jedan i drugi budu nepoželjni, jer mu je, u ovom slučaju, visila glava o koncu.

Trebalo je da se što prije riješi Slavka i mene, pa nas je prihvatio kao najpreče goste. Ali, sve je bilo uzalud. Mi niti smo došli na šnicle, niti na viđenje, nego s namjerom da nešto učinimo, da pokrenemo, da i u Jasenku počne da puca. Glavno je trebalo obaviti noću, bez nezvanih

svjedoka. Zato i nismo mogli da žurimo, noć je bila daleko čitavu vječnost! Ne samo za njega nego i za nas.

Kad mu je Slavko predočio da tu noć moramo kod njega i da prenoćimo, činilo mi se da će ga udariti kap. U toj situaciji, preklinjanja da pođemo bila su izlišna. Potresan je bio njegov strah, naročito kad je pominjao djecu, svoja dva sinčića, koja su ulijetala u kuhinju i provlačila se ispod stolova i između nogu ovih nepoželjnih gostiju. Ali, uzalud! Zadatak se mora izvršiti, a bili smo uvjereni da je to najsigurnije mjesto koje se u Jasenku može naći. Ni lud čovjek ne bi pomislio da smo došli sa takvim planovima pravo u italijanski štab. To smo i njemu rekli. A onda, onako u šali, nabacili smo da nas još obezbijeđuju i dva stražara ispred dvoja vrata.

Osjećali smo da mu je samo još ta šala nedostajala pa da mu život potpuno zagorca. Ipak, jednom prilikom nije mogao da odoli i da osmjehom na licu ne pokaže zube. Pohvalne riječi o njegovoj hrani, laskale su mu i vedrile ga.

Noć se spuštala kao spasitelj. Iz kuhinje su gosti počeli da odlaze, pa su rasli izgledi za obiljniji razgovor sa Simeunićem. Tada se na njegovom licu zapažalo izvjesno razvedravanje. Otvorio nam je dušu, pričao nadugo i naširoko, davao podatke sa približnom tačnošću o itali-janskim snagama i njihovim namjerama, situaciji u mjestu, o radu, sastancima, ljudima, o tome na koga se možemo osloniti, koga se čuvati. Predložio je prvi sastanak i mjesto njegovog održavanja kroz dva dana.

Dobro raspoloženje nesta kad se povede riječ o našem konačenju. Nadao se da ćemo u toku noći napustiti njegovu kuću. Ali, nije bilo drugog izlaza, morali smo prespavati kod njega i to upravo do sobe itali-janskog komandanta pred kojom je stajao stražar. Tu je stanovao Branko Matić, koga smo morali da pričekamo, ali kao da se i on urotio protiv Simeunića pa ne dođe čitavu noć. Simeunić se ljutio, psovao Branka. A kako i ne bi, možda bi ga on izbavio iz ove silne nevolje.

Od italijanskog komandanta dijelio nas je tanak pregradni zid. Preko puta naše sobe nalazila se prostorija u kojoj je boravio Simeunić sa ženom i djecom. Čitavu noć presjedio je na krevetu brojeći duge časove da bi dočekao kraj ovog mučenja. Tada se prisjetio da su u kuhinju dolazili i neki Pavelićevi oficiri. Oni su mogli da prepoznaju da mi nismo mještani. Možda su i naša imena na velikim plakatama sa ucjenama? Možda oficiri imaju naše fotografije? Po propisima, trebalo je da ispuni prijave i da im ih podnese. Taman posla!

U takvim mislima proveo je ovu dugu noć pored svoje djece koja su bezbrižno spavala. Od zore još nije bilo ni zračka, kad Simeunić uskoči u našu sobu da nas probudi i otpremi, prije nego se Italijani skupe u kuhinju.

Nismo ustali, odležali smo još nekoliko časova. Kad se već bilo dobro razdanilo, nađosmo se u kuhinji. Opet poče ista priča. Uzalud mu je bila sva žurba, uzalud teleće šnicle, kojima smo to jutro među prvima posluženi. Mi zasjeli, gotovo švejkovski, a Matić nikako da se pojavi.

Odustali smo od čekanja i najavili povratak za dva dana na ugovoreni sastanak, za koji je on odredio i najpodesnije mjesto. Prema tome, kod njega ne bismo više svraćali.

Nakon desetak dana krstarenja po dolasku iz Zagreba stigli smo, konačno, 18. septembra i u Dreznicu. Drežnička kotlina sa svojih dva desetak sela užlijebila se u masiv Kapele kao veliko prirodno gnijezdo ograđeno sa svih strana visovima planine. Ovdje kao da i reljef pogo duje ljudima spremnim za borbu. Za partizansko ratovanje kotlina se dobro pripremila. Obećana zemlja, čini nam se. Putevi koji ulaze u Dreznicu već su pusti. Na njima gotovo da se ništa ne kotrlja. Po svemu sudeći, tu je pravo ratno stanje. Slučajnost htjede da odmah, kad stupismo u kotlinu, čujemo nekoliko mitraljeskih rafala na suprotnoj strani. '

U Drežnici je već bilo formirano nekoliko partizanskih jedinica, koje su logorovale u brvnarama iznad sela. One su kontrolisale sva drežnička sela, osim samog centra - Drežnice. Moglo bi se reći da je u tom periodu Drežnička kotlina bila neka vrsta poluoslobođene teritorije. U centru se nalazio mali garnizon, žandarmerijska stanica i predstavnici vlasti Pavelićeve države. Zato, sve dok su oni tu, kao »zakonita vlast« koja je počinila mnoga zvjerstva, niti ima slobode niti slobodne teritorije.

Prije no što smo stigli do partizanskih jedinica i komiteta, sretosmo dosta seljaka. To su naočiti ljudi, kršni, po psihologiji mnogo bliži radniku nego seljaku. Oni zapravo i jesu radnici. Jest da imaju svoje kuće, malo zemlje, konje, ali uglavnom žive od rada u šumi, kao drvosječe. Zapravo, oni kao da odišu dušom same planine, njenom postojanošću. U početku nas gledaju sa izvjesnim nepovjerenjem, ali čim se pred njima otvorimo i kažemo da smo tu radi borbe, nestaju sve ograde između nas. Svi su za borbu. Spremnosti i hrabrosti za borbu imaju napretek. Uostalom, nije Drežnica samo od juče borbeno raspoložena. Koliko znamo, to je jedino mjesto gdje ni stara vlast nije mogla da zabrani Ur-sove sindikate, koji su bili pod uticajem Partije. Tek po ulasku Italijana, skinuta je sindikalna tabla. Nikad nijedna vlast s Drežničanima nije mogla izaći na kraj, sve od Franje Josifa do Karađorđevića. Njima kao da je urođeno da se bore protiv vlasti. A kad je ona okupatorska, o tome da se i ne govori.

To smo i ranije znali. A u to smo mogli da se uvjerimo već poslije prvog sastanka sa drežničkim jedinicama i ljudima. Komandir čete koju smo prvu obišli bio je Sava Vukelić. Uživao je ugled hrabrog borca i komandira. Tu smo se sreli i sa Ivom Vejvodom, španskim borcem, koji je došao prije mene i odigrao značajnu ulogu u organizovanju borbe.

U sjećanju mi je naročit ostao susret sa sekretarom Mjesnog komiteta Drežnice Markom Trbovićem Sibircem. Nadimak mu potiče baš iz Sibira. On je kao ekonomski emigrant u Americi, došao početkom tridesetih godina na rad u Sibir, kad je Staljin pozvao »proleterijat svijeta« da pomogne SSSR-u u prvom petogodišnjem planu. Otuda se nekako vratio u Jugoslaviju, kao komunista. Imao je pedeset i dvije godine. Uživao je ogromno povjerenje Drežničana. I svojom pojavom djelovao je nekako sibirski. Visok, plećat, malo povijenih ramena, kao da je i sam odvaljeni dio tog kapelskog masiva. Borac bez kompromisa. Marko je čovjek čvrstog karaktera i plemenite duše. Vičan je ilegalnom radu. Hramao je na desnu nogu, pa se teško kretao. To mu je bila velika

smetnja za partizansko ratovanje, gdje brze noge mnogo znače. Kao pomoć mu je služila jedna debela čvornovata toljaga, sigurno preko dva metra, kojom se poštapao. Ona je njemu pristajala, baš kao po mjeri, davala mu neko naročito obilježje. Marko je čovjek čvrstog karaktera i plemenite duše. Dobrota mu je zračila iz svake riječi i pokreta.

O prvom susretu sa njim, pričao nam je sa oduševljenjem Ivo Vej-voda. U Drežnicu su u avgustu stigli zajedno Košta Nađ i Ivan Vejvoda. Oni su uzaludno pokušavali, uprkos ispravne javke, da se povezu sa tamošnjom organizacijom. To se donekle može i objasniti kad se ima u vidu kakve su prilike vladale, kakve su opasnosti vrebale sa svih strana, kakve su se protuve muvale svuda pod ovim ili onim izgovorom. Tako ponekad, eto, ni javka nije mogla da probije obruč nepovjerenja. Poslije dugog nastojanja morali su se vratiti u Ogulin neobavljena posla. Odatle je Košta otišao u Karlovac da bi bio upućen u drugi rejon, a Vejvoda je ostao da i dalje pokušava neće li nekako uspostaviti vezu sa Markom Trbovićem i drežničkom partijskom organizacijom.

Ovoga puta, pošlo mu je za rukom da se poveže preko brinjske partizanske jedinice sa Nikolom Trbovićem, mladim članom Partije. Nikola je poticao iz poznate drežničke porodice, koja je bila čvrsto vezana za Partiju. Otac Đuro, braća Nikola, Stojan, Gojko i sestra, bez oklijevanja će stupiti u borbu.

Vejvodi je odmah uspjelo da stekne Nikolino povjerenje. Vejvodina poruka, koju će Nikola prenijeti preko jednog omladinca Marku, sažeta je u nekoliko riječi:

»Došli Španci. Dođi na sastanak«.

Ubrzo je stigao i Markov odgovor:

»Volio bih se sresti sa međedicom koja je izgubila svoje janje, nego sa ludim čovjekom«.

Mladić je opet morao da ide do Marka sa novom porukom Vej-vode:

»Potpuno se slažem, Marko. I ja bih se radije sreo sa medvjedicom koja je izgubila svoje janje nego sa ludim čovjekom. Ali ima još nešto: treba dizati narod na ustanak«. Poslije ovog odgovora Marko je izišao na sastanak.

Krenuo je Marko, krenula i Drežnica.

Poslije dva dana boravka u Drežnici i nekoliko održanih sastanaka uputili smo se ponovo prema Jasenku na zakazani sastanak koji nam je Simeunić obećao. Sastanak treba da se održi negdje blizu pilane, u šumi. Računali smo da će se skupiti desetak ljudi. Ali kako nismo sigurni da smo precizno utanačili mjesto za održavanje sastanka, a trebalo je misliti i o prenoćištu, riješili smo da i ovoga puta svratimo do Simeunića.

Krenuli smo starim putem, pored Franja Jelenca i pilane, i bez ikakvih nezgoda došli pred Simeunićevu kuću. Na istom mjestu, kao i prije, stajao je stražar sa bodežom na pušci. Ko zna, možda je to onaj isti, kao da smo oba pomislili, pa bez ustručavanja krenusmo prema vratima. Stražar nas pusti još dva-tri koraka, na propisno odstojanje i viknu »alto«. Malo ustuknusmo iznenađeno, a i uplašeno. Ivo razveza na italijanskom kao i prethodni put, ali ga stražar prekide. Sad se snađi, Ivo. On opet pokuša i podiže glas, ali uzalud. Uto se na vratima pojavi

italijanski podoficir zajedno sa Simeunićem. Simeunić se okameni. Gledao nas je izbezumljeno. Otkud vas sad đavo nosi, kao da čusmo njegove misli. Prođe nekoliko trenutaka u međusobnom posmatranju i niko da otpočne. On se odjednom trže, videći da bespomoćno stojimo i usiljeno se smješkamo i poče da mlatara rukama prema podoficiru pokazujući čas na nas, čas na sebe. Govorio mu je nešto što serđente, vjerovatno, nije razumio, baš kao ni mi. Međutim, podoficir odmah dade znak da uđemo. Stražar nas, sada, još i pozdravi.

Pola poznatih lica okružavalo je Simeunića i nas. Doduše, atmosfera je bila nešto drugačija, ozbiljnija. Izvjesna potištenost i zabrinutost osjećala su se na njihovim licima, kao što se obično dešava uoči vatrene bure. Simeunić se opet našao u staroj ulozi, već dobro naučenoj i uigranoj, kao da je želio da ih raspoloži o ohrabri. Prema nama se držao ljutito i namrgođeno. Opet su se čule one njegove upadice: »Napuštajte mi kuću, poklaće nas, streljaće, ubili dvojicu!«

Letio je između nas i Italijana, vješto baratajući sa ono nekoliko njihovih riječi kojih se mogao sjetiti u toj nedaći.

Njegove molbe nismo uslišili ni ovoga puta, ništa mu nije pomoglo. Morali smo kod njega da prenoćimo, da bismo se u toku noći dogovorili sa njim i sa Brankom o predstojećem sastanku, koji je odložen za sjutra uveče.

Zakonačili smo. Opet sve po starom: ista soba, do komandantove.

I ta duga noć, pored pukovnikove sobe, prošla je kao i ona ranije, ali bez sna i u šapatu sa Simeunićem i Brankom. - Jasenak neće iznevjeriti - govorio je Simeunić, pominjući dosta ljudi s kojima se povezao.

Kao da se ni kod pukovnika, u susjednoj sobi nije spavalo; u njegovu sobu, ulazili su oficiri gotovo čitavu noć. Ivo se upinjao neće li nešto čuti kroza zid, ali ništa nije mogao da razazna.

Ovo me podsjeća na ratne igre u miru, gdje protivničke strane, »Plavi« i »Crveni«, vode borbu na topografskim kartama u raznim sobama, ali pod istim krovom.

Ustali smo rano da nešto pojedemo i negdje u blizini pilane priče-kasmo na večernji sastanak. Ali, ovoga jutra kuhinja je bila dupke puna. Simeunić je pripremao doručak i posluživao. Italijanski brico - vojnik otvorio je svoju berbernicu u samoj kuhinji, nedaleko od štednjaka. Oficiri su se grabili ko će prije na red. Dobra prilika za brijanje, a i brade su nam porasle. Bez mnogo uvijanja, Ivo zamoli berberina da i nas obrije.

- Molim, molim, samo ćete morati da pričekate da obrijem gospo du oficire - uljudno odgovori vojnik.

Ovaj razgovor pratio je i Simeunić, čijem strpljenju nije bilo kraja. Ipak nije mogao da se uzdrži i umiješa se, kako bi osujetio ovu našu namjeru, kad mu već ništa drugo ne polazi za rukom:

- Sinjor barbijeri, pa oni bi morali čekati do noći da dođu na red - obrati se bricu, očito tražeći pomoć da nam što prije vidi leđa.

- No, sinjor, no - odgovori brico - sve će to ići brzo. - Izgleda kao da se i berberin urotio protiv Simeunića.

Dolazili su novi i novi i nikad kraja, a brico je munjevito brijao jednog po jednog. Simeunić ih je brojao kao da je odbrojavao sudnje časove. Najzad, dođe red i na nas. Ostadosmo gotovo sami sa bricom i

Simeunićem. Ivo sjede prvi. Brico je majstorski sapunao, oštrio britvu o široki remen, a Simeunić stajao pored štednjaka i samo što se nije krstio. Odjednom poče da zateže nadolje svoju kecelju kako bi upozorio Iva na revolver koji se na pojasu, ispod džempera, malo ocrtavao, naročito kad bi brico priljubio Ivu potiljak uza zid, da bi ga lakše obrijao ispod brade. Kolonjsku vodu, pa pomadu, pa najzad i puder stavljao mu je brico na lice i ne pitajući za saglasnost. Onda malo fazonira i Ivovu kosu, pokvasi je i počešlja. Zaista divno brijanje poslije onog našeg struganja tupim britvama po partizanskim logorima. Poslije Iva, obrija i

mene.

Simeunić, koji je do tada stajao preneraženo, poče i sam da se smješka. Do kraja učtiv, a naročito poslije naše nagrade od sto kuna, brico se zahvaljivao mnogo puta, ljubazno se klanjao i čistio četkom naša odijela. Isprati nas do vrata, zahvali se i reče:

- Izvolte i drugi put.

- Ne, ako boga znaš, zar nije bilo dosta i ovaj - prošapta Simeunić za nas.

- Do viđenja, Simeuniću.

Do viđenja, ali u šumi, nikako u Jasenku - odgovori nam sav sre-ćan što već jednom odlazimo.

Istu večer održan je sastanak sa stotinak Jasenčana. Na toliki broj nismo računali. Jasenak se opredijelio za borbu. Iz njega će krenuti ljudi u šumu i prihvatiti se partizanske puške, da bi joj ostali vjerni do kraja rata. Nikla je, ubrzo, partizanska četa.

Iz Jasenka smo morali ponovo istim putem preko Gomirja i Mo-ravica do Delnica na jedan zakazani sastanak, savjetovanje sa najistaknutijim komunistima delničkog kotara. Putem nismo imali većih teškoća. Istina, sretali smo se sa italijanskim vojnicima na nekoliko mjesta i Ivo bi se s njima upuštao u razgovor, iako nije bilo nikakve potrebe; na kraju bi ih ljubazno pozdravio.

Na savjetovanju, koje je održano 22. septembra, okupilo se tridesetak članova Partije iz svih opština i većih mjesta kotara kao i nekoliko drugova iz Delničke čete. S nekolicinom - među kojima su bili Drago Mance, sekretar Kotarskog komiteta, vrlo hrabar i agilan, Nikola Rački Koljka, Pavica Pavičić, braća Ivan i Antun Muvrin, Marko Vučković -i ranije sam se sretao, bilo u Delnicama ili u četi. Sa Iličkom Golik, sekretarom Mjesnog komiteta Delnica, s Andrijom Bubnjem i Stipom Štim-cem, iz Fužina, Dragom Majnarićem, Ivanom Tijanom, Andrijom Grgu-rićem, Dragutinom Majnarićem, Marijanom Ofakom, Josipom Miheljči-ćem, Eduardom Cenčićem, studentom medicine - Lokvarcem, jednim od najmlađih i najpoletnijih članova Partije - sreo sam se prvi put. Na žalost, druga imena nisam zapamtio.

Na sastanku su bile zastupljene sve opštine kotara Delnice.⁷⁾ I danas u mom pamćenju živi slika tih mladih i odlučnih ljudi koji su se okupili iznad Presike, pri vrhu jednog brda, među visokim jelama.

⁷⁾ Ivo Marinković Slavko je u izvještaju »Obilazak odreda i partijskih organizacija u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju i kotaru Ogulin od 7.09.-28.09.« pisao 30. septembra: »Delnice: sastanak sa drugovima iz Delnica, Lokava, Fužina i sela oko Broda na Kupi: Tihovo, Lešnica i Trošmarija. Nisu došli drugovi iz Lica i Broda na Kupi. Objašnjena linija i konkretni zadaci. Poslije sastanka sekretar K(otarskog) k(omiteta) drug

Marinković je uvjerljivo govorio o organizovanju borbe, o radu Partije na terenu. Meni se činilo da tu nikoga nije trebalo ubjeđivati u potrebu oružanog ustanka, o stupanju u partizane. Najteže je bilo onim komunistima koji su još morali da ostanu po okupiranim mjestima; meni se činilo, poslije Zagreba, da uživam punu slobodu u poređenju sa njima koji su još morali da žive i rade ilegalno po garnizonima i u stalnoj opasnosti. Veći broj ljudi s kojima sam se sreo na ovom sastanku, neću vidjeti ni u partizanima, niti ikada više. U velikoj hajci okupatora i izdajnika na komuniste i rodoljube, oni će časno položiti svoje živote na strelištima, vješalima ili u tamnicama.

Tada sam se sreo sa još nekoliko ilegalaca koji su bili izašli u šumu, ali smo ih vratili nazad u mjesta. Među njima je bila i Dara Puškarić iz Lokava, vatrena omladinka, koja je tih dana uspješno položila ispit revolucionarne zrelosti svojom aktivnošću i hrabrošću. I ona će se osjetiti srećnom kad joj, nekoliko mjeseci kasnije, bude dozvoljeno da iziđe u partizane.

Savjetovanje kod Delnica imalo je veliki značaj za dalji razvoj oružane borbe, za mobilizaciju masa. Na njemu sam prvi put mogao da uvi-dim koliko je ogroman uticaj Partije u masama, zapravo, da je ona zaista jedna politička snaga u koju su uprte oči naroda. 0 nekakvom uti-caju ostataka bivših partija, gotovo da nije moglo biti ni riječi.

Nakon dugog krstarenja po Gorskom kotaru, stigli smo ponovo na Viševicu, do Bribirske čete. Ona je tada pred nama položila zakletvu. Trebalo je da se poslije njenog obilaska spustimo u Crikvenicu i produžimo za Karlovac, do Josipa Krasa.

Ponovni susret sa Bribirskom četom bio je nešto drugačiji od onog prvog. Četa je morala prije našeg dolaska da se spusti na prugu, između Fužina i Delnica, da je minira i da digne u vazduh neki voz. Eksploziva i svega što je potrebno bilo je na pretek. Sa četom je otišao i Moša Al-bahari, student iz Zagreba, predratni komunista, veoma hrabar borac.

Ivo i ja smo riješili da sačekamo četu i da s njom zajedno obilježimo još jedno njeno borbeno krštenje. Sjutradan evo čete - neizvršenog zadatka. Nije se moglo, nije se moglo, govorili su svi. Iskrsla ova prepreka, ona prepreka, jaka su obezbjeđenja pruge i slično.

S ovakvim izgovorom nisam mogao da se pomirim niti da ga prihvatim. Izgleda da se u meni zbilja budi komandantska ćud. Naredio sam da četa što prije krene natrag i da se ne vraća do izvršenja zadatka. Koliko smo puta u Španiji morali da na ponavljana naređenja jurišamo i ginemo, sve dok se zadatak ne izvrši. To mi je pred očima. Ovdje se ne smije popustiti, uprkos premorenosti i pregladnjelosti boraca.

Na moje naređenje, čujem negodovanja i protivljenje. »Nije ovo stara jugoslovenska vojska«, neko dobaci.

D(ragan) M(ance) izrazio želju da bude razriješen dužnosti sekretara, jer se boji da neće biti uspjeha u radu, pa ne bi htio biti odgovoran«. (Zb. NOR. V/l, 142) Sekretar Operativnog rukovodstva KPH za Karlovački i primorsko-goranski okrug Josip Kras je 2, oktobra pisao u vezi s tim Centralnom komitetu: »Predlaže se Ćaći (CK KPH) da pošalje jednog aktivistu u Delnice za partijskog sekretara, jer se sadašnji izvlači od vršenja ove funkcije. Ta činjenica sama po sebi jasno govori da neće izvršiti zadatke, i treba poslati jednog samostalnog čovjeka«. (Zb. NOR, V/l, 158).

Ja sam ovaj trenutak shvatio kao veoma važan, tako reći odlučujući za disciplinu, za naše partizansko ratovanje. Popustim li jednom, morao bih popuštati stalno. Prvo naređenje, pa nije izvršeno!. Kako li će tek biti sa drugim? Ponovio sam: »Nazad na prugu!«

Po inicijativi komunista iz čete, odmah je sazvan partijski sastanak na kome smo ostali nekoliko časova. Moša Albahari je dokazivao da se akcija nikako nije mogla izvršiti. Gotovo do posljednjeg borca, svi su ga podržavali. Mnogo mi je žao što je Toma Strižić nekud otišao, jer znam da bi on podržao moj stav. Dakle, po opštem mišljenju, povratak na prugu bio bi samo maltretiranje, kaplarizam. Njihovi odgovori i argumenti bili su i za mene ubjedljivi, ali sam ćutao. Slušao sam mirno, a sve su oči bile uperene u mene, dok su mi dokazivali da se nije moglo, kako bih povukao svoje naređenje. Našao sam se oči u oči sa partijskom organizacijom. Ivo Marinković je ćutao. Prišapnuo sam mu da me podrži, jer ovo može da ima ozbiljne posljedice. On klimnu glavom. Kad je rasprava bila završena i kada se konačno očekivala moja riječ, progovorih: »Odmah na prugu. Kad se vratite sa izvršenim zadatkom onda ćemo nastaviti ovaj sastanak. Prvo izvršenje naređenja pa onda rasprava«. Ivo se potpuno složio sa mnom i čvrsto me podržao. Umjesto čete na prugu je otišla grupa diverzanata.

Već sjutradan evo minera nazad. Prvi mi priđe Moša s kojim sam se najviše sporio i raportira da je voz odleteo u vazduh. Čvrsto se za-grlismo. Svi su mi prilazili i rukovali se sa mnom srdačno. Zavladalo je pravo slavlje.

- Mošo, hoćemo li da održimo sastanak? upitah ga. - Obećao sam da ću na ponovljenom sastanku i ja uzeti riječ.

- Dosta si rekao na prvom - reče.

Još dok smo se Ivo i ja nalazili u četi, 25. septembra, ču se pucnjava od Lukova. Lukovo je mala visoravan iznad Bribira, gdje Primorci često idu na izlet. Na toj zaravni su dobri pašnjaci, a bilo je izgrađeno i više planinskih kućica, daščara, brvnara. Procijenili smo da je to tek prvi korak u napadu na Bribirsku četu, kojoj je trebalo uništiti sva prebivališta. Bili su sigurni gdje četa prebiva. Bez oklijevanja pošli smo kilo-metar-dva naprijed i na najpodesnijem mjestu zaposjeli položaj, kako bismo dočekali Italijane. Mogao bi to biti dobar zalogaj, još jedno slavlje, ako li nam nalete.

U zasjedi smo ostali više časova iščekujući, ali su se Italijani ovoga puta zadovoljili paljevinom, kopanjem i pečenjem krompira. Nisu se usuđivali da krenu dalje. Tek predveče počeli su da se svrstavaju u kolone i odstupaju prema Bribiru. Ali i naš put, Ivov i moj, vodio je u Bribir, odakle je trebalo da produžimo u Selce, Crikvenicu i u Karlovac. Nikolu Cara smo ostavili s Bribirskom četom. Ivo i ja smo na putu po Gorskom kotaru i Primorju proveli više od dvadeset dana. Ovaj trenutak nije bio baš najzgodniji, po mojoj ocjeni, da krećemo naniže. Mislio sam da treba da sačekamo bar do sjutra. Ali je Slavko ocijenio da je najpametnije da krenemo odmah za vojskom, koji kilometar iza nje, da je pratimo i da se u toj gužvi, noću uvučemo u Bribir.

S prvim mrakom 26. septembra uz pratnju jednog vodiča, Bribirca, spustili smo se u Bribir svega nekoliko minuta poslije posljednjeg ita-

lijanskog vojnika. Dalje se nije moglo te noći. U Bribiru je trebalo prenoćiti. Ali gdje? Kod koga? Naš vodič nam je objasnio da gotovo nema nijednog sigurnog domaćinstva gdje bismo mogli slobodno da noćimo. Svaka je kuća pod prismotrom. Čitav Bribir je uz partizane, svi sara-đuju očekujući svaki dan da stupe u borbene redove. Još uvijek je bilo suviše malo oružja da bi se mogli prihvatiti svi koji su željeli da odu u šumu. »Ima li neko ko nije sumnjiv Italijanima i gdje bismo mogli nekako da se uvučemo i da prenoćimo«, pitao je Ivo. »Ima«, kaže vodič, »jedino Milka Rašina. Ona drži kafanu u koju neprekidno svraćaju kako vojnici tako i oficiri«. Milka je bila sumnjiva za ustanički Bribir. Ivo odmah predloži da pokušamo da se probijemo do nje i da tu prenoćimo.

Dok smo se primicali Milkinoj kafani, iznutra se čula pjesma kao da je pijanka. Oficiri, očito zadovoljni uspjelim izletom u planinu, bili su veoma raspoloženi da ga obilato proslave.

Noć se već bila dobro zgusnula. Našem vodiču smo rekli da se oprezno privuče do Milkine kuće sa zadnje strane i da sa Milkom stupi u vezu. Treba da joj reče kako su došla dva gospodina, trgovca drvima, koji bi željeli kod nje da prenoće, ukoliko ikako može da im obezbijedi jednu sobu. Mi smo se malo, za jedno stotinak metara, udaljili od kuće, za svaki slučaj, da ne bismo upali u klopku. Vodič je brzo uspostavio vezu s Milkom. Mi ih jedva naziremo u pomrčini. Malo iza toga, vodič dođe i reče da je sve u redu, da možemo krenuti prema kući. Milka nas je za kućom čekala. Odmah nam reče da na spratu ima slobodnu sobu. Peli smo se zajedno s njom uz jedno spoljnje, strmo stepenište. Uđosmo u lijepo namještenu dvokrevetnu sobu. Ona nas tu ostavi i reče da budemo bezbrižni, jer mora da skoči do kafane i da posluži oficire. Mi ostasmo unutra s otkočenim revolverima u džepovima. Bojali smo se da bi ona mogla da dovede oficire da nas pohapse. Kroz nekoliko minuta, evo Milke sa velikim bokalom crnog vina i punim tanjirom grožđa i smokava. »Dobro je, dobro je« govorio je Ivo »pametna žena, hoće nešto da zaradi«. Što se tiče novaca, mi zaista nismo imali razloga da štedimo, bar ne u ovakvoj prilici. Malo iza toga, kad počeše da se razilaze njeni gosti, Milka nam donese gospodsku večeru.

Ujutro nas je probudila ranije, kako smo se s njom i dogovorili, da bismo produžili pješke do Selaca i Crikvenice. Čim smo progledali, vidimo na dvjema stolicama očišćena i opeglana naša odijela i košulje oprane i lijepo ispeglane. Za proteklih dvadesetak dana našeg krstarenja, noćivali smo čas po selima, čas po hotelima, čas po partizanskim logorima i bili smo potpuno zapušteni. Ali naša domaćica, vidjevši kako smo zamazani i neuredni, sama se sjetila da nas uredi. Pametna žena, potvrđujemo, hoće što više da zaradi.

Pošto smo dobro doručkovali, Ivo izvuče novčanik da plati.

- Koliko smo vam dužni, Milka? - upita.

- Šta biste vi mogli biti dužni? - ona će.

- Prenoćište, večeru, ručak, čišćenje i peglanje odijela, pranje veša, piće i sve što smo potrošili.

Ona se malo namrgodi, podboči ruke na bokove i poče da nas gleda poprijeko.

- Bože sačuvaj! Takvi ljudi u mojoj kući ne plaćaju. Znam ja, dru govi, da vi niste nikakvi trgovci drvima. Niste vi obični partizani. Vi ste od onih odozgo, s vrha, s vrha. I još da plaćate u mojoj kući. Nemojte, prasca vam vašeg, da me vrijeđate.

Slavko izvuče tri hiljade kuna i položi na sto, ali Milka ih odmah zgrabi i pruži mu ih.

- Slušajte, drugovi, ako ovo odmah ne stavite u džep, ja ću iscije pati na vaše oči. Znam ja, znam, ko ste vi - poče da ponavlja - vi ste od onih odozgo. Ako još budete dolazili, ne zaobilazite me. Kod mene vam je sigurno.

Svi pokušaji da platimo bili su uzaludni.

Takav je Mo susret i rastanak sa »najsumnjivijom« osobom Bribira, s krčmaricom Milkom Rašinom. Nju će ti isti oficiri, koji su kod nje bančili, kroz nekoliko mjeseci uhapsiti i odvesti u zatvor u kome je ona provela sve vrijeme do kapitulacije Italije.

Takva je bila Milka Rašina, jedna od onih brojnih nepoznatih junakinja kakvih je bilo mnogo po Primorju i Gorskom kotaru. Ona će do kraja rata mnogo puta potvrditi svoju privrženost borbi i žrtvovati sve za nju.

Iz Bribira smo nastavili pješke, cestom do Selca. Tu smo se sastali sa Vjekoslavom Lončarićem, opštinskim službenikom, koji je bio naša veza i kod koga je trebalo da produžimo naše propusnice. On je to brzo svršio. Iz Selca smo 28. septembra produžili u Crikvenicu do Viktora Bubnja, predratnog komuniste, člana OK i rukovodioca partijske tehnike Okružnog komiteta za Hrvatsko primorje. Slučaj je htio da se s njim sretnemo i prepoznamo ga na ulici, u najprometnijem dijelu Crikvenice. Viktor je bio krupan momak, dobro razvijen, ali je meni smetala jarko crvena kravata koju je nosio. Smatrao sam da je to neozbiljno i malo skojevski razmetljivo. Danas, u okupaciji, nositi crvenu kravatu, gotovo da je izazivanje. Jasno, to nisam mogao da prećutim, prigovorio sam mu zbog crvene kravate i tražio da je odmah skine, da ne privlači' pažnju na sebe, da ne izlaže i nas opasnosti. On se na to samo nasmijao. Rekao je da je on namjerno nosi i da mu ona služi kao zaštita, jer ko bi od brojnih tragača za komunistima i pomislio da će jedan komunista da nosi crvenu kravatu pri ovakvoj ilegali i konspiraciji. Uvjerio nas je da je to, štaviše, dobar metod.

U Crikvenici je policijski čas počinjao oko devet časova uveče. Nismo znali kako da provodimo vrijeme, jer smo sa Viktorom brzo završili sve što je trebalo. On nam je nabavio dvije bioskopske karte da gledamo neki film od sedam do devet uveče. Objasnio je da je to najsigurnije, jer se još nijednom nije desilo da u bioskopsku dvoranu upadaju okupatorske vlasti i da legitimišu. Nešto prije devet sati, on nas je, sa svojom djevojkom Marom, njegovom budućom ženom i ratnim drugom, sačekao i poveo kod njenih roditelja gdje smo prenoćili.

Dvadeset devetog septembra ujutro sjeli smo u autobus i odvezli se do željezničke stanice Plaše. Odatle smo produžili za Karlovac. Na putu nismo imali nikakvih neprilika. Jedino smo malo zazirali od partizana, naročito od Bribirske čete, kojoj smo dali naređenje da stalno napada prugu. Zbilja, ne bi bilo lijepo nagaziti, slučajno, na našu minu i od nje stradati.

Pri ulasku u Karlovac, gotovo svaki putnički voz stane na otvorenoj pruzi u Mostanju, gdje jedan dio putnika ulazi u voz ili izlazi vani. To je bilo veoma korisno za ilegalce, a naročito za Iva Marinkovića, kako ne bi izlazio na glavnoj stanici i tako se izlagao opasnosti susreta sa policijskim agentima i ustašama.

Istoga dana sastali smo se sa Josipom Krasom i Bartolom Petro-vićem i podnijeli im izvještaj o našem boravku u Gorskom kotaru i Primorju. Odmah se nametnulo i pitanje organizacije komandovanja partizanskim jedinicama na tom širokom području. Marinković je bio mišljenja da treba formirati jedan bataljon za čitavu tu teritoriju. Ja sam mislio da odmah treba formirati odred sa dva bataljona: jedan za Drež-nicu i okolinu, uključujući i dio Primorja, a drugi za Gorski kotar i Primorje. Ivo se s tim nije slagao, jer je upravo stiglo naređenje od Vrhovnog štaba partizanskih odreda Jugoslavije da bataljon treba da ima po tri čete sa po osamdeset ljudi i neke pomoćne dijelove.⁸' Znači, mi nismo ispunjavali uslove za formiranje takvog bataljona, jer nijedna četa, odnosno logor kako smo ih tada nazivali, nije imao osamdeset ljudi. Uvjeravao sam Marinkovića da za ovu priliku to uopšte nije važno, jer će sve te jedinice ubrzo narasti do tolikog broja, pa se ne postavlja pitanje ljudi već oružja. Mi bismo i sad mogli da imamo po osamdeset ljudi kad bismo, samo, imali oružja.

U stvari, tada nije došlo do izričite odluke da li da to bude bataljon ili odred. Ja ću se vratiti na teren sa dvije alternative. Na tom sastanku je riješeno da komesar bude Ivo Vejvoda, a operativni oficir Tomo Strižić.⁹'

Poslije dva opasna dana provedena u Karlovcu, krenuo sam sa novom propusnicom u Gorski kotar. Sad moram da se probijam sam. Nema više sa mnom Iva Marinkovića, da vodi i krči put po ilegalnim stazama. Dok smo krstarili zajedno, oslanjao sam se samo na njega.

⁸) Poslije savjetovanja Vrhovnog štaba u Stolicama 26-27. septembra, preko CK KPH je poslano uputstvo o ustrojstvu partizanskih jedinica: »Osnovna jedinica je četa koju vode komanđ^:r i komesar. Četa mora da broji najmanje 80, a najviše 120 ljudi. Četa se dijeli na 2-3 voda, a vodovi na desetine. 3^1 čete čine bataljon. Na čelu bataljona je štab od komandanta, političkog komesara i operativnog oficira sa potrebnim osob ljem. 2-4 bataljona čine odred na ćelu kojeg je štab od komandanta, komesara, ope rativnog oficira i potrebnog osoblja. (Dakle, veća formacija od bataljona je odred, a ne puk ili brigada). 2-4 odreda čine grupu odreda na čelu koje je štab sa potrebnim osob ljem. U pokrajinskom razmjeru obrazovaće se glavni štabovi (za Srbiju, Hrvatsku itd.). U okviru Jugoslavije obrazovan je Vrhovni štab partizanskih odreda. Dakle, od najma nje do najveće jedinice zadržava se termin partizanski (tj. partizanska četa, bataljon, od red itd.). Politkomesari moraju biti partijci. Partizanske oznake su petokraka zvijezda kao antifašistički znak, okolo koje će naši partizani u Hrvatskoj nositi hrvatsku, u mi ješanim odredima i hrvatsku i srpsku, dok u čisto srpskim odredima srpsku zastavu. Znak će nositi na kapi koju ćemo mi propisati. Svaka četa će imati zastavu na kojoj će preko sva tri polja biti petokraka zvijezda. »Nešto kasnije propisane su i kape »par tizanske« ili »titovke«, ali u Hrvatskoj su dugo zadržane »partizanke sa tri roga«.

⁹) Na sastanku okružnog partijskog rukovodstva, u prisustvu Veljka Kovačevića, i pored odluke Vrhovnog štaba da se formiraju odredi i grupe odreda, Okružni komitet je ri ješio »da se obrazuje brigada za Kordun i Baniju«, što će potom biti izmijenjeno. Od lučeno je također »da se obrazuje za Primorje jedan bataljon«: »Za bataljon Primorja i Gorskog kotara da se osnuje isto štab i u njega da uniđu: Veljko, zapovjednik, Vej(voda), politkomesar i Strižić sa potrebnim tehničkim osobljem. Ovo je potrebno zbog perspektive stvaranja većeg broja partizanskih odreda, a time i veće vojničke for macije. Centralno vojno rukovodstvo već je samo nužno«.

Do željezničke stanice pratila me je, noseći veliki kofer pun sanitetskog materijala, jedna mala, mlada, živahna i lijepa djevojka. Nisam joj znao ime. Na njoj je bilo i da mi izvadi voznu kartu. Kofer je bio veoma težak i jedva mi je uspjelo da joj ga istrgnem iz ruku i da ga sam ponesem.

Idući, tako, do stanice, ona mi dade da obučem jedan zimski kaput koji je držala preko ruke. Već je bilo dobro prihladilo pa sam ga obukao bez pogovora.

To je bio moj prvi zimski kaput u životu. Doduše, uoči odlaska iz Zagreba u Španiju nosio sam nekoliko dana polovni mantil mog bliskog druga iz dobrostojeće porodice. On je imao još dva nova. Računao sam da će mi taj dobro poslužiti do španskog fronta. Međutim, na željezničkoj stanici u Zagrebu prilikom pozdravljanja sa nekolicinom drugova, koji su znali kuda sam krenuo, a među njima i sa njim (ne^želim da mu pominjem ime, bio je iz moga zavičaja), on zatraži da svučem mantil i da mu ga vratim. Mantil sam odmah zbacio. Bio sam ogorčen. Tako nešto nisam mogao da očekujem. Dobro se sjećam kad mi je, tražeći mantil, rekao da se ja možda neću živ vratiti iz Španije i da on ne zna kako bi pravdao pred ocem nestanak mantila.

Ja sam se vratio, živ, a on je, na žalost, početkom našeg rata otišao na suprotnu stranu fronta, dokrajčivši zanavijek naše nekadašnje prijateljstvo.

Ovaj kaput, karlovački poklon, bio mi je i suviše širok, a kratak preko svake mjere. Nije dopirao ni do polovine bedara, kao da je prethodio nekoj budućoj modi, koja još nije ni na pomolu. Morao sam ga obući, nije bilo druge. Moja pratilja se smijala.

Kada sam se nekoliko dana kasnije sreo sa Vejvodom, on je, vidjevši me u tom kaputu, udario u takav smijeh da sam zaista počeo da se ljutim. Videći kako se mrgodim, on mi kroz smijeh ispriča da je to kaput njegovog oca i da mu je sad još jasnije koliko je bio debeljkast i malog rasta.

S nepoznatom pratiljom ostao sam gotovo pola časa na stanici, sve dok nisam ušao u vagon. Kada je voz krenuo, mahali smo jedno drugom dok se nismo izgubili iz vida.

Neće proći mnogo vremena, a uspjeću da saznam da je ta osamnaestogodišnja djevojka bila Nada Dimić. Prepoznao sam je i na jednoj fotografiji koju mi je neko pokazao. Kad sam čuo kakvo se herojstvo krilo u toj djevojčici, kako se borila dok je ustaše nisu savladale, kako je pobjegla iz zatvora i ponovo bila uhapšena, ubivši jednog neprijateljskog oficira i ranivši drugog, kako su je ponovo mučili danima i noćima, sve do strijeljanja, a da nije odala ni svoje ime - ona se u meni uzdigla kao neugasiva žiža ljudske svjetlosti. Njeno herojsko i plemenito ime ostlao je da živi i da ga i danas mladi sa ponosom izgovaraju.

Kao i prvi put, izišao sam iz voza na željezničkoj stanici u Srpskim Moravicama i svratio do porodice Marka Vučkovića, gdje sam i prenoćio. Idućeg dana, nastavio sam, ponovo vozom, put do Delnica. Da nisam ovako težak kofer morao da nosim do partizana, sigurno bih se uputio pješke, jer su vozovi već postali opasni, a kružile su i brojne potjernice za ilegalcima.

Kod Pavice sam stigao negdje po podne. U njenom hotelčiću bila je velika gužva, ali ja sam se tu osjećao već prilično komotno, domaće, iako je kafana bila stalno dupke puna oficira. Na ovakvim mjestima čovjek se mora ponašati slobodno, obično, kao da ne zazire ni od čega na svijetu, pa će manje zapinjati za oko neprijatelju.

Susret sa onom šerpom punom mlijeka, kao i nekoliko puta ranije, zaista mi je prijao. Nagnuo sam i napio se do mile volje. Pavičina majka me je dobroćudno, majčinski, gledala. Ona ponovi, kao i nekoliko puta ranije, da će me tu, na tom istom mjestu, uvijek, dok je ona živa, čekati ta šerpa s mlijekom. A ja sam mislio da je to moje posljednje svraćanje u tu kuću, posljednji oproštaj sa majkom i šerpom dok traje rat.

Možda izgleda neumjesno što sam se uhvatio za ovu šerpu, što je ne puštam zaboravu, a propuštam brojne značajne događaje kojima neću posvetiti ni jednu jedinu riječ. A ko bi sva zbivanja zapamtio! Ja pišem o onom što je ostalo u mom pamćenju. I stvari imaju ponekad dušu, ako im je čovjek ulije. Zato moram da završim priču o šerpi. Još jednom sam iz partizana dolazio u Delnice, preobučen u kirijaško odijelo i našao šerpu na istom mjestu. I tada sam mislo da je to moje posljednje viđenje sa njom. Srećom, prevario sam se. Hiljadu devetsto četrdeset i treće, poslije kapitulacije Italije i oslobođenja Delnica, navratio sam u Pavičinu kuću. Njena majka rekla mi je tom prilikom da me šerpa čeka već dvije godine i da je već pravo što sam svratio. Ovoga puta, prvo sam se izljubio sa starom, a tek onda uzeo šerpu; toga puta zaista mi se nije pilo, ali nisam htio da razočaram Margaretu.

Do konačnog oslobođenja zemlje nisam više imao priliku da svraćam u tu kuću. Kad sam svratio prvi put po završetku rata, Margareta mi je rekla, ne znam već po koji put, da će me ta šerpa uvijek čekati, došao ja ili ne. I zbilja, održala je riječ. Mnogo puta u poslijeratnim godinama dolazio sam u Delnice. Nikad nisam prošao, a da ne svratim u našu staru bazu. To nisam mogao, a ni smio sebi da dopustim, jer bi se stara uvrijedila. Navraćao sam i navraćao.

I negdje poslije 1960. godine kad sam, idući iz Zagreba za Rijeku, svratio u hotelčić, šerpe nije bilo na starom mjestu. Zla slutnja navire mi u glavu. Ne vidim ni Margaretu u kuhinji. Dok stojim tako zbunjen, iz sobe iziđe Pavica. Ugledavši me zaplaka. Odmah mi je bilo jasno da je njena majka umrla. Sjeli smo u kuhinju bez riječi. Ovoga puta nisam mogao zadržati suze. Poslije toga, nikada više nisam mogao da svratim u tu kuhinju na spratu.

Zahvaljujući dobrim kuririma, poznavaocima Kapele, stigao sam u Drežnicu za dva dana. Odmah smo formirali štab za rukovođenje partizanskim jedinicama u Primorju i Gorskom kotaru. Nešto kasnije, po formiranju Glavnog štaba Hrvatske, on će dobiti potpuno ime - štab Primorsko-goranskog partizanskog odreda.¹⁰' Ne očekujući nikakvo naređenje, kao što se vidi, mi smo formirali odred sa dva bataljona, umio) Veljko Kovačević i Ivo Vejvoda su o ustrojstvu goransko-primorskih jedinica poslali izvještaj 6. oktobra. Objašnjavajući da su »u vezi sa novonastalim prilikama u ovim krajevima prinuđeni izvršiti neke promjene u organizaciji: »Nagli porast ljudi u odredima u sektoru Drežnice, kao i geografski položaj, te da je borba ovdje već stupila na viši stupanj (svakodnevni sukobi s Italijanima) o čemu će govoriti naš sljedeći izvještaj, koje vam momentalno ne možemo dati, to su nas gore navedene činjenice prisilile na slijedeći način organizacije:

100

jesto jednog, kako je predlagao Marinković. Na tome nam niko nije prigovorio, a veoma brzo biće udovoljeno i formacijskim zahtjevima da četa ima osamdeset ljudi, a bataljon tri i više četa.

Ovakva organizacija omogućiće dobro rukovođenje i komandova-nje. Činjenica da je formiran odred, da su formirani bataljoni, da je prisutna vojna terminologija, sama po sebi je govorila da tu počinje da niče oslobodilačka vojska. To je dobro odjeknulo u narodu. Kao što sam naveo, za Drežnicu je bio vezan Prvi bataljon, od više manjih jedinica, a za Primorje i Gorski kotar, u užem smislu, Drugi, koji se isto tako sastojao od više manjih jedinica. Ovaj bataljon je pokrivao ogromnu teritoriju. Moj predlog da Drugi bataljon dobije ime Matije Gupca, odmah je prihvaćen. Imalo je to pozitivan odjek u narodu. Treba napomenuti da je to prvi čisto hrvatski bataljon, a Primorsko-goranski odred treći po redu u Hrvatskoj.

Za komandanta Prvog bataljona postavili smo Antona Ruseka, rodom iz okoline Zagreba, starog komunistu i španskog dobrovoljca. Za komesara bataljona postavljen je Branko Vukelić, Drežničanin.

Za komandanta Drugog bataljona »Matija Gubec« postavljen je Nikola Car, Primorac iz Crikvenice, čvrst, stamen komunista koji se svojom hrabrošću istakao na španskom frontu. Za komesara je postavljen Joso Gržetić, predratni član Partije, rodom iz Karlobaga, koji je odavno živio u Zagrebu. Kao što se vidi, od šest najodgovornijih dužnosti četiri su pripale Špancima. To je bilo izuzetno važno, s obzirom na njihovo ratno iskustvo.

Drežnička kotlina nalazi se na istočnom dijelu prostranog područja Gorskog kotara, već dobro išaranog partizanskim jedinicama, pa je trebalo potražiti neki povoljniji položaj za naš štab, geografsko središte iz kojeg bi se lakše rukovodilo, organizovalo, komandovalo i održavale veze s partizanskim jedinicama. Odlučili smo se za rejon Delnica, za Delničku partizansku četu, još uvijek smještenu na Presici. Odatle je najlakše saobraćati sa Karlovcem, Zagrebom i Sušakom. Ne očekujući mnogo, uz pratnju nekoliko kurira i dobrog vodiča, krenuli smo na novo odredište Ivo Vejvoda, njegova žena Vjera Hinkova - Vejvoda i ja. Treba nam najmanje tri dana da brdskim putevima stignemo do određenog mjesta. Uz to, pored ličnog naoružanja, morali smo ponijeti još neke stvari, među kojima i jednu pisaću mašinu; do nje smo mnogo držali. Ona je bila jedino naše tehničko sredstvo za agitaciju i propagandu, pravi kapital. I Vjera i Ivo dobro su baratali mašinom.

Susret sa Vjerom Hinkovom, mladom Pražankom, u masivu Kapele, mene je ne samo iznenadio nego i uzbudio. Znao sam da je ona praška studentkinja, istaknut i priznat komunista, delegat na svjetskim kongresima antifašističke omladine u Briselu, Parizu i španski borac u redovima internacionalnih brigada. I pored svega toga, teško mi je išlo

1. Formirati 2 bataljona i to Drežnički sa 6 odreda {riječ je o četama - op. red.) sa komandirom drugom R(usekom Antonom) te komesarom drugom B (rankom) V(ukeli-ćem)

2. Drugi bataljon Gorskokotarsko-primorski, koji je na putu formiranja.

3. Organizovati pored štabova bataljona zajednički štab, sa sastavkom koji smo prije predviđali za bataljonski štab. Ove mjere su bile neophodne i sadašnje prilike su nužno zahtjevale taj način organizacije. Na putu smo da organizujemo sve potrebne službe da bi stvar pošla sve uspješnije...« (Zb. NOR, V/l, 175).

101

u glavu da se ona, pored svoga jednogodišnjeg djeteta, koje je ostavila na tuđu brigu u Karlovcu, odlučila za ovu ljutu i neizvjesnu planinu Kapelu. Istinski joj se divim. Mora da ona duboko pati, da čezne za svojim djetetom. Vjera je posjedovala vanrednu ozbiljnost i skromnost. Činilo mi se da je malo povučena i uzdržana. Na prvi pogled, površni posmat-rač ne bi rekao da se iza ove mlade i lijepe žene krije tako svijetao lik. Lično sam želio da je bolje upoznam, da je čujem, da i ovdje, bar riječju, potvrdi to moje visoko mišljenje o njoj. Ali kao i obično, kao i u životu, tamo gdje muškarci kolo vode, ženski glasovi se teže probijaju. Na našim sastancima ona se držala dosta uzdržano, kao da je smatrala da će njena riječ biti suvišna, da neće biti shvaćena među ovim gorštacima s puškama o ramenu; ali sam znao da će se ispoljiti. I, zbilja, nije trebalo dugo čekati. Na jednom sastanku razgovaralo se o onom što nas sve čeka sa dosta pesimističkih strepnji, straha, a bilo je i najgorih predviđanja. Ipak, sve je to praćeno i velikom vjerom u budućnost. Jedan istaknutiji komunista, mnogo opterećen predstojećim, pitao je, zabrinuto, šta će biti s nama kad padne snijeg, kad se za nama budu ocrtavali tragovi. Kapela je to, kaže. Ko joj ne zna ćudi grdno se može prevariti.

Ja sam ljutito odgovorio da će i neprijatelj ostavljati za sobom tragove po snijegu. I ne dovršivši svoju misao, a bio sam se naoštrio, čujem odlučan glas Vjere Hinkove:

»Ko se boji svojih tragova bolje da se ne upušta u borbu. Komandant je u pravu kad kaže da i neprijatelj ima tragove. Mi smo uzeli pušku da ga gonimo. Ko se boji tragova neka dadne pušku onom ko se ne boji«.

Dovoljan je bio samo taj trenutak da ona u mojim očima potvrdi jedan visok borbeni lik koji za sobom ostavlja duboki trag. Te njene riječi bile su mi jaka moralna podrška u kasnijim danima kad su i neprijateljski i naši tragovi, šarajući ratno poprište Velike Kapele, često bili putokaz i za neprijatelja i za nas, kad su nas mnogo puta dovodili i u teška iskušenja.

Krenuli smo da se ustoličimo pored Delnica, iz »strategijskih razloga«, kako sam napisao u jednom ondašnjem izvještaju Operativnom rukovodstvu za Hrvatsku. Ni manje ni više nego »strategijski razlog«. Komandant, komesar i nekoliko desetina partizana i to nazivamo strategijskim, strateškim razlogom, kao da komandujemo velikim armijama koje odlučuju o ishodu rata. Trebalo je da prođe mnogo godina, ratnih i poslijeratnih, pa da završim Višu vojnu akademiju, kako bih saznao sa kakvim sam neznanjem i neskromnošću zloupotrijebio tu riječ.

Prvih dana, uveče, stigli smo do Gomirja. Sklonili smo se i prenoćili kod našeg vjernog prijatelja Miće Stipanovića, čija će kuća za čitavo vrijeme rata i u najvećim opasnostima, predstavljati naš sigurni oslonac. Začudo, ta porodica nikad nije pokazivala strah, tako da smo i sami bili bez opterećenja. Mića, njegova žena Marica i kćerka Milka čuvali su nas, dežurali naizmjenično, kako tada tako i više puta docnije, da nas što ne bi iznenadilo. I kasnije, kada tu preovladaju četnici, oni su ostali stameni.

Idući prema Moravicama, na naše drugo prenoćište, ugledali smo, iznad Vrbovskog a pored Senjskog, grupu kosaca. Zastali smo kod njih

102

da im otvoreno rečemo ko smo i za što se borimo. Našom pojavom kosci su bili iznenađeni, a i preplašeni. Održali smo im dug politički čas. Čini mi se da naše riječi, ipak, nisu mnogo za njih prianjale. Ali, svejedno, možda će ih se oni sjetiti kasnije, možda neće biti potpuno uzaludne. Riječ »partizan« nikad ranije nisu ni čuli. Uvjereni da bar ništa nismo izgubili, zaputili smo se prema Moravicama, kroz koje je vodio put do porodice Vučkovića.

Primičući se selu, dugo smo se dvoumili o izboru pravca: da li da se spustimo pravim putem i uđemo u same Moravice, na željezničku stanicu, ili da ih zaobiđemo padinama visokih brda i da se okolo, mnogo dužim i neugodnim putem, spustimo kod Vučkovića. A šta ako je neko od onih kosaca prijavio da smo prošli? Može se desiti da na ulasku u Moravice naletimo na zasjedu. Prevagnuo je oprez. Pošli smo okolo. S prvim mrakom spustili smo se u selo Vučkoviće kod naših prijatelja.

Sjećanje na ovaj put, kao i na razgovor sa koscima, ne bi zaslužili pamćenje da se iduće godine, mjeseca marta, po oslobođenju Mrkoplja i niza mjesta u Gorskom kotaru, nismo sreli, u neprijateljskoj arhivi, sa potjernicama ustaške i italijanske vlasti za nama. Naime iz dokumenata se vidjelo da se za nama, odmah po našem rastanku sa koscima, nadala potjera. Na ulasku u Moravice bila je postavljena neprijateljska zasjeda. Čitajući ta dokumenta, Vejvoda i ja umalo da nismo čestitali sami sebi na ovako »hrabroj« odluci da zaobiđemo Moravice.

U dosijeu se nalazila i moja fotografija uz lični opis, dan i godinu rođenja, podatak da sam španski borac, komunista i komandant partizanskih jedinica u tom kraju. Svi podaci bili su tačni, samo mi je oko moje fotografije, bilo nešto nejasno. Zagledao sam je mnogo, davao i drugima da je gledaju i, zbilja, nema sumnje, to sam ja. Ničega tu sumnjivog ne bi bilo da na meni nije bila mornarska uniforma i gitara u koju udaram. Ne mogu da dođem k sebi. Znam da nikad u životu nisam obukao mornarsko odijelo. Gitaru sam, doduše, uzimao u ruke, mlatarao prstima po žicama, kako to čini svaki laik, ali se sa njom nikada nisam slikao. Moja glava, sve moje, osim mornarskog odijela i gitare. Počinjem da mozgam da možda, ipak, gdjegod nisam obukao takvu uniformu. Nikad, nikad! Trebalo je da prođe dvadesetak dana dok se nije našao neko da mi objasni da je to foto-montaža. Žao mi je što nisam sačuvao tu fotografiju. Na njoj sam lijep, uz to sa gitarom, romantični maestro. Kad bih je danas pronašao, objesio bih je na zid u svom stanu. Mogao bih da izmislim i priču kako sam nekad, u mladim danima, znao da sviram na gitari. Možda ta fotografija i danas leži negdje u arhivi.

Evo nas, konačno, nakon tri dana u delničkom logoru. Štab je ustoličen. Tu sam se zadržao samo dan-dva,ⁿ⁾ a onda se zametnuo po Gorskom kotaru u obližnje jedinice. Ivo Vejvoda i Vjera Hinkova ostali su tu, u delničkom logoru, a Tomo Strižić je otišao u logor Bribirske čete.

^ln Ivo Vejvoda je 16. oktobra pisao Centralnom komitetu KPH: »Čitav štab teritorije (Gorski kotar - Primorje) prisustvovao je proširenom plenumu Kotarskog komiteta u A (Delnice) na kome su bili izneseni referati o part(ijskom) radu u ovom kraju. Rad nije zadovoljavajući i potrebno je da što prije pošaljete čovjeka na rad u ovu organizaciju, kako ste to obećali. Mi smo kritikovali rad drugova i postavili pred njih najhitnije zadaće što veće mobilizacije ljudi za part(izanske) odrede, te mobilizacije po-

103

Slobodna teritorija

U tom lutanju od partizanskog logora do logora, zateče me vijest da je oslobođena Drežnica. Tadašnjom mojom vojnom terminologijom, ja bih to nazvao strategijskim uspjehom. Čitava jedna opština, tu na sre-dopuću između Ogulina i Novog Vinodolskog, u našim je rukama od 9. oktobra. Cesta Ogulin - Novi presječena je i nama pripada u dužini od trideset do četrdeset kilometara. Odmah sam se vratio u Drežnicu.¹²'

Na dan oslobođenja ove opštine, u Drežnici se skupilo mnogo svijeta iz okolnih dvadeset do trideset sela. Jedna partizanska četa, od osamdesetak boraca, prodefilovala je pod crvenim zastavama. Ništa bez crvenih barjaka. Tome se ne treba čuditi kad se ima u vidu da je na čelu drežničkog komiteta bio Marko Trbović Sibirac, koji od prvog dana proglašava našu borbu socijalističkom revolucijom. U prvom susretu sa Vejvodom je otvoreno rekao da je on samo za revoluciju, za socijalizam i da se u tom cilju prihvata puške. Otuda u Drežnici samo crvene zastave. Zamjereno nam je iz CK KPH. Kritika nam i pored svega nije teško pala, mada je linija Partije, koje smo nastojali da se dosljedno držimo, bila okupljanje najširih rodoljubivih masa, bez obzira na političku pripadnost, samo ako su spremne za borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika. S takvom linijom kosilo se isticanje samo crvene zastave.

U Drežnici je zavladalo slavlje kakvo ona nije imala u svojoj povijesti. Igra se, pjeva, šenluči. Čuju se u masovnoj pjesmi tek ponikli stihovi u desetercu. Slave partizane. Ovo razigrano slavlje kao da nema kraja i jednači se s konačnim oslobođenjem. Niko ne misli da je to tek njegov rani zametak. Ja sam svjestan da ono ne može dugo trajati, a toga je ponegdje svjesno i ovo stanovništvo, ali ono ne može odoljeti trenutku. To što se zbivalo tada bilo je posljedica borbi partizana od nekoliko nedjelja, što su otvarale vjeru u budućnost i učvršćivale snagu narodnog oružja, bez obzira na slabašnost koju je ono još imalo...

Ubrzo počeše sa svih strana da dopiru glasovi da neprijatelj Drežnici sprema odmazdu. Svakome je jasno da ovakvu slobodnu oazu čekaju uskoro teški trenuci, da joj neprijatelj neće dopustiti da mu dugo prkosi. Mnoge oči uprte su u mene kao španskog borca i komandanta.

zadine za svu moguću pomoć odredima Upozorili smo ih na oktobarsko takmičenje (Okružni komitet Karlovac je na sastanku u prisustvu Vetjka Kovačevića 30. oktobra donio »odluku o proslavi Oktobra«, koju će »sprovesti tako: od 7. oktobra do 7. novembra uključivo proglašavamo mjesec proslave Oktobarske revolucije. Predvidjeli smo akcije za ovaj mjesec i pristupili njihovoj organizaciji. Ove akcije smo podijelili na 2 dijela: politički i vojnički. - Op. red.) za proširenje i povećanje akcija, te za pojačanje agitacionog i propagandnog rada u ovom mjesecu«. (Zb. NOR, V/l, 201). ¹²' Ivo Vejvoda 16. oktobra piše Centralnom komitetu: »Komandant (Veljko Kovačević) je otišao u Z (Drežnicu) radi novostvorene situacije u ovom kraju, dok je operativni oficir ovoga štaba (Toma Strižić) otišao u logore u X (Hrvatskom primorju) da ih upozna sa novom organizacijom... « U istom izvještaju Vejvoda piše »da je općina Z (Drežnica) sa 6.000 stanovnika oslobođena od fašističkih okupatora i ustaških gadova, te da se od 9. o(voga) m(jeseca) pa do momenta dok vam ovo javljamo nalazi u vlasti naroda.« Pavelićevom ministarstvu unutrašnjih poslova je 14. oktobra javljeno iz pošte Jezerane: »Molim zatvaranje pošte Drežnica Ogulinska i Jasenak; oružnici poubijani, činovnici obćine odvedeni, ceste prekopane na više mjesta, stupova brzojavnih oko 150 porušeno, prenos nemoguć, poštu za Drežnicu i Jasenak ne šaljite«. (Arhiv Voj-noistorijskog instituta, 213, 10/4-1).

104

Traži se ohrabrujuća riječ i obećanje. Ja pokušavam da hrabrim, ali ne mogu ništa da obećavam osim borbe. Osjećam veliku odgovornost. Bilo bi mi mnogo lakše da je tu Vejvoda. Sad bi ovdje u Drežnici bio potrebniji nego ikad ranije. Zajedno bismo se bolje snalazili i bolje rukovodili u ovoj izuzetnoj situaciji.

Po oslobođenju Drežnice, skoknuo sam do Primorja na nekoliko sastanaka i da obiđem Bribirsku četu. Morao sam da žurim, dvije noći nisam oka sklopio. Ipak ne osjećam umor. Već sam stekao dobru kondiciju krstareći po Kapeli. Pri povratku, kao i obično, nisam mogao da zaobiđem Jasenak ni Simeunića u njemu i vidim kako se tamo stvari razvijaju, da li će i tu brzo poniknuti partizanska jedinica. Išao sam sa velikom zebnjom. Koliko bi mi samo bilo lakše da sam i ovoga puta sa Ivom Marinkovićem, sa kojim sam preko dvadeset dana krstario po Primorju i Gorskom kotaru. S njim sam se osjećao sigurno i vjerovao da nas nikakva situacija ne može snaći iz koje se, zahvaljujući njemu, ne bismo izvukli. Već isprobanim »kanalom« pored pilane i drvljanika, ušao sam u mjesto i pravo u Simeunićevu kuhinju. Kao i ranije u njoj je bilo dosta oficira koje sam već sretao. Mrzovoljni Simeunić bio je za-prepašćen mojim dolaskom. Sve što se dešava u kuhinji kao da je repriza naših ranijih susreta. Postoji razlika samo van nje. Jasenak se pretvorio u veliki vojni logor. Italijanska vojska svila se u njega, koncen-•triše kao da se sprema na proboj nekog utvrđenog fronta. Mjesto je potpuno blokirano brojnim stražama i patrolama. Kako sam se uvukao neopaženo, prosto ne mogu da shvatim. U njega gotovo niko ne može da uđe ni da iz njega iziđe. Dan ranije, na izlasku iz sela, italijanski vojnici ubili su dva Jasenčana koji su išli da kopaju krompir.

Noć sam opet prespavao u istoj sobi pored komandantove. Da li je sad moj susjed bio isti pukovnik ili neki general, komandant divizije »Lombardija«, nije mi bilo jasno. Po Simeuniću koji se, istina, nije mnogo razumijevao u njihove činove, bio je general. Ustao sam rano ujutro i bez doručka se uputio u Drežnicu.

Nije trebalo biti veliki vojnik pa doći do zaključka da se Italijani spremaju za upad na slobodnu teritoriju. Pri povratku u Drežničku kotlinu sretoh, u zasjedi prema Jasenku, već istaknutog komandira jedne partizanske čete, Savu Vukelića. I njemu je jasno šta Italijani spremaju, da je mala »republika« ugrožena. Odlučan je da se bori sa svojom četom, iako je svjestan da ne može zaustaviti prodor okupatora. U revoltu mi ispriča da se prenose glasovi, već dva-tri dana, kako je Mjesni komitet na jednom svom sastanku, zaključio da se na neki način pozovu Italijani da uđu u slobodnu teritoriju; tako bi se, kao, zaštitilo stanovništvo od upada ustaša i njihovih pokolja. Sava se uzdao u mene, kao španskog borca i komandanta, da pobrkam takve namjere.

Vijest me je ozbiljno uznemirila i ogorčila. Istina, ja još ne mogu da joj vjerujem. Mora biti da neko namjerno pronosi glasove i demo-rališe stanovništvo. Ne vjerujem da ima situacije pa i ovako istinski teške, koja bi mogla da pokoleba sekretara Komiteta Marka Trbovića.

Kao obeznanjen upao sam u selo Tomiće. U razgovoru sa seljacima nije bilo teško otkriti da su dani slavlja minuli i ustupili mjesto teškoj mori r zabrinutosti. Kod nekih ljudi preovlađuje mišljenje da Italijane

105

treba pozvati da bez borbe uđu u Drežnicu. Ko, uostalom, govore, da se suprotstavi tolikoj sili koja se ustrijemila sa svih strana da kazni pobunjeno stanovništvo? Svi se oslanjaju, pri takvom rasuđivanju, na »stav Komiteta«.

Šta da radim? Zbunjen sam i obezglavljen. Pustiti Italijane da uđu bez borbe, ili, što je još gore, pozvati ih, značilo bi kapitulaciju. Poraz od kojeg se teško oporavlja. Svjestan sam da ih nikako ne možemo spriječiti da upadnu, ali to me nimalo ne koleba. Nešto se brzo mora pred-uzeti da se osujeti namjera, ukoliko je zaista Komitet odlučio tako nešto. Koristeći se svojim komandantskim položajem, riješio sam da pozovem sve članove Partije, nose li oni pušku ili ne i sve starješine sela, već izabrane ili postavljene kao preteče budućih narodnooslobodilačkih odbora, da se što prije skupe u jednu vrtaču iznad sela Vukelića.

U međuvremenu, dok iščekujem skupljanje ljudi, doznao sam da stvar ne stoji onako kako se priča, da nije Mjesni komitet odlučio da treba pozvati italijansku vojsku, već da se o tome samo govorilo. Jedan član Komiteta, predratni komunista, ne malo cijenjen u svome selu, iznio je mišljenje kako bi u ovoj teškoj situaciji bilo najprikladnije da se Italijanima, kao zaštitnicima od ustaša, uputi neka vrsta poziva da uđu u slobodnu teritoriju. Po njegovom mišljenju to bi bila taktička varka, obmana neprijatelja, dok se ne stvore bolji uslovi za borbu. Tako bi se stanovništvu obezbjedio kakav-takav opstanak, bar za izvjesno vrijeme, dok se borba ne raširi na sve strane, a ne samo tu, oko njihovih kuća, kako je on govorio. Njegove riječi djelovale su ubjedljivo.

Poslije njegovog istupanja, pričaju mi, zavladao je tajac. Partijci su počeli da se pogledaju i meškolje. Nekoliko ruku podiže se uvis; ali, prije no što Marko ikome dade riječ, prolomi se glas omladinca, ne starijeg od dvadeset godina, Vlade Lončara iz Brinja, koji se borio u drež-ničkim jedinicama. Ne birajući riječi, on je prijedlog oštro osudio. Tek poslije njegovog istupanja, zavlada komešanje. Oči su uprte u Marka Tr-bovića. Šta će on reći? Marko, najzad, usta. Govorio je u grču, gromovito, osjećajući krivicu što on nije prvi ustao i osudio prijedlog. Markova riječ bila je i zaključak Komiteta. Italijani nisu pozvani, ali sama činjenica da se govorilo o takvoj mogućnosti brzo se raširila u narodu u potpunom krivom svijetlu, kao da je to odluka Komiteta.

Pri takvoj pojavi na sastanku Komiteta, zahvaljujući kolebljivcima i paničarima, ne treba se čuditi što je zavladala velika pometnja, kolebanje u narodu. Treba preživjeti. Treba se održati. Treba prevariti okupatora. Sve u ime Komiteta. Svi su izgledi da su ovakvi glasovi doprli ne samo do svakog Drežničanina nego i do okupatorovih ušiju, da se takav poziv i tamo očekivao, pa je zato i oklijevao sa napadom.

Čemu ovo vodi? Kako dalje? Počinjem da sumnjam da će se iko i odazvati mome pozivu. Uostalom, ko sam ja, pitam se, da bih učinio odlučni zaokret. Jedva da se i poznajem sa samo nekoliko ljudi. Na šta će ličiti taj narodni sabor? Hoće li sve poći tumbe? Jesu li se ti ljudi zaista toliko promijenili za samo nekoliko dana? Razmišljam kako da nastupim, ali ne mogu da rasuđujem normalno. Razjeda me unutrašnji nemir koji mi ne da da se priberem i sačuvam prisebnost za susret sa ovim narodom. Prije svega, moram se okomiti na neke ljude iz Mjesnog komiteta i osuditi ih za sve nastale posljedice.

106

Nisam dugo čekao. Na okupu se ubrzo našlo oko sedamdeset Drež-ničana, što članova Partije, što drugih uglednih ljudi. Svi pozvani. Odziv ohrabruje. Ovakav odziv nešto, ipak, znači. Njihova smrknuta i zabrinuta lica, njihovi pogledi djeluju zaplašujuće, ali se držim kao da to i ne primjećujem. Tražim pogledom Marka Trbovića. On sjedi oborene glave, turobno, na jednoj kladi. U ruci mu, kao i obično, velika toljaga. Vlada potpuni muk iza kojeg se, bojim se, krije snažna bura. Očekujem da mi se neko obrati da nešto pita, bar zašto sam ih pozvao. Niko ni riječi da pusti preko jezika. Gledamo se ćutke, niko ni da trepne. Osjećam varnicu koja će kresnuti. Stadoh na jedan panj i počeh da govorim, na meni je, nema se kud, da je izazovem.

- Jesmo li za borbu ili za pokornost pred okupatorom? - upitah glasno. - Kod stanovništva preovlađuje mišljenje da je Italijane Mjesni komitet pozvao da dođu, kako bi se, tobože, narod zaštitio od ustaša. Meni je poznato da takvu odluku nije donio Komitet, ali je istina da je o tome govoreno na njegovom sastanku. A to je gotovo ravno pozivu. Preko takvog prijedloga člana Komiteta prešlo bi se gotovo ćutke da nije bilo omladinca Vlada Lončara i Marka Trbovića. Ostali su uglav nom ćutali. Šta to znači? Gotovo poziv. Zavladala je opšta kolebljivost i pometnja. Ko je za to kriv? Mirne duše mogu da kažem da je jedini krivac Mjesni komitet, koji je dopustio da se na njegovom sastanku tako što i pomene. Na nama je danas da to osudimo.

Šta je učinjeno poslije toga sastanka da bi se spriječilo širenje lažnih glasova o pozivu Italijana? Gdje su bili komunisti? Što se Komitet nije ponovo sastajao da to opovrgne, da organizuje skupove po selima, pozove narod na borbu i raskrinka malodušnike i paničare koji su raširili krila? Mislim da još nije kasno da Komitet ponovo stekne puno povjerenje naroda. On to može samo pozivom na opštu mobilizaciju za borbu. Potrebno je da se ovoga časa Komitet izjasni. Komunisti kojima padaju na pamet takve misli ne mogu se smatrati komunistima.

Neprijatelj je na pragu slobodne teritorije. Svakog trenutka može da krene. Mogao je to i otprije nekoliko dana, ali izgleda da mu se ne žuri, kako bi izazvao što veći strah, demoralizaciju, obeshrabrio narod. A ko kaže da do njegovih ušiju nisu stigli glasovi o pozivu? Želi da nas iscrpi i tuče našim vlastitim slabostima, koje su, ako ih se ne oslobodimo, opasnije od njegovog oružja. A naše je još uvijek slabo da bismo mogli da ga porazimo. Naša snaga još uvijek nije u oružju nego u narodu, koji treba pripremiti za borbu. Stanovništvo Drežnice već je položilo borbeni ispit. Smije li neko da se sa tim poigrava?

- A šta će goloruk narod pred takvom vojnom silom? Može li za ustaviti svojim tijelima? - upade mi u riječ onaj partijac koji je pred- la gao da se pozovu Italijani.

Nije on goloruk - odgovorih. - Drežnica ima toliko krampova, ćus-kija, lopata da može odmah da naoruža dvije do tri hiljade ljudi da prekopaju i razruše ceste koje vode u nju. Znam da, ma koliko oštetili ceste, nećemo zaustaviti italijanski prodor, ali ćemo pokazati da s neprijateljem nema izmirenja do potpunog oslobođenja naše zemlje. Zato imam pravo da, noćas, kao komandant, naredim da sve što je sposobno za rad mora izaći da prekopava i ruši ceste pod zaštitom partizana.

107

Skup poče da oživljava.

Tako je, tako je - ču se iz nekoliko grla.

- Ja ovdje govorim u ime naroda, u ime njegovog dobra, u ime njegove zaštite. Mi ga ne smijemo ludo žrtvovati - opet će onaj.

- Ko je tebi dao takvo ovlaštenje? - upitah.

- Niko mu ga nije dao, on može da govori samo u ime svoje - ču se od više ljudi.

- Za sebe se ne plašim - partijac će - ali pitam tebe šta će, stvarno, biti sa ovim narodom kad upadnu Italijani? Čvrsto sam uvjeren da ćemo, ako ih pustimo da mirno uđu, biti zaštićeni od ustaških pokolja. Sad reci ti: šta je bolje - Italijani ili ustaše?

- Tu nema boljeg ni goreg neprijatelja - odgovorih. Oba su ista. nestankom okupatora nestaće i ustaše i svakojaka druga banda. A ja sad pitam tebe: ko nam je doveo ustaše? Italijanski i njemački fašisti! Iza ustaške kame krije se njihova ruka. Treba biti potpuno slijep pa to ne vidjeti.

Dugo je trajalo naše nadmetanje. Ljudi su se listom izjasnili za borbu. Ali, ja sam još nezadovoljan. Ne javlja se ni Marko Trbović, a njegova riječ je nezamjenjiva u Drežnici. On i dalje sjedi tmurno i ne podiže pogled sa zemlje. Jedino čujem njegovo hrapavo disanje. Onda polako ustade, odupirući se velikom batinom o zemlju i stade na panj sa kojeg sam i ja govorio. Teško je doslovno se sjetiti svake njegove riječi, ali je tek svojim riječima otkrio pravog revolucionara, onakvog kakvim sam ga zamišljao. Odjekivale su potresno. Pokušaću da ih što vjernije iznesem:

- Drežničani, tačno je da se na Majskom komitetu, čiji sam ja sek retar, na žalost, govorilo o pozivu Italijana. Istup jednog druga, a i ću- tanje nekih, nisu naišli na našu otvorenu osudu. A to je kolebljivost. Hvala omladincu Lončaru. Osjećam se najodgovornijim i uzimam svu krivicu na sebe. Nisam bio dovoljno odlučan da presiječem i pominja- nje takvog prijedloga. Morali smo raščistiti sa kolebljivcima i oportunis tima. Revolucija ne trpi takve greške. Narod treba da vidi da grešnici moraju da budu najsurovije kažnjeni. Činjenica je da su upravo ti po jedinačni glasovi shvaćeni u narodu kao odluka Komiteta. Ako se ko mitet koleba, kako da se ne koleba narod. Morao sam, poslije širenja takvih glasova, sazvati Komitet. Od onog dana, ja sam najnesretniji čov jek na svijetu. Izrecite mi smrtnu kaznu danas, ovdje. Ja je tražim jer sam je zaslužio. Niti tražim, niti zaslužujem milost. Podržavam riječ dru ga Španca. Noćas, sve staro i mlado što može da radi - na rušenje cesta, bez obzira na eventualne žrtve. Njih će biti možda i noćas i sjutra, ali će ih biti mnogo više ako se ne budemo borili. Živjela revolucija, živjela Komunistička partija!

S Markovim riječima ljudi su podizali glave, čini mi se da su rasli, da im je nadolazila snaga.

Čim je sišao s panja, prišao sam mu i zagrlio ga čvrsto. Na licu sam osjetio njegove suze. Ponovo uzeh riječ. Počeo sam patetično, veoma uzbuđeno, bojeći se da sam u prethodnom istupu prešao granice:

- Možda da nije bilo onog sastanka Mjesnog komiteta, Marko, koji treba što prije zaboraviti, ne bi bilo ni ovog današnjeg dana, koji će još

108

više uzdići tvoje ime u očima ljudi ovoga kraja. Ovaj dan nazvao bih tvojim danom. Da nije njega, iako te dobro poznajemo, ne bismo tako upečatljivo otkrili kakva se ljudina, kakav borac, revolucionar krije u tebi. Ničim se nisi ogriješio o savjest revolucionara. Ipak, moramo te osuditi što si izrekao onako teške riječi samooptužbe; to je prešlo svaku mjeru. No, i pored toga što su one duboko neumjesne, prestroge, one vrijede neprocjenjivog blaga u ovom teškom trenutku. Vjerujem da će one snažno odjeknuti u narodu.

Opet ga čvrsto zagrlih. U tom trenutku začuše se pljesci upućeni Marku. Njima se priključi i onaj čovjek koji je do maloprije imao potpuno suprotno mišljenje.

Od ovoga dana, Markovo ime značiće za Drežnicu još više nego do tada.

Ljudi su se brzo razilazili da što prije stignu u svoja sela, da objasne narodu stav Komiteta, da podignu i staro i mlado i povedu na uništavanje cesta koje vode na slobodnu teritoriju. Ja sam ostao još neko vrijeme sa nekoliko ljudi u toj vrtači razmišljajući o ovom ozbiljnom trenutku. Ni sam ne mogu da se oslobodim teškog opterećenja, s jedne strane, zbog straha od tolike silne vojske, koja svakog trenutka može da nagrne, a s druge od planine bremenite teškim oblacima i prijetećom zimom. Šta će biti sa ovim ljudima ako okupator sve spali, ako osudi narod da traži milost od ove nemilosrdne planine, sa koje zimskih dana bježe i vukovi? To me mori, ali nimalo ne koleba.

Uputio sam se da obiđem nekoliko sela, da govorim na skupovima. Najviše me je privlačilo selo Tomići, koje nosi naziv po svojim prezimenjacima. Govorilo se da s Tomićima niko nije mogao izići na kraj u njihovoj povijesti, niti će ubuduće. I staroj vlasti, koja se ni od čega nije ustručavala, zadavali su grdne muke. Uvijek su se nešto bunili, osporavali, kavdžili i krivili druge i kad je trebalo i kad nije. Gonili su neku svoju, tomićku pravdu. Žandarmi su često morali da navraćaju u selo, da traže krivce i prestupnike. Uzalud. Jer, ma koliko se Tomići međusobno svađali i jedan drugog optuživali, čas za ovo, čas za ono, oni će uvijek ostati za sav ostali svijet čvrsto zatvoren i neprobojan obruč. Tomićke tajne živjele su javno u njihovom selu, bez ikakve opasnosti da prekorače njegove granice. Tek kasnije će, poneka od njih, kad bude pala u daleku prošlost, izići van granica, ali samo kad to oni htjednu i to više zato da tuđima poruče o sebi kakvi su, nego da se sazna sama istina. Shvatio sam tu osobinu i otkrio da nisu takvi samo Tomići već i Drežnica u cjelini, bez obzira na osobenosti koje svako npno selo ima.

Morao sam da se sretnem s tim ljudima, iako sam bio siguran da me ništa prijatno ne očekuje. Ako njih uspijemo da pridobijemo za na-mjeravanu akciju, to će sigurno imati odjeka i u ostalim selima. Na zakazanom zboru skupili su se svi Tomići, sve živo što je moglo da se kreće, a i što nije. Kad sam ugledao nekoliko onemoćalih staraca i nekoliko majki sa bebama na grudima, jedna je dojila dijete, osjetio sam tešku moru. U grudima mi je grč od plača djece iz naručja majki, plača u čudnom horu, pod okriljem nevidljivog dirigenta, pod čijim vodstvom ima sasvim drugačiji odjek od običnog plača u drugim prilikama. On upozorava, potresa, opominje, budi savjest, kao dobro izrežirana predstava čija je poruka jasna.

109

Tomići su bili čvrsto sabijeni u gomilu, pri jednom brežuljku, na-kostriješeni poput ježa kome prijeti opasnost sa svih strana. Svi njihovi pogledi upereni su u mene. Očekuje se moja riječ sa podsmjehom, kao da su svjesni da ja hoću da im solim pamet. Ugledavši se na njih i ja smrknem lice, pokazujući im da ih se nimalo ne bojim, a bogami, bojao sam ih se i bilo mi je veoma teško.

Ne znam kako sam im se obratio, sigurno čak i bez uobičajenog »zdravo«, ali sam siktao vatru o borbi, o slobodi, o obavezi svih ljudi, žena, djece, da se bore, ako ne žele da budu uništeni. Vojna situacija na Istočnom frontu, ni Staljin, nisu se mogli zaobići ni ovoga puta, kao nijednom kasnije u toku četiri godine ratovanja, ni kad nije išlo kako valja, ni kad je išlo. Onda sam prešao na zadatak dana, ne krijući da je stanje veoma teško, da se velika opasnost svija nad Drežnicom, da se moramo suprotstaviti neprijatelju, a čime i sam se pitam; da je snaga svaki pojedinac, a ne samo šaka naoružanih partizana. Završio sam gotovo naredbom da sve odraslo stanovništvo, koje može da nosi ma kakvu alatku, odmah krene prema Jasenku na prekopavanje cesta.

Bio je to težak izazov. Tek tada otpoče snažno negodovanje. Izgleda da su samo to čekali pa da progrme. Negodovanje je preraslo u demonstracije. Uostalom, kako bi to i izgledalo, sudeći po onome što sam o njima znao, da Tomići učine bilo šta po naređenju ma otkuda ono dolazilo. Žene sa djecom na grudima izbiše u prvi red. »Crni vraže«, čujem po prvi put moj novi nadimak, »nosi se odavde, put pod noge, pa otkud si i došao. Ko te poslao ovamo? Šta će biti sa nama kad upadnu Ita-lijani i popale sela? Evo ti moje dijete, uzmi ga, staraj se ti o njemu, neka preživi, a ja ću kramp u ruke i na cestu. Uzmi ga, uzmi!« - Žena mi prenese dijete i unese mi se pravo u lice. Ja uzeh dijete i podigoh ga uvis, ali ono zaplaka i majka ga ponovo prihvati. Galama je sve jača, ali se ni ja ne dam. Ne zbunjujem se. I taman kad su mogli da očekuju da se uplašim i odustanem od poziva na prekopavanje ceste, viknem iz svega glasa: »Svi na ceste!« - U tom trenutku odjeknu usamljeni glas sedamdesetogodišnjaka Alekse Tomića, koji je sjedjeo u prvom redu, na jednom kamenu: »Živio arme komandant! Svi na Italijane! Živio arme komandant!« Novi apelativ i podrška koja je na masu djelovala kao dodatni težak izazov. Sad se na njega oboriše, naročito žene. Psuju ga i samo što ne navale da ga ubiju: »Ćuti, stara rdino! Za tebe nikakve štete. I tako si se dosta naživio«. - Neko mu opsova Franju Josipa. Ali, stari ne popušta: »Živio arme komandant! Svi na Italijane!«

Osjetih da je nastupio trenutak da se sa Tomićima govori drugačije. Za njih nije pravi način ubjeđivanje i pridika. Pogledujem, po ko zna koji put, smrknutu planinu kako prijeti i pričinjavaju mi se nastupajuće kolone, od kojih ni sam ne vidim zaštitu za ove ljude, ali ne predajem se, ne popuštam. Nadvikujem se sa Tomićima i grlatiji sam, čini mi se, od svih njih.

- Čujte me, Tomići, ko je za borbu protiv Italijana, ko je za čast i obraz, ko je za rušenje cesta, neka se odvoji na lijevu stranu. Nemamo vremena da odugovlačimo. Neprijatelj ne čeka. - Pokazah rukom lijevo. Stojim i čekam. Svi zaćutaše. Osjećam gurkanja i međusobna pogledi-vanja. A onda se izdvoji jedan momak, pa još jedan, pa još jedan i pre-

110

đoše na lijevu stranu. Za njim pređe i stari Aleksa Tomić. Odvaja se iz velike gomile čovjek po čovjek. Zametnu se malo jezgro. - Brže, brže, da se vidi što prije ko je za borbu, a ko nije - podstičem. Opet počeše psovke: »Crni vraže... Crni vraže!« Ona žena, što me je naročito grdila i nudila mi svoje dijete, pređe i sama na lijevu stranu, psujući me žešće nego prije. Narasta lijeva grupa, preteže polako, vuče za sobom kao veliki teg. Nijedan Tomić ne ostade na desnoj strani. Ne čuje se više galama, nema negodovanja.

Toga je dana čitava Drežnica prešla na »lijevu stranu«. Preko dvije hiljada ljudi, pod rukovodstvom partijaca i starješina sela, a pod zaštitom partizana, krenulo je da ruši cestu, da spriječi upad Italijana na slobodnu teritoriju, ili bar da im da do znanja da izmirenja nema.

Zaorila se narodna pjesma na prekopima, zavladalo je oduševljenje kao da se rat završava. Zatalasala se masa. Krampovi, ćuskije i kojekakve alatke odzvanjaju gromko u kapelskoj noći. I pjesma se čuje, o ruk, o ruk. Pjeva se i o pobjedi. U ovom trenutku i u meni se budi pomisao da smo čak u stanju da neprijatelja spriječimo da uđe na slobodnu teritoriju. Samo kad bi nas pustio bar dvije noći, čini mi se da se ne bi ni poznavalo kuda je cesta prolazila. Nikad kao sada nisam uvidio koliko je lakše rušiti nego graditi, čak i sa ovakvim slabim priručnim alatom.

Ali ovaj entuzijazam neće dugo trajati. Prekinuće ga puščana i mitraljeska vatra od Jasenka. Progrmješe i tutnji automobilskih motora. Masa se povlači mirno i bez panike u svoja sela. To joj je, zasad, jedina odbrana. Ali, ipak se desilo nešto veliko: zaratilo se u pravom smislu sa italijanskim okupatorom. Drežnica je zaratila i ranije, ali ne ovako masovno.

Za nekoliko časova savladane su sve prepreke i prekopi. Italijanska vojska je pobjedonosno nastupala kao i aprilskih dana, s tom razlikom što se, ovoga puta, na nju pucalo, davale su joj otpor naše malobrojne partizanske grupe. U samoj Drežnici, centru slobodne teritorije poslije deset dana, zalepršale su ponovo 20. oktobra fašističke zastave. Nekoliko naših parola, ostalih po zidovima, brzo je izbrisano.

Brojna je ta vojska, najveći dio divizije »Lombardija«. Ukotvila se u glavnom naselju, Drežnici, gdje se nalaze opštinska zgrada, žandarme-rijska stanica i škola. Ko drži te objekte, s obzirom na to da mjesto položajem dominira čitavom kotlinom sa dvadesetak sela, taj ima i vlast, on je nadmoćan. Odatle mitraljezi, a pogotovo bacači, mogu da tuku kuću po kuću u okolini. Mogu, ali ovoga puta okupator to ne čini; niti gađa niti pokušava da upadne i u jedno drugo selo.

U očekivanju daljih pokreta italijanske vojske, sve stanovništvo je na straži i s punim vrećama i torbama, da bi potražilo sklonište u šumi. Planina se sad nudi kao jedino utočište, što je do prije samo nekoliko dana izgledalo nemoguće. U očima ovih ljudi i ona se mijenja poput njih. Međutim, okupator se ponaša kao da nema ni želju da ih izlaže takvim nevoljama. On je tu, kao, samo da zaštiti stanovništvo od ustaša. Traži jedino pokornost, a on će obezbijediti spokojan život. Niko ne treba da se plaši. Da bi potvrdila »milost«, italijanska komanda pušta petnaestak ljudi koje je pohapsila ovdje ili ondje na cesti i povela u Jase-

111

nak. Radi njihove lične sigurnosti i slobodnog boravka kod kuća, dala im je i specijalne štampane propusnice, s utisnutim okruglim žigovima.

Neki od njih, i suviše zadovoljni puštanjem na slobodu, hvale se kako su se Italijani lijepo ponašali prema njima, čak da ni na jednog nisu ni glas podigli, a kamoli ruku; To nije moglo ostati bez odjeka među zbunjenim stanovništvom. Italijanska komanda, preko njih, poručuje da će sve stanovništvo dobiti iste takve propusnice kad bude pozvano da ih primi.

Ma koliko da me raduje puštanje ovih čestitih, a i naivnih ljudi na slobodu, to me još više uznemirava. Uvjeren sam da je riječ o opasnom mamcu i zamci koje okupator postavlja narodu, ali je još teško da se dokuči njegova prava namjera. Ona će mi biti nešto uočljivija kad počnu da kolaju pisma i obećanja okupatora da cjelokupno stanovništvo može mirno da živi kod svojih kuća, da niko nema razloga da se boji, da se brine za svoju bezbjednost. Okupator je tu da o tome vodi računa! A da bi se »uživalo« u toj »blagodeti«, jedini je, eto, uslov da se svi odrasli ljudi jave italijanskoj komandi radi formalnosti oko izdavanja propusnica. Rok je sljedeća nedjelja u devet časova. Da se ne javlja niko ni ranije ni kasnije. Na kraju letka, kao uzgred, u postscriptumu se napominje da neće biti milosti prema onima koji ne dođu, da će im biti spaljene kuće, a oni pohapšeni. Sad mi je bilo potpuno jasno da su pustili onih petnaestak ljudi da bi navukli stotine.

Među puštenim iz zatvora nalazi se i Sava Vukelić Jagetić, sa kojim sam se poznavao od prvih dana dolaska u Drežnicu. Bio je to ugledan i veoma borben čovjek. Kad poslije puštanja iz zatvora upade kod mene u Tomićima, ja još nisam ni znao da je hapšen. U stavu mirno, sa stisnutom pesnicom, poče da raportira kako mu je, zahvaljujući meni, uspjelo da bude oslobođen. Naime, njemu su kao uslov da ga oslobode postavili zahtjev da me ubije. Sava ovakvu ponudu nije odmah prigrabio objeručke. Počeo je, tobože, da zateže, da se koleba, da procjenjuje svoju snagu i mogućnot da dođe do mene, dok, konačno, na dugo ubje-đivanje nekog pukovnika nije popustio, ali pod uslovom da mu dadnu revolver koji neće zatajiti.

Umjesto revolvera, pukovnik mu je predao pismo za sebi potčinje-nu komandu u Drežnici. Ona treba da ga naoruža i da mu da jednu grupu odvažnih vojnika, da je Sava vodi tamo gdje se ja nalazim da me uhvate ili ubiju.

Kao potvrdu svojih riječi, on izvadi iz džepa pismo i dade mi ga. Proći će nekoliko dana dok se ne nađe neko da ga prevede. Ono je zaista bilo siguran svjedok Savinim riječima.

Može nekome izgledati nevjerovatno i naivno kako je Savi uspjelo da prevari Italijane, ali za one koji ga dobro poznaju, to će biti sasvim razumljivo. Sava je seljak visoke inteligencije, bistar, izuzetno hrabar, dovitljiv, što će pokazati tokom čitavog rata; uz to prepreden i lukav na njemu svojstven način. Znao je da se pretvara u takvu naivčinu, u takvog smetenjaka, u poštenjačinu i lakomislena čovjeka, da bi mu mogli pozavidjeti i najbolji glumci.

Odmah po ovakvom pozivu od okupatora, sastao sam se sa Markom Trbovićem i sa još nekoliko članova Komiteta i uglednih ljudi.

112

Procijenili smo da je cilj okupatora da okupi sve odrasle ljude, da ih pohapsi i internira. Ovakva ocjena je iziskivala hitno preduzimanje svih mogućih mjera da se niko ne odazove. Treba upozoriti ljude na opasnost koja im prijeti, na groznu prevaru koju lakomisleni ljudi mogu i svojim glavama da plate.

Opet smo se rastrčali po selima, upinjali se svim snagama da d o-kažemo da bi odziv mogao da bude i suviše skup, pa će svako, do posljednjeg čovjeka, biti uhapšen i odveden u Ogulin. Ja sam se opet odlučio za selo Tomiće, uvjeren da će se i ovaj susret uspješno završili. Ovoga puta sam se, međutim, prevario. Dočekali su me na nož. Pružen mi je veliki otpor. Stari Aleksa Tomić bio je jedan od rijetkih koji rne je čvrsto podržavao vičući i dalje da živi »arme komandant«, da nema mira sa Italijanima. Godine su ga spašavale od teže osude većine ovdh dobrih i naivnih ljudi koji su glupo vjerovali da će oni prevariti okupatora. Jedan od onih koji su bili uhapšeni pa pušteni, istupi kao živo osvjedočenje i podsticaj da se ide po propusnice.

Osjećam se bespomoćno, pobijeđeno. Ljudi se spremaju i polako polaze. Jedino što mi je pri rastanku preostalo bilo je da im rečem j a-kim naglaskom da će se sigurno sjećati mojih današnjih riječi, ali da će tada biti kasno. Bio sam uvjeren u to. U odsudnom trenutku pokleknu i jedan član Partije. Za jednim smo trčali Bude Bosnić, istaknuti omladinac, veoma hrabar partizan, i ja da ga fizički spriječimo. Otimali smo se, maltene, i potukli s njim, ali nam se na kraju istrže i pobježte. »Želim ti da preživiš, da se ponovo sretnemo i da se pogledamo oči u oči«. Trčali smo za još jednim, ali je on bio brži.

Računao sam da je mobilizacijom stanovništva za prekopavanje cesta Drežnica rekla posljednju riječ, da je kriza konačno savladana, ali sam se prerano poradovao. Drugo iskušenje bilo je daleko teže.

U zakazano vrijeme, skupilo se pored crkve pet do šest stotina Drežničana. Povjerovaše okupatorovoj riječi; živci nisu izdržali pred obećanim slobodnim životom kod svojih domova, pred obećanim spasom od progona i od preteče zime Velike Kapele. Bila je nedjelja, devet časova, tačno zakazano vrijeme za dobijanje dozvola. Pred italijanskom komandom okupili su se ljudi, vjerujući kako će oni izigrati Italijane, a ne Italijahi njih. Pred očima im se počelo razbistrivati tek kad začuše sa svih strana komande na italijanskom jeziku i vidješe redove vojske koja nastupa pravo na njih. Za nekoliko trenutaka obruč se zatvori oko Drežničana. Kao da su se bojali da i ovako goloruki ljudi mogu da naprave neko čudo, vojnici su držali puške na gotovs i uperene u njih. Dio obruča do crkve poče naglo da se isteže prema njenim vratima u obliku pravougaonika. Dobija se slika jednog velikog živog lijevka kroz koji će ubrzo početi da se sliva u crkvu okupljena masa uz kundačenje i psovke. Nikad drežnička crkva nije imala toliko vjernika na okupu. Ovoga puta, kao i uvijek odbojni prema crkvi, ponajmanje su mogli da misle na boga i da traže njegovu pomoć.

Prva istraga, zahvaljujući jednoj domaćoj špijunki, počela je upravo ispred oltara. Prikrivena iza zavjese, pokazala je najistaknutije ljude. Među njima naravno, nisu bili Marko Trbović i Milan Kosanović, komandir Krakarske čete, koja je Italijanima zadavala mnogo muke. Oni

113

se nisu predali; na to nisu ni pomišljali kao ni većina drežničkih komunista niti su se odazvali na poziv okupatora, ali je okupatoru uspjelo da ih uhvati žive, na spavanju, zahvaljujući, po svoj prilici, nekom domaćem potkazivaču. Milan je u prethodnim borbama bio ranjen u nogu, a Marko teško pokretan.

Italijanskoj vojsci trebalo je dosta žice, konopa i lanaca da čvrsto poveže ovoliku masu ljudi, kako bi je dotjerala do Ogulina. Okupatoru se jako žurilo. Uz to, snijeg je naglo počeo da pada, najavljujući čuvenu zimu četrdeset prve na drugu godinu, kakva se neće ponoviti deceni-jama. Sve veća aktivnost drežničkih partizana prijetila je da otrgne uhapšenike od okupatora. Batinanje i zlostavljanje ljudi, započeto pred crkvom i u njoj, nastaviće se još žešće čitavim putem do Jasenka. Ali nikakvo zlostavljanje nije moglo da ubrza korak vezane kolone. Na sve udarce, Drežničani su odgovarali još sporijim korakom, kao da su i ovoga puta, i na ovakav način, htjeli da pokažu da s njima niko neće izići na kraj nikakvom silom. Na silu su, i nenaoružani, odgovarali svojim dostojanstvom. Bili su svjesni da su prevareni, kajali su se, ali se nisu pokorili. Zanosili su se nadom da bi partizani mogli da udare i da ih oslobode, iako su znali, da oni još nemaju tako jake snage. Tek kasno uveče, vezana kolona stigla je u Jasenak, prevalivši put od dvanaest kilometara. Tu će i prenoćiti pod neljudskim uslovima. Istog dana, po njenom dolasku u Jasenak, sastao se vojni sud da bi i formalno izrekao smrtne presude šestorici Drežničana.

Žurilo se italijanskim fašistima, bojali su se da bi partizani mogli da napadnu i oslobode osuđene. Ovoga puta, nisu imali vremena da rastežu i da danima muče ljude kao prije nekog vremena kada su stri jeljali Nikolu Tomića, šezdesetdevetogodišnjaka, prvog pogubljenog Drežničanina. Nikola je, da bi spasio svog sina Pantu, osuđenog na smrt, u Jasenku, gdje su ih zajedno zatvorili i mučili, preuzeo njegovu »kri vicu« na sebe. Prisilio je vojni sud da ponovo zasjeda. Nikola je advo- katskom vje' om znao da dokaže da njegov sin nije ništa kriv i da svu »krivicu« pi .., sebe.

Tih dana strijeljan je i Dušan Maravić.

Prvi je izveden na strelište Milan Kosanović, učitelj, predratni istaknuti član Partije. On je imao veliki ugled i povjerenje među stanovništvom Drežnice. Takvi narodni učitelji mogli su uvijek da odigraju značajnu ulogu u razvijanju svijesti i u prosvjećivanju ljudi. Idući iz zatvora na strelište, okružen odredom vojnika, pozivao je glasno Jasenčane da se bore do konačne pobjede. Ostale su zapisane njegove riječi: »Borite se hrabro, sloboda je tu«.

Kad su ga, vezanog, pribili uza stub, odjeljenje vojnika kojim je ko-mandovao neki oficir, opalilo je prvi plotun iznad njegove glave, a drugi pored njegovih nogu. Vodili su računa da ga nijedan metak ne povrijedi. Valjda su vjerovali da će na taj način poniziti Milana do te mjere da zatraži milost. Na takav izazov on je odgovorio: »Što pucate kukavički. Ubijte me, ili meni dajte revolver da se ubijem«.

Milan nije dopustio da mu vežu oči. I dalje se izvršiocima presude nije žurilo sa njenim izvršenjem. Kratka smrt kao da bi im ličila na pomilovanje. Željeli su da ga ubijaju što duže, da mu slome duh, uzdajući

114

se da će čuti njegovu molbu za milost. Sljedeći plotun sručili su mu po nogama, ali Milan je uspio da se održi uspravno, sa još uvijek stisnutom pesnicom uvis. Drugi plotun sasuli su mu u stomak i grudi. Milan ni tada nije pao. Treći su mu sasuli u glavu.

Ostala petorica osuđenika, pred čijim se očima to zbivalo dok su i sami čekali na red, gledali su njegovo mučenje ne pokazujući ničim da se boje smrti.

Poslije Milana došao je red na Jovana Tatalovića, člana Partije. Nije ni trepnuo gledajući smrti u oči. Za njim su izveli Dejana Tomića, partizana, pa Lazu Tatalovića, koji je imao samo sedamnaest godina. Posljednji od petorice strijeljan je Dejan Vukelić, koji još nije bio napunio ni petnaest godina. Padali su jedan za drugim, nadmećući se u ljudskom dostojanstvu. Nije se čuo ni jedan glas molbe za oproštaj, za milost i nije potekla ni jedna suza. Umirali su uz poklike slobodi i borbi svoga naroda. Svojim riječima, koje će herojstvom nadahnjivati narod, podigli su sami sebi najljepši spomenik. Zbilja, kad dječak od petnaest godina na ovakav način polaže život za slobodu svoga naroda, onda to ne može biti zaboravljeno. Takvima ostajemo vječiti dužnici. Sloboda koja se cementira takvom krvlju mora biti prava, čovječna i najhumanija.

Marko Trbović bio je šesti po redu u ovoj grupi. Njegov govor pred fašističkim sudijama, ostaće kao velika moralna poruka stanovništvu Drežnice da se nikad ne pokoleba, da nastavi borbu do pobjede. Markove riječi na strelištu neprijatelj nije mogao da zaobiđe ni u svojim izvještajima, kako bi istakao sa kakvim se fanatizmom bore komunisti. Prema mome pamćenju, evo nekih od tih njegovih riječi:

»Slušajte, fašistički zlikovci, moje posljednje riječi« - govorio je Marko. - »Pucajte u mene, ni ja vas ne bih štedio... Ubićete nas još mnogo, ali nikako nećete ubiti naš narod... On će biti vaš sudija. On, u čije ime govorim, znaće i mene da osveti... U ovim brdima okolo biće rasijani vaši grobovi i po njima će rasti korov. Njih vam već kopaju borci za slobodu. Nikakvi vas vaši zločini neće spasiti od poraza... Živjela revolucija! Živjela Komunistička partija! Dolje fašizam!«

Markove i Milanove riječi, izrečene uoči smrti, njihovo herojsko držanje, ostaće da se pamte i pominju i u najtežim časovima rata. Kao znak priznanja Marku Trboviću, neustrašivom borcu, Drežnički bataljon odmah je dobio njegovo ime, koje će časno nositi do posljednjeg dana rata.

U Jasenku su, odvojeno od njih, ubijeni još Nikola Tomić i Dušan Marović.

Sjutradan, uz mnogo teže uslove, po još debljem snijegu, preglad-njela i izmrcvarena kolona vezanih ljudi vukla se puževim korakom prema Ogulinu. Kasno uveče ušli su, visoko podignutih glava i gotovo mar-šujući u Ogulin, kao da su htjeli svima da pokažu da nisu pokoreni ako su prevareni. Zloglasna ogulinska srednjovjekovna kula otvorila im je svoju memljivu i smrdljivu utrobu. To je ona ista kula u kojoj je drug Tito prije četrnaest godina bio zatvoren i mučen.

U njoj je okupator morao da se podrobnije pozabavi svojim žrtvama. Pored sudijskog stola prolazio je uhapšenik za uhapšenikom. Kakd bi se koji pojavio, čulo bi se iza zavjese ono isto »da« ili »ne«, kao i

115

u drežničkoj crkvi. Tim metodom, nimalo novim, služiće se italijanski okupator dosta puta u raznim mjestima prilikom masovnih pogroma. Za desetak dana završeno je saslušavanje. Pitanja je bilo mnogo, a odgovora malo.

Držanje Drežničana bilo je zaista dostojanstveno, čvrsto. Još šes-naestoricu su strijeljali Italijani pored Ogulina, na Bukovniku. To su: Dušan D. Maravić, Dušan R. Maravić, Nikola R. Maravić, Nikola N. Ma-ravić, Sava B. Radulović, Vajo M. Radulović, Branko D. Tatalović, Milan V. Tatalović, Milan I. Tomić, Aleksa L. Tomić, Nikola Đ. Tomić, Sava Đ. Tomić, Mane M. Tatalović, Vitomir N. Vukelić.

To je bio tek početak. Teško je pamtiti brojna imena poginulih i strijeljanih rodoljuba svuda po Primorju i Gorskom kotaru. Ona su počela da se bilježe sve većim i većim brojkama. Iz dana u dan, kako se borba bude razvijala, zapisivaće se uglavnom broj poginulih, strijeljanih, obješenih i zatvorenih. Imena počinju polako da se gube do boljih vremena, kada se budu prelistavali ratni dnevnici, kada se budu sračuna-vala cijena slobode. Pa i tada, neka imena ostaće zaboravljena. Veliki grijeh. Jer kad je neko položio život za slobodu, njegovo ime zaslužuje da ga bar otkrijemo i unesemo kao jedan kamenčić u veliki mozaik stvaranja slobode, bez kojeg je i sam mozaik nepotpun, okrnjen, osiromašen.

Ostali Drežničani su izvukli teške batine, a onda su ih Italijani podijelili u tri grupe: jedna je otišla u zatvor, u Bakar, druga, valjda nešto opasnija, u Italiju, a treća, najbrojnija, pretrpjela je još jedno batinanje i vraćena je kućama pod prijetnjom smrtne kazne ukoliko išta bude radila protiv njih.

Odmah po njihovom povratku, sreo sam se sa većinom tih ljudi. Bili su teško potišteni zbog svoje greške i duboko su žalili što nam nisu povjerovali. Svi su tražili podršku, zaričući se da je nikada neće iznevjeriti. Nisu im više bile potrebne pridike ni uvjeravanja u neophodnost oružane borbe. Bilo im je jedino nezgodno, u prvi mah, skidati košulju ili pantalone, jer su ispod njih izbijali očigledni tragovi jedne lakovjernosti - teški ožiljci bičeva, koje su nosili po svom tijelu. Kad sam tih dana sreo Dmitra Bosnića, starijeg čovjeka, Budinog oca, i primijetio kako neobično hoda, zaplićući u raskorak, uvijajući se, pitao sam ga šta se to s njim dešava. On zasta, okrenu se i da ga ko drugi ne vidi, skide kaput i košulju. Sav gornji dio tijela pretvorio se u prišt, u nekakve iz-ukrštane crne brazde, koje sigurno ni vrijeme neće potpuno zbrisati.

U međuvremenu je narastala partizanska vojska. Italijani će pokušati da iznenade naše jedinice, da ih zateknu na spavanju, ali uzalud; sve su se one spasile, a neprijatelj je prisiljen da ustukne. To je partizane, ogorčene poslije okupatorskih zlodjela, još više osokolilo da iako relativno malobrojni napadaju i vrše prepade danonoćno. Neprijatelj je nakon desetak dana morao da bježi iz Drežnice, spalivši ovoga puta samo dvadesetak kuća.

Ranije oslobođena teritorija opet je bila povraćena. Ona će takva, a kasnije i znatno šira, odolijevati gotovo godinu dana brojnim neprijateljskim pokušajima da upadne na nju. Nad njom će nadlijetati avioni, zasipati je mitraljezi, padaće bombe, tući će je topovi ratnih bro-

116

dova sa linije Crikvenica - Senj, ali noga neprijatelja na nju zadugo neće zakoračiti.

Ova slobodna zona, jedinstvena po koječemu, vjerovatno najzapadnija u to doba u našoj zemlji, poslužiće kao izuzetno važna baza, kao duboka pozadina širokog partizanskog pokreta. Tih oktobarskih dana, Drežnica je rekla svoju posljednju riječ. Ostaće joj vjerna do kraja rata i održaće je po cijenu od devet stotina svojih poginulih sinova. Njeno je ime danas na geografskim kartama - Partizanska Drežnica.

Istoga dana kad su Italijani napali Drežnicu, napadnuta je i Delnič-ka četa, u blizini samog mjesta kod Presike. Taj 20. oktobar, dva dana nakon početka ofanzive u primorju i Gorskom kotaru, dobro sam zapamtio. Logor je opkolila italijanska vojska koja je, očito, otkrila gdje se nalazi. To mjesto niko nije prokazao, što će se kasnije utvrditi i što moram da naglasim. Neprijatelj ga je otkrio nakon višednevnog upornog osmatranja dogledom sa jedne uzvišice kod Delnica. Četa je bila smještena u jednoj uvali, između visokih jela i neprijatelju je uspjelo da, osmatranjem iz dana u dan, otkrije dim koji se povremeno probijao do iznad samih njihovih vrhova. Kad su rano ujutro straže opazile neprijatelja i male grupe partizana pošle mu u susret, već je sve bilo kasno. Ni jedna se grupa nije više mogla vratiti u logor, u kome su ostali samo Vjera Hinkova i dva partizana. Vjeri će uspjeti da u kamenjaru sakrije arhivu, pisaću mašinu i još neke stvari važne za rad štaba. Mogla je i ona izmaći da joj ova obaveza nije bila važnija od života. Jedan partizan je upozorio da su opkoljeni, da treba bježati, ili će ih žive pohvatati. Ona je odgovorila: »Mene živu neće uhvatiti«, stavljajući cijev revolvera u svoja usta da bi pokazala kako će sebi oduzeti život ukoliko ne bude drugog izlaza; ali ona neće tako postupiti, neće joj se za to pružiti prilika. Kad su se Italijani približili na nekoliko metara i pozvali ih na predaju, zalegla je za jedan kamen, uperila svoj revolver i opalila. Fašistički oficir je pao da se više nikad ne podigne. Opalila je još jedan metak na drugog oficira i ranila ga. Za treći nije bilo vremena. Na nju se sruči plotun iz pušaka.

Zajedno sa Vjerom, rame uz rame, borio se i pao Nikola Šipek, mladić iz Delnica. Njegova pogibija i hrabrost koju je pokazao, postaće primjer kako se treba boriti za slobodu.

Sve mjere okupatora da dozna ko je ta žena koju su ubili, nisu dale rezultata. Pored njenog izrešetanog tijela nekoliko dana su prolazili prozvani ljudi, kako bi je prepoznali, ali uzalud. Negdje desetog dana, zakopali su je kod ograde groblja, među grobovima gdje su sahranjivane samoubice i nekrštena djeca. Ali ni mrtva Vjera fašistima dugo nije davala mira. Danima će na njenom grobu osvitati cvijeće.¹³'

Vejvoda je, što ću nešto kasnije doznati, uspio da se spasi prilikom napada na delnički logor. Našavši se sam u gorskim šumama, uspjeće

°) Sekretar Operativnog rukovodstva CK KPH Vladimir Popović je o tragediji Delničke čete obavijestio CK KPJ 25. novembra 1941. godine:

»... Poslije mjera koje su bile poduzete da se situacija u ovom logoru popravi, došlo je, na temelju izdaje, do drskog napadaja bataljona talijanske vojske na taj logor. U borbi je poginulo 28 talijanskih vojnika i jedan oficir, a na našoj strani junačkom smrću drugarica Mara (Vjera Hinkova-Vejvoda), član Partije, ubivši iz revolvera oficira i ranivši drugoga, te drug Sipek... (Arhiv CK SKJ, CK KPJ 1941/87).

117

nekako, nakon višednevnog lutanja, da se domogne Moravica i porodice Vučkovića.

Vjerina smrt duboko je potresla sve one koji su je znali. Njeno je ime neraskidivo vezano-za Delničku četu, za Petehovac i Presiku. Bila je prva partizanka, žena, borac i političar, koja je poginula u Primorju i Gorskom kotaru. I njena smrt mi je još jednom potvrđivala, kao i one brojne drežničke poslije onih nekoliko dana slobode, da je rat počeo naveliko da uzima svoj danak. U ratu je sve kratko osim njega samog: i život, i radost, i bol i tuga. Sve se smjenjuje svakog časa. I ko to ne može da izdrži, ko na to ne može da se navikne, on će uništiti samog sebe i bez metka.

Upad i zločin fašista neće se ograničiti samo na Drežnicu. Njima se činilo da je došao trenutak da potpuno unište pokret u Primorju i Gorskom kotaru. Gotovo polovinu te teritorije anektirali su Italijani, čak su povukli i neku granicu. Hrvatski narod toga kraja zgrabio je puške da se bori protiv njih. Bože, nezahvalnog li naroda, galame fašističke glavešine. Oni njemu nezavisnost, nezavisnu državu, a on njima oružani otpor.

Snjegovi i tragovi Kapele

Otpočela su masovna hapšenja, interniranja, strijeljanja po svim okupiranim gradovima i većim naseljima. Neprijatelj pokušava, ne birajući sredstva, da izoluje sva mjesta jakom blokadom, kako bi im prekinuo svaku vezu s partizanima u šumi. Naruku mu sada ide i veliki snijeg, po kome su se teško mogli zamesti i sakriti tragovi koji su vodili od naselja do partizana i obrnuto.

Zabrinut za sudbinu bataljona »Matija Gubec«, raštrkanog po raznim prebivalištima, po Primorju i Gorskom kotaru, negdje više negdje niže u planini, morao sam što prije da se probijem do njega, da vidim šta se s njim zbiva, da li se i na njega sručila ofanziva. Put je vodio prvo do Bribirske čete koja bi morala da se nalazi negdje blizu Lukova, iznad Bribira, jednom nogom, tako reći, u Kapeli, a drugom u Primorju, ukoliko planina nije potpuno podivljala i sručila svoj bijes sve do samog mora.

U Drežnici je snijeg bio već dobro napadao.¹⁴' Od nje prema Primorju ne vodi nijedna prtina. Čak i u doba mira, kažu, teško se kad koja otvarala. Ali, čvrsto sam naumio da se probijem do Primorja. Nikakav snijeg, ni zima, ni planina ne bi me smjeli spriječiti kao ratnika. Takve teškoće se ne smiju priznati kao objektivne prepreke. U protivnom, osjećao sam, svrstao bih se u malodušnike, bio bih slabić koji svoje mane i svoju neodlučnost prikriva tobož istinskim preprekama.

Trebalo je odmah pronaći dobrog vodiča, spremnog na zajedničku opasnost. Među najboljim poznavaocima toga dijela Kapele, bar prema pričanju, bio je i Stojan Trbović. Ne oklijevajući, odlučio sam se za njega, iako ga još nisam poznavao. Pozvao sam ga i on odmah dođe. Bio je zadovoljan što je izbor pao baš na njega, što sam mu na taj način

¹⁴> Goransko-primorski štab je 31. oktobra 1941. godine izvještavao da je »snijeg zapao u ovim krajevima u tako velikoj količini usred jeseni, da toga ovdje ne pamte niti stari ljudi«; snijeg je na Kapeli počeo padati 23. oktobra 1941.

118

ukazao povjerenje. Visok, jak momak, vedar, bistar, zaista ostavlja snažan utisak.

Stojan je brzo nabavio dva para krpalja stare Jugoslovenske vojske, koje je on, vragu ne trebalo, čuvao od njene kapitulacije do toga dana. Nikad prije nisam vidio krplje, a kamoli da sam ih stavljao na noge, ali bez njih nije nam bilo puta. Konačno, pošto smo stavili malo hrane u torbe i privezali krplje, zagazili smo u snijeg. Čini mi se da imam okove na nogama. Mora da se korača jako raširenih nogu, jer je opseg krpalja veliki. Dok ih nisam stavio na noge, mislio sam da će me one nositi samom površinom snijega. Ali one su, na moje razočarenje, propadale do iznad koljena. Svaki korak predstavlja mi veliki napor. Stojan brzo odmiče ispred mene. Rekao bih da on i ne propada koliko ja, iako je znatno teži od mene. Opazivši kako se mučim, on mi priđe i pokaza kako treba da koračam. Krplje, ipak, poslije ove male pouke, počeše nešto bolje da me slušaju.

Prva etapa našeg puta vodi iz Drežnice do Stalka, prevoja na visini od hiljadu i sto metara. Nedogledna je uzbrdica pred nama. Snijeg je sve deblji, noge su sve teže. Stojan probija prtinu kao od šale i neprekidno priča. Zaista zna da zabavlja. Stara vojska, njegovi doživljaji u njoj, uoči rata, ne silaze mu sa jezika. Poneki put me zanese svojom pričom pa zaboravljam na umor. On to osjeća i samo nadovezuje. U Del-nicama je demonstrativno prevrnuo vojnički kazan neke bijedne čorbu-ljine za njegovu četu. Izveo je to vješto i uspjelo mu je da se spasi vojnog suda.

S prvim mrakom, stigli smo na Stalak, kuda prolazi cesta od Ogulina za Novi Vinodolski. S njene desne strane nalazi se velika i lijepa cestarska kuća. Tek kad je ugledasmo, on mi reče da tu živi njegov otac Đuro. Za svaki slučaj, Stojan pođe da izvidi šta je unutra, a mene ostavi da pričekam dok me ne pozove. Ubrzo mi mahnu rukom da dođem.

Prenoćili smo tu, kod njegovih roditelja i dobro se okrijepili.

Na Stalku je snijeg bio deblji nego u putu do njega. Malo dalje, zemljište polako naginje, kroz prostranu Dulibu, nadolje prema Primorju. Čovjeku ni u ovakvoj prilici ne može da promakne panorama raskošne četinarske šume, ogrnute debelom kitinom zaleđenog snijega. Ljepota ne može da promakne oku, ali ta nova romantika ničim ne ohrabruje, ne nagovještava ništa sem opasnosti, a to je jedino nadahnuće koje goni dalje. Ipak, sad je mnogo lakše nego do Stalka. Krplje me slušaju mnogo bolje. Preostalo nam je još nekoliko časova hoda do Male gore, gdje se nalazi jedna šumska kuća, u kojoj namjeravamo da naložimo vatru, da se dobro ogrijemo, nešto pojedemo i nastavimo put dolje ka Primorju. S Male gore moglo se lako vidjeti more da nije visokog drveća koje zatvara vidik na sve strane, pa gotovo i prema nebu.

Oko podne, ugledasmo očekivanu kuću. Iako ni sam Stojan nije bio siguran da ćemo je po ovakvom vremenu pronaći, odjednom poče da se hvali svojom sposobnošću za orijentaciju. Ubrzavamo korak da što prije uđemo unutra. Ovdje je snijeg nešto mokriji i ne propadamo u njega kao ranije. I taman htjedosmo da skinemo krplje, kad iznenada nagazismo pred samim vratima na široku i dobro utabanu prtinu, na kojoj se oslikavaju vojničke cipele. Iznutra se čuje galama italijanske vojske.

119

Ne vidim, zbilja, nikakvog izlaza. Ma šta pokušali, ne možemo pobjeći čak ni revolverskim mecima, a kamoli puščanim. Instinktivno iz-vukosmo revolvere, bar toliko da damo neki otpor, da zamijenimo glavu za glavu. Razmišljamo koliko bi sad vrijedile brze noge, ali kad ne bi bilo ovolikog snijega. Galama ne popušta. Je li moguće da nas još niko iznutra ne vidi, ili možda misle da smo neki njihovi vodiči? Šta čovjek drugo da pretpostavi u ovakvoj situaciji. Čim nagazismo na njihovu široku prtinu, potrčasmo njome niza stranu takvom brzinom kao da nemamo krplje na nogama. Punih pet minuta držali smo se nje, a onda, iz straha da se ne sretnemo sa nekom kolonom, iskočimo iz prtine i zagazimo u dubok snijeg.

Ne osjećam više krplje na nogama. Opasnost nosi nekom svojom neukrotivom snagom. Oburvavamo se niz strminu između debelih stabala, o koja se često odupiremo, radi dodatne snage. Šuma ubrzo zanijemi. Više ne dopiru do naših ušiju glasovi iz kuće od koje nas dijele i štite debela stabla, koja nikakvi meci ne bi mogli probiti. Tek kad smo se našli malo podalje, na sigurnijem mjestu, poče da nas hvata težak strah. Razne pretpostavke počinju da nam se mute po glavi. Brinu nas naši tragovi koje će Italijani lako otkriti čim iziđu iz šumske kuće. Opterećeni strahom od gonjenja po našim tragovima, ne osjećamo nikakav umor i sve više opuštamo korak samo da se što prije dočepamo primorskog kopna.

Osjećaj gonjenja sve jače nadolazi. Kitina se često osipa uz tipičan šum, a ponekad i uz jači tutanj, što se u našim glavama pretvara u potjeru vojske. Samo što nas nije stigla. Strah se gotovo pretapa u paniku.

Konačno, pred veče, nagazismo na kopno iznad sela Mataija Drage. Selo ima svega nekoliko kuća i nalazi se najvećim dijelom na suvom. Do gornjih kuća Mataija Drage doseže snijeg, a dolje, naniže, raste kamenje. Zalegli smo u primorski kamenjar, osvrćući se još uvijek za sobom, spremni da se sručimo njime otkrijemo li potjeru.

Mataija Draga je naše, ustaničko selo kao, uostalom i sva okolina. Svraćao sam tamo i znao dosta drugova iz mesta. Sad me muči pitanje šta je u selu, šta se dešava. Teško da su Italijani mogli da ga mimoiđu prilikom pohoda u šumu. Možda su zaposjeli sva sela da bi u njima sačekali bjegunce sklonjene po šumama. A ne treba isključiti ni mogućnost da čekaju samo nas dvojicu. U ovakvom duševnom stanju izgleda moguće sve, pa i ono nemoguće.

Kad sam posljednji put bio u Mataija Draži, nedavno - to je bio moj drugi odlazak u to ustaničko selo - prenoćio sam u kući jednog od najistaknutijih komunista ovoga kraja, Milana Mataija, koji je bio borac Bribirske čete, ali je više vremena provodio po partijskim zadacima, na terenu, u organiziranju narodnooslobodilačkog pokreta. Milanu će rat osigurati ugled izuzetnog revolucionara, a narod će ga, još za života, prije nego što pogine, proglasiti svojim istinskim herojem. U Milanovoj kući smo zatekli njegovu suprugu Anu i najstariju kćerku Pepicu. Bile su budne, iako je već bila noć. Mlađa djeca, njih petoro, su spavala. Pe-pica, lijepa djevojčica od četrnaest godina, rano je sazrela. Ponašanjem, postupcima i svakom riječi odava skojevsko raspoloženje, zrači borbenim zanosom. Pred njom, u razgovoru sa Milanom, nikad nećemo imati tajne. Pisala je i pjesme i neke nam ushićeno čitala.

120

Nakon izvjesnog vremena, evo i Milana iz skrivališta, bez kojeg ne bi opstao. Za njim, malo po malo, pošto su prozori i vrata dobro zamračeni, okupilo se još desetak ljudi. Među njima, samo je Milan član Partije, ali sudeći po rasuđivanju i odlučnosti ovih ljudi za borbu, niko ne bi prepoznao ko je partijac, a ko nije. Zar ih, uostalom, i treba dijeliti? Čini mi se da bi to stvarno bio grijeh, primjer onoga što se zove sektaštvo. Svi oni hoće pušku, svi hoće u šumu. Ja im obećavam da će svaki doći na red, ali samo kad se otme oružje od neprijatelja. Zasad, ni planina ne nudi neko naročito gostoprimstvo.

Ovoga puta s prvim mrakom spustili smo se u selo. Ali nismo našli ni Milanovu kuću, koju su Italijani prije nekoliko dana spalili, ni njegovu ženu ni djecu koje su bili uhapsili i odveli.

Iste noći morali smo produžiti da tražimo Bribirsku četu. U toku dana posmatrali smo muvanje italijanske vojske cestom. Ono me podsjeća na neko predvorje fronta u Španiji. S druge strane, čak se radujem što nas Italijani toliko poštuju, što najbolje pokazuju ovako velikim pokretom trupa, kao da smo već velika vojska. Pretjerano, brate, pretjerano! Svega nas je nekoliko stotina naoružanih ljudi, ako ne računamo one hiljade koje čekaju pušku.

Pošto se dobro smračilo, uputili smo se preko Pletenog, jedne široke zaravni kamenjara iznad Ledenica, bez ikakvog zaklona ni od metka, zapuca li, a pogotovo od oka i od senjske bure, koja se ove noći luđački razbješnjela.

Na Pletenom treba da pređemo opasni dio ceste Novi - Ogulin i da se ponovo pripremamo uz planinu, u potragu za Bribircima. Bura nemilosrdno šiba. Na nekoliko mjesta morali smo da prilegnemo i da se hvatamo za kamenje kako nas ne bi oborila i nabila na neki kameni šiljak.

Tik pored ceste, nalazi se usamljena kuća našeg prijatelja Jure Ma-taije, partizana Bribirske čete. Da ju je priroda namještala za nevoljnike ovakve vrste, ne bi joj našla bolje mjesto na ovom širokom području bure. Njen vlasnik Jure odmah otvori vrata na naše ugovorene znake: kucanje prstima po vratima, služeći se nekim našim partizanskim mor-zeom. Jure, s kojim sam se i ranije sretao, naš čvrsti oslonac, odvažan čovjek, spreman na sve zadatke, dočeka nas srdačno, bez imalo straha. Prvo nam pokaza sklonište, gdje bismo se sakrili za slučaj iznenađenja. Morali smo da nešto toplo pojedemo i popijemo. Za to vrijeme straža-rili su njegovi ukućani.

Ta kuća će se neuobičajeno dugo održati kao partizanska relejna stanica. Možda ju je upravo položaj usamljenice na takvoj goleti obezb-jeđivao od sumnje neprijatelja. Proći će gotovo godina dana da se na njenom krovu ne zavijori plamen. Godina ratnih dana je dug život, pogotovu u poređenju sa većinom susjednih sela i kuća, mnogo duži i od mnogih ljudskih života. Kad sam joj kasnije vidio čađave omeđine, bilo mi je žao kao da je ljudsko stvorenje.

Pošto smo se dobro podmirili i ugrijali, krenuli smo zajedno s Ju rom, prešli cestu i nakon jednog časa hoda zagazili u snijeg. Morali smo | ponovo da vežemo krplje. U šumi bura polako jenjava. Tragovi nas više

ne brinu. Italijani se teško u toku noći upuštaju u neke potjere.

121

Negdje oko deset uveče, pronašli smo Bribirsku četu na istom mjestu gdje je i ranije boravila. Stražar nas zaustavi na priličnom odstojanju i sa pravom vojničkom strogošću: »Stoj! Ko ide? Pucaču!« Ovo me istinski obradova. Prošli put došao sam do vrata barake, a da me niko nije opazio. Kritikovao sam tada Bribirce i osjećam da je to pomoglo. »Lozinku!« - viknu. Mi nismo znali lozinku za taj dan i to nas je stajalo punih pola časa čekanja u snijegu dok se nismo nekako sporazumjeli.

U velikoj brvnari nalazilo se oko pedesetak partizana. Baraka je bila dobro osvijetljena i zagrijana velikom vatrom koja je plamtjela u sredini. Raspoloženje u četi veoma je dobro. Nekoliko dana ranije srušila je neki voz i pokupila nešto plijena. Bez uspjeha u borbi, nema u ovo partizansko vrijeme ni prave radosti, ni dobrog raspoloženja. Vrednija je jedna uspjela akcija nego stotine predavanja, pridikovanja, mo-ralisanja, hrabrenja i obećanja. To sam zapazio od prvog dana moga dolaska u partizane.

Bribirci nisu znali šta se zbiva u Drežnici, ali su dobro obaviješteni o velikim racijama, potjerama, hapšenjima, interniranjima, strijeljanjima po selima i gradovima. Već dva dana nisu imali nikakve veze sa Bribirom iz predostrožnosti - zbog tragova. Nešto prije našeg dolaska, stigao je jedan Bribirac odozdo, ali od njegovog traga niko nije zazirao. Padao je snijeg, a i bura je duvala jače u nižim predjelima. Od tragova nas dvojice oni nisu zazirali, jer su dolazili sa suprotne strane.

Nikada ranije nisam imao ovako srdačan susret sa Bribircima. Tu su i Toma Strižić i Nikola Car, već čuveni komandant »Gupčevog« ba-taljona. Tomi očito, kao operativnom oficiru štaba odreda, nije bilo mjesto tu u četi, gledano po vojničkoj logici, po kojoj je štab kao neko ustoličeno komandno tijelo iz kojeg samo pljušte naređenja. Ali, kod nas je to nešto drugačije. Jedva da se povremeno sretnemo, dogovorimo ponešto, a onda on na jednu, a Vejvoda na drugu, a ja na treću stranu. Tako će to trajati još jedno kraće vrijeme.

Nikad do tada nisam imao prilike da se sa Bribircima tako prisno izrazgovaram, u odsustvu ma kakvog starješinstva. Španija odmah izbi u prvi plan, a tu mene treba samo čačnuti pa da i ne znam više da za-vežem. Čini mi se da sam bio u velikoj formi. I događaji i ljudi teku kroz moju glavu veoma svježe. Ja i nastojim da ih što vjernije pamtim, jer se još zanosim mišlju da ću o Španiji kad-tad, ako preživim rat, napisati knjigu. Gotovo da sam se na to i zavjetovao doktorima i bolničkom osoblju dok sam ležao kao ranjenik u bolnici u Alikanteu. Sa takvom sam uobraženošću dao to obećanje, da sam i sam povjerovao u svoje spisateljsko pero, kome, eto, treba samo malo vremena.

Iz velikog zanosa trže me prodoran pucanj napolju. Za tim usamljenim pucnjem, osu se plotunska paljba iz pušaka i mitraljeza po baraci. Evo ti moje Španije i knjige! Za tren zgrabismo oružje i iskočismo napolje. Srećom, svi smo bili obuveni. U mojim rukama nađe se puš-komitraljez, koji mi na vratima uvrijeđeno istrže njegov posjednik. Ja njemu istrgoh jednu kutiju šaržera i priključili mu se kao pomoćnik, punilac. Vatra ne popušta, ali, začudo niko ne pada ni mrtav, ni ranjen.

Pored same brvnare uzdiže se jedan greben, na koji se nas dvojica brzo popesmo i zaposjedosmo ga. S Tomom Strižićem i Nikolom Ca-

122

rom dogovorih se na brzinu da oni vode četu za sobom i otvaraju prtinu prema planini, a ja da ostanem u zaštitnici.

Po kamenjaru gusto pljušte meci. Nekoliko ih se usadi pored mojih nogu. Pravo je čudo kako nas nijedan ne pogodi. Kad se, konačno, nas dvojica namjestismo iza nekog kamena, naš mitraljez osu jedan pun šar-žer. Dodadoh mu i drugi i on i njega isprazni za tren, u pravcu iz kojeg je dopirala najgušća vatra. Ispali još jedan. Nakon ovog posljednjeg, koji kao da je nosio zapovijest za obustavu vatre, zavlada potpuna tišina. Nijedan pucanj ni s jedne ni s druge strane. Neobjašnjivo. Mora da nas mučki opkoljavaju, otkrili odakle pucamo pa pokušavaju da nas pohvataju žive. Tu više nismo smjeli da ih čekamo. Brzo se svalismo u prtinu za četom i potrčasmo, nećemo li je pristići. Idući tako, nagazismo na jednu prtinu koju je mogla da utre samo neka kolona. Ona se ukrštala sa jednostopom prtinom Bribiraca. Znači, to je put, kojim je neprijatelj došao, kako mi reče mitraljezac, a on se poklapa sa tragom veze iz Bribira, koja je stigla prije nas. Da su nas Italijani napali sa te strane, teško da bi se iko živ izvukao. Ovako nam je ostao slobodan izlaz, ukoliko se još može govoriti o nekom spašavanju. Brzo smo pristigli začelje čete. Prtina puca ispred nas kao da je probija mehanička testera. Osjećaj potjere nagoni nas na najveće napore. Ali, vatra se ne čuje ni sa jedne strane. Posljednji rafal našeg mitraljeza kao da je stvarno označio primorje.

Tek pred zoru, ne znam ni sam koliko smo odmakli, pronašli smo jednu šumarsku kuću, visoko prema Viševici. Odatle imamo dobar pregled za petama. Naprijed se više i ne može, a i nema kud na onu stranu planine. Manji dio boraca posjeo je izviđačka mjesta, zakopao se duboko u snijeg ili se popeo na drveće, kako bi mogao blagovremeno da otkrije očekujuće nastupanje neprijatelja. Ostali partizani ušli su unutra, naložili vatru i pronašli jedan trap krompira, što u ovakvoj prilici predstavlja pravo blago. Pošto smo se raskomotili i počeli da se prebrojavamo, vidimo da među nama nema Nikole Cara, »Gupčevog« komandanta i još desetak boraca. Mora da su se u onom metežu negdje odvojili od čete i izgubili u planini. Njihov nestanak jako nas je zabrinuo. Suviše ih je malo za ovakvu zimu, planinu i neprijatelja.

U velikoj smo napetosti. Svakog trenutka očekujemo da se potjera sruči na nas. Ali sa ovog mjesta imamo dobar pregled, pa se ni u kom slučaju ne može ponoviti prethodno iznenađenje. Odavde bi morao da se vidi i plamen naše napuštene barake, koja je sigurno već časovima u rukama Italijana. Oni joj neće ostati dužni.

Ni pomena od neprijatelja. Ništa mi više normalnom logikom ne ide u glavu. Gotovo da se pitam da ovo nije neko ružno priviđenje, neka zimska halucinacija. Očito nije. Ona tek sada počinje, uz dobru vatru i vreo krumpir. Krumpira ima još samo za jedan dan. Bar kada bi bilo i malo soli. Na raspolaganju su nam ostali samo tako reći, goli životi i naoružanje, bez igdje ičega drugog u bližoj okolini. Nemir i zabrinutost sve više uzimaju maha. Osjećam neku prijeteću atmosferu u četi. Čini mi se da svi borci pogledima traže rješenje od mene. Snađi se, Španče, posvjedoči svoja sinoćnja pričanja.

Nije trenutak da mogu išta pametno da naredim. A i šta bih naredio? Još ne vidim izlaza. Jedino me zaokuplja misao da se četa mora

123

spasiti, da se mora pronaći nekakav izlaz. Ali kakav - to se i sam pitam. Možda ćemo naći rješenje na sastanku čete, koji sam odmah zakazao. Tada sam mogao da kažem da je situacija teška, da će biti i mnogo težih, ali da nema nijedne iz koje se nećemo izvući.

Nekoliko boraca sumnjičavo vrti glavom. U ime manje grupe ustaje jedan partizan, potpuno se saglasi sa mnom i izrazi uvjerenje da ćemo se i ovoga puta spasiti, ali samo ako privremeno rasformiramo četu. Oružje sakriti u šumi, a onda jedan po jedan borac treba da se izvlači i spušta, krijući se, u sela, na sigurna mjesta blizu svoje rodbine, kod prijatelja i da tu čeka dok se ne poboljša vrijeme i ne stvori mogućnost za ponovno okupljanje u planini.

Prije nego će iko drugi uzeti riječ, planuh bijesno osuđujući ovakav prijedlog veoma oštrim riječima. To bi bio moralni pad koji nikakvo naknadno okupljanje ne bi moglo da zataška. Kako bi se to odrazilo na narod, čije su oči uprte u nas, na mobilizaciju još većeg broja boraca? Ko bi poslije mogao da nam vjeruje? Mi više ne bismo bili partizani već obični bjegunci, paničari. Moramo pobijediti trenutnu teškoću, i snijeg, i glad i neprijatelja. Ratovanje tek počinje. Kako je tek Rusima na Istočnom frontu! Jedva sačekavši da završim, Toma Strižić planu još žešće od mene. Govorio je čakavski, domaćim narječjem, za koje nisam znao da može biti toliko sočno.

Ko jedanput odloži oružje, nastavljam poslije Toma, nikad više ono u njegovim rukama neće predstavljati veliku vrijednost.

Bio sam svjestan koliko bi bio koban ovakav akt, iako još nisam ni nazirao nikakvo rješenje za brzi izlazak čete iz ove neočekivane nevolje. Ali ovi ljudi, većina njih, vjerovali su i pridružili se mom i Tominom mišljenju da se četa mora održati, bez obzira na cijenu. Među njima bilo je čak i onih koji su bili predložili da se četa rasformira.

U ovoj kući dočekali smo podne toga prvog novembra. U planini se počelo razdanjivati. Vidik se mnogo proširio. Gonilaca nigdje na pomolu. Da su i išli na koljenima, već su mogli da nas stignu i napadnu. Kad nas neprijatelj, kako izgleda, više ne traži, pokušajmo da mi potražimo njega, bar njegove tragove od sinoćnje posjete. Za prvi mah riješismo da uputimo jednu jaku patrolu, da se oprezno privuče do napuštene brvnare i izvidi šta se tamo zbiva.

Dva člana patrole vratila su se vrlo brzo sa radosnim vijestima. Sve je na svom mjestu kako je i bilo, brvnara uspravno stoji, namještaj netaknut. Čak i vatra tinja. Tuđa noga u brvnaru nije stupila. Nešto prije ove patrole, do barake je stigao i Nikola Car sa onom desetinom za koju smo bili veoma zabrinuti. Momci iz patrole donose nam Nikolinu poruku da požurimo, kako bismo stigli na topao ručak koji priprema.

Čim smo se spustili do barake, razmiljeli smo se svuda oko nje da pretražujemo. Tragovi italijanskih vojničkih cipela šarali su snijeg i ukrštali se po njemu kao neki haotični mravinjak. Veliku trku i paniku otkrivali su njihovi tragovi. Bilo je, bez ikakve sumnje, svima jasno da su Italijani bezglavo pobjegli.

Tada nismo ni sanjali da smo prethodne noći »izvojevali« jednu istinsku pobjedu. Slučaj je htio, kako smo saznali kro z koji dan preko naših prijatelja iz Bribira i Crikvenice, da je jedan naš metak, ispaljen na-

124

šumice iz onog mitraljeskog rafala, pronašao i teže ranio italijanskog oficira. Niko drugi nije pogođen niti ranjen. Učinak ovog metka bio je iznenađujući. Ranjeni oficir dao je odmah naređenje za povlačenje, koje će se ubrzo pretvoriti u bezglavo bjekstvo.

»Sretne mu rane« - rekao sam po crnogorskom običaju. Istinski sam se obradovao kad sam kasnije doznao da mu je život spašen. I tada, i mnogo puta kasnije, poželio sam da se sretnem s tim čovjekom u boljim vremenima, kad ne bude rata, da ispričamo jedan drugome kako smo one noći pobjegli jedan od drugoga na dvije suprotne strane. Zahvalio bih mu se i za veliku propagandu koju su nam italijanski vojnici učinili po čitavom Hrvatskom primorju i otocima, govoreći da nas je puna šuma, da ih je dočekalo tri hiljade partizana. Nikakva naša štampa, leci, agitpropi, govornici, ni svi komiteti zajedno ne bi mogli da postignu ni približan propagandni učinak. Paničan bijeg Italijana je zamijenio sve to. Tako je, preko noći, Bribirska četa narasla u narodu na hiljade partizana. S druge strane prenosili su se glasovi u narodu da nas je napao jedan čitav bataljon, a, ustvari, radilo se o jednoj manjoj četi.

Bribirci su ostali na istom mjestu još neko vrijeme. Njihovi tragovi vodice cijele zime nisko, do samog mora, ali niko se neće usuditi da ih po njima traži.

Na redu je Ličko-fužinska četa, na čelu sa komandirom Micanom Marasom i komesarom Vinkom Švobom, koja se nalazi pri samom vrhu Bitoraja, u blizini koje ćemo i mi kroz nekoliko dana u jednu malu brvnaru preseliti svoj štab na kratko vrijeme. S ovom jedinicom nemamo veze već petnaestak dana. Od Bribiraca me prate dva snažna partizana, dobri poznavaoci ovog dijela planine. I oni su skrpili neke krplje, po svojem kroju. Nisu lijepe kao moje, ali se sa njima manje propada. Često zastajkujemo i osmatramo okolinu kako ne bismo zalutali. Srećom, nema magle.

Nakon sedam-osam časova napornog prćenja, izbi pred nas, između debelih bukava, na jednom prirodnom rbatu, brvnara poput one bribirske. Kako nije bilo nikakve straže, niko nas nije ni primijetio sve dok ne otvorismo vrata.

Prije nego ćemo i sjesti, počeh da vičem, da ih grdim zbog tolike neodgovornosti. Kakva je to vojna jedinica, posebno u ratu, bez ikakvog obezbjeđenja pitam. Kakva je to samouvjerenost i igranje svojim životima? Nisam birao riječi. Ali, sudeći po njihovim pogledima i držanju, one kao da ne nailaze na razumijevanje, još manje na odobravanje. Koliko mogu da procijenim, ovakvim svojim nastupom, neću pred njima položiti ispit hrabrosti.

Ipak, koristeći se svojim komandantskim pravom, naredim da se smjesta postavi straža blizu barake, odakle se najdalje vidi, a da se istovremeno pošalje i izvidnica, nekoliko kilometara niže, kako bi mogla da osmatra Fužine i Lič, otkud jedino neprijatelj može da se pojavi.

Poslušali su me s prigušenim, ali velikim negodovanjem. Na stražarsko mjesto prvi pođe dobrovoljno, jedan mladić. To je, ujedno, i prvi korak, čini mi se, vojničkog života u ovoj četi. Vidim da sam ih uvrijedio svojim zahtjevom; takvi borci, komunisti, pa uz to da drže nekakvo stražarsko obezbjeđenje, još po ovakvom vremenu, kao da su oni dio

125

stare propale jugoslovenske vojske. Ali, ne mari. Poslije druge smjene, da bih poslužio ličnim primjerom, otišao sam i sam na stražu i odstojao jedan čas po svim stražarskim propisima, otvorivši oči na sve četiri strane, kao nedavno na španskom frontu. Kad sam se vratio u baraku, glava mi je bila obrasla u gusto inje.

Poslije mene stražarsko mjesto zauze Andrija Bubanj, strojarski radnik iz Fužina, četrdesetogodišnjak, jedan od najstarijih komunista i partizana u Gorskom kotaru. Andrija je već godinama živio pod policijskim okom, proganjan, zatvaran i osuđivan. Kao čestit čovjek, prekaljen i beskompromisan komunista, imao je veliki ugled i uticaj u narodu. Ove noći, prije nego će izaći na stražu, držao se zatvoreno, zagonetno, ćutljivo, a vjerovao sam da će me on prvi podržati. Ali ono što nije izrazio riječima, čini mi se da sad čini dobrovoljnim odlaskom na stražu. To me obradova.

Bio sam već dobro zadrijemao kad Andrija, nakon jednog časa, uletje unutra, onako obavijen u inje, i povika, bacajući pušku s leđa, kako mu je sad tek jasno zašto je Španija izgubila rat. Drugim riječima, ona ga je i morala izgubiti kad su je branile takve kukavice kao što sam ja. Nikakav drugi smisao nisu mogle imati njegove riječi.

Skočim bijesno i stanem nasred barake. Preko ovako teške uvrede ne mogu prijeći. »Sastanak« - viknem svađalački. Već dva mjeseca često se svađam. Možda i pretjerujem, ali čini mi se da se drugačije ne može. Borci su se samo malo pridigli sa svojih ležaja. Sastanak i rasprava trajaće čitavu bogovetnu noć. Okomih se svom žestinom na Andriju. Želio sam da on prizna smisao svojih riječi onako kako sam ih ja shvatio i da odobri mjere koje poduzimam radi uvođenja discipline. On se brani, pravda, dokazuje da nije tako mislio kako ga optužujem.

Očekujem da će mi se neko priključiti, ali borci su se držali pasivno, jer, očito, niko nije želio da se zamjeri Andriji. Vjerujem da su istinski na njegovoj strani i da jednako misle. U ovakvoj noći, na ovakvoj visini, u ovakvom snijegu, pa se još bojati neprijatelja i obezbjeđivati stražama. Kao da sam čitao te misli iz njihovih očiju. Jedino je Vinko Švob, komesar čete, i on stari komunista, hrabar borac, koji će kasnije zauzeti visoke dužnosti u partizanima, pokušao da nas nekako izmiri, da zagladi stvar. Ali, pravog izmirenja nije moglo biti. Osjećam tešku ranu na srcu. A teži mi je od toga otpor prema vojnom redu i disciplini.

Sastanak se završio mojom lekcijom o stražarskoj službi, o obezbjeđenju i da u tome nema ničeg nečasnog, da će to biti abeceda našeg partizanskog ratovanja. Protiv onoga ko se ogriješi o taj zakon, moraju se poduzimati i najoštrije mjere, jer niko nema pravo da se igra životom boraca.

I Andrija se, nevoljno, na kraju složi. Rekao bih, ipak, formalno.

Ovaj spor ne bi vrijedio pominjanja da nema svoj epilog, koji će se desiti mjesec dana kasnije. Naime, do mene stiže glas, u Drežnici, da je napadnuta Ličko-fužinska četa. Niko nije stradao, ali su borci jedva spasili glave, polubosi, poluobuveni, uspjeli su da pobjegnu iz barake. Izgubljena je sva oprema, i nešto municije, a baraka je spaljena. Čim sam ovo čuo, a pošto nijedan borac nije stradao, priznajem da sam se istinski obradovao. Smatrao sam to korisnijim nego da je stigao glas o iz-

126

vršenju neke velike akcije. Bio sam siguran da su, poslije moga odlaska, povučene straže, izvidnice i svako obezbjeđenje. U ovoj procjeni nisam se prevario. Jedva sam očekivao sljedeći susret sa ovom četom, ali ne da se lupam u prsa kako sam bio u pravu. Nešto me značajnije vuklo.

Prvi čovjek s kojim sam razgovarao bio je upravo Andrija Bubanj. Uzvraćajući mi pruženu ruku, on mi se obrati sasvim otvoreno i iskreno:

»Sad ti mogu priznati da one noći nisam bio iskren. Mislio sam upravo onako kako si me optuživao. Bio si u pravu. Čim si otišao povukli smo i straže i izviđače, da ne bismo bili kao stara vojska, da ne bi ispalo da smo kukavice. To nam se osvetilo. Spasila nas je slučajnost. I dok sam bježao po dubokom snijegu, sjećao sam se tvojih riječi. Uvjeravam te da više ne može biti tvoga naređenja koje neću izvršiti. Bili smo opterećeni predrasudama. Oprosti, ako je moguće da mi oprostiš«.

Osjećao sam se neugodno pred njegovim ispovjedničkim riječima. Ja sam bio mnogo mlađi, tako reći tek ispilio skojevac u odnosu na njega. Od toga dana između nas se učvrstilo nesumnjivo prijateljstvo, koje neće biti ničim pomućeno u toku čitavog rata. Iako Andriji vojna disciplina nikad nije ležala na duši, bar onaj njen formalni dio, on je bio vrlo privržen suštini svjesne discipline, koja obezbjeđuje izvršavanje borbenih zadataka.

Još prilikom prvog susreta sa ovom jedinicom, bio sam zbunjen govorom boraca. Zametne li se neki širi razgovor, činilo mi se da svaki od njih govori nekim svojim jezikom, koji ja ne razumijem potpuno. Ta zabuna proisticala je iz mog neznanja da su tu zastupljena sva tri osnovna dijalekta našeg jezika: štokavski, kajkavski i čakavski. Svaki partizan se u međusobnom razgovoru držao svoga dijalekta. Oni iz Lica govorili su ijekavsku štokavicu, kao da su se tek doselili odnekud iz Hercegovine; Fužinarci su se služili kajkavštinom. Meni se čini da je njihova kajkavština vrlo lijepa, znatno ljepša, recimo, od delničke, s kojom su se miješale i slovenačke riječi. U četi je bilo i nekoliko čakavaca iz Brda, malog naselja tako reći nastavka Fužina prema Primorju. Ako bi čovjek izabrao pogodno mjesto tu negdje na Bitoraju, ili na nekom obližnjem brdu, mogao bi vidjeti ta tri naselja gotovo kao jednu cjelinu. Još ako bi sa sobom imao i površnog poznavaoca ovog jezičkog fenomena, za kakav ne znam da postoji negdje drugdje u Hrvatskoj, on bi ti mogao reći: tačno do one kuće govori se štokavski, od nje se nastavlja kajkavski, a od one tamo čakavski, tu su jezičke granice stabilnije, čini mi se, od ikakvih državnih.

Bitoraj je bio veoma podesna tačka za održavanje kurirskih veza sa brojnim našim organizacijama po okolnim mjestima i sa našim partizanskim jedinicama, pa ću se za njega i vezati izvjesno vrijeme. Ovoga puta meni je bilo najvažnije da uspostavim dobru vezu sa Sušačkom četom. Sa njom još nisam imao nikakvog dodira otkako je formirana.

Sušačka ili Tuhobićka četa, kako se nazivala po brdu Tuhobić, nosila je ime Bože Vidasa Vuka, poznatog revolucionara iz Hreljina. Ona je imala tačno sto dvadeset dobro naoružanih boraca, čak osam mitraljeza. Najveći broj je bio iz Sušaka, Grobinštine, Hreljina, Kastva i okolnih naselja. Među borcima su bile i dvije žene: Zora Kružić i Ružica Kučan. Iako su bile nešto starije od četnog prosjeka, nisu po hrabrosti ni za stopu zaostajale od svojih drugova. Komandir čete, po odlasku od Bribiraca, bio je Moša Albahari, a njen komesar Franjo Cvetan Primorac.

U to vrijeme, ta četa je bila najelitnija partizanska jedinica u Primorju i Gorskom kotaru, a možda i u Hrvatskoj. U njenom sastavu bilo je najviše radnika. Jedan dio je bio, rekao bih, poluradnik, poluseljak. Bilo je i nešto studenata i intelektualaca. To je bila u pravom smislu riječi kadrovska jedinica, s obzirom na broj partijaca i simpatizera. Disala je radničkim duhom. Vjerujem da je tada to bila najveća četa u partizanskim redovima Hrvatske. Istovremeno je bila, vjerujem, i najzapadnija partizanska jedinica u našoj zemlji, gotovo na samoj staroj granici.

Okupator je bjesnio. Anektirao je tu teritoriju, zaposjeo je jakim snagama, dao narodu svoja prava, obećao mu veliku slobodu, zasuo ga obilnim snabdijevanjem, a na sve to njemu, i to još Hrvati, odgovaraju ubijanjem italijanskih vojnika, miniranjem vozova, kamiona, ne birajući sredstva. Uzgred rečeno, gotovo da se svaki pucanj čete mogao čuti u samom štabu Druge italijanske armije, u Rijeci.

Održanje takve jedinice u tom predjelu, imalo je ogroman značaj i radi buđenja Istre. Popusti li nešto ova napasna zima, Sušačka četa je nagovještavala toliko omasovljavanje da bi ubrzo mogla da preraste u više četa i bataljona.

Još od samog formiranja, ona se ugnijezdila u okolini Tuhobića, visokog brda - ljepotana, na prelazu planinskog masiva Risnjaka prema Velikoj Kapeli. U neko ne ratno vrijeme, divno bi bilo popeti se na Tuhobić i sa njega posmatrati čitav Kvarner sa otocima i dio istarske obale, sa Opatijom i Lovranom. Ali i Tuhobić je lijepo vidjeti kad se prolazi cestom Luizijanom preko Gornjeg Jelenja.

S obzirom na značaj ove čete, trebalo je poduzeti sve mjere da se ona očuva i održi u tom predjelu. Već danima su do nas dopirali glasovi da se na nju sprema napad, da tu na vratima Rijeke neprijatelj neće trpjeti nikakve naše oružane snage.

Odmah po mom odlasku u Bitoraj, poslao sam kurira sa porukom da dođe komandir Moša Albahari. U roku od dva dana, došao je zajedno sa dva partizana. Njegov izvještaj bio je više nego zadovoljavajući, ne samo zbog aktivnosti jedinice, koja se prosto raspalila, nego i zbog opšteg raspoloženja naroda za borbu. Razvijena je čitava mreža »kanala« između čete i svih sela, a naročito sa Sušakom. Četa je dobro živjela, ni u čemu nije oskudijevala. Pravo ustaničko raspoloženje. Tada sam došao do uvjerenja, da našu jačinu ne treba mjeriti toliko brojem naoružanih boraca koliko opštom ustaničkom spremnošću masa za borbu. Bez toga, naoružane grupe ne bi predstavljale veliku snagu. Ali, sada u ovom trenutku, u uslovima nečuvene zime, na takvom mjestu bilo bi samoubilački pozivati nenaoružane ljude na masovan priliv u partizane. Prebroditi s četom nekoliko sljedećih mjeseci, sigurna je garancija za ustaničku plimu koja je na pomolu.

Moši sam rekao da svakog časa mogu da očekuju napad, da oni sigurno neće biti izuzetak, da o tome imamo brojne dokaze. Treba odmah, čim se vrati, da poduzmu najozbiljnije mjere obezbjeđenja pomoću isturenih izvidnica, kako bi neprijatelj bio primijećen još kad krene iz primorskih mjesta i Rijeke. To je jedini način da ne budu iznenađeni i da se ne izlože velikoj opasnosti. S obzirom na to da će Italijani najvjerovatnije krenuti sa jačim snagama i iz više pravaca, prihvatanje otvorene i neravnopravne borbe, što bi neprijatelju najviše odgovaralo, bilo bi veoma rizično. U tom slučaju treba se blagovremeno povući prema Risnjaku, a onda se odmah uputiti na ovu stranu pruge do Ličko-fužinske čete, odakle bi Sušačane prebacili na kraće vrijeme u oslobođenu Drežnicu. Osnovni zadatak je sačuvati četu.

Upozorio sam Mošu da može doći i do teške situacije i tendencije da se četa privremeno rasformira, da se borci sakriju po naseljima, dok se ne stvore uslovi da se ponovo prikupe. (Pred očima mi je pokušaj u Bribirskoj četi, a i izvjesno osipanje u Drežnici). Dođe li do takvog ponašanja, moraju se poduzeti najenergičnije mjere. Rasformiranje čete bilo bi nepopravljiva greška, naišla bi na težak odjek u narodu i izazvala nepovjerenje u partizane.

Moša je bio čvrstog ubjeđenja da se to nikako ne može desiti. Imao sam osjećanje da se vrijeđa i da je moja predostrožnost za njega kao izraz nepovjerenja prema njemu. Daleko od toga. Zato sam morao da ga razuvjeravam i da pravdam svoj stav iskustvom iz internacionalnih brigada, gdje sam dobro upoznao teške trenutke, u kojima i veoma hrabri borci znaju ponekad da izgube glavu.

Istog dana napisali smo izvještaj GŠH u kome stoji: »Kao što smo napomenuli, grupu Sušačana, kojih ima 120, naoružanih sa osam puškomitraljeza, moramo prebaciti u ove krajeve«.

Rastali smo se uz njegovu čvrstu obavezu da mi u roku od dva dana pošalje izvještaj o situaciji i o poduzetim mjerama. Ne primim li ga za to vrijeme, treba smatrati da s četom nešto nije u redu, da se morala povući i da se probija prema Bitoraju, gdje treba da je sačekam koji dan da bih je uputio u Drežnicu.

Prođoše dva dana, pa tri, pa puna nedjelja, ali od Moše i čete ni traga ni glasa. Svakojake pretpostavke vrte mi se u glavi. Ili Moši nije uspjelo da pri povratku se probije do čete, ili je ona napadnuta i eventualno stradala. Nisam više mogao mirno da čekam. Veoma sam zabrinut. Moralo je da se dogodi nešto teško kad se Moša ne javlja. Riješio sam da krenem u potragu. Zajedno sa mnom pošao je Joso Gržetić, komesar »Gupca«. Joso je imponovao svojom mirnoćom, pribranošću i odlučnošću. Ali je imao, za ovo naše partizansko ratovanje, jednu veliku manu, za koju još nisam znao: bio je težak reumatičar i slabo pokretljiv. Vodič nam je bio Vinko Gašparović Vinčina, iz Lica, odvažan mladić i dobar poznavalac puteva u tom predijelu. Već je nekoliko puta išao kao kurir do Sušačke čete.

Prvog dana smo prevalili, uz velike napore, put do Lica, jer se Joso jedva kretao. Veoma sam žalio što je krenuo, ali je sad već bilo kasno. Nadam se da će slijedećeg dana, kad se dokopamo nižeg snijega i primorskog kopna, ići lakše.

Pošto se dobro smračilo, uvukli smo se u Lič, u kuću Duke Pavlića, koji je još tu živio ilegalno. U njegovoj kući nalazio se i jedan radio-aparat, rijetkost za to vrijeme. Duka je bio dobro uvježban da odmah pronađe Moskvu i London. Te večeri, dugo smo prigušeno slušali muziku i izvještaje o borbama, na nama slabo razumljivom ruskom jeziku! Onda Moskva poče na našem jeziku. Staljinov govor, od sedmog novembra, čujemo na ruskom, a zatim u prevodu. To nas uzbuđuje, nadahnjuje, oduševljava. »Još nekoliko nedjelja, nekoliko mjeseci, a možda i godinu dana i hitlerovska Njemačka biće poražena«. Ja sam tako zapamtio Sta-ljinove riječi. Smatrao bih neoprostivim grijehom da posumnjam u njih. Najviše godina dana i gotovo. Na pragu smo pobjede, a mi se nismo ni razmahali kako treba.¹⁵'

Gotovo čitav govor uspjelo mi je da pribilježim, da bismo ga kasnije umnožili na pisaćoj mašini i šapirografu, rasturali u partizanskim jedinicama i, kao letak, razbacivali po naseljima.

Zaslijepljen veličinom Staljina, ja u ostvarljivost njegovih riječi nisam mogao da posumnjam ni tada, ni poslije prve, pa ni treće godine rata. Staljin ne može da pogriješi. On je rekao »možda«. U tome »možda«, koje ne znači i mora, nalazim potpuno opravdanje za njegove riječi. Ko drukčije misli, grešnik je. Ko tako nije vjerovao u Staljina, taj ne zna šta je religija.

Prenoćili smo u jednoj ostavi, na slami i dobro spavali. Nisu mogle da nas probude ni italijanske patrole koje su, kako nam je ujutro rečeno, čitavu noć krstarile po selu. Jednom su pokucale i na vrata naše kuće i pitale Đukinu majku nešto što ona nije razumjela.

Doručkovali smo prije svanuća, kako bismo još u toku noći napustili mjesto i prešli bar željezničku prugu. Đukina majka spremila nam je litar dobro zašećerene crne kave, kojom smo napunili čuturu. Neka nam se nađe za put, kaže ona, radi okrepljenja.

Od Lica smo se zabacili nešto južnije, da se što prije uhvatimo primorskog krša. Dobro osiguranu željezničku prugu prešli smo oprezno, južnije od Ličkog tunela, preko kojeg se, u stvari, provlači vododelnica između Gorskog kotara i Primorja. Primorsko selo Zlobin, odmah izbi pred nama. Italijani su i u njemu imali posadu koja još, kako izgleda, ne shvata da je i tu, oko nje, počeo ako ne veliki, a ono bar mali rat, jer se ne vidi ni jedan jedini bunker. Idemo slobodno kao nedužni ljudi, tik pored naselja. Može se vidjeti i poneki vojnik bez puške. Nas trojicu ili niko ne primjećuje, ili na nas ne obraća pažnju.

Od Zlobina smo se dohvatili jednog starog kaldrmisanog puta, poput onih drvenih rimskih i polako peli prema Tuhobiću, koji, onako obučen u snježni pokrov, izgleda kao džinovski osunčani oblak koji niče

¹⁵⁾ O tome je Staljin govorio 7. novembra 1941. na Krasnoj ploščadi u Moskvi. Među ostalim je rekao: »U Njemačkoj sad vladaju glad i bijeda, a za četiri mjeseca rata Njemačka je izgubila četiri i pol miliona vojnika. Njemačka krvari, njene ljudske rezerve presušuju, duh pobune obuzima ne samo evropske narode, koji su pali pod jaram njemačkih osvajača, nego i sam njemački narod, koji ne vidi kraja rata. Njemački osvajači naprežu posljednje snage. Nema sumnje da Njemačka neće moći dugo izdržati to naprezanje. Još nekoliko mjeseci, još pola godine, možda godinica - i hitlerovska Njemačka tresnut će pod teretom svojih zločina«. Istovremeno je Radio-Moskva emitirala i Staljinov referat na svečanoj sjednici Moskovskog sovjeta deputata radnika i partijskih i društvenih organizacija Moskve održan 6. novembra u kojem je rekao: »Mi nemamo i ne možemo imati ratnih ciljeva kao što je nametanje svoje volje i svoga režima slovenskim i drugim porobljenim narodima Evrope... Nikakvog miješanja u unutrašnje stvari drugih naroda!«.

130

iz zemlje. Ubrzo ponovo zagazismo u snijeg, na dobro utabanu široku prtinu. U početku od ove prtine nismo zazirali. Ali kad otkrismo, malo naprijed, ispred jednog uspona kako prtina polako iščezava, rastakajući se u mnoštvo tragova, koji kao velika lepeza obuhvataju čitavu stranu, dobro smo se zamislili. Čovjeku i sa najmanje ratnog iskustva nije teško da utvrdi da je tuda prošla neka vojska, koja je ili izvodila neke vježbe, neke svoje ludorije, ili se uputila, juče ili noćas, u potragu sa Sušačkom četom. Kad pređosmo brdo, tragovi su se opet slili u široku prtinu. Ta igra tragova i prtine ponavljala se ispred svakog uspona. Koja stotina vojnika morala je tuda proći. Ovo ne sluti na dobro. Bilo bi najbolje da se vratimo, ali bi nam svoj trojici izgledalo kao da smo pobjegli iz borbe, iznevjerili sami sebe.

Koračamo komotno prtinom i rasutim tragovima nekoliko časova. Konačno smo doprli do podnožja samoga Tuhobića, do neke raskrsnice pješačkih puteva, odakle se račva nekoliko osrednjih prtina i mnogo pojedinačnih ljudskih tragova. Tu zastadosmo još u nedoumici šta se to zbiva. Vinko smatra da smo pred samim logorom Sušačke čete. Pokazuje na jednu stijenu, tu na pedesetak metara ispred nas, iza koje se, kaže, nalazi njena baraka. Otuda dopire velika galama. I s naše lijeve strane čuju se nešto tuplji glasovi, ali nikoga ne možemo da vidimo. Možda su to, ipak, sve naši; uvećala se četa, budi se nada u meni. Možda je ova prtina, kojom idemo, prtina Sušačana. Možda su se i oni malo igrali vojske, ili bili negdje u akciji, došli do dobrog plijena, obukli se u odjeću, uniformisali se. Stojeći na raskrsnici, mada to nije mjesto za zadržavanje, sjetismo se naše čuture sa kavom. Ispismo je, na brzinu, do dna, da se malo okrijepimo.

U nedoumici smo. Bilo bi zaista sramota doći dovde, a ne doznati šta se to zbiva. Odlučih se, teška srca, da se sam popnem na onu stijenu i da vidim šta ona skriva, a da oni ostanu tu gdje su i da me pričekaju. Za tili čas sam se popeo u prilegao iza jednog kamena. Ispod mene brvnara i oko nje velika vojska. Svi nešto pretražuju. Ja sam se u početku zabuljio u njih, nesvjestan opasnosti u koju sam upao. S dvojicom vojnika gledam se oči u oči, ili mi se to pričinjava. Možda me brkaju sa svojima. Imam beretku na glavi, koju ne skidam još od Španije. A ima i italijanskih vojnika sa sličnim kapama.

Čim sam se popeo na stijenu, mahnem rukom Josi i Vinku da bježe, da me ne čekaju.' Oni ni da mrdnu s mjesta. Više nisam imao šta da tražim na stijeni, pa se izvukoh i dotrčah do njih dvojice. Sad se čuje bolje nego ranije bat neke kolone koja dolazi, odozdo, i svaki čas može da izbije iza zatvorene krivine. Mora se bježati istim putem kojim smo i došli. Drugoga nema. Samo da nam je pretrčati jednu golu uzbrdicu, između dvije prtine pa da se nađemo, bar za prvi trenutak, u sigurnom zaklonu od italijanskog oka, koje je ovoga dana, sudeći po svemu, potpuno oslijepilo. Vinko raspali iz sve snage. Ja u korak za njim, ali ne čujem Josa iza leđa. Okrenem se, a on, kao da je na nekom šetalištu, vuče nogu za nogom, da bog sačuva. Potrči, bogamu, gotovo da viknem. Ne može, kaže, ukočila mu se koljena, stegla reuma. Spašavajte se vi. Da imam snage i da nije toliko težak, uprtio bih ga i pokušao da bježim. I dalje ga bodrim i molim da potrči, ali uzalud. Baš kao da mu nije sta-

131

lo do života. Na velikom sam iskušenju, da li da pretrčim tih dvadesetak metara, od kojih možda zavisi moj spas, ili da ga pratim u korak? Zastao sam i držim se njegovog koraka, a škripim zubima. Ne smijem da ga ostavim. Trenutak je da podijelimo sudbinu. Kakav bih izgledao u njegovim očima poslije, ako se spasimo? Iza naših leđa sve luđa galama. Ipak, nakon nekoliko minuta našli smo se u kakvom-takvom zaklonu. Ne mogu da se otmem ubjeđenju da su Italijani morali da nas primijete, ali da nas spašava njihovo uvjerenje da smo neki njihovi prirepci.

Na staroj smo prtini prema Zlobinu. Ne može se ni lijevo ni desno od nje, zbog snijega i kamenja. Joso diktira nemoguće spor tempo, kome moramo da se povinjavamo. Opasnost prijeti i s leđa i spreda. Ako su nas slučajno opazili, mogu lako da krenu u lov na nas. Bilo bi i to bolje nego da se sretnemo sa nekom kolonom odozdo. Revolveri su otkočeni u rukama. Imamo i po jednu pripremljenu bombu. Ako se s nekim sretnemo, ne preostaje nam ništa drugo do da utrošimo tih nekoliko bombi i ispalimo sve metke iz revolvera osim onog posljednjeg, koji treba sačuvati za sebe, ukoliko dođe do biti ili ne biti. Za tu situaciju smo pripravni, idemo bez opterećenja, pomireni sa najtežim ishodom. Samo kad bi Josova koljena bar malo popustila, sve bi se, čini mi se, dobro završilo. Nećemo da mislimo da od njegovih koljena zavisi ne samo njegov nego i naši životi.

Srećom nikog ni ispred, ni iza nas. Pored Zlobina smo prošli kao i jutros i domogli se, pošto se smračilo, Lica i kuće Duke Pavlića, gdje smo i prenoćili.

Tu noć ni Duka, ni Joso ni ja nismo zaspali. Da nije bilo te noći, provedene u razgovoru, meni bi ostao gotovo nepoznat Duka Pavlić. Upoznao sam ga još u toku one prve akcije, kad sam došao u Gorski kotar; bio sam obaviješten o nekim njegovim samostalnim akcijama koje su potvrđivale njegovu hrabrost i veoma uspješno djelovanje na terenu ali, ipak je sve to bilo površno. Sad se on preda mnom otkrivao kao veoma pametan čovjek, čovjek koji je znao da misli i radi upravo onako kako je zahtijevao dati trenutak.

Rastali smo se pred zoru u uvjerenju da ćemo se brzo vidjeti. Na žalost, prevarili smo se. Duka je poginuo u jednoj diverziji između Fužina i Lokava, u januaru 1942. godine. On ni kao ilegalac nije mogao a da se neprekidno ne uključuje u oružano djelovanje, što se od njega nije tražilo, što mu je čak i zabranjivano. Imao sam utisak da se Duka osjećao neugodno što nije u četi, gore, na Bitoraju, što mora da živi ilegalno, da radi ilegalno. Želio je, očito, da se iskazuje i na drugi način. Toga njegovog posljednjeg dana, bio je u akciji sa Vinkom Švobom i još nekoliko drugova. Sigurno se može tvrditi da je poginuo zahvaljujući ne toliko svojoj vanrednoj hrabrosti, koliko krajnjoj drskosti i neopreznosti. Bio je jedinac u majke. Utoliko je njegova smrt, mimo običaja u ratu, odjeknula tužno, kako u Licu tako i u okolini i u četi.

Opet sam na Bitoraju, zasad na mom komandnom mjestu, ako bi takav termin mogao da se prihvati. Sad tek, u mojoj glavi, počinje da se odmotava traka događaja, da se razvija, naknadno, strah kakav u toku samih događaja nisam doživio. Hoće strah često da se probudi poslije

132

opasnosti i da tada dopunjava propušteno. Takav mi je strah uvijek najteže padao. Međutim, ovoga puta me nije dugo držao. Misao na Sušačku četu nadvladava i potiskuje tegobe straha od izbjegnutih opasnosti.

Na Bitoraju sam se ustoličio, gdje će mi se ubrzo prikučiti i Ivo Vejvoda, da čekam kurira čete ili samu četu, kako je i dogovoreno. Bio sam čvrstog uvjerenja da bi se ona mogla ubrzo pojaviti, ukoliko nije razbijena ili uništena. Prolazi dan za danom, već je prošla i nedjelja dana, ali četa kao da je propala u zemlju.

Prve vijesti stići će znatno kasnije od Komiteta sa Sušaka. Četa je napadnuta baš onoga jutra, dvanaestog novembra, kad smo nas trojica došli do njenog prebivališta. Mi smo, kako izgleda, stigli neki čas po završetku borbe. Borba je bila, prema čuvenju, žestoka, iako ni sa jedne ni sa druge strane nije bilo velikih gubitaka. Neprijatelju će uspjeti da zauzme logor i prisili četu na povlačenje prema Risnjaku, u veliki snijeg.

U okršaju s Italijanima, ranjeno je nekoliko partizana, a među njima i jedan od najhrabrijih, komandir Moša Albahari. Ishod borbe bi bio više nego uspješan, jer je četa sačuvana, da nije došlo do zaključka o rasformiranju kojeg sam se naročito bojao. Našavši se u teškom, ali ne i izgubljenom položaju (teži je bio bribirski), na koji smo, u najgorem slučaju, i računali, umjesto da se uputi na ovu stranu pruge, preovladalo je mišljenje da se četa privremeno rasformira, da se njeni borci sklone u primorska naselja dok se ne stvore uslovi za ponovno prikupljanje i formiranje.

Da komandir Albahari nije bio ranjen i odsutan zbog toga, vjerujem da bi on uspio da savlada krizu i da bi četu doveo ovamo, kako je bilo i dogovoreno. Tako je privremeno iščezla Sušačka četa, naš ponos, uprkos svim upozorenjima i dogovaranjima. Jesmo li mogli imati težeg poraza? Ponajviše zato što će se to teško odraziti na stanovništvo koje je u njoj vidjelo simbol svoje borbe, prvo oružano jezgro koje bi, vremenom, trebalo da se razvije u snažne partizanske jedinice. Tek će proljeće zaliječiti ovu ranu.

Na zahtjev Štaba odreda i po odluci Okružnog komiteta za Hrvatsko primorje, preduzeta je odmah partijska istraga: zbog čega je došlo do rasformiranja čete, ko je odgovoran za to. Ova istraga trajaće mjesecima i nikada neće biti privedena kraju. Moša Albahari je, još za vrijeme ilegalnog liječenja svojih rana na Sušaku, razvio djelotvornu i upornu političku aktivnost, kako na ovoj, tako i na onoj strani stare granice. Neprijatelju je, nakon višemjesečnog traganja za njim, uspjelo da ga, početkom jula 1942. godine, ponovo rani, uhvati i strijelja. Mošino junačko držanje u istrazi pred fašističkim sudom i njegova popularnost u narodu, donijeli su mu, posmrtno, zasluženo priznanje i poštovanje.

Pijevci spašavaju

Na Bitoraju se prikupila Delnička četa, napadnuta još ranije, u svom sjedištu i najposlije prisiljena da se povlači i manevriše na širokom prostoru oko Delnica. Iako je i ona zapala u tešku situaciju, nikom u njoj nije padalo na pamet da je rasformira. U četi je bilo i nekoliko

133

starih komunista, mitrovačkih robijaša koji su već pominjani, a predstavljali su moralni stub te jedinice. Njihovo »gostovanje« na Bitoraju nije se smjelo duljiti. Četa je morala da se što prije vrati u okolinu Delnica i otuda izvodi akcije, da se vidi da je tu, da je živa. Već su i tako počele da kolaju svakojake priče o njenom uništenju. Smatrajući njen povratak na stari teren jako važnim, odlučio sam da i ja sa njom pođem i ostanem tamo koji dan, dok se ne smjesti i ponovo krene u akcije.

Od Bitoraja do Delnica ovoga puta je daleko. Kad kažem »daleko«, ne mislim na kilometre, već na težinu puta. O pješačenju bez posebne zimske opreme, gotovo da više nije moglo biti ni govora Tu se korak ne mjeri stopom. Preduga je ta mjera za njega. Srećom ni Fužinarci, ni Delničani nisu čekali zimu nespremni. Gotovo svaki borac je raspolagao skijama i dobrom skijaškom opremom bivšeg planinskog puka stare ju-goslovenske vojske, koji je u toj okolini kapitulirao ne opalivši ni metak. Bilo je, tako, ipak neke koristi za nas od te nekorisne vojske. Gorani, gotovo odreda, voze skije još od malih nogu. Među njima samo nas dvojica »tuđinaca«, Joso Gržetić i ja, ne znamo da skijamo, a moramo obojica da idemo do Delnica. Gledajući ostale kako barataju skijama, mislio sam da će i mene odmah poslušati kao i njih. Dobio sam lijep par, sa lijepim vezovima, ali nisam znao ni da ih privežem za cipele. Mučio sam se, petljao, ali nikako ne ide. Tek uz pomoć Delničana osjetih čvrsto uzglobljene moje gojzerice u skijama.

Kad je sve bilo spremno za pokret, na čelo kolone stade Ivan Lenac, španski borac, sa kojim sam se rastao u Parizu i ponovo sreo baš ovoga dana na Bitoraju. Naš ponovni susret bio je obostrano veliki doživljaj. I on je prošao kroz slične teškoće kao i ja da bi preko Njemačke, Cvetkovim kanalom, stigao do Zagreba. Iako sam Lenca dobro poznavao još iz Španije, iz logora i zajedničkog bjekstva do Pariza, nisam mogao ni da zamislim kakav se lik, kakav borac i čovjek krije u njemu. Brzo će se on pročuti kao neustrašivi borac, i komandir i kao komandant. Na žalost, takve metak teško zaobiđe. Dvije godine mu je uspijevalo da izmiče smrti. A kad ju je donio neprijateljski metak, Lenčev lik se vinuo u apoteozu, a legenda je krunisana zvanjem narodnog heroja.

Našavši se sad jedan uz drugoga, nismo ni pomišljali na smrt. Štaviše, vjerovali smo, poslije svega što smo preživjeli, da je pred nama dug život. Krenuvši s Bitoraja, upitah ga, sjećajući se onog njegovog ispada u Marselju, da li možda ima nešto ljuto u čuturi. On otčepi čuturu i prinese mi je da pomirišem. Miris jake rakije udarao je iz nje. Prišapnuh mu da je pričuva, da nam može valjati, a da sada može da viče koliko god hoće da žive internacionalne brigade.

Lenac mi je održao prvi čas iz teorije skijanja: kako da držim štapove i da se odupirem o njih, kako da se skije ne ukrste, kako da balansiram koljenima, da klizam, da plužim, kako da izvodim plužnu kristijaniju. »Drži se« - kaže - »mene, idi odmah iza mene, radi sve kako i ja radim, garantiram da nećeš nijednom pasti. Ti si vodio od logora do Pariza, a sad ja preuzimam kormilo do Delnica. Ovako« - reče i od-gurnu se štapovima. Za tili čas surva se niza strminu kao neki orijaški krilaš, iza koga je ostajala nepravilna snježna zavjesa, poput dima iz lokomotive. Otisnuh se i ja za njim, vjerujući da radim tačno kako mi je

134

on rekao i da će i mene skije poslušati. Poletjeli, nema šta, ali glavačke i zasadih se u duboki snijeg. Izukrštale mi se i skije, i noge, i ruke i štapovi. Uzaludno pokušavam da se dignem. Borci mi brzo priskočiše u pomoć, jedni odvezuju skije, drugi me vuku za noge, treći za ruke, dok se konačno ne uspravih. Ja se pravdam, misleći još uvijek da je skijanje, maltene, prosto kao i hodanje. Kad im rekoh da sam sve radio kao i Lenac, oko mene se prolomi od smijeha, pravi urnebes. Lenčev glas sve nadjača. Koliko me je nasamario - bilo mi je jasno tek kad su mi Delničani ispričali da je on, prije Španije, bio prvak Savske banovine u nekim alpskim disciplinama i istaknuti skakač na skijama. Nije mi ni padalo na pamet da se ljutim na njega.

Pošto mi ponovo staviše skije na noge, prebacih se, po njihovom savjetu, na začelje kolone, da idem po utrtoj prtini. Prvih nekoliko stotina metara padao sam, zasađivao se u snijeg, kotrljao, zadajući pravu muku borcima koji su mi stalno priskakali u pomoć i učili me. Ne popuštam. Uporan sam. Padam, dižem se, znoj bije iz mene kao na Svetog Iliju. Prolazi čas po čas, ali se prva lekcija teško savlađuje. Po ravnom terenu i uz uspon nekako i ide. Niza stranu skije počinju pomalo da slušaju, naročito kad uzjašem svom težinom na štapove, kako me neko po-savjetova, da bih njima kočio. Za pravog skijaša to bi bila sramota, pa ma kakva da je ta strmina.

Zavidim Josi Gržetiću, koji nije ni pokušavao da stavlja skije na noge. Opet ta njegova glomaznost i reuma nikako da se uklope u ovaj »sport«. On je išao pješke, posljednji u koloni, držeći se već dobre skijaške prtine u koju gotovo nije ni propadao. Pa, ipak, stalno moramo da zastajkujemo i da ga iščekujemo. I pored svog jadnog skijanja, počeo sam da osjećam sažaljenje prema njemu. Neizmjerna je ljudska uobrazilja. Duplo ranije bismo, svakako stigli na određeno mjesto da nije njega.

Oko podne izbismo nadomak Karolina ceste, koja ide od Fužina, preko Mrkoplja i Ravne Gore, za Vrbovsko, s malim odstupanjima paralelno sa Lujzijanom. To je dosta prometna cesta, povezuje nekoliko italijanskih garnizona. Preći preko nje danju ravno je podvigu. Italijani je dobro raščišćavaju od snijega. Nju bi trebalo preći tu negdje, blizu sela Sungera, bilo danju ili noću. Svi smo za dnevni prelazak, što je na ovom mjestu veoma rizično, pogotovo što se cesta spušta u duboko korito, ograđeno visokim brdima i s jedne i s druge strane. Na suprotnoj strani, na pravcu našeg puta, prilična je golet, preko koje bi se teško prešlo otkrije li nas ijedan neprijateljski mitraljez.

Na komandiru i komesaru čete je da odluče kada je i gdje preći. Odluka je za dan, pod uslovom da se prethodno izvidi da nema kakve vojske u Sungeru.

Toga zadatka prihvatio se dobrovoljno delnički skojevac Andlar Franić, kome nije bilo više od osamnaest do devetnaest godina. On je, kao jedan od rijetkih goranskih partizana, nosio domaću kirijašku odjeću, a ne uniformu stare jugoslovenske vojske. Između ostalog i to mu je išlo u prilog za izvršenje zadatka.

Prikriveni na ivici šume, pratili smo ga sve dok nije ušao u Sunger, a onda smo nestrpljivo iščekivali njegov povratak. Prolazili su minuti,

135

pa i časovi, sve do noći, ali Franić kao da je propao u jamu. Zabrinuti za njegovu sudbinu, nemajući nikakve mogućnosti da ma šta preduzme-mo, spustili smo se s puškama na gotovs do ceste, srećno je prešli, i, u toku noći, stigli u širi rejon Delnica, kod Vlaške vode, gdje će četa i zalogorovati.

Tako se završio moj prvi skijaški dan. Njega ću se dugo sjećati. On će mi mnogo koristiti. Skije će ubrzo početi da me slušaju, postaće moj nerazdvojni drug, iako nikad neću dostići vještinu Gorana. Bez njih, uvidio sam odmah, ne bih mogao ni ratovati, ni komandovati u snježno-padnom Gorskom kotaru. Gotovo pola godine, prve ratne zime, morao sam se nositi sa njima i krstariti svakodnevno Kapelom uzduž i poprijeko. Ivan Lenac bio je zadovoljan mojim »razvojem«.

Na ovom mjestu, brzo smo doznali da je skojevac Andlar Franić upao onoga dana u Sungeru u neprijateljsku zamku. Ova vijest teško nas je pogodila. Četa je zanijemila. Počinju dileme: da li ga je trebalo slati u izviđanje, ili sačekati noć i preći cestu bez ikakve izvidnice, kako smo je na kraju i prešli. Osjećanje krivice, čini mi se, svima leži na savjesti. Uvijek je to tako u počecima borbe, dok gubici ne počnu da rastu iz dana u dan. Na suđenju pred italijanskim vojnim sudom u Delnica-ma, Franić je ostao vjeran partizanskoj zakletvi. Mučili su ga, ispitivali, tražili da oda skrovište delničke čete, da otkrije ilegalne organizacije, ali nikakvu tajnu nije odao. Na strijeljanju je podignute glave prkosio fašistima do posljednjeg trenutka svoga života. To je bio još jedan glas prkosa i ljudskog dostojanstva kakvim su se mnogi u tom vremenu opraštali sa životom.

Po smještaju Delničke čete morao sam kako-tako da se probijem do Srpskih Moravica i pronađem komesara Ivana Vejvodu, za koga sam pretpostavljao da je još tamo. Delničani su mi odredili jednog mladog kurira, dobrog skijaša i poznavaoca šumskih puteva do Moravica. Krenuli smo uveče sa Vlaške vode. Danju se nismo smjeli usuditi na ovakav korak zbog putnih mreža i neprijateljskih garnizona: s desne strane je Ravna Gora, a s lijeve Kupjak s jakim posadama. Morali smo da idemo preko Dedinskog vrha, ovalnog i izduženog brda visine oko hiljadu metara. Penjući se uz njega, upadamo postepeno u sve gušću maglu, dok nas ne uhvati bijelo sljepilo, takvo da jedva jedan drugoga naziremo na nekoliko metara odstojanja. Vodič grabi brzo naprijed, uvjeren da ne može da pogriješi. Ja se držim njegovog traga. On se i rodio tu u blizini. I meni je ovo brdo dobro poznato. U septembru i početkom oktobra, dva puta sam prelazio preko njega idući iz Moravica ili u Moravice. Ne posustajući, vučemo snažno računajući da do zore moramo stići u Moravice. U ovo vrijeme sunce zalazi prije 17 časova, a izlazi tek iza 7, pa baš zbog toga računamo da bi i po ovakvom snijegu to vrijeme moralo biti dovoljno da stignemo do cilja. Gotovo 14 sati nas mrak skriva. Takva je naša procjena. A stvarnost?

Neprekidno vozimo, skije dobro slušaju, ali kraja Dedinskom vrhu nema. Otegao se kao da je sačinjen od rastegljive smolaste mase, kao da se izdužio otkad je zazimilo. Oslanjajući se na svoja čula, na svoje prirodno osjećanje orijentacije, uvjereni smo da smo na dobrom putu.

136

Tek nakon nekoliko časova hoda, kad iznenada nagazismo na svoje tragove, bilo nam je jasno da smo se izgubili, da lutamo, da se vrtimo u krug kao opčinjeni. Slušao sam i ranije o takvim opasnostima i šta znači izgubiti se u snijegu po ovakvoj magli i u ovakvoj noći. Tada oči ništa ne pomažu. Sve se u čovjeku pretumba: on misli, recimo, da je na pravom putu, a ničim da osjeti da je na potpuno suprotnom pravcu. Što je najgore, čovjek je ponekad do te mjere ubijeđen da ne griješi, da ne vjeruje čak ni kompasu.

Vidjevši da izlaska nema, pribiram u svijesti misao da je najvažnije sačuvati hladnokrvnost, ostati priseban i držati se na nogama, makar samo tapkanjem na mjestu, ne sjesti ni za trenutak, jer u jednom momentu prevari te san. Hodamo polako, razgovaramo, boreći se protiv sna, svjesni da mu ne smijemo popustiti, a tako ga želimo, tako bismo mu se rado podali. Ne osjećamo ga kao neprijatelja, kao bijelu smrt, već kao neodoljivu potrebu, kao tako strastvenu želju za koju se gotovo treba i žrtvovati. Ali, ne damo se!

Šta će nam donijeti dan? On gotovo ništa naročito ne može izmijeniti. Kako se orijentisati kad ni sama priroda ne nudi nikakav orijentir da bismo mogli da odredimo strane svijeta. Razmišljajući neprestano kako da se izvučemo, na koju stranu da udarimo, pade mi na pamet misao, negdje oko ponoći, da bi pijevci svojim kukurikanjem mogli da nas spasu.

S istočne strane Dedinskog vrha, duž njegovih padina, proteže se, s obadvije strane cesta Mrkopalj - Ravna Gora, dugačko selo Stari Laz. Kroz njega sam nekoliko puta prolazio i dobro upamtio njegov položaj. Ako nisu sve kokoške pocrkale, u zoru bi pijevci morali zakukurikati, i to pravolinijski, na dužini od najmanje jednog kilometra.

Desi li se to, kako očekujemo, treba se okrenuti licem prema kokošijoj pjesmi i kompas je u našim rukama. Nemamo časovnik, pa i ne znamo koje je vrijeme. Samo jedan pijevac da počne, da povede pjesmu, brzo bi mu se sigurno pridružila njegova sabraća. Smijem se svojim pomagalima. Nikad ranije nisam pomišljao, ni u snu ni u šali da bih se mogao naći u tako glupoj situaciji, u takvoj opasnosti po život, da mi pijevci ostanu jedina nada, jedino spasenje.

Konačno, zakukurika iz neke dubine prvi pijevac, naš voditelj i pjesmovođa. Zatim počeše da se nadovezuju, jedan po jedan, svi pijevci Staroga Laza, zamećući svoju natjecateljsku pjesmu, po nama poznatoj liniji izduženog sela. Stali smo i okrenuli se prema njoj. Ona je tačno na istočnoj strani. Sad nije teško odrediti ni ostale strane svijeta. Kurs prema Moravicama vodi na sjeveroistok.

S velikim olakšanjem spustili smo se s brda i uputili zamišljenim pravcem, po gustoj magli i ravničastom zemljištu, između Ravne Gore i Kupjaka. Ni s jedne ni s druge strane, ne mogu nas vidjeti iz gnijezda neprijateljskih mitraljeza.

Poslije nekoliko časova hoda stigli smo na rub visoke šume, odakle bi se, da nije snijega, stiglo za dva časa do sela Vučkovića. Jedan široki put, kojeg se dobro sjećam, biće nam siguran vodič, bez obzira na vrijeme, kako sam mislio. Međutim, kad smo stigli do šume, više nije bilo nikakvog traga od puta. Nismo mogli ni slučajno nazrijeti gdje on počinje. Snježni smetovi dopirali su do polovine stabala, ispriječivši se ispred nas kao neprobojni bedem. Ni za pješaka, ni za skijaša, ni za ma kog ko ne leti, tu prolaza nema. Moj vodič pokuša da probije nanos, ali upade u njega do ramena.

Više nemamo izbora, možemo samo pokušati da se vratimo istim putem kojim smo i došli. Smjelije je to reći nego ostvariti. Jer »istog« puta nema. Njega zatvara magla i zatrpava snijeg. A mora se natrag. Zar popustiti, još u ratu, pred silom prirode? Šta je to, uostalom, u upoređenju sa vatrom oružja? Nemamo više ni zalogaja ma kakve hrane. Tu u blizini Kupjaka nalazi se nasamo kuća četvorice braće Kruljac, partizana, sjajnih drugova, u koju sam nekoliko puta svraćao, noćivao. Kad bismo nju pronašli, bili bismo spašeni, ali u traganje za njom ne smijemo se upuštati.

Okrenuli smo se. Saginjemo se da pronađemo tragove naših skija. Dan je, pa ipak jedva naziremo one dvije brazde koje su ostale iza nas. Ne dao bog da idemo do kraja svojim tragovima preko Debinskog vrha. Morali bismo, kako tako, da ih izbjegnemo, da se ne bi ponovilo lutanje od prošle noći. Preko brda u bijelom sljepilu proveo nas je neki prirodni instinkt, nagon za životom, šta li, da bismo oko ponoći, pregladnjeli i promrzli pronašli Delničku četu.

Diverzija

Kako sam se ponovo vratio u Bitoraj, bolje i da ne pričam. Ovoga puta, sreo sam u Ličko-fužinskoj četi Viktora Bubnja. Jedva sam ga prepoznao. Na sebi je imao planinsku uniformu stare vojske, sa novim gojzericama, kao da se pripremao za neku vojnu paradu. Nisam mogao da se ne nasmijem sjetivši se našeg prvog septembarskog viđenja u Crikvenici i njegove crvene kravate.

- Šta je sa tvojom crvenom kravatom, Viktore? - upitah ironično.

- Čeka me dolje za bolja vremena.

- Šta te potjeralo da sad dolaziš? - Viktor je bio član OK i rukovodilac partijske tehnike OK za Hrvatsko primorje; važna dužnost, koja se samovoljno nije smjela napustiti.

- Provala, nekoliko partijaca je uhapšeno. Naredili su mi da odmah bježim.

Viktor je jedva uspio da umakne. Samo što je izišao preko vrata, upali su karabinijeri u njegov stan.

Znao sam da je još u staroj vojsci, kao rezervni oficir, završio pilotažu. Pogled s Bitoraja stvarno liči na pogled iz aviona. Rekao sam mu da što više osmatra, jer, ako ne može da leti, može bar da gleda iz ptičje perspektive.

Nekoliko godina poslije onog prvog susreta mi ćemo se zajedno boriti, zajedno izlagati raznim opasnostima; često ćemo raditi u istom štabu i smišljati najbolja rješenja. Otada i potiče naše ratno i poratno pri-jateljovanje, sve do posljednjeg dana njegovog života, kada ću biti svjedok njegove iznenadne smrti na teniskom terenu, što me se dojmilo kao tragedija.

138

Sticajem povremenih okolnosti Bitoraj je postao, još od ranije, od početka oktobra, moj oslonac za održavanje veza s jedinicama. S ovom četom nisam nijednom bio u akciji, što mi smeta. Ne može se samo popovati. Bez djelovanja primjerom ugled se teško stiče.

Želio sam da učinimo nešto gromovito. Još sam bio pod upečatljivim dojmom eksplozije u telefonskoj centrali u Zagrebu, minulog septembra. Mene je naročito oduševio način na koji je ona dignuta u vazduh i tako obezglavljen telefonsko-telegrafski saobraćaj NDH.

Ovu diverziju pripremali su temeljito CK KPH, pod neposrednim rukovodstvom svog sekretara Rade Končara, i Mjesni komitet Zagreba. Njeni nosioci bili su članovi Partije i simpatizeri koji su radili u Pošti, a glavni akteri: Blaž Mesarić, Vilim Galjer, Slavko Markon, Jože Culjak, uz pripomoć Nade Galjer-Holjevac. Blaž Mesarić bio je zadužen za cjelokupnu organizaciju ove diverzije unutar Pošte.

Priprema akcije trajala je duže vremena, a njena tehnička strana - postavljanje eksploziva, električnih vodova, kapsula, tri dana. Najveću teškoću predstavljalo je unošenje eksploziva u centralu, jer je bila dobro čuvana, a svaki službenik i radnik, prilikom ulaska i izlaska, temeljito je pretresan. Ali, i tome su doskočili vješti i dovitljivi akteri. Za unošenje eksploziva postarao se Blaž Mesarić. On je akciju otpočeo već na glavnoj željezničkoj stanici, odakle su poštanski paketi automobilima prebacivani do Pošte. Među prispjele pakete on je, uz pomoć naših ljudi, uspio da ubaci i nekoliko sa eksplozivom i kapsulama, koji će bez ikakve smetnje dospjeti na određeno mjesto, da bi ih tamo on preuzeo sa svojim saradnicima i podmetnuo na tri mjesta u aparaturi telefonske centrale. Eksploziv je bio vezan za strogo određenu telefonsku liniju koja, kad se aktivira, izaziva eksploziju.

Prema mom kasnijem saznanju, sve je to bilo pripremljeno dok sam se još nalazio u Zagrebu. Ostalo je samo da se kaže »sad«. Ali to »sad« nastupiće nekoliko dana kasnije. Trebalo je da se iz Zagreba skloni što veći broj ilegalaca, među kojima i nekoliko nas španskih dobrovoljaca. Organizatoru je bilo jasno da će ustaše, uslijedi li akcija, poduzeti masovne racije. Eksplozija je nakon postavljanja eksploziva mogla da se izvede svakog trenutka. Sve je pripremljeno do savršenstva. Trebalo je još samo na jednom određenom telefonu u gradu podići slušalicu i eksplozija je neminovna. Taj telefon nalazio se u stanu Olge Milčinović, hrabre žene čija je kuća bila uvijek otvorena za Partiju, za koju će dati i svoj život u ustaškom logoru. Za dežurstvo pored toga telefona, rekao bih upaljača, određen je Nika Rubčić. Njemu će pomagati i Ešraf Badnjević. Rubčić je tri dana neprekidno čučao pored telefona da neko ne bi podigao slušalicu.

Konačno, nastupio je i taj dan i taj trenutak. Bila je nedjelja, četrnaestog septembra. Pet minuta prije nego će Rubčić podići slušalicu, trebalo je obavijestiti poštanske službenike da bježe kako bi izbjegli nesreću. Za to je bio zadužen Lutvo Ahmetović, istaknuti partijac, Antun Biber Tehek odredio mu je tačan minut kad treba da pozvoni Pošti sa javne govornice. Lutvo je ušao u govornicu i, tačno u sekund, zgrabio slušalicu, ali telefon nije davao nikakvog znaka. Bio je u kvaru. Lutvo je nestrpljivo stavljao novčiće, okretao brojeve drmao telefonom, ali je sve bilo uzalud. Preostalo je i suviše malo vremena da se Rubčić obavijesti da još ne podiže slušalicu. On ju podigao u određeni minut. Prolomila se snažna eksplozija u centrali. Akcija je uspjela mimo očekivanja. Poginula su dva neprijateljska vojnika, a nekoliko ih je ranjeno. Od naših niko nije ni ogreben. Srećom, bila je nedjelja.

Ova diverzija imala je snažan odjek u Hrvatskoj. Ustaše je hvatao bijes i panika. Za odmazdu strijeljali su mnogo naših drugova koji su se našli u zatvorima i novouhapšenih. To je poznato strijeljanje u Rakovom potoku. Tada su strijeljani i Jože Vlahović i Olga Milčinović.

Kako da se čovjek ne divi ovako maštovitoj akciji. Ona je u meni podstakla jednu ideju. Prolazeći nekoliko puta ranije preko željezničkog tunela između Lokava i Fužina, primijetio sam da se iznad njega ukrštaju električni i telefonski vodovi. Žice za struju, na drvenim stubovima, bile su više od telefonskih za nekoliko metara. Sa svojim oskudnim znanjem iz elektronike, bio sam ubijeđen da će, ako uspijemo da spustimo električne vodove na telefonske žice, doći do takvog loma koji će izbaciti iz stroja bar sav telefonsko-telegrafski saobraćaj između Rijeke i Zagreba.

Kad sam iznio svoju ideju Andriji Bubnju, čovjeku od struke, metalcu, monteru, primijetio sam da se nije oduševio ni zanosio kao ja. Švobu sam, izgleda, preoteo ideju. Možda i Andrija misli da sam ga preduhitrio, da se prsim i na ovom polju, pa hoću da se pokažem stručnijim od njega i u njegovoj struci, a ne samo u vođenju borbe - prolazilo mi je kroz glavu.

Andrija, Vinko Švob i ja uzeli smo jednu dobro naoštrenu pilu i uputili se na akciju. Očito veoma glupo pored onolikog eksploziva koji smo imali. Samo jedna kobasičica dinamita, koju bismo privezali za stub i aktivirali, bila bi sasvim dovoljna da ga raznese. To bi bilo mnogo jednostavnije, bezopasnije za nas. Ovako, piljenje može dugo da traje i da se daleko čuje. Dovoljno je bilo prepiliti jedan stub, pa da dođe do dodira žica.

Nešto prije ponoći, privukli smo se oprezno do određenog mjesta. Stali smo kod jednog stuba i počeli da pilimo. Nedaleko od nas nalazio se debeo bunker sa italijanskom posadom i dva mitraljeza, radi zaštite tunela, a vjerovatno i ovih vodova. Otkrije li nas posada, teško ćemo se izvući. U početku smo pilili polako da bi se manje čulo, ali, naprotiv, metal zveči još jače. Onda smo dobro priprli, prignuli pilu nekom krpom da ne zveči, samo da što prije prerežemo stub i bježimo. Ne mogu da shvatim kako su Italijani ove noći toliko ogluveli, ili su možda zaspali, ne osjećaju nikakvu opasnost.

Stub konačno pade. Sijevnula je varnica na mjestu dodira žica. Mora da se u ovom trenutku lomi, ruši i gori po svim telefonskim centralama od mora do Zagreba. Zaista sam ponosan. U tolikoj mjeri, kao da neću da priznam učešće njih dvojice. Čini mi se da ih potkradam, ali svejedno. Samo što ne kličem samom sebi. Čini mi se da to Andrija i Vinko i osjećaju, ali neće da mi kvare samopouzdanje.

Po povratku na Bitoraj, s nestrpljenjem očekujem vijesti iz Fužina da vidim kakav je bio učinak na tunelu. Ali, na moju žalost, ova akcija je prošla gotovo nezapaženo. Gotovo da učinka nije ni bilo. Iskočilo je

140

nekoliko osigurača po okolnim poštama i na tome se sve završilo. Italijani su ubrzo poboli novi stub.

Teško sam razočaran. Osjećam se kao da sam pao na važnom ispitu. Uvjeren sam da je Andrija dobro znao da se ništa značajno ne može dogoditi, ali se pokorio mom zahtjevu kako bi mi na praktičan način pokazao da se ne petljam u stvari u koje se ništa ne razumijem.

Jedan čovjek

U čitavom mom sjećanju, najviše je prisutna misao o hrabrim ljudima, o heroizmu, o iskušenjima naroda, njegovoj patnji, njegovoj veličini, o spremnosti za borbu, o moralu. Pogrešno bi bilo misliti da su svi borci bili heroji. U ogromnoj većini oni su bili hrabri, a i hrabrost se može stepenovati. Bilo je i takvih koji su u jednoj borbi bili u stanju da učine podvig za divljenje, a u drugoj da pokleknu, da nisu za prepoznati. Takve pojave su sasvim normalne. Ali su rijetki, radi spasa svoje glave, bili spremni na težak moralni pad. Tu se može govoriti samo o izuzecima.

Odmah po dolasku u Jugoslaviju, upoznao sam se sa jednim čovjekom na istaknutom partijskom položaju koga ranije u ovom rukopisu nisam pominjao. Bio je visok, stasit čovjek atletskog izgleda. Već pri prvom susretu impresionirao me je svojim sposobnostima, odlučnošću, a nadasve poznavanjem marksizma-lenjinizma. Upečatljivi klasni intelektualac. Slušao bih ga danima, kad bi za to bilo prilike. I danas mogu reći da sam od njega, iako u malo razgovora, dosta naučio. Ni u kakvu teorijsku raspravu sa njim, nisam se smio upuštati. Zavidio sam mu i poštovao ga. Siguran sam da ne bi bilo zadatka koji bi mi on dao, a da sve ne poduzmem da ga izvršim. Jednostavno rečeno, za mene je on bio uzor čovjek, pred kojim sam se osjećao malim i odnosio se prema njemu sa posebnim poštovanjem.

Jednog dana polovinom novembra, dok sam se nalazio u nekoj našoj jedinici, uđe u baraku taj drug. Nazvaću ga pseudonimom Mudri, jer sam ga takvim zaista smatrao. Čim uđe, skočih na noge i pođoh mu u susret da mu raportiram o stanju odreda, kako bi to učinio, recimo, danas u miru, jedan niži oficir pred generalom. On samo odmahnu rukom, kao da je htio da kaže - »mani se tih glupih raporta, nisam ja za to«. Pružajući mi ruku, upita da li imam spremnog kurira da odmah pođe u Grad. (Pišem i Grad velikim slovom kao zamjenu za mjesto događaja koji slijede).

- Kako da ne, kud god hoćeš i kad god hoćeš.

U svim našim većim mjestima imali smo veliki broj dobro organizovanih skojevaca, mladića i djevojaka od najvećeg povjerenja, još nekompromitovanih u očima okupatora, koji su mogli da idu u bilo koji drugi grad, na najpovjerljivije partijske javke i da ponesu svaku usmenu ili šifrovanu poruku. Oni su se od prvih dana rata pokazali istinskim junacima svoga posla, često opasnijeg i od neposredne oružane borbe.

- Mene interesuje samo kurir za Grad - on će.

- Ništa lakše. Kurir iz čete je spreman da odmah prenese poruku do D i da je preda kuriru za Grad.

141

- Odmah ga spremi.

S obzirom da iz konspirativnih razloga, nije bilo cjelishodno pisati poruku, trebalo je na određenu vezu u gradu prenijeti usmeno obavještenje da je partijska organizacija provaljena, da se svi drugovi sklanjaju, bježe, kako ne bi pali u ruke neprijatelju.

Prije nego će krenuti, kurir je dva puta pred Mudrim i preda mnom ponovio poruku naizust, tačno onako kako ju je čuo.

Kad sam izvršio zadatak, zamolio sam Mudrog da iziđemo iz barake kako bismo nasamo malo pogovorili o tome šta se desilo u Gradu.

Na osnovu njegovog držanja stekao sam utisak da sve do ovog trenutka on ništa naročito nije poduzeo da obavijesti ugroženu organizaciju. Nije pokazivao ni naročito raspoloženje da o tome razgovara, ali usta i iziđosmo napolje. Počeh bojažljivo, s velikim ustručavanjem. Prema sjećanju, naš je dijalog tekao ovako:

- Druže Mudri, odakle ti, u stvari, dolaziš sada?

- To nije ni najmanje važno.

- Mislim, onako, gdje si saznao da je provaljena organizacija? On zasta i zagleda se u mene nekim tupim i izgubljenim pogledom.

- Pa, tamo, odakle dolazim, u Gradu.

- Je li ova tvoja poruka prvi pokušaj da obavijestiš drugove?

- Ranije nisam imao nikakve mogućnosti.

U tom trenutku sruši se nešto u mojoj glavi. Veliki ugled koji je Mudri imao u mojim očima odjednom se poljulja. Poče u meni da kipi, da se tumba.

- Koliko ti je trebalo da dođeš dovde?

- Pa, gotovo dan i po.

- I sad si se tek sjetio njih, kad si došao na sigurno mjesto, kad si spasio svoju glavu.

Zabezeknut mojim odlučnim i krajnjim sudom pogleda me kao da se pita: ko je ovom čovjeku dao pravo da me saslušava.

- Nisam mogao ništa poduzeti. Nije bilo vremena ni za šta, morao sam da bježim, da spašavam glavu. Sve veze su bile pokidane. Svaki pokušaj stajao bi me glave. Mogao sam samo glupo priložiti svoj život. Nikakve veze.

- Osim one koja je tebe obavijestila. I ona je mogla da pobjegne, ali, vidiš, nije; došla je, stavila možda i svoj život na kocku, vjerujući da ćeš ti spasiti organizaciju i sebe. Tu je lanac prekinut.

- Ti to ne razumiješ. Nije se moglo, nije se moglo ništa učiniti. Nije bilo vremena, ni mogućnosti, ni šanse, sve je bilo kasno.

- Glavno je da si ti spasio glavu, je li? - Bio sam se potpuno zaboravio, pa podižem glas kao da smo sami u planini.

- Ti se ponašaš isljednički, ne zaboravi - on će - nisam dužan da pred tobom odgovaram. Za mene je nadležna jedino Partija.

- Bojim se da ćeš ipak morati. Ja nisam nikakav partijski forum, niti u ime njega mogu s tobom da razgovaram, ali jesam komunista, ja sam ovdje komandant partizanskih jedinica. Smatram da si iznevjerio svoje

142

drugove, da nisi poduzeo ništa da ih spasiš. Zašto nisi obavijetio tu vezu na koju mi sada šaljemo kurira, pa makar izgubio glavu. Kako si se lako odlučio - da šaljemo kurira. Možda će i on tvoju grešku platiti glavom.

- Ali, mene svi poznaju, shvati. Jesam li kriv što sam se spasio?

- Jesi, na ovaj način.

- Vjeruješ li da nisam mogao ništa da učinim?

- Ne vjerujem. Morao si pokušati. Ovo odavde nije ni pokušaj. Na ovaj način nisi se odužio savjesti. Da ne bismo uzaludno dužili, saopštavam ti da si uhapšen.

Moj idol se potpuno zbuni. Obori glavu na grudi i zaplaka. Njegove me suze ganuše kao da sam doživio sopstveni poraz, ali stvarnost je surova, a uslovi su nemilosrdni i ne mogu ništa da izmijenim. Dok tako sjedimo, jedan prema drugom, pozvah komandira i komesara čete i rekoh im da je Mudri od ovog trenutka uhapšenik. Oni ništa ne odgovoriše. Zbunjeni su. Ponovih naredbu da je uhapšen. Zašto - to za njih treba da ostane bez odgovora, bar zasad.

- A kako uhapšen - upita komesar - kad mi nemamo zatvor? Ne treba nikakav zatvor. Jednostavno, zatvorenik bez zatvora. Tako ga treba tretirati. Njega ne morate čuvati. Nije on neprijatelj, niti to može ikad biti. Čak ga možete, a ne samo možete već i morate, voditi u borbu. To je jedini način da iskupi svoj grijeh.

Bila je to moja prva kaznena mjera, prvi susret s činjenicom da ću sam biti presudilac u nekim slučajevima.

Ne znam kome je teže, Mudrom ili meni. Otkad znam za sebe, imao sam odbojan odnos prema svim vrstama hapšenja. Ona su za mene čin antislobode, nedostojan ciljeva slobode. Borim se za slobodu od malena, a danas sam uhapsio bliskog druga, komunistu, koga je mnogo puta hapsila, zatvarala, osuđivala, progonila bivša vlast. Analogija me užasava. Nisam ja policajac, bogamu. Ali ako je tako kako ja procjenjujem - on je iznevjerio svoje drugove. Ta činjenica me je proganjala do te mjere da sam počeo strasno da želim da sam pogriješio, a da se dokaže da on nije mogao ništa da učini, ništa da spasi. Ako bi se moja želja obistinila, nikakva kazna ne bi mi bila teška.

Razmišljajući o tome, očekujem kurira da se vrati iz Grada. Ako donese dobre vijesti, ako su se drugovi spasili, ako sam ja pogriješio, otići ću kod Mudrog i reći mu: sad ti hapsi mene.

Moja nada se nije ispunila. I sam kurir koga sam poslao jedva je izvukao živu glavu. Više drugova je bilo pohapšeno.

Da li sam, ipak, pogriješio kad sam uhapsio Mudrog? Da li je on stvarno imao ikakve mogućnosti da ih obavijesti? Da li je dezerter? More me ta pitanja, ne daju mi da spavam. Ali, natrag niti mogu, niti želim. Postupio sam po savjesti. Postupiti po savjesti, istina, ne znači i obezbijediti svoj duševni mir; ne znači, često ni pravdu. Po savjesti se, često, može i pogriješiti. Odavno se sretam sa ovakvim patnjama, koje pred drugim skrivam, koje ostaju samo moje. S nestrpljenjem očekujem da se pojavi neko odozgo, da sve ovo razmrsi. Napokon, poslije dugog iščekivanja, evo moga, sad već mogu reći, starog prijatelja Ive Marinkovića Slavka. Slučaj je htio da se sretnemo nasamo, na otvorenom prostoru. Zagrlili smo se srdačno i poljubili. Još dok se držimo u zagrljaju rekoh mu:

143

- Slavko, ja sam uhapsio Mudrog. Jesam li pogriješio?

- Nisi - reče, vadeći iz džepa pismo CK KPH i dade mi da ga pročitam. U njemu se nalaže komisiji, u koju ulazimo Slavko i ja, da ispita slučaj Mudrog.

Nisam to doživio kao olakšanje. Naprotiv. Još sam gajio podsvjesnu nadu da Mudri nije tako posrnuo. Čini mi se da sam izgubio druga i da bi mi lakše pala njegova smrt. Optužnica se potvrdila. Mudri je isključen iz Partije i raspoređen u jedinicu kao običan borac, da bi u borbi okajao svoje grehove. Možda bi negdje drugdje, u drugim krajevima, zaslužio i težu kaznu; ali znajući ga izranije i shvatajući donekle njegov strah i paniku, nismo mogli drukčije da postupimo.

Bojao sam se da ne učini neki nepromišljeni akt, da ne jurne bezglavo u borbu. Ipak je moje strahovanje bilo bez osnova. Mudri ničim nije pokazivao ni želju ni volju da nosi pušku, a još manje da puca iz nje i pokazuje junaštvo. Uoči svake borbe, on bi se razbolio. Njegovu bolest primali su zdravo za gotovo i komandir i komesar čete. Oni su bili pod dubokom impresijom njegovog ugleda, pa nisu ni pokušavali da ga prisile.

Saznavši to, premjestio sam Mudrog, nešto kasnije, u drugu četu, koja mi je bila više pri ruci i svakodnevno sam se interesovao za njega. Želio sam da se iskupi makar i nagoviještenim podvigom. Ali sve je bilo uzalud, on je i dalje bolovao. Redovno je uspijevao, zahvaljujući svojoj rječitosti, znanju, kulturi, da fascinira i komandira, i komesara, i borce i da izostane. Svi su ga čuvali od ma kakvog izlaganja opasnosti. Kad mi je već dozlogrdilo, upozorio sam komandira i komesara da će oni sami biti smijenjeni i kažnjeni ukoliko ga ne povedu u borbu. I kad je njima, pod takvim pritiskom i polazilo za rukom da ga povedu, njemu je svaki put uspjelo da izmakne neposredno uoči borbe.

Kad ništa nije pomoglo, kad ga niko nije mogao dovući na bojno polje, meni tvrdoglavom - i u to vrijeme, a i kasnije - nije ništa drugo preostalo do da ga sam povedem u borbu. Nastojao sam svim snagama da se rehabilituje, i u mom postupku nije bilo ničeg osvetničkog. Uzevši sam četu u ruke, zarekao sam se da Mudri neće pobjeći. Do mjesta akcije bilo je oko petnaestak kilometara. Ja sam držao mjesto iza samog čela kolone, možda petnaesti u redu, a preda mnom je išao Mudri (nikako iza mene jer bi mogao da šmugne). On je često zastajkivao, žalio se, odugovlačio, ali nisam popuštao. Rekao sam mu da ovoga puta neće izbjeći borbu, da mu ništa neće pomoći, makar ga na nosilima nosili.

Putem smo razgovarali o mnogim stvarima, otvoreno, prijateljski i drugarski, kao da se ništa nije desilo. Opet bi on bljesnuo u onom svijetlu kako sam ga zapamtio odranije. Ponovno bih se osjetio inferiorno. Pod takvim opterećenjem, umalo da se nisam sažalio i vratio ga.

U zoru smo stigli do mjesta gdje treba da zaposjednemo položaj za zasjedu. Veoma sam zadovoljan što mi je uspjelo da Mudrog dovedem u prvi borbeni red, da osvijetli obraz. Pošto sam dobro izvidio teren, rasporedio sam svaku desetinu, a gotovo i svakog pojedinca u zasjedi. Trebalo se dobro zamaskirati, kako nas neprijatelj ne bi otkrio dok ne dođe pod našu vatru. Iza nas je bilo visoko brdo, veoma teško za odstupanje. Za sebe, kao komandanta, izabrao sam mjesto na sredini za-

144

sjede, postavljene u vidu rastegnute konjske potkovice. S moje desne strane odredio sam mjesto za Mudrog i pokazao mu kako da se zamaskira i namjesti pušku. Onda sam još jednom otišao da obiđem zasjedu, da vidim je li baš sve u najboljem redu. Zadržao sam se dvadesetak minuta i vratio se na svoje mjesto, ali Mudrog nisam našao.

Mudri me nadmudrio. Dok sam obilazio zasjedu, uspio je da pobjegne. Rado bih trčao za njim da ga uhvatim i vratim, ali ispalo bi da sam i ja pobjegao. Neprijatelj je već bio na vidiku.

Akcija je uspjela bolje nego što sam očekivao. Toga dana umalo nisam poginuo.

Bio sam ogorčen. Čim smo se vratili u bazu, otišao sam da ga potražim. Kad sam vidio kako jadno izgleda, nisam mogao ni da podignem glas.

- Kud se izgubi onoga časa? upitah kao uzgredno.

Ja moram da preživim kako bih dokazao da nisam kriv. Bili ste nepravedni prema meni.

- Pa zar se to na taj način dokazuje?

- Ne bježim ja od straha, vjeruj mi.

Gledajući ga kako snuždeno i bijedno izgleda, bilo mi je krivo što sam ga vodio sa četom, što sam dopustio da se toliko ponizi. Više nijednom nije ni pokušao da ide u borbu. Radio je na drugim korisnim stvarima, uvijek tvrdeći da će dokazati da je nevin. Dovodio me je opet u dilemu takvim tvrdnjama. Tek u poratnim godinama pokazaće se da smo pretjerali prema njemu, da smo bili prestrogi.

Drežnica - obećana zemlja

Priče o slobodnoj Drežnici pronose se silovito, onako kako samo snagom narodne mašte može to da se čini, živom narodnom radio-stanicom, koja dopire valjda i do posljednje kuće u Primorju i Gorskom kotaru. Dobija se utisak da se iz dana u dan slobodna teritorija širi, rasteže svoje granice i prima sve više stanovništva. Izgleda, stvarno, velika i moćna.

U to vrijeme, kako znam, to je bila najzapadnija slobodna teritorija u našoj zemlji. Pored toga, usidrila se blizu štaba Druge italijanske okupacione armije, sa generalom Ambrozijem na čelu kojeg će zamijeniti još zloglasniji general Roata. Gotovo da je to drskost, pretjerana čak i za maštu o partizanskoj moći.

U Drežnici sam se našao sa komesarom Vejvodom, koji se sa nekoliko pratilaca jedva živ probio od Srpskih Moravica, gdje se bio sklonio na nekoliko dana poslije napada na Delničku četu. Naš susret, ovoga puta, nije bio nimalo radostan. I njemu i meni kao da se zavezao jezik. Gotovo da ne znamo započeti razgovor. Sumnjam da njegovom bolu za Vjerom ikakvo saosjećanje može biti utjeha. Nisam ni tražio riječi da ga iskažem, jer sam se bojao da bol još više ne raspirim. O Vje-rinoj smrti nismo ni progovorili. Moramo učiniti sve da se savlađujemo, da zaboravljamo. Rat nije vrijeme kad se mogu oplakivati pogi-

145

nuli, kad se smije tugovati. Rane mnogo kasnije oživljavaju, kad se više ne gine, kad se svode računi, kad se izračunava cijena borbe.

Iako je naš štab formiran početkom oktobra, mi smo tek sad sva trojica na okupu: Vejvoda, Toma Strižić i ja. Smjestili smo se privremeno u selo Vukelići, u kuću Save Vukelića, komandira jedne od drežničkih četa. Još se nismo odlučili da izaberemo stalno mjesto odakle ćemo najlakše rukovoditi. S Delničanima i Bitorajem nismo imali mnogo sreće. Komandant, komesar i operativac su puna mjera za to vrijeme za jedan štab odreda. Ubrzo ćemo dobiti i okrugli žig, sa natpisom na oba pisma: »Štab Primorsko-goranskog partizanskog odreda«, koji nam je neko od Drežničana i bez naše porudžbine, napravio i poklonio. Iako je žig s drvenim slovima, njegov otisak je čitak i veoma lijep.

Da bi štab mogao da dejstvuje i održava veze sa svim jedinicama, izabrali smo za kurire desetak dobrih poznavalaca terena. Kurire su kao borce veoma cijenili kako partizani tako i narod, pa su morali da budu birani među najhrabrijima. Bili su, osim održavalaca veza, i dobri propagatori, sa smislom za veličanje naših uspjeha i omalovažavanje neprijatelja. U toku decembra i nešto kasnije, našao se tako pri štabu odreda i kurir Andrija Grgurić Dimnjačar, španski borac, iz Lokava. On je, zbilja, bio vuk nad vukovima, sa izuzetnom sposobnošću izmicanja pred zamkama. Njega ni francuska policija nije uspjela da uhvati na špansko-francuskoj granici prilikom našeg povlačenja iz Španije, odakle je za nekoliko dana i bez ikakvih isprava uspio da se probije do Jugoslavije, dok je nas nekoliko stotina Jugoslovena bilo osuđeno na višegodišnje zatočeništvo u francuskim logorima.

Pored Dimnjačara ili Dimljačara, kako su ga Gorani zvali, naći će se ubrzo pri štabu još i Vlado Markelić, Bribirac i Viktor Crnković, Lokvarac, riđe kose i brade koje će mu, nešto kasnije, donijeti nadimak Riđan. Najviši i najkrakatiji među kuririma bio je Vlado Markelić. Imao je dozlaboga duge noge, dugačak i brz korak i u tome se niko nije mogao s njim takmičiti. Vlado je volio da ide sam na zadatak, ukoliko nije sa mnom ili nekim drugim iz štaba odreda morao da krstari po terenu. S Dimnjačarom i Viktorom nije volio da uspostavlja naročito prisne odnose. Držao ih je malo na odstojanju. Iz tih njihovih odnosa izbijalo je međusobno rivalstvo: ko će prije, ko će brže, ko će bolje. Srećom, takvo suparništvo se pretvaralo u pozitivno nadmetanje koje je vladalo i između jedinica i rukovodilaca. Niko nije htio da bude posljednji. Nikom neće ni pripasti to mjesto. Prednosti ili slabosti zavisile su samo od nekih vještina, a prednost Dimnjačara i Viktora, u odnosu na druge kurire, bila je u tome što su poznavali, bolje od ma kog drugog, široki prostor Primorja, Gorskog kotara, Velike Kapele i Risnjaka.

Među istaknutim štapskim kuririma i miljenicima bio je i Tane Tomić, Drežničanin. On će vremenom postati neka vrsta domaćina štaba, a i dobar obavještajac. Tane nije poznavao Primorje i Gorski kotar kao ostala trojica, ali zbog toga neće izostati izvršenje nijednog zadatka. Drežničani su bolje poznavali teren prema Lici i Kordunu, pa se preko njih najvećim dijelom i odvijala veza sa susjednim odredima. Sem toga, Tane nikad nije odbacivao nijedan zadatak, bilo da poznaje zemljište ili ne. Bio je vješt da pronađe čovjeka koji će ga zamijeniti, ili odvesti na određeno mjesto.

146

Na žalost, zaboravio sam imena mnogih sjajnih kurira Drežničana, Gorana i Primoraca od kojih će najveći broj ostaviti svoje kosti na ovim opasnim stazama. Među njima se neće naći nijedan slabić da kao ranjenik ili u nekim drugim okolnostima, padom u neprijateljske ruke oda i najmanju tajnu. I danas se sretam sa dosta saboraca iz toga perioda koji mi se predstavljaju kao kuriri. Priče su im veoma zanimljive i ja im vjerujem.

Treba im vjerovati i zato što su kuriri bili poseban rod partizanske vojske, onaj dio bez kojeg se nije moglo ni ratovati ni komandovati. Bez njih nikakva direktiva, nikakvo naređenje ne bi stizali na određena mjesta.

Nanovo oslobođena Drežnica kao da nije ličila na onu otprije nekoliko nedjelja. Preko nje je protutnjio valjak okupatora ne poštedjevši, na ovaj ili onaj način, nikoga i ništa. Ali je izdržala i izvukla veliko iskustvo. Osjeća se kao pobjednik. Više nikakve prijetnje niti opasnosti ne mogu da je uplaše. Drežnica je počela da živi jednim novim životom, kakvog nikada nije imala. Kao da su nestale razlike među generacijama. I staro i mlado je na nogama, u zanosu i slavlju. Svi su partizani. Reći nekome da to nije, bio bi strašno uvrijeđen.

Komitet Partije, poslije teških gubitaka, podmladio se i ojačao. Čini mi se da je u ovakvim prilikama potrebno samo koji dan da čovjek sazri i očvrsne. Minula iskušenja su velika škola. Sve iluzije sahranjene su bez ostatka.

Svi se redom zaklinju i to žele da učine isključivo pred članovima štaba i komiteta. Nikad neće odložiti oružje do konačne pobjede. Vej-voda i ja išli smo od sela do sela, kao popovi, radi polaganja zakletve. Svuda, u svakom selu, čeka nas ne samo sve odraslo stanovništvo već i djeca. Mi nosimo sobom tekst zakletve koju je, prema mome sjećanju, sastavio Marko Orešković.¹⁶⁾ Ovaj tekst postao je maltene zvanična zakletva u oslobodilačkoj borbi.

Prilikom polaganja zakletve, svi su na nogama pa i najteži starci. Vlada svečana tišina. Jedan od nas dvojice staje na bilo kakvo postolje, nekad samo na stolicu i počinje da čita riječ po riječ zakletve. Okupljeno stanovništvo stoji pesnica podignutih uvis i glasno ponavlja pročitane riječi. Čvrste su to riječi kao i stamena lica koja ih izgovaraju. Pogdjekad odjekne zakašnjeli glas nekog djeteta, što djeluje veoma dirljivo.

Svako polaganje zakletve pretvara se u veliku svečanost, u obred, u magijski ritual iako u njemu nema ničeg religioznog osim vjere u slobodu.

Drežnica zna i da se bori i da se raduje.

Visok snijeg, koji nam je do juče bio težak neprijatelj, sad nam je postao najbolji saveznik. S protivničke strane prešao na našu. Zatrpao sve puteve koji vode na slobodnu teritoriju, a i još ih zatrpava takvom masom da nema tih mašina na svijetu koje bi ih raščistile. Gotovo da

¹⁶⁾ Tu zakletvu je sredinom avgusta 1941. godine Centralnom komitetu KPH iz Like do stavio Marko Orešković Krntija, ali nije zakletvu pisao Krntija, nego Nikica Pavelić Ta zakletva je objavljena u drvarskom »Gerilcu« 2. avgusta, osam dana prije Oreško- vićevog odlaska u Drvar. Zakletvu je Josip Kras poslao Veljku Kovače viču 10 septem bra. ^F*

147

više nema nikakve potrebe da šaljemo na pojedine pravce svoja obezb-jeđenja. Umjesto toga drežnički partizani sve više nasrću na neprijateljsku pozadinu, izvode akcije na pruzi, postavljaju zasjede u blizini garnizona. Danima vrebaju neće li neka kolonica pasti pod udar njihove vatre. Primiču se i do velikih garnizona, kako bi otvorili vatru i stvorili utisak da ih je mnogo. Uvjerili smo se da je to najbolja odbrana slobodne teritorije. I drežnički partizani, poput onih iz užeg dijela Gorskog kotara, sve se više motorizuju, bilo krpljama ili skijama, i tako dosežu po visokom snijegu gdje ih niko ne očekuje.

To su naša prva iskustva kako se brani slobodna teritorija. I dalji tok ratovanja pokazaće da se ona ne brani nikakvim frontalnim borbama. Ko misli da se tako može braniti, sigurno je neće odbraniti. Aktivnost na sve strane, čak i po cijenu da na slobodnoj teritoriji ne ostane nijedan partizan, jedini je način da se neprijatelj satjera u velika uporišta, da se prisili na odbranu i da mu ne pada na pamet da se lako, bez koncentracije velikih snaga, upušta u neke upade u oslobođene krajeve.

Između drežničkih sela otvorene su široke prtine za saone sa konjskom zapregom. Prtine često liče na prave usjeke, iznad kojih ne izma-ljaju ni konjske glave. Gotovo svaka drežnička porodica zadržala je, i u to vrijeme, po par dobrih konja. A već je poznato da su drežničke drvosječe i kirijaši bili čuveni od davnina. Nadmetali su se ko će imati bolje konje. Samo su im sada izmijenili namjenu. Nisu služili za izvlačenje balvana iz planine; oni će preuzeti na sebe čitav unutrašnji saobraćaj. Svaka kuća imala je i lijepe saone, a neke su podsjećale na fijakere. Seljaci su često u amove i grive konja vješali zvonca, po više njih, koja bi vožnju činila mnogo prijatnijom. To drugo oslobođenje Drežnice kao da nas vodi u zimsku idilu. Čovjek ne bi vjerovao da je ratno stanje da nije suviše svježih tragova, da povremeno ne dovoze ranjenike i poginule iz borbi oko obližnjih garnizona.

Omladina kao da je dobila neku novu dimenziju mladosti. Takmiči se u svim djelatnostima koje služe borbi, ali ne zaboravlja ni na sebe, na radost, na igru, na pjesmu. Svako veče, gotovo je u svakom selu poneka priredba. Na stare melodije nižu se i novi stihovi narodnih pjesama u slavu borbe i partizana. Koliko je samo tih novonastalih stihova posvećeno bolu za poginulima, ožalošćenoj majci i sestri! Ali, junaštvo je iznad svega.

Ni teške vijesti sa istočnog fronta, prema kome su uprte sve oči, ne unose nikakvu sumnju u konačnu pobjedu nad fašizmom. Vjerovanje u svoje vlastite snage, iako s malo oružja, nema granica.

Zahvaljujući jednom radio-aparatu, poslatom iz grada, Štab odreda je u stanju da, svakodnevno, ili svakih nekoliko dana, štampa vijesti o zbivanjima na svjetskim frontovima i na našem domaćem i tako drži partizane i stanovništvo u toku svih zbivanja. Naša »štamparija« je jedan šapirograf. Hvala mu za veliku poslušnost. Ni oko papira nemamo velike glavobolje. Veze sa organizacijama u gradovima dobro funkcionišu. Svakim danom otvaraju se novi kanali.

Radio-stanice Moskva, London, a naročito »Slobodna Jugoslavija«, koje slušamo na kratkim talasima samo uveče, za vrijeme vijesti, zbog

148

štednje baterija, snabdijevaju nas i dobrim i lošim vijestima. Sudeći prema »Slobodnoj Jugoslaviji«, teško bi se našao ijedan kraj u našoj zemlji u kome se, na ovaj ili onaj način, ne vodi borba. Ćini se da samo mi ovdje ne ratujemo. Nema vijesti iz Primorja i Gorskog kotara. Na nas se zaboravilo. Krivo nam je, ali tu se ništa ne može učiniti. U posljednje vrijeme, naročito poslije pogibije Josipa Krasa u Karlovcu, nemamo uvijek redovne veze prema gore. Vijesti o nama kao da nigdje ne dopiru. A one, po mome, zaslužuju da im te stanice posvete koju minutu.

Vejvoda, kome pero ide od ruke, ima naročiti smisao za agitaciju i propagandu. On priprema i list »Goranski vjesnik«, koji treba da počne da izlazi za koju nedjelju, ili najviše za mjesec dana. Međutim, svakodnevno, bar na jednom listu papira, štampaju se naše vijesti i dijele narodu i partizanima.

Našem listu, štampi uopšte, koja je nosilac agitacije i propagande, pridružiće se uskoro Milan Hofman, Zagrepčanin kome je uspjelo da se probije iz Primorja, poslije napada na Sušačku četu. Hofman će u ovom poslu, kasnijih mjeseci i godina, igrati značajnu ulogu.

Dolazak, nešto kasnije, Vjere Jurić, intelektualke iz Zagreba, mlade djevojke, ali već isprobanog komuniste od najvećeg povjerenja Centralnog komiteta KPH, biće nam od izuzetne pomoći. Kuda nju sve nisu noge nosile kao ilegalnu kurirku, dok nije bila primorana da bježi iz Zagreba!

Pored ostalih kvaliteta, ona je bila i odličan daktilograf, u to vri jeme rijetka vještina bez koje se nije mogao zamisliti ma kakav ozbiljan rad na pisanoj riječi, a opet bez pisane riječi nije se moglo tako reći, ni ratovati. Učinak Vjerine mašine bio je velik. Privremeno je ostala u našem štabu. •

Svi smo sa njom bili veliki prijatelji i neobično smo je poštovali, iako ni sukobi nisu nedostajali. Kad bih ja diktirao, na primjer, zahtijevao sam da bude otkucano tačno onako kako sam rekao, a pri ponavljanju teksta primijetio bih da ona ponešto mijenja, da nije zarez onamo gdje sam ga ja stavio, da je ponegdje izmijenjen red riječi, da je poneka moja riječ zamijenjena sinonimom. To mi nije bilo pravo. Povrijeđena komandantska sujeta. Svaki put bih joj prigovorio, iako je ona, uglavnom, bila u pravu. Ako bi" se danas negdje zavirilo u neki dokument koji sam ja diktirao Vjeri, a ima ih dosta, i u njemu pronašle pravopisne greške, primam ih na svoju dušu.

Vejvoda se, zajedno sa Mjesnim komitetom, posvetio organizaciji nove vlasti i odbora Fronta. Možda novoponikla vlast neće imati onaj izgled koji je tada tražen jer nismo imali uvijek precizne direktive i uputstva, ali će svako selo dobiti svoje organe nove vlasti. Bilo tajnim ili javnim glasanjem, birani su najugledniji ljudi. Za svakog je čovjeka takav izbor, tada kad još nismo znali kako treba da izgleda naša vlast, njene dužnosti i nadležnosti, prije svega bila velika čast, odraz velikog povjerenja. I žene, prvi put, izlaze iz anonimnosti i tradicionalističkih odnosa: pojavljuju se ne samo kao borci već ulaze u sve organe vlasti koji niču.

Pošto je izabrana vlast za svako selo, izabrano je Opštinsko vijeće Drežnice kao neki vrhovni organ saradnje.

149

Novembra i decembra mnogo se biralo: vlast, rukovodstva, omladine, žena, pa mi je nekako izgledalo da je toga svega previše. Svako selo, svaki zaselak ima svoju vlast. Manje stanovništva, a više vlasti čini mi se nikad nije bilo. Nešto kasnije, kad je trebalo upregnuti sve snage, ljudske i materijalne, za borbu, za prehranu partizana, za što pravičniju raspodjelu teškog bremena ratovanja na svakog čovjeka, za brigu o ranjenicima, o bolesnicima, o prehrani, o snabdijevanju, biće mi mnogo jasnije koliko nisam bio u pravu.

Negdje polovinom novembra, jednog hladnog popodneva, upade u naš štab nama nepoznat mlad i snažan partizan. Stade mimo i predstavi se: Miloš Kukić. Dolazi sa Korduna, iz Glavnog štaba partizanskih odreda Hrvatske, kao oficir za vezu. Pošto raportira, izvadi iz džepa pismo adresirano na mene i dade mi ga. Prije nego ću ga otvoriti, zagledah se dobro u koverat. Na njemu je bio utisnut žig Glavnog štaba Hrvatske na oba pisma, latiničnom i ćiriličnom. Do tada nisam ni znao da je formiran. Pismo je sadržavalo samo odluku o formiranju Glavnog štaba i njegovom sastavu. Za komandanta je postavljen Ivan Rukavina, za komesara Marko Orešković, za operativnog oficira Franjo Ogulinac Seljo, a za članove štaba Vlado Ćetković, Ćanica Opačić i ja. Jedini član štaba koji nije učestvovao u španskom građanskom ratu bio je Ćanica Opačić, istaknuti borac sa Korduna.¹⁷'

Ovu odluku pročitao sam nekoliko puta, gotovo i ne vjerujući da sam i ja uvršten u spisak, među istaknute revolucionare. Ne, nije riječ o lažnoj skromnosti. Rukavina je još u Španiji, kao kapetan republičke armije, komandovao bataljonom »Đuro Đaković«. Marko Orešković je bio član oba centralna komiteta, i Hrvatske i Jugoslavije, istaknuti revolucionar, mitrovački robijaš, a već se pročuo kao organizator ustanka u Lici. I svi ostali, iako ne toliko poznati, ulivali su poštovanje. Seljo Ogulinac bio je oficir republičke armije u Španiji, a Vlado Ćetković istaknuti artiljerac. O Ćanici Opačiću nisam znao mnogo, ali mislim da je najstariji. Uostalom, oni su svi odslužili bar vojni rok stare vojske. Ja ga jedini nisam služio, a bio sam opterećen starim predstavama o štabovima. Zamišljao sam ih kao skup generalštabnih mozgova. Ja jedva da se ponešto razumijem u topografsku kartu i da se orijentišem pomoću nje i busole. Tada nisam ni slutio da će me tokovi života uvesti u profesionalne vojnike. Ali život ima svoje tokove nezavisno od volje pojedinaca, pogotovu za one kojima je vojna vještina tada predstavljala složenu enigmu za koju se priprema cio život. I, naravno, u nju još nisam ubrajao ovu našu taktiku koja je počivala na hrabrosti, dovitljivosti, lukavstvu, često seljačkog kova, na zasjedama, prepadima i kojekakvim domišljanjima.

¹⁷⁾ U direktivi »za Veljka u Primorju« Glavni štab je spomenut već 15. oktobra 1941. godine. (Zb. NOR, V/l, 201) Glavni štab Hrvatske je obrazovalo Operativno rukovodstvo CK KPJ (Rade Končar, Vladimir Popović i Andrija Hebrang). Operativno rukovodstvo KPH u Karlovcu je o tome obaviješteno 19. oktobra 1941:

»Formirali smo Glavni štab za Hrvatsku. U njega ulaze Ćane, Ivo, Krntija, Veljko, Ćetković i Snagić (Španac) koji se nalazi u Šamarici. Obavijestite preko Petrove Gore dotične drugove o formiranju štaba i zakažite sjednicu štaba na zgodnom mjestu. Treba da nas pravovremeno obavijestite o sjednici štaba i podjeli Funkcija. Neki članovi Glav(nog) štaba (dvojica ili trojica) morat će se radi koordiniranja borbe stalno nalaziti u sjedištu štaba. Ćetković i Krntija su u Lici. S njima se sporazumite za mjesto gdje da se održi sjednica štaba, te nam javite«.

150

•

Ne bih, razumije se, bio iskren kad bih tvrdio da me ovo naime-novanje nije obradovalo, iako sam ga prvenstveno shvatio kao obavezu, čast koja nije priznanje za već postignute zasluge, naročito ne na vojnom polju. Tako sam to primio.

Odluka je do mene došla očito sa priličnim zakašnjenjem. Marko Orešković je, kako sam kasnije saznao, poginuo, gotovo mjesec dana prije toga, 20. oktobra, od četničke ruke u Bosni. Samo petnaestak dana ranije neko mi je donio Markove pozdrave, ali i zahtjev da mu pošaljem nešto eksploziva za rušenje pruge kroz Liku. I, zna se, što je Marko želio - za mene je bio zakon. Ne zbog starješinstva ili mogućnosti da to bude naređenje, već iz poštovanja prema njemu. I ne zato što sam smatrao da je Lička pruga važnija, važnija je bila ova naša, ni radi ovoga ni radi onoga, već radi Marka, velikog druga i moga prvog učitelja borbenosti i morala u Španiji. Marko je bio čovjek koga sam volio bez ostatka, zbog njegovih ljudskih vrijednosti za koga bih uvijek žrtvovao i svoj život. Ko njega nije poznavao, nikad neće ni steći pravu sliku kakav je on, u stvari, čovjek bio, kakva se u njemu krila ljudska veličina, kakva ljudska duša, kakva hrabrost i plemenitost. Da sam bio u pravu potvrđivalo je i narodno vjerovanje izraženo u stihu posvećenom Marku još živu: »Drug je Marko hrvatskoga roda, /al' je majka srpskoga naroda«. To se pjevalo u danima kad su najviše sijevale ustaške kame.

Markovoj želji, na žalost, i pored svega nastojanja nismo mogli da udovoljimo. Nastala je velika gužva u Drežnici, borbe su se vodile i svuda na putu do Like, pa teško da bi se mogao prebaciti i jedan kilogram eksploziva. Samo vijest o Markovoj smrti, koja me je i iznenadila i potresla do teške boli, oslobodila nas je ove obaveze. Obaveze, ali ne i osjećaja duga, koji je ostao neispunjen.

0 zaplijenjenom eksplozivu, kojeg smo dobro čuvali i najcelishod- nije koristili, pročulo se i u susjednim ustaničkim krajevima. Od neko liko stotina kilograma, koliko smo zaplijenili, naraslo je u narodnoj pri či do nekoliko hiljada.

1 prvo naređenje koje smo primili od Glavnog štaba Hrvatske od nosilo se na naš eksploziv. Kategorički se naređuje da im odmah na Kordun pošaljemo eksploziva što više možemo. Kad sam to pročitao, kao da me je grom udario. Ne shvatajući još uvijek kakvi moraju da vla daju odnosi između onoga ko naređuje i onoga ko mora da izvršava, odgovorili smo da nikako ne možemo poslati eksploziv i da je daleko važnije da ga mi utrošimo na našoj pruzi Sušak - Zagreb nego oni, negdje tamo, na nekoj drugoj, manje važnoj, kako smo naveli. Čak smo uzeli slobodu i da ih kritikujemo zbog takvog zahtjeva.

Odgovor Glavnog štaba stigao je brzo. Prijekor, kritika i upozorenje bili su veoma oštri, s naročitim naglaskom da se nas ne tiče gdje će oni upotrijebiti eksploziv, da nije na nama da procjenjujemo šta je važnije, a šta manje važno; da je to njihova briga, a da je naša, ponavljaju, dužnost da ga odmah pošaljemo.

Vojna poslušnost prema gore, prvi put počinje da mi ulazi pomalo u glavu, u smislu da se ona i mene dotiče isto onoliko koliko očekujem da se dotiče onih kojima ja naređujem. Naređenje se moralo izvršavati. No, uprkos tome, nama će uspjeti da izvrdamo izvršenje tog naređenja

151

i da Glavnom štabu ne pošaljemo ni jedan kilogram eksploziva. Bio je utrošen na našem dijelu pruge, između Ogulina i Sušaka. Nismo više prekoravani zbog neposlušnosti, ali ne zato što su nam oprostili, već što ratna zbivanja i brzina kojom se odvijaju ne dozvoljavaju uvijek zadržavanje na već gotovoj stvari. U drugim uslovima, odgovornost ne bi smjela biti zanemarena.

Miloš Kukić je ostao kod nas dva-tri dana. Trebalo je da sa njim pošaljemo dva kurira koji će ostati pri Glavnom štabu da održavaju vezu između nas. Smeta mi njegovo zvanje »oficir za vezu«. Sam naziv »oficir« izazivao je podozrenje u meni; bio je kompromitovan. Ali, u podsvijesti ga osjećam i kao nagovještaj onog nečeg novog što se u nas rađalo. Postajali smo, polako, organizovana armija. Osim tri važeća zvanja: komandant, komesar i operativac, usvojeno je nešto novo, mada meni titula druge vrste još nije bila legla. A ni Kukicu tada nije bilo ni u podsvijesti da je upravo tom oficirskom počašću otpočeo svoju vojno-političku aktivnost, za koju poneko hoće da kaže - karijera, i koju će završiti čak generalskim činom. I to vrednijim od onih sticanih na visokim vojnim školama. Mnogo puta, kasnije, uvjeriću se da, osim časnih izuzetaka, jedan dio oficira starog kadra nikad neće moći da pokaže sposobnosti jednog partizanskog komandanta bez ikakve vojie škole; neće uspjeti da se potpuno prilagodi partizanskoj taktici, kao da su ih okivali upravo oni brojni udžbenici sa hiljadama šablona, u koje smo se mi, opet, vrlo malo razumjeli.

Najveći dio novembra i decembra krstario sam uzduž i poprijeko Gorskim kotarom i Primorjem. Preko onog dijela Kapele koji odvaja Drežnicu od Primorja, uprkos sve više snijega, otvarala se dobra prtina kojom se moglo ići i bez krpalja. Primorci i Drežničani kretali su se njom u oba pravca, učvršćujući staro međusobno prijateljstvo. Ni zave-jana planina nije ga mogla presjeći. Naprotiv, ono je sada jačalo sve više. Razvila se i međusobna trgovina, vrlo bogata, razuđena, ali bez prebijene pare: povratila se trampa. Za liru i kunu niko i ne mari. Primorci nekako još mogu da dođu do malo soli i duvana, pa i šećera. Drežničani imaju dosta krompira, kupusa, nešto kukuruza i stoke. Eto robe za široku razmjenu. Ali ta trgovina nije pijačnog tipa. Ona je izraz širokog prijateljstva i velikog povjerenja između Primoraca i Drežniča-na. Njihova trgovina je, u stvari, međusobno pomaganje. Čitavog rata ono će trajati i jačati. Zajednička obaveza prema borbi i opstanku vezala ih je na život i smrt. Za Hrvate iz Primorja i Srbe iz Drežnice suvišno će biti u toku čitavog rata i jednom spomenuti parolu o bratstvu i jedinstvu. Oni su mogli da posluže samo kao primjer kako ona treba da izgleda na djelu i tu mjesta za propovijed nije bilo. Zapravo, njihovo bratstvo i jedinstvo bilo je skovano još prije početka naše borbe, zahvaljujući tradiciji, svakodnevnim međusobnim vezama i radu Partije. Ono, siguran sam, ničim ne može biti pomućeno.

Teško se zadržavam na jednom mjestu. Vejvoda, Tomo Strižić i ja dogovaramo se šta i kako da se radi. Naravno, na meni kao komandantu je bilo da što više idem po terenu. Zato sam bio i najspremniji, jer sam se već dosta prilagodio zimi, planini a, iznad svega, skije me služe sve bolje.

152

Jedinice polako rastu, a tu i tamo pojedine naše čete cijepaju se na dvije, zameću jezgra novim. Bribirska se razvila u dva dijela: u Lede-ničku i Bribirsku četu. Svako selo želi da ima svoju jedinicu, pa makar od svega nekoliko ljudi.

U Ledeničku četu stupili su u prvo vrijeme borci iz Ledenica i okolnih sela, iznad samog Novog Vinodolskog. S obzirom na njeno mjesto, ona će odmah biti odvojena od »Gupčevog« bataljona i uključena u Prvi drežnički bataljon. To je potpuno prirodno i najbolje odgovara partizanskom djelovanju u tom periodu. Tako bataljon »Marko Trbović« ima šest jedinica - četa, manjih ili većih, ali ubojitih.

Bribirska i Ledenička četa sad drže pod svojom kontrolom gotovo čitav primorski pojas između Crikvenice i Senja. Njihova pojava, bilo čete u cjelini ili u manjim grupama, čas ovdje čas ondje, ostavlja utisak da su u pitanju jake snage, bar nekoliko puta jače nego što stvarno jesu. Zahvaljujući takvoj aktivnosti ovih dviju jedinica, koje se nadvijaju neposredno nad morem, čitav niz primorskih sela našao se pod partizanskom kontrolom. U njima je odmah izabrana naša vlast. Pavelićevska se nikad nije ni zametnula. Neprijatelju će biti sve teže da se i povremeno, uz veliku kanonadu, domogne ponekog sela da ga opljačka, spali kuće i pobjegne. Ne griješim kad kažem da je decembra 1941. godine spojena slobodna teritorija Drežnice sa primorskom. Koliko znam, to su prva hrvatska sela koja su oslobodili partizani Hrvati, ne samo u primorskom pojasu, nego i u unutrašnjosti.¹⁸'

Na dijelu ispod Krmpota bio je najugroženiji saobraćaj na cesti pored mora. Krmpote su, inače, zajedno sa Alanom i Krivim Putem, jedina mjesta u primorju gdje se govori štokavski.

No, kad sam se već dotakao Krmpota, očekujem da mi ostali Primorci neće zamjeriti što Krmpoćanima moram da posvetim koju riječ više. Uostalom, ljudski je da priznam da su Krmpoćani bili moja velika slabost, da sam teško mogao da ih zaobiđem kad idem u Primorje, da sam kod njih noćivao, da sam se u njihovim domovima osjećao kao u svome, da sam se poznavao sa svakim čovjekom, od djeteta pa do starca. Lijepo je bilo doći u Krmpote tih dana. Susreti su Valentinom Pa-velićem Valašom, jednim od najstarijih ljudi u selu, na mene su uvijek djelovali kao veliko osvježenje. On je bio ne samo temelj svoje porodice nego i moralni stub sela koje se njime ponosilo. Valaš je odavno »crveni«. Još od 1920. godine hrabro je čuvao crvenu glasačku kutiju Vla-

¹⁸> Velika Župa Modruš (Ogulin) je ured tzv. poglavnika i druge najviše institucije »nezavisne države« obavijestila 31. januara 1942. godine:

»Većina pobunjenika je grko-istočne vjere. Međutim, u posljednje vrijeme, naročito u području Gorskog kotara, djeluju komunističko-partizanski odredi sastavljeni gotovo isključivo od Hrvata... Rad na smirivanju i pacifikaciji ovih krajeva ne samo da do sada upotrebljenim sredstvima nije imao svrha, nego svi znaci govore, da pobunjenici iz dana u dan postaju sve jači, drskiji i da su pobunjenici sada oni, koji napadaju, a naše oružane snage i italijanska vojska su u defanzivi«. (AVII, 70, 22/2-1). Na bazi izvještaja Veljka Kovačevića i Ive Vejvode o raspoloženju naroda u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju sekretar Operativnog rukovodstva CK KPH Vladimir Popović je 21. decembra 1941. godine obavijestio CK KPJ:

»U vezi s postepenom mobilizacijom (u domobrane) koju provodi Pavelić, kao i u vezi s povoljnim stanjem na frontu, raste neraspoloženje (prema NDH) naroda. Dobar dio pozvanih u vojsku ne odaziva se pozivima. Jedan dio tih aktivno prilazi partizanima. Tako su odredi u Gorskom kotaru i Primorju podvostručeni za posljednjih 12 dana«. (Arhiv CK SKJ, f. CK KPJ 1941/116).

153

dimira Ćopića. Svi Krmpoćani, bez izuzetka, dali su svoj glas komunistima. I sad, ove 1941. godine, iako već u poodmaklim godinama, Valaš je čvrsto držao crvenu zastavu. Sa svojim kćerkama, Anom i Marijom - ne zna se koja je hrabrija - i sinom Milanom zvanim Ćabre, predstavljao je, tako reći, malu ali čvrstu borbenu grupu. Valašova riječ se slušala, a i njegova puška odjekivala. Godine mu nisu smetale kad je trebalo braniti selo od neprijatelja. Tako će on, u proljeće 1942. godine, sa svojim kćerkama i još nekoliko mještana, iz pogodnog zaklona uspjeti da odbrani selo od upada Italijana. Pucao je i komandovao na sav glas, baratajući četom i vodom kao da ih zbilja ima pod komandom. Slučajnost je htjela, upravo kad je već bilo dobro prigustilo, da jedan vod Drežničana, koji je nekoliko sati trčao da pritekne u pomoć, čuje njegovu komandu »vod naprijed« i ospe vatru. Italijani su bježali sve do mora. Valaševo ime od tada se još više pročulo. Pogibiju svoga sina Milana, rane 1942. godine, primio je stoički, bez vidljivih suza.

Ne ističem Krmpoćane da bih ih izdigao iznad drugih žitelja brojnih ustaničkih mjesta u Primorju, da bih vršio neku diobu u smislu bolji i gori. Tako što bilo bi nepravedno. Mogu čak da tvrdim da ne znam nijednog čovjeka u selima iznad Novog za koga bi se moglo reći da nije naš. Međutim, Krmpoćani su po mentalitetu nešto drugačiji od blagorodnih Primoraca. Svi se oni drže uspravno, ali Krmpoćani kao da nose i dio oholosti. Pretežno su krupni i kršni ljudi. Na druge iz okolnih mjesta gledaju pomalo s visine. A i planina im to donosi. Njihova sela su visoko pri Kapeli, baš na prelazu od primorskog krša u šumu. Razmeću se junaštvom i ne daju nikom ispred sebe. Kad bi čovjek pitao Krmpoćanina da li bi mogao istovremeno da se bori na dva fronta, na onom spreda i onom s leđa, teško bi se našao koji da kaže da ne bi.

Jednom je neko rekao da su Krmpoćani primorski Drežničani. Stvarno, Krmpoćani i Drežničani su mnogo slični. Bribirci, Grižanci, Le-deničani su daleko mekše prirode mada ne i manje hrabri. Oni, međutim, neće uspjeti da se vide kao Krmpoćani. Daje sve to skupa utisak da Krmpoćani djeluju pomalo izazovno, razvijajući svoj borbeni barjak, visoko, kao kad neko hoće da kaže: ima hrabrih, ali nadaleko nema kr-mpotske hrabrosti. Drugi Primorci se na to nikad ne bi naljutili. Čak ni Grižanci, sa svojom jedinicom, koji su se uvijek držali visoko podignuta čela.

Sukob s drugom Starim

S Okružnim komitetom za Primorje još nikako da uspostavimo vezu, dok je sa karlovačkim, u čijoj je partijskoj nadležnosti i Gorski kotar, redovno održavamo. Čak i sa ČKH, u Zagrebu, veze su redovne. Ovdje, u Primorju, nijednom nam se još nije pružila mogućnost da sretnemo sekretara Komiteta ili nekog iz najužeg dijela OK, a žive dolje, u gradu. Doduše, negdje u septembru mjesecu, zajedno sa Ivom Marin-kovićem, sreo sam Radu Šupića, kod Delnica, ali je on ubrzo poslije toga uhapšen i tako je veza prekinuta. Viktor Bubanj i Tomo Strižić, stari članovi OK, nisu mogli sačinjavati forum. Mene će, pak, u Okružni komitet izabrati tek u proljeće 1942. godine.

154

Prenosili su se glasovi kao da dolje u OK ne ide kako treba, da ima nekih problema, ali ni Vejvoda ni ja ne znamo tačno šta je u pitanju pa, i pored želje da sa nekim uspostavimo kontakte i maksimalnu sa-radnju, ne možemo to da ostvarimo. Toma Strižić mnogo kritikuje nekog - neodređeno, a osobito ga mnogo ljuti neki drug, koji je došao iz Zagreba kao instruktor.

Početkom decembra, kad smo Vejvoda i ja stigli u Ledeničku četu na putu za Bitoraj da bismo na njemu posadili svoj štab, uspjeli smo da na posredan način dođemo u vezu sa OK, zahvaljujući jednom njegovom pismu upućenom toj jedinici. Pero Komadina, čovjek krupnog imena u Primorju i Ladislav Vivoda, oba rukovodioci čete, nešto su vrtjeli glavama nad pismom. Iz pisma se jasno moglo vidjeti da OK nema neposredan uvid u ono što se zbiva gore, kod nas, u jedinicama i na terenu; da su norme ilegalnog rada ograničile njegov vidik; da ljudima iz njega, zapravo, nije ni poznat pravi zamah borbe. S druge strane, ni nas dvojica nismo mogli da u potpunosti upoznamo uslove u kojima oni rade. S nekim stavovima u pismu OK, upućenom četi, sa potpisom Stari, nismo nikako mogli da se složimo. Ali preko toga bismo i prešli radi mira u kući, kako se to kaže, da nam drugovi iz Ledeničke čete, Pero i Vivoda, a posebno Toma Strižić, nisu rekli kako neko iz OK, dolje u ilegali, pokušava da trguje sa Italijanima. Predmet trgovine su drva. Iz našeg ugla posmatranja i sa stanovišta perspektive i ciljeva borbe, nismo mogli to da shvatimo niti da ostanemo nijemi. Odlučili smo, tu, u Mataija Dragi, da autoru pisma zamjerimo veoma oštro. Vejvoda je kucao na mašini, a ja sam diktirao, ili bi on naglas izgovarao i kucao, u svakom slučaju zajedno, mada su moje rečenice bile oštrije. On je tu i tamo nastojao da ublaži ton. Međutim, uprkos odmjeravanju svake riječi, ipak je pismo, gotovo poslanica, ispalo prava optužnica.

Mada ne volim mnogo da se služim navodima, niti da se sjećam događaja po dokumentima, ovdje ću morati da odstupim od tog načela. Ne da bih izgonio pravdu, pravdao nas dvojicu ili njih, već da bih autentično predstavio naše tadašnje odnose, u kojima smo mogli, kao odgovorni komunisti, da bez ikakvog straha stvari međusobno raščišćavamo, ne izbjegavajući ni najteže riječi, a da poslije prijateljujemo i potpuno zaboravimo međusobna neslaganja. Iskreno mislim da je nostalgija u pitanju kad tvrdim da su takvi odnosi mogući samo u ratu, jer je veliki čin kojim se suprotstavljamo gnusnom djelu katalizator surev-njivosti. Kasnije, novi problemi koje donosi široko učešće mnogosloje-vitijeg društva, ostavljaju sve manje prostora za oštre, ali ljudskije odnose. Evo nekih navoda iz pisma štaba Odreda Okružnom komitetu KPH za Hrvatsko primorje, koje smo napisali i potpisali Vejvoda i ja 11. decembra 1941. godine:

»Dragi drugovi, pročitali smo vaše pismo upućeno logoru u L. i naročito nas veseli da ste i vi počeli da se interesujete za naš mladi partizanski pokret... Vaša saradnja i vaša pomoć nama, treba da se digne sa mrtve tačke. Mi vaš rad ne osjećamo nigdje na cijelom teritoriju nama dodijeljenom, a naročito ovih dana kada Partija postavlja i pred nas i pred vas što širu mobilizaciju ljudstva u narod-no-oslobodilačke partizanske odrede. Takoreći, mi - htjeli ili ne -

155

moramo da obavljamo jedan veliki dio vašeg posla - mobilizaciju u cjelosti, a i u propagandi i agitaciji. Mislimo da vaša saradnja sa nama treba da bude svakodnevna i vaša pomoć da bude svakodnevna, i zato bi bilo potrebno da uspostavimo lični kontakt i užu sa-radnju, kako bismo što bolje uspjeli stvoriti jake partizanske jedinice u Pr. Partija je vođa i organizator u današnjoj borbi, pa vi, kao njen dio koji u svemu tome imate veliku odgovornost, morali bi dati mnogo više. Treba da znate da smo i mi u štabu komunisti i da gledamo svim silama provesti linju Partije u potpunosti. Prema tome nema nigdje nijedne tačke gdje bi se naš rad kosio sa vašim radom ako bismo radili pravilno i mi i vi. Ali treba da shvatite i to da smo mi vojničko rukovodstvo koji rukovodimo odredima i akcijama, pa i tu nas vi možete pomoći.«¹⁹⁾

I danas kad pročitam prvu rečenicu ovoga pisma prožme me jed zbog njenog sarkazma i uvredljivosti. Ona je dovoljna da pokaže koliko smo izgubili svaku mjeru. Dobro se sjećam da je to bila moja rečenica. I možda ne bi zvučala tako jetko da nisam već bio član Glavnog štaba Hrvatske. Jaka busija za mlada čovjeka iza koje može da zalegne i da gađa sa manje strana.

U prilog ove tvrdnje evo još jednog navoda:

»... Drugo. Na jednom mjestu kažete: 'Snabdijevajte se sa svim potrebama, a to jest u prvom redu vaša dužnost; vi se snabdijevate otimanjem od neprijatelja i izroda. Mi ćemo vam u tome pomoći, ali težište je na vama samima'. Zar je to sve što nam možete po moći. Mi smo za to i do sada znali - da bi trebalo snabdijevati se i na taj način, ali jedan između glavnih uzroka što odredi u Pr. nisu aktivniji leži u nedostatku ishrane. To je jedan i od uzroka da se ne može provesti i široka mobilizacija, a vaša je dužnost da nas po mognete u prehrani, a ne da ostavljate sve na nama. Na taj način treba da organizirate odbore Narodnooslobodilačke fronte koji će se stvarati za našu prehranu kako je to u svim ostalim krajevima, a mi ćemo umnožiti akcije i imat ćemo vremena dvaput više nego do sada, jer ćemo osloboditi pola našeg vremena koje trošimo, za nabavku hrane i iskoristiti ga u borbi protiv neprijatelja. Mi smo spremni uvijek da otimamo hranu od neprijatelja i baš unatrag ne koliko dana oteli smo više od 12 met. centi hrane, ali to ni izdaleka ne zadovoljava potrebe ni samo jedne naše manje jedinice. Pošto mi vidimo sad vrlo male mogućnosti za snabdijevanje tim putem, jer cestama kojima je prolazila hrana i gdje smo je mi plijenili više puta, ne prolazi više. Te su ceste u našim rukama i neprijatelj tim putevima ne šalje više. Mi vas molimo da nam pokažete mogućnosti nabavke tim putem, jer ih stvarno sada mi ne vidimo, osim s vre mena na vrijeme što uništimo kakvog izdajicu i konfiskujemo nje govu imovinu. Drugovi, recite iskreno u čemu ste nas do sada po magali i koliko ste ljudi mobilisali... i Vi tražite planove o akcijama koje namjeravamo izvršiti, zapra-

vo usmeno. To tražite od jedne naše jedinice koja potpada pod našu

¹⁹' Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, V/2, str. 142.

156

komandu. Mi kao štab zabranjujemo da se o ijednoj akciji zna prije nego što se izvede, osim u slučaju ako ta akcija zahtijeva vašu stvarnu pomoć i saradnju, ili ako dolazi po vašem prijedlogu... «²⁰Vrhunac našeg nedvosmislenog iskazivanja moći i prava na kritiku, jednostranu, tek slijedi. Koliko su podaci o trgovini drvima sa Italija-nima bili tačni nije se kasnije, međutim, mnogo ni ispitivalo.

»Vama je poznata stvar da smo mi blokirali već nekoliko cesta i da po njima kruže naše patrole, koje ne dozvoljavaju izvoz drvene robe, tog prvoklasnog ratnog materijala za neprijatelja. Kao posljedica toga, primili smo već neka pisma od vlasnika pilana, a svakako po nagovoru fašista (Talijana), da im pustimo robu i da ide na brodove, a da će oni nama dati protuusluge u novcu...

Ovakve su nam ponude dobro došle i vrlo su nam drage: 1. što kroz to vidimo da smo neprijatelja udarili na osjetljivo mjesto, zato što mu je drvo neophodno potrebno za ratne svrhe; 2. što se neprijatelj osjeća slabim da može osigurati dovoz drva sa svojim snagama; 3. što oni u nama vide snagu na koju moraju računati, nude pomirenje i nude novac...

Ali ovdje je najžalosnije, prema izvještajima drugova iz L. Logora, da vi stojite na stanovištu da se uzme novac od neprijatelja, a da im se puste drva da idu na tržište. Mi kao štab i kao komunisti takvu pomisao smatramo izdajom, pa i kad bi nam dali za jedna kola 50 hiljada lira. Treba da znate da bi neprijatelj platio i 50 mi-liona da se povučemo iz šume. Ako bismo mogli pristati na prvu stvar onda bismo mogli pristati i na drugu, a i u prvom kao i u drugom slučaju vršili bismo izdaju naše borbe. Mi kao štab naredili smo da se ne puste ni jedna kola građe neprijatelju i ostajemo pri tome odlučno, ne gledajući ni najmanje na neprijateljske ponude. Mi smatramo da kad su vam ponudili tako nešto - da ste nam trebali kao partijci uputiti direktivu: 'Palite pilane, ne dajte ni jedna kola građe neprijatelju, blokirati ceste!' Sami kirijaši našu su odluku primili sa zadovoljstvom... «²¹⁾

Rekao bih da smo prevršili svaku mjeru, pa makar sve optužbe na račun OK-a koje su stigle do nas, bile istinite.

Pod utiskom obavještenja, a naročito onih o prodaji drva Italijani-ma, mi smo, više za inat nego što je to bilo neophodno, bar sa vojničkog stanovišta, odlučili da napadnemo italijanski garnizončić u selu Breze, gdje se nalazila velika pilana. Naime, Breze su imale ogroman dr-vljanik odakle su Italijani, pod jakim obezbjeđenjima, uspijevali povremeno da odvlače građu. Htjeli smo, zapravo, više da uznemirimo duhove onih koji su, eto, pokušavali da malo trguju i pribave nešto novca za neke druge partijske zadatke. Ni danas se ne pitam da li smo bili u pravu. Sumnjiv je, možda samo način.

Breze smo napali već 17. decembra. Garnizon razjurili, a nekoliko vojnika i oficira ubijeno je ili zarobljeno. Pilana i svi drvljanici odmah su se našli u plamenu. Veliki dio srednjeg Primorja i kvarnerski otoci mogli su da posmatraju odsjaj plamena od koga se nebo rudilo nekoliko noći.

20) IstO.

21) IstO.

157

Ne znam koja je to po redu pilana spaljena, ali ubrzo će biti dokrajčena i posljednja. Poslije toga, 17. decembra i uništenja brezanske pilane, u toku čitavog rata okupatoru će uspjeti da izvuče iz Kapele drva, a i to uz skupu cijenu.

Paljenje pilane leglo je kao naša posljednja riječ, kao pečat bez kojeg bi naše pismo imalo samo verbalnu vrijednost. Trebalo je znati ko komanduje. Optužen, ustanoviće se nešto docnije, nije bio Okružni komitet kao integralni sastav, jer će, poslije hapšenja Rada Šupića, izuzetnog komuniste, beskompromisnog borca, proteći nekoliko mjeseci da bi se OK potpuno organizovao u puno rukovodeće partijsko tijelo. No, mi to tada nismo znali. Zamišljali smo OK kao jedan razvijeni organ Partije, poput Karlovačkog, na čijem se čelu nalazio Marinković i Kras sve do svoje smrti. I kao takvom smo mu se obratili. Umjesto toga, OK je, u stvari, predstavljao dolje u Novom samo jedan čovjek, koji je došao iz Zagreba da se nađe pri organizovanju komiteta. I on se postavio tako kao da ima sve prerogative kolektivnog organa i tijela.

Našem zadovoljstvu, opet nije bilo kraja, kad smo spalili pilanu. Uporedo se razvijala aktivnost partizana i na sve strane se govorilo o njima. Neprijatelj se više nije usuđivao na bilo kakav značajniji ispad. Inicijativa je prešla potpuno u naše ruke. Borbeni moral stanovništva sve je više jačao. Pogodovao nam je kao i bogom dani snijeg. Sve ceste su zakrčene, pored snijega i visokim stablima, često na dužini i od po-nekoliko kilometara.

Nas dvojica sjedjeli smo jedne večeri u selu Vukelićima, gdje će se i smjestiti naš štab na duže vrijeme poslije Delnica i Bitoraja, i u velikom samozadovoljstvu dopustili sebi da slušamo muziku neke etide i fuge, kradene sa našeg polupraznog akumulatorskog radio-aparata. Kra-demo, jer je to luksuz, od vijesti iz Moskve, »Slobodne Jugoslavije« i Londona. U trenu prije nego ćemo ugasiti radio, uđe kod nas kurir iz Primorja i predade nam pismo, koje nam, preko OK-a za Primorje, šalje CK KPH iz Zagreba. Na omotu je pisalo: »Štapskoj ćeliji Primorsko-go-ranskog partizanskog odreda«, a u podnaslovu »za komandanta i komesara«. Da nije kakva pohvala, pomislih, priznanje za naše uspjehe.

Pismo je bilo otkucano na pisaćoj mašini, pa je po jedan od nas dvojice naizmenice čitao naglas, a drugi slušao. Na njemu nije bilo onog našeg uobičajenog zaglavlja »Dragi drugovi«, pa se malo lecnusmo. Već je prva rečenica zasijecala. Nižu se za njom, jedna za drugom, sve teže i teže. Oštrim političkim riječima osuđeni smo nas dvojica zbog našeg odnosa prema Okružnom komitetu. Ko smo mi da se usuđujemo pisati, kaže, takvo pismo jednom tako visokom partijskom tijelu. Pravo peglanje, kako smo znali da kažemo. Ozbiljno nam je, na kraju, priprijećeno da se takvo naše ponašanje više neće trpjeti. »Neće više trpjeti« - leglo nam je kao olakšanje. Naime, prosudili smo, u toku praćenja pisma, da nećemo proći bez teške partijske kazne i smjenjivanja, a završilo se samo prijetnjom »neće se više trpjeti«. Pismo smo dugo čuvali, ali je negdje u ratnom vihoru nestalo, pa je grijeh što ga ne mogu citirati.

Malo ohrabreni što se pismom samo prijeti, počesmo iznova da čitamo rečenicu po rečenicu, u stakatu. Već poslije drugog čitanja, ipak nam je obojici bilo sve jasno. Razradivši pismo, ustanovili smo da se

158

ničim ne zalazi u sadržaj našeg pisma OK. Osuđuje se drastično način i naš bezočan odnos prema OK. Postavili smo se kao nadređeni nekoj vojnoj jedinici, koja je u isključivo našoj nadležnosti i koju možemo, maltene, da kažnjavamo.

I da smo računali s tim da će naše pismo, upućeno OK, biti proslijeđeno CK KPH, sigurni smo da ono nimalo drugačije ne bi bilo napisano. Mora da je u CK stigao i neki propratni dopis na račun Vejvode i mene od OK ili, bolje da kažemo, od »druga Starog«, potpisnika pisma.

Kasnije ćemo doznati da je u Zagrebu, na sastanku užeg rukovodstva, dosta raspravljano o našem pismu OK i prema onom što smo mogli da otkrijemo, osuđen je samo način na koji smo napisali to pismo, a osnovni smisao rasprave je bio da se ispita i vidi koliko naše optužbe odgovaraju istini i da li protiv nas treba poduzimati neke mjere. Znači, suština našeg stava nije dolazila u sumnju. Jedino je Andrija Heb-rang bio za to da nas treba smjesta smijeniti i poslati kao obične borce u neku jedinicu. Tada mi je bilo krivo na Andriju što izdvaja svoje mišljenje u jednoj očigledno pravoj stvari, posebno zato što je prilikom naših susreta u septembru i oktobru u Delnicama, na mene ostavio izvanredan utisak. Zavolio sam ga i ocijenio kao borbenog i beskompromisnog čovjeka. Ko bi tada i pomislio šta će se s njim desiti samo nekoliko mjeseci kasnije, koliko će duboko potonuti i koliko će dugo igrati ulogu lažnog heroja.

Međutim, svi odnosi se, ipak, ne rješavaju prosto i jednostavno. Kad smo već bili gotovo sigurni da je ovaj slučaj okončan, da je skinut sa dnevnog reda, doživjeli smo krupno iznenađenje. Kad sam jednog zimskog dana došao u Bribirsku četu, naišao sam na dosta hladan i podozriv prijem. Osjetio sam da me borci čudno gledaju, kao da sam se o njih nešto ogriješio. Blaž Kalafatić, Andrija Tus, Joža Skočilić, Stanko Kombol, sve istaknuti partijci i borci, s kojima sam o svemu mogao slobodno da razgovaram, ovoga puta nisu za to pokazivali naročitu želju. Ne shvatam ništa, a nešto ima. Ali šta?

Pri odlasku iz čete, ispratio me je Blaž Kalafatić. Već desetak minuta idemo zajedno, nategnuto čavrljamo i kao da želi da mi nešto kaže. Koleba se. Smije li, ne smije? Ustručavao se. Mene to sve više uz-nemirava. Znam da smo u svakom ranijem susretu bili veoma otvoreni, i kao prisni drugovi upadali jedan drugome u riječ sa jasnim stavovima. Napokon se odluči. Malo zasta i reče kako bi želio da mu nešto objasnim.

- Reci već jednom, pobogu, pitaj, vidim da te nešto muči.

- Pa, ako hoćeš i muči - on će. - Reci molim te, šta je s tobom i Vejvodom?

- Sa mnom i s Vejvodom?

- Znaš, mislim na ono pismo.

- Kakvo pismo? - zastah i zagledah se u njega.

- Ono od CK, upućeno štapskoj ćeliji.

- Otkud to znaš?

159

^ - Molim te, samo na povjerenje, mi smo dobili jedan primjerak, izvučen na šapirografu, da se s njim upoznaju partijci. Poslali su nam ga iz OK.

- Daj mi to pismo.

- Morali smo odmah da ga vratimo. Direktiva je direktiva. Izgleda da ste vi nešto teško zaglibili.

Nisam mogao vjerovati svojim slutnjama. Ako je to tako, neko je u OK, pomislih, spreman na niske udarce. Jednostrano i tendenciozno djelovanje.

Ko god pročita pismo CK, nemajući pred sobom naše, mora doći do zaključka koji je Blaž izrazio. Odmah mi je bilo jasno da su u OK otvorili pismo upućeno nama, umnožili ga i poslali partijskim organizacijama i kotarskim komitetima. Na poluistinitu informaciju iz OK u Bribirskoj četi mogli su samo tako da reaguju i ne treba im zamjeriti. U njihovim očima, po svoj prilici, bili smo Vejvoda i ja, veći grešnici nego u očima Centralnog komiteta.

- Šta te ponukalo da mi to ispričaš? - upitah Blaža.

- Drugarstvo. Ne znam suštinu vaše greške. Pročitao sam samo osudu, a sudeći prema onome što ona kazuje, sigurno ste golemo zgriješili.

- Ne znam, možda smo nasjeli nekim obavještenjima, a možda i nismo. Radi se o nekim prokletim drvima. Obaviješteni smo da je neko iz Okružnog namjeravao da prodaje drva Italijanima, da bi se došlo do novaca radi snabdijevanja pokreta.

- Ja mislim da je to tačno. I ja sam o tome čuo. Nije, valjda, da za to osuđuju vas, a ne njih?

- Mi smo, kao što vidiš, dobili po nosu, ali nije rečeno da oni neće proći teže.

Kratki razgovor s Blažom nije, međutim, riješio stvar opšteg podo-zrenja. Nije bilo člana Partije u Primorju s kojim bih se sreo tih dana, da je mogao sakriti, makar to i htio, da zna za pismo Centralnog komiteta. I ma ko bio u situaciji da zna za pismo CK, a ne zna šta mu je prethodilo, mora u nama vidjeti uzurpatore povjerenja Partije, ljude kojima je vlast udarila u glavu pa sad sikću i na samu Partiju.

Kako nas dvojica nismo mogli da podvijemo rep i pređemo preko ovakvog načina diskutovanja, obratili smo se Centralnom komitetu sa zahtjevom da se povede istraga zašto smo izloženi ovakvom raskrinkavanju, zašto je u OK otvorio naše pismo i podijelio organizacijama.

CK će odmah povesti postupak koji će trajati nekoliko mjeseci, kao da je stao po nekim stvarima na našu stranu. To nas je radovalo. Istraga se okomila samo na Starog koji je smatran odgovornim za ono što se desilo. Ali sve je bilo uzaludno. On nikad nije priznao da je umnožio pismo. Naravno da Centralni komitet nije mogao, iz Zagreba, da ide od čete do čete i traži dokaze. Nikakvog materijalnog dokaza nije bilo. Ni od onih koji su pitani da li su čitali pismo, nije bilo, u punom smislu riječi, potvrdnog odgovora. Koliko je nečije »da«, toliko je nečije »ne«.

Konačno, kad se stvar potpuno slegla, kad se na nju gotovo zaboravilo, tek negdje u aprilu 1942. godine, po dolasku Anke Berus za instruktora CK KPH za Primorje, pismo je opet oživjelo. Izgleda da je ona

160

još iz Zagreba došla sa dobrim poznavanjem ovog spora.²²⁾ Inače, ova energična žena koja nikad nije stala na pola puta, niti znala da zazire, da ustukne ni pred čim, nije htjela ni ovo da ostavi na miru. Sjećam se da nam je jednog dana, u proljeće 1942. godine, kada se vratila sa Sušaka sa nekog sastanka s Kotarskim komitetom i tamošnjom partijskom organizacijom, donijela nekoliko kopija umnoženog pisma CK. Našla ih je pri Kotarskom komitetu, kao neki višak. Evo, konačno, pronađen je dokaz za ono što smo tvrdili, kao izvjesno zadovoljenje pravde, ali je istovremeno trebalo već jednom i zaboraviti cio slučaj.

Nije prošlo mnogo vremena do našeg poznanstva sa drugom Starim. Već u prvom susretu s njim, mi smo se sprijateljili. Ono što je prethodilo tome susretu, neće nikad više izbiti na površinu, nikad o tome više nećemo progovoriti ni jednu jedinu riječ ni u toku rata, ni poslije njega. Možda bi se jedino ponekad i na njegovom i na našem licu, provukao zagonetan podsmijeh, kojim kao da smo se uzajamno pitali: pa šta nam je onda bilo?

Viktor Krašovec

Kad sam, u drugoj polovini decembra, stigao ne znam ni sam po koji već put u Ličko-fužinsku četu, snijeg je padao veoma jako. Pitao sam se naivno kako oblaci mogu da nose toliki teret.

Poslije napada na četu, na Bitoraju, o čemu je već bilo riječi, ona je morala da napusti ovaj lijepi vis i da potraži sklonište dublje u planini. Na novom odredištu partizani su napravili još veću brvnaru, a i njih je bilo više. Postavili su dobra obezbjeđenja.

Ostao sam samo nekoliko dana. Ne bih ni toliko da nije trebalo pričekati da se vrijeme malo smiri, jer sam namjeravao da se ovoga puta, preko Mrkoplja, svakako probijem do Moravica, do Marka Vučkovića, Đure Matica i još nekih drugova koji su radili na formiranju Moravičke čete koja će ubrzo nastati. Odavno se s njima nisam sretao, niti imao kakve veze, a Moravice su, zbog svoga geografskog položaja i kao veliki ranžirni željeznički čvor, bile veoma važne. Iz Moravica, samo da mi se je njih dokopati, valjda ću se nekako, uz pomoć drugova iz mjesta, prebaciti do Drežnice.

Iz okoline Bitoraja do Moravica put je mnogo duži nego od Bito-raja do Delnica. Računao sam da ću ga savladati u dvije etape: jednoj

²²> U proljeće 1942. godine, dok su i Glavni štab Hrvatske i CK KPH boravili u Tomićima, »drug Stari«, to jest Josip Đerđa je kritikovan zbog spominjanog pisma. O tome ondašnji sekretar CK KPH Vladimir Popović, 1. aprila piše Centralnom komitetu: »U O(kružni) K(omitet) Primorja ušao je prije 2 mjeseca Đerđa na Fatijev (Andrije Hebranga) prijedlog. On je i ranije, a naročito od ulaska u rukovodstvo, dosta aktivno radio. Naročito se istakao u pitanju propagande. No došle su do izražaja njegove ranije slabosti. Pojava firerstva, natezanje o kompetencijama između OK i štaba odreda, bolesna ambicioznost koja se ispoljila preko pisma koja je pisao Mrtvacu (Vladimiru Bakariću) i OK Karlovac, o čemu sam vam u prošlom pismu pisao - sve to govori da nema uslova da bude u OK. Ja sam vam u prošlom pismu javio da ćemo ga iz rukovodstva isključiti. Međutim, poslije razgovora sa sekretarom OK (Mate Kršule) i s njim, koji je priznao svoje greške_; a u sporazumu s Mrtvacem (Bakarićem) i Profesorom (Ivom Marinkovićemj zadržali smo ga još u rukovodstvu, s tim što smo poslali tamo Anku (Berus) koja će nam biti odgovorna za partijski rad. Ja nemam utisak da će se otresti tih svojih slabosti, ali nedostatak kadra momentano je diktirao takvu odluku«. (Arhiv CK SKJ, f. CK KPJ 1942/198).

161

do Mrkoplja, a drugoj od njega. Do Mrkoplja neće, nadam se, biti velikih teškoća. Mrkopaljci Karlo Butorac i Ivica Crnić, stari komunisti, vješti su planini u dobri poznavaoci puteva. S njima sam se u septembru, zajedno sa Ivom Marinkovićem, sretao u toj okolini. Jest da je sad nesnosna zima, ali svejedno; oni su tu domaći, naviknuti da se s njom nose. Vjerujem da, pošto sam s njima, neće biti neprilika ni oko ulaska u Mrkopalj. Oni poznaju sve njegove tajne, pa i one najskrivenije, najnovije, otkad su u njemu Italijani, sa nešto ustaša i žandarma, uspostavili svoj garnizon. Mrkopalj još nisu oplele žice, a bunkeri su tek počeli da niču.

Dvadesetog decembra (dan ranije sam napunio dvadeset i devet godina), po ručku, zametnuli smo se na put Vinko Švob, Karlo Butorac, Ivica Crnić i ja, kako bismo savladali, još po danu, Žilave dolce koji se nikako ne mogu zaobići. Mrkopaljac Ivan Tijan trebalo je, takođe, da pođe toga dana sa nama, ali mu je iznenada dat neki drugi zadatak.

Žilavi dolci su čuveni kao jedno od najgadnijih bespuća Kapele, u koja se čak ni domaći ljudi ne usuđuju lako da uđu ni usred sunčanog dana. Ljetos sam ih se samo dotakao, sa strane, ali tada o njima još nisam imao pravu predstavu. Bezbroj vrtača, kao manji i veći vulkanski krateri, sve jedna do druge, nadovezuju se u haotičnom rasporedu.

Dolci zahvataju, kako se priča, svega nekoliko kvadratnih kilometara, ali i samo toliki dovoljan su prostor da nevješt čovjek, koji bi upao u njih, osudi sebe na dugotrajno lutanje. Valjda su i dobili takvo ime što su baš žilavi. »Čuvaj se Žilavih dolaca« - reći će vam mnogi Gorani, ako krenete pored ili kroz njih. Toliko sam se naslušao različitih priča, da od njih počinjem da zazirem.

Ne znam koliko je istina, ali govorilo se da Žilave dolce, njihovu konfiguraciju, nisu mogli da snime ni topografi stare vojske, da za snalaženje u njima ne pomaže nijedna topografska karta.

U Žilavim dolcima i vegetacija se donekle razlikuje od one okolne. Jelova i bukova stabla nižu se visoko i prepliću tako gusto svojim granama da se do tla teško probija sunce i usred ljeta. Više ih obliva mrak nego svjetlost. S druge strane, samo tlo je izukrštano debelim izvaljenim stablima i trulim kladama, obraslim svakojakom mahovinom i puzavi-cama. Njima je, po svojim ćudima, priroda tu odredila vječni pokoj, a ne čovjekova ruka. Ovdje priroda uživa samo u sebi i kao da je sama sebi cilj. Ući u taj prostor je teško, ali iz njega izići još je teže, naročito za nevremena, padavina i grmljavine. Sve u svemu, Dolci su me navodili na razmišljanje, pogotovo poslije onoga dugog lutanja po Dedinskom vrhu. Više ih se bojim nego i Mrkoplja, u koji treba da se uvučem u partizanskoj »uniformi«.

Odmah po podne upali smo u Žilave dolce i polako počeli da savlađujemo vrtaču po vrtaču. Mrkopaljci, koliko mogu da ocijenim, dobro kormilare. Ja se ne osjećam najprijatnije, ali se čuvam da ne odam ma kakvu slabost koja bi odisala strahom. U ovakvom ratu čovjek mora da se dobro pazi pred svojim drugovima, da se savlađuje, da se pravi hrabrim i kad to nije. Goranskom oku ništa ne može izmaći. U snijegu se osjećam još uvijek podređeno u odnosu na njih. Na nekoliko mjesta, zbog debelih trupaca, izvaljenih uzduž i poprijeko, izukrštanih, morali smo da skidamo skije sa nogu i da, uz veliki napor, savlađujemo pre-

162

preke. Svima je laknulo kad predveče Karlo reče da su Žilavi dolci ostali iza nas i da nas više ne čekaju nikakve ozbiljne prepreke. Možda mala poteškoća pri ulasku u Mrkopalj. Zastali smo ohrabreni, pogledali se radosno, zapalili po cigaretu, onako stojeći. Noć je već poodavno prevladala.

Zemljište sad počinje naglo da se spušta do Mrkopaljske kotline. Šuma je isparcelisana, a pojedina stabla, na razmaku od pedeset do stotinu metara, zaklesana i obilježena krupnim crvenim brojevima. Kao kakva velika metropola, šuma je htjela da uvede urbani red. Karlo kaže da se treba držati markiranih debala i da tim prestaje svaka opasnost da zalutamo. Srećom, imamo bateriju koja nam pomaže pri traženju obilježenih stabala. Nekoliko kilometara smo išli kroz šumsku prosjeku, tačno prema brojevima. To je bio i najljepši teren za skije. I onda, odjednom, kad sam mislio da smo glavnu »magistralu« savladali, šuma se prosto zamrsi. Nesta i proplanka i markiranog drveća. Mrkopaljci prvi put zastadoše i dobro se zamisliše. Uzaludno počeše da pretražuju okolno drveće neće li otkriti sljedeće obilježeno stablo, jedini izlaz na pravi put. Ne znamo više na koju stranu da udarimo. Izgubile nam se strane svijeta. Ja se ne bih plašio da ne vidim preplašene Mrkopaljce, koji su se tu, tako reći i rodili. Iako, ovdje nije na meni da vodim glavnu riječ, ipak se usudih da predložim kao najpametnije da se popnemo nekoliko stotina metara unatrag, našom prtinom, do posljednjeg markiranog stabla, odakle smo zabasali, i da se od njega razmilimo strelasto naokolo, nećemo li pronaći obilježeno drvo. Sa tim se oni saglasiše. Izgubili smo čitav čas da se vratimo natrag. Ja sam dobio zadatak da ostanem u mjestu dok oni budu pretraživali okolinu i da se stalno glaskam, da dozivam, kako bih im služio kao orijentir. Svakih desetak sekundi pozivao sam jednog po jednog. Oni se redovno odazivaju. To je trajalo prilično dugo, sve dok se napokon ne javi Ivica, iz prilične daljine, sa radosnim usklikom da je pronašao obilježeno drvo.

Poslije je bilo lako. Išli smo pažljivo, strogo se držeći markacije, sve do nadomak Mrkoplja, gdje smo zastali da osmotrimo i oslušnemo. Mrkopalj je, za ove kapelske ratne prilike, bio dobro osvijetljen električnom svjetlošću. Neprijatelj još nije imao velike potrebe da se zamračuje pred partizanima, ali ga to neće dugo držati.

Veoma oprezno, na priličnom međusobnom odstojanju, uvukli smo se u mjesto i ušli u. kuću direktora pilane, Slovenca Jaše Krašovca, našeg prijatelja i pomagača.

Za naše ondašnje poimanje, njegova kuća bila je prava vila, sa više lijepo namještenih soba. Domaćin i njegova žena, vrlo srdačni, dočekali su nas gostoljubivo, ne pokazujući nimalo straha zbog naše nenadane posjete, a prirodno je bilo da se i te kako boje vidjevši nas onako naoružane u svojoj kući, usred neprijateljskog garnizona. Bili su dostojanstveno mirni. Kao da su nas očekivali, već su zamračili prozore. Mogli smo da se raskomotimo i opustimo. Pošto smo se dobro ugrijali i ugostili, a bilo je svega u izobilju, Vinko, Karlo i Ivica otišli su na sastanak sa Veljkom Sinkom, jednim od najmlađih mrkopaljskih partijaca i najaktivnijih, kako ilegalno u mjestu, tako i u akcijama u šumi s partizanima, i sa još nekim našim prijateljima. Trebalo je najvažnije obaveze izvršiti noću, jer se danju nije smjelo ni kroz prozor proviriti.

163

Meni je za prenoćište dodijeljena soba koja je imala čak i kupatilo. Poslije dugog vremena, okupao sam se dobro i s rijetkim uživanjem.

Dok sam se spremao da legnem, u moju sobu ude, valjda da nešto pogleda, Jašin brat Viktor. Odmah mi je bilo jasno da sam ja zaposjeo njegovu sobu. Htio sam da nešto pogovorim s njim, ali on nije pokazivao naročitu želju. Držao se ozbiljno, pomalo, čak i tuđe. Tek na poneko moje pitanje lakonski je odgovarao, kao da je on ilegalac, a ne ja. Ipak, uspjelo mi je da doznam iz tog razgovora da je on strojar u pilani.

Prije nego ću leći, pred očima mi se ukaza, u jednom uglu, vojnički karabin. Sijao je od čistoće. Na njemu je bila i nišanska jprava sa do-gledom za visoku divljač. Začuđen sam. Ne mogu da vjerujem svojim očima. Kod naših prijatelja u gradu dreždi dragocjena puška, dok mi, gore u šumi, moramo za svaku da se borimo i prolivamo krv.

- Čija je to puška? - upitah povišenim tonom. - Kakav je to način da ona tu rđa uzaludno?

- Moja je - odgovori mirno.

- U redu, ako ti već ne želiš da dođeš u partizane, onda daj bar tu pušku da tu ne smrdi, da bude neke koristi od nje.

Krenuh prema pušci da je uzmem, s odlučnošću koja ne zna za šalu, bar kad se radi o oružju, za čiju je stalnu upotrebu upravo vrijeme i kad čak ni prijateljima ne može da se oprosti njegovo zadržavanje.

- Dalje ruke - reče mirno Viktor, ali i on sa takvom odlučnošću da nije bilo pogovora.

- Kako - dalje ruke - pokušah da ga ubijedim. - Odsad je ova puška partizanska i ja ti je lično oduzimam.

- Nećeš je ti ni taknuti, je li ti jasno? Puška je, ponavljam, moja, i preko mene živog nećeš je imati ni ti, niti iko drugi. - On se malo povuče i zakloni mi pušku kao da nije želio ni da je gledam.

U mojoj se glavi nešto nije slagalo. Mislio sam da sam nabasao na osobenjaka koji plovi mirnodopskim tokovima misleći još uvijek na lov. Viktorovo držanje palo je meni, komandantu, bože moj, kao prva opomena da malo spustim ton, da ne smijem da se zaboravljam.

- Ako je već tako onda bar dopusti da je pogledam.

- Nema potrebe.

- Pa, čovječe, neću je pojesti.

- Pušku ne treba dirati! U cijevi je metak i otkočena je.

- Pobogu, kako možeš držati metak u otkočenoj pušci u stanu, pored svoje djece? - Viktor ih je imao dvoje.

- Pusti tu brigu meni. Djeca je sigurno neće ni taknuti, pa makar danima ne izlazila iz sobe.

- Znači li to, stvarno, da tvoja puška neće ubijati neprijateljske vojnike?

Viktor ništa ne odgovori.

Prespavao sam nekoliko časova tu, pored puške, sam u sobi i nisam se usudio ni da je dirnem. Činilo mi se da bih uvrijedio toga čovjeka koji mi je, moram priznati, imponovao, dok sam mu u sebi oštro zamjerio što nije u partizanima, a zagolicao mi je radoznalost kao zagonetka. Za takvu pušku borio bih se na život i smrt da je kojim slučajem bila u neprijatelja.

164

Kako je riječ o Viktoru Krašovcu i njegovom karabinu s dalekozorom, priču ne treba prekidati, sjeći je na dijelove, drobiti po vremenu i prostoru. Vremenski ću se prebaciti malo unaprijed i zato za trenutak ostaviti Mrkopalj.

Još mnogo prije nego ćemo se prvi put spustiti u Mrkopalj, prije nego ću ja doći u Gorski kotar, od aprilskih dana, odmah po slomu stare države, kažu, neko je tu u užoj i široj okolini Mrkoplja, počeo, na svoj način, da ratuje protiv italijanskih okupatora i drugih izdajnika. Čas ovdje, čas ondje, odjeknuo bi pucanj puške i pao neki neprijateljski vojnik ili oficir. U posljednje vrijeme, otkad je počelo partizansko ratovanje, taj neznanac okomio se i na telefonske i električne vodove koje je, sudeći po svim znacima, nepogrešivo pogađao puščanim metkom. U neprijateljskim redovima pričalo se o tom neznancu kao o fantomu. Trudili su se svim silama da otkriju usamljenog strijelca, koga su se ljudi sa suprotne strane bojali, a koji je na našoj izazivao divljenje; napor je bio potpuno bezuspješan.

Tajna je otkrivena tek u martu 1942. godine, kad je riješeno da ba-taljon »Matija Gubec«, već dobro ojačao, napusti planinu i krene na utvrđene neprijateljske garnizone. Trebalo je naime, stvarati sopstvenu slobodnu teritoriju. Mrkopalj je bio prvi na redu i vrlo tvrd orah. Za-metnula se teška borba protiv dobro ugniježđenih mitraljeza i ko zna kakav bi bio njen ishod da se, u jednom trenutku, na krovu jedne kuće nije podigao crijep i ispod njega promolila puška s naročitom nišan-skom spravom. Iz nje je ispaljeno samo pet-šest metaka, ali je svaki metak, kroz puškarnice, pogađao ravno u glavu neprijateljske mitraljesce. Ubrzo su se na bunkerima zavijorile bijele zastave.

Nepoznati strijelac bio je glavom Viktor Krašovec. Čim sam čuo šta je učinio, sjećajući se našeg zimskog spora oko puške, potražio sam ga. On je stao mirno, vojnički, pozdravio me kao da nije bio onaj pređašnji. Zagrlio sam ga čvrsto i poljubio. Umalo da poljubim i njegovu pušku, koja je još od aprila dejstvovala i nikad nije promašila.

Otada se Viktor legalizovao kao partizan. Iz njegovog karabina biće ispaljeno još svega dvadesetak metaka na neprijateljske vojnike, a ubijena su dvojica više no što je on metaka utrošio. Viktor nije lako trošio municiju. Kad god je nišanio, nastojao je da mu pod mušicu padnu dva vojnika. To će mu uspjeti samo dva puta. Ali, nijednom nije promašio cilj, bilo da gađa vojnike ili telefonske ili električne vodove. Treba li po-minjati koliko se pročuo širom goranske partizanske teritorije, pa i dalje.

Odmah mu je povjeren vod partizana da njime komanduje. Ali on nije bio za to. Viktor je više volio da se sam bori nego da naređuje drugim ljudima. Samo po sili naređenja, prihvatio se, ipak, komande voda Međutim, ugleda ili neprijatelja, njegovu kolonu, patrolu, on zaboravlja na svoj vod i ulogu u njemu, potrči da što prije zauzme busiju i neometano gađa.

Nešto kasnije, on će dobiti diverzantsku grupu radi miniranja pruge i vozova. To mu je bilo mnogo bliže, imao je smisla da pronađe pogodno mjesto na pruzi kako bi učinak njegove mine bio što razorniji.

Viktor je prolazio s malo riječi. Čini mi se da mu je teže bilo da podnese kratak izvještaj poslije neke akcije nego da je izvede. Skupa je

165

bila njegova riječ, čak i kad se radilo o diverzijama koje su zaista za priču. Da nije bilo drugih partizana iz njegove grupe, brojne njegove akcije ostale bi anonimne. Ako ikad pretjerana skromnost može biti čovjekova mana, onda ju je Viktor zaista imao.

0 Viktoru su ubrzo doznali i slovenački partizani i tražili od nas da ga prekomandujemo kod njih. A ko bi takvog čovjeka prekomando-vao po svojoj volji i ko bi ga ustupio susjednoj jedinici! Slovenci su bili uporni da ga traže, a mi ništa manje da ga ne pustimo. Izmijenili smo i po nekoliko pisama, bilo je i žučnih riječi, sve bez Viktorovog znanja. Proći će gotovo godina dana »ratovanja« u prepisci, dok, konačno, teška srca, nismo popustili.

Viktor je nastavio u istom stilu da vojuje i na onoj strani Kupe, u Sloveniji. On će se i tamo brzo pročuti. Ali, i on će na žalost, kao i brojni borci potvrditi svojim primjerom da u ratu najbolji ginu. On je istinski heroj, iako bez ordena. Nepravedno smo ga zaboravili i mi na ovoj i oni na drugoj strani Kupe u trenutku davanja počasti. Mrtvi nikad neće saznati šta je ostalo od njihovih imena. Ali to nas ne oslobađa obaveze da bar neka od njih, ako već ne možemo sva, sačuvamo radi živih. Malo je partizana u čitavoj našoj Narodnooslobodilačkoj vojsci za koje bi se moglo reći da su svojim podvizima prevazišli Viktora Kra-šovca. Pošto ne znam ni jednog drugog da je od aprila počeo da ratuje, mislim da ne griješim kad kažem da je on, možda, prvi partizan u Jugoslaviji.

Kad bi se heroji našeg rata mogli po svjesnoj hrabrosti dijeliti u grupe, ako bi to bilo uopšte umjesno, ili rangirati po individualnim podvizima, onda bi, siguran sam, Viktoru bilo mjesto u prvoj, među najhrabrijima.

Ostao sam još oko dvadeset i četiri časa kod porodice Krašovec. Potom sam se, zajedno sa Vinkom Švobom, prebacio u selo Vojni Tuk zavučeno u ugao kotline, ispod visokog Maja i u okrilju Čelimbaše, svega nekoliko kilometara jugoistočno od Mrkoplja. Tuk je malo srpsko selo, usamljeno u užem dijelu Gorskog kotara, među brojnim hrvatskim naseljima. Ono je, mislim, najzapadnije srpsko selo u Jugoslaviji.

Dolaskom Pavelića na vlast i ono bi bilo osuđeno kao i mnoga druga, da se nije stekla srećna okolnost što se nalazi upravo tu, u užem dijelu Gorskog kotara, gdje ustaštvo nije imalo baš nikakvog oslonca. Istina, ustaše su, došavši odnekud sa strane, pokušale da izvrše zločin, ali pred njih su se ispriječili Mrkopaljci i dali im do znanja da preko njih živih ne mogu ući u Tuk. Tucani su, samo pored takve hrvatske okoline, mogli da se održe u onim najtežim časovima, prije nego što će borba i početi.

U Tuku nije bilo neprijateljske posade, ali su ga stalno obilazile ita-lijanske patrole. Vinko Svob i ja dospjeli smo u kuću porodice Mrvoš. O našem boravku u mjestu brzo je doznalo gotovo sve odraslo stanovništvo. Nismo se nimalo plašili da će nas neko odati. U kuću Mrvoša svraćalo je dosta Tucana da bi se upoznali sa nama, porazgovarali, da bi čuli nešto više šta se dešava u bližoj okolini i na svjetskim fronto-vima. Mi smo naveliko pričali o brzom slomu fašizma i o našoj pobjedi. Iako su Tucani bili čvrsto opredijeljeni za borbu, kao, uostalom, i čitav

166

Gorski kotar i Primorje, mi ih još nismo mogli pozivati da izlaze u planinu. Morali su još izvjesno vrijeme da čekaju dok ne popusti zima i da dođemo do više oružja. Oni će još neko vrijeme ostati kao naša čvrsta rezerva, koja će doći do punog izražaja nešto kasnije.

Tog puta u Tuku sam upoznao Radu Mrvoša koji je želio da odmah ide sa nama. Morao je da ostane, da s nama održava vezu i da iziđe samo kad dobije naše naređenje. Predano je vršio svoje obaveze tada, a i kasnije, po izlasku, kao istaknuti partizanski komandir i komandant.

Vjerovao sam da ću u Tuku lako naći čovjeka koji će znati da me odvede do Moravica. Kad sam izrazio želju, a i potrebu, mještani su za-nijemili od zaprepašćenja. Nisu mogli da shvate da mi pada na pamet takav poduhvat po ovakvoj zimi i pri ovolikoj opasnosti od neprijatelja. Za Tucane su Moravice bile daleko mjesto, na kraj bespuća, do kojeg se išlo samo vozom iz Lokava ili Delnica. Pomisao na putovanje pješke kroz snježnu pustinju, za njih se graničila sa ludošću. Čudno je njihovo poimanje geografskog prostora, što meni, u početku, nije išlo u glavu. Vjerovao sam da će se naći neko koga ću, ipak, pridobiti da se zametnemo na ovaj put. Zato sam i produžio boravak u Tuku za još jedan dan.

Kad bih i htio da se vratim na Bitoraj - više ne mogu. S Vinkom i Mrkopaljcima sam se jutros oprostio. Ostao sam sam i ne znam šta da radim, na koju stranu da krenem. Kako? Na zimovanju u Tuku nikako ne mogu ostati. Nekud moram da krenem, bilo kako, pa kud puklo. Ali, stvarno, kako? Za ova dva dana snijeg je porastao za još pola metra.

Da budem iskren, uprkos svemu, meni ne bi smetalo da ostanem ovdje nekoliko dana. Rat je rat, obaveze su obaveze, ali čovjek ponekad, kao ovo ja, poželi da se stvore neke objektivne okolnosti, radi savjesti, da malo predahne. Međutim, moj boravak u Tuku počinje da unosi veliki nemir u mještane. Učestale su italijanske patrole koje sam i sam nekoliko puta vidio, a muvaju se i neke nepoznate protuve, koje kako kažu, ljudi ranije nisu viđali. Sve je to i suviše sumnjivo. Otkriju li me, nastradaće i selo i ja. Trebalo me je što prije sklanjati iz sela. Mještani su nestrpljivi. Ja ništa manje.

Ne videći drugog izlaza, oni mi predložiše dva dobra skijaša da me otprate do Drežnice. Zbilja, drugdje se nema kud. Na ovom putu, duž Kapele, dugom oko četrdeset kilometara, nemamo se čega bojati sem zime i vukova, ali su i oni već morali da se spuste u niže predjele.

Još prije nego je svanulo, moji vodiči, dva dvadesetogodišnjaka i ja stavili smo skije na noge i prošli duž sela, naočigled svih ljudi. Mnogi su izmaljali glave kroz prozore, ili izlazili na vrata, poželjeli nam srećan put, kao da smo krenuli na neki veliki podvig.

Dan nas je uhvatio uz veliku golu uzbrdicu, kojom se ide do Matić-poljane, za čije ime sad prvi put čujem, i ne sluteći da će ona ući i po dobru i po zlu u kalendar goranskih ustanika. Korak po korak, vukući skije poprečke, penjemo se uvis. Čini mi se da se penjem uza samog sebe. Malaksao sam do iznemoglosti. Zaista, ne mogu da nastavim put. Zastanem na pola strane, naslonim se na štapove i posmatram Tuk i Mrkopalj, iz kojeg bi mogli da nas zaspu neprijateljski mitraljezi. Osje-

167

ćajući se zaista bespomoćno, rekoh vodičima da ne mogu ni koraka dalje i da se moramo vratiti u Tuk. Oni se prosto okomiše na mene osuđujući me i za pomisao. Ako se vratimo, govore, gotovo je i sa selom i sa mnom. Oni su bili spremni čak da me nose do Matić-poljane. Poslije će biti, kako kažu, lako, ići će se po ravnom ili niza stranu. Morao sam da prikupim snagu i da se polako penjem tragom mojih pratilaca.

Konačno smo stigli na Matić-poljanu. Ovaj prvi susret sa njom došao mi je kao spasenje i kao lijep doživljaj. Izdužena poljana, nekih pet do šest kilometara, jajastog oblika, oivičena je visokim četinarskim šumama, kao i moćnim planinskim vijencem, čija se širina ne da ni naslutiti. S Matić-poljane vidi se Bijela lisica, sa svojom visokom bijelom kupom, jedan od najljepših vrhova Kapele.

Toga jutra, Matić-poljana bila je tiha, bez imalo vjetra. Nas trojica, kao tri aveti, siječemo je po dužini. Meni je nešto lakše nego njima, jer sam stalno posljednji. Tu negdje, ispod naših nogu, skriva se i šumska cesta koja vodi od Mrkoplja do Jasenka. Mora da smo iznad nje metar-dva, kako gdje, ili kod pojedinih nanosa još i više. Tada nisam pomišljao da se ova, naoko mirna poljana, može pretvoriti u užasnu dolinu smrti, što je postala jednog februarskog dana 1944. godine, kad nam je u svom olujnom bijesu otrgnula dvadeset i šest boraca Druge brigade i sahranila ih svojim smetovima, ne dopustivši nam da dođemo do njihovih tijela sve do proljećnih dana.

Od Matić-poljane, čim se uđe u šumu, zemljište se naglo spušta prema Jasenku, u kome se nalaze jake neprijateljske snage. Jasenak ćemo morati da zaobiđemo polukružno, po brdovitom terenu.

Naš susret sa prvom nizbrdicom nije me obeshrabrio, imamo dobre skije i jake štapove, prvi uslov za bezbjednost vožnje i, što je još važnije, uzjašemo na njih i kočimo svom težinom tijela. Ali, ipak, nismo bez strepnje. Najgore nikad nije nemoguće. Prebije li se skija nekom od nas, tome više nema spasa. Opasnost na koju nismo računali kad smo kretali. Tu niko nikome ne može pomoći. Ko ostane bez skija, osuđen je na bijelu smrt. Kažu da je to najljepša smrt, aK bolje je mimoići je.

Zastali smo da se odmorimo, naravno stojeći, kod Curinog groba, u jednom tjesnacu između velikih brda. Prema predanju, negdje prije stotinak godina, otišlo je iz Jasenka u Mrkopalj po djevojku dvadeset i pet svatova. Pri povratku, Kapela je pobješnjela i na tom mjestu za-mela mladu, i svatove i njihove konje. Niko se nije spasio. Od tada je taj klanac dobio ime Curin grob, po mladoj. Kažu da se grob vidi kad nema snijega.

Teška predanja i crne misli, ali više podsticajne, pa i ne klonem, nego mi snaga nadolazi da nastavim put.

Kad smo, kasno uveče, ugledali drežnička slobodna sela, bili smo srećni zbog pobijeđenog puta, mada nismo smatrali da je to ni poduhvat, niti podvig. Tek kad smo ljudima s kojima smo se sretali rekli otkuda dolazimo, oni su otvoreno govorili da nam ne vjeruju. Ni tada, ni kasnije, nikog nismo mogli uvjeriti da smo prešli taj teški put. Mrkopalj je još smatran dalekim mjestom, po ovakvoj zimi nedostižnom daljinom za svakoga ko nema krila. Istina, Drežničani tada još gotovo nisu ni znali za skije, a još manje da će one ubrzo prerasti u partizanska krila.

168

Srećna Nova 1942. godina

Na pragu smo nove, 1942. godine. Čekali smo je s dubokim uvjerenjem da će to biti godina pobjede nad fašizmom. Ipak je nismo čekali skrštenih ruku. Nije čekana ni uobičajenim redom kad se kazaljkama na dvadeset četvrtom času spoje 31. decembar i 1. januar, kad se me-taforički staro zamjenjuje novim. Za taj smo se čas pripremali na naš, poseban, partizanski način.

Do nas su dopirali glasovi iz okolnih garnizona da se okupator i njegove domaće sluge pripremaju da na svečan način obilježe doček, kako bi bar toga trenutka zaboravili na rat. Možda su i oni istog uvjerenja da će to biti njihova godina, godina njihove pobjede. Sigurno nisu očekivali da ćemo posegnuti za oružjem i na taj uzvišeni trenutak. A, što se nas tiče, mi smo se spremili da te noći ne bude nijedne partizanske puške, a da ne opali bar po jedan metak na neprijatelja. Radi toga smo jedinice širom Primorja i Gorskog kotara raščlanili po vodovima, desetinama, ili po još manjim grupama, sa zadatkom da se, ako ništa više ne mogu da učine, bar privuku što bliže brojnim garnizonima neprijatelja i otvore vatru po kasarnama i utvrđenim objektima, što je trebalo da stvori utisak da se radi o zamašnom napadu. Bili smo sigurni, poznavajući dobro italijansku fašističku vojsku, da će na naše pripu-cavanje odgovoriti žestokom vatrom i utrošiti dosta municije naprazno, što je, za nas, bilo značajno. Ali, ako je takvo naše razmišljanje o municiji i naivno, važno je da ima bar pokvarimo praznik.

Naši pojedinačni rafali, bilo bi pretjerano reći plotuni, izmamili su za nekoliko minuta takvu grmljavinu s neprijateljske strane da se sve treslo čitavu noć. Samim tim naš praznik je tek počinjao na brojnim prtinama koje su vodile prema partizanskim prebivalištima.

Početak te nove godine mnogo je obećavao. Partizani su ojačali, osamostalili se, obučili, stekli prilično iskustvo i pouzdanje. Zahvaljujući velikom snijegu, za koji su se prisposobili, oni su mogli da stignu i do najudaljenijih tačaka ovog širokog područja, da budu stalno u akciji, da vrše prepade na neprijatelja, ili da svuda, ako ništa drugo, pokažu bar svoje postojanje u neposrednoj blizini. Kao i u novogodišnjoj noći, bilo je često dovoljno ispaliti po nekoliko metaka da bi se izazvala velika zbrka pa i panika u redovima protivnika. Pod uticajem našeg delovanja, makar i samo takvog, ponekad i precjenjujući naše mogućnosti italijan-ska vojska počinje postepeno da se povlači iz manjih naselja, daljih spoljnih obezbjeđenja pruge i priobalnih gradova, ostavljajući u njima manje Pavelićeve jedinice. Italijani se nabijaju na samu obalu i na željezničku prugu od Rijeke prema Zagrebu, podižući utvrđenja i oplićući se bodljikavom žicom.²³

Neprijatelj je pokazao veliku slabost koju nije bilo teško otkriti i mi smo to debelo koristili - ako se već jedna vojska povlači, druga je tu da nastupa.

²³⁾ »Glavni stožer«, to jest generalštab domobranstva je od velike župe Modruš iz Ogulina 31. marta 1942. godine obaviješten:

»U onim pak mjestima, koje Talijani nisu ispraznili, a to su sjedišta kotarskih oblasti i mjesta koja leže na željezničkoj pruzi, talijanske trupe se povlače u najstroži centar, utvrđuju se, zaokružuju se bodljikavom žicom, ukratko poduzimaju sve pripremne radnje aB ne za napad nego za odbranu«. (AVII, 62, 39/1).

169

Situacija nas, sama po sebi, nagoni da se više ne ograničavamo na diverzije i zasjede, iako još nemamo neka iskustva u napadima na utvrđena mjesta, koja počinju da nas izazivaju. Ako sad nije prilika za djelovanje, onda je neće nikad ni biti, pa nam se potvrđuje i uvjerenje da su Italijani ostavili domobrane i ustaše gotovo na našu milost i nemilost. Dobro, možda nije baš tako, ali moramo iskoristiti trenutak.

Nama najbliži i najopasniji italijanski garnizon bio je Jasenak, predratno izletničko mjesto, u kome su Italijani držali znatne snage kao polazište za napade, gdje je toliko puta koncentrisana vojska. U njemu se sudilo i strijeljalo, iz njega komandovalo operacijama. Još od nove godine se ponavljaju glasovi da se Italijani spremaju na neku seobu. Isprva nam se činilo da se spremaju ponovo na nas, ali kad se italijanska kolona uputila ka Ogulinu, situacija se ukazala u drugom svjetlu. Stizalo je iz mjesta do štaba odreda na desetine ljudi koji su svojim obavještenjima potvrđivali naš utisak. Samozvani obavještajci ponašali su se i kao komandanti. Svako od njih je imao svoj prijedlog i svako je tražio da odmah napadnemo mjesto dok se domobrani i ustaše ne snađu.

I pomisao o napadu na Jasenak nam je, još samo prije mjesec dana, izgledala kao utopija. Sad se, međutim, ukazuje kao realnost. Jasenak nas izaziva i opasno privlači, jer bi se njegovim oslobođenjem naša slobodna teritorija gotovo udvostručila. Čak i glavna cesta od Ogulina do Novog, ako ga zauzmemo, bila bi u našim rukama, a to je oko šezdeset kilometara. Ne samo da bi se skratili naši putevi do pruge nego bismo mi izbili direktno na nju.

Umjesto nekoliko stotina italijanskih vojnika, u Jesenku je ostala ni puna stotina pavelićevske vojske. Ova posada bila je smještena u utvrđenoj žandarmerijskoj kasarni, na jednoj čistini koja je sama po sebi činila glavnu prepreku. I za vrijeme mojih ranijih dolazaka u Jasenak, mogao sam se uvjeriti koliko je kasarna jaka tvrđava. Mjerkao sam je još uvijek bez određenog cilja. Sa sadašnjim viđenjem stvari, jasno mi je bilo da iz takvog objekta jedna desetina može i sama da odolijeva brojnim jurišima. Ko je jurišao i na samo jedan dobro postavljen mitraljez, lako će shvatiti koliko je ovaj moćan, koliko ljudi on sam može da pobije i odbije napada, čak i brojnije vojske.

Da bi se u toj kasarni nalazili samo domobrani, mislim da ne bi bilo razloga da mnogo zaziremo od njih. Malo galame, malo pucnjave, malo prijetnje, malo poziva i obećanja da ćemo ih sve pustiti bilo bi sasvim dovoljno. S njima već imamo neka iskustva. Ali petnaestak ustaša, koji drže sve samo automatsko oružje iza jakih zidova, gotovo da predstavlja nesavladivu prepreku, što je takođe iskustvena procjena.

S dvojicom domobranskih oficira, Martinom Carem i Vladom Ra-dejem, još od ranije održavamo veze; međutim, oni su starješine samo formalno. Ustaše drže komande u svojim rukama.

Naša najpouzdanija veza u kasarni je žandarmerijski narednik Ante Šimić, Slavonac. Još dok su Italijani bili u Jasenku, s njim sam se sreo jedanput kod Franje Jelenca, direktora pilane. Zazirao sam, priznaću, od zakazanog susreta sa njim i bojao se da se možda pretvara, da mi ne sprema zamku. To je bio period identifikacije ljudi. Međutim, baš u tom prvom susretu, stojeći preda mnom u stavu mirno, u Pavelićevoj uni-

170

formi, raportirao je i obratio mi se sa »druže komandante«. Čovjek u naredničkoj uniformi, koji bi trebalo da goni komuniste, stoji tu i sigurno, bez predomišljanja, obraća mi se oslovljavajući me sa »druže komandante«. On zna ko će se od posade boriti, a ko ne. Njegov podroban izvještaj o stanju posade podudarao se umnogome sa našom procjenom. Za ustaše je bio siguran da se nijedan neće živ predati i zbog toga što je najviše njih ogrezlo u zločinu. Kad smo se posljednji put sastali, on je bio čvrsto uvjeren da ga više neću vratiti u kasarnu. Otišao je razočaran i ostao tamo sve dok mu nismo naredili da iziđe.

Nije nam se suviše žurilo. Domišljali smo se kako da ovo značajno mjesto oslobodimo bez gubitaka. To smatram važnim da naglasim, jer je stanovništvo ovih krajeva dosta stradalo, mnogo ih je pobijeno, a dosta je svijeta poginulo u borbi. Akcija plaćena skupo i sa mnogo krvi, u ovom trenutku, ne bi se dobro odrazila na moral ni boraca ni stanovništva. Lično sam bio za akciju ali ne po svaku cijenu. Trebalo je doživjeti jedan dan partizanskog slavlja bez ijednog poginulog. To je bila u tom trenutku naša deviza i htjeli smo pobjedu bez suza.

Opkoljavali smo i primicali se Jasenku, izdaleka, polako. Pored drežničkih partizana, doveli smo i Ledeničku četu. Željeli smo da imamo jednu značajnu, zajedničku akciju hrvatskih i srpskih partizana mada to ovdje, kako sam ranije govorio, nije na planu bratstva i jedinstva imalo posebnu važnost. Nju nam je nametala potreba za nešto više snaga, kako bismo se dobro obezbijedili od Ogulina, gdje su se nalazile jake italijanske i ustaške jedinice. One, doduše, još nisu imale skijašku opremu, pa ih se nismo mnogo ni bojali, ali nismo htjeli da rizikujemo ništa, naročito u uslovima kad je Jasenku mogla priteći u pomoć neka planinska jedinica, odnekud sa strane.

Poslije tako preduzetih mjera, Jasenak je stajao pred nama, čekao nas bez ikakve veze sa spoljnim svijetom. U nekom drugačijem ratu, a ne u ovom našem partizanskom, ta bi se posada morala predati a da ne ispalimo nijedan metak. Ali, ovo su druga vremena, ovdje stvari tako ne stoje. Ustaše se još nikom nisu predale.

Prilaze mjestu neprimjetno smo zaposjeli s manjim grupama partizana. Jedino još ne smijemo da se pojavimo na nišanu strijelaca iz kasarne. I posada, čini mi se, osjeća da se tu nešto nevidljivo zbiva.

Ono što me zadržava da ne izdam naređenje za napad i dalje su ustaše. Kako im doskočiti, kako ih odvojiti od domobrana, kako im namjestiti neku zamku, da ih bar prepolovimo? Ante Šimić, koji je već izašao, tvrdi da je počela demoralizacija čak i među ustašama. Posada nema veze ni sa kim na svijetu. Telefonske linije smo im još ranije pokidali. Nema cigareta, nema hrane. Iz kasarne gotovo niko ne izmalja glavu, osim pojedinačnih ustaških patrola po neposrednoj blizini. Našima je naređeno da nikako ne pucaju na pojedince. Običnim fizičkim sužavanjem obruča teško da išta možemo učinjeti. Partizani su s druge strane, nestrpljivi i vrše pritisak na mene. Hoće da napadamo.

Ja još oklijevam. Ne znam ni sam kome pade na pamet da se među posadu proture glasovi da je u jednu kafanu stiglo odnekud, duvana u izobilju. Mi smo, zbilja, imali nešto cigareta, što smo međusobno prikupili i dali kafedžiji da ih stavi u izlog. Glas je brzo dopro do posade.

171

Odmah su se trojica ustaša uputila da ih kupe. Samo što su ušli i pri-pitali kafedžiju za cigarete, pred njima se našlo pet-šest uperenih revolvera - partizani su ih tu čekali u zasjedi.

Ali, to su tek trojica. Za pretpostaviti je da će neko od posade da se usudi i iziđe da vidi što ih nema. Može to da bude i jača grupa. Morali smo i mi da sa nekoliko partizana pojačamo našu zasjedu u lokalu. I, zbilja, nakon pola sata, evo njih petorice. Neće im uspjeti ni da trepnu. Bez ijednog pucnja imamo osmoricu u rukama. Još dvojica su naletjela na našu zasjedu, u pekari, kad su išli da kupe hljeb. Čovjek prosto da ne vjeruje kako je njih desetak tako lako polovljeno. Još jednom se potvrdila efikasnost partizanske dovitljivosti i lukavstva.

Od one nekolicine, koliko ih je još ostalo u kasarni, ne moramo se više toliko plašiti i napad dovoditi u pitanje.

Već je skrojen plan napada. U toku noći, osamnaestog na devetnaesti januar, na temperaturi od oko minus trideset stepeni, riješili smo da konačno napadnemo kasarnu. Jedna je četa zaposjela školu, druga šumariju, a jedan je vod nastupao na skijama, po čistini, od šume. Ja sam zauzeo svoje komandno mjesto pored prozora prvog sprata škole, dvadesetak metara od kasarne. Vatra se smjela otvoriti samo po mom naređenju, na rzanj mitraljeza koji je posađen odmah pored mene. Tač-no u šest ujutro, on je pustio svoj rafal. Za njim je odjeknuo silovit plotun naših jedinica, poslije kojeg je, do daljeg razvoja situacije, trebalo obustaviti paljbu. Potom je uslijedio moj poziv na predaju. Namjeravao sam da održim politički govor, da uvjerim posadu da je na pogrešnom putu i da treba odmah da pređu na našu stranu. Međutim, moje riječi su odletjele u vjetar. Kažu moji saborci da bi se one mogle čuti na nekoliko kilometara, da ih ne nadjača galama iz kasarne: »Predajemo se, predajemo se, ne pucajte«. Ubrzo su se našli s rukama uvis, pred stanicom, svi domobrani i preostale ustaše.

Za tili čas je u Jasenku zavladalo neviđeno slavlje kako naroda tako i partizana i domobrana.

Prava će se gužva, međutim, zametnuti nakon nekoliko časova po oslobođenju mjesta, kad su navalili Drežničani. Oni su veoma brzo uspjeli da prokrče cestu i njom pustili na desetine saona sa konjskom vučom da prevoze narod. I drežnički konji su za ovaj dan bili drugačiji okićeni. Ne, ne, bez Drežničana nema prave slave, kako izgleda, ni prave gužve. Za koji dan, probiće se poneko i iz Primorja, iz Ledenica i užeg dijela Gorskog kotara da osjeti izbliza jedan naš veliki praznik. Imali smo utisak da smo oslobodili Zagreb ili Beograd. Pretjerujemo. Ali tada su to, zaista, bili naši Zagrebi i Beogradi. Preko mnogih Jasenaka i Drež-nica su i vodili glavni putevi i u Zagreb i u Beograd.

Oslobođenje Jasenka je predstavljalo uspjeh²⁴ o kome se naširoko prepričavalo i van Primorja i Gorskog kotara. Naša slobodna teritorija protegla se od Ogulina gotovo sve do mora kod Novog. Nekoliko opš-tina nije mala stvar.

²⁴> Poslije ulaska partizana u Jesenak, modruški veliki župan Jurica Marković je obavijestio »ured poglavnika« kako »izvjesna područja ove župe uopće nisu nadzirana po našim ili talijanskim oružanim snagama«, to jest da je u tim područjima »Vrhovničtvo Nezavisne Države Hrvatske nominalno«. U tom izvještaju (31. januar 1942) veliki župan javlja: »Pre desetak dana vojnička posada u Jasenku predala se komunističko-par-tizanskim odredima, a obćina Drežnica je već nekoliko mjeseci u komunističkim ru-

172

Kad su Jasenčani na opštem skupu polagali zakletvu, već zakleti Drežničani stajali su uokolo i pozdravljali ovaj čin s dostojanstvom, ali držeći se uvaženo, maltene kao veterani. Ko im ne poznaje ponos, rekao bi da su oholi.

Nekako istovremeno pustili smo i zarobljenike. Krenuli su ka najbližem garnizonu, u Ogulinu. Prije njihovog odlaska svukli smo im uniforme, a dali im neke poderotine, tek toliko da se ne smrznu. Takav povratak vojske s fronta unosio je veliku pometnju u neprijateljske redove. Naši zarobljenici, i pored toga što smo im oduzeli uniforme, nisu mogli da se potuže na naš postupak prema njima, pa su među svojom sabraćom domobranima propovjedali uvjerenje da je najbolje i najpametnije što prije dizati ruke uvis napadnu li ih partizani. Nije isključeno da je neko od njih tada poželio i da ostane kod nas, ali mi ih nismo pozivali. Računali smo da bi, ako neko od njih ostane, neprijatelj mogao kroz svoju »promidžbu« da tvrdi kako smo ih postrijeljali. Ostao je samo poručnik Martin Car, koji je privremeno nosio uniformu domobranskog oficira, ali koji nije imao nikakve veze sa tim zvanjem. Poodavno smo ga mi tamo prisilno držali. Radej se mnogo kolebao. Ostajalo mu se i nije mu se ostajalo u partizanima. Bojao se, kako je navodio, za svoju porodicu koja je živjela u Ogulinu, u jakom ustaškom uporištu. Mi ga nismo mnogo ni zadržavali. Vratio se u Ogulin. Ostao nam je prijatelj, a njegova saradnja biće nam vrijedna nešto kasnije.

Već prvog dana u oslobođenom Jasenku, svratio sam kod Simeu-nića Kovačevića, u onu istu kuću, i u istu kuhinju u koju smo, ako se sjećate, navraćali Ivo Marinković i ja u mnogo težim okolnostima. Jasenčani su toga dana izabrali Simeunića za svog prvog predsjednika na-rodnooslobodilačkog odbora, kao čovjeka koji je u onim teškim trenucima, kada je to ličilo gotovo na avanturu, okupljao Jasenčane u borbu protiv okupatora. Dan slavlja i narodnog veselja Simeunić je s razlogom posebno doživljavao.

Svoju najomiljeniju priču ponavljače pred Jasenčanima bezbroj puta. Ona je proisticala iz onih teških trenutaka koje je preživljavao u svojoj kući, igrajući dvije složene uloge u zamci između nas dvojice i Italijana. Kao najbolji glumac - sjećajući se i najbeznačajnijih riječi i sitnica, svojih molbi i preklinjanja, telećih odrezaka, Italijana, komandanta, spavanja - predstavljao je skupu, na opšte uzbuđenje, sve što se dešavalo oko njega. Saživljavao se toliko sa svojom ulogom, da sam i sam tek sad shvatio koje su bile njegove muke! Ali u sjećanju mu je, ipak, najjače živjelo naše brijanje kod italijanskog brice.

I ovoga puta, govorio je: »To vam, drugovi, nikako ne mogu oprostiti. Sve drugo razumijem, ali to ne. Bar za tim nije bilo potrebe«.

Nekoliko mjeseci kasnije poginuo je od četničke kame, odmah poslije njene pojave u okolini, kao član Partije i prvi predsjednik odbora.

kama i tamo vlada komuna«. Žaleći se kako ni talijanski proglas za pacifikaciju, kao ni proglas »ministra« Andrije Artukovića (»o Božiću«) s pozivim za smirivanjem nemaju odjeka, veliki župan modruški citira letak goransko-primorskih partizana:

»Pozivamo okupatorskog generala Ambrosia i hrvatskog izdajicu Artukovića, da iza mjesec dana od datuma izdavanja letka objave pred čitavim narodom Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, koliko se partizanima predalo dobrovoljno u njihove, ruke, i to navodeći tačno njihova imena i jedinicu u kojoj su se nalazili, a mi u tom slučaju obećajemo, da ćemo iznijeti tačne brojeve porasta i pojačanja naših jedinica s novim borcima, te domobranima, žandarima i talijanskim vojnicima, koji su prešli na našu stranu«. (AVH, 70/2-1).

173

Dvadeset i prvog januara, dan Lenjinove smrti, izabrali smo da pođemo na grobove naših strijeljanih drugova. Mještani su se, zajedno sa partizanima poklonili sjenima Marka Trbovića, Milana Kosanovića i brojnih drugih. Umjesto vijenaca, položili smo jelovo granje.

Često je lakše zauzeti neko mjesto nego ga braniti; tome me je dosta poučila Španija, bez obzira na to što se tamo ratovalo na sasvim drukčiji način. Zadržati Jasenak što duže, bilo nam je od izuzetnog značaja.

U Ogulinu se nabilo na hiljade italijanske i pavelićevske vojske. Srećom, sva ta silna vojska još nije vična zimskom ratovanju. I pošto bi se s nama mogle nositi samo skijaški opremljene jedinice, možemo bar za izvjesno vrijeme biti mirni. Ipak, suviše je to smion zaključak. Treba računati s tim da je neprijatelj u mogućnosti da sa drugih pozicija dovede odgovarajuće trupe. Upadne li ponovo u Jasenak, sigurno će u njemu ostaviti brojnu posadu. Stoga je trebalo poduzeti i nešto što će otežati njegov smeštaj. Žandarmerijska stanica, šumska uprava i osnovna škola su, prije povlačenja, služile Italijanima kao kasarne. Zaposjednu li ih ponovo, nećemo lako povratiti Jasenak, pa i da nas je mnogo više. Te tri zgrade su, zaista, jedino moguće rješenje za smještaj vojske. Bez njih nema velikog garnizona. Trebalo je da sam donesem odluku šta da se radi.

Odluka se nametala sama od sebe, ali sam se zgražavao i na samu pomisao da treba spaliti školu. Zapao sam, jednom riječju, u rascjep između situacije koja se, činjenično, neoborivo, nametala i osjećanja da se opredjeljujemo za rušilačko dejstvo. Ali, zar dopustiti da okupator još jednom iz škole ubija ljude a, nadasve, borce, koji bi, tada samo puškom i bombom morali ponovo da je osvajaju. Mogućnosti da se škola pretvori u tvrđavu su velike. Na svaki prozor po mitraljez. Pa da li je ona, onda, makar i simbolično, škola? Uvjeravam sebe da to više nije svetinja ni za dječje oči, da im takva škola neće pomoći da progledaju, da ugledaju svijet sem u nakaznim slikama. Rat je i školu upregao u svoje kolo i ja je, sem rušenjem, ne mogu ispregnuti. To je strašno, ali se mora.

Sjutradan, po oslobođenju mjesta, naredio sam da se sve tri zgrade odmah zapale. Mještani su me molili da to ne činimo. Njihove riječi teško mi padaju, ali nisam smio da rizikujem. Uostalom, mislim da je važniji jedan ljudski život od stotine zidova. Prije nego će zgrada planuti, otišao sam do pilane i zabio se tamo u jednu kuću da ne vidim požar. Nisam se mogao sakriti, plamen škole kao da mi diže kosu, jeza me hvata. Sam sam završio učiteljsku školu, misleći da ću čitav život posvetiti djeci, a danas moram da spalim jednu školu! Moram da je palim da iz nje ne bi ubijali ljude!

Kasniji događaji pokazali su da smo dobro učinili. Ako je neprijatelju, ponekad, više mjeseci kasnije i uspjevalo da dođe do Jasenka, njemu gotovo nijednom neće uspjeti da ga zadrži u svojim rukama više od nekoliko dana.

Za vrijeme ovog mog boravka u oslobođenom Jasenku, navraćao sam u mnoge jaseničke domove i upoznao se sa većinom ljudi. Svi traže puške da se bore. Ovdje čovjek mora da glavobolji, da taktizira kome da ih povjeri, a kome ne. Nemoguće je uspostaviti čvrst kriterijum, a još teže dati prednost jednom, a da se ne uvrijedi drugi. Ima, čak, po-

174

rodica sa po nekoliko prispjelih momaka i djevojaka, koji žele svi odjednom da uzmu pušku. Kad sam svratio kod nekoliko većih porodica, sa stasalom braćom i sestrama, teško sam im mogao dokazati da ne moraju svi u ovom trenutku da stupe u partizane. U domu Marice Ko-sanović tri su sina i dvije kćeri: Đuro, Milan, Simo, Milka i Anka. Najstariji, Đuro, koji je tek napunio dvadeset i dvije godine, nosi pušku već nekoliko mjeseci i ističe se izuzetnom hrabrošću. Ali i ostali hoće odmah u partizane. Njihova majka Marica, koja ih još smatra nedoraslim, moli me da ih ne primimo sve odjednom. Ipak, jedno po jedno dijete, kroz koji mjesec, stupice u borbene redove. Teško je reći ko je između njih bio hrabriji, da li najmlađi Simo, od sedamnaest godina, srednji Milan, ili najstariji Đuro, koji će biti proglašen za narodnog heroja; da li Milka, ili najmlađa, Anka. Sva tri brata, još u toku prve godine i po dana rata, zauzeće položaje komandira čete ili komandanta bataljona i poginuće na tim dužnostima. Da bi nesreća bila veća, sva tri brata su poginula u roku od nekoliko dana. Za njima će poći i njihove sestre i poginuti koji mjesec docnije.

Svih petoro nadživjeće majka Marica. Poslije njihove smrti, više je niko nije zvao krštenim imenom. Umjesto njega svih će je, i mali i stari, zvati Majkica, simbolišući na taj način veliko srce partizanske majke.

Često mislim na nju i na njenu zlu kob. Noseći u sebi neizmjernu bol, Majkica se držala dostojanstveno, nastojeći da ne klone duhom, kao da se bojala da bi mogla da uvrijedi svoju poginulu djecu.

Na jednom narodnom zboru u Delnicama 1943. godine, poslije kapitulacije Italije, i sama je uzela riječ da bi iskazala samo nekoliko rečenica. U pamćenju mnogih ostalo je:

»Dok me partizanska motika ne pokopa, ja se od vas, dragi borci, neću odvajati«.

Marica je preživjela rat. Mnogo puta sam je obišao i vodio brigu o njoj, koliko sam mogao. Ipak, kad se obnavljao spaljeni Jasenak, kad su se na paljevinama podizale nove kuće, Majkičina je posljednja sagrađena. A kad je trebalo da joj se obezbijedi penzija, stvari su išle još gore. Zakon je bio protiv Majkice. Ona je imala nešto zemlje u Kapeli na kojoj raste paprat. Smetnje za penziju. Išao sam od opštine do kotara, kao narodni poslanik, ali ništa nisam mogao da učinim. Neki drugovi su mi rekli da Majkica djeluje neprijateljski. Nisu mogli da joj oproste što ih psuje i ruži, što »huli« na njih kao predstavnike vlasti.

Svi moji pokušaji da Majkica dobije penziju bili su uzaludni, sve dok nisam došao u Saveznu skupštinu kod Moše Pijade. Moša nije listao po zakonima. Za nekoliko minuta imao sam rješenje sa njegovim potpisom za njenu penziju. Dobila je tri hiljade dinara mjesečno, što je u to vrijeme odgovaralo dobroj srednjoj plati.

Nekoliko godina kasnije, Majkica je umrla i zakopana je u Jasenku »partizanskom motikom«, što bi ona rekla.

Jasenička četa bila je sastavljena od odvažnih momaka, po prirodi bistrih, neumornih boraca, kojima kao da je i sama planina ulivala nešto svoje, ono nevidljivo, što čovjeka na neki način nadahnjuje i čvrstinom, i odlučnošću, i hrabrošću, prirodnošću i ljudskošću.

Tu četu smo često nazivali četom »jaseničkih delija«. Takvom nazivu doprinosio je pojedinačno svaki od njenih boraca. Tako, već prvih

175

dana nije bilo teško zapaziti Bozu Kosanovića Lukina, jednog od najboljih komandanata bataljona koje ćemo imati. Naravno, i on je, kao i mnogi takvi, poginuo na čelu svoga bataljona. Dugo je i živio koliko se puta i kako suočavao sa smrću. Miloš Ivošević Rajkan, Ilija Kosanović, Braco Kosanović, istaknuti omladinac; dječaci Đurica i Bozo Pepina Kosanović koji su imali po šesnaest godina, morali su biti uočeni još prvih dana. Pero Radin Mamula, Nenad Mamula, Ljubo Kosanović, kroz čije je tijelo, jednog dana 1943. godine, prošišalo devetnaest metaka, a on, ipak, preživeo, sazreće za kratko vrijeme i kao borci i kao starješine. Đurica će poginuti na čelu jedne čete kao najmlađi, ali i jedan od naj-umješnijih komandira.

Posmatrajući neprestano mnoge borce iz Primorja i Gorskog kotara, mogao sam iz dana u dan zapaziti kako se mijenjaju, kako sazrijevaju, stasaju i kao ljudi, i kao borci i kao rukovodioci. Partizanska škola ratovanja i stalan politički i kulturni rad osposobljavali su ih za sve teže vidove borbe i života. Od običnih seljaka, drvosječa, kirijaša, željezničkih radnika rasli su, naočigled naroda, mnogi odvažni kadrovi Partije, koji neće ustuknuti ni pred najtežim iskušenjima.

Glavni štab zove

Krajem januara 1942. godine u Jasenku me je zatekao poziv Glavnog štaba Hrvatske. Trebalo je da komesar Vejvoda i ja odmah krenemo na Kordun, u selo Zbjeg, na drugu konferenciju Glavnog štaba. Tamo je, u Zbjegu, Glavni štab bio još od novembra prošle godine; s Petrove gore, iz Vučkovića, preselio je odmah poslije konstituisanja, u odsustvu pola svojih članova. Na prvom zasjedanju Glavnog štaba, 13. decembra u Zbjegu, nismo bili ni Vejvoda ni ja, jer smo kasno obavješ-teni.²⁵

Pred nama je dug i težak put po nepoznatom zemljištu, po oštroj zimi i visokom snijegu. Prije svega, trebalo je pronaći vješte vodiče, koji će nas pratiti do Zbjega. Ali ni u Drežnici ni u Jasenku takav se čovjek nije mogao naći. Za Zbjeg, ovdje, niko nije ni čuo, a kamoli za njegovu užu lokaciju. Da li je Zbjeg neko selo ili mali gradić na slobodnoj teritoriji Korduna, još nismo, zapravo, ni znali.

U nekoj drugoj prilici, kad se čovjeku nekud ne ide, kad priželjkuje da ga nešto spriječi, lako bi se našao izgovor da se izbjegne neželjeni put. Ali, mi smo ovoga puta jedva čekali da malo iskočimo iz Primorja i Gorskog kotara, da se sretnemo sa svojim starim španskim drugovima, da vidimo šta se radi oko nas i, na kraju, da uporedimo uspjehe i neuspjehe, kako bismo vidjeli dokle smo mi ovdje dospjeli.

Sudeći po jednoj lošoj topografskoj karti, do Zbjega bi se moglo jedva stići za tri dana hoda. Prvi dio puta, od Drežnice, preko Male Kapele, do Kunića u blizini Plaškog, najmanje nas brine, uprkos opasnosti koju u sebi skriva. Dosta Drežničana dobro poznaje taj predio. Cesta između Ogulina i Brinja, preko Male Kapele, nije bila raščišćena od snijega, pa se nije trebalo naročito bojati neprijateljske zasjede.

²⁵ Vladimir Bakarić i Franjo Ogulinac su 15. decembra 1942. godine u izvještaju Vrhovnom štabu pisali da su na savjetovanju »bili prisutni samo komandanti« iz Like i Korduna, a da je »Primorsko-goranski odred zastupao na savjetovanju oficir za vezu (Tomo Strižić) koji je stigao u toku samog savjetovanja«.

176

Ako uspješno prevalimo put do Kunića, dijela slobodne teritorije kordunaškog odreda, nadamo se da ćemo u njemu naći dobre vodiče do zakazanog mjesta.

Slijedeći dio puta trebalo bi da savladamo uz dva konaka.

U Drežnici su nam izabrali dva vodiča, lugara, koji, kako se pričalo, mogu i zavezanih očiju da nas prevedu preko Male Kapele. Uzgred rečeno, dobri vodiči uživali su i ranije, a sad naročito, visok ugled.

Krenuli smo na put nas desetak, da proprtimo snijeg preko Male Kapele. Mnogo lakše nego što sam očekivao popeli smo se do ceste i oprezno je prešli. Na njoj se ubrazdila duboka prtina kojom mora da je prošla neka neprijateljska kolona prije nekoliko dana. Pred nama je opet gusta šuma, ali zemljište pada pod nogama. Više ne bi trebalo da imamo ikakvih teškoća do Kunića.

Nešto kasnije, neki gadan vjetar počeo da kovitla noseći sitan i ljepljiv snijeg. Debela stabla začas obijeliše, kao da ih je neko debelo krečio, tako da se nigdje više nije nazirala ni kora drveta, ni mahovina. Meni sva stabla izgledaju ista, iste visine i debljine. Vodiči se drže uvaženo, kao da im upravo ovakvo vrijeme odgovara, da pokažu svoju snalažljivost. Mi, stvarno, moramo da im se divimo i da im zavidimo. Oni neumorno objašnjavaju pored kakvih ćemo stabala još proći, gdje nas čeka izvaljena klada, gdje gromom opaljeno drvo, pa splet bukava, pa ovo, pa ono... Idemo bezbrižno. U torbicama imamo dovoljno hrane da ne gladujemo. Sve ide po najboljem redu. Primičemo se oslobođenim selima Klipe i Kuniću, kako tvrde vodiči.

Međutim, mimo očekivanja, put se, od vrha Kapele, dozlaboga ote-gao. Neka velika okrugla poljana, na koju smo davno morali naići, prema njihovoj priči, kao da bježi ispred nas. A ona bi morala da se nalazi na svega desetak minuta hoda prije Klipa. Na žalost, od poljane ni traga, a časovi promiču. Meni se čini da ovdje nešto nije u redu, ali vodiči se ne daju ni opepeliti. »Još malo, još malo«. Prisiljen sam da prizovem u pomoć svoj kompas. Sudeći po njemu, mi idemo pravo na sjever, a ne na jugoistok, po njihovom. Kažem im da nas naopako vode i, ako tako nastave, da ćemo ubrzo upasti u Modruš, među ustaše. Vodiči se vrijeđaju što sumnjamo u njihovo majstorstvo. Pustio sam ih još malo i ponovo vadim kompas. Ako moja kazaljka nije pošašavila, mi, stvarno, idemo na sjever. Ozbiljno počinjem da sumnjam i u njih i u svoj kompas. Mora da se, zaista, nešto poremetilo. Okrenuh se Vejvodi da upo-redim moj kompas sa njegovim. I kod njega i kod mene sjever je na istoj strani. Onda, bez namjere da više raspravljamo sa vodičem, poka-zasmo rukom pravac kojim treba da nas vode. Oni, uvrijeđeno, rondaju i dalje o toj poljani na koju samo što nismo nagazili. Oni ne mogu ništa protiv naređenja, moraju da slušaju, ali ipak i dalje zaošijavaju na svoju lijevu stranu, a mi ih ispravljamo. U trenutku jedne takve nedoumice da li da vjerujemo vodičima ili kompasima, oni odjednom zastaše, i samo što ne počeše da se krste kad ugledaše pred sobom okruglu poljanu. Začuđeno se zagledaše u nas, još uvijek ne shvatajući da su ih čula izdala. Povratiše se da vide te naše sprave, koje, eto, znaju puteve bolje od njih.

177

Po završetku ovoga puta, pronosiće se priče među neupućenim seljacima kako nas dvojica imamo neke naročite sprave koje i slijepe mogu da vode po bespuću.

Napokon, stigli smo u selo Klipe koje se pribilo uz sjeveroistočne obronke Male Kapele. U njemu smo zatekli jednu omanju plašćansku četu, na čelu sa njenim komandirom Stevanom Čuturilom, o kome sam čuo da je veoma postojan i hrabar čovjek. Komesar čete je Drago Adolf Štajnberger, španski dobrovoljac, jedan od najmlađih interbrigadista. Drago je visok, stasit momak, lijepih muških crta, sportski razvijen, poput atletičara. S njim sam se .rastao još u Francuskoj 1940. godine, u logoru.

Te noći u Klipama smo dugo sjedjeli i raspredali ratne prilike. Ni Stevo ni Drago nisu bili mnogo zadovoljni stanjem u Plašćanskoj dolini. Navode da se tuda muvaju neke sumnjive protuve, bivši oficiri i razni tipovi koji zagovaraju saradnju sa italijanskom vojskom i borbu protiv partizana, a za kralja. Nije bilo teško pogoditi da je riječ o prvim znacima četništva. Drago i Stevo su zabrinuti. Kažu da ih ljudi više ne primaju u svim selima kao prije izvjesnog vremena. Više nego jasno da se tu nešto nevaljalo kuva.

Mi do tada nismo mnogo ni znali o četništvu. Ćuli smo za Dražu, za njegova zlodjela u Srbiji i drugim krajevima, ali sve je to bilo daleko od nas i vjerovali smo da nam s te strane ne prijeti nikakva opasnost. Zapravo, mi u Gorskom kotaru ne bi trebalo da mnogo zaziremo od domaćih četnika. Za njih tamo nema baze.

Međutim, ono što hrabri, naročito Draga, je njegova sigurnost u svoju četu. Čvrsto vjeruje da se u njoj ne može pojaviti nijedan izdajnik. Stevo Čuturilo je mnogo skeptičniji, nešto vrti glavom, zazire. On, koji je nekad nosio žandarmerijsku uniformu u prvom redu radi »gonjenja«, komunista, umije izgleda da raspoznaje tragove i da se, sada kao čvrst komunista, lakše nosi sa četnicima i svim otpadnicima.

Pošto smo prenoćili, nastavili smo put sa novim vodičima do Zbjega. Željezničku prugu, dobro čuvanu, prešli smo blizu Plaškog. Sve je išlo kako smo predvidjeli i tako smo, nakon tri dana, stigli u Zbjeg, u partizansku prijestolnicu Hrvatske. Mislili smo da je to lijepo selo, pošto se u njemu smjestio Glavni štab. Ali od toga ništa. Raštrkane kuće, nigdje ni dvije zajedno, razbacane po nekim uvalicma i brežuljcima. Drežnica i Jasenak su prema njemu pravi gradovi.

Prije nego ćemo stići do kuće, gdje nam rekoše da se nalazi Glavni štab, dobro sam osmotrio okolinu. Zemljište otvoreno na sve strane, ne vidim neke prirodne prepreke za odbranu od napada. Teško mi ide u glavu da je to zaista slobodna teritorija. Ona naša Kapela je naspram ovoga gorostasno prirodno utvrđenje.

Štab je smješten u jednoj kući, pokrivenoj slamom i daskama, na nekoj maloj uzvišici. Oko nje je nekoliko štala i nešto voćaka. Svjestan sam vremena u kojem živimo, ali mi se čini da je ovo, ipak, ispod svakog nivoa, bar za ovakva tijela zvučnog imena. Unutrašnji izgled je još gori od spoljašnjeg. Tri, nazovi prostorije, sa ponekim prozorčićem. Podovi zemljani. Sve djeluje ubogo, jadnije i od najveće sirotinje. Bila je to kuća Rade Pilje, pod brdom, blizu Vrela, to jest kod izvora Mrež-

178

niče. Glavni štab je radio u jednoj, a Piljina porodica u drugoj sobi ove tijesne seoske kuće. Kuriri i straža su spavali u susjednoj kući.

Stigli smo nešto malo prije ostalih članova Štaba. Unutra su bili komandant Ivan Rukavina, komesar Vlado Bakarić, operativac Franjo Ogulinac Seljo i pomoćno osoblje. Ništa ne bi ukazivalo na štapsku ratnu sredinu da u toj skučenoj unutrašnjosti nije jednog zida koji navodi na nešto i vojničko, i političko, i štapsko istovremeno. Na njemu je jedna velika mapa Istočnog fronta i nekoliko manjih, na kojima je predstavljena vojna situacija na bojištu Hrvatske. Na velikoj karti prikazana je posljednja ofanziva Crvene armije. Daleko je odbacila Nijemce od Moskve. A na onoj našoj, topografskoj, mnogo je šara, naročito po Lici, Kordunu, Baniji, a nešto manje po Gorskom kotaru i Primorju. Doduše, njihove su slobodne teritorije znatno veće od naše, ali, brate, zakinuto nam je i od onoga što imamo. Nema Jasenka na karti. A, onda, gdje smo mi, a gdje oni! Mi se gotovo naslonili na samu Italiju, na more, na Kupu, pa ne možemo mrdnuti ni lijevo ni desno.

Vlado Bakarić, s kojim sam se ovoga dana prvi put sreo, leži bolestan u jednom drvenom seljačkom krevetu, pokriven sa dva ćebeta, ali bez plahta. Lice mu je blijedožuto i ima povišenu temperaturu, pra-ćenu jačim kašljem. Govorio je malo i ekonomisao riječima, kako se ne bi previše zamarao. Njegova bolest brinula je Rukavinu i sve u štabu. Ništa se dobro nije moglo očekivati. Pored njegovog kreveta, u stiješ-njenoj sobi, treba da se održi proširena sjednica Glavnog štaba.

U toku nekoliko sati po našem dolasku, pristizali su i drugi pozva-nici. Od šestorice članova Glavnog štaba, nije stigao jedino Vlado Ćet-ković, komandant ličkih odreda. On je 31. decembra teško ranjen u borbama za oslobođenje Korenice. Tužan sam što se s njim neću sresti, a toliko sam želio. Bilo bi to naše prvo viđenje u partizanima. Posljednji put smo se rastali u Biterfeldu, u Njemačkoj, uoči mog bjekstva.

Sastanku Glavnog štaba 30. i 31. januara prisustvovali su, pored četiri člana i komandant za Kordun Srećko Manola i banijski komandant Vasilj Gaćeša, i komesari za Liku i Kordun Šime Balen i Veco Holjevac, organizator saniteta dr Savo Zlatić i još nekoliko drugova.

Poznanstvo sa Većom ostalo mi je u trajnom pamćenju. Njegove ime će se visoko uzdići poslije one njegove čuvene jesenje akcije u Karlovcu, kad je jednu partizansku četu, pošto ju je obukao u ustaške uniforme i obučio kako da se drži, poveo i s njom gotovo paradnim korakom ušao u Karlovac. S četom je promarširao glavnom ulicom, posred grada, pjevajući neke podesne pjesme, sve do karlovačke bolnice. Iz nje je trebalo osloboditi nekoliko istaknutih komunista, koji su, poslije teških mučenja, tu dovedeni da bi prizdravili i bili ponovo mučeni, u nadi da se od njih nešto izvuče prije strijeljanja.

Na žalost, četa je zakasnila. Uhapšenici su već bili odvedeni iz bolnice. Ali, odjek akcije nije bio ništa manji. Bilo je nešto i ulova. Nekoliko ustaških oficira, zatečenih u bolnici, dobilo je zasluženu kaznu. Tek pri povlačenju, na samom izlasku iz grada, Holjevčeva četa je otkrivena. Kad je na nju otvorena vatra, ona je na juriš uspjela da zauzme most i da se probije na Kordun bez gubitaka. Zaplijenila je i nešto oružja.

O ovoj dinamičnoj i domišljatoj akciji čulo se naširoko, i ona je imala moralno i političko dejstvo u narodu. Na suprotnoj strani, po

179

neprijateljskim garnizonima, izvazvala je pravu pometnju i paniku. Po gradovima su se sve češće počeli pričinjavati partizani u uniformama osovinskih vojski. Prepričavalo se da je u nekoliko mjesta došlo i do njihovog međusobnog puškaranja.

Sa divljenjem i poštovanjem gledam Veću Holjevca, a njegova mi se akcija čini draguljem partizanskog ratovanja. Veco je nosio malu bradu. Ličio je sa njom na satira i, da je bilo ko drugi u pitanju, u ono vrijeme, zamjeralo bi mu se na njoj. U tom društvu muškaraca, na sastanku Glavnog štaba, nalazila se i jedna omanja, nježna, mlada i lijepa žena. Nisam joj znao ulogu, ali pred njom su se govorile sve naše vojne tajne i iznosili svi planovi, kao da je i sama član tog visokog rukovodstva.

Tek poslije nekoliko časova sam doznao da je to Nada Galjer, jedna od učesnika u dizanju u vazduh zagrebačke telefonske centrale. Gledajući je onako mladoliku, čovjek ne može da se ne pita da li je moguće da se u tako nježnom stvorenju krije tako hrabro srce.

Na sastanku Glavnog štaba, Rukavina i Bakarić su opširno govorili o situaciji na Istočnom frontu i u zemlji. Mogao se dobiti jedan cjelovit presjek događaja i kod nas i u svijetu. Ustanak se ponegdje i gasi ili zamire, a ponegdje rasplamsava te se jedan neuspjeh zalječuje uspjehom na drugoj strani, ali uvijek je to linija uspona. Što je najvažnije, gledano u cjelini, borbe se ili zameću ili razgaraju na sve strane.

Sve do tada, zapravo, mi o »Užičkoj republici« nismo mnogo znali, pa ni o formiranju Prve proleterske brigade. Lako je pretpostavljati šta je to za nas, iz onako udaljenih krajeva, značilo. Razgaralo je to našu maštu i viđenje uspješnog kraja, a formiranje brigade raspalilo je sjećanje na Španiju, gdje su brigade bile jedinice regularne armije, kroz koje smo svi mi prošli. Samo što u Španiji nije bilo proleterskih jedinica. Zato smo naziv »proleterska« shvatili kao važan i vojnički i politički prerogativ. Uz vijest o formiranju same brigade, došli su i podaci da je to veoma velika jedinica, od više bataljona, i da je na dan svoga formiranja bila postrojena da bi je obišao vrhovni komandant drug Tito.

Već počinjem da zamišljam kako ćemo i mi, kad se vratimo u naš kraj, da se »proleterizujemo«. Čini mi se da imamo sve uslove za to. Uostalom, u primorskim i goranskim jedinicama nalaze se gotovo čisti proleteri, koji potiču iz siromašnih krajeva i uglavnom svi prodaju svoj rad. Samo da nam je još nekako proizvesti, negdje dolje u gradu, što više petokrakih zvijezda sa srpom i čekićem. Međutim, u Glavnom štabu nam je skrenuta pažnja da mi ne možemo ići na to i da se, zasad, taj simbol ne može nositi na našim kapama. To bi moglo imati i nezgodnih posljedica. Nama je cilj da okupimo što šire slojeve naroda u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika, bez obzira na njihovo po-litičko-ideološko opredjeljenje. Moramo se držati načela: ko je protiv okupatora, taj je istovremeno s nama. Ne plašite naše rodoljube srpom i čekićem.

Prva proleterska je, kažu, nešto sasvim drugo. To je zametak nečega što će se ispoljiti u budućem vremenu, samo nagovještaj novih odnosa. Ne smijemo da plašimo naše saveznike, ni one u Londonu, ni one u Moskvi, a ni u zemlji.

180

Došao je red i na nas pozvane da podnosimo izvještaje, svaki sa svog terena. Naravno Ličani, Kordunaši, Banijci imaju prednost. Oni, zbilja, imaju čime da se pohvale. Ustanak se stalno širi, borbe se vode posvuda, oslobađaju se i veća mjesta.

U Lici su jake okupacione snage i ustaše, a već su se zametnuli i četnici. Još se ne može posvuda povući demarkaciona linija između partizana i četnika. U Lici će ubrzo biti zastupljene sve moguće neprijateljske grane i to u izobilju, radi borbe protiv partizana, koji će, uprkos svemu, sve više jačati.

Na Kordunu i Baniji nigdje nijednog četnika, ali ima nekoliko jakih ustaških garnizona. Nema nikakvih uslova da se i četnici pojave.

Nas dvojica, Vejvoda i ja, ostali smo za kraj da referišemo. Nije nam nimalo lako. Nemamo tako velikih uspjeha kao naši susjedi, iako to ne bi trebalo ni očekivati s obzirom, prije svega, na naš geografski položaj. Ali ono što će nas sa posljednjeg mjesta pomjeriti tako reći na prvo, što će nas maltene učiniti »junacima dana«, bila je politička situacija na terenu i oslobođenje Jasenka, o čemu još nismo slali izveštaj. U Primorju i Gorskom kotaru osnovni nosilac ustanka su Hrvati koji, u slozi sa Srbima Drežnice i Gornjeg kraja (čega još nije bilo u tolikoj mjeri u drugim krajevima, izuzimajući Dalmaciju), čine čvrst bedem protiv okupatora i pokušaja ustaša da od domaćeg življa stvore ovdje svoja uporišta.

Jedna četa Dalmatinaca, na čelu sa istaknutim revolucionarima Antom Baninom i Stankom Parmačom već se zajedno sa Ličanima borila kod Korenice, što nailazi na snažan odjek među Srbima.

Svi nas zapitkuju, traže tačan broj boraca Hrvata. Mi im kažamo jednostavno da ih imamo onoliko koliko i pušaka, a imali bismo ih onoliki broj kolikom bismo dopustili da iziđe u partizane. Jednom riječju, mi imamo veliku mobilizacijsku bazu. Bitno je, po nama, to da su hrvatske mase gotovo potpuno opredijeljene za borbu i ne prihva-taju nikakve kompromise niti sa Italijanima niti sa Pavelićevom vojskom. Bili su veoma iznenađeni kad smo naveli da u nekoliko hrvatskih opština Pavelić nije mogao da nađe ni jednog jedinog čovjeka koji bi se ma u kakvom vidu prihvatio neke pozicije u vlasti.

Oslobođenje Jasenka podiglo je naš ugled i na bojnom polju.

Poslije podnošenja izvještaja i drugih rasprava, na dnevni red je postavljen plan političkih i vojnih dejstava partizanskih odreda u ova četiri regiona i u čitavoj Hrvatskoj. Na nama je da najrealnije moguće procijenimo šta možemo da učinimo za omasovljavanje ustanka i kako da djelujemo u masama. Posebna pažnja skrenuta nam je na moralnu stranu borbe, na držanje jedinica kako u dodiru sa narodom tako i sa neprijateljem. Kako prodirati i tamo gdje naš uticaj još nije ispoljen u dovoljnoj mjeri? Ni ova strana plana nije nam tuđa, niti nam pričinjava neke probleme. Međutim, trebalo je konkretno da iznesemo šta ćemo i u kom roku učiniti, koja ćemo mjesta osloboditi, kako uništiti željezničku prugu. Jednom riječju, stvoriti operacijski plan, a ne stihijsko ratovanje.

Nas dvojica nismo računali na ovakav zahtjev u pogledu vojnih djelovanja, pa se nismo posebno ni pripremali. Ličani, Kordunaši, Banijci

181

zaista imaju velike planove. Nadaju se da će osloboditi velika mjesta kao što su Donji Lapac i Korenica, što im je stvarno i uspjelo za mjesec dana. Čini mi se da su naše perspektive u poređenju sa njima prilično skromne. Oni još nemaju nikakvih teškoća sa ishranom, dok mi mučimo žive muke sa snabdijevanjem jedinica po Kapeli. S druge strane, suviše smo stiješnjeni između mora i pruge da bismo mogli ozbiljno da obećamo, kud i kako ćemo da širimo slobodnu teritoriju. Borbu možemo da vodimo posvuda, ali slobodna teritorija je nešto sasvim drugo. Ukoliko bi se i moglo zauzeti neko mjesto, na samoj obali, pa i željezničkoj pruzi, sigurno ne bismo mogli da ga zadržimo za duže vrijeme.

Poneseni velikim ambicijama naših susjeda, trsili smo se da obećamo nešto ozbiljnije, ako ništa drugo bar da ne crvenimo dok traje dogovor. Rušenje pruge i miniranje vozova smatrali smo kao naš osnovni zadatak i kao najbolju pomoć Rusima na Istočnom frontu. To će, uostalom, biti i najbolji način da odbranimo već postojeću slobodnu teritoriju: prikovati neprijatelja što jače za gradove i pruge.

Poslije našeg kraćeg konsultovanja, otkrili smo nekoliko manjih goranskih mjesta, koja bismo mogli evantualno nekako i iščišćati, bar za kraće vrijeme, poput Jasenka. Preko jezika mi vrlo sigurno izletje: Alan i Krivi Put, u Primorju; Mrkopalj i Ravna Gora, mada je, istini za volju, još bilo i suviše rano misliti na ova dva centra Gorskog kotara, dvije opštine s mnogo sela. U Glavnom štabu Hrvatske kao da su nam čitali misli; rekli su da nam je procjena nerealna i da nismo uzeli u obzir da je tu, u okolici Mrkoplja i Ravne Gore, u Delnicama, Moravicama i drugim mjestima na pruzi, gotovo čitava italijanska divizija »Lombar-dia«.

U Glavnom štabu nisu bili zadovoljni situacijom u široj okolini Zagreba, u Zagorju, Žumberku, gdje HSS ima znatan uticaj, iako tamo pre-ovlađuje antiustaško raspoloženje. Tu treba izvojevati bitku za hrvatske mase, kako bi one postale osnovni nosilac ustanka. Krene li Zagorje, to bi za ustaše bio najteži politički udarac. A da bi se postiglo, moraju se tamo poslati dobri kadrovi, dobra pojačanja

Radi što jačeg aktiviranja partizana Slavonije, riješeno je da se tamo pošalje jedna četa Banijaca, probranih boraca, na čelu sa iskusnim komandirom i komesarom. U Slavoniji je pokret već bio jako razvijen i trebalo ga je pomoći, prenijeti borbeno iskustvo s ove strane Save. Geografski položaj, između Save i Drave, bio je još uvijek veoma težak za šira partizanska dejstva. Ubrzo je i formirana takva četa, na čelu sa Nikolom Demonjom, koji će svojom borbenošću i prenošenjem iskustava iz Banije odigrati značajnu ulogu.

Još jesenjih dana, mi smo tražili od Glavnog štaba da se Brinjska četa, koja se nalazi u sastavu ličkih odreda, priključi Primorsko-goran-skom odredu. Ova jedinica djelovala je u zapadnom dijelu Brinjskog kotara. Čitav Gornji kraj, sa više sela kao što su Gostovo Polje, Tužević, Škalić i druga, bilo je, u stvari, slobodna teritorija povezana sa drežnič-kom. Ali ova jedinica je bila osamljena, daleko do centralne Like kao glavnog ustaničkog žarišta, pa je sa njom održavala i neredovne veze. Teren između nje i glavnih ličkih partizanskih baza bio je veoma šaren u političkom pogledu: negdje ustaše, negdje četnici, a posvuda Italijani.

182

Održavanje veze s Likom bilo joj je vrlo teško. Pripajanje ove jake čete Primorsko-goranskom odredu, za nas bi zbilja bilo pojačanje. Kad smo iznijeli naš prijedlog i sami Ličani su ga odmah podržali. Tako će Brinj-ska četa i Gornji kraj za sve vrijeme rata biti pripojeni primorsko-go-ranskim jedinicama.

Nas dvojica vraćali smo se u nedjelju 1. februara sa velikim osjećanjem radosti; obavili smo važne poslove i uspostavili neposredne veze gotovo sa čitavom Hrvatskom.

Ali, s obzirom na neizvjesnu situaciju u nekim selima Plašćanskog polja, preporučeno mi je u Glavnom štabu - a tražili su i sa terena da navratim u neka od njih - da progovorim sa ljudima, održim nekoliko zborova, sa posebnim naglaskom na bratstvo hrvatskih i srpskih masa kao osnovu zaloge za pobjedu, na neminovnost njihove zajedničke borbe kako protiv okupatora tako i protiv ustaša i prijetećeg četničkog zla. Takvu ulogu dobio sam, u prvom redu, kao Crnogorac. Možda će to imati nekog značaja.

Prvo sam svratio u jedno selo za koje se vjerovalo da se u njemu svakog trenutka može očekivati neko neprijatno iznenađenje. Kad sam stigao predveče, na okupu su bili, u jedoj povećoj prostoriji, svi odrasli ljudi. Neko od domaćih aktivista predstavi me pravim imenom, uz pratnju bombastih slavopojki o mojoj Španiji i Crnoj Gori, pa, eto, i o meni koji sam došao tu da se sa njima zajedno borim. Mučno je slušati takvu tiradu. Govornik je bio vrlo grlat i nadao se, očito, da će izazvati prave ovacije, da će učiniti veliki zaokret. Ali od toga ništa. Jedva nekoliko aktivista poče da plješće. Ovo je, odmah osjetih, sasvim nešto drugo od Primorja i Gorskog kotara, gdje bi se na sličnim skupovima orilo do nebesa o Sovjetskom Savezu, o našoj pobjedi, o Partiji.

Kad je došao red na mene, ipak sam mislio da ću, malo razdrmati malo ove ljude. Već sam se bio dosta izvještio na raznim skupovima. Želio sam da ih uvjerim da je pobjeda naša. To sam isticao iznad svega. A onda sam se okomio iz petnih žila na izdaju Draže Mihailovića, njegovih brojnih oficira i četnika, objašnjavajući da su oni za srpski narod isto ono što su ustaše za hrvatski, da među njima nema nikakve razlike, da su oni, u stvari, međusobno saveznici, iako još ne formalno i saveznici Italijana i Nijemaca. I ja sam na kraju uzviknuo nekoliko parola, ali one ne naiđoše na odobravanje.

Odmah poslije završenog govora, predočio mi je neko od drugova da ne bi bilo pametno da prenoćim u tom selu, već da što prije odem. Nije bilo teško primijetiti da su ovdje na pomolu velike izdaje, da je naš uticaj znatno opao. To nam je potvrdilo još jedno selo u koje smo navratili. Krivo mi je što sam se i prihvatio ovog zadatka. Uostalom, Plaš-ćanska dolina je pod kordunaškim partizanskim odredima, pa neka oni tamo vode politiku, a ne mi iz Primorja i Gorskog kotara.

Prenoćili smo u Kuniću, gdje ćemo se ponovo sresti sa Stevom Ču-turilom i Dragom Štajnbergerom. Oni nisu osjećali u tolikoj mjeri neposrednu opasnost koliko nas dvojica. Rastali smo se s uvjerenjem da ćemo se ubrzo ponovo vidjeti u zajedničkim borbama kordunaških, ličkih i goranskih jedinica, radi spajanja naših slobodnih teritorija u jednu veliku partizansku »republiku «. Još na sastanku Glavnog štaba zauzet je

183

stav da slijedećih proljećnih dana moramo očistiti neke garnizone između Ogulina i Brinja. A to bi značilo mnogo. Tada bismo imali neprekinutu slobodnu teritoriju od Gorskog kotara gotovo do Bosne.

To će, na žalost, biti posljednje viđenje i rastanak sa ovom dvojicom drugova. Nakon kraćeg vremena stigla je do nas vijest da su četnici podmuklo izveli puč, da su razoružali Dragovu i Stevovu četu, a njih dvojicu ubili zajedno sa komesarom Brankom Latasom i komandantom Kordunaškog odreda Robertom Domanijem, španskim borcem i kapetanom republikanske armije, veoma popularnim na čitavom Kordunu.²⁶

Sad imamo na pragu, tu odmah, u susjedstvu pored ustaša i Itali-jana i četnike. Moraćemo i sa njima da oprobamo oružje.

Dremica prijestolnica

Petnaest dana po našem povratku u Gorski kotar, trebalo je da stigne i Glavni štab Hrvatske. Pri rastanku smo se dogovorili kako najlakše i najbezbolnije da se probije do nas. Utvrđen je i datum dolaska 17. februara - ako Bakarić bude sposoban za put. Ukoliko se nešto izmijeni, dogovoreno je, mi ćemo biti blagovremeno obaviješteni.

Kako do određenog roka nije stiglo nikakvo obaviještenje, mi smo poduzeli sve pripreme da radi sigurnijeg puta sretnemo Glavni štab na Maloj Kapeli i smjestimo ga na pogodno mjesto u Drežnici.

Prtina preko Male Kapele, od Drežnice do Kunića, dobro je održavana Šuma ju je štitila od smetova, a i kuriri i grupe partizana svakodnevno su išli njome i tamo i ovamo. Nijednom se na tom putu nikome nije desila nikakva nezgoda. Taj put bio je naš svojevrstan slobodni koridor.

Pratnju drugovima iz GŠH trebalo je da sačinjava desetak izabranih partizana s Korduna. Mi smo, s naše strane, obećali da ćemo određenog dana zaposjesti položaje preko ceste na Maloj Kapeli i obezbijediti pre-laz preko nje, čuvajući ga od evantualnog ispada ustaša iz Modruša i Jezerana. Svjestan kakvoj se opasnosti oni mogu izložiti i sam sam, kao domaćin, odlučio da im lično pođem u susret sa jednim vodom partizana. Rano ujutro, popeli smo se do ceste i zaposjeli je. Odatle se dosta dobro mogao osmatrati teren prema Modrušu i Jezeranama. Ništa se

²⁶ Puč u 3. bataljonu 2. kordunaškog odreda, pod rukovodstvom Đure Vidakovića, izvršen je u noći 2. i 3. aprila 1942. godine. U Tomiće su kuriri kordunaške grupe odreda prve informacije o tome donijeli 7. aprila. Izvještaj za Vrhovni štab o tome je poslan 16. aprila:

»Uporedo s ofanzivom neprijatelja četnici su pojačali svoju aktivnost. To se ispo-ljilo osobito u III bataljonu II odreda. II odred se nalazi na dijelu Korduna na koji neprijatelj nije napadao. Iskorišćavajući tešku situaciju koja je nastala nerijateljskom ofanzivom, četnici su na tom dijelu Korduna, Sektor II odreda, pokušali da zabiju partizanima nož u leđa. Jedan je vod, tzv. pištenički, koji je radi četničkih tendencija već jednom bio razoružan, na spavanju iznenadio i razoružao 3. četu III bataljona. Tom su prilikom četnički banditi zarobili i ubili komandanta II odreda druga Vladu Ivanovića Roberta (Domanija), koji se nalazio u toj jedinici radi rukovođenja akcijom. U isto vrijeme četnici su ubili i komesara II bataljona druga Latasa (Branka) i komandira i komesara 3. čete drugove Čuturila (Stevu) i Domjanića (Adolfa Steinbergera)«.

Vladimir Popović je CK KPJ o tome pisao 5. maja. Javio je da su se »četnički banditi kojih ima oko šezdeset povukli kod Talijana u Plaški«, gdje je Đuro Vidaković imenovan za načelnika kvislinške općine« i seta ruku pod ruku sa komandantom talijanske posade i ustaških zapovjednika« Bracom Tomljenovićem.

184

sumnjivo isprva nije moglo primjetiti, sve dok nismo, nakon izvesnog vremena, uočili na jednom visokom vrhu ispred nas veliku, plamteću vatru. S lijeve strane toga visa, njegovom sredinom, vijugala je naša prtina kojom mora da prođe Glavni štab. Odmah nam je bilo jasno da se gore nalaze ustaše iz Jezerana ili Modruša. Njihove siluete oko vatre jasno su se primjećivale.

Pojava ustaša, tu ispred nas, na takvom mjestu, veoma me uznemi-rava. Šta smo mogli drugo i pretpostaviti do da su na neki način doznali da će tuda proći Glavni štab. Moram priznati da se mi tada još nismo mogli pohvaliti nekom naročitom konspiracijom. Ukoliko su ustaše otkrile dolazak Glavnog štaba onda su, pored zaposjedanja vrha, morale sigurno postaviti zasjedu i na samoj prtini, prema Kuniću. Šta da se radi? Biće najpametnije da odmah krenemo prtinom prema Kuniću, u susret Glavnom štabu i da nekako bar preplašimo ustaše koje su se usidrile gore. Efikasniju pomoć ne vidim. Ukoliko su ustaše postavile zasjedu prema suprotnoj strani od one kojom treba da naiđe Glavni štab, mi ćemo joj se privući s leđa. I to bi moglo dobro ispasti, samo ako ne zakasnimo.

Brzo smo se dohvatili prtine. Pošto smo išli ne više od pola sata, ispred nas se razleže jaka pucnjava. Zastadosmo i uzesmo puške na go-tovs. Partizani mi pokazuju na neke naoružane ljude, koji odozgo, sa onog vrha, veoma brzo trče prema Modrušu i pucaju pred sobom. Bilo ih je, sudeći po pucnjavi, oko dvadeset. Ja nijednog ne mogu da uočim. Kao da su mi oči zatajile. Svi ih drugi vide osim mene. Debela stabla koja su nas dijelila od njih, skrivala su ih od moga pogleda. Naredio sam da ne otvaraju vatru, htio sam da ih propustimo, jer ni naša kao ni njihova pucnjava ne bi, u ovom času, imale nikakav učinak. Moglo bi samo doći do međusobnog prepucavanja, što bi presjeklo put Glavnom štabu. Mirno smo propustili ustaše i nastavili prtinom prema najbližem selu, Klipama, uvjereni da ćemo doći iza leđa evantualnoj zasjedi, ili se, na tom dijelu puta, sresti sa očekivanim drugovima. Presjekli smo ustašku prtinu i produžili naprijed. Srećom, našom starom prtinom se nije vidio nijedan svjež trag koji bi vodio u onom pravcu. Idemo dalje, da pređemo još tih nekoliko kilometara, u nadi da ćemo se sresti sa njima. Stigli smo i do takozvane okrugle poljane, ali nigdje ni žive duše.

Po mojoj procjeni, Glavni štab nije krenuo kako smo se dogovorili, jer bi, s obzirom na poodmaklo vrijeme, morao već da stigne. Nije nam preostalo ništa drugo do da se vratimo nazad. Jednu desetinu partizana ostavio sam, ipak da čeka do noći pored ceste na Maloj Kapeli. Ja sam se vratio u Drežnicu.

Dok još razmišljam šta se moglo dogoditi s drugovima iz Glavnog štaba, šta ih je omelo, uđe glasonoša da mi saopšti da su stigli. Krivo mi dozlaboga što sam se prerano vratio, što se sa Rukavinom, Bakari-ćem i ostalim drugovima nisam sreo tamo gdje sam ih očekivao. Činilo mi se kao da sam ih iznevjerio. Srećom, dobro sam učinio što sam ostavio onu desetinu gore na cesti, bila im je od velike pomoći.

Glavni štab je stigao bez komesara dr Vlade Bakarića. Ostao je u Zbjegu, bolestan. Kad stigne 23. ili 24. februara, uočit ću da izgleda gore

185

nego u Zbjegu prilikom našeg prvog susreta. Naprosto je čovjeku nejasno kako on, onako bolestan, uspijeva da prevaljuje naše teške partizanske puteve. Pa i dva mjeseca kasnije, 29. aprila, kad Glavni štab krene iz Drežnice u oslobođenu Korenicu, komesar Bakarić će biti bolestan. Komandant Rukavina će mi iz Korenice pisati kako je »put za Mrtvaca bio vrlo naporan, ali za čudo, odmah po dolasku je ustao, bolje se osjeća i već pomalo radi«. Kad su Rukavina i ostali drugovi iz Zbjega stigli u Drežnicu, smjestili smo ih u obližnje Tomiće. Smještaj smo prethodno pripremili. I ovdje su u seljačkoj kući, ali ona je bila neupore-divo bolja od one u Zbjegu. Pisao je o tome 17. februara i Ivo Rukavina u pismu bolesnom Bakariću:

»Druže Vlado! Preselili smo se u naše novo sjedište bez naročitih teškoća. Ovo ti je pravi raj prema Zbjegu. Stanovanje i mogućnosti za rad ovdje će biti vrlo povoljne. Ima samo jedna poteškoća, a to je da kraj oskudjeva s hranom. Prebacivanje preko Kapele bit će vrlo teško, jer je ponovo zapao vrlo dubok snijeg... «

Glavni štab smo smjestili u kuću Alekse Tomića. Stari Aleksa To-mić, koji me je i dalje pozdravljao onim njegovim «arme komandant«, i njegov sin Nikola smatrali su za veliku čast što će u njihovoj kući prebivati Glavni štab. Imali smo mi mogućnosti i za daleko bolji smještaj, mogli smo da izaberemo jednu od dvije lijepe kuće trgovaca u samom centru Drežnice, mnogo komfornije i podesnije za njegov rad, ali se nismo odlučili za to. Prolazila je onuda cesta, pa nismo htjeli ništa da ri-zikujemo. Uostalom, štab odreda snosio je svu odgovornost za bezbjed-nost GŠH.

Smještaj Glavnog štaba u Tomićima donijeće ovom selu veliko priznanje, ali i grdnih nevolja. Jednom ga je zasula teška artiljerijska vatra sa raznih brodova ukotvljenih ispred Novog Vinodolskog. Prvi plotuni su podbacili, drugi prebacili, a treći se sručili posred sela. Jedan izviđački avion kružio je za to vrijeme iznad Stalka i vjerovatno davao elemente za gađanje. Srećom, stanovništvo je prije trećeg plotuna napus-tillo selo. Sve do tada nisam vjerovao da bi nas Italijani mogli tući artiljerijom sa ratnih brodova. A ni poslije, sjećajući se ove plotunske paljbe koja me je zatekla u Tomićima i natjerala u bijeg, nisam mogao da shvatim kako su te granate mogle da prelete jedan široki masiv Kapele i pogode cilj i to pri osojnoj strani, pod velikim uglom. Drugi put doletjeli su avioni i sa prilične visine bacili bombe. I tu je bilo dosta sreće i pored toga što italijanska avijacija nikad nije voljela da se spušta nisko. Da su slučajno znali kako smo mi bili bez ikakvog ozbiljnog pro-tivavionskog naoružanja, mogli su da lete vrlo nisko i da nas gađaju gotovo pojedinačno.

Poslije ovih bombardovanja, moralo se bježati iz Tomića u selo Drežnicu, u centar od kojeg smo ranije zazirali. Slobodna teritorija je u međuvremenu već stekla status republike. Za nas je to zapravo i bila prava repbulika. Osim toga, bilo nam je već jasno da neprijatelj iz dana u dan, sve više gubi inicijativu i da nam za određeno vrijeme ne prijeti opasnost od brzog upada njegovih snaga. Uz to, sami Tomići su postali pretijesni. Tu je i Centralni komitet KPH, koji je sa nekoliko drugova, na čelu sa Vladom Popovićem, stigao nešto po dolasku GŠ. Sa njima

186

je priličan aparat agitpropa, koji smo smjestili u novosagrađene barake, daleko u šumi, iznad sela Vukelića, a u blizini naše bolnice, gdje će i ostati skoro do kraja rata. Organizirana je bogata izdavačka djelatnost, na čemu su naročito radili Otmar Kreačić Kultura, španski borac, i Leo Mates. Tu je odmah po dolasku Glavnog štaba i Vladimira Popovića koji je rukovodio Centralnim komitetom KPH, objavljen deseti broj »Vjesnika«. Trebalo je da iziđe i »Srp i čekić« (organ CK KPH), ali će umjesto njega kasnije biti štampan »Naprijed«. List Glavnog štaba se zvao »Partizan«, a list Pokrajinskog komiteta SKOJ-a »Omladinski borac«. Naši primorsko-goranski listovi su bili mjesečni »Primorsko-goran-ski partizan« i »Partizanske novine«, koje su izlazile dva puta tjedno. Štampane su i brošure, Lenjinove »Dvije taktike«, zatim Staljinova »Pitanja lenjinizma«, Titov članak »Komunistička partija Jugoslavije u današnjoj narodnooslobodilačkoj borbi«... Tiraži su u početku bili dosta mali. Sjećam se da je u aprilu »Omladinski borac« imao tek 200 primjeraka. Kasnije kad se nabavi prava štamparija, o čemu će još biti riječi, tiraž je neprestano uvećavan.

No, ni Drežnica neće biti pošteđena nevolje koje će joj donijeti GŠ i CK KPH. Sjećam se kako me kasnije proljećnih dana jednog jutra, oko četiri časa, trže iz sna snažna tutnjava aviona. I naš štab se nalazio tik uz GŠH. Iako sam se od svih oružja koja su me tukla u Španiji, gdje je avijacija masovno učestovovala, najmanje plašio nje, skočio sam na noge, i pojurio na vrata. Svaki borac ima svoje oružje kojeg se najviše plaši. Ja sam se, recimo, najviše plašio minobacača. Ovoga jutra, uplašio sam se dobro i aviona. Odmah mi je bilo jasno da je avijacija poranila da uhvati na spavanju i uništi Centralni komitet i Glavni štab. Kad sam istrčao napolje, u namjeri da pođem do njih i pomognem im da se spašavaju, upao sam u gustu maglu, neprovidnu, neprobojnu. Ležala je temeljito na zemlji. Ipak sam potrčao do zgrade gdje se od svih članova GŠ i CK nalazio samo Vlado Bakarić. Ostali su bili nekud po Lici i Kordunu. Našao sam Vlada na nogama, kako osluškuje avione. Predložio sam da odmah iziđemo nedaleko od mjesta, u neke šumarke. Ovih aviona se ne bi trebalo plašiti pri ovakvoj magli, ali, šta mu znaš, možda imaju neke sprave pomoću kojih mogu da nas otkriju. Ne žureći mnogo, izišli smo nepun kilometar od naselja. Mještani su već naveliko napustili svoje domove.

Tu smo ostali gotovo puna dva sata. Avioni su kružili gore iznad magle. Povremeno mi se činilo, sudeći po njihovom zvuku, da će nas pogladiti po kosi. Onda, odjednom, nakon dužeg iščekivanja, ču se, nešto dalje, teško bombardovanje. Izgleda da su svi avioni istovremeno pustili naslijepo svoje tovare. Bio je težak tovar, od kojeg nas toga jutra, da nije bilo magle, uvjeren sam, ništa ne bi spasilo.

Toliko sam imao neprilika sa maglom u toku zime, nekoliko puta umalo da izgubim glavu zbog nje, ali ovoga jutra sam počeo da je cijenim.

Kad se, docnije, magla podigla i pripeklo sunce, pričali su nam seljaci koji su se našli po okolnim brdima, da je samo kotlina bila pod maglom, da je bila niska i da je iznad nje kružilo dvanaest dvomotornih bombardera, po svoj prilici »savoja«, koji su doletjeli sa Grobničkog po-

187

lja. Seljaci su vidjeli i kad su bombe izbačene. No, nijedna od njih nije pala na naseljeno mjesto.

Poslije ovog bombardovanja, ni Centralni komitet ni Glavni štab, a ni naš Štab za Primorje i Gorski kotar, što se ne bi dalo očekivati, nisu mrdnuli iz mjesta. Ostali su tu, čak u istim kućama. Bili smo uvjereni da će neprijatelj pretpostaviti da nismo toliko ludi da se zadržimo na istom mjestu. Eto, ponekad, čak i sa vojničkog stanovišta nelogično rasuđivanje može da ispadne veoma opravdano.

Dolaskom GŠ i CK, Drežnica se pretvorila u neku vrstu partizanske prijestolnice za čitavu Hrvatsku. U nju će mjesecima da stižu razni rukovodioci iz najudaljenijih krajeva Hrvatske, pojedinačno i u grupama, na nekoliko važnih savjetovanja kako političkih tako i vojnih. Kuriri, kojih je već bilo na desetine, svakodnevno su odlazili i dolazili, noseći poštu u svim pravcima.

Boravak CK i GŠH od gotovo pola godine, u dva navrata s malim prekidom, u Drežnici biće za Primorje i Gorski kotar od velikog i političkog i vojnog značaja. Događaji koji će uslijediti dokazaće to.

Brinjske delije

Međutim, da bih neka zbivanja pokazao u punom svjetlu, moram da se vratim malo unatrag. Odmah po našem povratku iz Zbjega sa sjednice GŠH, sastali smo se sa sekretarom Kotarskog komiteta KPH za Brinje Ivicom Lovinčićem i komandom Brinjske čete i saopštili im odluku o pripajanju čete odredu. Komandir čete Srđan Uzelac i njen komesar Vlado Lončar Kojčin i sami su takvo rješenje primili s radošću i, reklo bi se, spremno.

U četi se nalazilo oko sedamdeset dobro naoružanih boraca. 0 sastavu i borbenosti ove jedinice slušao sam i ranije, a u to ću se ubrzo i lično uvjeriti. Pretežan broj boraca poticao je iz porodica čuvenih brinjskih minera, ili su i sami bili mineri.

Teško bi se mogao naći neki veći željeznički tunel u bivšoj Jugoslaviji i u bivšoj Austro-Ugarskoj monarhiji, pa, donekle, i u Americi, u čijem probijanju nisu učestvovali Brinjaci. Minerstvo je bilo, reklo bi se, njihovo osnovno zanimanje kojim su se ponosili i po kojem su se pro-čuli. Oni nisu ni tražili odlazeći u pečalbu, drugi posao, kao da bi samim tim iznevjerili smisao postojanja. Brinjanci su ponosni i dostojanstveni ljudi. Kako sam čuo, nikad nije bilo pametno zamjeriti im se. Tvrdilo se da teško zaboravljaju zlo i još teže opraštaju. U izvjesnim okolnostima je to veoma poželjna osobina.

Na prvom sastanku sa Ivicom Lovinčićem i komandom čete, Srđa-nom Uzelcom i Vladom Lončarom, komesar odreda i ja kritikovali smo Uzelca i Lončara, po već ustaljenom metodu, zbog nedovoljne aktivnosti čete koja je, do prije nekog vremena, djelujući uspješno, štitila samo sela. Njih dvojica su se ubjedljivo branili, tvrdeći kako su ranije Italijanima nanosili znatne gubitke, ali mi nismo smjeli otvoreno da prihvatimo njihovu odbranu, mada smo znali da se neprijatelj, sada, u njihovom rejonu i baš zahvaljujući njima, zabio u žice i nikud ne izlazi već poduže. Čak mu nije uspjevalo da zaviri ni u najbliža sela. Samo cestom

188

prema Senju i to vrlo rijetko, uputila bi se po neka veća kolona vojske, praćena jakim obezbjeđenjem. Na čitavom putu, Italijani bi ispred sebe i u stranu otvarali vatru, rešetali teren, ne dopuštajući ni najmanji rizik, što je bila uglavnom posljedica dejstva čete; toga smo nas dvojica bili svjesni, ali ipak nismo htjeli da prihvatimo nekakvo opravdanje kao gotovu činjenicu. Nešto se, uprkos svemu, moralo učiniti. Trebalo je izvesti bučniju akciju. Ali šta izmisliti? Meni je bilo naročito stalo da i sam, lično, sa tom jedinicom, kao i sa nekoliko drugih ranije, učestvujem bar u jednoj akciji. Bio je to još period kad se povjerenje stiče primjerom, učešćem u prvoj liniji, bez obzira na dužnost. Kod Brinjaka nikakvim se riječima nije mogao steći autoritet. Možeš ti njima pričati sve bajke ovoga svijeta, možeš biti ne znam ko, oni će te pažljivo saslušati, pa često i odobravati, ali da bi tvoje riječi nešto za njih značile, ti moraš s njima, prije svega, da staneš rame uz rame u borbi, da se u borbi ogledate i izmjerite. Položiš li uspješno taj ispit, oni od tebe više ne traže. Ako si na nekoj odgovornoj dužnosti, oni te, čak, drugi put neće ni pustiti da sa njima isprobavaš hrabrost.

Razmišljajući o nekoj podobnoj akciji, upitao sam ih da li Brinje ima kakav vodovod. Ne znam kako sam došao na ovu ideju. Odgovor je bio potvrdan. Brinje se snabdijevalo vodom sa izvora na kraju polja, jedno tri kilometra daleko od samog mjesta. Ako bismo uništili vodovod na Maljkovcu vrelu, upitao sam ih za mišljenje, da li bi Italijani i ustaše svakako izišli da ga poprave? Da, odgovorili su.

Ključ je pronađen.

Pošto sam zajedno sa njima dobro izučio teren, riješio sam da jedne od narednih noći, pošto se dobro pripremimo, srušimo taj vodovod i da oko njega postavimo zasjedu.

Na njima je ostalo da za nekoliko dana što bolje pripreme četu. Svaki borac morao je da se obezbjedi sa po jednom bijelom plahtom zbog snijega, kako bi se što bolje zamaskirao. Ja sam za sebe, takođe, za ovu priliku pribavio bijelu plahtu od koje su mi napravili bijeli mantil sa kapuljačom.

Nekoliko dana kasnije, otišao sam u Gornji kraj, gdje se nalazila četa. Sa sobom sam doveo kao pojačanje i jedan vod drežničkih partizana, isto u bijelom. Zaseoci Vodoteča i Škalići bili su puni partizana. Sve je bilo pripremljeno, kako smo se i dogovorili. Rušenje vodovoda, iako nismo imali eksploziva, bilo nam je najmanja briga. Brinjaci su i bez eksploziva sposobni da ruše. Ali nas je naročito brinulo što će Italijani i ustaše preduzeti, kakvim će snagama krenuti, i kako ćemo se, ako nas otkriju, blagovremeno izvući. S obzirom na blizinu velikog garnizona i na učešće jakih snaga koje bi neprijatelj mogao da upotrijebi, bilo je mnogo razloga da strahujemo.

Prije nego što ćemo krenuti, u toku noći 21. februara, poslali smo nekoliko vještih partizana, vičnih ovakvom poslu, da unište vodovod. Oko dva sata kasnije, negdje po ponoći, krenuli smo i mi do izvora kako bismo postavili zasjedu prije svitanja. Od samog polaska meni je palo u dužnost da komandujem četom. U nekoj drugoj situaciji to bi mi se moglo zamjeriti, ali kako mi ni u podsvijesti nije bilo da potisnem Srđana i Vlada već da svu odgovornost za eventualni neuspjeh primim

189

na sebe, odagnao sam tu misao. Ja sam bio inicijator akcije i odgovoran za nju. Srđan i Vlado su bili sa mnom i sve ćemo raditi u dogovoru. S nama je krenuo i Ivica Lovinčić.

Snijeg je bio veoma visok; upadali smo duboko, najprije po brežuljkastom zemljištu, a onda se spuštali strmo prema Lučanima, na rubu Brinjskog polja, ka vodovodu. Kad sam vidio niz kakvu se padinu spuštamo kroz jedan žlijeb, umalo se nisam pokolebao i dao četi naređenje da se vrati.

Uspijemo li ili ne u našoj namjeri, mi ćemo sigurno morati da se povlačimo pod vatrom uz ovu uzbrdicu, što će biti, kako sam procjenjivao, veoma opasno i bićemo izloženi gubicima. S mukom smo probijali prtinu niza stranu, a kako će tek biti uza stranu kad se na nas sruče mitraljezi, bacači i topovi iz Brinja. Ovdje noge nikako ne mogu trčati. Što se niže spuštamo, sve me više opsjedaju takve misli. Da li da im se predam? Ne, nema druge; kad smo već zagazili, moramo da stisnemo zube. Borci izražavaju veliko povjerenje u mene. Vjeruju mi da kao španski dobrovoljac znam šta radim.

Kad smo se spustili do već razrušenog vodovoda, u dnu provalije - na što mi je taj žlijeb ličio - već se počelo razdanjivati. Samo vrelo uvučeno je i udubljeno između dva brda koja iza naših leđa štrče u ne-dogled, zarivajući se u nebo. Te noći ona su me podsjećala na Himalaje, iako je njihova visina svega nekoliko stotina metara. Na dnu smo jedne sužene potkovice, koja se nekih stotinak metara dalje otvara prema polju i Brinju, odakle očekujemo vojsku. Zasjedu smo saobrazili terenu, praveći jednu elipsu sa otvorom prema ulazu u klanac od kuda je trebalo da naiđe neprijatelj. Borci su iskopali duboke rupe u snijegu, a njihova oružja su uperena sa obadvije strane prema putu koji vodi ka izvoru. Ivica, Srđan, Vlado i ja okupili smo se svega nekoliko metara iznad vode, u centru zasjede. Odatle smo mogli vidjeti lijevo i desno, do posljednjeg borca. Niko ne smije otvoriti vatru dok ne čuje moju komandu, naredio sam. Borce smo upozorili, poznavajući dobro Italijane, da će oni sigurno prvi otvoriti vatru, da »prepipaju« teren ispred sebe. Oni su to uvijek činili u namjeri da izazovu eventualnu zasjedu. Na njihovu vatru niko nije smio odgovoriti, ma koliko trajala, jer ako nas otkriju, sigurno se nećemo ni izvući, a kamoli nešto uspjelo napraviti.

Jednog izviđača, koji je mogao dobro da osmotri da li će nešto krenuti iz Brinja, isturili smo na pogodno mjesto, odakle nas može obavještavati i glasom i rukama.

Pošto je zasjeda postavljena, spustio sam se zajedno sa Srđanom i Vladom do vodovoda i odatle produžio uskom prtinom, kojom su seljaci dolazili po vodu, do kuće koja je bila na samom ulazu u klanac. Od nje do vodovoda bilo je nepunih stotinu metara. Navratili smo do njenog domaćina i rekli mu otvoreno o čemu se radi. Sigurno se ni on ni njegova porodica nisu obradovali našem dolasku, ali su se odvažno držali. Njihova kuća mogla bi se naći u najžešćem vrtlogu vatre, ostvari li se naša zamisao. Posavjetovali smo ih da na prvi plotun bježe u podrum. Ali najvažnije je bilo da ih upozorimo da nas, čekajući tu, ne odaju nekim slučajem neprijatelju, jer bi nas doveli u tešku situaciju. Oni su nam dali tvrdu riječ. Pri povratku istom prtinom, vukući za sobom

190

neku granu da se ne bi vidjeli svježi tragovi, provjerili smo zasjedu. Utvrdili smo da se sa toga dijela zaista nije mogla vidjeti niti jedna kapa, niti jedna cijev, ali, za svaki slučaj, komandovao sam »na gotovs«. Ni tada nismo mogli ništa da primjetimo. To nam jedino može obezbijediti uspjeh.

Bili smo dobro promrzli kad izviđač javi da jedna omanja kolona, od tridesetak naoružanih vojnika, kreće od Brinja. Zagazila je duboko u snijeg i polako prti. Ukoliko ova kolona nije neka prethodnica jačim snagama, taman je po mjeri za našu zasjedu. Izviđač drži kolonu na oku već pun sat. Iza nje se ne pojavljuje ništa više, što nas veoma hrabri. Skoknuo sam i ja jedanput do njega da se uvjerim kolike su snage koje kreću prema nama. Mala kolona se kretala sporo, kao da joj se ne ide naprijed.

Puna dva časa napeto čekamo. Kad prvi vojnici izbiše kod kuće našeg prijatelja, ispred vodovoda, zastadoše da pristignu i ostali. Sad se već jasno vidi daje to miješana grupa ustaša i Italijana. Vatru smo mogli odmah da otvorimo i vjerovatno bi od prvog našeg plotuna pala bar polovina njih. Ali, to ne bi valjalo i ne bi obezbijedilo uspjeh. Najbolje će biti ako čitava skupina krene odjednom prtinom, sve do razrušenog vodovoda.

Neprijateljski vojnici dugo su stajali pored kuće i osmatrali okolinu. Zatim se malo raširiše i osuše vatru tukući nasumice ispred sebe, oko našeg zaleglog stroja. Glave partizana su okrenute prema nama četvorici. Bilo je još rano za vatru i mi smo ćutali. Odmah nam je bilo jasno da nas vojnici nisu otkrili i da su uvjereni da tu nema nikoga. Ohrabreni, počeše da se spuštaju niz prtinu i kreću u redu po jedan prema izvoru. Za nekoliko minuta, sad već sa puškama o ramenu, nađoše se u blizini vrela. Oni najbliži, pored samog izvora, bili su svega nekoliko metara ispod nas trojice. Čini mi se da bismo samo iz jednog trzaja mogli nekome od njih skočiti na glavu. Borci nas nestrpljivo gledaju i čude se što još čekamo. Ali, ja i dalje ne dajem znak za otvaranje vatre. Zabrinjava me grupica od pet-šest vojnika, koja osta kod same kuće kao zaštitnica sa jednim puškomitraljezom. Ona se očito koleba da li da se i sama spusti u prtinu i pridruži svojim drugovima ili da, za svaki slučaj, uđe u kuću i potraži svoj oslonac za zaštitnicu. Samo da je još i njih nekolicinu uvući unutar sve bi bilo dobro. Ostanu li uz kuću, mogli bi nam zagorčati ovaj dan. Njihov mitraljez iz kuće mogao bi imati ubitačno dejstvo. Napokon i oni se pomakoše, ali ne u prtinu već uđoše u kuću.

Više se nije imalo šta čekati. Vatra je kratko trajala. Njih dvadesetak je pokošeno. Trebalo je još samo pokupiti oružje i odstupiti. Ali, mitraljez iz kuće poče da šara po našim zaklonima, naročito po desnom krilu čete i iznad izvora. Prtina, gdje su popadali poginuli, kao i lijevok-rilni vod bili su van dejstva toga mitraljeza. Upravo lijevo krilo zasjede, kojim je komandovao komandir Đuro Lončar Vilson, kako smo ga zvali, imalo je zadatak da odmah pokupi oružje, poslije čega možemo da odstupimo. Ali, tamo niko ne mrda s mjesta. Prolaze dugi minuti, čitavo pola sata. Pat pozicija. Naš desnokrilni vod stalno tuče onaj prozor iz kojeg grokće mitraljez.

191

Iz Brinja se već vidi veća kolona. Oko nas i po našoj pozadini gruva artiljerija iz više topova. Komandir Đuro Lončar Vilson ni sad nikako da krene po oružje. Tada sam uzviknuo da odstupanja nema sve dok ne pokupimo oružje i posljednji metak. Vilsonu uzaludno prijetim. Naj-poslije, naredim da desnokrilni vod, najizloženiji vatri mitraljeza, zagazi u snijeg, da se spusti do poginulih i pokupi oružje. I Ivica, i Srđan i Vlado i ja spustili smo se dolje da im pomognemo.

U prtini je ležalo oko dvadesetak poginulih što ustaša što Italijana. Ali tek se sad razvila prava borba sa onim mitraljezom iz kuće.

Uza stranu, kuda smo se povlačili, pratila nas je jaka mitraljeska vatra iz Brinja. Iako joj nismo bili neposredno pod okom njenim arti-ljercima nije bilo teško da otkriju putanju našeg povlačenja.

Mitraljezu iz kuće su se već priključili i drugi, više njih, iz nastu-pajuće kolone. Otežavajuće stanje se moglo izbjeći da nije bilo kolebanja komandira voda Vilsona, koga je, inače, naveliko bio glas veoma hrabra čovjeka. Da je on odmah pokupio oružje, kako mu je bilo naređeno, jer prtinu nije mogao tući mitraljez iz kuće, sve bi se završilo po planu i još bolje nego što smo mogli i pretpostaviti.

Tada mi nije bilo ni u podsvijesti da je on namjerno sabotirao. Njegovo ponašanje kod vodovoda biće nam potpuno jasno tek nekoliko mjeseci docnije, kad je Vilson pobjegao na stranu četnika da bi se žestoko borio protiv nas. Da se kod vodovoda, dok je još bio s nama, tako borio protiv svojih budućih saboraca, mi bismo se najvjerovatnije, vratili bez ijednog ranjenika, a ne ovako - sa jednim poginulim i četiri ranjena partizana. Prvi poginuli partizan Brinjske čete, tu na vodovodu, zvao se Mile Lončar, iz Mihajlovića. Njegovo tijelo nismo mogli izvući uprkos svim pokušajima. Crna tačka naše savjesti koja će uskoro da se pretvori u svoju suprotnost. Na njemu će se, mrtvom, neprijatelj na najsvirepiji način iživljavati u Brinju, što je još više opterećivalo naša osjećanja.

To je istovremeno bio prvi poginuli partizan iz ovoga kraja, a njegovo ime stoji danas uklesano, sa još blizu četiri stotine imena poginulih Brinjaka i preko sedam stotina žrtava fašističkog terora, na velikim mermernim pločama oko kosturnice u Maljkovcu. Ime Mile Lončara nalazi se negdje u sredini, među brojnim poginulim Lončarima.

Teško su ranjeni Miloš Maljković i Đuro Bukvić.

Ovom, inače uspjelom akcijom bio sam zadovoljan. Nju je trebalo što bolje i što prije iskoristiti za što jaču mobilizaciju stanovništva. Ona je trebalo da bude polaznica za veće borbe kao i za podizanje morala.

Nosila sa teško ranjenim Milošem Maljkovićem i Đurom Bukvićem, spustili smo u jednoj kući u Maljkovcu. Artiljerija je i dalje bješnjela. Oko nosila su se sakupili svi mještani i partizani. Lica su smrknuta i sve to liči na pogrebni skup. Da bi se ranjenicima spasio život, trebalo ih je odmah otpremiti u bolnicu, u Drežnicu. To je ukazivalo na naše mogućnosti i brigu za borca, ali nije bio i kraj nevoljama. Žalost kao da je počinjala. Prvi poginuli partizan nije bio samo broj, već njihov čovjek od krvi i mesa, koga više nema. Osjećao sam se obaveznim da se od njega oprostim kraćim govorom, kao da njegovo tijelo sahranjujemo tu, na licu mjesta, kao da nije ostao na bojištu.

192

Nije bilo uobičajeno da se u ratu u ovakvim prilikama drže govori. I prilike i vrijeme su to sprečavali. Činim izuzetak, ali i jeste prilika, već i samim tim što je on prvi poginuli borac iz Brinjske čete. Uputio sam mu riječi zahvalnosti za pokazanu hrabrost i junaštvo i na kraju odao poštu skidanjem kape. To je prihvaćeno, pa sam, potom razvezao nadugo i naširoko o našoj današnjoj akciji, o našoj velikoj pobjedi, zahvaljujući kojoj ćemo moći da naoružamo još nekoliko desetina partizana. Junaštvu Brinjske čete posvetio sam dosta riječi. Osjećam istinsku radost koju ne mogu i neću da prikrijem. Sve se više zanosim, zaboravljajući da je ovo, ipak, posmrtni ispraćaj poginulih boraca. Iako moje riječi, kako mi se čini, ne nailaze na razumijevanje, ne prianjaju za ove ljude, za namrgođena lica teških pogleda, nastavljam. Uviđam da me ovaj svijet ne gleda nimalo prijateljski, da me, štaviše, okrivljuje za poginulog čovjeka i za onih nekoliko ranjenih. Osjećam da sam postavljen na optuženičku klupu i već očekujem da svaki čas zagrmi otuaa. Ta me lica pozivaju da se branim. Kao da su opipavali pravo stanje, pa i moja preživljavanja, pored mene se nađoše Srđan, Vlado i još nekoliko partizana. Trenutak je, koliko vidim, vrlo mučan. Poginuo partizan, a ja govorim kao na nekoj revolucionarnoj svadbi. I to, a i još nešto je otežavalo situaciju. Zaista je teško bilo u svemu zadovoljiti Brinjake.

Za sve vrijeme dok sam govorio, iza mene je, uza zid, bio prislonjen jedan od dva zaplijenjena puškomitraljeza. Donio sam ga sam da bih ga predao nekoj drežničkoj jedinici i tako je ojačao. Međutim, to je ono što se nimalo nije svidjelo borcima Brinjske čete. Samo sam silom naređenja to uspio, mada je u akciji učestvovao i jedan vod Drežničana. Uostalom, i sam sam učestvovao u toj borbi, pa se ne bi moglo reći da mi je baš poklonjen ili da sam zloupotrebio svoje pravo.

U jednom trenutku osjetih iza leđa, pa se obazreh, kako jedan borac nešto zagleda mitraljez, premeće po njemu i sabira po kundaku. Poziva jednog po jednog partizana i nešto šapuće. Njima se, na poziv, priključi i nekoliko seljaka, te poče veselo došaptavanje. Šapat zahvati i posljednjeg čovjeka u masi, te se rasu u tihu, ali radosnu ljudsku vrevu. Ne znam o čemu se radi. Možda sam, stvarno, prekardašio svaku mjeru i uzbunio ove ljude do komičnog. Sad su preda mnom, čini mi se, neka nova lica, nasmijana, razdragana, kao stihija koja iznenada izmijeni svoj hir. Još mi ništa nije jasno. Govorim i dalje. Nekoliko puta prekidoše me, uz zaista bučno odobravanje, uzvici i pljesak.

Cim završih, narod se sjati oko onog mitraljeza. Jedan borac ga podiže iznad mnogih glava da ga svi vide, da svi pročitaju na kundaku krupnim slovima urezano ime Vlade Dasovića, ustaškog tabornika. Poginuo je veliki zločinac, strah i trepet ovoga i drugih krajeva, zvijer koja je sijala smrt kuda je prolazila. Pored njegovog imena, na kundaku je bilo urezano na desetine crtica, po tablanet-sistemu, u grupama po pet. Radi lakšeg brojanja, valjda. One su označavale broj pobijenih rafalom njegova mitraljeza. Čudo kako nije razvrstao crtice još i po rodu: na žene, djecu i muškarce. Siguran sam da tu, opet nije urezao i onaj broj preklanih njegovom vlastitom rukom. Biće zato što mu je u tu svrhu služilo sasvim drugo oružje. Dasović je bio sinonim zločinca u tom kraju, pa je njegova pogibija izazvala slavlje, koje se kao munja proširilo na sva okolna sela.

193

Poslije ove uspjele akcije Brinjske čete, ti isti ljudi koji su me do maločas gledali sumnjičavo, s nepovjerenjem, prihvatili su me objeručke, ukazujući mi otvorenu srdačnost i puno povjerenje. Čini mi se da su im tek sad bile potpuno prihvatljive moje riječi koje sam im upućivao samo nekoliko minuta ranije.

Međutim, za mene je bilo mnogo važnije što se još jednom potvrdilo da je ustanak uzeo široki zamah, da ga više ništa ne može zaustaviti, iako se on još nije mogao odraziti brojem naoružanih ljudi, što će, kao i u Primorju i Gorskom kotaru, isključivo zavisiti od zaplijenjenog oružja. Ali oružje, svakim danom sam uvjereniji u to, nije jedino sredstvo iz kojeg se puca i s kojim se pobjeđuje. Neprijatelj ga je imao mnogo više. Pokazaće se da je od njega jača volja naroda spremnog za borbu, da će upravo ta volja biti odlučujuća za ishod rata. Kad je ona tako jaka, neprijateljsko oružje će ostati nemoćno da je savlada, pokleknuće i potčiniti se ustaničkom narodu. Cijena toga procesa je veoma skupa, ali da bi se izvojevala konačna sloboda niža nikako nije mogla biti.

Čudno, koliko je taj pojam - »Sloboda« - jednostavan, a sadržajan, neopisivih dimenzija, a kako, ipak, samo po sebi, nedovoljno govori da je ponikao kao cvijet iz mora ljudske krvi iz kojeg je jedino i mogao da se uzdigne. Kad bi Sloboda mogla da piše svoju biografiju, ne od pamtivijeka nego i za samo kraći period, nastao bi beskonačno dug roman, nikad dovršen, kao što se i ona sama traži u svom savršenstvu, čiji je glavni junak narod kome ona pripada, oličen u onome što ona znači.

Tako plodonosan susret sa Brinjskom četom izuzetno me je ohrabrio. Ta jedinica mnogo obećava. Naročito upečatljiv utisak ostavio je na mene Srđan Uzelac, svršeni bogoslov. Kakva ironija: pop-komunista-ko-mandir čete. I još kakve! Ni traga u njemu od onoga što je učio u knjigama pravoslavlja. Nije mu bilo suđeno, u to sam uvjeren, da bude pop, pa i da nije rata. Ako bi se i za koga moglo reći da je ateist po krvi, koga ne mogu, »opametiti« nikakva evanđelja, ni propovijed, ni božje misije, onda je to sigurno Srđan Uzelac. Predstojeći period rata, koji on intenzivno doživljava, osvijetliće njegov lik ne samo kao pravog partizanskog starješine nego, nadasve, kao plemenita čovjeka i druga, hrabrog borca koga je narod izuzetno volio i cijenio, čiju je riječ slušao, koga sam i ja neizmjerno volio i poštovao.

Kao vojnik nije držao do formalne discipline, a ma gdje da je čak i nagovještena, on ju je osjećao kao trn u oku. Ali je zato bio istinski propovjednik samodiscipline. Nije mu bilo mnogo stalo kako ko izgleda, mada je do svog izgleda dosta držao, nego kako se ko bori. Gledano sa formalne strane, on, jednostavno rečeno, nije znao da se služi vojnim rječnikom, da naređuje, da piše stroge zapovjesti, da prijeti, da podiže glas, da brekće, ali njegovo naređenje, izrečeno najjednostavnijim jezikom, bilo je neoborivo. Kad se jurišalo, uvijek je bio među prvima, kad se odstupalo, među posljednjima. Može li biti ubjedljivijih riječi i naređenja od ovakvih primjera? Van borbe, Srđan je bio jednostavan, običan drug sa svojim saborcima, ne pokazujući ničim da je njihov komandir. Čitavim svojim držanjem izražavao je pravo čovjekoljublje, a imao je i veliki smisao za humor, iako se vrlo malo smijao.

194

Srđana je iznad svega zanimalo kako da se što bolje bori sa svojim jedinicama, kako da na najbolji način, sa najmanje gubitaka izvrši zadatak. Ni kao komandir, ni kasnije, komandant nije izbjegavao najopasnija mjesta, uprkos nastojanju svojih starješina i boraca da ga obuzdaju.

Tek poslije kapituacije fašističke Italije, silom naređenja, izvučen je iz prvih borbenih redova i postavljen za načelnika štaba Trinaeste divizije. Smatralo se da je to naimenovanje trebalo da mu znači veliku čast i priznanje. Sigurno da malo ko to ne bi smatrao svojim velikim uspjehom.

Štab divizije se neko vrijeme nalazio u Novom Vinodolskom, u vili Gavrilovića, čuvenog po dobroj salami. Tu je Srđan došao da preuzme dužnost. Niko nije ni pomišljao da ga je takvo unapređenje teško pogodilo, sve do nekoliko dana kasnije, kad je na vratima njegove štapske prostorije osvanuo veliki natpis: TIFUS. Samoizolacija, jeste, ali veoma originalan način da nas uvjeri koliko je potresen odvajanjem od svog bataljona, koliko, ovo sad, nije mjesto za njega. Bez ikakvog ubjeđivanja i najmanjeg pokušaja da ga zadržimo, vraćen je u bataljon. Otišao je poskakujući, beskrajno zahvalan.

Kasnije je postavljen za komandanta brigade, na čijem čelu pogibe, kod Vrbovskog, 1944. godine. I poginuo je na sebi svojstven način, na položaju, za mitraljezom. Nikada nije prihvatio da bar pri komandova-nju brigadom, kad ona napada, mora svojim borcima da gleda u leđa. On im je mogao gledati u leđa samo prilikom odstupanja.

Mnogo je ljudi, iz tih naših prvih ratnih dana, čija bi imena valjalo pomenuti. Podsjetiću samo na neke, s kojima sam se neposredno sreo. Prije ikog moram spomenuti Ljubicu Gerovac i Ivicu Lovinčića.

Ljubica je rodom iz Stajnice, sela u blizini Brinja. Bila je studen-tkinja Zagrebačkog sveučilišta i još na studijama se pročula po svojoj aktivnosti, naročito u demonstracijama. Međutim, njena hrabrost, rekao bih militantna borbenost, doći će do izražaja tek ovdje na terenu, gdje je djelovala kao član Kotarskog komiteta Partije i sekretar SKOJ-a za Brinje. U njenim mladim godinama počivala je velika zrelost. Ljubica je nosila u sebi zanos i polet revolucije i prenosila ga na cijelu okolinu. Za nju kao da nisu postojale prepreke i bodljikave žice, kroz koje se često provlačila u okupirana mjesta da bi održala ilegalni sastanak i mobilisala omladinu za borbu. Ponekad je to, ako ne i redovno, opasnije od borbe s puškom u ruci. Ubrzo je stekla veliki ugled u narodu, a postala je idol za omladinu. U neprijateljskim redovima su je opisivali kao čudovište okićeno bombama, redenicima i drugim rekvizitima ratne strave, pripisujući joj divovsku snagu; a ona je bila, u stvari, sušta suprotnost: nježna, blagih crta lica, a nadasve djevojka velikog srca i oplemenjenog izraza.

Već u proljeće 1942. godine, herojski je poginula u borbi za oslobođenje Jezerana. Ljubica nije mogla da propusti ovu borbu i da se ne uključi u nju kao običan borac, iako joj tu nije bilo mjesto. Odmah poslije njene smrti, Brinjski bataljon, ponikao na temelju Brinjske čete, dobiće ime Ljubice Gerovac.

0 liku radnika Ivice Lovinčića, ilegalca iz predratnih dana, člana Kotarskog komiteta, najbolje bi bilo unijeti narodno kazivanje koje nije

195

bilo samo proizvod mašte nego se temeljilo na ponašanju koje narod umije tačno da odmjeri. Uložio je svega sebe u dizanje ustanaka. Bor-benošću i organizacijskim sposobnostima, pribavio je u narodu visok ugled i veliko povjerenje. Svoje ime ovjenčao je herojskim držanjem kad je pao u ustaške ruke. Do posljednjeg daha života, mučen na zvjerski način do ubistva, držao se viteški, ponosno.

Sa Ivicom je zajedno mučen i ubijen i Ilija Kosovac; i on se junački držao, a moram da ga ubrojim među one ljude bez kojih bi teško bilo izvesti ono što je bio naš prvi cilj.

Ljubica, Srđan i Ivica su među prvima proglašeni za narodne heroje.

Jaka je bila partijska organizacija brinjskog kraja, sa dosta predratnih komunista. Među njima su se, tih prvih ratnih dana, svojom aktivnošću naročito isticali Dušanka Gostović - Grubor, sekretar Kotarskog komiteta poslije Ivice Lovinčića, kojeg su Talijani strijeljali u Brinju 16. marta 1942, Rade Vraneš Rabata, koji je više godina proveo u nekom rudniku u Americi; Mićo Kosovac, radnik, izuzetno hrabar borac; Julka Rajačić - Vukelić, Jela Rajačić - Lakić, Mata Rajković, Vlado Balačić, Vujo Kosovac, Milan Maljković Malikan, omladinac Milan Rajačić Pekić, rukovodilac SKOJ-a i više drugih. Oni su bili snažno jezgro Partije, bez njih se nije mogla zamisliti nijedna akcija; oni su sve konce organizacije ustanka držali u svojim rukama. Posebnu ulogu u snaženju Partije odigrao je Petar Grubor, stari mitrovački robijaš, koji je često dolazio na taj teren da, kao partijski instruktor, pomogne organizaciji na terenu.

Pominjući imena samo nekih najistaknutijih, s kojima sam se najčešće sretao, znam da teško griješim prema mnogim drugima. Ostaje mi jedino da molim za oproštaj što ih ovdje nema. Taj spisak bi bio zaista dugačak.

Međutim, govoriti o Brinjskoj četi, o borcima, a ne pomenuti Manu Lončara Prsana i Manu Maljkovića Kumbiju, zaista bi bio veliki propust.

Uvijek je s Manom Lončarom Prsanom - a Prsana je bilo dosta -bilo neprilika oko discipline, kako van borbe, tako i u borbi. Pošto je otišao u Prvi hrvatski proleterski bataljon, na Žumberak, još se više pročuo i po junaštvu i po nedisciplini, koju je on, ipak, obraćao u svoju korist. U jednoj prilici, kad je Proleterski bataljon bio opkoljen i prijetila mu opasnost da bude uništen, Prsan će se naročito iskazati. Izveo je podvig koji hrabrost pretvara u drskost, a nedisciplinu u hrabrost. I pored višednevnih borbi, bataljonu, kome je uspjelo da se održi uz-dajući se u noć kao priliku da se probije iz okruženja, zaprijetila je, odjednom velika opasnost od avijacije: tri dvomotorna aviona naletjela su tog predvečerja da bombarduju položaje bataljona. Da se ne bi otkrili položaji i uzaludno trošila municija, naređeno je da niko na njih ne smije otvarati vatru. Samo Prsan nije poštovao naređenje, pa je, i pored opasnosti od kazne, uperio mitraljez u nebo i nišanio. Pustio je samo kratak rafal, toliko, valjda, da komandiru da na znanje da se prijetnji ne boji. Srednji avion se zadimio i odjednom pretvorio u buktinju. Ona druga dva brzo su okrenula leđa i udarila u bijeg, pustivši bombe na-sumice, daleko od položaja, - što je iskorišteno za povlačenje.

196

Kad je bataljon stigao na odredište, svi su borci bili na broju, osim Prsana. Umjesto veselja, u uvjerenju da je poginuo, bataljonom je zavladala tuga. Bez razloga, jer Prsan ne bi bio Prsan, kad bi radio kao ostali, kad bi se i probijao kao ostali. On je prespavao noć na položaju i ujutro se uputio da traži svoj bataljon. Ipak, nije mogao sam da ratuje. Ali kuda da krene, na koju stranu da se uputi? Sjetio se samo imena sela zakazanog za zborno mjesto, ali nikad nije bio u njemu niti je znao na kojoj se strani svijeta ono nalazi. Prsan je bio tek došao u taj njemu nepoznat kraj. Pošto je svanulo, privukao se vješto ustaškim položajima i uhvatio jednog ustašu živog, razoružao ga i potjerao pred sobom kao vodiča koji će ga dovesti do bataljona.

Prsan se tako dugo igrao sa smrću, ali je, ipak, nije mogao nadmudriti. Takvi teško prežive.

Mane Maljković Kumbija bio je njegova sušta suprotnost. Nikad manjeg, sitnijeg čovjeka, skromnijeg karaktera, a većeg junaka nisam sreo. Koliko je samo puta upadao u bezizlazne situacije, koliko je podviga učinio!. Koliko je puta bio brisan iz spiska živih teško je nabrojati, ali je svuda, zahvaljujući svome junaštvu i ratnom lukavstvu, znao ne samo da spasi glavu nego i da napravi lom. Pravo je čudo kako je on mogao rat da preživi.

»Gubec« nastupa

U toku februara, prije akcije s Brinjacima, odmah po sastanku Glavnog štaba, pozvali smo na sastanak u Drežnici sve starješine partizanskih jedinica Primorja i Gorskog kotara. Okupili su se gotovo svi komandiri i komesari, od vodova pa redom naviše, kako oni sa slobodne teritorije, tako, što je mnogo važnije, i oni sa neoslobođenog područja. Nikola Car, Viktor Bubanj i Vinko Švob predvodili su grupu »Gupčevih« starješina. Od istaknutih partijskih radnika nije mogao prisustvovati samo Joso Gržetić, zbog snijega. Njemu će snijeg i dalje ostati ljuti neprijatelj, s kojim će, uz svoju reumu i težinu, teško izlaziti nakraj. Niko, valjda, kao on neće zapamtiti tu ludu zimu 1941/42. godine i snježne lavine. U kanjonu Kupe, gdje je Delnička četa boravila neko vrijeme, obrušavale su se, s one strane neprestano, lavine uz pomamnu jeku, zadajući veliki strah.

Na ovom sastanku, shodno obavezama koje smo komesar Vejvoda i ja preuzeli u Zbjegu, trebalo je utvrditi naše »domaće« zadatke, vidjeti naše mogućnosti i šta svaka jedinica mora da učini. Sve starješine su vjerovale da možemo čak i više nego što smo obećali. Još samo kad bi zima malo popustila, kad bi se planina malo upitomila, činilo nam se da bismo mogli da osvojimo svijet. Za mlade ljude, kakav je bio ovaj skup, kao da nije postojalo ništa nemoguće. Nismo, zapravo, bili ni svjesni da je to naše najjače oružje. Mi ćemo, tek pošto sve prođe, potonjom pameti ustanoviti da je takvo stanje duhova bilo zaloga i garancija svih uspjeha naše Narodnooslobodilačke vojske.

Većina tih starješina se, međutim, tom prilikom prvi put srela sa jednom slobodnom teritorijom, ovom našom, gdje se živjelo sasvim drukčije nego tamo gdje su oni boravili, po raznim zabitima Kapele.

197

P°ći ovdje sa položaja gdje je svaki pokret krajnje oprezan, nesvakidašnji je doživljaj, jedno veliko okrepljenje i osvježenje, konkretna vizija slobodnog življenja. Spustiti se iz planine, često s njenih najviših vrhova, u jednu slobodnu oazu sa organizovanom narodnom vlašću, gdje se svake noći, ovdje ili ondje, održava neka zabava, neko zborovanje, dogovaranje, gdje se spava u kućama - prevazilazilo je za njih, u tom trenutku, čak i granicu snova. Nismo zaboravili ni mi kako oni tamo gore žive, pa smo im pripremili doček kakav smo najbolje mogli. Štab odreda ih je još i zadržao nekoliko dana kako bi, nakon višemjesečnog života i borbi u divljini, malo predahnuli i opipljivo dodirnuli slobodu.

Njihov povratak u jedinice unijeće korisno osvježenje, a odraziće se ponajviše u želji da i »Marija Gubec« što prije iziđe iz planine i ostvari svoju slobodnu teritoriju. Nastojali su svim silama da iziđu iz prostora isključivog miniranja pruge i zasjeda. Doduše, mi smo na sastanku u Zbjegu obećali da ćemo i na tom području ostvarivati slobodnu teritoriju. Čak smo pomenuli Mrkopalj. Ali u to se, tada, malo moglo vjerovati.

Martovski dani, iako još ni izdaleka nisu nagovještavali proljeće, bili su za manevar jedinica mnogo pogodniji od prethodnih. Snijeg je bio veoma visok, ali pod udarima juga, a i jakih mrazeva, stvrdnuo se i omogućavao mnogo brže kretanje jedinica, a samim tim i daleko veću aktivnost.

Partizanske jedinice su se u međuvremenu udvostručile, ako ne i utrostručile. Novi partizanski logori ponikli su kod Krmpota, Zagona, Mrkoplja, Grižana, Moravica i brojnih drugih mjesta takvim zamahom da bi nabrajanje svih njih tražilo poduži spisak. Ali najvažnije je da upravo ovakvim proširenjem dejstva ustanak uzima široki mah među hrvatskim masama u Primorju i Gorskom kotaru, da upravo hrvatski ži-valj postaje njegov osnovni nosilac. Sve ide dobro. Jedino nešto škripi u Gomirskoj četi - nešto se stvari na političkom planu ne razvijaju kako treba.

Na širem području Sušaka, rasformiranje Tuhobićke čete nije se tako teško odrazilo kako smo u početku mislili. Zahvaljujući jakoj partijskoj organizaciji, a posebno članovima Kotarskog komiteta Slavku Komaru, Emilu Karadžiji, Milanu Slanom i drugima, umjesto nje će se zametnuti brojna jezgra i ubrzo prerasti u nove čete i bataljone. Nijedan od boraca Sušačke čete neće ostati pasivan, već će ubrzo pronaći svoje oružje, sakriveno u šumi i stupiti u partizanske redove.

Za »Gupčevog« komesara postavljen je Vinko Švob. Zamijenio je Josu Gržetića koji je raspoređen na novu dužnost, na koju će stupiti tek nekoliko nedjelja kasnije. No, i uprkos pojačanih dejstava širom cijelog Primorja i Gorskog kotara, mi još zapravo nismo ni bili svjesni kakvu smo paniku i pometnju unosili u neprijateljske redove niti smo znali da dovoljno cijenimo svoje uspjehe. Biće najbolje da se poslužimo jadikov-kama neprijatelja, koje jasno govore kako nas je on osjećao na svojim leđima. Iznijeću, radi vjerodostojnosti svojih sjećanja i primjera, navode iz izvješaja Pavelićevog viteza, ratnog zločinca Jurice Markovića, koji iz Modruške županije šalje vladi NDH, 15. marta 1942. godine, ove obavijesti:

»Na području Velike župe Modruša primjećuje se sve jača djelatnost komunističkih i partizanskih odreda...

198

Komunistički odredi imaju inicijativu u svojim rukama, a time i sve prednosti napadača, kako one moralne tako i vojničke. Naše vojničke snage, domobranstvo i oružništvo, talijanske vojničke snage, smatraju za osobiti uspjeh ako odbiju neprijateljski napad.

Tu nemoć naših i talijanskih snaga pučanstvo dobro uočava, posebno pak, ono seosko, te je primorano silom prilika da se pri-lagođava, da pravi kompromise koji su često u vrlo oštroj suprotnosti sa postojećim zakonskim propisima«.²⁷'

Mi, zapravo, još uvijek nismo znali zašto se italijanska vojska i dalje povlači iz manjih, perifernijih mjesta i nabija duž željezničke pruge i obale, ostavljajući za sobom u napuštenim mjestima manje ustaško-do-mobranske jedinice kao svoja spoljna obezbjeđenja. Tome nismo znali prave razloge, ali će nam dobro doći i omogućiti da se još više razmah-nemo. Zaista, da se izrazim prosto, Italijani su svoje saveznike ostavljali kao brabonjak na cjedilu prepuštajući ih na milost i nemilost partizanima, a mi smo to iskoristili ne samo da ih unespokojimo već i da im otmemo što više možemo.

Više dana prve polovine marta, mimo običaja i ustaljenog reda, ne dobijamo nikakvih izvještaja od »Gupca«. Bataljon se nekako pritajio. To nas čudi i zabrinjava. Jest da imamo situaciju u svojim rukama, ali kako je rat prevrtljiva zavrzlama, na svašta pomišljamo, a najviše na ono najgore. Srećom, 20. marta, oko podne, stižu kuriri. Sudeći po njihovom izgledu, po njihovim radosnim licima, odmah nam je bilo jasno da donose dobre vijesti. Prije nego će nam dati napisani izvještaj, njih dvojica, nadmećući se u brzini i upetljavajući se jedan drugom u riječ, iz sveg glasa povikaše da je zauzet Mrkopalj. Ne vjerujemo baš isprve. Brzo otvaramo koverat sa izvještajem komandanta Nikole Cara i komesara Vinka Švoba. Juče je borbom, prvo sa Italijanima, pri njihovom povlačenju, a potom sa nekom pavelićevskom jedinicom, nekim ustaško-domobranskim šarenilom, zauzet Mrkopalj.

Iz nevjerice uronismo u urnebesno veselje. Veliki je to događaj. S okolnim selima, u srcu Gorskog kotara, oslobođena je čitava jedna opš-tina. Noseći u ruci »Gupčev« izvještaj, grabim trkom, ka Glavnom štabu Hrvatske, gdje zatičem komandanta Ivana Rukavinu. Bio sam zadihan i uzbuđen. Čini mi se ne manje ni sam Rukavina. S velikim oduševljenjem sam mu to saopštio. Od silne sreće zagrlismo se. Za nas obojicu Mrkopalj, tada, nije bio ono što je danas. Otet od neprijatelja, on je u našim očima prerastao u veliki grad, velikog političkog i vojnog značaja, uveličan već samim značenjem oslobođenja zemlje, makar i jednog njenog pedlja.

Pred sam događaj oko Mrkoplja, spremili smo se da sa bataljonom »Marko Trbović« i Brinjskom četom napadnemo Jezerane, kako bismo otvorili jedan slobodan koridor prema Lici i Kordunu. Ali s obzirom na događaje u centru Gorskog kotara, morali smo da odustanemo od te namjere i da tamo prenesemo težište djelovanja. Istog dana uputio sam se sa jednom četom Drežničana duž Kapele, penjući se visoko prema Mrkoplju. Put je bio dug i težak, mogao je u opuštenosti trajati dva dana; ali, nošeni nekom nadolazećom snagom, mi smo tih četrdesetak kilometara snježnog nanosa savladali za dan.

²⁷> Zbornik dokumenata, V/3, str. 254-258.

199

Kad smo stigli u Mrkopalj, već je naveliko vladala noć. Dočekao nas je bljesak uličnih svjetiljki i dobro osvijetljenih kuća. Činilo mi se da ulazim u velelepni grad; a to naselje bilo je samo sjedište jedne opš-tine od svega nekoliko hiljada stanovnika. Gotovo da nije bilo nijednog zamračenog prozora, a kako sam prije pet-šest mjeseci prošao kroz zamračenu Evropu i znam kako je izgledala, nametnu mi se pitanje: da li se još jedno mjesto na evropskom ratištu smije razmetati ovakvom iluminacijom? Taj, naš, Mrkopalj! Na ulicama je još uvijek bilo dosta svijeta. Tu i tamo čula se pjesma.

Susret s Nikolom Carom, komandantom »Gupca«, Viktorom Bub-njom, Vinkom Švobom, Josom Gržetićem, Nikolom Račkim, Andrijom Bubnjom, omladinkom Darinkom Puškarić, Edom Cenčićem, braćom Muvrin, Franjom Starčevićem, Radom Mrvošom, Veljkom Sinkom, Josipom Ofakom; španskim borcem Stipom Plešeom, Josipom Cuculićem, Titovim drugom još iz Kraljevice i možda najstarijim komunistom i partizanom u odredu; Ivanom Lencom, komandirom Delničke čete, Vinkom Gašparcom, izuzetnim junacima Zdenkom Petranovićem Jastrebom i Milanom Rustanbegom; Josipom Šimićem, sekretarom Kotarskog komiteta Delnice, Jožom Brnčićem i brojnim drugovima, starim mojim poznanicima, za mene je bio istinski trenutak sreće. Moram posebno da pomenem Dušana Diminića, starog komunistu, koji je zbog nečega, ljeta 1941. godine partijski kažnjen i poslan u jedinicu kao običan borac. Mnogo puta dolazio sam u njegovu četu i želio da se s njim upoznam i popričam. Ipak, to mi nijednom nije uspjelo. On je to izbjegavao. Držao se kao posljednji borac u četi. Ali četa ga je dobro zapazila kao jednog od svojih najhrabrijih boraca. Koliko se sjećam, bio je neko vrijeme i puškomitraljezac. Ne znam partijca koji je na tako častan način »okajao« svoje greške. Tek 1943 godine povučen je iz čete i ubrzo izabran za sekretara Okružnog, a kasnije i Oblasnog komiteta za Istru.

Cijelu noć većina nas ostala je na nogama i ne pomišljajući na spavanje. Nimalo nas nije uznemiravala italijanska artiljerija, koja je neprestano bubnjala po bližim i daljim prilazima Delnicama, da bi ih zaštitila od tobožnjeg našeg napada. Mi na to još nismo mogli ni pomišljati. Dobro je što nas se neprijatelj tako panično plaši. Ipak, pretjeruje. Mi smo danas i pored brojnih uspjeha, zadovoljni sa mnogo manjim nego što su Delnice!.

Iste večeri sreo sam se sa Viktorom Krašovcem, najzaslužnijim borcem za oslobođenje ovog mjesta, o kome je već bilo riječi. Ovaj susret sa njim mnogo se razlikovao od onoga iz novembarskih dana 1941. godine. Sad mi je sa zadovoljstvom dao svoj karabin da ga zagledam koliko hoću, a i da ga probam, ako mi se baš hoće. Ta puška je, po onome što je Viktor s njom činio, već zaslužila svoje mjesto u muzeju. Samo, zasad, na to niko nema pravo ni da pomišlja. Još uvijek smo u situaciji da bismo morali čak i muzejskim oružjem da se služimo.

Nismo imali poginulih, a uspjeh kakav je oslobođenje Mrkoplja, morao se obilježiti. Kao i više puta ranije, a to će se ponavljati i ubuduće, poslije svake pobjede nastupalo je slavlje, koje je, sem svečarskog dijela, imalo za cilj i objašnjenja i mobilizaciju. Jer, ma koliko da je stanovništvo odano, uvijek se nađe pojedinac koga treba pridobiti. Mene

200

su zadužili, kako su mi rekli domaćini, da na svečanoj priredbi otvorim ples. Trebalo je, znači, usvojiti građanske navike. Ako, znali smo mi da ćemo preko ovještalih manira uključivati naša poimanja civilizovanog svijeta. Nije me bilo teško nagovoriti. Srećom, znao sam da plešem. Sjetio sam se, tom prigodom, svog profesora gimnastike u učiteljskoj školi na Cetinju. On je mnoge časove gimnastike, koju i tako učenici nisu voljeli, iskoristio da nas nauči da igramo. Istovremeno, profesor nas je učio i koracima i ritmu muzike sa klavira, koji je on dobro svirao. Od tada mi se samo jednom pružila prilika da malo zaigram kao ranjenik u Španiji, u ljetovalištu Denija, oporavilištu interbrigadista nedaleko od Valencije, avgustovskih dana 1938. godine i to ni manje ni više nego sa mladom sestrom komunističkog ministra u republičkoj vladi Uribea koja je došla da, kao predstavnica omladine, posjeti ranjene interbriga-diste. Dok smo plesali, rekla mi je da igram kao Madriđanin. Bio taj kompliment lažan ili iskren, ja sam bio ponosan. Koliko puta sam znao da se pohvalim pozivajući se na njene riječi. Ne mogu, eto, ni ovdje to da zaobiđem.

Uzbuđen sam i osjećam veliku nesigurnost i tremu. Ratovati znam, ali hoću li tu spretnost unijeti i u zabavu ove večeri. Ni tu ne smijemo izazivati smijeh i podrugivanje. Sluh me, nadam se, neće iznevjeriti. Uostalom, učio sam da sviram violinu, predmetno, punih pet godina, pa će mi, nadam se, uspjeti da bar prepoznam tango, valcer, fokstrot i još nekoliko plesova koji su u to vrijeme bili u modi, što će komandantu donijeti, bude li mu išlo od ruke, još koji poen. Ipak, za svaki slučaj, da bih se koliko-toliko pripremio, izdvojio sam se u jednu prostoriju, uzeo stolicu, obgrlio je i počeo da uvježbavam korake, prvo one osnovne, pa onda one malo zapetljanije, sve dok ne počeh brzo da se okrećem sa svojom četvoro nožnom »damom«. Uz put sam se dogovorio sa sviračima, njih pet-šest, da počnu sa valcerom, kako me ne bi iznenadili nekim drugim plesom.

Kad sam uveče, negdje oko osam sati, ušao u dvoranu, bio sam iznenađen njenim izgledom. Bila je dupke ispunjena mladim ljudima, lijepo obučenim, gradskog izgleda. Ovakvu sliku malo su narušavale šarolike partizanske uniforme, koje su se, tu i tamo, primjećivale po dvorani. Po zidovima je bilo mnogo parola i dvije velike slike Lenjina i Staljina. Na sredini dvorane ostavljen je prilično veliki slobodan prostor za igru, oko kojeg se nanizalo dosta djevojaka, sve jedna ljepša od druge, kako mi se činilo. Iza njih su se gordili momci.

Za ovu priliku trebalo je da se što vojničkije obučem. Jedna uniforma je čekala i trebalo ju je samo donijeti, kako se tvrdilo. Po pričanju partizana, u Lokvama je stanovao sve do kapitulacije Jugoslavije neki kapetan bivše vojske Pero Ćetković. Njegova gazdarica čuvala je kapetansku novu uniformu. Ta uniforma se nekako morala nabaviti. Ne samo radi ove priredbe, već zato što se na vojnu opremu gledalo kao na imovinu koja pripada jedino partizanima, da bi, bez obzira na različitost uniformi, izgledali što više vojnički, a nadasve uredno. Nekoliko spretnih lokvarskih partizana uvuklo se u mjesto i došlo do te žene, ali su se vratili praznih ruku. »Recite vi tom vašem komandantu«, poručila je ona, »da će ova uniforma čekati kod mene Pera Ćetkovića i da je nijedna vojska, pa ni partizanska, preko mene žive neće ponijeti«.

201

Crnogorac Pero Ćetković bio je dobro poznat u Gorskom kotaru. ° .ⁿJf^mu ^se govorilo kao o strogom ali pravednom starješini, oficiru koji je želio da se bori aprilskih dana, ali mu se nije pružila prilika. Ja još tada, niti iko drugi, nisam znao da je riječ o onom Peru Ćetkoviću koji će se ubrzo pročuti u partizanima kao jedan od najistaknutijih Titovih komandanata brigada i divizija. Više puta u toku slijedeće godine i po dana slušao sam o njemu i preko Slobodne Jugoslavije. Tito ga je neobično cijenio i volio. Poginuo je 1943. godine kao komandant Treće proleterske divizije u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi.

Njegova vjerna gazdarica neće imati, na žalost, sreću da dočeka Pera i da mu uruči uniformu. A njegova će uniforma čitavog rata od partizana biti pošteđena.

Za predstojeće veče imao sam na sebi, ipak, pristojnu uniformu, za-ostavštinu bivše vojske, sličnu svima ostalima koje su partizani nosili.

Ćim sam ušao u dvoranu, muzika zasvira valcer. Na meni je da izaberem djevojku i otpočnem igru. Mnogo nasmijanih očiju upereno je u mene. Osjećam instinktivno da je ovo već ozbiljan trenutak. Treba se odlučiti za pravu. Za onu koja neće izazvati komentare i nagađanja, a biće prihvaćena s opštim odobravanjem. Našao sam se u čudu i osjećam se blesavo. Izaberem li jednu, drugima sigurno neće biti pravo. Svečanost je to, ali i prilika da se pokaže ozbiljnost našeg morala. Ljepota se nesumnjivo nametala, i da sam se poveo za njom odlučio bih se za djevojku koja mi se učinila najljepšom. Visoka, vitka stasa i lijepih velikih zelenih očiju, koje su mi se nametale u nostalgiji za Španijom, gdje su zelene oči u sjetnoj španskoj pjesmi pojam ljepote. Samo, da li će to razotkriti moju slabost? Jednom nam se pogledi susretoše, ali se trgoh. Primijetih, tada, jednu partizanku, pravog jurišliju, kako se šćućurila u uglu kao suvišna za ovu priliku. Osjetih njenu tjeskobu u onoj jurišnoj odori, u kojoj se želja za dopadanjem zapreće kao u pepelu ugašene vatre. Zagazih posred dvorane, priđoh djevojci i gotovo naredih da ustane da zaigramo. I sama iznenađena, zanećka se, kao prenuta iz sna koji nije njen. »Zar kod toliko ljepotica?«, reče.

Znala je da igra. Cokule joj nisu nimalo smetale. Čitav minut igrali smo nas dvoje sami, a potom nagrnuše mnogi parovi.

Ovu partizansku, čije sam ime, na žalost, zaboravio, sreo sam više puta u toku i poslije rata. Ali u svakom susretu me je podsjećala na onaj davnašnji događaj kada je shvatila da je to bilo ne samo priznanje borcu već i podsticaj na razmišljanje o vrijednostima koje ne nosi samo čista ljepota.

Čitava noć protekla je u igri i pjesmi. Već pred zoru, ni italijanska artiljerija nije dopirala do naših ušiju. Ovi mladi ljudi kao da su zaboravili rat.

Oslobođenje Mrkoplja dalo nam je novu snagu. Realno gledajući, mi se ne smijemo zadovoljiti samo ovim što je dosad postignuto. Moramo krenuti dalje i proširiti slobodnu teritoriju uprkos njenog oslanjanja na glavnu cestu i prugu Zagreb - Rijeka.

Izbor je pao na Ravnu Goru. Opštinsko mjesto. Preko tri hiljade pobožnih stanovnika. Gledano vojnički, ona se nalazi na veoma nepovoljnom položaju, mnogo nepovoljnijem nego Mrkopalj. Zato su partizani

202

Ravnu Goru daleko zaobilazili. Ipak je valjalo pokušati. Više nošeni entuzijazmom nego stvarnom procjenom, počeli smo da je mjerkamo, pogotovo što nismo znali čak ni to da li se u njoj nalaze Italijani ili su je prepustili poput onih manjih garnizona, Pavelićevoj vojsci. Tek uoči same odluke, stiže ohrabrujuća vijest: Italijani su pobjegli i za sobom ostavili u Ravnoj Gori domobransku posadu. Ništa povoljnije nije se moglo ni tražiti. Brzo smo se spremili i krenuli. Nikola Car, Vinko Švob i ja stali smo na čelo čete od osamdesetak boraca i odmah se uputili prema mjestu.

Skoro duž cijelog puta od Mrkoplja do Ravne Gore nalazi se čitav niz sela i zaselaka koja uokviruju cestu Karolinu. Prtina je dobro ugažena tako da možemo ići dva po dva u redu kolone. Prolazak kroz Stari Laz, najduže selo na ovom putu, podsjetio me je na njegove pijevce koji su mi, zimus, dok sam lutao po Dedinskom vrhu, život spasili.

Maršujući prema Ravnoj Gori, doznali smo da nas domobrani neće sačekati, da su nekud pobjegli. Izgleda da su otkrili naše namjere. To nas nimalo nije obradovalo, jer smo, s obzirom na iskustvo u borbi s njima, tim bjekstvom oštećeni za nekoliko desetina pušaka i koji mitraljez.

I da nismo znali da je nedjelja, ne bi nam bilo teško da to pogodimo zahvaljujući ravnogorskim zvonima koja su odjekivala kao za Uskrs. Uz put, tu i tamo vidi se poneka starica kako se okreće prema istoku i krsti. Sretamo i priličan broj ljudi. Svi, uglavnom, zastanu i gledaju nas začuđeno. Poneko se skloni s vrata i šmugne u kuću, poneko, bogami, i skine kapu ili stavi ruku na uvo. Na samom pragu Ravne Gore, jedan čovjek zasta, podiže ruku uvis i pozdravi ustaškim pozdravom: »Za dom«.

- Nismo ustaše - odgovorih. (Mislim da sam doslovno zapamtio naš razgovor).

- Heil Hitler - on će, malo u nedoumici.

- Nismo ni Nijemci - ja ću, smijući se.

- Viva duče - on će, vjerujući, valjda, da smo Italijani.

- Nismo ni Italijani.

- A ko ste, pobogu, braćo?

- Partizani - odgovorismo složno.

- Za takvu vojsku još nikad nisam čuo.

- Nije kasno ni sad - otpoče Nikola. - Sve one koje si prije pome-nuo mi ćemo, ovakvi kakvi smo, pobijediti. Mi smo tvoja, narodna vojska. Danas ovdje prvi put dolazimo i ne za stalno. Ali nije daleko dan kad ćemo i sasvim doći. I, eto, kad jednom zasjednemo, više nas niko neće otjerati. Sramota da nisi čuo za svoju vojsku. Puna nas je planina. Vidiš, snijeg se malo kravi i mi polako izlazimo iz šume, a već nam je i dojadila.

- Ma kako ono rekoste da se zovete, zaboga?

- Partizani.

- Stvarno, tu riječ prvi put danas čujem. Ne znam ni šta znači.

- Ti se šališ. Izišao da nas sretneš, a tobože ne znaš kako se zovemo.

- Ja izišao da vas sretnem! Nikad ja nijednu vojsku nisam sretao.

203

- Naravno, kako da je sretneš kad nijedna nije bila narodna. Mi se nadamo da ćeš nam se i ti pridružiti.

- Ako je po mome, bogami neću. Nisam ja ni za kakvu vojsku, ni borbu. Izbjegao sam da služim i onu staru. Ona me škartirala.

- Mi ne škartiramo lako takve delije. U četi se orilo od smijeha.

Pri rastanku sa seljakom objasnismo mu da je naš pozdrav: »Smrt fašizmu - Sloboda narodu«. Ali, trebalo ga je naučiti i kako se pozdravlja stisnutom pesnicom. Nikola ga je upozorio da našim pozdravom ne smije pozdravljati neprijateljsku vojsku, kao što je maloprije njihovim pozdravima pozdravljao nas, jer može lako izgubiti glavu. Samo kad vidi petokraku zvijezdu i trorogu kapu neka odmah stišće pesnicu. Ras-tasmo se sa ovim, rekao bih, više prepredenim nego zaostalim seljakom i ponovo pružismo korak.

Glavna ulica duga dobar kilometar, u koju smo ušli, ličila je na dubok kanal isklesan u debelom snijegu. Visina snježnog usijeka bila je, kako gdje, no nigdje manja od tri metra. Na više mjesta bile su lijepo isklesane snježne stepenice, sa jedne i druge strane ulice, kao izraz umješnosti mještana. Jutarnja misa tek što je bila završena i vjernici su se slivali od crkve u tu glavnu ulicu. Bolja prilika da okupimo stanovništvo i da mu se predstavimo, teško da bi se mogla i zamisliti. Trebalo je što prije blokirati izlaze iz nje i zadržati masu na okupu. Partizani su se brzo provlačili da bi spriječili osipanje ljudi. Ja se popeh na veliku gromadu snijega da govorim. Nekoliko stotina ljudi stajalo je mirno i gledalo me zbunjeno, očito ne shvatajući šta se to zbilo za vrijeme mise, otkud ta nova vojska, ta tri roga na kapi, šta je ta petokraka crvena zvijezda. Još ne znam da li je neprijateljska propaganda o trorogoj bezbož-noj kapi doprla do ovih ljudi.

Govorim dosta tečno o zbivanjima na svjetskim ratištima. Onda, spuštajući se polako na zemlju iz velikih svjetskih događaja, stadoh čvrsto na naše partizansko tlo. Trebalo je običnim riječima reći ovim ljudima ko smo i za što se borimo, šta su naši ciljevi. Govorio sam o karakteru i načinu borbe, o tome da smo mi čas ovde čas ondje, a ipak svuda, jer je i narod svuda, te da smo sad došli na samo nekoliko dana da se bar pobliže upoznamo i da, za danas, nemamo toliko snaga da se možemo tu dugo održati. Međutim, nastojao sam da ih uvjerim da ćemo se opet vratiti i opet povući, i tako sigurno više puta dok konačno ne dođemo. Ne radimo tako što želimo takvu igru, već što moramo, jer nas neprijatelj na nju prisiljava. Čas on goni nas, a čas mi njega. Naša će, ipak, biti posljednja. Ne treba da nam se smiju, naročito naglašavam, kad nam budu gledali leđa u povlačenju. Bolje će biti da vjeruju u naš brzi povratak iako će neprijatelj tvrditi da smo uništeni i proglašavati nas najgorim bandama na svijetu.

Gotovo da nije bilo nikakvog odziva na moje bombaste parole. Ljudi su pretežno ćutali i međusobno se zagledali. Čini mi se da ovdje svako pazi da se ne zaleti, za svaki slučaj. Uostalom, sam sam im najavio naš brzi odlazak i povratak neprijateljske vojske. Nisam izostavio ni pomalo prijeteću napomenu da ćemo i mi voditi računa o tome kako će se ko od njih držati dok se ne vratimo. Međutim, ovakvom upozorenju,

204

očito, nije bilo mjesta. Stanovništvo Ravne Gore brzo će se opredijeliti za našu stranu.

Slobodna teritorija proširila se, oslobođenjem Mrkoplja, i Ravne Gore, za dvije opštine.²⁸ Nekoliko nedelja kasnije, za prvomajske praznike, oslobodili smo zajedno sa slovenačkim partizanima i Brod na Kupi. Tako se naša slobodna teritorija, na pomolu proljeća 1942. godine, prostirala od Slovenije sve do Like. Veliki dio željezničke pruge je pod našim nadzorom. No, uprkos brojnim bunkerima i jakim posadama duž nje, neprijatelj ne može njome da uspostavi gotovo nikakav promet. Delnice, najjači italijanski garnizon, sa štabom italijanske divizije »Lom-bardia«, opkoljene su na partizanski način, za koji nije potrebno mnogo vojske, ali je potrebna neprekidna aktivnost. Hiljade neprijateljskih vojnika su neprestano i stvarno pod opsadom nekoliko stotina partizana. Gledano s one strane, iz neprijateljske perspektive, stiče se utisak da nas je na hiljade. Valjda će stoga neprijatelj u svojim izvještajima uvećavati naše snage često i po nekoliko puta. U načelu, u takvoj aktivnosti naših jedinica, posvuda se krila, u stvari, suština Titove taktike vođenja partizanskog ratovanja. Ovim našim iskustvom to je još jednom potvrđeno.

Ovakvi uspjesi na vojnom planu imali su snažnog odjeka u narodu. Već prvih dana po oslobođenju Mrkoplja i Ravne Gore, počelo je da pristiže na stotine dobrovoljaca u partizanske redove. Priliv novih boraca prevazilazio je naše mogućnosti da sve to ljudstvo prihvatimo, naoružamo i hranimo. S jedne strane, znači, trebalo bi ih vraćati kući, ali politički je bilo zadržati ih, pogotovo što nismo smjeli da zapostavimo stalnu potrebu za mobilizacijom novih snaga.

Sem te protivrječnosti same po sebi, uskoro su nam se pojavile velike praktične teškoće.

Anektirana područja Primorja i Gorskog kotara: Sušak, Kastavština, Grobinština, Gerovo, Čabar, Prezid i brojna druga mjesta, kao da su če-

²⁸ Vladimir Popović je 1. aprila iz Tomića pisao CK KPJ: »Oslobođenje Mrkoplja i Ravne Gore uticalo je, kao što smo i očekivali, vrlo povoljno na narod u ovim krajevima. Prije četiri-pet dana iz Delnica je došlo u partizane oko 150 boraca. Među njima se nalazi željezničko osoblje i radnici iz željezničke radionice. »Radio-stanica »Slobodna Jugoslavija« je u dva navrata emitirala Titove izvještaje poslane iz Foče 3. i 19. aprila 1942. godine.

Na četvorodnevnoj trećoj konferenciji Glavnog štaba Hrvatske (8-11. aprila) o ovim pobjedama i širenju slobodne teritorije govorili su i Veljko Kovačević i Ivo Vej-voda, Ivo Rukavina je sažetak njihovih izlaganja 17, aprila prenio Vrhovnom štabu u izveštaju o tomićkoj sjednici Glavnog štaba:

»Izvještaj druga Veljka, komandanta P.G.P.O.

Ističe se da je prošle konferencije (31. januara) Odred postigao značajne uspjehe što se tiče mobilizacije Hrvata kao i naoružanja. Brojno stanje Odreda: 1136 partizana, 845 pušaka, 24 puškomitraljeza, 57.600 metaka. Osim toga ima 50 naoružanih partizana na Krku. Od prošle konferencije zarobljeno je 250 pušaka i 7 puškomitraljeza. Odred je vodio nekoliko uspelih akcija... Naročit politički uspjeh postigao je Odred zauzimanjem Mrkoplja i Ravne Gore. Pad tih dvaju mjesta odjeknuo je Gorskim kotarom i bio najbolja mobilizacija za hrvatski živalj toga kraja...

Izvještaj druga Ive, komesara P.G.P.O.

Aktivnost i propaganda partizana u Primorju je osobito velika. Sa narodom su veze vrlo srdačne... Nacionalni sastav Odreda je 75-80 posto Hrvata a ima oko 40 posto radnika. Članova KPJ ima 113. Najvećim dijelom partizani su omladinci. U Mr-koplju i Ravnoj Gori zaplijenjeno je 1.200.000 kuna i veća količina hrane. Od toga je 8.000 kg kukuruza podijeljeno sirotinji tih mjesta. Ceste koje vode u slobodni teritorij su prekopane... «.

205

kala samo ovaj trenutak da masovno krenu u Risnjak i Veliku Kapelu, gdje će ubrzo da se razviju nove jedinice. Snažne partijske organizacije istinski su politički pokretači i predvodnici ovakvih zbivanja.

U početku nismo računali da će nas neprijatelj pustiti na miru ni nekoliko dana, a kamoli puna dva mjeseca. Zato smo odmah preduzeli cjelishodne mjere da što temeljnije uništimo željezničku prugu i onesposobimo cestu Lujzijanu, dvije osnovne žile kucavice okupatora. Eksploziva više nismo imali. Svega ga je progutala pruga. Ali, umjesto njega imali smo mnogo ljudstva i dosta željezničara, koji su listom napuštali svoj posao i dolazili u partizane kao veoma stručni i dobri poznavaoci najosjetljivijih mjesta na pruzi. Eksploziv su morale da zamijene ljudske mišice. Iako se na njih Gorani ne mogu potužiti, pruga je i suviše tvrda. Njeno rušenje ljudskom fizičkom snagom, nemoguće je izvesti nečujno, pritajeno, s ozbirom na blizinu Delnica i Lokava. Morala bi se prigušiti ta silna lomljava, koja će sigurno nastati prilikom rušenja, jer bi izazvala neprijatelja da nas tuče upravo na tim ključnim tačkama. No ipak smo se odlučili za najopasniju dionicu između Delnica i Lokava. Ne bez razloga. Tu bi neprijatelj mogao biti od velike pomoći upravo svojom artiljerijskom vatrom, pod uslovom da je mi sami usmjeravamo što dalje od pruge. Uspijemo li u tome, zaglušujuća grmljavina artiljerije začepiće neprijateljsko uvo za lomljavu sa pruge.

Prije nego što se na prugu spusti nekoliko stotina naoružanih i nenaoružanih ljudi, noseći sobom jake drvene poluge i ćuskije, uputili smo dva-tri voda partizana da se što bliže primaknu lokvarskoj željezničkoj stanici i Delnicama. Tamo će, tačno u osam sati uveče, pustiti po nekoliko rafala prema garnizonima, odakle će Italijani, ako je vjerovati našem iskustvu, odgovoriti iz svih grla i održavati vatru čitavu noć.

Tačno u dvadeset časova na izazov nekoliko naših mitraljeza koji zaparaše relativno mirnu noć, zametnu se jaka vatra, kako od Delnica tako i od Lokava. Neupućen čovjek, onaj koji ne poznaje ovakve partizanske vragolije, rekao bi da se vodi ljuti boj. Artiljerija gruva na sve strane mimo svakog očekivanja. Na to se čekalo. Trenutak je za napad na prugu. Partizani se odmah stuštiše dolje u dvije velike grupe sa desetinama jakih drvenih poluga i ćuskija. Na komandu »o ruk«, »o ruk«, iz svih grla, pruga poče polako da diše, da nadolazi kao da bubri; ugiba se i pripovraća, pružajući jak otpor dok, konačno, ne stade da se izvija, naginje na suprotnu stranu i vuče sopstvenom težinom prema padini. Vješti željezničari odvrtali su na spojevima šina debele šarafe i olakšavali posao polugama. Meci, koji sa lokvarske strane šište ne naročito visoko iznad naših glava, nisu namijenjeni nama baš kao ni silna artiljerija koja grmi tako snažno da lomljava pruge kao da i ne daje glasa od sebe.

Pošto je dobro počelo na dijelu sa lokvarske strane, Vinko Švob i ja krenusmo prema jačoj grupi, koja je napadala prugu nekoliko stotina metara dalje, idući nam u susret. Obadvije grupe morale bi se sresti u toku noći. Noć je bila veoma mračna, ali pruga nas dobro vodi. S desne strane, naziremo željezničku kućicu, vaktarnu, za koju do tog trenutka nismo ni znali, a još manje očekivali da nekog ima u njoj. Kako smo

206

joj se primakli do pred sama vrata, neko iznutra poče da viče na ita-lijanskom jeziku:

- Ko ide?

- Ne laj, zabušavate! - povikah, vjerujući da se to partizani s nama šale da nas uplaše.

- Napolje - dodade Vinko - na rušenje pruge!

- Ko je? - ču se iz više grla. - Ako ne stanete, pucaćemo! Produžavamo, ne hajući za upozorenje; jedva napipavamo nogama

željezničke pragove. Nakon dvadesetak pragova, upadamo u visok usjek iza kojeg bi morala da se nalazi naša glavna grupa, ali nas baš tu zasuše s leđa rafali mitraljeza iz one kućice. Sijeva po šljunku, po pragovima, po šinama, čini nam se i po glavi. Shvativši, tek sada, da su u kućici Italijani, dadosmo se u ludi bijeg. Mitraljez ne popušta. Nemamo se kuda skloniti, suviše su visoke i okomite strane usjeka. Zaista je pravo čudo kako nas nijedan metak nije zakačio. Tek po izlasku iz usjeka uđosmo u zaklon. I mitraljez se smiri. Nas dvojica smo ćutali, svjesni da ovoga puta moramo zahvaliti sreći, a ne pameti ni partizanskoj taktici, što smo ostali živi. Da su italijanski vojnici bili malo pribraniji, hrabriji, mogli su, komotno, sa vrata da se bace na nas, da nas fizički savladaju i žive uhvate. I danas kad se sjetim toga trenutka, obuzme me veći strah no onda kad sam bježao kroz usjek. Kako bih mogao opravdati da su me živog uhvatili, kad smo mi teško praštali borcu koji bi dopustio da ga zarobe. A, ipak eto, mogu se steći takve okolnosti da čovjek bude bespomoćan, da mu se ne pruži prilika ni da puca sam u sebe.

Na dionici druge grupe ne nađosmo nikoga. Borci su se bili sklonili, jer su meci mitraljeza, namijenjeni nama, iznenada zasuli i po njima. Pošto se mitraljez smiri, oni se, na naš poziv, ponovo prihvatiše poluga.

Jednu desetinu partizana odmah smo poslali zaobilazno, nikako ne prugom, do vaktarne. Unutra više nikoga nije bilo. Pobjegli vojnici. Zaplijenjeno je svega nekoliko ćebadi, nešto municije i još nekih sitnica.

Te noći pruga je bila dobro načeta. Danima njome neće proći nijedan voz. Mi ćemo još nekoliko puta i na drugim mjestima, ponavljati ovakve akcije, opet pod zaštitom namjerno izazvane neprijateljske vatre, a Italijani nikada neće doskočiti našoj šabloniziranoj taktici.

Načinom naših dejstava, igrajući se velike vojske, nama uspijeva da se tako i predstavimo neprijatelju i da tu njegovu silnu vojsku držimo pod opsadom puna dva mjeseca. Pa čak i u njegovim obavještajnim očima, koje nas sigurno prate, partizani kao da se udesetostručuju.

Jedna anegdotica iz tih dana i danas uspije da me nasmije čim je se sjetim, kao što me oblije i tuga od saznanja da ima ljudi koji će i umrijeti, a naće shvatiti ozbiljnost svog položaja u zahuktaloj mašineriji rata, bez obzira na individualna opredjeljenja. Negdje dvadesetak dana po oslobođenju Mrkoplja, dobio sam pismo na kome je stajalo: »Per il signor comandante«. Otvorim omot i u njemu nađem fotografiju nekog mladog italijanskog vojnika, dječjeg izgleda. Na njenoj poleđini piše: »Molim gospodina komandanta da umnoži ovu fotografiju i da je razdijeli svim partizanima kako bi me prepoznali u borbi i poštedjeli metka, jer ja sam vaš prijatelj«. Velika djetinjarija i tužna i komična, a ja

207

sam samo mogao da uzviknem: »Ah, što ovaj vojnik poznaje našu foto-teh-niku!« Imali smo tada samo jedan foto-aparat za sve, i propagandističke i dokumentarne, potrebe. Žao mi je bilo ovog nesrećnika, možda stvarno našeg prijatelja, čije je shvatanje rata bilo čak ispod dječijeg nivoa.

Da ne bude samo priča i pusta želja o našem učinku, poslužiću se izvodima iz jednog izvještaja Pavelićevog velikog župana Modruške županije od 31. marta 1942. godine, koji šalje vladi NDH:

»Prilike od toga vremena pa naovamo nisu krenule nabolje. Izvjesna predviđanja koja su na prvi pogled izgledala pretjerana u svrhu stvaranja štimunga, nažalost ubrzo su se pokazala kao potpuno ispravna i nimalo pretjerana. Naprotiv, prije bi se moglo reći da su ovdašnja predviđanja bila i prilično skromna, jer događaji koji su potom slijedili nadmašuju sva predviđanja i očekivanja.

Komunističko-partizanski odredi i dalje imaju inicijativu u svojim rukama, a time i sve prednosti napadača, kako one moralne tako i vojničke. Naše oružane snage, oružništvo i domobranstvo, u borbi sa komunističko-partizanskim odredima ne pokazuju najblaže rečeno, dovoljno uspjeha. Slučajevi ako ne otvorene predaje, a ono svakako pomanjkanja vojničke stege, ponosa i samoprijegora na dnevnom su redu. Talijanske oružane snage povlače se iz dijela ugroženih krajeva i mjesta, opravdavajući to bilo prometnim poteškoćama za uredno opskrbljivanje trupa, bilo nedovoljnim brojem ljudstva. Od 7. rujna 1941. godine kojeg su dana talijanske oružane snage preuzele dužnost održavanje javnog mira i reda i poretka u tzv. obalskom pojasu, one su ispraznile Brod na Kupi, Kupjak, Mrko-palj, Sunger (kotar Delnice), Jasenak, Drežnicu, Musulinski Potok i Modruš (kotar Ogulin), Severin na Kupi, Ravnu Goru (kotar Vrbovsko), a u ostalim krajevima koje Talijani nisu ispraznili (a to su sjedišta kotarskih vlasti i mjesta koja leže na željezničkoj pruzi) talijanske trupe povlače se u najstroži centar, utvrđuju se, zaokružuju se bodljikavom žicom, jednom riječju preduzimaju pripremne radove na za toliko očekivano čišćenje i konačno pacifiziranje ovih krajeva, nego za odbranu«.

U istom izvještaju dalje se navodi:

»Izvjesna područja ove župe uopće nisu nadzirana od naših ili talijanskih oružanih snaga. Po jednoj procjeni koja ne reflektira na apsolutnu tačnost, jedna trećina ove župe nalazi se pod nadzorom komunističko-partizanskih odreda, a mnoga druga manja mjesta po šumskim obroncima i zaselcima prepušteni su sami sebi i čine neku vrstu 'ničije zemlje'. U posljednja 3 do 4 mjeseca naše i talijanske oružane snage nisu zabilježile nijedan uspjeh spomena vrijedan. U drugoj polovici mjeseca ožujka komunisti su naprotiv zabilježili nekoliko značajnih uspjeha. 19. ožujka jedan komunističko-partizanski odred osvojio je mjesto i općinu Mrkopalj (kotar Delnice), a nekoliko dana kasnije i općinu Ravna Gora. Ovaj uspjeh povećan je još i zauzimanjem mjesta Kupjak i Divjak općine Skrad, kotar Delnice. Talijanske trupe ispraznile su Mrkopalj i Ravnu Goru 15. ožujka, a naša oružnička posada u Mrkoplju u jačini od nekih 40 momaka savladana je, razoružana od komunista i upućena u zarobljenički

208

logor u Jasenak, a oružnička posada u Ravnoj Gori se također povukla bez borbe.³⁰

Ne mala nemoć neprijatelja vidi se i iz izvještaja italijanskih oficira. Jedan od učesnika u ovim operacijama, italijanski oficir Giuseppe An-gelini, iz divizije »Lombardia«, komandant puka »crvenih kravata«, u svojoj knjizi »Fuochi di Bivacco in Croazia« (Logorske vatre u Hrvatskoj), između ostalog, piše u zaključcima:

»Isprva smo imali utisak da se nalazimo nasuprot jedne neor-ganizovane i nekoordinirane akcije hiljade ustanika koji tu i tamo operišu samo sa ciljem da uznemiravaju okupatorsku vojsku na komunikacijama. Tada smo mislili da ćemo se uspješno suprotstaviti ustanku ako se bude prišlo povećanju broja garnizona i sprovode -nju drakonskih mjera javnog reda. Ali kada se malo kasnije partizanski pokret razvio u široku organizaciju, primajući isključivo ofanzivni karakter tako da je nekoliko naših uporišta bilo iznenadno opkoljeno i savladano, a druga prisiljena na uporan otpor, pokušali smo ispraviti zabludu, ali sa zakašnjenjem. Suočivši se tako sa impozantnom aktivnošću partizanske borbe koja je,, osim što se protegla na cijelu teritoriju pod našom kontrolom nastojala da udari na životne dijelove naše organizacije, kako bi paralisala život i pokret okupatorskih grupa, morali smo smanjiti broj uporišta i preći na njihovu odbranu.³¹

Zima je za nama

Drežnica je doživljavala svoje zlatno proljeće, ukoliko je u ratu uopšte dopušteno imati proljeće. Ja se ipak, usuđujem da za to razdoblje zloupotrijebim tu riječ. Bilo je već proteklo šest-sedam mjeseci od njenog oslobođenja, od onih oktobarskih dana prethodne godine kada je i samo to oslobođenje bilo začuđujuće. Taj tek zametnuti slobodni kut se, međutim, održao toliko dugo na nogama, protiv svih vojnih računanja. Koji bi šablonizirani mozak mogao to da shvati, pogotovo što se oko ovog zametka otada sve više rastezao jedan slobodni prsten, pretvaran u duboku partizansku pozadinu. Samo partizanska logika i taktika, pisana i primjenjivana na osnovu Titove dalekovidosti, mimo svih dotad napisanih vojnih priručnika, mogla je dati pravo objašnjenje. Što se tiče same Drežnice, ovo pola godine ju je iz osnova izmijenilo. To vrijeme ne samo da je mobilisalo već je i naoružalo političkom zrelošću čitavo stanovništvo, koje će, kao i u čitavoj zemlji, biti osnovna zaloga našeg konačnog uspjeha. Usuđujem se da tvrdim da će to biti primarno oružje za našu konačnu pobjedu, a ono vatreno tek sekundarno.

I Drežničani, i Primorci, i Brinjanci i Gorani su se mnogo izmijenili. Čini mi se da su za ovo pola godine ratne partizanske škole zreliji za punih deset. Više i nema čovjeka politički nepismenog. Osjećam kako se ljudi naočigled mijenjaju, kako narastaju. Novo imenovanje događaja i rata uvuklo se u rječnik ovih običnih ljudi i nimalo se ne osjećaju nezvani da primenjuju novu terminologiju. Ništa im nije strano, sve je

³°) Zbornik, dokumenata, V/3, str. 554-555.

³» Giuseppe Angelini, Fuochi di Bivacco in Croazia, Roma 1946.

209

njihovo. Ponekad će se desiti da neko po koju riječ pogrešno izgovori, ali njeno značenje neće pobrkati.

Odomaćiće se i do juče nepoznate riječi. Jedna od njih je i pionir. Ona označava stvarno i prenosno novu vrijednost. U tom vremenu i djeca su, tako reći, prava vojska.

Pjesma o partkanima, o slobodi, o budućnosti ne silazi sa usta ni mladih ni starih. Sloboda se pretočila u pjesmu kao odraz najljepšeg dostignuća ljudskog duha i čini mi se da je ostvarenu neće tako doživjeti. Suviše je čedna, liči mi na dječiju slobodu, na onu koju će izgubiti kad porastu, kad ljepoti nevinosti prinesu iskustva zbog kojih su je izgubili.

Omladina je nosilac svega - i borbe, i poslova u pozadini. Mi imamo svuda položaje i svuda zaleđe. Omladina nosi na svojim leđima glavno breme rata, od snabdijevanja jedinica i brige za ranjenike, pa sve do juriša. Taj nesrećno usvojeni izraz »pozadina«, »pozadinac« još se ne uklapa u partizansko ratovanje, pa je čine i vojska i narod zajedno. I sve je jedno stalno bojište, jedno ogromno čipkano pletivo na čijem svakom uzlu varniči.

Mnogo je varničara svih uzrasta. I starost kao da se podmlađuje. Čak i prirodne bolesti, one koje donose poodmakle godine, kao da se povlače. Znam dosta bolesnika sa teškom tuberkulozom, ali u pamćenju mi nije ostao nijedan koji je umro od nje. Umiraće se, doduše, ponegdje od pjegavog tifusa, ali i ta bolest je ratna. Vaške su pratioci rata. Ali ne tješimo se, sve ćemo to platiti na daleko teži način, što od neprijateljskog metka, što od raznih bolesti.

Sloboda je nezamjenjiv motiv. Ona, preko noći, od anonimnih ljudi stvara u narodu velika imena. Otkud, odjednom, od običnih momaka i djevojaka, poput, recimo, Đura Trbovića, Rajka Trobovića, Anke Pa-đen, Milana Rustanbega, Zdenka Petrinovića Jastreba nastaju simboli herojstva, uzori i za mlade i stare. A takvih je već mnogo, pomenutih i nepomenutih, po čitavom Primorju i Gorskom kotaru. Mnoga imena će ponići tih dana i uzdići se visoko da bi nadživjela svoje nosioce koji će ih svojom junačkom smrću ostaviti da dugo žive u narodu.

Ova velika slobodna teritorija dobila je značaj veći od ijedne u Hrvatskoj. Tu je Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske, Glavni štab sa Agitpropom. Prava prijestolnica. Često se i čuje takva riječ kod običnog čovjeka. Iz Drežnice se rukovodi i političkom i oružanom borbom u čitavoj Hrvatskoj. Na desetine kurira svakodnevno odlazi i dolazi iz najudaljenijih krajeva, tu se stiču kako vojni, tako i partijski rukovodioci iz svih dijelova Hrvatske.

Na sastancima CK i GŠH upoznao sam mnoge rukovodioce kako iz oslobođenih, tako i neoslobođenih krajeva. Dosta njih je dolazilo iz Zagreba i njegove neposredne okoline, sa Žumberka, iz Moslavine, Kalnika, Zagorja; tu sam se, prvi put, sreo sa mojim predratnim poznanikom Jožom Horvatom, istaknutim partijskim rukovodiocem, komesarom na Baniji, talentiranim piscem koji je već dobro zakoračio u književnost. Došao je ilegalnim stazama, s puškom o ramenu i trorogom kapom na glavi. Svoje oduševljenje nije mogao skriti. Mislim da će taj susret sa našom slobodnom teritorijom, sa ljudima u njoj s načinom njihovog života, naći kasnije traga u njegovom književnom stvaralaštvu.

210

Da nije povremenog nalijetanja aviona, bombardovanja i mitraljiranje neupućen čovjek bi rekao da je ovaj dublji dio oslobođene teritorije, Drežnice, prebrodio svoje ratne nevolje, da su ga zaboravile neprijateljske trupe. Za ovo vrijeme, neprijatelj nije ni pokušao da zakorači u Drežnicu, već da samo okolo, tu i tamo, zagrize i odmah bježi. Ona više nije usamljenica. Sve od Kupe, od Slovenije pa do Brinja i južnije, gotovo do samog mora, sloboda je. Čovjek da se uplaši od ovakve širine. Dokad će ovo trajati, šta nam neprijatelj sprema? Koliko možemo da procijenimo na osnovu podataka koje imamo o njemu još se, zasad, ne usuđuje da išta ozbiljnije preduzme protiv nas. Tom njegovom nemoći mi se bogato koristimo.

Ali, uprkos svemu, mi smo odsječeni od drugih ustaničkih krajeva u Hrvatskoj. Kad bismo spojili našu primorsko-goransku teritoriju sa ličkom i kordunaškom, to bi bila prava država. Ta prokleta cesta od Senja preko Brinja, Jezerana, do Ogulina, načičkana utvrđenim garnizonima italijanske i ustaške vojske, odvaja nas od ostalog svijeta kao neprobojna tvrđava. U Plaškom i Prokikama su se ugnijezdili još i četnici. Kakve nas sve vojske i kakvi izdajnici ne okružuju. Zasad bismo se zadovoljili bar samo uskim koridorom, nekim »zemljouzom« ne širim od nekoliko kilometara, koji bi nam otvorio prolaze prema istoku. Prelaženje te ceste uvijek je skopčano sa velikim opasnostima. Gledajući ondašnjim partizanskim okom, Jeze rane su za nas predstavljale pravu strategijsku tačku. Još od jesenas ih neprekidno mjerkamo. Brinjaci su jednom zagrizli, ali su dobili po zubima. Komandant i komesar Glavnog štaba Ivan Rukavina i Vlado Bakarić svakodnevno nas pritišću. Jezera-ne mi ne daju da spavam. Zauzmemo li ih, otvorili bismo se širinom od petnaestak kilometara prema Lici i Kordunu.

Nedeljama smo ih držali na oku, prikrivajući našu namjeru. Znali smo dobro kako su utvrđeni, raspored svakog mitraljeskog gnijezda, brojno stanje posade, ali teško se odlučiti. Mi nemamo nikakvo teško oružje. Dosad su ručne bombe jedina naša artiljerija. Ponekad jedan dobro utvrđen mitraljez može da pokosi na desetine jurišnika.

Veliki gubici teško se odražavaju na moral, ali na njih se brzo zaboravlja ako se postigne uspjeh. Ako on izostane, ne zaboravlja se tako lako. Starješinama se to pamti, gubi se povjerenje u njih. Ponovi li se to više puta, onda takve starješine treba što prije smjenjivati.

Mnogo smo se dovijali i kombinovali kako da se domognemo Jezerana. Doznali smo čak i ime zapovjednika posade. Bio je to satnik Kr-šćanović. Kad sam ga pomenuo pred Rukavinom, on me pripitivao nekoliko puta da li je to stvarno taj i taj. Taj zapovjednik, kako je pričao Rukavina, bio je njegov lični prijatelj iz predratnih dana i simpatizer komunista. Iako su ga pavelićevske vlasti upregle i okitile činom satnika, on nikako nije mogao pripadati, po svom političkom ubjeđenju, njima. Za ovo »otkriće« uhvatili smo se objeručke. Našim ilegalnim vezama, Rukavina mu je odmah poslao pismo, kao starom poznaniku, i predložio da se sastanemo na nekom mjestu koje on odabere. Nije trebalo dugo čekati na odgovor. Zajedno smo ga čitali. Činilo mi se, sudeći prema sadržaju, da ga piše neko od naših ljudi koga smo ubacili u neprijateljske redove. Odredio je mjesto sastanka pored samih Jezerana. To

211

nas nije nimalo obradovalo, ali nije bilo druge, morali smo prihvatiti njegov prijedlog. Ubjeđivali smo se da nije riječ o zamci no ipak, se, nismo mogli oteti sumnji. Ljudi danas lako mijenjaju vjeru. Ko od nas nije imao dobrih prijatelja i poznanika otprije rata, a da su sad na suprotnoj strani. Gricka, gricka sumnjičenje.

Rukavini i meni trebalo je da pređemo put od petnaestak kilometara, a našem sagovorniku, zapovjedniku, ni stotinu metara, kako smo ocijenili na topografskoj karti. Krenuli smo uz pratnju jednog vodiča, dobrog poznavaoca terena i puta. Za ovu priliku skinuli smo partizansku uniformu, oznake, obilježja i obukli civilna odijela. Najteža i najopasnija dionica puta vodila je rubom Jezeranskog polja, kroz nekoliko manjih sela, koja su bila više pod uticajem neprijatelja nego našim. Seljaci su nas čudno zgledavali. Otkud sad, ljudi koji dolaze sa nekakve slobodne teritorije i idu u Jezerane, kao da čujemo pitanje. Njihovi sumnjičavi pogledi nam to potvrđuju. Uviđamo, ali kasno, da smo se morali nekako drukčije provlačiti do Jezerana, kako nas neko ne bi otkrio. Uostalom, obojica smo, još od prvih dana borbi, bili ucijenjeni na prilično visoku svotu. Može nas neko i prepoznati na osnovu opisa, ali se više nije imalo kud. Išli smo odvažno, držeći da je to hrabro, ali se nismo baš tako osjećali. Šta ako naletimo na neku patrolu? Da li će naš sagovornik za ovaj dan obustaviti svaku aktivnost, pa čak i patroliranje?

Na samom pragu Jezerana, možda nekoliko stotina metara od prvih kuća, na goloj poljani, ugledasmo domobranskog satnika, u pratnji jednog krupnog i snažnog domobrana. S toga mjesta dobro su se vidjele puškarnice, pa čak i cijevi pušaka i mitraljeza. Veoma tugaljivo, i samo kratak rafal mogao bi za tren da nas pokosi.

Susret između Rukavine i oficira bio je veoma srdačan, prijateljski, kao da ne stoje na suprotnim, zaraćenim stranama. Rukavina je govorio s njim kao sa prijateljem. Bez imalo uvijanja zatražio je da nam on što prije preda garnizon, bez borbe. Mislili smo da on to i može i želi. Ne očekujući ovakav zahtjev, nađe se na mukama, pa poče da se muva i preznojava, objašnjavajući da nema toga komandanta koji bi to mogao izvesti.

Posadu su sačinjavali, pored nešto domobrana, ustaše i žandarmi. Svaki zapovjednik, kako je tvrdio, koji bi tako nešto pokušao, čak i u slučaju našeg napada, odmah bi bio ubijen. On još nije bio spreman ni sam da pređe na našu stranu. Bojao se za sudbinu svoje porodice. Mi to nismo ni tražili od njega. Cijenili smo da će biti bolje da zasad ostane tamo. U nekom trenutku, kasnije, on nam može biti od koristi. Predložili smo mu, na kraju razgovora, da, ipak, nađe izgovor i razlog da povede posadu prema Modrušu, kuda ju je i inače povremeno vodio, kako bismo je mi sačekali iz zasjede negdje na Maloj Kapeli i tako je na najlakši način razoružali. Odredili smo mu i dan. Tek sad smo ga stavili na muke. Batrgao se i gubio. Cak se i saglašavao, ali odmah zatim trzao, jer bi svoju porodicu i njenu sudbinu doveo u bezizlaznost. Da li je trebalo da popustimo? Zajedno je trebalo da iznađemo da mu porodica ne strada. Obećao sam, navodeći dan, da ću lično čekati u zasjedi. Izgubljeno je slegao ramenima i ostavio nas u potpunoj neizvjesnosti.

Poslije pregovora, koji su trajali čitav sat, pozdravili smo se s njim na-metnuvši mu, rekao bih, teško iskušenje. Gledao nas je izgubljeno, bes-

212

pomoćno, a, ipak, kao da nešto obećava. Zar sama činjenica da se sastao sa nama na takvom mjestu ne govori da je on, već preuzimajući rizik susreta, dao svoj pristanak. A koliko smo mi, opet, bili uviđavni?

Možda smo i nas dvojica, samim načinom odlaska sa mjesta razgovora, gotovo demonstrativnim, doprinijeli njegovim nevoljama. Umjesto da krenemo istim putem kojim smo i došli, kako se iz mjesta ne bi vidjelo da idemo u Drežnicu, mi smo zapucali posred Jezeranskog polja, poprečno, nadomak pušaka i izišli na cestu, onu koja bez sumnje vodi na slobodnu teritoriju. I jedino na slobodnu teritoriju. Svakom s neprijateljske strane ko je želio i malo da misli, moralo je biti jasno da smo partizani. Nemamo dokaza da je drukčije. Zapovjednik-satnik je, kako ćemo doznati nešto kasnije, odmah po povratku osumnjičen za vezu s partizanima. Otada će on samo formalno biti zapovjednik.

Mi smo, ne znajući ništa o tome, određenog dana zaposjeli položaje oko ceste preko Male Kapele. Imali smo sve razloge da tako postupimo. I sam sam zalegao na položaj sa jednim drežničkim bataljonom. Svakom borcu je napomenuto da slučajno ne nišani na oficira koji bi se mogao naći na čelu očekivane kolone. Debeli snijeg omogućio nam je da se dobro ukopamo i zamaskiramo.

Od jutra do večeri ostali smo tu mrznući se i osmatrajući prema Jezeranama. Niko se živ nije pojavljivao. Za svaki slučaj, još i sjutradan smo ostali da čekamo. Uzalud.

Vratio sam se u Drežnicu praznih ruku, razočaran, izmučen, proze-bao i pregladnio. Još uvijek sam vjerovao da će nam satnik uputiti u naručje, ako ne čitavu posadu, a ono bar jedan vod. Rukavina se čudio mojoj naivnosti, tvrdeći i dalje da je taj oficir naš prijatelj, ali da nikad neće biti u stanju da izvede nešto značajnije ni za koga. Ne treba očekivati od svih naših prijatelja spremnost da stanu otvoreno na našu stranu. Time se ne treba zanositi.

Sam sam previše očekivao: predaju bez metka, čak bez gubitaka. Džabalučina ove vrste u ratu teško da postoji. Zato ćemo, ne čekajući mnogo, morati da napadnemo same Jezerane. Imamo tu Drežnički i Brinjski bataljon, a i jednu gromovitu četu Ličana na čelu sa junačinom Milanom Žeželjom. Dovoljno i za napad i za obezbjeđenje od strane Brinja. Ogulin je dosta daleko da bi otuda moglo dospjeti neko pojačanje.

Žeželjeva četa dobila je, iako gost, najteži zadatak. Jest da nije domaćinski, ali tako joj se zalomilo. Imala je da se nečujno i neopaženo uvuče u mjesto, da zauzme crkvu, njen toranj i još jednu dobro utvrđenu zgradu. Uspje li da se popne na toranj i na njemu posadi svoj umjesto neprijateljskog mitraljeza, pola zadatka je gotovo izvršeno. Bez toga tornja, nema ni govora o uspjehu. Sa Žeželjom je dogovoreno, ako ga zauzme, da se odmah javi zvonjavom zvona, što bi istovremeno bio i znak za opšti juriš izvana.

Ljubica Gerovac uzela je na sebe, kao najbolji poznavalac mjesta, da vodi četu skrivenim stazama sve do crkve. Bilo je i drugih vodiča osim nje. Njoj, kao sekretaru Kotarskog komiteta SKOJ-a i članu Kotarskog komiteta Partije, kao istaknutoj ličnosti, nismo smjeli to da dopustimo. Ali, njena upornost je pobijedila. Popustio sam. I danas nosim to kao ožiljak na savjesti.

213

Sat-dva prije svitanja 16. aprila otpočeo je napad. Žeželj je sa četom nestao u mjestu, a okolo se zaorilo od naše vatre. Iz brojnih puškarnica Jezerana samo bljeska. Ja neprekidno gledam u toranj i slušam da se oglase zvona, kako bih dao naređenje za energičan juriš. Već je i svanulo, a toranj muči. Smrtno sam uplašen za Žeželjovu četu. Mora da je došla u bezizlazan položaj. S njom je nemoguće uspostaviti ma kakvu vezu. Pomišljam na najgore. Mi pritišćemo spolja, ali pravog juriša nema. Sve jedinice se žale na vatru sa tornja, kao da svaki metak dolazi samo s njega.

Čitav dan bezuspješno tapkamo u mjestu. Iznevjerio toranj, a na naša obezbjeđenja od Brinja sve jači pritisak Italijana i ustaša. Naši položaji su popustili. Preostalo nam je samo da se povučemo. Jezerane ostaju za nama kao neosvojiva tvrđava. Nosila sa nekoliko poginulih i ranjenih partizana kreću se prema Drežnici. Jedan naš ranjenik ostao je između linija. Ne može mu se prići ni sa jedne strane od silne vatre, ali ne smijemo ga ostaviti. Pod zaštitom naše vatre, pokušavala su nekoliko puta po dva-tri partizana da se probiju do njega, ali su bili dočekani takvom paljbom da su jedva spasili glave. Ja sam se, kao komandant, našao na teškom iskušenju. Pri pokušavanju spašavanja jednog ranjenika, ranjena su još dvojica. Srećom, nijedan nije smrtno pogođen. A smijemo li mi ostaviti ranjenog druga na milost neprijatelju, čak i pod uslovom da za njegovo spašavanje damo još nekoliko života? Zbilja, zar za jednog čovjeka žrtvovati tri, četiri ili više? Računica je jednostavna kad se pravi brojevima. Ali, smijemo li se u ovakvim slučajevima povoditi za takvom prostom računicom i u njoj tražiti opravdanje za ne-humanost? Jauk ranjenika dopire do naših ušiju i osjećam se bespomoćno. Sam moram da odlučim, a može li biti teže odluke. Nema druge vage osim moralne koja određuje odluku: ranjenik se ne smije ostaviti ni po koju cijenu. Tako i drugi borci misle, iako oni ne odlučuju. To je moralni zakon našeg ratovanja. Samo kada bi noć mogla što prije da nastupi, sve bi bilo lakše; ali, do nje je daleko. I dok tako razmišljam, dok zaključujem da se ranjenik mora izvući, uspravi se Nenad Braco Drakulić, student prve godine medicine u Zagrebu, sad bataljonski bolničar i suknu iza zaklona niskog zida, odmah pored mene, prema ranjeniku. Braco je bio jedan od najkrupnijih ljudi u bataljonu, velika meta za neprijateljske nišandžije. On poletje kao munja kroz osinjak ta-nadi. Navikao sam na smrti i u Španiji i ovdje, ali na ovakav njen izazov nisam. Htio bih da zatvorim oči da ne vidim kad će biti pokošen, ali mi nešto ne da. Braco ne pada. Ne daj se, Braco! Roj metaka se ob-motava oko njega kao vitlo i zasipa po našim grudobranima. Jedan borac nedaleko od mene jauknu, zakačio ga metak namijenjen Braci. Ne, ne, danas Bracu neće smrt. Bez velike žurbe zaprti ranjenika preko ramena i onda, opet kao munja, dotrča do nas i uhvati zaklon iza zida Ni za njega, ni za ranjenika nijedan metak nije htio da se zakači.

Čovjek u ratu stalno mora nešto da upoređuje. Ja nikad neću moći da shvatim kako je Braco, pod takvom paljbom, ostao netaknut. A koliko slučajeva znam da je neki zalutali usamljeni metak, iz čista mira, pronašao čovjeka na velikoj daljini i ubio ga.

Spašavanje borca-ranjenika odrediće sasvim drugi razvojni put Bracu Drakuliću. Herojski položeni ispit hrabrog ratnika i čovjeka od-

214

mah ga je, istog dana, doveo na dužnost političkog komesara čete. Rat će završiti kao partijski rukovodilac divizije. Jezerane su bile samo njegov prvi podvig.

Povlačimo se prema Drežnici. Veoma sam utučen. Isto to se ogleda i na licima boraca. Zavladao je potpuni mrak. Negdje na polovini puta, pozvao sam komandire da podnesu izvještaje o držanju jedinica i o gubicima. Svi su bili na okupu osim Milana Žeželja. Nigdje u odstupajućoj koloni ni njega, ni njegove čete. Ja, zapravo, i ne znam ništa o njima od prošle noći. Nikakvu vezu nismo uspostavili. Zvona se nisu oglasila. Možda je četa već u prvom trenutku uništena. A ako i nije, ako se održala, ne vidim nikakve mogućnosti da se dalje probija poslije pristizanja snažnih pojačanja. Moralo se nešto hitno pred uzeti kako bismo eventualno pomogli njoj ili njenim ostacima da se izvuku, ukoliko je neko uspio da preživi.

Borci su bili već pri kraju snaga. Bez obzira na to, naredio sam jednoj četi da se odmah vrati natrag i da pokuša da se poveže sa Žeželjom, ako je živ. Osjećajući veliku odgovornost, a i krivicu i sam sam se uputio sa četom. Noć je već uveliko vladala. Od Jezerana je i dalje dopirala pucnjava; to ohrabruje, a i zabrinjava. Četa se bori, ili bar njeni ostaci. Idemo brzo. I, o djednom, veliko, radosno iznenađenje: pred nama, u pomrčini, četa na čelu sa Žeželjom! Kakva sreća, kakva radost. Sa Milanom se grlim i ljubim.

U našem razgovoru sad će se raščistiti mnoge nejasnoće. Četa je crkvu i toranj zauzela odmah po upadu unutra. I zvona su zvonila, koja niko od nas nije čuo, valjda zbog velike pucnjave i vjetra koji je duvao u suprotnom smjeru. Taj nesrećni nesporazum spasio je, bar privremeno, posadu u Jezeranama.

Sa četom se nije vratila Ljubica Gerovac, koja ju je dovela do crkve i tornja. Otišla je u Stajnicu da iskoristi taj dan, dok traje borba, da održi neke sastanke i organizuje mlade. Ovoga puta, neće uspjeti da izvrši svoj dnevni zadatak. Pokosili su je meci pristiglih neprijateljskih pojačanja kad su se, iznenada, sručili na nju.

I zapovjednik posade poginuo je toga dana, nesrećnim nesporazumom, svojom krivicom, od našeg metka. Njega su ustaše već osudile na smrt, što će se potvrditi tek poslije borbe. Njegov susret sa Rukavinom i sa mnom kao da je, u stvari, bio i njegova presuda. Ustaše su ga smatrale izdajnikom, a naš napad na Jezerane ocijenili su da je skrojen zajedno sa njim. Pri sahrani, valjda dok nisu »utvrdili« stvari, odali su mu vojne počasti kao oficiru. Nekoliko dana kasnije, otkopali su njegovo tijelo i zakopali ga zajedno sa psom.

Prijateljstvo s popom

Čovjeku se čini, kad događaje gleda izdaleka, sa odstojanja od nekoliko decenija, da ratovanje i nije onoliko teško koliko se prikazuje. Može se steći takav utisak čak i kad se slušaju kazivanja veterana. Povede se za trenucima uspjeha, slavlja, doživljaja, što po svojoj prirodi čovjek priznaje i izjednačuje sa srećom, a duboko je urezano u svijest i traje kao draga uspomena, neponovljiva radost. Toga se ratnici rado

215

sjećaju. Možda i zato da bi prigušili, suzbili, ono što ih najjače opterećuje, ono što žele da zaborave, jer rat nema, sve u svemu, lijepih strana. Može podsticati, možda, samo lijepe nade. Moglo bi se to reći i za nas. Naše nade bile su velike i, kako su bile idejom opravdane, one su nam davale i neograničenu snagu. Zato ni žrtve nisu mogle da potamne ni njih, ni naše čvrsto vjerovanje u slobodu. Naš borac se mirio s tim da može poginuti. On je s tim bio načisto onoga trenutka kad je dobrovoljno uzimao pušku i uključivao se u partizanske redove. Naš veliki rat je to opravdavao. Boriti se čak i za osmišljenu slobodu, a ne računati na žrtve značilo bi unaprijed je izgubiti. Sloboda je, uostalom, kod većine dobrih boraca bila njihova posljednja živa riječ.

Pomisao na smrt, na ono što može zadesiti svakog borca, recimo, sjutra, nije obeshrabrivala, demoralisala. Partizan je, zato, znao da se dobro tuče, ali i da se raduje. Da se raduje po nekim osobenim ratnim zakonitostima. Raduje se danas zato što je juče preživeo, izvukao glavu, što je pobijedio u nekoj borbi. Raduje se i zato što mu sjutrašnji dan može biti, možda, i posljednji, pa, cijeneći život, ne opreterećuje ga crnim mislima kad ih može zamijeniti pjesmom, igrom, zabavom, duhom čovjeka koji umije da se raduje i sitnom događaju u kome brzo živi. Život ispunjava uspjehom.

Dok pišem ove redove, promiču mi kroz glavu na stotine boraca koji nisu preživjeli. Pamtim ih gotovo sve kao rascvjetalu mladost, punu bujnog života. Čini mi se da su najbolje jurišlije bili i najbolje pjesmo-noše i kolovođe, ali da ih je i metak najteže zaobilazio.

Pa ipak, i pored svih napora da uspostavi ravnotežu, čovjek je u ratu izložen svakodnevnim mijenama i sukobima čak i kad nije u borbi. Kao da je sve sračunato na to da neprekidno ratuje i sam sa sobom.

Moja su uvjerenja čvrsta i stabilna jer se provjeravaju u organizo-vanim akcijama i u okrilju čvrste organizacije koja je razradila jasnu perspektivu oslonjenu još o opšti pritisak naroda; pa, ipak, ima dana kad ne mogu da se otmem nastupima nesigurnosti. Muti mi se u glavi i često se hvatam u dvojnim raspoloženjima: čas razdragan, čas sjetan i utučen. Prate me pomalo šokovi koje mogu da izazovu i najobičnije sitnice. Kad prođu te situacije, čini se čovjeku da je mogao da se izbori protiv tih nastupa, ali je to, opet, prilika da se grize što nije uspio. Priznajem da nisam mogao da otrpim neke stvari, koje drugome ne bi, možda, ličile na vodu do guše, ali kako se uzdržati uvijek u onom pravom, presudnom trenutku. I treba li se uzdržati?

Tih proljećnih dana 1942, u jeku rada na širenju pokreta, naprečac me je izbacio iz ravnoteže mrkopaljski pop. S više strana, kao po dogovoru, obavještavaju me da se pop nameračio protiv nas, da je na nekoliko propovjedi u crkvi optuživao partizane za nedaće nastale odlaskom Italijana, a sve to uslijed »bogohulinaštva«. Bila je to, u stvari, an-tipropaganda našim nastojanjima da primjerom u jeku organizovanja narodne vlasti oslobodimo ljude tradicionalne zavisnosti od bilo kog gospodara. Nismo imali nikakve namjere da se svađamo sa popovima i crkvom, niti da ih ometamo u njihovom crkvenom poslu. A takva je bila i direktiva. Uzgred rečeno, s popovima smo taktizirali mimo svake mjere, ne zato da bismo izmamili njihov blagoslov, već zato da oni ne

216

bi otvoreno istupali protiv nas. Ali u ovom slučaju nismo mogli da pređemo preko javnih propovijedi vjere u boga kao jedinog spasitelja, jer su sadržavale i negaciju čovjekove sposobnosti da se istrgne ispod tutorstva crkve i »bogom« dane vlasti. Nismo mogli to da prihvatimo samo kao sukob dveju ideologija, pa smo popa priveli u Štab na razgovor. Srećom, imali smo toliko pameti da ga ne privodimo stražarno. Uđe mirno, prepodobno, pozdravi nas na »Hvaljen Isus«. Nije bila mala njegova zbunjenost našim otpozdravom »Smrt fašizmu«. Vjerovatno je to bilo njegovo prvo i direktno suočenje sa našim shvatanjima svijeta i htijenjima da ga izmijenimo.

Ponudismo mu, zapovjednički, da sjedne i bez imalo uvijanja, uzdržavanja, otpočesmo kako mi dobro znamo čime se on još, osim crkvom, bavi. Prijeteći mu, ističemo da mi od njega ne tražimo da se moli za nas, čak ni da nam bude naklonjen, za šta ne bismo dali ni prebijene pare, već da »zaveže« jezik u propovijedima, da nas ne napada i ne kleveće, jer bi se on, nastavi li tako, mogao loše provesti. I on i njegovi pomagači. Neće ga zaštititi nikakve mantije ni pozivanje na božju pravdu. Obećali smo mu čvrsto da se mi nećemo miješati u njegove crkvene stvari, ali da zahtijevamo da se ubuduće ni on ne miješa u naše, a posebno da se ne miješa onako kako je to radio od prije nekog vremena.

I, dovde je sve u redu. Pop sluša, bar na izgled, bez ikakvog uzbuđenja i kao da se čudi što se mi toliko uzrujavamo. Međutim, istovremeno smo osjetili da možemo izgubiti dostojanstvo. Sve je to rečeno sa oštrim urezima. Svojim držanjem prisilio nas je da u daljem razgovoru spustimo ton za pola oktave. Pouka, zar ne, nije trebalo da vičemo toliko, da baš tako pokažemo da nemamo opipljivih argumenata.

Na kraju, pop gotovo svečano reče da on nema ništa protiv nas ni naše borbe i da nam ničim neće škoditi, da nije ni dosad, da će nam, čak, biti lojalan ukoliko se mi budemo pridržavali obećanja da se ne miješamo u crkvene stvari. Da li je on sam procijenio situaciju, ili smo ga mi »ubijedili«, tek, ishod je bio zadovoljavajući, sem, razumije se, osjećanja da smo pokazali i izvjesnu slabost, lični nedostatak. Još dok smo razgovarali s njim, nehotično ugledah kroz prozor nekoliko stotina ljudi kako mirno, s obje strane ulice, dubi ispred našeg štaba. Bilo je jasno da su to vjernici, uplašeni za sudbinu velečasnog. Otkrivši to, nastavis-mo s popom još smirenije razgovor, nastojeći da osjetimo pravu mjeru njegovog zadržavanja, pa i našeg načina razgovora. Ta skupina ljudi opominjala nas je da što ljepše treba da se rastanemo sa popom. Ujedno je to bila i pouka koja je upućivala na razumno uzdržavanje. Da li mi je bilo lakše zbog toga, tek, zbog ljudi koji su čekali napolju, uzeh prijateljski popa podruku i ispratim ga do sredine ulice. Pričao sam mu nešto tiho, kao, tobože, povjerljivo, na uvo. Srdačno se pozdravismo, stišćući jedan drugom ruku čvrsto kao stari znanci i veliki prijatelji.

Pokazalo se to korisnim, zadržali smo prijateljsko osjećanje njegovih vjernika, a sa popom nikad više, u toku čitavog rata, nije bilo nikakvog nesporazuma. Štaviše, često bih ga obilazio kad sam navraćao u Mrkopalj. Obojica smo nastojali da zaboravimo naš prvi susret. Nikad nijedna pritužba nije stigla na njega. Uvjeren sam da nam je taj čovjek ostao donekle prijatelj. Ako nam nije bio od pomoći, sigurno nije ni odmogao, a, vjerujem, ne samo zato što smo ga »uplašili«.

217

Susret s popom nije ostao u četiri zida. Za njega je doznao i Vlado Bakarić, član užeg dijela rukovodstva CK KPH i komesar GŠH, a zgoda ova, kao i svaka zgoda, ima i glavu i rep, pa je prepričavana dok nije dobila oblik farse - na moju štetu, naravno. U takvom izdanju ju je zapravo i čuo Bakarić, koji otada nije zaboravljao da obogaćuje svoj duh peckajući mene. Sve je dobro što se dobro svrši, kažu, pa ne mari što je često, ratujući s klerom, govorio da je jedino siguran u nekog mr-kopaljskog popa s kojim je »Veljko Kovačević sklopio ratni sporazum«.

Istoga dana uveče, umalo nisam poginuo na najgluplji način. To sjećanje živi u meni kao da se sve juče zbilo. Radio sam nešto, pisao neki izvještaj ili naređenje »Gupčevom« štabu, smještenom u zgradi bivše opštine. Negdje oko osam sati uveče, prigrnuo sam šinjel kako bih izišao napolje da malo protegnem noge. Na izlaznim dobro osvijetljenim vratima, stajao 'je, kao obično, stražar, jedan mlad partizan koga sam dobro poznavao. Pri prolasku pored njega, upitah ga da li mu je dosadno i zima. On stade mirno, gotovo počašćen ovakvom mojom brigom i reče da mu je dobro. Od vrata do trotoara vodilo je svega pet-šest betonskih stepenika. Prostor ispred štaba bio je dobro osvijetljen. Na ulici nigdje žive duše, pa je izgledala tajanstveno. Mještani rano liježu, a partizani su, većinom, otišli na neke akcije.

Šetao sam možda svega pola sata trotoarom ispred Štaba. Nije mi se išlo dalje, čekao sam svaki čas da se sa jedne akcije vrate Car i Švob. Za to vrijeme, prošao sam najmanje dvadesetak puta ispred stepeništa i stražara, sa kojim sam često progovarao po neku riječ. Kad mi je, konačno, malo pristudilo, krenuh da uđem unutra, ali se pri vrhu stepenica trgoh od iznenadnog stražarevog: »Stoj, ko ide?« Gruba šala, pomislih, ali ne stadoh.

- Stoj, ko ide? - poteže stražar iz sve snage.

Meni udari krv u glavu i stadoh vikati na njega, ne shvatajući da nije šala i da nije riječ o bezobrazluku suviše ispoljene intimnosti.

- Stoj, pucaču! - viče unezvjereno stražar, uzimajući pušku na go-tovs. Snažno mi uprije cijev u trbuh. Osjećam dodir i kao mali bol. Sreća što nema bajoneta na njoj. Stojim kao okamenjen i posmatram ga. Njegove razrogačene oči gledaju me divlje. Sav je u jednom prenapre-gnutom grču, prosto treperi, varniči bijesom. Vidim da će mi ispaliti metak u trbuh. Ruke su mi spuštene niz tijelo, i ne traži da ih dižem uvis, pa munjevito lijevom rukom uhvatim vrh cijevi i odgurnem je malo u stranu. U tom trenutku razleže se pucanj, čini mi se topovski. Metak mi okrznu šinjel i prasnu o zid kuće na suprotnoj strani ulice. Prije nego što bi mogao da repetira, bacih se munjevito na njega i is-trgoh mu pušku. Nije se odupirao. Potpuno sam zbunjen i ne znam šta da radim. Do prije nekoliko trenutaka, ovaj čovjek je izgledao potpuno normalan.

- Poznaješ li me? - upitah razjareno.

- Kako da te ne poznajem, druže komandante!

- Onda, zašto hoćeš da me ubije š?

- Tebe da ubijem, bože sačuvaj! Ne znam šta mi je, ali ja te nisam prepoznao. - Stražar poče da jeca, da se u suzama pravda, ne nalazeći prisebne riječi. Bio je u teškom bunilu, u nekom suludom stanju, pre-

218

plašen. Mora da je bio zaspao, pa su ga moji koraci trgli iz sna. Hoće stražar, ponekad, da zaspi i u stojećem stavu na stražarskom mjestu, od velikog umora. Sjetio sam se, desilo se to i meni na mrtvoj straži na frontu, u Španiji, ali me, srećom, niko nije otkrio. Na frontu se za takve greške i strijeljalo. Ali ovo nije bio front i pošto sam svoj ondašnji propust nosio kao teret grijeha, ne preduzimam ništa protiv stražara. Osim toga, ovdje je i stražar tek reda radi. Dok je vojski biće i dosta nepotrebnih stražarskih mjesta.

Nekoliko dana prije no što ću napisati ove radove, prišao mi je na sastanku Primoraca i Gorana jedan postariji čovjek i podsjetio me na taj davni slučaj iz Mrkoplja. Pokazalo se u razgovoru da je taj stražar bio upravo on; nakon svih tih godina počeo je da se ispričava, pravda, kao da se to juče desilo. Trudio se svim snagama da dokaže kako nije imao nikakve zle namjere prema meni. Prekinuo sam ga odmah, jer sam se obradovao susretu i sjeli smo zajedno za sto da se počastimo.

Lokvarci u borbi i štrajku

Moje slabosti prema Dimnjačaru i priče o njemu već su poznate; bez obzira na trenutak i događaj, nikad nisam bez njega... Krstareći po Gorskom kotaru, popeli smo se na neko visoko brdo odakle se moglo dobro osmatrati na sve strane. Nedaleko ispod nas, na samom prilazu malom kanjonu, ležale su Lokve. Kroz mjesto se provlačila cesta Lujzijana, koja povezuje Karlovac sa Rijekom još od napoleonskih dana. S ovog položaja lijepo se vidi kako se ona uvlači u mjesto sa istočne strane, da bi poslije zavijugala prema Mrzlim Vodicama i preko Jelenja se strmoglavila prema Primorju. Tako je Lujzijana izgledala u toj već dalekoj četrdeset i drugoj godini. Od tada se mnogo šta izmijenilo, pa je i Lujzijana, na tom dijelu, prekinula svoj dotadašnji tok. Presjekla ju je velika brana Omladinskog jezera i potopila svojim vodama na dužini od nekoliko kilometara. Samo jedan njen krak sada se završava u Lokvama. Čak je i taj krak izgubio ime poslije odstupanja ceste od njene nekadašnje trase.

Kuriri Andrija Grgurić Dimnjačar, takođe španski dobrovoljac, i Viktor Crnković - riđokosi delija, oba Lokvarci, već odavno su pokušavali da mi skrenu pažnju na svoje mjesto, na svoje Lokve, na koje su bili mnogo ponosni. Iako sam o Lokvama slušao odavno i od drugih, još na španskom frontu, nisam mogao da se ne uživim u njihovu priču.

Dimnjačar i Viktor nadmetali su se da mi što više ispričaju o svom mjestu, a imali su i šta. Zar o njemu, o svijesti njegovih stanovnika, ne govori dovoljno već i sama činjenica da su Lokve poslale u Španiju petnaestak dobrovoljaca da se bore na strani Republike. Bio sam zapanjen ovim saznanjem. Naredali su mi te ljude po imenu i prezimenu, da bi taj podatak učinili vjerodostojnijim. I sada mogu sa sigurnošću da tvrdim da nijedan grad u Jugoslaviji, izuzimajući Beograd i Zagreb, nije dao toliko interbrigadista. Bilo ih je još iz Gorskog kotara: iz Delnica, Kupjaka, Fužina i više drugih mjesta, ali ni približno u ovolikom broju. U tome, kako bi znali da naglase kuriri, niko Lokvama nije bio ravan. Ovoliki broj dobrovoljaca bio je prava legitimacija o stanovnicima ovo-

219

ga mjesta, o njihovoj političkoj svijesti i njihovoj borbenosti. Zar je potrebno i napominjati kako će se Lokvarci držati u našem ratu, kad se zna da će sve odraslo ljudstvo prigrliti pušku i poći u partizane. Dosta njih će i poginuti.

Ako kažem da su Lokvarci vrlo hrabri, onda sam malo rekao. Imaju oni, sem toga poput drugih mjesta, nešto svoje, osobe no, što ih razlikuje od ostalih. Oni su uvijek nekako vukli na svoju ruku. I to je ta razlika. Lokvarac ne trpi brektanje, tvrdu riječ i golu poslušnost. Na nepravdu su osjetljivi dozlaboga i boriće se za pravdu, makar da su i u neprijateljskom okruženju.

Nije nikakvo čudo što će i u štabu Odreda i, kasnije, Zone i Trinaeste divizije među najistaknutijim kuririma biti upravo Dimnjačar i Viktor Crnković, ni što će upravo njih dvojica, mnogo godina kasnije, poslužiti kao prototipovi za Dimnjačara i Riđana u mojoj knjizi »Kapel-ski kresovi«. Naravno, nikada lik ne može biti isti u knjizi i u životu, možda se ponekad ne bi ni prepoznali i zato ih nemojte tražiti uživo. Ipak, zaslužuje da kažem nekoliko riječi o Dimnjačaru kako ga pamtim iz autentičnog života.

On se borio u Španiji kao dobrovoljac, na strani Republike, u međunarodnim brigadama, gotovo od početka rata do kraja. Samo, Dimnjačar neće odležati dvije, tri, ili više godina u francuskim koncentracionim logorima. On je jedan, možda čak jedini Jugosloven, koji će strugnuti sa same francusko-španske granice, prevaliti dug put i za desetak dana se naći u svom rodnom kraju. Znao je Dimnjačar, valjda na osnovu iskustva kojeg je imao u sukobima sa policijom šta nas čeka, vidjevši na granici kordone policije i francuske kolonijalne trupe, koje su nas na najbrutalniji način strpale u koncentracione logore. Kako je njemu uspjelo da pobjegne za mene je ostala tajna. Uvijek ću žaliti što ga o tome nikada nisam upitao, iako je, možda, sam navodio na to svojim sarkastičnim primjedbama da se njemu nije pružila prilika da se usavršava u francuskim logorima, koje smo mi, maltene, proglasili za naše marksističke škole. Nije on priznavao ništa sem puške i neposredne borbe. A kada sam i sam pričao o tim našim iskustvima, mislim da je samo iz poštovanja prema meni, pošto me je cjenio po sadašnjem trenutku, o tome slušao. Nije, međutim, propuštao priliku da se i tu nasmije na svoj specifičan način, a i meni je bilo stalo da ga začikavam.

Iako sam, u toku rata i poslije kapitulacije fašističke Italije, navraćao nekoliko puta u Lokve, nikad se u njima nisam duže zadržavao, jer sa Lokvarcima nije bilo posebnih problema ni nedaća. Ako ih je i bilo, oni su sami uspijevali da se nose s ratom i s njima. Tek 1947. godine pružila mi se prilika da ih osjetim po nezadovoljstvu. U jeku ogorčene borbe za obnovu zemlje i očuvanje njene nezavisnosti, zazvoni jednog dana telefonom iz Zagreba, iz Centralnog komiteta Hrvatske. Javio se neko od mojih starih ratnih drugova. Sa uzbuđenjem mi ispriča kako su moje hvaljene Lokve, moji ratni drugovi iz njih, stupili u štrajk. Ni manje ni više nego u štrajk. Tada se još uvijek koristio taj izraz za. obustavu rada. Prestala da radi pilana i zamrla šumska radilišta. Sve do tada, ja još nisam bio čuo da je u Novoj Jugoslaviji neko štrajko-

220

vao. I do danas sam ostao u uvjerenju da su Lokvarci prvi počeli. Ne vjerujem da su to učinili da bi pokazali svojim primjerom kako su složni i u miru kao u ratu, mada me ni to ne bi čudilo kad su oni u pitanju. Da li stvarno među njima ima ijednog štrajkača koji nije nosio partizansku pušku, služio pokretu ili poticao iz partizanske porodice? Štrajk je svojstven kapitalizmu, a ne socijalizmu. Zar oni da okrenu leđa svojoj prošlosti, svojoj borbi, svojim žrtvama? U to ne mogu i neću da vjerujem. Onda, pitam se, može li biti štrajkova, a da nemaju političku pozadinu? Moj sagovornik iz Zagreba kaže da svi pokušaji razgovora sa štrajkačima, dolje na terenu, nisu dali nikakvog uspjeha. Štaviše, oni su, jedno kraće vrijeme, zadržali, da ne kažem, pritvorili sekretara Mjesnog komiteta Delnica Valu Crnkovića i Dinu Zlatić, istaknutu komunistkinju čitavog rata, člana Oblasnog komiteta riječke regije. Lokvarci štrajkuju i štrajkovaće sve dok se ne udovolji njihovim zahtjevima. Ali, šta su to oni zahtijevali, on mi nije znao kazati.

Neko se prisjetio da bi trebalo pozvati mene da dođem među štraj-kače, jer su, vjerojatno, još uvijek spremni da čuju svog bivšeg komandanta. Rado sam se odazvao pozivu da pođem u Lokve, jer prije svega vukla me je želja da se sretnem sa njima, svojim ratnim drugovima. Nisam imao nikakvih predrasuda niti namjeru da nastupim sa optužbama, sem u slučaju da je, stvarno, neprijatelj umiješao svoje prste, u šta nisam mogao vjerovati.

Po dolasku u Zagreb dobio sam na raspolaganje neki stari džip i pošao sa Pavicom Pavičić - Kovačević, iz Delnica, poznatom aktivistkinjom još iz 1941. godine. S nama je krenulo na put još nekoliko drugova. Naravno, za susret s lokvarskim štrajkačima, prikupio sam dosta podataka o njihovim razlozima za štrajk.

Ljudi odozgo, iz vlasti, bili su ogorčeni na Lokvarce. Svi objektivni razlozi na koje su štrajkači mogli da se pozivaju, proglašeni su, gotovo bez rezerve, za nevažne. Čitava stvar je tumačena kao udar protiv narodne vlasti. Sama činnjenica da je došlo do štrajka, pa i ovako malog obima, u jednoj zemlji koja je izvela revoluciju, u kojoj radnička klasa stupa na političku scenu, ocijenjivana je, u to vrijeme, kao politička diverzija. Doduše, nije bilo teško uvidjeti da nije u pitanju nikakva politička demonstracija. To nikako! Ljude je na taj korak prisilila učinjena nepravda. Mnogo obećanja, a malo se izvršavalo: radnici su bili slabo plaćeni, morali su svojim snagama da podnesu sav teret obnove, a plate su im određivane administrativnim putem, iz kancelarije. Socijalno osiguranje, što ih je naročito pogađalo, bilo je još gore.

Već i to bilo je dovoljno da se štrajkačima obratim bez opterećenja, sa čvrstim ubjeđenjem da ne može biti ni govora o kakvim političkim motivima, kako su im pripisivali pojedinci, ne mogavši da udovolje zahtjevima radnika koji su i sa stanovišta novih odnosa bili potpuno opravdani. Prije nego što će povesti štrajk, radnici su kucali na više vrata, ali nisu naišli na razumijevanje.

U zakazano vrijeme okupili su se svi štrajkači, neka stotina ljudi. Krenuo sam na sastanak sa malom zebnjom, ali sa simpatijama za njih, jer sam se dobro upoznao sa onim što ih je dovelo do ovakvog koraka.

221

Da sam se, slučajno, našao među njima i morao da se odlučim da li sa njima u štrajk ili ne, opredijelio bih se za njih bez imalo kolebanja.

Kad sam ušao među njih, učinilo mi se da sam se odjednom našao na bataljonskom sastanku iz ratnih dana, gdje je trebalo pretresti minule borbe i pripremiti se za predstojeće. Obnovili smo mnoga sjećanja na poginule drugove. I što smo više razgovarali, sve smo se više vraćali u ratnu prošlost, tako da smo gotovo i zaboravili zašto sam došao. Ah, da, štrajk. Bez nadmudrivanja i međusobnog sporenja, tek pri kraju, kao uzgred, pomalo komandantski, malo demagoški, rekao sam da bi trebalo da odmah pođu na posao, napominjući da su njihovi zahtjevi potpuno opravdani i da će se sve poduzeti da im se udovolji.

Štrajk je toga trenutka bio završen. I propuste će, drugovi sa terena, zaista ubrzo otkloniti.

Eto, to su vam Lokvarci.

Na Risnjaku

No, vratimo se sa ovako dalekog izleta ponovo u Mrkopalj u proljeće 1942. godine. Za dva mjeseca njegove prve slobode, bilo je mnogo doživljaja. U sjećanju mi se upečatio susret na Matić-poljani, odmah tu, iznad Mrkoplja, sa Ankom Berus, Ivom Marinkovićem i Josipom Đerđom, istaknutim partijskim rukovodiocima, koji su igrali značajnu ulogu u razvoju narodnooslobodilačke borbe. U Anki sam odmah prepoznao onu ženu koja je po Zagrebu mučila muke sa nama, španskim dobrovoljcima, koje je trebalo prihvatiti, hraniti, smjestiti, obezbijediti i uputiti u razne dijelove Jugoslavije, u partizanske jedinice. Tek sad sam doznao njeno pravo ime i prezime. Koliko znam, ona je i ranije živjela pod svojim pravim imenom. Ali, za nas je ono bilo nepoznato. Naše prijateljstvo, iz onako teških uslova u Zagrebu, još više će se produbiti u partizanima. Sve do tada nisam ni znao da je njen brat inženjer Henrik Zni-darić Riko s kojim sam, što u Španiji, što u logorima, proveo zajedno oko tri godine. Riko, kako smo ga obično zvali, bio je još prije Španije visoki partijski rukovodilac u Dalmaciji. Iako inženjer, posvetio se isključivo partijskom radu, a ne svojoj profesiji. Na žalost, njega nije poslužila sreća nas brojnih Španaca po povratku u Jugoslaviju. Brzo je pao ustašama u ruke. 0 njegovoj smrti ostalo je malo podataka. Ali, sačuvan je dokaz da je bio podvrgnut nepodnošljivim mučenjima, da ništa nije priznao, da im čak nije otkrio ni svoje pravo ime.³²'

Anka Berus došla je pravo iz Zagreba, gdje joj je uspjelo da se održi pod najtežim uslovima ilegalnog rada, na raznim odgovornim partijskim dužnostima. Blizu pola godine ostaće kao instruktor CK KPH pri Okružnom komitetu za Hrvatsko primorje. Bez imalo pretjerivanja - ona je odigrala značajnu ulogu na jačanju Partije u ovom dijelu. Opet neustrašivo, kao i u Zagrebu, njoj će uspjeti da se probije u sva veća mjesta u Primorju, da održi sastanke s partijcima i da mobiliše ljude za borbu. Svaki njen ulazak u okupirano mjesto predstavljao je stvarni podvig. Anka spada među najhrabrije partijske radnike koje sam sreo u ratu.

³²> Kad su u decembru 1942. zarobili 142 ustaše u Ravnoj Gori, Veljko Kovačević je pisao Glavnom štabu: »Imamo namjeru da jedan broj ustaša i ustaške oficire ponudimo za razmjenu i tražiti u prvom redu druga Rika«. (AVII, 1028-31/4).

222

Imala je svoj specifičan stil rada. Oštroj na riječi i beskompromisnoj u borbi za čvrstinu partijske linije, nije bilo prijatno naći joj se na nišanu. Takva Anka, oštra u partijskom radu, bila je privatno žena plemenite duše, što je pokazivala svakodnevno u susretu sa narodom, sa onima koji pate, kojima treba umjeti prići i u nevolji naći utješnu riječ. Anka je znala da dijeli patnju sa drugim ljudima.

Naišla je na dobar prijem kod drugova u Okružnom komitetu, na čijem se čelu nalazio radnik iz Selaca Mate Kršul - miran, stabilan, promišljen čovjek, tihe prirode. Imao je visok ugled u svim organizacijama i u narodu. Djelovao je kao mirna, ali snažna rijeka. Gotovo da nije znao da govori povišenim tonom ni da upotrijebi nepristojnu riječ. Nikakve teške situacije, a bilo ih je mnogo, nisu se mogle primijetiti na njegovom licu. Izgledalo je kao da u rezervi ima uvijek pravi odgovor. Kao sekretar OK za Primorje, a kasnije i Oblasnog za Istru, pokazao je visoku političku zrelost.

Iako su Mate i Anka imali mnogo različitog u naravi i u načinu rada, oni su obezbjeđivali besprijekornu saradnju. Čini mi se da je upravo ta razlika u njihovim karakterima i stil rada i osiguravala najuspješnije djelovanje na političkom polju.

Za Anku, moram reći, bilo je dovoljno da tu ostane samo tih pet-šest mjeseci, pa da stekne ugled, popularnost i potpuno povjerenje u narodu. Nje se ljudi u tom kraju i danas sjećaju i spominju je kao da je s njima provela čitav rat.

Ponovo viđenje sa Ivom Marinkovićem ostaće mi dugo u sjećanju. Čvrst zagrljaj je bio spontan i odraz našeg istinskog prijateljstva, i ličnog i onog što smo ga gajili osjećajući na isti način pulsiranje događaja. Po-radovao sam se da će on tu ostati bar nekoliko dana da zajedno ob-iđemo ona mjesta, danas slobodna, u koja smo ilegalno dolazili ili ob-lijetali oko njih. Ali, njemu se žurilo. Obećao je da će se »ponovo vratiti«, kad imadne vremena«. To je rekao samo onako, sigurno ni sam ne vjerujući da će ikad, dok traje rat, imati vremena za bilo šta drugo sem za neposredno izvršavanje zadataka Partije.

»Očekujem da se vratiš što prije«, rekao sam mu pri rastanku. Dugo sam ga očekivao, mjesecima, više od godinu dana i vjerovao da će doći, bar u prolazu. Znao sam da on voli ovaj kraj, koji je mnogo i zadužio svojim radom. I kad sam već bio čvrsto uvjeren da je vrijeme da bane, onako iznenada, kao uvijek, stigla je početkom 1943. godine vijest da je uhapšen u Zagrebu i ubijen nakon teškog mučenja.

O Ivi Marinkoviću objavljena je jedna vrijedna knjiga istoričara Đure Zatezala. Ona sadrži dosta podataka o njemu, o njegovim zaslugama, njegovom radu, sposobnostima, ali to je, ipak, oskudno, kao što su oskudne i ove moje riječi, jer ga ne mogu dovoljno prikazati ni kao čovjeka, ni kao intelektualca, ni kao revolucionara, čije su ilegalne putanje, u ime života, neprekidno vodile kroz lavirint smrti.

Proljećni dani te 1942. godine donijeli su veliki preokret u razvitku narodnooslobodilačke borbe. U stvari, ono za što je bilo sve spremno još prethodne jeseni, a nije se ostvarilo zbog zime, puklo je, tako reći, odjednom. Ta ustanička plima zahvatiće sve dijelove Primorja i Gorskog kotara, zapadno od linije Senj - Ogulin. Težište pokreta je već pre-

223

šio na dio Primorja i Gorskog kotara uza samu staru italijansko-jugos-lovensku granicu, u čitavo anektirano područje. Sušak, Kastavština, Grobinština, Čabar, Gerovo, Prezid, njegovi su glavni oslonci.

Takav razmah borbe nas je prilično iznenadio, iako smo ga sami pripremili, mislim na Partiju. Sva očekivanja su prevaziđena, a jak uticaj Komunističke partije je ispoljen upravo u tim rezultatima, s tim što je i proširio oslonac njenog djelovanja. Jugoslovenski patriotizam i nacionalno osjećanje bili su snažniji nego što se moglo i pretpostaviti na osnovu ispitivanja situacije. 0 mržnji prema okupatoru, prema tuđincu uopšte, a koliko ona, istovremeno, nije bila osvetnička, svjedoči i tok narastanja disciplinovanog otpora; ne samo otpora stranom zavojevaču već i svjesne volje da se suprotstavi i Paveliću i ustašama kao unutrašnjem osloncu okupacije. Aneksija je ne samo duboko vrijeđala nego i pogađala i dušu i srce stanovnika ovoga kraja. Rijetki su pojedinci za koje se može reći da su bili izdajnici, i pored veoma strogih kriterijuma kojih smo se u određivanju toga držali. Što je okupator primjenjivao okrutnije mjere da bi spriječio širenje ustanka, to je ustanak dobijao sve snažniji zamah, a pavelićevska tvorevina nije mogla ni ovlaš postaviti svoju vlast. Ni internacije, ni pogubljenja, niti ikakva zaplašivanja nisu mogla da sputaju borbu za slobodu. Stanovništvo čitavih naselja, od djeteta do starca, porodice sa svom pokretnom imovinom i stokom odse-ljavale su se u široke prostore Risnjaka, u zagrljaj bogatih šuma ove planine.

Teško da bi se mogao naći drugi kraj u našoj zemlji gdje se borba razvijala u nepovoljnijim uslovima. Risnjak je, uprkos svojoj razgrana-tosti, s obzirom na geografski položaj, predstavljao moguću veliku klopku za ustanike. Dovoljno je samo baciti pogled na kartu stare Jugoslavije da bi se vidjelo kako je ovu planinu, nabijenu u jedan kut tu između mora i stare granice teško i zamisliti kao neku ustaničku bazu. Risnjak je teško mogao da ponudi bilo kakve puteve odstupanja prema istoku, ako bi ga opasivali obruči neprijateljske vojske. Bio je i suviše blizu Istri, na čije je stanovništvo morala da ima odjeka svaka ispaljena puška. To je italijanske fašiste naročito pogađalo. Otuda i stalno ojačavanje stare granice trupama i oružjem, čak više nego što se to činilo uoči samog rata. Oni su dobro znali da se požar na usijanoj zemlji lako širi, a teško gasi.

Zato fašisti pokušavaju svim sredstvima da uguše pokret dok ne dobije još veće razmjere. Svaku partizansku akciju prate racije širokih razmjera, ne zaobilazeći ni jedno selo, ni jedan grad. Naročito u anektiranim krajevima. Pa, bože moj, to je sad Italija, ostvaren je davni san iredente. Sa svih strana stižu vijesti o hapšenjima i strijeljanju. Pogubljen je veliki broj kako aktivista tako i talaca. Znamo to i ne možemo da spriječimo, a još manje možemo da ne vidimo kako je to samo uvod u namjeru da se čitav taj široki prigranični anektirani predjeo opustoši. Borimo se protiv namjere okupatora da čitavu teritoriju pretvori u jednu mrtvu zonu bez žive duše, jer mu je naročito stalo da se ustanak ne proširi na Istru i Slovenačko primorje.

Po ugledu na Nijemce, italijanski fašisti poduzimaju takve mjere odmazde kakve nigdje drugdje u našoj zemlji, koliko znam, nisu preduz-

224

imali. Navodim radi ilustracije i direktivu italijanskog prefekta Rijeke od maja 1942. godine.

»Prefekt provincije Kvarner, na osnovu vlasti dodijeljene mu kraljevskom naredbom od 18. svibnja 1941. - XIX br. 452 za područja pripojena provinciji Rijeka, a imajući u vidu da se uslijed djelovanja komunističkih zločinaca u pripojenim područjima ostvaruju zločinstva prema osobama i stvarima, naređujem:

Od danas za svaki zločin političkog karaktera izvršen nad vojnicima i civilima upotrebiti će se izravne represalije strijeljajući komunističke taoce, čiji će se broj utvrditi s vremena na vrijeme prema težini zločina.

Za zločine izvršene nad imovinom, javnom ili privatnom, kon-fiskovati će se imovina svih onih koji bilo kako doprinesu, makar i šutke, olakšavanju zločina, a ne prijave ga odmah vojnim ili policijskim vlastima.

S vremena na vrijeme bit će označena imena onih stanovnika koji će morati prisilno sa svojim ličnim prinosima i vlastitim imetkom sudjelovati u obnovi oštećene ili uništene imovine.

Ovaj proglas stupa na snagu 48 sati nakon njegove objave«. Još prije ove naredbe, otpočela su masovna hapšenja i racije u tolikom broju da ne znaju šta će sa intemircima. Logori na Rabu, Krku i u Lovranu su pretijesni. Ponestalo je logorskog prostora. Tako fašistički civilni komesar Čabra, Naute, javlja Kvesturi u Rijeci 7. maja.³³

»Nedavno je prispjela slijedeća nota komande kraljevskih karabinjera Sušak žandarmerijskoj komandi Čabar:

'Molimo da se odloži internacija povezanih odmetničkih elemenata jer koncentracioni logor Lovran momentalno nema raspoloživih mjesta. U pogledu vaših telefonskih naredbi od 24. aprila i mojih prethodnih obrazloženja molio bih vašu ekselenciju za hitne instrukcije i u pogledu tri civilna automobila koji su još uvijek u Čabru za transport na Rijeku oko tri stotine lica koje treba internirati prema informacijama komande oružanih snaga'«.

Plima ustanka se ipak širila, a priliv boraca je zahtijevao da se pristupi reorganizaciji našeg komandovanja. Umjesto dva bataljona, koje imamo od prošle jeseni, formirana su, u toku samo nekoliko mjeseci, još četiri. Već krajem proljeća, formirana su i dva udarna bataljona. Oni su spadali među najbolje partizanske jedinice u to vrijeme u Hrvatskoj. Umjesto jednog, formirana su dva primorsko-goranska odreda: Prvi, sa komandantom Viktorom Bubnjem i komesarom Brankom Vukelićem na čelu. U sastav odreda ušla su tri bataljona. Prvi odred je kontrolisao teritoriju južnije od željezničke pruge Ogulin-Delnice-Fužine-more. Drugi odred, isto sa tri bataljona, formiran je na teritoriji sjeverno od ove linije, sa komandantom Nikolom Carom na čelu i komesarom Vinkom Švobom. Dotadašnji štab Prvog odreda, na čelu sa Vejvodom i sa mnom, preformiran je u štab Pete operativne zone. U štab zone ušli su Sava Vukelić, kao operativni oficir i Toma Strižić, kao oficir za mobilizaciju. Ni prije ni poslije, nisam čuo za ovakvo zvanje u ma kojem našem štabu u toku čitavog rata, ali ono za Tomu, narodnog tribuna, ma-

³³) Zbornik dokumenata, V/4, str. 420.

225

sovika, bilo je zaista pogođeno. To zaduženje će ga definitivno vratiti stvarnom partijskom radu na terenu. Niti je on volio da bude u štabu, niti je za njega bio štapski rad.

Hrvatska je tada, po naredbi Vrhovnog štaba, bila podijeljena u pet zona. Naša, Peta zona, zahvatala je Hrvatsko primorje, Gorski kotar i Istru. Bila je peta po redosljedu, ali po značaju mnogo važnija, s obzirom na to da je tu hrvatski narod, kao i u Dalmaciji, masovno stupio u borbu. Štab Pete operativne zone djeluje poslije zasjedanja Glavnog štaba u Tomićima. To je bio treći sastanak Glavnog štaba s vojno-politič-kim rukovodiocima Like, Korduna, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja. Bakarić nije bio na sastanku; ležao je teško bolestan. Iz Like su došli sekretar Okružnog komiteta Partije Rade Žigić i komesar ličke grupe odreda Šime Balen. _ Vlado Ćetković još nije bio oporavljen od rana, pa ga je zastupao njegov zamjenik Dane Rajčević. Srećko Manola je stigao tek drugog dana; spriječila ga je ofanziva. Bilo je odlučeno da se Glavni štab premjesti »bliže krajevima s lijeve obale Save«, ali će do kraja aprila taj plan biti izmijenjen i Glavni štab će 29. aprila otići u oslobođenu Korenicu, što su uslovili - kako će to Rukavina objasniti - »slabo organizaciono stanje u Lici, pojačana djelatnost četnika u južnoj Lici i potreba za pomoći Dalmaciji«. Nekoliko dana poslije zasjedanja Glavnog štaba, konačno ćemo se povezati i sa štabom Četvrte (dalmatinske) operativne zone. Tada je, naime, u Tomiće došao operativni oficir štaba dalmatinske zone Maks Bace, takođe španski borac.

Vratimo se malo unatrag, radi redoslijeda zbivanja. Koncem aprila, prije formiranja oba odreda, u toku pripreme za novu organizaciju, za formiranje novih bataljona, uputio sam se na Risnjak, još, zapravo, i ne znajući šta se sve tamo zbiva. Susret sa ovom planinom, koja je po svojoj ljepoti ličila na Kapelu kao da joj je sestra bliznakinja, nije mi predstavljao nikakvo iznenađenje. Ljepotu prirode, naročito u ratu, kad čovjek svakodnevno druguje sa njom, kad se s njom srodi i na nju navikne, gotovo i da ne zapaža. Ratno poprište ne daje prvenstvo toj ljepoti. Planina i priroda se »pokoravaju« volji ratnika, pa im služi ili ih uništava, a svoja čuda odlaže za druge prilike. Najviši vrh Risnjaka, kao neki ogromni samar, stjenovit i go, izbija iz prostranog zelenila i budi mi želju da se popnem i sa njega bacim pogled daleko u Istru, prema Trstu i Sloveniji. Ali, ta mi se želja, ovoga puta, nije ispunila. Nekoliko mjeseci kasnije, taj stjenoviti vrh zagorčavao je, kratko vrijeme, život svojim novim naseljenicima. Italijanski fašisti su, ipak, i to samo jednom znatno kasnije, uspjeli da se popnu i na sam vrh posade nekoliko minobacača, koji će stotinama granata zasipati okolne zbjegove. Granate nisu mimoilazile ni »sjedište« štaba. Tako smo, jednom prilikom, Švob i ja bili zasuti vatrom. Spasilo nas je to što smo blagovremeno legli. Minobacačka granata se čuje kako šišti još dok se diže uvis, pa čovjeku ostavlja vremena bar da prilegne.

Putujući na Risnjak, prvo sam se sreo sa Tuhobićkom četom, blizu njenog starog logorišta. U četi su bili, velikim dijelom, njeni stari pripadnici. Opet je to bila jaka jedinica. Gorko iskustvo dobro je iskoriš-ćeno.

226

Ali, jedan susret me je naročito uzbudio i obradovao. Među borcima čete, prepoznao sam profesora cetinjske gimnazije Nikolu Rota. Predavao je psihologiju. Iako meni nikad nije predavao, jer sam pohađao učiteljsku školu, dobro sam ga poznavao. Izgledao je nešto malo stariji od svojih učenika i prosto sam se čudio kako tako mlad čovjek može biti profesor. Ja sam ga pamtio i po dobrom glasu koji je o njemu kružio među učenicima.

U trenutku kada sam ga prepoznao, spopala me gotovo trema, kao da ću nespreman izići da odgovaram za ocjenu. Na kraju, on je profesor, a za mene je profesor bio velika ličnost. A šta da kažem o njemu kad ga vidim u partizanima? Pošto sam obavio razgovor sa četom, zamolio sam Nikolu da nešto nasamo progovorimo. On se začudi kad ga oslovih po imenu i prezimenu. Predstavio sam mu se kao učenik učiteljske škole i rekao da ga dobro poznajem još iz predšpansjdh dana. Da sam imao tada ikakvog izgovora da ga izvučem iz čete i dadnem mu neko manje opasno zaduženje, učinuo bih to odmah, iako on to od mene niti je tražio, niti ičim nagovještavao, a ne bi, siguran sam, na to pristao. Htio je da se isproba kao i svaki drugi borac. Ubrzo je položio ispit hrabrosti i tek nakon samooprobavanja prihvatio se dužnosti u agitacionom i propagandnom radu; a o tim kadrovima vodilo se i te kako računa. Obrazovani ljudi su bili potrebni i zbog opšteg usmjerenja da svaka ćelija našeg pokreta postane nosilac ne samo političkog života nego i kulturnog. Uskoro je Nikola proširio svoje društvo, jer nije bio jedini profesor koji je došao u partizane.

Risnjak me nije iznenadio svojom ljepotom već mnoštvom naroda, koji se na njega slivao sa svih strana i gomilao, po njegovim dubodo-linama, i stokom koju je narod dovodio sa sobom. Blejala su po šumi stada ovaca i rikala krda goveda, dozivajući se kao na nekom prostranom polju. Tom prilikom, obišao sam nekoliko naših logorišta, među kojima je bio svakako najveći onaj na Crnom vrhu, nedaleko od najvišeg vrha Risnjaka. Zameci novih logora - prebivališta nicali su već posvuda. Na svakom tom mjestu ili je bila podignuta poneka baraka ili je bila u izgradnji. Bile su dobro zamaskirane gustom šumom, što je naročito važno zbog avijacije.

Boravak na Risnjaku otvorio mi je oči na zbivanja na njemu više nego sva sila izvještaja koje smo dobijali u štabu. Planina se pretvarala u ogromno naselje, koje je trebalo organizovati i izvući iz stihijnog zbijanja.

Razmišljajući kao vojnik, osjećao sam se tijesno, zabrinuto i gotovo preplašeno. Risnjak je prostrana planina, omeđena morem i starom granicom, izložena teškim prijetnjama odasvud. Dođe li s bilo koje strane do većeg nadiranja neprijatelja, a gdje ga očekivati ako ne ovdje, male su mogućnosti za manevrisanje i odstupanje, za razliku od Kapele ili neke druge planine u unutrašnjosti. Pomisao na to, dovodi me u nerješive dileme. Situacija nameće pitanje: da li je bila pametna naša politika sveobuhvatne mobilizacije baš u ovom prostoru i u ovo vrijeme. Prvi put sam shvatio, gledajući kako se ova planina ovdje ugnijezdila, koliko njen geografski položaj može za nas da bude poguban. Idući mjesec, kad se na Risnjak slegne oko pet hiljada ljudi, na hiljade ovaca, go-

227

veda i konja, obrazujući jedan džinovski zbjeg i kad na njega navale fašističke rulje sa svih strana, donijeće mnogo nevolje. Crne misli, već tada, počele su da mi se mute po glavi. Krio sam ih, ali im nisam mogao odoljeti. Kad bi to bile samo čiste partizanske jedinice, onda ne bi bilo razloga za takvu strepnju. No, na Risnjak će se ovih prvih proljeć-nih mjeseci, sliti u velikom broju sve generacije, od najmlađih do najstarijih. Koliko je do kraja rata - čovjek mora da se upita.

Osim da se upoznam sa stanjem u zbjegovima, došao sam na Risnjak i radi formiranja jednog novog bataljona. Bila je u toku reorganizacija partizanskog komandovanja. Na Crnom vrhu sam našao stotinak dobro naoružanih ljudi, a zapravo, ni s kim se nisam ni poznavao, čak ni imao prilike da se upoznam sa bilo kojim od članova Kotarskog partijskog komiteta za Sušak. Moje upoznavanje sa ljudima koje sam tražio, s kojima je trebalo uspostaviti tješnju vezu, sa ljudima koje sam znao po čuvenju i koji su predvodili ovu ustaničku plimu, počeće na neobičan način. Vjerovao sam, ne znam po kojoj logici, da će svi oni biti znatno stariji od mene, te sam računao da ću sušačko rukovodstvo po tome odmah i prepoznati.

Na sastanku više od stotine partizana na Crnom vrhu, odmah pošto sam stigao, počeo sam da nabjeđujem i kritikujem zbog nedovoljne aktivnosti. Bilo da je jedinica aktivna ili neaktivna, takva kritika nijednom nigdje nije smjela izostati. Svuda je to bilo tako u partizanskom ratovanju, a ja sam smatrao sebe pozvanim da budem što revnosniji. Nikad dovoljno uspjeha, nikad dovoljno široke akcije. Bio sam stvarno uvjeren da može mnogo više da se učini. Možda sam još uvijek bio i suviše pod uticajem španskog građanskog rata, jednog regularnog rata, koji nije imao predahe u borbi. Tražio sam, zaista, više nego što su bile naše mogućnosti. Brektao sam. Ponekad nisam bio svjestan činjenice da naše jedinice nisu regularna vojska, da više od polovine ljudstva nije služilo vojni rok i da je trebalo vremena da se obuči i pripremi. Teško sam mogao da priznam objektivne okolnosti. Jedinice koje su se formirale na Risnjaku bile su suočene s mnogo nedaća: opterećene zbjegovima koje je trebalo štititi i u njima organizovati život, ne prepustiti ih samima sebi. U tim uslovima su ostajale male mogućnosti da se otisnu dalje, da napuste, makar i za samo nekoliko dana, svoj prag i potraže veće pogodnosti za borbu od ovih koje su im davale okolne ceste.

Tražio sam neprekidne ratne akcije, namećući čisto vojnički način, dosta kruto i kao da sam za sve drugo bio slijep. Budući da sam tako mislio, ni glasom nisam to opovrgavao. Prijetio sam i gubio svaku mjeru. Kad sam bio, valjda, već na vrhuncu svoje »komandantske kože«, presječe me iz sredine barake veoma snažan i odlučan glas, ni za pola tona niži ni mekši od mojeg:

- Slušaj ti! Što vičeš! S nama se ovdje ne može tako razgovarati, pa makar ti bio stotinama puta komandant. Neka ti to bude jasno. Ni mi nismo samo brčkali orahe.

U prvom trenutku zablenuh se. Gle, pomislih, ima ih koji se i ne daju, ali mi je to bila prava mjera i dobra opomena. Nisu to beskičmenjaci. Iza ovog glasa osjećao sam ne samo odlučnost toga čovjeka nego i raspoloženje boraca prema meni. Uvijek sam poštovao ljude koji su

228

imali svoje »ja« i koji su mogli da mi pokažu zube kad prekardašim. Uslovi rada, moje neprekidno lutanje po terenu i organizacijama doveli su me u stanje stalne napetosti, a rješavanje problema je uvijek išlo uz veliko naprezanje pažnje. Riječi ovoga mladića osjetio sam kao strogu partijsku opomenu da se prizovem. Dobro sam zapamtio mjesto sa kojeg je glas došao i upamtio lik prekoritelja. Odmah sam poželio da porazgovaramo. Dalji tok moga izlaganja išao je u sve blažem tonu i uz nešto biranije riječi.

Po završetku govora, odmah sam prišao tom čovjeku, pozdravio se s njim kao da smo stari poznanici i prijatelji. Gotovo da sam osjećao zahvalnost, jer sam zaista bio izgubio svaku mjeru. Tek pošto sam nekoliko minuta proveo s njime u pomirljivom i prijateljskom razgovoru i pošto sam se živo raspitao o sekretaru Kotarskog komiteta Sušaka, ustanovio sam da je taj moj heroj upravo on. Bio je to Slavko Komar. Nije malo bilo moje iznenađenje kad sam to saznao. Mi smo se posredno, da se tako izrazim, znali. Imali smo pismenih kontakata, ali nikad se prije nismo sreli. Njegova aktivnost u Zagrebu i učešće u bombaškim akcijama, bili su mi od ranije dobro poznati; već od prvih dana moga boravka na ovom terenu, znao sam o njemu kao o istaknutom partijskom radniku.

Evo, takav je bio naš prvi neposredni susret i početak našeg drugovanja i prijateljovanja. Prva oštra varnica upravo je bila začetak du-godišnje saradnje i razumijevanja.

Tu na Risnjaku sam se prvi put sreo sa još nekoliko istaknutih partijskih radnika. Osim Slavka Komara, sekretara komiteta, koji je tu dužnost primio poslije Rada Šupića, herojske ličnosti Partije u ovom kraju, upoznao sam još i Emila Karadžiju, istaknutog komunistu, Vlatku Ba-bić, jednu od najistaknutijih žena komunista u Hrvatskom primorju, Milana Slanog, predratnog komunistu, hrabra čovjeka omiljena u partizanskim redovima, Veljka Vučinića Markovića, vojnika od zanata....

Tom prilikom na Crnom vrhu, dvadeset i sedmog aprila formiran je naš novi, Peti bataljon - »Vladimir Gortan«. Za komandanta je postavljen dotadašnji komandant »Gupca« Nikola Car, a za komesara Emil Karadžija, radnih iz Sušaka. Bataljon je dobio ime po Vladimiru Gor-tanu koji je poznat u čitavoj Istri kao borac za njeno oslobođenje i priključenje matici zemlji. Gortan je, riječju, simbolizirao borbu Istrana za svoje oslobođenje i bio otjelovljenje te njihove želje. Italijanski fašisti su ga strijeljali 1929. godine, u dvadeset i trećoj godini života, ali to nije obeshrabrilo one koji su nastavili borbu za zajednički cilj. Bataljon je dobio njegovo ime i da bi se ozvaničila, u neku ruku, zajednička borba hrvatskog i slovenačkog naroda na obje strane granice. Pa, iako je krštenje po Gortanu imalo simboličan karakter, ono je davalo tom činu smišljenu političku težinu.

U Istri je rano počelo političko buđenje naroda. U bataljon će ubrzo početi da pristižu Istrani, po svim zakonima postojeće vladavine -strani državljani. Nije potrebno naglašavati koliko to ni oni ni mi nismo prihvatili, koliko smo bili svjesni njihove prave pripadnosti, koju nikome nije trebalo dokazivati ali za koju se moralo boriti. Oni će biti prihvaćeni kao davno otrgnuta braća koja su ponovo pronašla puteve za

229

povratak. Govorili su čakavski kao i njihovi susjedi s ove strane granice. Doduše, i u njihovom narečju bilo je dosta nijansi, po čemu su se međusobno prepoznavali otkuda je ko, iz kojeg mjesta. Ko, recimo, da ne prepozna Labinjana, Kastavca ili Pazinjana. To ću i ja ubrzo moći da uočim.

Tada smo tek shvatili sav značaj političkih odluka naše Partije, koja je još na samom početku rata uputila tamo partijske radnike kao što su Ljubo Drndić i Pikulić.

Neće biti lako Istranima, po dolasku iz one pitomine, da se prilagode surovoj klimi planine. Ali ljubav sa kojom su primljeni kao da je raskravljivala i samu tu divljinu.

Već i postojanje bataljona ovakvog imena, na samoj granici, imaće snažan odjek na dalji razvoj događaja u Istri. Buduća zbivanja će to ubrzo da potvrde. Plotuni »Vladimira Gortana« čuće se mnogo dalje nego što su dopirali po zakonima akustike.

U jednom mom pismu Anki Berus, početkom maja 1942. godine sa Risnjaka,³⁴ navodim:

»Došao sam ovdje ima nekoliko dana s namjerom da uredimo ove jedinice. Tako smo formirali naš Peti bataljon. Vrlo mi je žao što se nisam vidio s tobom na terenu, jer se nadam da bi tu mnogo pomogla. Za komandanta ovog bataljona postavili smo druga Cara, a za komesara druga Karadžiju Emila, za operativnog oficira druga Mavrinac Josipa i Marković Veljka, a za obavještajnog oficira Slanog Milana.³⁵ Vjerujem da ti poznaješ sve te ljude, pa mi reci svoje mišljenje. Svi su partijci osim druga Markovića koji je isključen, ali koji je dobar i sposoban vojnik. Dali smo im zadatke koje će morati ispuniti da bi zagrmjelo u ovom kraju«.

Ovaj navod uzimam, pored ostalog, i zbog pominjanja Veljka Vuči-nića Markovića, kome je dodijeljena visoka dužnost iako je bio isključen iz Partije. Kriterijumi koji su određivali lik komuniste bili su u to vrijeme veoma oštri. Visoka etika naše borbe zahtijevala je strogost. Međutim, kao što se vidi iz ovog primjera, ni najstroža kazna nije, ipak, smetala da isključeni vrši odgovornu dužnost. Moglo se desiti da bude isključen i poneki komandir i komandant, recimo zato što se zaletio prema nekoj ženskoj, ali zbog toga on neće biti smijenjen sa dužnosti, ukoliko zbilja nije prekardašio. Mogao je čovjek da pogriješi, mogao je svakako, da bude kažnjen i isključen iz Partije, ali se nije moglo ni smjelo desiti da se takav čovjek odbaci i otpise. Izdaja se nije praštala. Za čovjeka smo vodili borbu, a protiv njegove diskvalifikacije. Diskrimini-sati ga, bojkotovati, prišiti mu politički rep da bi ga nosio dok je živ, bila je nama tuđa politika. I, potpuno ispravno, više nego ikad ranije čovjeku su posvećivane naročita briga i pažnja.

Peti bataljon je kratko opstao. Samo nekoliko dana poslije morao sam se ponovo vratiti na Risnjak. Bataljon »Vladimir Gortan« narastao je na preko šest stotina boraca, dostigao veličinu bataljona regularne

³⁴> Pismo u posjedu autora.

35) u pismu Ivanu Rukavini 20. maja 1942. godine Veljko Kovačević piše da je za oper-tivnog oficira 5. bataljona postavljen Oskar Polić. (Zb. NOR, V/4, 279).

230

vojske, što nije bilo prikladno za partizansko ratovanje, pa je zato pre-formiran u dva nova: Peti i Šesti, u sastavu Drugog odreda zajedno sa bataljonom »Goranin«.

Peti i Šesti bataljon, sad pod nazivom Prvi i Drugi bataljon »Vladimir Gortan«, ušli su u sastav novoformiranog Drugog odreda. Za komandanta odreda postavljen je proslavljeni junak Nikola Car, a za komesara istaknuti politički radnik Vinko Švob. Za komandanta Prvog ba-taljona »Vladimir Gortan« postavljen je Josip Mavrinac Kanjol, a za komesara Milan Slani. Za komesara Drugog bataljona postavljen je Emil Karadžija. Na čelu Trećeg bataljona «Goranin« formiranog još ranije, nalazio se komandant Stipe Polić, španski dobrovoljac i komesar Andrija Bubanj.

Operativni oficir bataljona Bogoljub Babić Horta i Ratko Raković bili su sposobni vojnici, sa izraženom sklonošću za ovakav rad.

Obilazeći više dana jedinice Drugog odreda, pružila mi se prilika da upoznam mnoge borce i neke o kojima sam dosta slušao kao o veoma hrabrim. Među njima su se naročito isticali Frane i Filip Ožbolt, Bogdan Čop Satir, Vitomir Širola, Milan Fućak, Mladen Šneler. Izuzetan utisak na mene je ostavio Zvonko Babić Žulja, inženjer. To je čovjek me-lemne prirode, prijemčive riječi. On je pokazao naročiti smisao za mobilizaciju ljudi u partizane. Bozo Turk bio je u pravom smislu riječi stručnjak za brzu obuku novih boraca.

Morao sam preći dugačak put da dođem do doline Kupe da bih i tamo obišao neke jedinice Trećeg bataljona ali prije svega, da vidim Omladinsku četu, a posebno njenog mladog komandira Zdenka Petri-novića Jastreba, prvog partizana pohvaljenog od štaba Zone za izuzetnu hrabrost. Na žalost, to je bilo moje posljednje viđenje sa Jastrebom, svega mjesec dana prije njegove pogibije u borbi njegove čete zajedno sa slovenačkim partizanima kod Bosilja Loke.

Tu sam, koliko se sjećam, prvi put sreo i komandira Milana Rus-tanbega. Milanovo ime izgovarano je u narodu među partizanima sa posebnim poštovanjem. I njega je narod, još za života proglašavao svojim herojem, što će mu posmrtno, kao i Jastrebu i mnogim drugima i zva-nično biti priznato. U sjećanje mi se urezao lik Josipa Ofaka, sina Mar-jana Ofaka, starog komuniste, koga su ustaše strijeljale još 1941. godine za vrijeme velike hajke na komuniste. Tu sam doznao, raspitujući se za skojevca Ivana Plešea Lankosia, člana Mjesnog komiteta Delnica, da su i njega jesenjih dana 1941. godine pogubili Italijani, a nadao sam se da ću ga tu sresti.

Svraćao sam u više zbjegova na Risnjaku. Ljudi su se i dalje slivali u planinu sa svojom stokom. Teškoće oko prehrane bile su gotovo nesavladive. Planina, sama po sebi, nije nudila gotovo ništa osim svježeg vazduha i dobrog apetita. A apetit se mogao donekle utoliti gotovo samo krompirom, koji je, doduše, pristizao preko veza sa svih strana. Gotovo jedini smok bili su mlijeko i sir, koji su žene spremale na ka-tunski način. Po malo mesa dobijalo se od zaklane stoke. Glad nam je bila nerazdvojni saputnik. Na hljeb niko nije mogao ni pomišljati.

Nekoliko hiljada ljudi izbjeglih u aprilu, maju i junu, bilo je previše za Risnjak. Poučeni ovakvim iskustvom, koje će biti skupo plaćeno,

231

moraćemo u drugoj polovini 1942. godine da uvodimo neku vrstu regrutacije kako bismo ograničili pretjeran priliv boraca i sputali spontanost. Ne znam da li su se u još kojem kraju Jugoslavije morale pred-uzimati ovakve mjere. Mi smo, sa dosta zakašnjenja, počeli da šaljemo u određeni kraj štampane pozivnice sa imenima obveznika. Kao za naj-regularniju vojsku, njima je davan rok dokad treba da se jave na određeno mjesto. Odziv je bio stopostotan, a žalbe onih koje nismo pozivali stalno su pristizale, sve dok ovako ustanovljena disciplina nije počela polako da se kida. Nepozvani su se vrijeđali. Počela je vojska da stiže sama, ali, ipak, ne po cijenu stihije i neobuzdanosti.

Prilikom moga drugog dolaska na Risnjak, obišao sam i neka lo-gorišta. Sreo sam nekoliko majki sa djecom u naručju, starica, staraca, koji su napustili svoje domove. Bar nekima, po mom mišljenju, nije prijetila velika opasnost, čak ni od italijanskih crnokošuljaša. Obratih se jednoj majci koja je držala dijete u naručju:

- Mislim da ti nisi morala dolaziti. Izlažeš i sebe i dijete više nego da si ostala kod kuće.

Ona me prijekorno pogleda:

- Ti kao da misliš da je dijete zaštita za majku ili majka za dijete. Ne znam ko si, ni šta si, ali vidim da ne znaš šta se dolje radi. Ja sam se jedva izvukla.

A kad sam upitao jednog starca šta on traži ovdje, uzvratio mi je pitanjem šta ja tu radim kad tako nešto mogu da pitam. U borbi za slobodu, naglasi on, ne može biti suvišnih.

Takav je bio koloplet proljetnih zbivanja na Risnjaku. Prva drama odigraće se tek početkom ljetnih mjeseci, ali Risnjak neće biti pobijeđen.

Dolazak glumaca Zagrebačkog kazališta

Prvih dana maja u Drežnicu je stigla grupa istaknutih zagrebačkih glumaca, koju već poodavno očekujemo. Ličani kao da su ih posvojili. Čuli smo da su oni tamo, u oslobođenim naseljima, izvodili, na opšte zadovoljstvo, dobar program, da su se narod i partizani oduševljavali, da ih narod slavi kao svoje junake.

Naš štab, zajedno sa mjesnim odborom i komitetom, preduzima sve što može za njihov dolazak kako bismo ih što bolje dočekali. Nećemo da zaostajemo za Ličanima, a posebno želimo da ih narod i partizani prihvate kao značajan faktor borbe. Vejvoda se prikazuje u punoj formi organizatora takvih manifestacija.

Tu prvu pozorišnu družinu, tako smo je oslovili, sačinjavali su: Vje-koslav Afrić, Joža i Ivka Rutić, Georgij Skrigin, Salko Repak i Milan Voj-nović. Sve poznata i priznata imena pozorišnog života Zagreba.

Oni su, još od prvih ustaničkih dana, čvrsto opredijeljeni za našu stvar, a stranu su nam držali i prije rata. Partija je sa njima, naročito preko Jože Rutića, partijca, održavala stalne veze pa je, kad je trebalo da iziđe u partizane, na šta su oni bili uvijek spremni, samo od nje

232

zavisilo koji će to trenutak biti. Nalog za njihov izlazak iz Zagreba pašće ranih zimskih dana 1942. godine. Sigurnim partijskim kanalom, koji je vodio od Hrvatskog narodnog kazališta do oslobođene teritorije Korduna, oni će stići u najbolje vrijeme, 22. aprila. Kao ljudima koji su se od prvog dana čvrsto opredijelili za Partiju i stavili joj se na raspolaganje, njima će svima pripasti Partizanska spomenica 1941. godine.

Izlazak ovako sačinjene i odabrane skupine, koja je pravo iz Hrvatskog narodnog kazališta krenula u partizane, široko je i dvostruko odjeknuo; kod ustaša kao poraz, a kod naših prijatelja izazivalo je oduševljenje. Iza šoka koji je doživjela ustaško-pavelićevska soldateska uslijedile su potjernice sa ucjenama, pa je tako za podvig saznala i javnost koja, inače, nije morala o tome ništa da zna. Ali je najznačajnije za nas bilo ushićenje među naprednom inteligencijom koja nije bila u mogućnosti da neposredno sarađuje. Kad se zna da u to vrijeme u Hrvatskoj zasigurno nije bilo glumaca reputacije jednog Vjekoslava Afrića, i da je on bio znan ne samo ljudima iz pozorišta, već ga je dobro poznavala pozorišna publika širom Jugoslavije, onda je lako sebi predstaviti značaj njegovog odlaska u partizane. Kad je Afrić nastupao kao Hamlet, ili kao knez Miškin u »Idiotu«, ili kao Raskoljnikov u »Zločinu i kazni« i u brojnim drugim ulogama klasične drame, onda je to bio pozorišni događaj. Tada su se karte morale mnogo ranije obezbjeđivati. Afrić je otvarao srca pozorišne publike, bez obzira na pojedinačna politička opredjeljenja. Zato će njegov odlazak u partizane jedni doživjeti sa ushićenjem, a drugi sa razočarenjem.

Zagreb je, pak, bio ponosan na takvog umjetnika. Hvalio ga je i njegovao u povratnom dejstvu, kao mimozu. Njegov je izlazak opredijelio mnoge poklonike umjetnosti i za politiku i to u prilog borbi i partizanima.

Neću pretjerati ako kažem da se izlazak ove grupe u partizane može po političkom i kulturnom poduhvatu upoređivati jedino sa nešto kasnijim izlaskom pjesnika Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića. I, rekao bih, ne samo zbog raspona u vremenu.

Po sastavu grupe činilo se da je sačinjena samo radi potonjeg programa. Joža Rutić je bogomdani komičar, zabavljač, pjevač, uveseljivač, kao naručen za narod baš u ovakvim vremenima i na tom kulturnom nivou. Bio je umjetnik veoma poznat i poštovan u Zagrebu.

Georgij Skrigin, veliki baletski igrač, solista, još od 1936. godine član baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, klasičar, unio je sobom novi dah u inače klišetirane zabavno-umjetničke priredbe kakve su mogle da se organizuju u uslovima borbe. Kao nosilac uloga don Mortea Nilkisa i Čovjeka u Petoj simfoniji Čajkovskog, on je bio izbio u sam vrh baletskih majstora. Partizani su mu pobrkali jednu veliku turneju po Italiji. Naime, trebalo je da ga vide, zajedno sa Zagrebačkom operom i baletom, Venecija, Firenca i Rim; ali, dva dana prije polaska došao je nalog da se pakuje i kreće, zajedno sa ostalim iz grupe, na slobodnu teritoriju. Tako će Skrigin, umjesto na slavnim podijumima Italije, morati da nastupa po Lici, po oslobođenim selima, na podijumima sklepanim od neotesane daske, a pred publikom koja će, bar ogromnom većinom, prvi ptu vidjeti i, bez sumnje, doživjeti poruke tih novih oblika umjetnosti.

233

Salko Repak, rodom iz Mostara, već afirmisani glumac, ne samo svojim karakternim fahom na pozornici, već i kao neposredan čovjek osvojio je simpatije svih ljudi.

Najmlađi od svih njih, Ivka Rutić, kao jedina žena, zauzeće istaknuto mjesto u oblikovanju i izvođenju programa. Saživljavali smo se sa njenom ulogom i sa njenom sudbinom. Ona sigurno nije izišla u partizane da bi pratila svoga muža. Još nije bila uspjela da u velikom gradu ostvari karijeru koja joj je proricana, ali je zato kod nas, govoreći stihove i monologe, osvajala sva srca.

Milan Vojnović bio je član Splitskog kazališta, no je odmah po okupaciji pobjegao u Zagreb, priključio se ovoj grupi i došao u partizane. Nikad nisam mogao da ustanovim njegov fah, šta mu najviše leži, ali zasigurno znamo da nije bio manje voljen od svojih kolega. Svojim ulogama, od komičnih do karakternih, podjednako uspješno ostvarivanim, svidio se narodu.

Nije im bilo lako, našavši se poslije Zagreba na ratnom poprištu, da organizuju predstavu. Ipak će se ubrzo snaći i stvoriti program kojim će mjesecima oduševljavati ustaničku masu po oslobođenim krajevima. U stvari, to je već bio zametak budućeg Kazališta narodnog oslobođenja Jugoslavije. Oni će ostati njegovo glavno jezgro za sve vrijeme rata, pa i nosioci rada na organizovanju pozorišta i kulturnog života do konačnog oslobođenja naše zemlje.

Kad sam se početkom maja 1942. godine u Drežnici sreo sa ovim umjetnicima, bio sam zaista uzbuđen. Afrića sam gledao još 1937. godine, prije mog odlaska u Španiju, u nekoliko uloga, u Zagrebu. U mom sjećanju je najjače živio njegov Hamlet. Afrićevog Hamleta, čovjek koji ima i najmanje smisla za pozorište, nikada ne može zaboraviti. Gledao sam mnogo izvrsnih glumaca, od rata naovamo, u istoj ulozi, ali je Afrić za mene ostao neuporediv. Oprostite mi za subjektivnost, ako je vezana za taj period mladalačkog romantizma i zanosa. Uzgred rečeno, znajući ga kao velikog glumca, nikad nisam mogao da shvatim zašto nije i dalje, poslije oslobođenja, ostao do kraja vjeran pozorišnim daskama.

Gledajući Vjekoslava Afrića, sada, u partizanima, u partizanskoj nošnji, sa trorogom kapom i petokrakom zvijezdom na glavi, ja prosto nisam mogao da povjerujem da je to onaj isti čovjek sa pozornice zagrebačkog kazališta, koga sam gledao odozgo, sa posljednje galerije, galerije besparaša, sa gotovo dječijom željom da ga lično upoznam, da se s njim rukujem, da s njim bar progovorim neku riječ. Kakva bi mi to bila čast! S takvim osjećanjem, sreo sam se i sada s njim u Drežnici. Što se tiče mog divljenja i poštovanja ništa se nije izmijenilo. Činilo mi se da je on lično Hamlet i da je našao put za razrješenje svih svojih dilema u petokrakoj na kapi, u opasaču i silnoj želji da služi narodu.

Sa svima sam se brzo sprijateljio. Znao sam da su nešto pripremili kako bi i ovdje nastupili, ali nikako nisam mogao da predvidim šta bi to moglo biti. Po mome poimanju pozorišta bilo ih je i suviše malo za cjelovitu predstavu. Nisam pogotovu očekivao ni »Hamleta« ni »Kara-mazove«, ali trebalo im je pomoći.

Za naš štab, Narodnooslobodilački odbor i Mjesni komitet Drežnice bilo je više nego obaveza da učinimo sve kako bi njihov prvi nastup što

234

bolje uspio. Tu je Ivo Vejvoda, čovjek visoke kulture, sa izraženim smislom za organizaciju, koji zna šta i kako treba činiti kako bi prispjeli umjetnici i u ovakvim uslovima pokazali šta znaju i mogu. Prikladne prostorije nismo imali, ali smo imali raskošnu prirodu, sa lijepim, sunčanim vremenom. Izabrali smo jednu poveliku pravougaonu poljanu, nedaleko od jednog sela, omeđenu sa svih strana visokom i unedogled širokom četinarskom šumom. Bolji izbor teško se može i zamisliti pri stalnoj prijetnji neprijateljske avijacije; čujemo li zujanje aviona, imamo dosta vremena da se raštrkamo po šumi. Sreća što još nema bešumne avijacije. Tu manu teško je izliječiti.

Posred poljane napravljene su, od trupaca i dasaka, dugačke klupe, za nekoliko stotina ljudi. Improvizirana je čak i bina sa zavjesom, sa-šivenom od nekoliko čistih bijelih plahti. Predstava je zakazana za negdje oko tri sata po podne.

Glumci su bili obučeni svaki na svoj način, kao da je svako imao posebnog kostimografa. Ljude željne zabave i pravog smijeha, već je i to pomalo zasmijavalo. Možda zbog još nedovoljnog poznavanja ove seoske publike, glumci su nastupili sa šarenim programom, lakše shvatljivim, s težištem na monolozima, kratkim dijalozima iz raznih komada, sa pjesmom i još nekim tačkama. Istina, bilo je dosta smijeha, ali nije to bilo baš što sam očekivao, u umjetničkom smislu.

Na slijedećim priredbama, a biće ih više, gotovo svakodnevno, čas ovdje, čas ondje, valjda uvjereni da se tu može nastupiti sa daleko ozbiljnijim programom, oni će bljesnuti u punom svijetlu. Iz dana u dan doživljavaće uspjehe, koji će ih uzdići u očima ovih običnih ljudi u prave junake. Osjećajući dobro damar mase, nije im bilo teško da se opredijele za repertoar, koristeći se pretežno onim što su donijeli u svojim glavama.

Na jednoj priredbi igrali su Nušićevog »Analfabetu«. Izvodili su oni tu komediju i u nekoliko sela po Lici. Pričali su mi glumci da mnogi seljaci nisu znali šta znači riječ »analfabeta«, pa su na osnovu toga mislili da i ovdje, prije nastupa, to treba da objasne. Za to nije bilo nikakve potrebe. Rekao bih da je Drežnica bila među naprednijim selima. Uz to, još prije rata u njoj se održavao analfabetski tečaj, a već smo i mi or-ganizovali jedan koji je neprekidno radio.

»Analfabeta« je doživio veliki uspjeh. Zavladao je pravi urnebes među masom. Ovi ljudi znali su da se na najljepši način zahvale izvođačima.

Begovićeva drama »Matija Gubec«, koju je Afrić podesio, uz dosta skraćivanja, za ovakve prilike, možda je i najviše odgovarala ratnom trenutku. Seljaci kao da su se i sami poistovjećivali sa ovim seljačkim buntovnikom, vođom i njegovim junacima.

U nekim slučajevima, što je glumcima bilo i najteže, morali su čak da ponavljaju dio svoje uloge, na nepopustljiv zahtjev svojih gledalaca.

Program se mijenjao, a kvalitet rastao. Jedna improvizovana predstava na sve je ostavila jak utisak. Svaki glumac nastupao je kao solista. Afrić sa monologom iz »Hamleta«. Počeo je riječima, mislim po prevo-du Bogdanovića »... Biti il ne biti to je pitanje... « Afrić se odlučio za njega sa zebnjom da ga seljaci neće razumjeti. Njegov nastup bio je

235

u hamletovskom stilu. Čini mi se da ga ponovo gledam na podijumu Zagrebačkog kazališta. Štaviše, bio je još uzvišeniji, kao da se diže sa hamletskih bedema danskog dvorca, kao da se odjednom našao u onom vremenu. Zapaljena masa kao da mu je dodala svu svoju ljudsku snagu.

Samo što je završio, zaorilo se iz stotina grla. Nijedna tačka više-nedjeljnog programa nije bila prihvaćena sa takvim zanosom. Afrić je morao da ponovi gotovo polovinu teksta.

Možda se on ovdje, kao veliki glumac, potpuno uvjerio da je umjetnička riječ, ma koliko bila složena, misaona, poetična, veoma razumljiva i običnom čovjeku kad je rečena na pravi način.

Joža Rutić samom svojom pojavom izazivao je urnebesni smijeh. Odmah se predstavio publici, mimo ranijih nastupa, svojom omiljenom pjesmom: »Joj meni joj, červeni lajbek moj... «, koju je spjevao i kom-ponovao.

Ova pjesma će se ubrzo pjevati naširoko kako u narodu tako i u partizanskim redovima. Prijemčiva je za partizansku dušu kao »crveni lajbek« za grudi. Pjevala se solo i grupno. A tamo gdje bi se pojavio Joža, on je odmah bio izazivan na »červeni lajbek«. Tako se »červeni lajbek« pretvorio u, moglo bi se reći, partizanski šlager sezone.

Ivka je imala svoju tačku. Salko i Milan svoje. Poseban doživljaj biće pojava Georgija Skrigina. Njega je na svoj način najavio Joža Rutić: »Sad ćete vidjeti pravog Rusa iz Rusije, koji će vam odigrati prave ruske igre, kazačok i gapak«.

Izletio je Skrigin iza zavjese kao da pred sobom ima najveću pozornicu. Na njemu je bila široka i dugačka crvena košulja, utegnuta oko pasa remenom i plave pantalone, kozačkog kroja, a na glavi ruska šu-bara sa velikim, kao podlanica, crvenom zvijezdom. Jedino su mu nedostajale ruske čizme, pa je morao da ih zamijeni prikladnim papučama koje je, po svoj prilici, donio iz Zagreba.

Zaigrao je prvo kazačok bez ikakve muzičke pratnje, osim što bi povremeno sam sebi taktirao udaranjem dlana o dlan, u čemu mu se ubrzo i masa počela priključivati. Njegova igra trajala je dva puta duže nego što je Skrigin zamišljao. Seljaci nisu dali da se prekida. Hoće da gledaju »pravog Rusa iz Rusije«, kako bi rekao Rutić, i to što duže. Skrigin se pripovraćao, pripovraćao do iznemoglosti.

Veliku je ulogu igrala ova grupa umjetnika svuda gdje je stizala. Ona je donosila radost, pjesmu, zabavu, humor i razvijala sklonost za lijepo, i ne pretjerujem kad kažem da je ona znala, bar za trenutak, da ublaži tegobe rata.

Glumci su često pri izvođenju ozbiljnog programa, bili iznenađeni, kako je neuka publika mogla ne samo da razumije njihove tekstove nego da traži one najjače da se ponove. Što je tekst bio dramatičniji, potresniji, bolniji, čini mi se da je bio prijemčiviji. Izgleda da i samo ratno vrijeme, sa svojim opterećenjem, razvija kod čovjeka sklonost za ozbiljnost, za dramatiku, za misaonost. Tada su mu sve nevolje ljudi mnogo bliže, bolje ih razumije i neće im se nikako nasmijati.

236

Skrigin je donio sobom jedan fotografski aparat, čini mi se »rolef-leks«. Doduše, rijetko ga je upotrebljavao, valjda nije imao dosta filmova. Nisam nijednom primijetio da mu neko pozira, da fotografiše svoje drugove. Sjećam se samo, da je u toku jednog bombardovanja škljoc-nuo nekoliko puta, a privukao ga je prizor kada je neka žena, u stravičnom grču, spašavala svoje dijete u dimu bombi. Tada nisam ni pomišljao da će taj snimak kroz nekoliko godina postati dragocjeni isto-rijski dokument, da ću ga gledati gotovo po svim muzejima narodne revolucije. Da li je Skrigin znao da procijeni tada od kakvog će značaja biti te njegove fotografije? Vjerovao sam da ću ga više pamtiti kao igrača baleta nego fotografa, ali, eto, on će svoje ime urezati u anale našeg rata baš pomoću svoga fotografskog aparata.

Danko za roman

Ne bih smio na ovom mjestu zaboraviti jednog čovjeka koji se nije bavio umjetnošću, ali je bio veoma obdaren drugom osobinom dragocjenom za ovo ratno doba. Kad kažem da se zove Bogdan Popović Danko, mnogi ljudi, čak ni iz onih krajeva, neće znati o kome je riječ, niti su ikad čuli za njega. Oni koji su ga dobro poznavali i sada će mu se diviti. Ali, takvih je, danas, malo još među živima. Vladimir Bakarić, Anka Berus, Ivan Rukavina, Ivo Vejvoda, Otmar Kreačić možda su jedini još za koje to ime nešto znači, koji ga se sjećaju s poštovanjem i divljenjem.

Otkad sam počeo da se bavim ratom i na ovaj način, putem pera, u posljednjih dvadesetak godina, neki drugovi su me više puta nagovarali da pišem o Danku, da mu se ime ne zatre. Tu obavezu nosim u sebi još od rata, ali i osjećam da nemam toliko umijeća da opišem tu složenu ličnost. Pomišljao sam da možda pokušam da napišem roman o njemu, ali sam se bojao da bi svako odstupanje od onoga kakav je bio, romansiranje, bila velika nepravda; time bi se, bojim se, upravo izgubila, da se tako izrazim, puna istina. On je roman sam po sebi. Danku ne treba ništa ni dodati ni oduzeti.

I sad mi mnogo toga nedostaje da bih o njemu, i u najkraćim potezima, dao bar i približan opis. Velika je šteta što mi se nijednom nije pružila prilika, u toku rata, da prođem nekom njegovom zapetljanom stazom, da ga vidim izbliza u velikoj igri, u lavirintu između života i smrti, jer bih se, možda, u tom slučaju usudio da napišem debelu knjigu o njemu. Ne preostaje mi ništa drugo do da napišem nekoliko oskudnih stranica. Oprosti, Danko, oprosti, Veliki Kombinatore.

Prvi susret sa njima, prvih dana januara 1942. godine, u Drežnici, nije mi dao ni da naslutim ko se krije u tom čovjeku. Stigao je kako je sam pričao, iz Zagreba, svojim »kanalom« - mimo onog redovnog, utabanog, partijskog, kojim se išlo ilegalno u oba smjera - izlažući se velikim opasnostima. Bogdan je o svom putu pričao kao o nečem redovnom, svakidašnjem maltene, kao da je putovao u mirnodopskim us-lovima na neki izlet u prirodu. Nije mu bilo ni na kraj pameti da svojom pričom kod nas u štabu izaziva ne malo nepovjerenje. Već i činjenica da se neko, čak i iz manjeg grada, a da ne govorimo o Zagrebu,

237

probija do partizana mimo partijske veze, izazivala je sumnju sama po sebi. Takvi ljudi redovno su bili podvrgavani strogom saslušavanju. Kako i ne bi kad je neprijatelju ponekad uspijevalo da uđe čak u sam kanal naših veza i da se uvuče u naše redove radi špijunaže ili diverzije. Trebalo je držati široko otvorene oči, a Danko je naglašavao kako je išao gospodski, vozom, prvim razredom, do krajnje željezničke stanice, a onda, ako ne taksijem, ono bar na nekoj pristojnoj zaprezi, sve do nas.

Ipak je najčudnije to što smo mu i vjerovali, bez obzira na to koliko je nevjerovatna bila njegova priča, što ga odmah nismo stavili pod prismotru ili zatvorili. On nas je gotovo opčinio svojom pričom. Kad ne bi bilo ni tračka istine u onome što nam je ispričao, ipak ta njegova uzbudljiva napeta, dramatična skaska zaslužuje najveću ocjenu, a njen autor, pripadao nama ili njima, kako smo u prvi mah rasuđivali, zaslužuje atribut rnajstora, fantaste, tumača avanturističkog ili kriminalističkog romana.

Bogdan je bio nižeg rasta, vrcavog pogleda, otmenog držanja. Tako sam nekad, zamišljao uvaženog diplomatu. Visoka inteligencija bila je njegova urođena osobina. U odnosu na nas u štabu, njegove sagovor-nike, a sad i njegove nadležne u čijim je rukama njegova sudbina, držao se gordo, na visini i na priličnom odstojanju, kao da nas je gledao sa izvjesnim omalovažavanjem. Nikako još nisam mogao da povučem granicu između ozbiljnog i ironičnog u njegovom tonu. Činilo mi se da je svaku njegovu riječ pratila jedna fina žaoka koja, ako oštro ne ubada, ono pecka. Ironija se osjećala naročito kad je pričao, na čemu smo mi insistirali, nešto iz svoje biografije.

Kad je pričao da je proveo na robiji kao komunista samo dvije godine, njegov naglasak jedva bi se osjetio na onome »samo«, ali ne da bi istakao sebe, vrijeme provedeno u zatvoru, već kao da je želio da kaže: pa šta su dvije godine prema deset ili petnaest koliko su neki moji drugovi u zatvoru proveli.

O sebi je najmanje želio da govori. Ono što bi rekao bilo je iznuđeno našim pitanjima, a ne njegovom željom. Mimo toga, on nije pokazivao nimalo volje da nam nešto više kaže.

Po zanimanju je u mladosti bio tipografski radnik, ali očito, dosta se koristio knjigom, što se odmah moglo primijetiti i stekao je pristojno obrazovanje. Njegov govorni jezik ličio je više na jezik čovjeka koji piše nego onoga ko slaže redove za štampu: rečenice precizne i koncizne, naravno uvijek obojene njemu svojstvenom teško uhvatljivom dvosmisle-nošću.

Nas je, međutim, prije svega interesovalo da nam podrobnije ispriča kako je on, na koji način, stigao iz Zagreba. Nismo se zadovoljili njegovim uopštenim iskazom da je stigao vozom i nekom zapregom. Stići i našom vezom iz Zagreba do partizana smatralo se podvigom, a bez te veze, za ilegalca, gotovo i čudom. Ustaško-njemačko-italijanski mravinjak bio je veoma gust. Kontrola neumitna.

Bogdan je mirno pričao, bez dramatizacije, iako je sve to bilo dramatično samo po sebi. Od drame je on, svojim mirnim tonom, pravio običnu priču.

Aprilskih dana te iste godine, dana sloma, ili nešto prije ili poslije njih, ne sjećam se tačno, jednog jutra dok se još nalazio u spavaćoj sobi

238

sa svojom ženom Danicom, oglasilo se zvonce na vratima. Ne očekujući nikakvo iznenađenje, ustao je onako u pidžami i otključao vrata. Pred njim se ukazaše dva lijepo obučena gospodina koja mu odmah poka-zaše policijske legitimacije i nalog za hapšenje. Oslovljavajući ih sa »gospodo«, Bogdan im je rekao da su sigurno u zabludi, da njegovih imenjaka i prezimenjaka ima dosta.

- Zamislite kakve bismo vam nevolje priredili da nas sve odjednom privedete u policiju. Međutim, moje su riječi suvišne, ne bih želio da vas ometam u vršenju vaše dužnosti. Služba je služba. Vjerujem da niste vi pogriješili nego vaši nalogodavci. Uostalom, čemu ova moja priča... Sve će se odmah raščistiti kod vaših šefova.

- Ne isključujemo grešku - odgovorili su oni - ali mi se moramo držati ovoga naloga.

- O tome nema razgovora. Međutim, smatram da ćete biti ljubazni da malo posjedite sa mojom suprugom dok zbacim pidžamu sa sebe i obučem odijelo. Ovakvog da me vodite ne bi služilo na čast ni vama, ni vašoj službi, a ni mom ugledu.

Pristali su bez pogovora. Bogdan im otvori vrata sobe za dnevni boravak i ponudi fotelje, uz uljudno izvinjenje. Izlazeći iz sobe zatvori za sobom vrata i okrenu ključ tako vješto da oni ništa ne primjete. Samo Danica, žensko uvo, mogla je to da osjeti. Ona se među njima držala pribrano, objašnjavajući im da je u pitanju velika zabuna, da je njen muž posve ispravan čovjek. Jednom je, razgovarajući s njima, viknula: »Bogdane, obuci ono svjetlije odijelo!«

Nije bilo vremena, kako je pričao Bogdan, za presvlačenje. Stuštio se niza stepenice u pidžami i patikama. Izmolio je malo nos kroz izlazna vrata i ugledao dva uniformisana policajca, jednog s desne, drugog s lijeve strane, na međusobnom rastojanju od dvadesetak-tridesetak metara, kako šetaju trotoarom. Bogdanu je odmah bilo jasno da je kuća blokirana kako ne bi mogao pobjeći.

Napolju je bilo dosta hladno, oko nule, a možda i stepen-dva ispod nje. Policajci su počešće duvali u dlanove. Ovaj jutarnji prizor nije Bogdana mnogo zbunio; riješio je da zaigra svoju kartu. Stade prvo na prag i poče da gimnasticira, ispružajući ruke čas naprijed, čas nazad ili uvis, sinhronizovano sa pokretima nogu. Policajci su ga brzo uočili, pa počeše da mu pomalo posprdno dobacuju. Bože, čovjek u pidžami, napolju, naočigled čitavog svijeta. Ko da se ne nasmije. Bogdan brzo s njima uspostavi kontakt, namigujući, im i pooštravajući tempo. Onda, kao da se već dobro zagrijao, poštujući sportska pravila, iskoči ispred vrata i stade da vježba oštrim tempom u mjestu. Prvo lagano trčanje u mjestu, podižući visoko noge, pa u sve bržem ritmu. Onda poče polako da isp-ruža korake trotoarom, između policajaca, čas prema jednom, čas prema drugom, kao da je želio da ih zabavlja na ovako hladnom jutru. Oni su ga posmatrali sa naročitim interesovanjem, zabavljali se, smijali mu se i sve više uključivali u igru. Obojica počeše čak i da mu taktiraju »jedan, dva«, »jedan, dva«, »samo naprijed«, »samo naprijed«, ubrzavajući ionako brz Bogdanov tempo. A on je, podržavan ovakvom pratnjom, sve jače pružao korak i produžavao svoju stazu dok, najzad, ne prođe pored jednog policajca, u istom trenu, a potom pretrča i poprečnu uli-

239

cu i uhvati se uzbrdice koja vodi prema Mirogoju. Još dok je pretrčavao ulicu, mogao je čuti iza leđa »samo naprijed«, »samo naprijed«. Dugo su mu se pričinjavale te riječi odzvanjajući kao naređenje koje mora da izvrši.

Na ulici je bilo mnogo svijeta. Jutarnja žurba na posao. Bogdan je već, ne vodeći računa o ritmu, trčao sve brže i brže. Ljudi su se, kako ko, okretali i zagledavali ga, misleći, valjda, da je lud, ili je neki neu-Ijudni atletičar koji sebi dozvoljava treniranje u pidžami.

Kućna vrata njegovog druga i prijatelja Radočaja, na Mirogoju, odmah se otvoriše na Bogdanov poziv. On upade unutra kao bez glave.

Bogdan ne bi bio ono što jest kad ne bi saznao šta se za to vrijeme dešavalo u njegovom stanu. Danica je podugo zagovarala agente, koji su strpljivo i s povjerenjem čekali Bogdana da se pojavi u svijetlom odijelu. Kad je i' njima, valjda, dozlogrdilo, ustali su i uhvatili za kvaku da otvore vrata. Tek sad su otkrili kako su namagarčeni. Bogdan nije tač-no znao kako su agenti otvorili vrata, ali nekako im je uspjelo, a da bravu mnogo ne oštete. Njega je posebno interesovalo kako su se proveli policajci koji su dovedeni da blokiraju stan, a koji su se tako svesrdno uključili u Bogdanovu dinamičnu igru. Žalio je ako su imali neprilika, jer im je bio, kako je izjavljivao uz onaj ironični ton, duboko zahvalan na pomoći koju su mu ukazali, pa ga čak i pohvalili što ne zanemaruje svoje tijelo, što ispunjava obavezu prema njemu.

Tek nakon dva dana usudio se, vodeći računa da može biti prisluškivan, da telefonira Danici, koja sve do tada nije znala šta se s njim desilo. Rekao joj je da mu dostavi odijelo gdje treba, ne pominjući ni ulicu, ni kuću gdje se nalazi. Njoj nije bilo teško da pogodi da je kod porodice Radočaj.

»Samo naprijed«, rekao sam malo cinično, da bih mu dao do znanja da mu ne vjerujemo, ali istovremeno i da je njegova priča veoma interesantna, da je nastavi, da bi sigurno mogla poslužiti kao fabula za neki kriminalističko-humoristički roman. On me pogleda hladno i uvrijeđeno, ali je sačuvao svoju prisebnost.

Nekoliko dana potom, već je bila okupirana čitava Jugoslavija, kako je kazivao, oprostio se sa svojim domaćinom i započeo svoj dugačak ilegalni put. Domogao se čak Beograda. Sklanjao se po njemu u razne kuće, živjeći u psihozi progonjenog čovjeka. Jedno vrijeme udomio se, preko svojih veza, kod nekoga u Malom Mokrom Lugu. Ali, izgleda da mu je stalno neko bio na tragu. Nekoliko puta je u posljednjem trenutku izmicao goniocima. Kao da je imao kakvo urođeno čulo za predviđanje opasnosti, čak i iz Malog Mokrog Luga, gdje je proveo nekoliko nedjelja, izmakao je svega nekoliko minuta prije nego što će policija upasti u njegovo prebivalište. Više mu nije bilo opstanka u Beogradu. No, za Bogdana kao da nije postojala bezizlazna situacija. Naumio je da se vrati u Zagreb. I pored brojnih kontrola, obučen u domobransku uniformu i snabdjeven nekim sumnjivim papirima, prešao je most preko Save u po bijela dana, drsko, i domogao se Zemuna, gdje će mu uspjeti da dođe do ličnih dokumenata u njemačkom izdanju, koja su mu obezb-jeđivala slobodno kretanje po čitavoj okupiranoj Jugoslaviji. Odmah je krenuo u Zagreb, gdje se ponovo povezao s nekim ljudima iz

240

Partije. Za Zagreb je bio duboko vezan i znao je svaki njegov kutić. Uz to, u njemu su živjeli njegova žena i mali sin Mladen. Ali kad je došlo do čuvene provale Cicinpinke, preko koje su išle mnoge naše partijske veze, on je morao navrat-nanos da bježi. Izgleda da su mu ona njemačka dokumenta do kojih je došao u Zemunu, omogućila dolazak i do

nas.

Kako i na koji način je dobio njemačka dokumenta što je nama izgledalo nevjerovatno, a što nas je mnogo interesovalo - nije želio da otkrije. Ništa što je smatrao izuzetno povjerljivim, kako je govorio, a što bi moglo da na bilo koji način procuri gdje ne treba, makar za to postojala i samo teorijska mogućnost, nije htio da otkriva. Princip je princip. Doduše, jednom je rekao da se često ni falsifikovane novčanice ne razlikuju od originalnih.

Naravno, mi nismo vjerovali Bogdanovoj priči. Ali, makar bila i izmišljena, trebalo mu je čestitati na maštovitosti. Bilo je toliko avanturističkog šarma u njoj. U njenu istinitost, i to potpuno, uvjerićemo se u toku nekoliko sljedećih mjeseci, a naročito po dolasku njegove žene Danice u partizane.

Nije nam bilo lako da rasporedimo Danka, naročito prvih mjeseci, dok nije stekao naše povjerenje. Osim toga, neprestano nam se nametala misao da nije običan čovjek. Nosio je u sebi neku moć koju nismo umjeli da objasnimo. Ali, kako je praksa zahtijevala i on je, kao i svaki drugi novajlija, morao biti provjeren u borbi, trebalo je utvrditi ne samo stepen, već i količinu njegove odanosti. Slatkorječivost i hrabrost često ne druguju. Rasporedili smo ga u jednu drežničku četu. Tu, među veoma hrabrim borcima, trebalo ga je izmjeriti. U njoj su kriterijumi za polaganje ispita hrabrosti bili veoma oštri. A Danko je svoju hrabrost dokazao opet na svoj ležeran način, nekom svojom čudnom indiferent-nošću prema opasnosti, što je začudilo i njegove najhrabrije drugove.

Ipak, u četi nisu bili zadovoljni njime, a ni on četom. Danko nije bio čovjek za stroj, za vojnu disciplinu, za raportiranje, za besprijekornu poslušnost. Njemu je bila tuđa ma kakva formalna disciplina, pa bila ona po sto puta partizanska ili partijska. Sama činjenica da neko nekome može da bdi nad glavom u ime nadležnosti, u ime vlasti, pa bilo to u ime ne znam kakvih ideala, za Bogdana je bilo neprihvatljivo. On nije bio čovjek koji može da ide ukorak s nekom direktivom, da se kruto drži izvršenja nekog naređenja. Zapravo, na riječ »naređenje« bio je odbojan. Tužio se na komandira i komesara, a i oni, ne manje, na njega. To »naređenje« ispriječilo se između njih kao brdo o koje su se podjednako spoticali. Bogdan je, kako su izvještavali, često znao da se nekud izgubi, a naročito da zametne svaki trag za sobom, pa i da se ne vrati po nekoliko dana. Međutim, ono što se nekima ne prašta, drugima se samo zamjera; Bogdan je pripadao ovim drugima. Ni mi u štabu nismo mu to uzimali za zlo. O nekom kažnjavanju nije moglo biti ni po-mena. On se, svojim držanjem, svima nametnuo i imponovao nam je. Ah, te slabosti koje postaju vrlina! Bogdan je svim bićem postao sama vrlina, a sve njegove slabosti bile su on sam, to što jest. Osloboditi ga »slabosti« bilo bi ravno degradaciji ličnosti, padu duha, ostao bi ogoljena spodoba. Optuživali su ga da voli žene, a još više da žene vole nje-

241

ga. Dvostruki grijeh za ono vrijeme. Kad sam mu to rekao u pogodnoj prilici, odgovorio je veoma ozbiljno: »Imam ženu i sina«. Osjetio sam se ja postiđen i vezanih usta. A ako žene vole njega, on ne mora zato da snosi krivicu.

Da bismo riješili Bogdana čete, i četu Bogdana, na obostrano zadovoljstvo, formirali smo skijaški kurs i prepustili ga Danku na rukovođenje. On je imao visoku skijašku kvalifikaciju, kao alpski vozač, u sve tri discipline. Za sobom je imao više skijaških takmičenja, pobjeda, a mislim da je u veleslalomu bio i prvak Savske banovine. Danko se vodeći skijaški kurs, pokazao zaista vještim učiteljem. Na desetine partizana, Primoraca, koji nikad ranije nisu stavili skije na noge, postigli su takvu obučenost u upravljanju skijama da se više nisu morali bojati ka-pelske zime ni njenih snjegova.

Izgledalo -je, bar za vrijeme te prve zime, da je pronađeno pravo mjesto za njega, da se on, na koncu, našao, na neki način u svojoj profesiji. Kao oduševljen ljubitelj skijaškog sporta, Danko se veoma radovao što je smučarstvo postalo velika potreba partizanskog ratovanja, bar u ovim predjelima i što on, svojim radom, može tu da doprinese. Ali, to ga neće dugo držati. Vezati ga, usred rata, za nekakvu nastavu, pa bila ona i skijaška, značilo bi suviše tražiti od Bogdana. Uostalom, približavalo se proljeće i kraj snijega. Trebalo je pronaći neki zadatak koji će odgovarati njegovim sposobnostima, na kome će najviše koristiti i koji će on izvršiti predajući mu se potpuno. Razgovarali smo o tome i sa njim kako bismo čuli šta on misli, šta želi da radi, mada su nam njegove namjere bile dosta neobične i neuhvatljive. Činilo nam se da lebdi visoko nad zemljom i luta tamo, ne nalazeći put u luku stvarnosti. Razlika između nas i njega bila je sva sabijena između stvarnosti i mašte, a ono što smo mi smatrali samo njegovom maštom, ubrzo će postati realnost. Jednom smo ga uzeli i za operativnog oficira u štabu, ali ni to nije bilo rješenje.

Razmišljajući kako da dođe do punog izražaja, pošto je on to nešto neuhvatljivo krio u sebi, dali smo mu potpuno odriješene ruke da pro-krstari kuda god hoće po slobodnoj teritoriji i jedinicama, da »snimi« situaciju, kako bi se reklo današnjim administrativnim riječnikom i pronađe ulogu za sebe. Noseći u sebi svoju ideju, obilazio je posvuda, kao neki ratni inspektor. Bolnica i Agitprop CK-a najviše su mu privlačili pažnju. Samo ljudi sa posebnim zaduženjem i od izuzetnog povjerenja, uz posebne propusnice i pratnju vodiča, mogli su dolaziti u Agitprop, a Bogdanu su i tu već vrata bila potpuno otvorena. Njega je naročito interesovala štamparska tehnika pomoću koje je izlazilo, doduše u malom tiražu, nekoliko naših listova. Tamošnje stanje je vrijeđalo njegovu profesiju. Zvučna »firma« a ništa više osim nekoliko ljudi, nekoliko ša-pirografa, pisaćih mašina, jedna izanđala presa s malim brojem slova, nešto papira, olovaka, nekakvih boja i sitnih svaštarija. To je bilo manje nego ništa za obavljanje tako zamašnih planova kao što je propaganda.

Bolnicu, onakvu kakva je, sa onakvim sredstvima, gotovo da nije ni smatrao bolnicom već jednim prebivalištem, s malo lijekova za ranjenike. Bio je razočaran onim što je ustanovio, ali će upravo taj obilazak uticati da donose konačnu odluku o svom položaju u svom budućem ratovanju.

242

Bili smo na izmaku zime kad nam je Bogdan zatražio odriješene ruke kako bi sam pokušao da se to bijedno stanje nekako popravi. A šta su to odriješene ruke - pitali smo ga. Samo jedna propusnica Štaba za slobodno kretanje po slobodnoj teritoriji i neslobodnoj gdje postoje naši narodnooslobodilački odbori. Zaista nas ništa nije koštalo da napišemo propusnicu za Bogdana Popovića, u nadi da bi mu nešto moglo pomoći. Takvih formulara, izvučenih na šapirografu, imali smo na desetine komada. Na njima je pisalo: »Naređuje se svim partizanskim jedinicama da nosiocu ove propusnice drugu (ime i prezime) iziđu u susret u svakom pogledu«. Još je bila i jedna rečenica kojom se umoljavaju svi narodnooslobodilački odbori i partijske organizacije da nosiocu propusnice iziđu u susret i pomognu ako mu nešto ustreba. U takav for-mular unijeli smo njegovo ime, prezime i nadimak Danko, koji je stekao već prvih dana boravka u partizanima. Potpisali smo se Vejvoda i ja. Za teritoriju Primorja i Gorskog kotara, na kojoj se bore naše jedinice, a i u gradovima, po ilegalnim stazama, dokument-propusnica je imala vrijednost naredbe kojom se otvaraju mogućnosti kretanja, a njeni nosioci oslobađaju podozrenja.

Međutim, ovakva propusnica Bogdana nije zadovoljila. Što se tiče teksta nije imao prigovora, ali je bio pogođen time što je i njegovo ime uneseno u formular koji se dijeli odreda, kome ustreba i ne podvlači ličnost. Ako ništa drugo, a ono za njega treba posebna tehnika. Nismo baš bili načisto čemu to, ali na kraju, bio je to skroman zahtjev. Otkucali smo propusnicu, čak djelimično izmijenili tekst, još više naglasili preporuku i potpisali je.

Dali smo mu, na njegov zahtjev, još jednu propusnicu, s upražnje-nim mjestom za ime. Odmah smo znali da je ona namijenjena Šimi Dev-čiću Poštaru, Bogdanovom prijatelju i neke vrste njegovom asistentu.

Pri rastanku je upitao, sa izvjesnim naglaskom, da nemamo nekim slučajem ličnih želja, neku porudžbinu iz Zagreba. Zgledali smo se začuđeno, ne shvatajući šta smjera, čime se zanosi. Kome danas od naših pada na pamet da zapuca prema Zagrebu, kroz pravi osinjak neprijateljske vojske, mimo partijskog kanala. Vejvoda reče posprdno da bi dobro bilo da nam donese malo čokolade. Bogdan klimnu glavom.

Ljut zbog ovakve njegove igre, upitah:

- Dobro Bogdane, reci kuda namjeravaš? Kakav Zagreb pominješ?

- Dogovorili smo se da mi date odriješene ruke.

- Da, ali ipak. Nismo mi djeca.

- Nisam ni ja dijete. Kad se vratim, ako uspijem, reći ću vam sve. Samo jednu stvar moram vas zamoliti, ukoliko mi uspije da vam po-šaljem poruku, recimo, iz Zagreba...

- Da čujemo.

... da dana kojeg bih odredio ne napadate prugu, bar onaj dio koji je u vašoj nadležnosti, od Ogulina do Plasa. Vjerujem da ćete to brzo nadoknaditi.

Bože, razmišljam, kakve budale on od nas pravi.

Pri rastanku tu se nađe i njegov pomoćnik Šime Devčić. Krenuli su. Mene su oni u tom trenutku podsjetili na Don Kihota i njegovog vjernog Sanča. Nisam ni razmišljao da li mogu biti u pravu.

243

Vejvoda i ja ostasmo potpuno zbunjeni. Ni naslućivali nismo da je toga trenutka, sa našom propusnicom, Danko stupio punim korakom na ratnu scenu na jedan svoj, neponovljiv način.

Izmakli su nam iz vida kad su se uhvatili puta prema Stalku i upali u gustu šumu.

Punih petnaest dana od njih ni traga ni glasa. Niko ih nije ni čuo ni vidio. U meni se opet počela buditi sumnja. U ratu nije teško posumnjati, ponekad i u čovjeka kome ste duboko vjerovali. Danko je znao sve o odredu kao i nas dvojica. Za njega više nije bilo nikakve tajne. Padne li takav čovjek u ruke neprijatelju, dođe li u teško iskušenje, onda se ni za koga ne može garantovati. Iako je neprijatelj znao mnogo o nama, ipak nije znao sve, mogao bi još koješta otkriti.

I, eto, kad su nepravedno počele da se u mojoj glavi roje takve misli, stiže do nas, iz Zagreba, nekim Bogdanovim »kanalom«, obavještenje da on stiže toga i toga dana. Ne znam koji je to bio dan u sedmici, ali bio je, mislim, kraj marta, početak aprila. Nismo smjeli da se oglušimo o svoje obećanje. Morali smo obustaviti cjelokupnu aktivnost na pruzi, da bismo zakazanog dana obezbijedili siguran povratak Bogdana Popo-vića.

Šta to znači, čemu to služi? Šta se iza toga krije? Uostalom, koliko je samo stizalo partijskih rukovodilaca iz Zagreba do nas i nijednom nikad nije padalo na pamet da radi njega, radi njegovog prolaska prugom, obustavimo svaku aktivnost na njoj, pa makar i on lično odletio zajedno sa vozom u vazduh od naše mine. Ovoga puta morali smo, teška srca, podnijeti žrtvu. Naša dnevna norma, bez pretjerivanja, ukoliko je pruga uopšte radila, bar povremeno, bila je, u prosjeku, jedan srušeni voz. S druge strane, Bogdan je znao da mi ne podmećemo mine pod putničke vozove. Neće, valjda, stići teretnim. Mnogo, mnogo, pa ako je i od Bog-'* dana. Mogli smo računati na neku antitetanus injekciju, na nešto lijekova, ali zar zbog toga odlagati osnovni zadatak? Istina, lijekovi, osobito protiv tetanusa, bili bi dragocjeni, jer je ranjenika svakim danom sve više. Dr Oto Kraus je veoma nervozan i stalno zapomaže. Uvijek kaže da ima još samo jednu injekciju, samo jedan lijek, jedan zavoj. On živi stalno u strahu. Teško nam pada njegov atak na našu savjest, ali i to je neizbježna sadržina uslova u kojima smo se borili i liječili.

Razaslali smo kurire po svim jedinicama duž pruge sa naređenjem da određenog datuma ne izvode nijednu diverziju na pruzi. Činilo mi se da će to biti naša najgluplje, najneumjesnije naređenje koje ćemo u toku rata potpisati. Uostalom, razmišljao sam, dođe li ikada kasnije taj dokumenat nekom u ruke on će, ne znajući šta iza njega stoji, moći da nas osudi, da nam pripiše čak i izdaju. Nikad ni ranije, od početka rata pa naovamo, željeznička pruga na toj dionici neće doživjeti takvu počast, takav praznik. Bila je dvostruko obezbijeđena: i od neprijatelja i od nas, kao da njome prolazi neko neutralno veličanstvo, a ne Bogdan Popović.

Prošao je i taj dan, diverzanti su mogli ponovo da se dohvate pruge. U očekivanju smo da se Bogdan pojavi, kako bismo bar vidjeli zašto smo sklopili primirje s prugom. Često pogledujemo, gotovo dva dana, na dio puta koji vodi do Stalka, odakle bi se on morao pojaviti. I kad

244

sam ugledao, jednog popodneva, veliki karavan, sa preko tridesetak natovarenih mula i konja, kako se spušta u Tomiće, nisam ni mislio na Bogdana. Vjerovao sam da to Primorci dogone nešto da trampe sa Drežničanima. Svi tovari bili su prekriveni ili šatorom ili nekim ćebe-tom, da bi se zaštitili od kiše. Na čelu karavana jahao je omanji čovjek na osedlanom konju. Bogdan! Preko dvadeset goniča išlo je pored karavana.

Čim sam ga prepoznao, potrčao sam u Tomiće i stigao prije nego je rastovarivanje počelo. Pratioci su stajali i čekali Bogdanovo naređenje. Bogdan se držao kao uvaženi vođa i naređivao generalski. Ljudi su poslušno i veoma pažljivo, pomažući jedan drugome rastovarili i slagali pune vreće jednu do druge i jednu vrh druge. Stajao sam po strani i čudio se, pitajući odakle to, što je u tim vrećama, otkud mule i konji, nisu valjda i oni dopremljeni iz Zagreba; pitao sam se i proračunavao da li se isplati pošteda pruge. Možda, je čak sve to krompir. Bogdan je poslovao i pravio se đa me ne primjećuje. Tek pošto je istovar bio završen, okrenuo se prema meni i raportirao da je stigao. Bio je to propisan vojnički raport koji mu nije baš ležao, ali kojim je ovom prilikom želio da nadjača sebe. Iz očiju mu bije sjaj, vedrina, radost. Nikad ga ranije nisam vidio u takvom raspoloženju.

Pod Bogdanovim nadzorom, počelo je razvezivanje vreća. Iz njih su izvlačeni veći i manji paketi, upakovani tako uredno da bi se time mogla ponositi i najbolja pošta. Na svakom paketu bile su krupnim crnim slovima ispisane adrese. Na najvećem broju njih stajalo je: CK KPH ili GŠH (Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske i Glavni štab Hrvatske). Jedan manji dio bio je sa natpisom PGPO (Primorsko-goran-ski partizanski odred). Na svega nekoliko stajalo je OK KPH za P (Okružni komitet za Hrvatsko primorje).

Gdje li je sve to spakovano i adresirano? Gdje je sakupljen toliki materijal? Koliko je ljudi - kakva organizacija i u kakvim uslovima morala da radi u Zagrebu na tome? Kako je to utovareno na zagrebačkom kolodvoru? Kako istovareno iz vagona i natovareno na konje i mule koje su morale da čekaju na Plasama? Ko je prikupio i doveo tovarnu stoku na takvo mjesto? Na Plasama je bio jak italijanski garnizon. Ta pitanja sam postavljao sebi i Bogdanu. Ali on nije želio da ih, zasad, čuje. Uostalom zašto i pitati. Ostalo nam je jedino da mu se divimo i da mu se ne miješamo u posao.

U našem Štabu prilikom otvaranja paketa bio je i Bogdan. On je došao kao nehotice, a siguran sam da je to namjerno učinio. Teško je opisati šta se sve nalazilo u tim paketima. Bilo je u njima svega, od igle do pisaće mašine, čak i poneki revolver, a najviše materijala za bolnice i za agitaciju. Bojim se da bi dr Ota Krausa mogla udariti kap kad vidi kakvo blago ima.

Posmatrajući nas kako se radujemo, Bogdan reče da mu se čini kako je neko od nas poželio da mu donese čokoladu; sjećam se te uzgredne, posprdne, želje Vejvodine. Zatim je sam otvorio jedan paket, izvukao veliku tablu čokolade i pružio je Vejvodi, s napomenom da mu ispunjava želju. Vejvoda se protivio tvrdeći da je to bila samo šala. Zahvalio se Bogdanu i rekao mu da se čokolada pošalje u bolnicu. Ali se Bogdan

245

nije dao, pokazujući na veliki paket već namijenjen ranjenicima. Sam uze čokoladu, poče da je lomi i da nas nudi. Bilo je to prvi put, a neće ih biti mnogo, da smo u partizanima jeli čak i čokoladu.

Sta se sve nalazilo u onih nekoliko stotina paketa namijenjenih CK-u i GŠH nismo mogli utanačiti, a zadovoljili smo se mišlju da će tamo imati dosta posla dok materijal ne rasporede štabovima i komitetima po Lici i Kordunu.

U bolnici je zavladalo pravo slavlje. Bogdanov tovar lijekova, sanitetskog materijala i raznih instrumenata prevazilazio je ne samo momentalne potrebe bolnice, nego čak i doktorove želje. Dr Kraus je govorio da ni on sam ne bi umio da izvrši takav izbor, tvrdeći da je to mogao da učini samo neki hirurg.

To je bio prvi Bogdanov odlazak i povratak iz Zagreba.

Ovakvo Bogdanovo čudotvorstvo iznenadilo je i drugove u CK i GŠ. Oni su znali da dobro procijene od kakve važnosti može biti ovakav čovjek. I Vlado Popović, i Vlado Bakarić, i Ivan Rukavina i svi ostali iz najužeg dijela rukovodstva, nisu ni sami, kao ni mi u našem štabu, mogli da objasne tu Bogdanovu avanturu, ukoliko ta riječ, u ratnim us-lovima, uopšte može biti prikladna za ono što je on izvodio. Odmah su ga otrgnuli od nas i stavili u svoju nadležnost. Nije nam bilo pravo. Mi smo ga »otkrili«, kako se to danas kaže fudbalskim rječnikom, i nama pripada!

Ponovo su se nametala pitanja, ali sad iz nekog drugog ugla: kako uspijeva da organizuje tako nešto, čime to on raspolaže u Zagrebu, pa i u Primorju. Nije li podvig prikupiti ovoliku tovarnu stoku po tim izmučenim selima, ovoliko »goniča« u okolnostima za koje je malo reći da su nemoguće. Sve je to za nas bilo obavijeno velom tajanstvenosti. Tek poslije svog drugog povratka iz Zagreba, on će, na naše navaljivanje, malo odškrinuti vrata, ali samo za »izabrani broj ljudi« kako je govorio.

Bogdan ništa nije radio improvizovano, ništa naprečac. Prišao je stvaranju, gotovo od samog početka rata, jedne, tako reći poluilegalne organizacije, kojoj su pripadali pretežno rodoljubi koje je on odabrao, a djelovala je bez statuta i poslovnika, osim usmenog. Izgleda da je za Primorje, za prihvat materijala, bio zadužen Šime Poštar, koji je, uz pomoć nekolicine, morao stalno da drži u pripravnosti ljude i stoku koji će određenog časa kad to Bogdan najavi, čekati na Plasama.

Glavni i najopasniji posao obavljen je u Zagrebu. Ko nije znao kako je tada izgledao Zagreb pod ustaškim terorom, teško da je mogao i zamisliti pod kojim je uslovima Bogdan, sa svojom organizacijom morao da radi. Po rezultatima, ta je organizacija funkcionisala besprijekorno i mora da je u svom krilu okupljala rodoljube od onih običnih zanimanja do najjačih intelektualaca, sposobnih da proračunaju sve potrebe, da predvide i odgonetnu sve, od pakovanja do otpreme. Ne treba napominjati da su morali da uživaju veliko povjerenje i da su morali da budu strastveni privrženici partizanske borbe. Bogdan je izbjegavao organizo-vane komuniste iz opreznosti, da izbjegne mogućnost da su policiji na oku. Držao se svoje devize: što dalje od njih, utoliko bolje.

Mi ćemo tek poslije rata, i samo donekle, ući u trag njegovoj mreži i doći do nekih imena njegovih saradnika, ali nikad do svih, a da i ne

246

govorimo o saradnicima saradnika, u drugom ili trećem stepenu. To je bio pozamašan broj.

»Povjerenici« za prikupljanje i slanje materijala radili su stalno, a ne samo kad bi se Bogdan vratio sa slobodne teritorije za novi transport. Sve dok se nisam sreo sa nekim ljudima, poslije rata u Zagrebu, ja još nisam mogao ni izdaleka da shvatim kakav se majstor ilegale, kakav nenadmašni kombinator, kakav sposoban i hrabar čovjek, krio u njemu. On se mogao pretvoriti, čini mi se, i u đavola i u anđela da bi izvršio što je naumio. Ako bi se uz ovo moglo reći da je on u Zagrebu organizovao neke vrste predstavništva partizana, onda je njemu, nazovimo ga komandantom, najvažniji saradnik bio željezničar Duka Šimu-nović, koji se starao o utovaru materijala i njegovom otpremanju do željezničke stanice Plaše. Obično bi to bio teretni vagon prikopčavan za neki putnički voz za Rijeku, a u Plasama ga je čekao Šime sa mulama i konjima.

Među najistaknutijim Bogdanovim saradnicima su svakako bili Rudi Stanić i Dragica, njegova žena, Irena i Vlado Ranogojec, Aleksandar i Betika Wohlfahrt. Niko od njih nije bio član Partije, mada je otac Aleksanda Wohlfahrta bio vrlo istaknut komunista i stari sindikalac, učesnik Vukovarskog kongresa. Aleksandar mlađi se nije, po direktivi Partije, upisao u klub folksdojčera što bi mu služilo kao nezamjenjiva maska, koja će unaprijed isključivati i svaku sumnju u njega.

Bogdanu je bio od velike pomoći i njegov njemački jezik koji je govorio odlično. Dobro je govorio i češki, ali od njega nije imao velike pomoći.

Imao je mnogo ličnih prijatelja u Zagrebu, koje je redovno posjećivao. Oni su mu mnogo pomagali. Prijateljstvo s Rudijem i Dragicom Stanić bilo je, tako reći, krvno. Bogdanov sin Mladen, koji tek što se rodio, morao je da pređe u ilegalnost. Kršten je po prezimenu njegovih prijatelja Stanica, kao njihovo dijete, da bi mogli da ga prijave. Stanici će, zajedno sa Ranogojcem i Rafajlovim preuzeti brigu o djetetu kao o svom rođenom, sve do poslijeratnih dana.

U ustupljenom stanu Zlate Gogonošić, prikupljan je i pakovan materijal, stavljane su adrese, skraćenice tih zabranjenih i progonjenih naziva, koje bi, kad bi se pojavile na nekom zidu u okupiranom gradu ili selu, bile u stanju da izazovu hajku, hapšenja, sumnjičenja i ubijanja. Tako pripremljeni paketi, ako nisu bili preveliki, strpavani su u vreću i slati na zagrebački kolodvor. Dalju brigu preuzimao je Duka. Kad je sve bilo gotovo, uoči polaska voza, na stanici se pojavljivao Bogdan u uniformi domobranskog satnika (kapetana) ili italijanskog oficira, kako kad. Mjesto mu je, naravno, bilo obezbijeđeno u najboljem razredu, ukoliko se više uopšte moglo govoriti o voznom razvrstavanju putnika.

Pošto bi izišao iz voza na Plasama, poslije vožnje dobro osiguranom prugom, trebalo je da, prije svega, dobro osmotri da li su svi uslovi ispunjeni: čekaju li konji i mule, je li sa Šimine strane sve obezbijeđeno, hoće li vagon biti iskopčan kako je predviđeno. Pošto bi sve do detalja ustanovio počinjali su, pod njegovom komandom, istovar i tovarenje na mule.

247

Da ne bi izazivao još uvijek moguće sumnje, Bogdan se u toku toga posla držao protokola i komandi ustanovljenih najnovijim pavelićev-skim pravilima ponašanja, ne zaboravljajući ni leksiku.

Kad bi ustanovio da je sve spremno za pokret, uzjahao bi osedlana konja, koji je obavezno morao da čeka sa tovarnom stokom. Bogdan je držao do sebe. Uostalom, kako da jedan oficir ide pješke ispred natovarenog karavana. To bi odudaralo od čina koji nosi. Bogdan bi poveo karavan cestom, tobože prema Crikvenici. (I cesta bi toga dana bila pod okom partizana). Nakon nekoliko kilometara, skretao bi ulijevo sa nje, hvatajući se brzo gustih kapelskih šuma, partizanske vladavine. Tu bi tek, poslije duže napetosti, nastupilo olakšanje.

Nemoguće je opisati svaki Bogdanov odlazak u Zagreb i njegov povratak. Biće ih više, u sve težim i težim uslovima. U njegovoj maršruti ništa se nije "mijenjalo. I mjesto i skretanja sa ceste su ista.

Ko nije bio u partizanima i ne zna šta predstavlja jedan takav put, kakve on opasnosti krije u sebi, ko nije živio u Zagrebu pod ustaškim terorom pa ne zna kako kao od šale lete ljudske glave, ko nije znao da je svaki komunista, svaki simpatizer partizana, ako ga otkriju, automatski bio osuđen na smrt - taj nikad neće moći da shvati sa kakvim se opasnostima poigravao Bogdan, s kakvim je majstorstvom sve to izvodio. Najveće priznanje mu treba dati i za moć da pronađe prave prijatelje, da u njima nađe svoje oslonce u okupiranom Zagrebu.

Mi u štabu Zone, ipak, nećemo imati veliki berićet s Bogdanom daljim tokom vremena, pa ni do kraja te iste godine. Na otmen način, već poslije svog prvog povratka iz Zagreba, okrenuo nam je leđa. Mora da smo mu se dobro zamjerili, naročito ja. Nije, valjda, zbog onog prvobitnog nepovjerenja!

Prije nego će ponovo, po drugi, put, poći u Zagreb, svratio je u naš Štab da nam vrati objavu kojom se neko vrijeme služio. Ona je zaista imala malu vrijednost u poređenju sa onom kojom je sad raspolagao. Na novoj je bio utisnut žig CK-a i GŠH. Ta nova mu je davala i sadržajno i prostorno mnogo šira ovlaštenja, čak i kod naših ljudi u Zagrebu.

U slijedećem karavanu bilo je oko četrdeset tovarnih grla. Ali više nije bilo nijednog paketa sa utisnutim početnim slovima našeg štaba. Na svima je pisalo CK ili GŠH. Naš štab je potpuno iščeznuo iz Bog-danovog imenika. Poput čovjeka koji kao da na sebi osjeća osvetu, nije mi bilo pravo. Zar je morao da primjeni taj protokol i u odnosu na mene. Ipak mu ničim nisam dao do znanja da mi je nešto krivo na njega. Pozvao sam ga u Štab da malo proćaskamo, tobož. Htio sam, zapravo, da nešto više doznam o tome kako on sve to izvodi, da vidim izbliza, kao da ranije nisam gledao, a i nisam, ovoga čudotvorca. A uz to, stalo mi je bilo do njegovog prijateljstva. Bogdan se u početku držao uvaženo i na priličnom odstojanju. Ja sam nastojao da stvorim srdačnu atmosferu. U toku razgovora, on se pomalo otvarao, popuštao, pričajući mi svoje dogodovštine u Zagrebu. Nijednom, kako je govorio, nije propustio priliku da pođe na neku predstavu u Hrvatsko narodno kazalište. Jedna njegova priča o posjeti kazališta, nešto ga je ponijelo, ostala mi

248

je u svježem sjećanju. Bila je to, stvarno, predstava o predstavi. Poku-šaću da prepričam bar njen najvažniji dio, iako i zbog toga što ne mogu da notiram ni boju ni intonaciju njegovog kazivanja, neću ni izbliza reći pravu stvar.

»Prije neki dan, imao sam čast da razgovaram sa vojskovođom, Pavelićevim vitezom i vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske. Naravno, bilo bi suviše drsko da ja, kao domobranski satnik, tražim prijem kod njega«. (Bogdan ni slučajno ne bi rekao kapetan). »Naš susret je bio slučajan. Nabavio sam karte za operu u Narodnom kazalištu. Inače, ja volim operu i balet. Moje mjesto bilo je u loži, druga ili treća, s desne strane od cen-talne, koju zaposjedaju najugledniji gosti. Obukao sam uniformu sa satničkim oznakama. Nešto prije dvadeset sati, ušao sam u svoju ložu. Posmatrajući s one visine publiku u parteru, nije bilo teško otkriti da do posljednjeg posjetioca sve gleda glave zavrnute gore prema centralnoj loži. Neobično. Čovjek bi rekao da će se sa te strane podići zavjesa. Pripitah jednog čovjeka, koji uđe i sjede pored mene, o čemu se radi. On mi kaže da svakog trenutka treba da se pojavi vojskovođa, vitez Kvaternik. Čim sam čuo, izišao sam pred ložu da pričekam dok vitez ne stigne. Kakav bi to, uostalom, bio način da jedan satnik, sjedeći u loži, dočekuje jednog viteza! Nedopustivo. Stao sam ispred lože. Bilo je nekoliko oficira nasuprot meni. Očigledno i oni su čekali viteza, ili ga obezbjeđivali. Osjetivši da je vitez na pomolu, pođoh nekoliko koraka naprijed. Vitez je na vratima, možda svega nekoliko minuta prije dvadeset sati. Stao sam mirno, lupivši jako petom o petu, i pozdravio s ispruženom rukom uz glasan povik 'Za dom'. Vitez malo zasta, stavi ruku na moje rame i reče: 'Živ bio mladiću, živ bio mladiću«. Bio je mojim pozdravom, kako izgleda, jako zadovoljan.

Poslije, za vrijeme pauze, pružila mi se prilika da ga još jednom pozdravim, na što mi je on odzdravio klimanjem glavom«.

Slušao sam ga zabezeknuto. Poslije onoga što je do tada činio, mo rao bih povjerovati što mi god ispriča. Ali, uprkos tome, ovoga puta ni sam vjerovao njegovim riječima. Bez ustručavanja rekao sam mu da nema nikakve potrebe da izmišlja ovakve priče, u koje niko ne može povjerovati. Tad su se na njegovom licu odrazili neki plamičci koje sam ja protumačio na svoj način. Oni su, ipak, bili više izraz nemoći da me I uvjere ne toliko u to u što ne vjerujem koliko u to da ne bi trebalo

da mi bude neobično što se to desilo. Vadeći cigarete, iz džepa, izvuče jednu poništenu kartu za pozorište za ono veče, za onu ložu o kojoj je govorio.

- Oprosti - reče - nisam čuvao ovu kartu kao uspomenu, ni kao dokaz. Slučajno mi je ostala u džepu one uniforme, pa zalutala i u ovu. Umalo se u susretu sa Bogdanom nije loše proveo neki mlađi do mobranski oficir. Bogdan je o tome govorio toliko ozbiljno, da ja više nisam mogao da razlučim gdje je istina a gdje mašta, ili možda samo dopuna njegovih dogodovština zalivenih sarkazmom zbog moje nevje- rice. > »Neurednost, nedisciplinu, nikad nisam trpio. Sjutradan po sus-

retu sa vitezom, nedaleko od Hrvatskog narodnog kazališta sretam

249

jednog domobranskog natporučnika kako ide ulicom raskopčan i sa kapom u džepu. Pa, bogamu, kakva je to vojska! Kakav će tek biti običan domobran, kad mu je takav časnik! Ja, kao satnik, nisam smio proći mimo toga; mahnuo sam mu rukom i on mi priđe i uzgred, čak i nepropisno pozdravi. Njegov pozdrav nisam prihvatio. Morao je prvo da se zakopča, da stavi kapu na glavu, pa tek onda da me pozdravi. Tek sad sam mu otpozdravio, upozorišvi ga, nimalo nježno, da takvo njegovo ponašanje više neću trpjeti; da ovoga puta prelazim preko toga, ali ću, ubuduće, biti prisiljen da poduzmem neophodne mjere«.

Naravno, zanosio se Bogdan i mnogo složenijim planovima. Želio je da svakako jedanput doleti avionom iz Zagreba. Zamolio me da iziđemo i zajedno potražimo najprikladniju ledinu u Drežničkom polju, gdje bi avion mogao da se spusti. Ovom prilikom sam mu poslužio kao glavni stručnjak za aerodrome. Čak ću preduzeti neophodne mjere kao, recimo sječu šiblja i grmova radi osposobljavanja poljane za Bogdanovu avijaciju. Sam sebi sam izgledao smiješan vjerujući da se poigrava sa mnom kao sa kakvim derištem. Ali ne, Bogdan može čak i avionom da doleti. Bar tu neću morati da mislim na njegovu bezbijednost kao kad dolazi vozom, s obzirom na opšte stanje našeg protivavionskog oružja. Da mi je Bogdan rekao da bi tu, duboko u Kapeli, jednog dana mogao da pristane brod, gotovo da bih povjerovao.

On je, što se kasnije potvrdilo, bio uspostavio dobru vezu sa nekim vazduhoplovnim oficirima u Zagrebu, koji su bili spremni da prelete na našu stranu. Ali, Bogdan je želio više. Zanosio se mišlju da se domogne nekog ustaškog glavešine i da ga strpa u avion. On nije želio da jednostavno doleti avionom bez spektakla kakav je pružilo privođenje važne ličnosti. Na žalost, to je, ipak, ostao samo njegov san.

Računao sam da Bogdan i pored svega neće zaboraviti na naš štab i njegove potrebe, a ni na Okružni komitet za Primorje, čiji sam bio član. Nadao sam se da nas neće potpuno izbrisati iz svog adresara. Pokušavao sam, okolišao, pa, ako hoćete, i malo snishodljivo da ga odobrovoljim. Na moje pitanje da li je, možda, na nas nešto ljut on se, pošto je dobro shvatio na šta ciljam, tobože iznenađen a, u stvari, veoma zadovoljan što ga uvažavam, uhvatio za onu propusnicu, napominjući mi na fini način da ono što u njoj piše važi i za mene kao i za sve druge. Diplomatski potez ali, mislim se, i mi konja za trku imamo.

Ostavio sam ga u njegovom djelovanju i čekao priliku da adekvatno uzvratim njegovom mahanju propusnicom pred mojim nosom. Odnosi su se donekle hladili. Bar sam tako mislio.

Nakon jednog odlaska CK i GŠH iz Primorja i Gorskog kotara u Liku, zbog nešto izmijenjene vojne situacije, doći će, mojom krivicom, do jednog težeg incidenta sa Bogdanom. Naš štab se na kratko vrijeme - mislim da je bio mjesec jun - nalazio iznad Bribira, u dubokoj šumi, kako bi lakše rukovodio jedinicama i skratio puteve do onih najudaljenijih, naročito do Drugog odreda u zapadnijim predjelima naše zemlje.

Bogdanov dolazak iz Zagreba, najavljen nekoliko dana ranije, očekivao se svakog časa. Kroz šumu je vodilo nekoliko puteva i jednim od njih morao je proći vodeći svoj karavan. Ovo je bila prava prilika, kak-

250

va se samo može poželjeti, da se dobro snabdijemo. Bio sam već odlučio da zaustavimo karavan i da ga zadržimo kod našeg štaba, kako bismo »opljačkali« bar nekoliko tovara nama tako potrebnog materijala. Za njegovo zaustavljanje imali smo i dobar izgovor. Na putu od Drež-nice do Korenice, na nekoliko mjesta, bili su se pobunili četnici, pa je karavan trebalo zadržati radi sigurnosti dok se ne stvori mogućnost za njegovo dalje upućivanje. A, opet, taknemo li u tovare, što nam je bio osnovni cilj, ogriješićemo se o naređenje, o liniju, i to gotovo na sile-džijski način. To se ne oprašta; ali, i CK i GŠH su daleko. Mada znam da će mi dobo natrljati nos kao glavnom nosiocu ove rabote, neću odustati.

Odmah sam razaslao kurire, njih sedam-osam, da osmatraju sve šumske puteve i da Bogdanu, kad naiđe, prenesu moje naređenje da svrati sa svom tovarnom stokom u naš štab. Anka Berus i ja, sa velikom spremnošću da se bacimo na plijen, ostali smo da ga čekamo. Ni najbolji majstor ne bi bio u stanju da izrežira ovakvu priliku da sve bude potaman: CK i GŠH otišli, putevi prema njima presječeni, a Bogdan prisiljen da nam se stavi, htio ili ne, na raspolaganje sa čitavim svojim blagom. Da je, nekim slučajem, naišao samo prije dva dana, prošao bi i da ga ne opazimo do Drežnice.

U neko doba, poslije podne, kuriri su se vratili. Trojica su vidjela Bogdana i prenijela mu moje naređenje. Na svu trojicu se obrecnuo i naglasio da njemu mogu naređivati samo CK i GŠH i niko drugi. I, kuriri se uvrijedili. Kako to, bože moj, da neko može da ne izvrši naređenje njihovog komandanta. S kojim su mi samo ogorčenjem prenijeli njegove riječi. Bjesnio sam. Opet ta, htio ili ne htio, komandantska sujeta. Doskočicu ja njemu, inatim se. Odmah pozvah već čuvenog kurira Vladu Markelića i dadoh mu pismo za komandanta Prvog odreda, kojim se naređuje da se zaustavi Bogdanov karavan u Drežnici, da zaštiti materijal, a da njega razoruža i preda Vladi kako bi ga sproveo do mene.

Preksjutra, negdje predveče, stiže Vlada jašući na konju, dok je drugog, takođe osedlanog, vodio bez jahača. Veoma preplašen, nikad ga takvog nisam vidio, raportira:

»Komandant odreda zaustavio je transport, razoružao Bogdana i prepustio ga meni da ga dopratim dovde, kako si i naredio. Ja znam Bogdana odavno, pa nisam ni smatrao da je on, u stvari, uhapšen. Uzjahali smo na konje u Tomićima i polako se peli prema Stalku. Ja naprijed, a Bogdan pozadi. Stalno smo nešto razgovarali. Pri samom vrhu, nešto prije ceste, ja se valjda zapričao, pa ne obraćam pažnju na njega, okrenem se da vidim zašto je on zamucao, kad ono imam šta vidjeti, konj bez jahača. Brzo sjašem i potrčim nazad, uvjeren da je Bogdan pao s konja i onesposobio se. Išao sam čitav kilometar niza stranu, sve do onog mjesta gdje sam ga posljednji put vidio kako jaše za mnom. Ne znam šta da radim, šta se to događa. Stojeći pored njegovog konja, primijetih ovu ceduljicu prikačenu za sedlo«.

Dok mi je davao papirić, osjetim kako mu ruke drhte od velikog straha. Pobjegao mu »štićenik«. Ničim nije želio da umanji svoju odgovornost. Ako nije baš vladalo, a ono je kod nas bilo prisutno pravilo

?S1

da onaj kome uhapšenik pobjegne dobija njegovu kaznu. Vlada je to dobro znao i nikakvo čudo što je bio uznemiren.

Uzeh ceduljicu, istrgnutu iz nekog malog bloka, i pročitah. Od toga pisma zapamtio sam doslovno samo početak:

»Gospodinu Veljku Kovačeviću, komandantu Pete operativne zone. Nit' sam kršćan, nit' sam nazaren, dosta je toga zajebavanja... «

Sljedećih nekoliko rečenica bilo je u istom tonu. Očito, čovjeku dozlogrdilo. Bio sam izgubio mjeru, znači. Odgovor neobičan, ali zaslužen, a osim toga, ako ne nagovještava rješenje, on me bar navodi na mozganje šta je opet smislio.

- Znači, Vlado, Bogdan pobjegao? - obratih se kuriru.

- Pobjegao.

- Ne boj se. Odmori se. Taj niti je pobjegao niti će pobjeći. Ništa se ne plaši. Sačekaj malo, sat-dva, ja se nadam da će do tada doći.

Nije prošlo ni pola sata, kad tamo, niz puteljak, hita Bogdan prema nama. Kao da me sunce ogrija. Ustao sam da ga sačekam, svjestan svoje gluposti. Anka Berus posmatra ovu scenu, od Vladinog dolaska do pojave Bogdana i samo se smije. Meni nije do smijeha, a još manje do ma kakve svađe. Kad sam se uvalio u sos, moram da se nekako i vadim iz njega, ne toliko zbog Bogdana, koliko zbog onoga što ću doživjeti od drugova iz CK.

Bogdan priđe vojničkim korakom, stade mirno, pozdravi stisnutom pesnicom i raportira:

- Došao sam, strijeljaj!

Samo što izgovori, prosto sam se bacio na njega i čvrsto ga zagrlio:

- Ma hajde, Bogdane, kakvo strijeljanje, na kakve ti gluposti misliš. Tvoje pismo sam pročitao. Vidim da osim drske hrabrosti imaš i duha.

Iako sam se kao rijetko kad u ratu ovoga puta obradovao i to svakako nisam mogao sakriti pred Bogdanom, jednako sam nastojao da čitavu stvar prevedem i prikazem kao beznačajan nesporazum. U stvari, i jest bio nesporazum, uprkos onoj namjeri da uz put »čerupnemo« bar nešto od onog silnog tovara.

Bogdan je do kraja prozreo i mene i moje nevolje i sigurno zaključio da sam u ovom slučaju ja jedini kažnjenik. Za uzvat, ja sam nastojao da njega okrivim što, ipak, nije poslušao moje nedvosmisleno naređenje. Anka bi, tu i tamo, upadala u naš razgovor, pomalo podbadala i pritajeno se smješkala. Kad sam mislio da je nesporazum potpuno izglađen, da se na njega više nećemo vraćati, Bogdan će, poluozbiljnim i ironičnim tonom:

- Naredio si komandantu u Drežnici da me razoruža. On je, shodno tvom naređenju, to i učinio. Imao sam pri sebi dva revolvera. Iako me je savjesno »razoružao«, ja sam mu uvalio samo prazne futrole. Ova dva revolvera, koja je on meni »oduzeo«, prilikom pretresa, poklanjam tebi. Da li ćeš se njima služiti bez futrole ili sa njima, to je tvoja stvar. Njima, svakako, priliči futrola. Naredi komandantu odreda da ti ih pošalje. - Bogdan izvadi revolvere iza pasa i dade mi ih.

Bili su specijalne belgijske proizvodnje, kakve nikad ni prije ni poslije nisam vidio. Cuo sam da ih je bilo nešto malo na španskom frontu. Neka vrsta preteče automata; sa dugačkom cijevi. Njihove drvene fut-

252

role bile su poput kundaka za pušku, i služile su prvenstveno kao kundak za revolvere. Suženi dio kundaka tako je napravljen da se na njemu revolver lako izglobi i dobija se revolver na kundaku, iz kojeg se puca kao iz šmajsera.

Držeći revolvere u rukama, ne mogu čudu da se načudim kako je Bogdanu uspjelo da nadmudri iskusnog komandanta kad mu je uvalio prazne futrole, a zadržao revolvere. Kakav li je to bio njegov mađioni-čarski trik, da mi je znati.

Poslije ove nezgode, međusobnog nadmudrivanja, varakanja, odmjeravanja, nadvisivanja, mi smo se međusobno bolje upoznali i istinski sprijateljili. Između nas su nestali svi nesporazumi. On je iz dana u dan rastao u mojim očima. Bogdan će, s obzirom na svoje osobine, steći nekoliko simpatičnih nadimaka. Najviše mu je priličio nadimak Veliki Kombinator. Ne znam kako je došlo do njega, ali najvjerovatnije preko glavnog junaka Ostapa iz romana »Zlatno tele« Iljfa i Petrova. Ali između onoga kombinatora Ostapa Bendera, čovjeka iz knjige, kakvog može da stvori samo ljudska mašta i Bogdana Popovića, čovjeka van knjige, nema velike sličnosti. Dovitljivost im je zajednička osobina. Bogdanova kombinatorika je očigledno bila konstruktivnija, viteškija, igra života i smrti iz koje će on izlaziti kao pobjednik.

Međutim, pored brige o bezbjednosti Bogdanova tovara, mene nekoliko dana more i teške misli. Odozdo, od mora, bile su u pokretu neprijateljske trupe. Ličilo je na pripremu velike ofanzive. Partizanske patrole razmiljele su se na sve strane u izviđanje. Jedna od njih dovede u Štab nekog uglađenog gospodina, kakav se teško može sresti čak i nadomak grada. Prema pričanju izviđača, uhvatili su ga u blizini jednog sela sasvim slučajno. Čim su ga doveli do mene, osumnjičeni poče da se zaklinje da se ne radi ni o kakvom hvatanju već o njegovom dolasku u partizane. Čuvši to, izvidnici preda mnom navališe na njega da ga raš-čerupaju. Jedva sam ih spriječio. Nekoliko Primoraca kategorički je tvrdilo da ga dobro poznaju kao starog špijuna Gestapoa. Ubjedljive su bile njihove riječi. Kao da ih je potvrđivao i sadašnji trenutak, trenutak pokreta neprijateljskih trupa, kad se, često, ne usuđuju da iziđu ni naši najprivrženiji prijatelji. Ubjedljivi su oni, ali ubjedljiv je i on. Izvidnici zatražiše od mene da im ga prepustim da mu sami sude, očito uočavajući moju kolebljivost. Prepustio sam im ga i ubrzo se, nakon nekoliko sati, pokajao. Htio sam da još jednom porazgovaram sa tim tobožnjim gestapovcem. Zakasnio sam. Presuda je već bila izrečena.

Osjećam tešku krivicu i muče me lude misli. Možda smo, stvarno, pogubili pravedna čovjeka. Onoga trenutka kad sam ga prepustio izvidnicima, tada je, u stvari, presuda i bila izrečena. Moralo mi je biti jasno kakva ga sudbina čeka kad sam ga njima, s onakvim optužbama, prepustio. Možda sam to učinio i svjesno, samo da se nađem po strani, da ne učestvujem u suđenju. Skidanje krivice sa sebe. Čovjeku je odletjela glava i tu se ništa više ne može pomoći. A u mojoj se grdno zamutilo. Pogubiti čovjeka bez saslušanja, bez suđenja, samo na osnovu nekakvih pretpostavki, nagađanja, na osnovu ničim dokazane optužbe, čak je i u ratu neoprostiv grijeh, iako ovo neće biti ni prvi ni posljednji slučaj.

Nekoliko dana ispaštam kaznu. Savjest mi ne da mira. Nikome ne želim da se povjerim, čak ni Anki Berus. Ima li ikoga ko bi mi mogao

253

pomoći, olakšati? Možda Bogdan, čudotvorac, ima nekog lijeka da me oslobodi ovih muka? Povjerio sam mu sve natenane, od početka do kraja. On je mirno slušao i klimao glavom, dosta sumnjičavo.

- Dobro, molim te - Bogdan će - reci da li je taj otmjeni gospodin, kako ga predstavljaš, imao neki sat?

Već i njegovo pitanje na mene je djelovalo kao melem, kao da i samo pominjanje sata krije lijek za moje dileme.

- Ima nekakav, tu negdje - odgovorih ushićeno.

- Da nije možda džepni sa pljosnatim lančićem od lijepo nanizanih duguljastih osmica? - upita.

Donesi sat! - povikah.

Sat se ubrzo nađe u Bogdanovim rukama.

Zlatni šafhauzen sa tri poklopca, a evo i lančića kakav odgovara mojoj pretpostavci, ukoliko se radi, stvarno, o agentu Gestapoa. Predratna izrada, ali pogledaj, molim te, kakva je to izrada. Koliko znam, sada, u toku rata, Švajcarci ne rade satove od zlata.

Bogdan polako, zatvorenih očiju, provuče zmijuljavi lančić kroz prste i onda mi se obrati.

- Treba mi jedna igla. Ukoliko se stvarno radi o agentu Gestapoa, onda bismo morali u ovom lančiću pronaći jednu alkicu sa diskretno ugraviranim GSP. Mislim da nam neće biti teško da otkrijemo da li toga čovjeka treba da nosiš na savjesti ili ne. Dobro bi bilo kad bi svi ratnici i u ratu bili naoružani savješću, bar malo. Poslije bi ih manje pekla.

Bogdan uze iglu i poče pažljivo da zaviruje i da opipava alkicu po alkicu dok ne zasta na jednoj koju jedva, nakon dosta truda, jednim dijelom ne izboči iz lanca.

- Pogledaj, šta sam ti rekao! Siguran dokaz da je u pitanju agent Gestapoa. Niste pogriješili što ste ga strijeljali, ali uslovno.

Kakvo olakšanje, kakav preporod, kakvo rasterećenje! Ali, šta mu znači ono »uslovno«? Bogdan kao da osjeti da se možda prerano radujem, pa nastavi:

- Ovaj sat mora da ima pozadi dva poklopca. Ukoliko na drugom, s unutrašnje strane, pronađemo, pored nekih fabričkih brojeva, još neke slične, naknadno urezane, nefabričke brojeve i slova, onda se, stvarno radilo o agentu. To kod nekih označava broj agenta, zonu nje govog djelovanja i neke šifre.

Opet me veoma uznemiri. Zar nije dovoljan onaj prvi dokaz?

Bogdan je polako otvarao poklopac, iscrpljivao me kao da vrši neku hiruršku operaciju na mom tijelu, zagledivao se i divio ljepoti izrade, kao da zaboravlja zašto otvara sat. Kad, najzad, otvori drugi poklopac, mrzovoljno se zagleda u njega. Ja ga posmatram kao vrhovnog sudiju moje savjesti, čekajući konačno njegovu posljednju presudu. Dugo nije skidao pogled sa sata. Onda podiže glavu, pogleda me prijekorno i reče:

- Mnogo si pogriješio, mnogo.

Namah se izbrisa olakšanje od pređašnjih riječi. U meni se sve uskovitla, sve poremeti. Za trenutak povraćeni mir, odletje u nepovrat.

- Pogledaj, komandante - znao je poneki put i tako da me oslovi - ove brojeve, ova slova, za koje bi čovjek rekao da su fabrički. Nikako!

254

To je ono što sam i pretpostavljao. Siguran dokaz. Ali neoprostivo si pogriješio.

- Ja to, podbogom milim, ništa više ne razumijem, Bogdane: čas je on agent, čas nije.

Nije to u pitanju. Očito, radi se o krupnom špijunu. Imati takvu zvjerku u rukama i poslati je na onaj svijet bez ikakvog saslušanja, bez dragocjenih podataka koje je, bez sumnje, mogla saopštiti, neoprostiva je greška. I to na tvojoj savjesti. Šteta što se nisam našao toga dana ovdje.

Kakvo olakšanje! Džaba ti saslušanje i podaci.

Ta noć u našem štabu bila je vesela. Samo Bogdan nije mogao potpuno da se opusti, ne zbog našeg ranijeg sukoba - njega smo odbacili u zaborav, kako smo se i dogovorili - nego stoga što nismo saslušali špijuna.

Otkud je Bogdan znao i za ovakave zavrzlame - uvijek će mi ostati velika tajna. Za njega kao da nije postojalo ništa nedokučivo, ništa nepoznato.

Ne znam tačno koliko je puta Bogdan tako krstario između nas i Zagreba, ali, svakako, najveći podvig izveo je koncem 1942. godine. Toga puta karavan je brojio oko pedeset grla tovarne stoke. Umjesto raznog materijala, kakav je ranije dogonio, ovoga puta bila je kompletna štamparija, zvana »amerikanka«. Ona će ubrzo zamijeniti »Ubogog Lazara«, kako se zvao jedan prastari stroj sa oskudnim brojem slova. Svi koji su znali šta znači pisana riječ u našoj propagandi, doživjeli su taj trenutak kao veliki događaj. Rukovodilac tehnike Agitpropa Otmar Kreačić Kultura bio je valjda toga dana najsrećniji čovjek.

Štamparija je postavljena u novoizgrađenim barakama, u gustoj šumi Javornice. Do nje nikad u toku rata neće doprijeti neprijateljska noga. Tu će u lijepom slogu, pravom, da izlaze »Vjesnik«, i »Naprijed« i čitav niz listova i publikacija pod raznim imenima i za pionire i za odrasle. Odatle će brojni kuriri ići na sve strane, noseći našu štampu i u najudaljenije krajeve Hrvatske. Najčuveniji među njima bio je rudarski radnik Nikola Maljković. On je dopirao i do Vrhovnog štaba, nosio i tamo štampu, prelazio Savu i dosezao sve do mađarske granice.

Daleko bi me odvelo ako bi se podrobnije upustio putem Bogda-novih tragova. On će dugo krstariti po neprijateljskoj pozadini, oblačeći razne uniforme i mijenjajući legitimacije i propusnice. Družio se i živio sa najvećim opasnostima, poigravao se njima. Imao je neprilika na našoj strani, poput one koju sam mu ja priredio. Nije bilo lako shvatiti to što je on radio, kako je radio, kuda su ga noge nosile. Onda počinju nagađanja, pa čak i sumnje. Kakva nepravda, kakva nezahvalnost!

Kad bi se našao neko da dobro ispita šta je Bogdan sve učinio za pokret, koliko mu je koristio, koliko je ranjenika spasao zahvaljujući lijekovima koje je dobavio, koliko je samo dopremio štamparskog materijala koji će igrati ogromnu ulogu u našoj propagandi - da i ne spominjemo ništa drugo - onda bi to bilo otkriće čovjeka čije se zasluge teško mogu mjeriti današnjim vagama.

Posljednji put našao se u Zagrebu negdje 1944. godine, po specijalnom zadatku. Otišao je s Korduna. Policija mu nije mogla ući u trag.

255

Otkriven je u jednoj kući slučajno. Sticajem okolnosti u toj kući se skrivao neki ilegalac za kojim je jurila policija. Ilegalcu je uspjelo da pobjegne, ali ne i Bogdanu. On je prihvatio neravnopravnu borbu.

Opasnost sa svih strana. Titova pomoć

Opet se moram vratiti malo natrag.

Pored svih nevolja dugotrajne zime, kojih smo se s jeseni toliko pribojavali, ona je, u vojnom pogledu, bila naš dobar saveznik. Kapela nikako nije odgovarala italijanskoj fašističkoj vojsci, koja je, ne naprežući se mnogo, čekala u utvrđenim mjestima, na povoljnije vremenske prilike. Doduše, neprijatelj je mnogo prijetio, najavljujući potpuno uništenje partizanskih jedinica, pozivao na predaju, hvatao taoce, trpao u logore ne gledajući na uzrast, ucjenjivao, garantovao život onom ko se preda, obećavao nagrade za ovu ili onu živu ili mrtvu partizansku glavu. Nastupao u seansama obećanja i prijetnji. Vjerovao je mnogo u blagost proljeća, razmetao se misleći da će tada doći do punog izražaja njegova brojna i tehnička nadmoćnost. Prisvajao je proljeće kao svoju prćiju, kao da se ono pojavljuje samo radi njega. Ali i mi smo od proljeća mnogo očekivali. I, zbilja, ono će biti pravo ustaničko proljeće. Sa vaskrsa-vanjem prirode, kad sve cvjeta, buja, bujao je i ustanički pokret. Više neće ostati na ovom širokom području nijedno selo, ni, tako reći, kut, odakle bi se sa strane gledalo na borbu. U tome se krila velika snaga Partije. I brojne prijetnje u kojima je neprijatelj bio veoma izdašan, više su odražavale njegove želje nego realnost.

Poslužiću se i ovdje jednim odlomkom iz izvještaja župana župe Vi-nodol-Podgorje od maja mjeseca 1942 godine. Župana je hvatala još veća panika nego li njegovog modruškog kolegu Juricu Markovića. Da ne bi ispalo da se mnogo hvalimo, što nije rijedak slučaj kod nas starih boraca - ne isključujem ni sebe - najbolje neka nam o tome kakva su čuda činili partizani reče nešto sam župan. U maju, župan, između ostalog, izvještava:

»... Iz gornjih podataka vidljivo je da su odmetnici u poslednje vrijeme razvili vrlo jaku djelatnost i da svakim danom postaju drskiji, jer se već približavaju većim naseljima, gdje se nalazi veliki broj savezničke vojske. Dok se ranije njihova djelatnost razvija samo u manjem opsegu i manjim mjestima, oni su posljednjih dana svoju djelatnost proširili i na veća područja. Tako su, na primjer, oni iz Gorskog kotara razvili svoju djelatnost prema Plasama, glavnoj i jedinoj željezničkoj postaji za ovaj kraj. Oni svakako nastoje da onemoguće saobraćaj na ovoj pruzi i tako presijeku spoj ovih krajeva sa Zagrebom, sa najmerom da onemoguće dovoz živežnih namirnica za ove najsiromašnije krajeve.

Oni iz kotara novljanskog ugrožavaju promet prema kotarima Crikvenica i Senj, a oni iz Like spuštaju prema kotaru Karlobag i Senju.

Tako malo pomalo stvaraju jedan obruč oko svih glavnih mjesta ove župe i jednog dana može se dogoditi da zauzmu veća i glavna mjesta - da postanu gospodari na području cijele župe.

Suglasno sa naprijed izloženim ponovo molim naslov da žurno i povoljno riješi prijedlog ove župe, koji je naslovu predložen

256

pod ovdašnjim brojem. V.T.114 od 13. travnja t.g. Razvoj prilika na

području ove župe upućuje na sve moguće katastrofalne posljedice

za koje otklanjam svaku odgovornost«.

Daleko bi nas odvelo ako bih se u ovakvim mojim sjećanjima upustio da podrobnije analiziram dvije proljećne operacije neprijatelja protiv primorsko-goranske jedinice, koje će on preduzeti drugom polovinom maja i početkom juna. Pomenuću ih samo uzgred. Kolike su tu upotrebljene snage, koliko je samo zagmizalo kolona, kakva su se sve oružja oborila na nas, koliko je borbi vođeno, teško bi i najsavjesniji statističar, čak i osloncem na bogati arhivski materijal, mogao ustanoviti. Neprijatelj se prvo usmjerio na Prvi odred, na dio Primorja i Gorskog kotara južnije od željezničke pruge koja vodi od Zagreba prema moru i ceste Lujzijane. Možda je to i za tako ogromne snage, kakvim su raspolagali Italijani, prevelik prostor, pregolema planina, prejak narod, da bi mogle istovremeno da udare i na prigranični pojas u zapadnom dijelu Gorskog kotara i Primorja, na širokom području Risnjaka i Snježnika.

Ipak je prvi dan njihovog polaska djelovao zastrašujuće. Grme artiljerija, avijacija, minobacači, štekće na desetine mitraljeza. Nema šale, vidimo; Italijani su se ozbiljno naoštrili. Liči na smak svijeta. Podsjeća me na one teške trenutke s Aragonskog fronta, u Španiji. I tamo su bile Musolinijeve trupe. Možda tamo stečeno iskustvo prenose ovdje. I mi Jugosloveni, dobrovoljci, imamo odande iskustva. Zašto bih ja bio komandant ovdje nego zbog toga. Južni vjetar približava i ojačava tu silnu grmljavinu do te mjere da nam poneki put izgleda da je neprijatelj tu, nadomak ruke, na kilometar-dva od našeg Štaba, u srcu slobodne teritorije.

Stanovništvo je nespokojno. Seljaci su ispred svojih kuća, stoje i osluškuju. Spremaju sve što je potrebno za evakuaciju u šumu. Sve su oči i uši uprte u naš Štab, komitete i odbore. Nije lako sačuvati hladnokrv-nost, ali ona se može ponekad i odglumiti, pa se trudimo da ostavimo utisak ne samo da se nimalo ne bojimo, već i da potcjenjujemo neprijatelja. Odbornici iz svih sela već prvog dana došli su u štab da prime uputstva kako da organiziraju povlačenje stanovništva iz sela i njegovo sklanjanje li šumu, dok najgore ne prođe. Možda su u pravu, možda je to jedina logika, ali uprkos tome riješimo da mirno mogu ići u svoja sela i da zasad ne treba ništa preduzimati, jer od ove velike grmljavine neprijateljskih oružja neće biti ništa. Uvjeravamo ih čak da to italijanska vojska razbija svoj strah. Gotovo da je to neodgovorno sa naše strane; međutim, bio sam čvrsto uvjeren da će naše jedinice koje su se raštr-kale na sve strane, da se makar samo isprse ispred neke kolone, dočekaju je i povuku se kao tobože prethodnica jačih snaga u dubini, donijeti ploda. Kuriri stalno odlaze i dolaze, donose izvještaje i odnose pisana naređenja.

Uto, u jeku zastrašujuće tutnjave, baš tih prvih dana, u naš Štab uđe sredovječan čovjek. Ne znam ni danas ko je bio, vjerovatno neki ilega-lac. Ostade vrlo kratko i, jednako tajanstveno kao što je i došao, ode. Imao je sa sobom i dva pratioca. Ništa neobično u tom opštem kome-

³⁶) Kopija dokumenta u posjedu autora.

257

sanju, ali odmah po njegovom odlasku počelo je da se šapće kako je to bio lično Tito. Ko će prvi da me upita da li je to stvarno bio Tito nego kuriri i odbornici, i, razumije se, od mene se očekuje samo da potvrdim. Vidim da je to unijelo mnogo vedrine i ustalasani duhovi navode me na lukavstvo, pa ne odgovorim ni »da« ni »ne«. Tajanstveno naglasim da o tome ne bi trebalo pričati naglas, ne bi trebalo da se širi priča o Titovoj posjeti, jer bi nam to moglo navući još više neprijateljskih snaga. Postigao sam ono što sam želio. Šapat se širio među stanovništvom i dopro i do naših jedinica na položajima. »Tito je u Štabu«. »Tito je u Drežnici«. Te krilatice kružile su i kružile. Ne znam ko je prvi došao na misao da je to bio Tito, ali mu ostajemo veliki dužnici, jer nam je to bilo od velike pomoći. Kad je Tito tu, ne treba se bojati ničega! Može li biti u takvoj situaciji snažnije moralne podrške. Ne vidim više zabrinutih ljudi. Ionako visok moral stanovništva, još je više porastao.

Ostalo je i do današnjeg dana uvjerenje kod mnogih Drežničana da je tih dana proljeća 1942. godine Tito stvarno bio u Drežnici. Mnogo puta, sve do danas, čuo sam od pojedinih Drežničana, kad bismo se sjetili tih teških trenutaka da kažu: »Znaš, druže, to je bilo onda kad je Tito dolazio u Drežnicu«. Ni danas nema nikakvog smisla da to poričemo. Gotovo da sam i ja počeo da vjerujem da je Tito tada stvarno bio u Drežnici. A kad dobro razmislim i bio je, ako ne fizički, a ono svojim imenom. U brojnim susretima sa djecom, sa mladima, i dan-da-nas, kad me pitaju kad sam prvi put sreo Tita, ja uvijek počnem sa proljećem 1942. godine i ispričam im o tom susretu na ovakav način kako sam ga i ovdje iznio.

Obadvije neprijateljske ofanzive, i ovoga puta, primorsko-goranske jedinice uspješno su preturile preko leđa. Mnogo se pucalo, mnogo je treštalo, mnogo prijetilo s neprijateljske strane, ali je on, ipak, ubrzo bio prisiljen da se povuče u garnizone odakle je i krenuo. Doduše, izgubili smo Mrkopalj, Ravnu Goru i Brod na Kupi, međutim, nije pretjerano kad tvrdim - samo privremeno. Ta mjesta smo sami napustili gotovo bez borbe, ali se nismo mnogo udaljili od njih, ni od cesta koje vode prema njima. Već prvog dana po upadu u ova mjesta, neprijatelj se počeo opasivati gustim bodljikavim žicama i bunkerima. Sam je sebe zatvorio i osudio na, maltene, potpunu pasivnost, ostavivši nam otvorene ruke prema svim komunikacijama i željezničkoj pruzi. Naši zbjegovi u planini uvećani su za više stotina izbjeglica, ali široka slobodna teritorija, stvorena još 1941. godine - do samog Ogulina i Novog na Primorju, uključujući Drežnicu, Jasenak, Gornji Kraj i niz primorskih sela - ostala je netaknuta. Ona će se ubrzo i znatno proširiti oslobođenjem Alana, Krivog Puta i još niza mjesta i bukvalno se podbočiti na more i na žice oko Senja.

Nekoliko pokušaja neprijatelja da očisti naše jedinice iz zapadnog dijela Gorskog kotara, pokraj stare granice, sa Risnjaka i Snježnika, završili su se potpunim neuspjehom. Štaviše, tih dana će jedan jak vod naših diverzanata, na čelu sa španskim borcem Antunom Rasporom, preći na onu stranu granice i sa uspjehom početi da izvodi diverzije na pruzi Rijeka - Trst. Tako je borba počela da se prenosi na Istru i da

258

još više podstiče već probuđenu i ohrabrenu Istru na borbu. Bataljon »Vladimir Gortan« prodiraće svojim imenom, kao simbol oslobodilačke borbe, do svakog njenog sela.

Nemoć neprijatelja i otvoreno priznanje neuspjeha u anektiranom području vidi se i iz izvještaja komandanta Tršćanske granične straže koji je imao zadatak da, ako ne potpuno uništi, a ono bar protjera partizanske jedinice sa Snježnika i Risnjaka. U izvještaju od 31. maja 1942. godine, upućenom visokom italijanskom komandovanju, između ostalog se kaže:

»Draga ekselencijo, šaljem Vam na čitanje operativni plan da malo razbijete dosadu za vrijeme praznika, koji ako nije imao uspjeha na terenu protiv ustanika koji su se zasad izvukli, može ipak da vam da predstavu šta mi možemo danas da uradimo, kao i o onome što ćemo moći sjutra još bolje organizovanjem velikih potjera od kalabreških hajduka za neumoran lov šumskih razbojnika«.³⁷⁾

Prava je šteta što mi je ovdje onemogućeno da prekopiram te brojne crteže, tehnički izrađene na nivou visoke vojne akademije, da bi se bolje vidjele te kolone, predstavljene sa više plavih strelica, kako sa svih strana zatvaraju velike i male obruče i kliješta oko naših jedinica. Dobro je što nam ti silni planovi, zapovijesti, uputstva nisu tada bili poznati, jer, bogami, veliko je pitanje kako bismo se snalazili i da li bismo smjeli uopšte da ostanemo sa našim snagama i onolikim narodom na tom terenu. To bi nam sigurno nanijelo više štete nego što nam je nanijela sama neprijateljska operacija na terenu. Ovako, sa ovolikog vremenskog odstojanja, lako se nasmijati tako ponosnom komandantu koji se divi svojim zavidnim akademskim planovima na papiru. Mnogo je u našem ratu bilo sličnih planova, prema kojima smo po stotinu puta morali biti uništeni.

Sve do proljeća 1942. godine, jedino smo imali posla sa italijanskom vojskom i ustašama, naročito sa zloglasnom bojnom iz Ogulina, kojom je komandovao još zloglasniji, jedan od najkrvoločnijih koljača, zapovjednik Braco Tomljenović. Bezbroj nevinih žrtava, naročito Srba, palo je od njegove kame i malja. Uspješno smo se hrvali s oba neprijatelja. Peti italijanski armijski korpus, sa tri divizije, predstavljao je ozbiljnu snagu. Ovdje, očito, nema cnjesta upoređivanju naše i neprijateljske snage, kako to vojnici obično čine, da bi se procijenilo šta se može, a šta ne može. Njih je bilo na desetine hiljada, a mi smo još uvijek partizane brojili samo stotinama. Ipak, mi smo imali prednost. Ko nije vodio partizanski rat, nikad neće do kraja shvatiti kako stotine partizana, s onako čvrstim osloncem na narod, mogu da drže pod tolikim pritiskom moderno opremljenu i mnogobrojnu vojsku, da joj nanose svakodnevne gubitke, pa čak i od nje otržu čitave krajeve i u njima uspostavljaju narodnu vlast.

Dugo nam nije padalo na pamet da bismo mogli dobiti i trećeg neprijatelja, tu među nama, na našoj teritoriji. Plašćanski i lički četnici bili su malo po strani od nas, pa nam neće ni zadavati veliku glavobolju. Za njih će se postarati Kordunaši i Ličani.

³⁷> Dokument u posjedu autora.

259

Znali smo da se četnici ne mogu pojaviti u Drežnici i okolnim selima, u Gornjem kraju, pa ni u drugim naseljima srpskog stanovništva u Gorskom kotaru. Drežnica i Gornji kraj u toku čitavog rata pokazaće se potpuno odbojnim za četnički uticaj.

Međutim, mi smo već poodavno pomalo zazirali od Gomirja, nevelikog sela, smještenog na željezničkoj pruzi Zagreb - Rijeka, petnaestak kilometara zapadno od Ogulina. Gomirje je poznato najviše po jednom pravoslavnom manastiru iz šesnaestog vijeka. S Gomirskom četom, začetom još jesenjih dana 1941. godine, ipak, nešto nije bilo u redu. Ona je na neki način odudarala od ostalih naših jedinica. Ne može se reći da to nije bila borbena jedinica, aktivna. Ona se dobro tukla i protiv Italijana i Pavelićeve vojske. Željezničkoj pruzi je zadavala česte udarce. Njenim uspjesima bili smo zadovoljni, Ali, što je vrijeme više odmicalo, u njoj se kuvalo nešto što još nismo mogli opipati, a što bi tu i tamo, odudaralo od uobičajenog partizanskog duha. Međutim, dok se jedinica dobro bori, ne treba mnogo zazirati od nje.

Proljećnih dana te godine četa je brojala oko osamdeset boraca, dobro naoružanih, što nije mali broj za partizanske formacije. Pored radnika i seljaka, u njoj se tih dana našlo i dvadesetak bivših žandarma, finansista i podoficira. To nam se nimalo nije sviđalo, ali se ništa nije moglo izmijeniti; još nismo mogli da ih prekomandujemo zbog već poznate pa i kod nas ponovljene težnje za čuvanjem sopstvenog ognjišta.

Partijska ćelija čete brojala je svega tri člana. To su bili: Bogdan Jančić, pravnik, predratni komunista, koji je godinu dana odležao kao komunista na robiji, komesar čete, Jovo Mamula, željeznički radnik, predratni član Partije, sekretar te male partijske jedinice. Njen treći član bio je Miloš Ivošević-Rogović, komandir čete. On je rodom iz sela Ponorca, pomalo stranac u četi, gledano sa čisto lokalnog stanovišta. Sva trojica su bili politički dobro potkovani ljudi, ali ipak/ samo trojica. Četvrti član Partije bio je Bogdan Mamula, izuzetno hrabar i odlučan borac, koji je baš zbog takvih odlika bio upućen na oficirski kurs pri Glavnom štabu. On nas je još ranije upozoravao da se u toj četi može svašta dogoditi. Joso Štajner Pista bio je veoma aktivan kako u četi tako i na terenu.

U toku jeseni i zime išao sam nekoliko puta u ovu jedinicu. Ne mogu reći da sam se vraćao nezadovoljan. Četa je imala čime da se pohvali. Borba joj je, i dalje, išla od ruke. Pri svakom susretu s njom održavao sam sastanke sa svim borcima i govorio im o političkoj situaciji, a našoj velikoj perspektivi i sigurnoj pobjedi. Poslije bi borci, kao i obično postavljali razjašnjavajuća pitanja i sve je, gledano sa formalne strane, bilo u redu. Međutim, nešto me je uznemiravalo. Nisam doživljavao tu četu kao druge. Nešto hladno je lebdjelo između nas. Njom nije vladao onaj partizanski žar, ono oduševljenje, pa ni ona vjera u pobjedu, kao u drugim jedinicama. U meni se začinjala sumnja. Znajući da to može biti opasna bolest, borio sam se protiv nje, ali me je stalno nešto kopkalo. Istina, kad sam analizirao akcije čete, nije mi bilo teško da uočim da u posljednje vrijeme četa pokazuje veću borbenost protiv domobrana i ustaša nego protiv Italijana, iako su Italijani bili daleko lakši protivnici. Ni na željezničkoj pruzi nije bilo one pređašnje aktivnosti.

260

Minerske grupe su se često vraćale, pod ovim ili onim izgovorom, najčešće neubjedljivim, neobavljena zadatka. U akcijama protiv Italijana, ukoliko sa jedinicama nije bio komandir ili komesar, stalno je nešto škripalo. Bilo je to jasno i komandi čete i nama u Štabu odreda, mada se opštem uspjehu ove jedinice ništa ozbiljno nije moglo prigovoriti.

Te naše male početne sumnje ubrzo će veoma ojačati. Obavještenja sa terena, naročito iz Sušaka, upozoravala su na Gomirsku četu kao na ozbiljnu opasnost. Neki bivši oficiri, četničke kolovođe, povezali su se sa izvjesnim ljudima u Gomirju i preko njih sa četom. Pominjana su i imena glavnih aktera, kako na Sušaku tako i u Gomirju. I obavještenja od naših aktivista iz samog Gomirja i okoline potkrepljivala su ovakve glasove. U ponašanju boraca osjećao se, na izvjestan način, uticaj neprijatelja. Pojedine grupe, iza leđa komande čete, pjevale su pjesme kralju Petru. Tu i tamo, poneki borac stavio bi na kapu četničku kokardu. U komandi čete smatralo se da je to iz neznanja, iz neupućenosti, pa se preko toga, uz političku informaciju, olako prelazilo. I odnos pojedinih boraca prema narodu sve je više odudarao od našeg shvatanja morala. Prijetnje, pljačke, otimanja, kao da su imali za cilj da kompro-mituju partizane. Počinioce je teško bilo otkriti. Izvjesno se vrijeme čak mislilo da se to neko sa strane ubacuje da bi kompromitovao četu u očima naroda.

Po svemu sudeći četništvo je, makar izdaleka, počelo da kuca na naša, domaća, vrata. Trebalo je preduzeti što hitnije mjere kako u Gomirju ne bi došlo do četničkog puča, poput onih u Plavca Dragi i u nekim drugim krajevima Like. Suočivši se sa ovakvim stanjem, sastali smo se komesar Vejvoda, zamjenik komandanta odreda Savo Vukelić i ja da vidimo šta treba da radimo da bis'mo onemogućili svako iznenađenje. Odmah smo pozvali Bogdana Jančića i Jovu Mamulu, kao stare komuniste, da se s njima dogovorimo šta da se čini. Trebalo je što prije naći neki lijek. A kakav? Drugog nismo vidjeli, kako smo zaključili, osim da se četa razoruža i rasformira. To je lako reći - ali kako to izvesti. Računajući na punu podršku Mamule i Jančića, odlučili smo da oni dovedu četu u Drežnicu, pod izgovorom da su od nas dobili takvo naređenje, radi zajedničkog učešća u jednoj akciji sa Drežničkim bataljo-nom. Glavno je dovući četu u Drežnicu. Samo njeno razoružavanje neće, nadamo se, biti teško izvesti, zahvaljujući drežničkim partizanima koji su i tako, možda više i od nas samih, sa podozrenjem gledali na ovu jedinicu. Poslije razoružavanja, trebalo je odstraniti gotovo sve bivše žandarme, finansiste i neke podoficire i pustiti ih da idu kud god žele. Ostali borci ove čete bili bi raspoređeni po svim drežničkim jedinicama. To bi bio i najefikasniji i najjednostavniji način da u korijenu, bez kapi krvi, sasiječemo zametak četništva u tom kraju. Iz Gomirja smo, inače, imali jedan broj partizana koji su se borili u sastavu drež-ničkih jedinica.

Mamula i Bogdan Jančić stigli su za dva dana u naš Štab. Druga je polovina aprila. Mi smo se još uvijek nalazili u selu Vukelićima. Prije razgovora s Mamulom i Jančićem, obavjestili smo o našoj namjeri Rukavinu i Bakarića. Oni su se, vjerujući našoj političkoj procjeni, saglasili, uz napomenu da to izvedemo što bezazlenije, kako takva akcija ne bi za sobom ostavila lošeg političkog traga.

261

Vjerovali smo čvrsto da neće biti nikakvih teškoća vezanih za ovakav naš korak. S osjećajem olakšanja, iznijeli smo Jančiću i Mamuli našu namjeru i razloge koji su nas doveli do nje. Odmah smo naišli na neprobojan otpor. Oni se nisu slagali sa našom ocjenom političkog stanja u četi, a posebno s namjerom da je razoružamo. Čitav dan, od jutra do večeri, proveli smo u žučnoj raspravi i ubjeđivanju. Gotovo nijednu ocjenu nisu prihvatili. Štaviše, njihovi argumetni djelovali su ubjedljivo. Uostalom, što će se pokazati i na ovom sastanku, oni su poznavali svakog borca iz čete još od ranije. Vjerovali su im. A, onda, lovine bliske rodbinske veze kao da su predstavljale neku garanciju. Naš rat će pokazati da je u dosta slučajeva krv voda, da je jedan brat mogao biti partizan, drugi ustaša ili četnik, da će pucati jedan na drugoga, da jedan prema drugom nemaju milosti. Njih dvojica otvoreno su nas optuživali, pozivajući se na svoju partijsku zrelost, da će razoružanje čete, izdvajanje iz nje nekih ljudi nepoželjnih, biti težak udarac za političke prilike u tom kraju; da ćemo takvim postupkom narod okrenuti protiv sebe, pa neće poslije biti sile da to popravi.

Mi smo ostali pri svom stavu, posluživši se pravom odlučivanja. Da bismo okončali razgovor, ponovili smo, ne znam po koji put, da odmah dovedu četu da je -razoružamo. Oni naše naređenje nisu prihvatili. Prvi put da jedna.komanda čete odbija da izvrši naređenje. Počeli smo da se nadvikujemo: mi naređujemo, a oni odbijaju izvršenje i optužuju. Koliko su oni vjerovali svojim borcima, koliko nisu mogli da prihvate naše razloge, najbolje svjedoče njihove riječi: »Garantujemo svojim glavama da četa neće preći na stranu četnika«. Jesmo li mi u takvoj zabludi? -pitam se. Teško je ne prihvatiti takvu garantiju, uprkos svim dokazima kojima smo raspolagali. Uostalom, i Jovo i Bogdan bili su stari komunisti, stariji po godinama i po partijskom stažu od nas trojice.

Kad smo se uvijerili da naređenje neće biti izvršeno, otišli smo svi zajedno u Glavni štab Hrvatske. Koliko se sjećam, tamo smo zatekli Vlada Popovića, sekretara Operativnog partijskog rukovodstva CK KPH, komandanta Ivana Rukavinu i komesara Vlada Bakarića. Ukratko smo rekapitulirali naš dugi razgovor. Drugovi iz rukovodstva podržali su po- i novo našu odluku. Ali Bogdan i Jovo ni tu nisu popustili. Opet su bili vrlo ubedljivi. Mi opet ponovismo našu odluku. Drugovi iz GŠH i CK preporučiše da, ipak, još malo promislimo, da malo pričekamo, jer mož da i nije sve tako crno kako mi mislimo. i Rastali smo se drugarski, kako i priliči našim odnosima, ne obazi-

j ruci se na cjelodnevno razmimoilaženje. Oni su otišli, zadovoljno. Što | se mene tiče, želio sam više od svega da se pokaže da smo mi u štabu | u velikoj zabludi, da su oni u pravu, da stvarnost opovrgne naše ubje-

đenje... | Ali, nikako nisam mogao da se smirim. Iz dana u dan i dalje su iz

više izvora, od naših prijatelja i organizacija stizala obavještenja da se u Gomirju priprema nešto nepoželjno. Pominju se imena tobožnjih glavnih aktera, kako na Sušaku, tako i u Gomirju. Među njima se naročito zapaža ime trgovca-kafedžije Miloša Buze, pa nekog Ljubana Selemuna i Miloša Bosića. Sve Gomirci. Preko njih, sudeći prema obavještenjima, dejstvovali su neki bivši oficiri iz Sušaka. Mene je naročito iznenadilo

262

pominjanje Miloša Buze kao glavnog kolovođe u Gomirju. S njim sam se dobro poznavao i, tako reći, prijateljevao. Dva puta u toku jeseni kod njega sam i prenoćio. Znao je dobro ko sam i čime se bavim. Prihvatio me oba puta kao svoga prijatelja, a i kao čovjeka za koga je znao da nešto znači u pokretu u tom kraju. U njegovoj kafani, gdje su navraćali italijanski vojnici i oficiri, osjećao sam se sigurno. Vjerovao sam da u njemu imamo čovjeka čvrsto opredijeljenog za borbu. On se isticao i u pomoći Gomirskoj četi snabdijevajući je na razne načine. Oba puta ispratio me je sigurnom stazom, izražavajući veliku želju za uspjeh naše borbe.

Tek sad, pošto sam se sreo s tim imenom na ovakav način, počeo sam da se prisjećam, nekih njegovih riječi. Sklon sam uvjerenju da je on još onda mislio da smo mi, ipak, neka vojska koja se bori »za kralja i otadžbinu«, kako su govorili četnici za sebe, te da sam ja njegov istomišljenik. Vješto je, ipak, balansirao.

Buzi se dosta vjerovalo. Nije on bio čovjek malog ugleda u Gomirju, a bio je i dobrostojeći. Uostalom, da mu se nije vjerovalo ne bi me niko od naših prijatelja ni vodio u njegovu kuću, na tako opasno mjesto, na razgovor s njim.

Otada je prošlo više mjeseci. Možda su mi se neke stvari onda nejasne o Milošu Buzi, sada potpuno razbistrile. Izgleda da je dobro uvidio kud mi vodimo. Uzgred rečeno, njemu je od Italijana padala i dobra para.

Petnaestak dana po rastanku sa Bogdanom i Jovom, gonjen nekim unutrašnjim glasom koji nije bio oslobođen ni tvrdoglavosti, uputio sam se u Gomirsku četu, sa dosta zebnje i očekivanja da će se svakog trenutka upustiti u zlodjelo. Sa sobom sam poveo dva drežnička partizana Mitra Radulovića s Breznog i Rada Ćupurdiju, koji su spadali među najhrabrije borce. Nijedan nije imao više od dvadeset godina. Obojica su bila dobro naoružana. Rekao sam im, ne skrivajući ništa, zašto idem i da se ne odmiču od mene, da se dobro paze, a da čuvaju i mene, jer nam se, u protivnom, može desiti da izgubimo glave. Razgovarajući s njima, činilo mi se da oni i priželjkuju da se nešto zakuva, kako bi još jednom pokazali koliko vrijede. Smatrali su da su počašćeni ovakvim povjerenjem.

Namjerno sam podešavao trenutak dolaska; tek predveče stigli smo do čete. Činilo mi se da je to sigurnije nego da stignemo ujutro, jer odmah mogu da naredim da jedan vod ide da minira prugu. Na to sam se unaprijed pripremio, sačinivši plan za borbu. Pošto sam stigao, pozvao sam Jančića i Mamulu. Komandir Miloš je bio nekud otišao i dao unaprijed pripremljeno naređenje. Ovako je otprilike tekao naš razgovor.

- Zašto samo vod? - upitali su. - Poslaćemo čitavu četu. - Sjećam se gotovo doslovno našeg razgovora.

- Četu ne! Bolje da je podijelimo na dvije polovine: jedan vod neka ide, a drugi neka ostane. Smatram da bi bilo opasno poslati čitavu četu. Ovako podijeljena, bar za ovu noć, manje je opasna. Stepen četničke organizacije je već toliko visok da se svakog trenutka tu može desiti puč.

- Ti si, zbilja, opterećen nepovjerenjem.

263

- Vi suvišnim povjerenjem. Ne vidite od rodbinskih veza, od zajedničkog djetinjstva i mladosti, stvarnost. Uz to, da budem iskren, ja vodim računa i o svojoj glavi. Tvrdim da vod koji pošaljete na prugu neće izvršiti zadatak. Nije pametno da se više zamjeraju Italijanima.

- Garantiramo da će minirati prugu.

- Dosta s tim garancijama. Bolje da se kladimo.

- Kladimo?

- Da, da. Ako vod ne sruši prugu da odmah dovedete četu u Drež-nicu. A ako je sruši znači da ja nisam bio u pravu, prevario sam se.

- Misliš da je neće, iz obzira prema Italijanima, minirati?

- Upravo tako. Ima li neke druge prepreke da se po ovako mrkloj noći vod ne probije do pruge i podmetne kilogram eksploziva?

- Ne bi trebalo da bude. Nema nikakvih novih obezbjeđenja, koliko znamo.

Vod je otišao. Sa njim nisu pošli ni Bogdan ni Jovo. Bogdan je bio težak srčani bolesnik od proširenih vena, a Jovo kratkovid tako da noću ništa nije vidio. No, uprkos tome, te večeri su oba hteli da idu, zajedno sa vodom. Ja ih nisam pustio. Davno su oni pokazali svoju hrabrost, tako da nije bilo potrebe da je i ove večeri kao bolesni ljudi potvrđuju.

Gotovo čitavu noć ostali smo u baraci očekujući eventualnu eksploziju i povratak voda. Moja dva pratioca probdjela su na nogama, motreći na sve strane. U samo praskozorje vod se vratio. Njegov komandir rapor-tira kako se nikako nije moglo prići pruzi, jer je bila dobro obezbijeđena. Takav odgovor sam i očekivao.

Odmah sam ustao i krenuo prema Drežnici. Bogdan i Jovo pratili su me nekoliko stotina metara. Bili su, sad, veoma zabrinuti. Pri rastanku, zastali smo i ponovo pokrenuli davno započeti razgovor. Više nije trebalo da šapućemo, nije imao ko da nas prisluškuje. U njima se sad nešto lomilo, borili su se u sebi sa raznim mislima. Bilo je to očito. Da li je noćašnja neuspjela akcija stvarno odraz političkog stanja u četi, da li je ona zaista bila uspio test kome se može povjerovati - kao da su se pitali.

Ovaj razgovor završio se sasvim drugačije od prethodnih. Njihovo obećanje da će se javiti kroz neki dan i bez pomena da će dovesti četu, na čemu ja više nisam ni insistirao, u suštini je nagovještavalo upravo to. Otišao sam s uvjerenjem da će ubrzo kretnuti s četom prema Drežnici.

Poslije našeg rastanka, sve se vidljivije oslikavalo stvarno stanje u četi. I Jovo Mamula i Bogdan Jančić, kao da su progledali drukčijim očima. Njihovo uvjerenje u moralnu vrijednost jedinice opadalo je iz dana u dan. Pred njihovim očima izbijali su ubjedljivi dokazi da stvari stoje sasvim drugačije nego što su oni ranije mislili. Realnost je preov-ladala nad osjećajima i obzirima.

četa više ni njima nije ličila na onu od prije nekoliko mjeseci. Četnički uticaj bio je opipljiv, jači od ičega što je te ljude vezivalo sa Jovom i Bogdanom kroz zajedničko djetinjstvo i mladost. Njih dvojica su, najzad, došli do zaključka da s četom pođu u Drežnicu, da je što prije udalje od Gomirja i raznih Buza, koje su krojile svoje planove. Odluka je

264

tu. Trebalo je što prije da krenu. Ali, upravo tada, prije no što će učiniti prvi korak, kod njih navraća sekretar Kotarskog komiteta za Ogulin Stjepan Dasović Brko. On se energično, u ime Partije, suprotstavio tome, objašnjavajući svoj stav teškim posljedicama koje bi mogle nastati poslije odlaska čete; a to se i podudaralo sa njihovim ranijim ocjenama. Bez velikog suprotstavljanja, priklonili su se njegovom mišljenju. Komandir čete Miloš Ivošević, sve do tada ništa nije ni znao o našim prethodnim razgovorima sa Jančićem i Mamulom, ali i kad je saznao, kao disciplinovani član Partije pokorio se direktivi sekretara Brke.

Kad već spominjemo sekretara Komiteta, koji je prije nekoliko mjeseci poslan na ovaj teren, na takvu odgovornu dužnost, red je da i o njemu kažem nekoliko riječi.

Dasović je bio predratni komunista i odavao je utisak veoma borbenog i odlučnog čovjeka. Bio je vrlo aktivan. Išao je od sastanka do sastanka po raznim organizacijama. Upinjao se da se što više istakne. Teško bi se održao neki manji ili veći skup po selima, bilo da ga je on zakazivao ili neko drugi, bez njegovog govorničkog nastupa. Ljudi će ga pamtiti više po snažnom glasu - mnogo je vikao - nego po sadržaju njegovog govora. Svojim držanjem odbijao je ljude od sebe. Samovoljan dozlaboga. Vukao je stalno nekako na svoju ruku, pokušavajući da se miješa, mimo svoje nadležnosti, u vojne stvari bez dogovora sa Štabom odreda, iza njegovih leđa. Međutim, niko mu nije mogao poricati hrabrost, bila je mislim, iznad prosječne.

Posljednji put sreo sam se s njim negdje sredinom maja. Tom prilikom rekao mi je da ima važnog posla u Zagrebu i da će morati da skokne tamo na nekoliko dana. Pokušavao sam svim silama da ga odvratim, da mu predočim da se igra glavom. Bilo mi je potpuno jasno da on, po partijskoj liniji, nema šta da traži u Zagrebu. On po nadležnosti pripada jedino Okružnom komitetu Karlovac, koji se i sam nalazio na slobodnoj teritoriji. Međutim, njegova tvrdoglavost nije ustuknula. Jednostavno pobježe. Šta ga je to vuklo u Zagreb - ostaće nam zauvijek tajna.

Po našem rastanku, na putu u Zagreb svratio je u Gomirsku četu i dao joj direktivu o kojoj je već bilo riječi. Sklon sam vjerovanju da je to učinio kako bi se pred rukovodstvom čete, isprsio, u ime Partije, iznad našeg Štaba.

Nekoliko mjeseci kasnije saznao sam šta se s njim zbilo. Stigao je srećno u Zagreb. Brko je tu znao više partijskih punktova, gdje su se sklanjali ilegalci. Mogao je još uvijek da bira gdje će da odsjedne. Izabrao je stan kojem bi se teško, po sigurnosti, a i po komforu, mogla naći zamjena, stan Marice Zastavniković Baronice, u koju još niko od ustaških vlasti nije mogao da posumnja.

Nakon nekoliko dana Brko se, radi povratka, ukopčao u jedan no-vootvoreni i »provjereni kanal« koji je sigurno vodio do partizana. Nekoliko drugova došlo je ranije tim istim kanalom, bez ikakvih teškoća. Nikakve sumnje nije moglo biti. Organizatori kanala, a navodno naši prijatelji u neprijateljskim redovima, stavljali su našima nekoliko puta na raspolaganje vojno vozilo i vozača ustašu, kako bi prebacili nekog ilegalca do partizana. Zar se mogao i poželjeti sigurniji prevoz. Ko još

265

ustaše kontroliše, ko još njih da pita koga voze. Brko, kako je dobio nadimak po velikim brkovima, komotno se uvalio u limuzinu i uputio preko Karlovca u Ogulin, da bi se vratio na svoju dužnost. Mora da je bio veoma zadovoljan. Ničega nije morao da se plaši, izuzimajući, možda, neke eventualne partizanske zasjede preko Korduna. Vožnja je išla normalno sve do sela Tounja, ispred Ogulina. Tu je, iznenada, iz zasjede, banula pred auto grupa ustaša i uhapsila njega, a tobože i šofera. Tek poslije toga brzo će se otkriti da su nam ustaše, ko zna kakvim načinom, podmetnule taj svoj »kanal«, sa isključivom namjerom da u njemu ulove nekog od najistaknutijih članova CK KPH. Sigurno da bi Brko srećno stigao do partizana da su ustaše znale ko je on. U početku, kad je Brko pao u njihove ruke, vjerovali su da su ulovili Vladu Popovića, te da su im se dotadašnje usluge dobro isplatile. Vlado Popović je došao za instruktora još dok je Rade Končar bio sekretar CK Hrvatske. Poslije Končarevog hapšenja, on je u svojstvu sekretara Operativnog ru-kovodsta CK praktično vršio dužnost sekretara CK KPH. Vlado je, svojom revolucionarnom djelatnošću, postao znatno ime i stekao visok ugled među partijskim članstvom i ustanicima. Ustaše su ga redovno vrebale, ali nikako nisu mogle da mu uđu u trag.

Izgleda da je policiju i sam nadimak Dasovića - Brko naveo na pogrešan put, da je povjerovala da se pod njim krije upravo Vlado Popović. U to vrijeme, taj je nadimak u više slučajeva bio vezan za istaknute rukovodioce Partije. Kakvo razočarenje za ustaše. Lovili lava, ulovili zeca.

Iako ustašama ovakva zamka nije donijela veliki ulov, ona neće biti i uzaludna. Na saslušanju Brko nije izdržao mučenja; popustio je i otkrio sve što je znao, što će ustašama dobro poslužiti za dalji udar na Partiju i napredne snage. Provalio je, između ostalih, i Maricu Zastavniko-vić Baronicu i njenu kćerku, koje su odmah uhapšene i strpane u koncentracioni logor. Samo zahvaljujući Centralnom komitetu i GŠH, one će biti poslije nekoliko mjeseci razmijenjene za nekoliko neprijateljskih oficira koji su pali u naše ruke.

Negdje koncem jeseni 1942. godine, izvršena je u Slavoniji razmjena naših i ustaških zarobljenika. Za dvije ustaške glavešine neprijatelj nam je izručio veliku grupu komunista koje je držao u logorima. Među njima se nalazio i Andrija Hebrang. Bio je dočekan kao pravi heroj Partije. O njegovoj izdaji još niko nije mogao ni posumnjati. Zajedno sa Andrijom ustaše su nam izručile i izdajnika Stjepana Dasovića Brku koga je odmah naš sud osudio na kaznu smrti strijeljanjem.

U međuvremenu, u Gomirju su stvari išle svojim tokom. Četnici su uvijek imali svoje vrijeme, svoj trenutak izdaje. Oni su umjeli dobro da ga izaberu, da ga u dogovoru sa okupatorom tačno utvrde, kako bi što dublje žarili partizanima nož u leđa. Dosljedni sebi i ovdje, kao i u drugim krajevima, svojim će oružjem, svojom kamom, bljecnuti sijevom zločina baš u trenutku kad nam je bilo najteže. Sve naše jedinice bile su okrenute prema Italijanima koji su pritiskali od mora, Delnica i iz drugih garnizona, najavljujući, zajedno sa ustašama iz Ogulina, ofanzivu na slobodnu teritoriju jedinica Prvog odreda. Ratni brodovi ispaljivali su uzastopne salve na oslobođena sela duž Primorja, a dosezale su i do

266

Drežnice. Sve naše jedinice bile su angažovane u svakodnevnim borbama i baš tada, dvadeset i drugog maja, stiže glas iz Gomirja da je četa izvršila puč i prešla, uz pjesmu kralju i otadžbini, na stranu Italijana. Ubijeni su i Jančić i Mamula. Sjetih se sa bolom njihove garantije.

Tog dana, komandir Miloš Ivošević je bio poveo četu u neku akciju. Ni ovom prilikom bolesni Jančić i Mamula nisu išli sa njom. Ostali su u šumskoj baraci čete. S njima je ostalo još nekoliko partizana pod izgovorom da su bolesni, da nisu sposobni za put. Nekoliko sati kasnije, dok su Bogdan i Jovo spavali, »bolesnici« su se pridigli i ubili ih iz pušaka... Na spavanju! Isprobani četnički metod. Jovu Mamulu ubio je Nikola Trbović, a Bogdana Radiša Vujinović, oba Gomirci, ljudi kojima su vjerovali.

Nešto potom, uoči same akcije, nekoliko kilometara prema Ogulinu tačno po dogovoru, na komandira su navalili dotadašnji njegovi borci, savladali ga i čvrsto vezali. U početku on nije mogao da shvati šta se to zbiva, da li je to neka gruba igra, neumjesna šala, isprobavanje komandira. Tek kad je vidio kako borci sa svojih kapa čupaju petokrake zvijezde i bacaju ih pod noge, kako stavljaju četničke kokarde umjesto njih, uz poklike kralju i otadžbini, sve mu je bilo jasno. Pomiren sa smrću, riješen da umre časno, pokušavajući da im se otme vikao je iz sveg glasa da su izdajnici i pljuvao na njih, onako ležeći. Jedan od njih, proglasivši sebe za komandira, cinično mu se smijao u lice, izražavajući »duboko žaljenje« što će morati da ga ubije.

Četnici nisu željeli da ga odmah ubiju. Treba živog da ga izruče Ita-lijanima kao vrijedan dokaz svoje vjernosti okupatoru.

Ovu četničku namjeru pokvariće jedna žena, čijeg su muža kao teškog izdajnika strijeljali partizani. Kad je ugledala vezanog komandira, u jednoj kući pri kraju Gomirja, gdje su ga doveli, ona iskoči napolje, zgrabi sjekiru i, sa nekim svojim rođakom, navali da ga iskasapi. Da bi sačuvali dragocjen »trofej«, njegovi čuvari, njih trojica, imali su grdnu muku da spriječe ženu i njenog pomoćnika. Dok su se oni rvali sa njima, zaboravivši za trenutak na Miloša, on uspije da se onako vezanih ruku, hitro glavačke baci kroz prozor. Brze noge i mrak ponijele su ga njemu dobro poznatim stazama prema Drežnici. Prevalio je dosta kilometara bježeći od potjere, dok nije sreo poznatog čovjeka koji mu je odvezao ruke.

Za primjerom svoga komandira povešće se ubrzo priličan broj njegovih boraca i pobjeći će na našu stranu. Međutim, jednom zametnuto četničko jezgro, iako lišeno podrške većine Gomiraca čvrsto opredijeljenih za narodnooslobodilačku borbu, zadavaće nam dugo grdnih nevolja.

Bogdanova sestra Jela Jančić za dlaku je izmakla smrti. Kao jedna od najaktivnijih i najpoznatijih žena u čitavom kotaru, visokog ugleda i uticaja u narodu i sama se nalazila na četničkom spisku za pogubljenje, ali toga kobnog dana nije došla da se vidi sa svojim bratom, Svega nekoliko časova poslije četničkog zločina ona će navratiti u četnu baraku i ne sluteći da će ga naći mrtva kako leži pored Jova u lokvi krvi. Nikoga više nije zatekla.

Tijela poginulih drugova brzo su prenesena u Drežnicu. Nekoliko hiljada Drežničana, svih uzrasta, sve što je moglo da miče, okupilo se

267

da im oda poslednju poštu. Do tada, nije viđen takav ispraćaj, niti će se ijednom u toku čitavog rata ponoviti. Ova sahrana pretvoriće se u protestni narodni miting, miting osude četničke izdaje, miting zakletve nad poginulim drugovima na vjernost borbi.

Meni je pripala obaveza da govorim nad tijelima. Obratio sam im se neposredno, kao da su živi, da bih im, prvo, zamjerio što su suviše vjerovali u ljude. To je bila jedina njihova greška. Obećao sam im da će pored njihovih grobova promarširati naše brigade da im odaju poštu i da će ih osvetiti. To je bilo ne samo moje obećanje, već i zakletva okupljenog naroda koji je stameno stajao izražavajući svojim držanjem nepokolebljivu odlučnost.

Za vrijeme moga govora, gruvala je artiljerija na sve strane. U Primorju se prolamalo. Dopiralo je i štektanje mitraljeza s više strana.

Pojava četnika u Gomirju bila nam je težak udarac. Utoliko teži što, u tom trenutku, nismo imali gotovo nijedne jedinice u Drežnici niti igdje u blizini. Brinjski bataljon nalazio se u Lici, da se i on tamo obračunava sa četnicima, »Gubec« u Primorju, a »Marko Trbović« se raz-apeo na sve strane da obezbjeđuje od upada manjih neprijateljskih formacija. U Drežnici ama baš nijednog voda, čak ni desetine, izuzimajući desetak kurira oko našeg Štaba. Četnici su mogli da nađu put do nas, pogotovo što su poznavali sve staze kroza šumu. Naročitu brigu zadaje nam bolnica; smještena u šumi pri Javornici, iznad Vukelića, iako smo bili sigurni da je stanovništvo, koje je tačno znalo gdje se nalazi, neće prokazati.

Ipak se osjećao nemir, naročito među tim hrabrim ljudima, koji su očekivali od nas da nešto preduzmemo. Svi su pogledi bili upućeni nama. Štab je morao sve da riješi.

Kako u ovoj situaciji sačuvati prisebnost, što je ponekad u ratu važnije i od samog oružja? Samo da nam je da odnekud povučemo bar jednu četu da je imamo pri ruci. Sve do tada, mi nismo imali čak ni stra-žara ispred Štaba, niti je za to bilo ikakve potrebe. Riješili smo da odmah održimo sastanak štaba i vidimo šta da se radi, bar za taj prvi trenutak, kako da održimo ugled u narodu, da ne pokažemo strah pred četnicima. Situaciju smo ocijenili kao veoma tešku i sa političke i sa vojne strane. Jedan drug predloži da, u ovom trenutku, preselimo štab iz sela na neko skriveno mjesto, gore u šumu, bar dok nam se ne vrati neka jedinica. Ovaj prijedlog bio je neprihvatljiv. To bi ličilo na bjekstvo kojega bismo se, za samo nekoliko dana, mogli postidjeti. To bi bilo, u narodu, veoma loše shvaćeno; ozbiljno bismo se poigrali svojim ugledom, povjerenjem koje smo stekli dotadašnjom dosljednom politikom. Nismo krenuli tim putem. Predložio sam suprotno rješenje: umjesto u šumu, da se sa Štabom preselimo u sam centar Drežnice i smjestimo u opštinsku kuću, na samoj cesti, baš zainat, iako smo dotada izbjegavali takve lokacije i uprkos postojanju veoma široke slobodne teritorije.

Tako smo i postupili, pa šta bude, spremni da se suočimo i s tim izazovom. Ako ću da budem, iskren, lično bih se mnogo bolje osjećao negdje gore u šumi, ali je to moralo da padne u drugi plan. Naša seoba u opštinsku kuću, rekao bih sama drskost postupka, zagarantovala je

268

pozitivan odjek među ustaničkim stanovništvom, koje nijednog trenutka nije prestajalo da nas mjeri. S nama je desetak kurira. Sve su to hrabri ljudi, ali suviše malobrojni da bismo nešto ozbiljnije mogli da preduzmemo ako nas četnici napadnu. Živimo i dalje u uvjerenju da bi četnici svakog trenutka mogli da se pojave. U narodu se šire glasovi o njihovom pokretu. Neko ih je, navodno, primjetio kako se kreću, neko ih je »vidio« tu blizu u šumi, iznad nekog drežničkog sela. Glasovi panike se uvijek šire u teškim situacijama. Mi pokušavamo da i sami ne podlegnemo dejstvu tih govorkanja, ali, bogami, ne možemo ni da ih potpuno odbacimo.

Evo, napokon i noći kad bi se četnici, prema svim obavještenjima morali već pojaviti. Spremamo se da ih dočekamo, s tim da im ne damo ni koraka prednosti. Opštinska kuća, u kojoj se smjestio Štab, imala je pet-šest prozora, a oko nje je bilo prilično vidljivo, malo i brisanog prostora. Dobre nišandžije, uz dosta municije, mogle bi iz nje da odoljevaju znatno brojnijim snagama. Mi bar znamo, iz iskustva, da je ponekad bila uzaludna naša brojna nadmoć pri jurišima na poneki od ovakvih objekata ma ih branila i samo nekolicina.

Ohrabren time, odredio sam svakom kuriru mjesto odakle treba da puca, da bismo, koliko-toliko »pokrili« sav prostor oko nas. Ovi momci ulijevaju povjerenje kao da ih je stotina.

Noć je bila veoma mračna, takva da bi i nama pogodovala da spremamo napad. U podrumu zgrade držali smo jednog zarobljenog zločinca da bismo mu sudili. Iako je bio vezan, nikako nisam želio da tu ostane. Naredio sam Tani Tomiću i još jednom kuriru da ga povedu u obližnje selo i predaju odboru da ga do daljeg čuva pomoću svoje seoske straže. Naglasio sam im da dobro pripaze na njega u ovakvoj mrkloj noći i ne dopuste mu da pobjegne. Gotovo sam bio siguran da će to pokušati, jer je znao šta ga čeka.

Otišli su s tim da se što prije vrate. Oba kurira bili su hrabri ljudi. Nakon njihovog odlaska, nije valjda prošlo ni deset minuta, zametnu se pucnjava udaljena možda kilometar od Štaba. Pojedinačni pucnji. Meni se činilo da tuku mitraljezi. Ali pucnjavu su nadjačavali poklici Tane To-mića: »Četnici, četnici, druže komandante!« Njegov glas je bivao sve jači što se više primicao Štabu. »Na noge, na oružje«, naredih kuririma. Da mi je samo jedan puškomitraljez! Kad ga već nemamo, pade mi misao, daj da ga nekako imitiramo, nećemo li zaplašiti četnike, jer, bogami, na mitraljez se tako lako ne juriša. Brzo naredih kuririma da zauzmu položaje na jednoj ogradi pred zgradom i da napune puške, da igra krene. Bolje da ih plašimo nego da napadnu. Kad su se kuriri namjestili, idući s lijeve na desnu stranu, svakome sam dao broj: jedan, dva, tri i tako do deset. Objasnio sam im da ću ja rafalski, najbrže što se može, brojati do deset. Kako koji čuje svoj broj treba da potegne za obarač. Za svaki slučaj, da bi ovo ispalo što bolje, a da štedimo municiju, naredih da izvade metak iz ležišta i da jedanput, dvaput, probamo naprazno. Dobro su to izveli dva puta. Potom pravi rafal odjeknu Drežnicom. Onda su svi kuriri zauzeli svoja mjesta po prozorima. Tane i dalje viče. U ruci držim revolver za ispaljivanje svijetlećih raketa. Njih imamo dosta. Kad sam opalio prvi metak, od kojeg se oko zgrade dobro osvijetlilo, nisam

269

ništa ugledao, žive duše nije bilo osim Tane, koji je mahnito trčao. S njim ne vidim njegova drugara. Mora da su ga pogodili prvi meci i da im je pobjegao zarobljenik. Šta drugo i da pretpostavim.

Ispaljujući raketu za raketom, kako bih što bolje osvijetlio okolinu i omogućio kuririma da dobro gađaju, vičem iz svega glasa, pozivajući četnike da napadnu ako nisu kurve. Prijetim im kao da nas je na stotine. Čini mi se da me čitava Drežnica čuje. Ivo Vejvoda i Josip Đerđa gledaju me valjda misleći da sam poludio. Hrabrost mi nadolazi. I uvjerenje da ćemo ove četnike noćas pokokati i osvetiti Mamulu i Jančića.

Prolazili su minuti i časovi. Ja i dalje ispaljujem po neku raketu i vičem. Najgore je to iščekivanje. I tako čitavu noć. Tek u svanuće evo i drugog kurira, živa i zdrava, koji će ispričati šta se zapravo desilo. Naime, uhapšenik je, iako vezanih ruku, u jednom trenutku, pri prolasku kroza šumu, skočio niz neku strminu i nestao kao da je pao u provaliju. Kurir je na njega otvorio vatru, trčao i pucao za njim nesumice. Tane, koji je išao malo pozadi, ocijenio je da je to četnička vatra i nadao tutanj da prvi obavijesti Štab.

Međutim, i do dana današnjeg stoji u Drežnici uvjerenje da su nas stvarno te noći napali četnici i da sam ih ja lično, sa šakom kurira, rastjerao glavom bez obzira. Eto, ta naša »pobjeda«, bez šale, ostala je vezana za moje ime. Uzaludno sam i onda, a i kasnije, uvjeravao neke ljude da nije bilo nikakvog napada, da je to bila samo jedna naša teška noć, provedena više u strahu nego u junaštvu. Da smo, u stvari, mi loše procijenili situaciju, ne shvatajući da se četnici nas boje više nego mi njih. Nisu mogli ni da sanjaju šta se kod nas zbiva. Dok smo mi »odbijali« njihove »napade«, dok sam se ja drao iz svega glasa i uzaludno trošio rakete, oni su u Gomirju slavili sa Italijanima izdaju, prišivali četničke kokarde i nizali metke u redenike. Redenik je četnički ponos. Jedna grupa je te noći zajedno sa Italijanima bančila u Ogulinu, odmah tu, pored stolova za kojim su sjedjele ustaše Braca Tomjanovića. Doduše, oni se nisu međusobno kucali čašama, nisu međusobno ni progovorili, držali su se tobože neprijateljski. Oni više nikad neće jedni na druge okrenuti puške. Čak ni u borbi protiv nas neće ići sa istom italijanskom kolonom. Uvijek jedni s jednom, drugi s drugom, da im se ne bi prigovorilo da sarađuju.

Obećanje koje smo dali prilikom sahrane Jančića i Mamule ubrzo ćemo ispuniti. Nije prošlo ni pet mjeseci, a pored njihovih grobova prošle su dvije primorsko-goranske brigade, baš uoči pokreta za napad na Gomirje. Tamo je trebalo uništiti četnike, koji su već brojali koju stotinu ljudi, prikupljenih, što milom, što silom, s raznih strana. Van uže teritorije.

U jednom žestokom okršaju, satrveno je to četničko gnijezdo. Još prije odlaska na akciju dogovoreno je da se pokuša domoći se živih ubica. I, zbilja, među više od stotinu zarobljenih četnika, našao se i ubica Bogdana Jančića. On je među prvima digao ruke uvis. Njega su još u toku borbe partizani doveli do mene, na moje komandno mjesto, na ulasku u samo Gomirje. Želio sam da vidim zločinca. Zamišljao sam atentatora koji, čak i kao zločinac, drži do nekog dostojanstva. Međutim, preda mnom je stajala ljudska bijeda, sitnog rasta, izblijedjela lju-

270

ska bez boje i krvi. Još sam se jednom sjetio poznate psihološke komponente ljudskih ništavila, koja su dobra samo ako im ne prijeti neposredna opasnost. Ta bijeda preda mnom je pucala u zaspala čovjeka bez zaštite i mogućnosti da se brani.

- Jesi li ti ubio Bogdana? - upitah. Vilice mi se stežu od siline grča.

- Jesam - odgovori prepodobno.

- Zašto?

- Tako mi je naređeno.

Narodni sud, njemu i još nekolicini zločinaca, brzo je izrekao presude. Njihovo držanje na strijeljanju bilo je na četničkom nivou, duboko ispod ljudskog dostojanstva, kako i priliči kukavicama i izdajicama.

Više nego uspješno, uprkos pojave četnika, prebrođene su obadvije ofanzive. U toku njihovog trajanja, a u odbrani naroda i postignutih uspjeha u razvoju ustanka, oglasiše se mnoga nova imena narodnih sinova. Ponicala su po brdima i dolinama, po putevima i pruzi, kuda su plam-tjele ratne vatre. Ispoljena hrabrost je bila one vrste koja se u borbi munjevito širi i plijeni i od pojedinačne prerasta u masovnu pojavu. Utoliko joj je i vrijednost veća. Narod svojim junacima nešto pridodaje, uveličava ih i tako oslikava samog sebe, svoju snagu i odlučnost. Izabrati najhrabrije među stotinama jednakih, kako u otvorenim borbama tako i u onim ilegalnim, po gradovima, teško da iko može da uspije. Ipak, moram ovom prilikom da istaknem i imena nekih djevojaka, koja prvi put žarko iskočiše iz sjenki muških podviga i koja su, kad su jednom zablistala, i sami njihovi drugovi-partizani morali da uzdignu visoko nad sobom. Narod još više. Pomenimo, zasad, osamnaestogodišnju Ledeničanku Anku Pađen, koja se već u prvim borbama istakla i preporučila, iako na to nije ni mislila, za posmrtno proglašenje za heroja. Kad bi se samo koji mjesec kasnije po njenom izlasku iz grada u partizane, birao po našim četama najhrabriji i najbolji komesar, teško da bi ijedan mogao biti ispred nje. I najsamouvereniji bi njoj morao dati prednost. Nije bila gorda ni okorjeli ratnik. Naprotiv. Da su se u tim uslovima, i da nam je bilo do toga, birale ljepotice, sigurno bi ona bila prva po ljepoti i po otmjenosti. Smijem da tvrdim da bi ostala bez ozbiljne konkurencije i u drugo vrijeme, i u drugim uslovima, i na širem području. Anka je držala mnogo do svoga izgleda, kao i do svog djevojačkog ponosa, kako u borbi tako i van nje. Sama je sebi krojila, šila, kreirala, da se tako izrazim, svoju partizansku uniformu. Nju neće nadmašiti ni posljeratne kreatorke, koje su pokušavale da modu dopunjuju inspirisane partizanskim motivima. Sama je izgledala kao neka partizanska manekenka. Ali kad se jurišalo bila je među prvima. Muško oko nije moglo Anku da zaobiđe. U nju su se zaljubljivali i mnogi su tu svoju tajnu nosili kao patnju duboko skrivenu u sebi, a da se ne bi ogriješili ni o njeno ni o postojeće mjerilo morala. Dostojanstveno je živjela svoj kratki život. Dostojanstveno je i pogunula. Stojeći.

Devetnaestogodišnjoj Ivanki Trohar iz Fužina, njenim podvizima kao borca bataljona »Gubec« i kasnije kao zanesenog skojevskog rukovodioca, trebalo bi posvetiti mnogo više prostora nego što ja to mogu ovdje da učinim. Svoju neizmjernu hrabrost pokazanu u borbi s puš-

271

kom u ruci, ona će kasnije osvjedočiti mučeničkom smrću u rukama ustaških dželata, u Karlovcu. I ispod vješala prkosila je krvnicima. Za nju je malo reći da je heroj.

Drežničanka Milica Trbović i Moravčanka Naca Vukelić, kad se jurišalo i ručnim bombama obračunavalo s neprijateljem, ni korak nisu zaostajale za svojim drugovima. Pored njih svi su bili još hrabriji.

0 Viktoru Bubnju, Savi Vukeliću i Nikoli Caru, da se i ne govori. Bilo da su se nalazili na položaju komandanta odreda, operativnog oficira u štabu Zone, ili na dužnosti zamjenika komandanta Zone, oni su svuda pokazali, pored već osvjedočene hrabrosti i veliku vještinu ratovanja i političku zrelost. Ubrzo su stekli veliku popularnost u narodu. Pero Komadina, Ladislav Vivoda, Jovo Lončarić, stara provjerena imena, još više će se pročuti.

Ne smijem preskočiti pored već mnogo pomenutih partizana, ni Radu Radojčića Kiću, skromnog drsko-hrabrog dječaka, jednog od najmlađih partizana, borce, komandire i komesare, prave junačine, Dušana Trbovića Dudu, Bora Šušnja, Budu Bosnića, Vlada Matetića, Mitra Vu-kelića Pimića, nenadmašnog Tomislava Hera, iz Bakra, Iliju Milanovića Labru, Duku Milanovića, Đurđa Tomića Šula, Đurđinu i Nikolu Tomića, artiljerca Nikicu Trbovića, vatrenog skojevca Branka Matica, Bogdana Lončara, Stjepana Šimića, sekretara Kotarskog komiteta za Delnice, koji je pao od neprijateljskog metka još u aprilu kod Mrkoplja; istaknute političke rukovodioce: sekretara Kotarskog komiteta Ogulin Macu Gržetić, predratnog komunistu, neustrašivu aktivistkinju Ružicu Turković; zanosne skojevke Danu Vučković-Švabić iz Moravica, Danicu Vukelić i Daru Tatalović-Lončar iz Drežnice; Iliju Maravića, jednog od najistaknutijih Drežničana, čovjeka koji će obavljati visoke partijske dužnosti, Dmitra Trbovića, Pera Tatalovića Džidža, Draginju Metikoš, Radu Trbovića... Znam da griješim kad pominjem samo neke drugove, znam da će me s pravom prekoriti mnogi moji preživjeli ratni drugovi što sam im imena zaboravio i što ne mogu ovoga puta da ih se sjetim i da ih pomenem. Te brojne likove nosim i danas u mislima i u srcu. Mnoga pomenuta, a pogotovo ovdje nepomenuta imena palih ranije ili docnije, pročitaćemo danas na brojnim kamenim pločama spomenika na ovom širokom području, sve od Brinja do Kastva i Prezida, od stare granice, a i preko nje. I danas kad stanem pred tim naredanim pločama, ispred kosturnica, teško se usudim da čitam uklesana imena. Najviše me potresa kad po abecednom redu počinje da se reda na desetine istopre-zimenjaka kao onih u Drežnici i Gornjem kraju: Tomića, Maravića, Tatalovića, Radulovića, Trbovića, Kosovaca, Lončara, Vukelića, Zrnića, Maljkovića, Kosanovića. Među njima su često i otac, i majka, i sin, i kćerka. U ostalim dijelovima Primorja i Gorskog kotara spiskovi su isto tako dugački, ali je istoprezimenjaka manje. Toga ima toliko još samo na Kozari. Pusta slobodo, kako su ti krvavi temelji, visoka li ti je cijena!

Ofanziva je za nama. Ponovo je na nas red. Naše jedinice su se raz-mahale neviđenim poletom, kao da su dobile dupla krila, čak i mimo realnih mogućnosti. Ali, šta je realno, a šta nerealno u ovakvom ludom, haotičnom ratovanju, teško je razlučiti; a kako partizansku realnost,

272

uostalom, i vagati nekim dotada poznatim vojnim aršinima, kad ona, na izgled, prelazi čak i granice mogućeg. Otuda, danas, mnogim mladim ljudima priče o zbivanjima iz toga doba često izgledaju čudesne. Događaji i doživljaji takve prirode neće nikad, ni izbliza biti ispričani do kraja.

. Naše nevolje i teškoće ostaće i dalje mnogostruke. Ne samo prehrana i zbjegovi. Kao svuda gdje se ratovalo, tako su i nama ranjenici nametali velike obaveze, moralne i materijalne, veliku odgovornost, velike teškoće koje će, iz dana u dan, sa porastom vojske, bivati sve veće. Bolnica je pretrpana ranjenicima. Izgrađena je i jedna nova, znatno veća, gore, visoko u planini, kao rezervna. Glavni teret bolnice, liječenje i brigu o ranjenicima, nose na svojim leđima naš još uvijek jedini, veoma uvaženi doktor Oto Kraus i Lea Goldštajn, socijalna radnica iz Karlovca, jedina kvalifikovana bolnička sestra. Ona je došla u partizane _vsa svojim četrnaestogodišnjim sinom Slavkom koji se odmah kao borac uključio u bataljon »Gubec«. Ostalo osoblje, koje posluje oko ranjenika, priučava se uz njih dvoje. Ali, u bolnici ne ide kako treba. Doktor i glavna sestra stalno su u sukobu. Doktor nikako ne trpi moralne pridjke. Sestra, s druge strane, ne može da se pomiri s nekim pogledima doktora Krausa. Opštem poimanju morala i samom shvatanju Goldštajnove, doktorovo držanje odskače od uobičajenih normi. Neženji od četrdeset i nekoliko godina, zatočeniku bolnice i šume, ne leži, ipak, princip opšte i krajnje apstinencije kada je riječ o odnosu muško - žensko. Za njega je voljeti žene, u bilo kojim uslovima, ljudski i moralno, što se ni u kom slučaju ne kosi s ljekarskom etikom. On to i ne skriva. Šuma mu je nudila ranjenika dosta, a ljubavi malo ili nimalo. Zato bi, kad ugleda neku lje-puškastu djevojku, pokušao ponekad da je pridobije za bolnicu, da se tu priučava, da bi od nje, kako kaže, stvorio korisnu bolničarku. Za doktorovu sklonost znamo dobro i komesar i ja, pa iako smo, po pravilu, i mi nosioci načela uzdržavanja, ipak ne pokušavamo da ga »obrađujemo«, da mu čitamo lekcije. On je ljekar iz ugledne gradske sredine. Glavno je da dobro liječi ranjenike. Povremeno, padne li mu oko na neko žensko čeljade, on će čak doći i do nas sa zahtjevom da ga dodijelimo bolnici, jer će, koliko on može da vidi, sigurno moći da pomogne ranjenicima. Mi u to nećemo da mu se miješamo, pa ga i puštamo da tu sam vodi »kadrovsku« politiku. To sestru Goldštajn, pretjeranog čistunca, dovodi do srdžbe. Ljuti se i na nas dvojicu. Ne držimo se linije. Ono za što bismo druge dobro kritikovali ne usuđujemo se, kako kaže, doktoru ni da prigovorimo.

Sjećam se dobro dana kad je u naš Štab došla jedna partizanka iz Primorja, po imenu Anka Krajačić Bela. Bila je stasita djevojka, dugačke plave kose, jedna od najljepših partizanki. Lijepo obučena. 0 njoj sam i ranije slušao kao o veoma hrabrom borcu, aktivnoj skojevki u Bribirskoj četi. Kao istaknuti borac ona je, sa malom grupom omladin-ki i omladinaca, bila upućena u Škaliće, u Gornji kraj, na skojevski kurs, koji je trebalo da traje nekoliko nedjelja. Ovaj kurs je organizovao CK KPH samo za odabrane skojevce.

Čim djevojka uđe kod mene, odmah je upitah zašto je došla. Ona razveze priču, paćeničkim glasom, da je jako bolesna i da nikako ne

273

može, iz zdravstvenih razloga, ostati na kursu, pa moli da je odmah vratimo natrag u četu. Čudno. Sposobna za četu, gdje se svakodnevno udvostručuju napori borbe, gdje se gine, a nije sposobna za počinak, gotovo ferijalni, u prilično dubokoj partizanskoj pozadini. Kad bi ona kao borac Bribirske čete zamolila da je pošaljemo na skojevski kurs zbog bolesti, ili iz bilo kog drugog razloga, to bi mi bilo i razumljivo, ali, ovako, zaista mi njen zahtjev izgleda neobjašnjiv. Istrajno je, međutim, tvrdila da je bolesna i da ne može ostati na kursu. Svi moji protivrazlozi su bili uzaludni. U redu, kad je tako, rekao sam joj da ide kod doktora na pregled. Kako se doktor toga trenutka nalazio u blizini, u jednoj kući, radi pregleda seljaka, to nije bilo teško izvesti. Nije valjda prošlo ni dvadeset minuta, evo doktora, ozarena lica. On mi vrlo uzbuđeno ispriča da je pregledao djevojku i otkrio jednu tešku upalu desne podreb-rice, te da je mora odmah uputiti u bolnicu na liječenje, a da o njenoj četi ili nekakvom kursu ne može biti ni govora. Liječenje mora trajati bar dva mjeseca.

Po izlasku doktora, ponovo pozvah djevojku. Rekao sam šta mi je doktor ispričao.

- A sad - obratih joj se - da govorimo otvoreno. Obećavam ti da ćeš biti vraćena u četu ako budeš iskrena. Reci da li osjećaš ikakvu boljku.

- Ne, druže komandante, ama baš nikakvu. Meni se nikako ne ostaje na kursu. Biće vremena da učim, ali sad želim da se borim sa svojom četom. Molim te održi riječ. Iskrena sam. Rekao je meni doktor sve što i tebi i mojoj tobožnjoj bolesti i bolnici, a možda je on nešto i pronašao, ali neka on ipak čuva taj ležaj za nekog ranjenika. Za mene neće sigurno.

- Pa, on tvrdi da ti je potrebno dva mjeseca liječenja.

- Ako. Ja sam bila iskrena kao što smo se dogovorili. Hoćeš li ti održati riječ i poslati me u četu?

- Srećno, Bela, pozdravi Bribirce.

Osjetivši, valjda, šta se dogodilo i da djevojka neće doći u bolnicu, doktor se brzo nađe kod mene da me pripita šta je s bolesnicom.

- Doktore, poslah djevojku u četu.

- Sa onakvom upalom podrebrice?

- Sa onakvom, doktore.

- Ti se, komandante, igraš sa njenim zdravljem.

- Sva odgovornost na moju dušu, doktore. Ona lakše podnosi takvu igru sa životom nego igru sa svojim ugledom.

- Kako da to shvatim, kao neki prijekor?

- Ne nikako. Ti si htio da joj pomogneš, ali šta se tu može kad djevojka ne želi pomoć. Ko ne bi želio da joj pomogne, doktore, ali, ali...

Otišao je klimajući glavom, sa smije škom u uglovima usana, kao kakav satir i kao da je htio da pita imam li ja muško srce.

Da bi se što bolje sredile stvari u bolnici i uspostavili bolji odnosi između doktora i glavne sestre, a prije svega da se olakša teško breme bolnice kao cjeline, sa dosta ranjenika i osoblja i briga oko nje, za komesara bolnice određena je iskusna partijka Jelena Jančić, sestra već pokojnog Bogdana. Ona je do tada pokazala dosta znanja, umijeća i tak-

274

ta u partijskom radu sa ljudima na terenu. I, zbilja, najviše zahvaljujući njoj, u bolnici je sve pošlo nabolje: smještaj ranjenika, ishrana, međuljudski odnosi. Svi su je ubrzo zavoljeli, čak i doktor, kome su njene moralne propovijedi ponajmanje mogle leći na srce. Jeleni jedino nije uspjelo da sredi odnose između doktora i sestre. Pouzdala se u našu pomoć, pa je predložila da pozovem njih dvoje na razgovor. Odmah smo postupili prema njenom prijedlogu, u nadi da ćemo raščistiti sve nesporazume između njih. Došli su u Štab rano ujutro. Pokušao sam, u početku, da zametnem neki šaljiv razgovor da se malo nasmijemo, ali smijeha nije bilo. Onda sam prešao na stvar. Mislio sam da sam svojim uvodom postigao željeni cilj. Činilo mi se da je moja lekcija bila ubjed-ljiva i da će se, štaviše, sa njihove strane čuti riječi samokritike, izvinje-nja, pomirenja. Zapitao sam, na kraju, da li ima neko nešto da kaže. Prvi se doktor javio za riječ. Ali, umjesto neke samokritike, on reče lju-tito da sa »dotičnom personom« neće više ni dana ostati u bolnici i zamoli me da joj to prenesem. Mi smo sjedjeli za jednim stolom, jedno do drugog. U početku nisam shvatio šta ja, u takvoj situaciji, treba da prenesem.

- Drugarica Lea je tu, doktore, ona te dobro čuje.

- Niti želim da je direktno čujem, niti da ona čuje mene. Molim da se dotičnoj personi prenesu moje riječi, inače, naš razgovor je besmislen.

- Drugarice Goldštajn - počeh ja - drug doktor je rekao da ti prenesem...

- Druže Veljko, čujem ga ja dobro. Ne treba mi nimalo tvoje posredovanje.

Ja zastah. Doktor će na to:

- Molim druga komandanta da dotičnoj personi, čije ime ne želim da izgovorim, prenese doslovno ono što sam rekao, jer, ponavljam, s njom ne želim da razgovaram direktno niti da čujem ni riječ iz njenih usta. - Zapeo doktor kao da je gluv.

- Zbilja ne čuješ ništa što je ona rekla?

- Ne!

Ja ponovo počeh, ali me Lea presječe.

- Slušaj, doktore, znam ja dobro da ti smetam. Zahvali bogu što si jedini doktor. Želiš da me se oslobodiš kako bi dovodio ženske, tobože radi ranjenika. Nećeš, obećavam ti.

- Doktore - ja ću - čuo si šta kaže drugarica Goldštajn?

- Ništa nisam čuo, niti ću da čujem nijednu njenu riječ bez tvog posredovanja.

Ja sam i dalje »prevodio« doslovno sve što je jedno drugom govorilo. Lea se bunila, ali je doktor bio uporan. Bio je to dugačak dijalog, za desetinu stranica, sve u trouglu.

Moram priznati da me je ta moja uloga jako zabavljala ma koliko da sam sebi izgledao glupo. Jela Jančić me začuđeno gleda, ne uključujući se u komediju, kao da se pita da li sam lud. Ona je mislila da ću ja tu komediju prekinuti nekako komandantski, ali bože sačuvaj, ovakav razgovor zlata vrijedi. Dugo će me on zasmijavati, naročito moje »prevođenje«.

275

Na kraju sam, ipak, morao da se prividno uozbiljim i da im saopš-tim da bolnica ne može bez njih dvoje, i to zajedno, da ranjenike nema ko drugi da liječi. Nije bilo druge, morali su sa tim da se pomire.

Doktor je ostao vjeran, bar u mislima, svojim pogledima na život, a u praksi je živio samo za ranjenike. I on i sestra radili su na najpošteniji i najpredaniji način, ali do pomirenja će proći dosta vremena

Proljećne dane sam dočekao s velikim olakšanjem. Drugom polovinom aprila, prešao sam na skijama, zajedno sa Vinkom Švobom i nekoliko kurira, od Jasenka do Mrkoplja, nešto oko dvadeset i pet kilometara. Uz put smo naišli, u dubokom snijegu, na nekoliko zaklanih srna. Da nije ujeda ispod grla i krvavih mrlja oko glave, izgledalo bi da spavaju. Zastali smo. Kod toliko svakodnevnih smrti i međusobnog ubijanja ljudi, čovjek bi morao da postane tup za ovakve prizore, ali ne može, žao nam srna. Čak i pred vučjim čeljustima život preovladava. Ali, ne mogu da se ne upitam ko je veća zvijer - vuk ili čovjek. ,Upo-ređujem. Vukovi kolju sve od čega su jači, ali ne uništavaju svoju vrstu, međusobno se ne dijele na zle i dobre, na klase, niti kidišu jedni na druge radi samoistrebljenja.

Uz ta razmišljanja nameće mi se neizreciva želja da se oslobodim skija. Stigavši u Mrkopalj, skinuo sam ih gajeći nadu da ih više nikad moje noge neće osjetiti. Gotovo da se zavjetujem. Mnogo puta su me dovodile u životnu opasnost. U koliko sam samo navrata, za ovo pola godine, kad bi zastao da se malo odmorim, poželio da zaspim. San bi me sigurno prevario, da se više nikad ne probudim, da sa mnom nije uvijek po nekoliko Gorana, koji su dobro znali šta takav san skriva u sebi, pa mi ne bi dopustili ni da sjednem. Naravno, nisam mogao da održim zavjet, jer koliko god da su mi pričinjavale muke, prisilno druženje s njima je, u toku sljedećih ratnih zima, značilo i brže prelaženje ogromne teritorije i izvlačenje iz zamki same zime. Tek poslije rata skije će probuditi u meni naklonost koja ne jenjava ni do današnjeg dana. Ni dva preloma noge, ni višemjesečno nošenje gipsa, nisu me opametili i skije mi, u stvari, pomažu da ne priznajem svoje godine. Kakva obmana.

Ipak su, i neposredno poslije tih prvomajskih dana, skije zamijenjene motociklom, koji je postao moja ratna strast, ukoliko se uopšte može govoriti o strastima u ratu koje nisu on sam. Još od jesenas čuvam zaplijenjeni italijanski motor marke »guzzi«, a imao sam i jedan mali, koji mi je poklonio Kojo Kosanović, mašinista s pilane u Jasenku. To je, ujedno, bila i cjelokupna naša motorizacija. Slobodnu cestu, od blizu šezdesetak kilometara, od Drežnice, pa preko Jasenka, do Primorja, do iznad samog Novog Vinodolskog, mogao sam sad, umjesto za puna dva dana pješačenja ili za dana dobrog jahanja na konju, da pre-đem za sat, sat i po. Motor će mi, otada, sve do kraja rata biti povremeno vjeran saputnik. Za njega će se gotovo uvijek naći malo slobodne ceste. Promijenio sam ih i polomio dosta. Ni danas ne mogu sam sebi da objasnim kako nisam izgubio glavu s motorom. Jednom sam kod Jasenka, pun sebe, brzinom od nekih osamdesetak kilometara, udario, u jednoj krivini, u veliki kameni branik pored ceste, i poletio kroz vaz-duh, okrećući se u mahnitoj spirali. Pao sam na neko nagomilano gra-

276

nje i travurinu i valjao se, valjao kao klupče, računajući da mi je došao kraj, i u jednom trenutku zažalio što nisam poginuo od metka. Kad sam se zaustavio, zagledao sam se u nebo. Bilo je plavo i po njemu je bljec-kalo na hiljade zvjezdica. Onda se sve odjednom ugasiše. Još se rie usuđujem da ustanem, jer mi ne ide u glavu da sam živ. Gotovo sam uvjeren da je to samo oblik bezbolne smrti. Ja sam, jamačno, jedna od njenih žrtava Poležao sam, poležao, pa oprezno počeo da ustajem, Na nogama sam. Mrdam udovima, okrećem glavom. Nigdje manjka, ni ogrebotine, ne znam kako je u mozgu, samo, vidim, na mojoj bluzi nije ostalo nijedno dugme. Sva su otpala i odletjela nekud u stranu, nijedno nisam mogao pronaći. Jasno mi je da sam preživo. A šta je s motorom? Pođem prema cesti; možda je i on imao istu sreću. Od njega, međutim, samo jedan zgužvani skelet, ispresovano gvožđe koje opominje. Motor za pogon razbio se u pa-ramparčad. Stajao sam nad branikom, okupanim u benzinu i ulju, zbunjen, ali ne toliko da ne pothranjujem u sebi neko staro razmetljivo uvjerenje da u ratu borac može da izgubi glavu samo od metka, granate ili nekog drugog oružja za ubijanje ljudi.

Taj razjapljeni skelet je trebalo da bude dobar nauk, ali ja nisam izvukao nikakvu pouku. Naprotiv. Nisu prošla ni dva dana, a zaplijenili smo motor »gileru«. Prilika da i dalje ludujem, da se pravim važan i bubrim samozadovoljstvom, kao da je samo taj motor potreban da me istakne. Sve sam ubjeđeniji, da, poslije onog udesa, mogu bez opasnosti da vozim kud hoću i kako hoću. Mnogo će motora, u toku rata, proći kroz moje ruke. Dosta ću ih slupati, ali nikad ni ogreban. Još nekoliko međaša, pored ceste, zapamtiće moje motore. Poslije rata, na ovom dijelu puta, ne samo na ovom, narod mi je stavljao na dušu mnoge iskrivljene branike, kao da sam baš u svaki ja udario i iskrivio ga.

Moji drugovi su, s pravom, nerado sjedali sa mnom na tu spravu, jer tek tada bih pomahnitao u želji da se pokažem. S obzirom na ne male odgovornosti koje sam imao, prilično neozbiljno. Na moje veliko zadovoljstvo svi su imali sreću. Ipak je bila prilika da se i drukčije ponesem. Tako sam, negdje u ljeto, vozio Vladu Bakarića. Bio se vratio iz Like gdje je od aprila proveo duže vrijeme na liječenju. Vozeći njega, milio sam Drežničkim poljem kao po pamuku. Poštovao sam njegovo narušeno zdravlje, zbog kojeg smo još u aprilu jedva vjerovali da će preživjeti. Tada ga je omladina Drežnice, Gornjeg kraja i Like, uz pratnju jednog našeg bataljona, pronijela na nosilima iz Drežnice, kroz slobodnu teritoriju i neprijateljsku pozadinu, preko više opasnih cesta, sve do sela Dobrice, a onda na seoskim kolima do Korenice, gdje je imao bolje uslove za liječenje. Ja nisam, po njegovom povratku, želio da ne osjeti da je i motocikl, jednako kao i ljudsko rame, blag prevoz. I ne samo to: Vlada smo svi voljeli i pomalo brinuli za njegovo zdravlje.

Sam sam i dalje imao sreće. Dva puta me po cesti ganjalo i mitraljiralo iz aviona. Krivudao sam i dodavao gas, ali se sa motora nisam skidao. Ne zbog hrabrosti, već što sam do sujevjerja vjerovao motoru, kome nisam dopuštao nikave slabosti.

Jednog dana, kako smo kasnije utvrdili, dva puta sam projurio ispred uperenih pušaka gomirskih četnika. Trojka, koja je imala zadatak da me ubije, provukla se noću u samu Dreznicu i zaposjela zasjedu blizu

277

Štaba, između njega i pilane, kuda bih ja po nekoliko puta dnevno, ako nisam bio odsutan, morao ludovati na motoru. Nisu otvorili vatru. Po svoj prilici, uplašili se da neće izvući glavu ako zapucaju, da Drežniča-nima neće umaći. Moja je sreća što nisam odmah doznao za tu zasjedu, jer, bogami, teško bih se usudio da zajašem na motor i da se, onako sam, otisnem prema Primorju. Četnička trojka će to, pošto je zarobljena, nekoliko mjeseci kasnije, zajedno s ostalom družinom, koristiti za odbranu pred našim isljednicima. Četnička komanda nije mogla da joj oprosti što me nije smakla, pa su je uhapsili. Pred našim isljednicima, njeni članovi su baratali s tim kao s krupnim adutom. Nastojali su da nas uvjere kako namjerno nisu pucali. To im se i isplatilo.

Komesar Ivo Vejvoda, a kasnije, od polovine juna, Joso Gržetić i ja morali smo često da prevaljujemo dug put do jedinica u zapadnom dijelu Gorskog kotara.

Odlazak Iva Vejvode, koji je djelovao pod ilegalnim imenom Milo Vuletić, na dužnost rukovodioca Agitpropa CK KPH, teško mi je pao. Gotovo deset mjeseci onih teških dana borili smo se zajedno, dijelili zlo i dobro, svakodnevne opasnosti, ali bilo je i dosta radosnih trenutaka. Njegova uloga kao političkog komesara i partijskoj radnika veoma je značajna u neposrednom organizovanju ustanika za borbu. Uz takvog komesara meni nije bilo teško obavljati dužnost komandanta. Na glas o njegovom premještaju odmah sam se obratio GŠH-u sa molbom da Vejvoda i dalje ostane na dotadašnjoj dužnosti. U mom pismu od 29. maja 1942. godine, između ostalog stoji:

»Upravo mi je čudno da u ovoj situaciji mislite oduzeti druga

Vuletića. Nikada nije bio potrebniji na ovom terenu jedan čovjek

koji može da djeluje jako politički kao sada i molim vas da to sada

ne pravite«.³⁸'

Mojoj molbi nije bilo uslišeno.

Izvesno vrijeme, kasnih proljećnih dana, preselili smo se sa svojim štabom iznad Bribira i Crikvenice, gdje se nalazio i Okružni komitet, i tako skratili odstojanje naročito prema najudaljenijim jedinicama, pored stare jugoslovensko-italijanske granice. Dosta puta, prilikom putovanja, čekale su nas razne opasnosti u blizini neprijateljskih garnizona i duž željezničke pruge.

Jedan povratak s Risnjaka, od štaba Drugog o dreda i prelazak željezničke pruge, dobro sam zapamtio. Vraćajući se ka obroncima iznad Bribira, gdje nam je bio smješten štab, zadržao sam se dva dana pored samih Fužina i održao, zajedno s partijskim aktivistima s terena, nekoliko sastanaka s Fužinarcima, koji su se provlačili kroz žice da bi izišli iz garnizona. Među njima gotovo da više nije ni bilo mladih ljudi, oni su već poodavno nosili puške, ali je utoliko veće bilo zadovoljstvo što su već i vremešni ljudi pristajali na rizik radi susreta s nama. Uvijek smo imali pune ruke posla, naročito oko razjašnjavanja političke situacije na opštem planu.

Odatle ka štabu, mogli smo da biramo dva puta: jedan je vodio pored samih Fužina, samo nekoliko stotina metara od bunkera, vrlo opasan, a drugi, dozlaboga zaobilazan, preko Ličkog tunela, potpuno bez-

³⁸> Kopija dokumenta u posjedu autora.

278

bijedan. Nijednom u toku rata, koliko mi je poznato, Italijani nisu na njemu postavili zasjedu. Preko njega su prolazili, tako reći svakodnevno, kuriri, naše jedinice i izbjeglice i gotovo uvijek bez ikakvog obezbjeđenja, a pogotovo bez neprijatnih susreta. Samo da mu nije one mane - okolo-kole. Fužinski put pak, nazovimo ga tako, bio je kraći za nekoliko časova hoda, ali i zao, opasan. Pruga, preko koje su vodile staze, redovno je bila dobro zaposjednuta, bilo da radi ili ne. Meni je uspijevalo ipak u niz navrata, da prođem noću, držeći se uvijek kursa koji su postavili Dimnjačar, Viktor Crnković, hrabri i dovitljivi kuriri, ali i Franjo Širola, ne manje hrabar od njih, a uz to, duhovit, vispren, inicijativan.

Ne mogu govoriti o Franju, a da ne pomenem jedan isječak iz naših zajedničkih krstarenja, koji je više međuljudski nego ratni doživljaj. Upravo tu blizu Fužina, pored pruge, bio sam prilikom jednog putovanja, nekoliko dana prije ovog susreta s Fužinarcima, prosto iznemogao i strašno ožednio. Upitao sam ga da nema nešto za žeđ. Imao je jednu flašicu alge za masažu. Čim je pokazao zgrabih je, tečnost je, i ne razmišljajući ni o čemu drugom do o žeđi, ispih gotovo do dna. Odmah su me spopali nesnosni bolovi i grčevi, kao da me neko naživo reže nožem po crijevima. Ne znam ko je bio srećniji, nekoliko sati kasnije, pošto sam preživio opit, on ili ja. Gledao me je kao krivac, uplašeno, kao da sam imao razlog i pravo da ga optužim da je htio da me otruje. Imali smo obojica sreću. I danas, kad se sretnemo, ne možemo a da ne po-menemo tu algu za masažu kože, za spoljnjii, a ne unutrašnju upotrebu.

Kada sam se opraštao ovog puta od Fužinaraca, ozbiljno su me, kao dobro obaviješteni ljudi, upozorili da se ne igram glavom, da ne pomislim da idem pored Fužina, jer je prugu, kako kažu, dobro zaposjela italijanska vojska. Već nekoliko dana svaki prelaz je dobro začepljen, kao da nekog posebno čekaju. Dobronamjerna upozorenja Fužinaraca shvatio sam, bez ikakvog razloga, na svoj način. Hoće da mi isprobaju hrabrost, da me potjeraju okolo preko tunela, da bi se potom smijali. Nećete me, mislim nadobudno, uplašiti. Oni su zapinjali svim silama da me odvrate, a ja se odupirao sve tvrdoglavije. Ni korak da odstupim. Treba da se pokažem. Pogledujem Dimnjačara. On, ovoga puta, nekako nije odlučan kao obično, ali se povinjava mojoj odluci. To mi se ne sviđa ali, ipak, iskušaću sudbinu.

S prvim mrakom napustili smo Fužinarce i zametnuli se na put: Dimnjačar, jedan novi dobrovoljac, nenaoružan, koji želi da se bori u »Gupcu« i ja.

Prešli smo cestu bez začkoljica i krenuli polako prema pruzi. Dimnjačar drži šmajser na gotovs, a ja revolver. On ide prvi, ja za njim, a novajlija mi se prosto prilijepio za leđa. Ne smije ni metra da se odvoji. Mladić došao iz grada, pa se, valjda, boji da bi se mogao izgubiti. Noć je veoma mračna. Idemo korak po korak, oprezno i osluškujemo. Htjeli bismo ovako, mačjim koracima, da se lagano, provučemo i kroz eventualnu zasjedu. Prugu više osjećamo nego što je možemo vidjeti. Besprijekorna je tišina. Evo i pruge. Dimnjačar prvi nagazi na nju. Mi nastojimo da idemo tačno njegovim stopama. Prekoračismo i prvu i drugu tračnicu. I već ohrabreno, kao da je svaka opasnost ostala za nama, na-gazismo na neke pločice i šljunak koji se dobro oglasiše. U tom trenut-

279

ku zaplotuna neposredno ispred nas, iz mraka, iz pušaka i dva mitraljeza. Guste varnice sijevaju po šljunku, a šine fijuču sitnim tonovima. Vatra me potpuno zaslijepi. Meci kao da šapuću pored ušiju. Stojimo ukipljeno. Držim revolver, ali ne pucam. Dimnjačar kao da propade u zemlju. Osjetio sam kad je pao, ali ne i da se digao. Onda, odjednom, zavlada tajac. Bez ijednog metka. Na vratu osjećam dah novajlije. Ja mu, izgleda, služim kao zaklon. Šapnuh mu da polako, nečujno, pođemo, nazad, preko pruge. Ali, opet nagazismo na nešto zvečeće. Vatra se ponovo rasplamsa. Jedan mitraljez tuče s lijevog boka, duž pruge. Nešto dužim koracima udaljujemo se od pruge po mekom zemljištu. Kad smo odmakli nekih pedesetak metara, otkrih jedan veliki žbun, koji bi nam mogao biti, bar privremeno, od pomoći. Povukoh novajliju za ruku i uvalismo se u žbun da se donekle sklonimo, ali i da razmislim šta dalje da činim. Ne znam puta, ni naprijed ni nazad. I dok tu čučimo, nije prošlo valjda više od desetak minuta, nasta prava tutnjava, uz pucnjavu ita-lijanske vojske. Trka i s jedne i s druge strane i žbuna i pruge prema Fužinama. Samo da neko, u ovom mraku, ne naleti na nas. Ubrzo se sve smiri. Dobar znak. Sad mi je već jasno da se zasjeda povlači. Ali, zašto tako panično? Šta drugo da zaključim nego da se i zasjeda uplašila nas, kao mi nje. Uvjerila se valjda, da su to odista bili partizani, nešto živo, možda neka izvidnica naših jačih pritajenih snaga, tu negdje, u okolini, koje nije bilo pametno čekati. To je moja logika. I imam dosta razloga da tako zaključujem. Ne bih omalovažavao italijansku vojsku, niti precjenjivao našu, već da bih sam sebi potvrdio istinitost da je naš način ratovanja, o kome su se širili mitovi, mnogo jače oružje i od onog našeg vatrenog.

Moj saputnik i ja mogli bismo nastaviti put bez ikakve opasnosti kad bismo ga znali. Nemamo kud naprijed. Vratimo li se natrag, možda nekako nabasamo na Fužinarce. Ali Dimnjačar mi ne da mira. On mi ne silazi s uma. Zar da ga ostavimo mrtvog pored pruge, da ga iznevjerim. On mene sigurno ne bi. Rekoh novajliji da me pričeka, a ja se privukoh do onog mjesta gdje je Dimnjačar pao. Pošto pređoh prugu, dosta slobodno, počeh da pipam i nogama i rukama, četvoronoške, ali ništa ne mogu da napipam. Dozivam ga poluglasno, ali odziva nema. Ne preostaje mi ništa drugo nego da se vratim.

U toku noći, prešli smo cestu koja od Fužina vodi prema Primorju i tu sačekali jutro. Po svanuću, uputismo se da tražimo fužinsko skro-vište. Imali smo sreće. Samo što upadosmo u jednu šumu, pred nas izbi partizanska patrola, koja je čitavu noć krstarila okolo, tražeći nas žive ili mrtve.

Kad smo došli u fužinsko prebivalište, na mene osuše pravu grdnju i prijekore. Do posljednjeg partizana, ne zazirući nimalo što sam im komandant, grdili su me kao kakvog nadobudnog derana. Brzo bi se, vjerujem, zametnula i šala da nije Dimnjačara, za koga smo bili ubijeđeni da je poginuo.

Prenoćili smo i rano ujutro, uz pratnju nekoliko Fužinaraca, dobrih vodiča krenuli nazad, ali ovoga puta, bez imalo libljenja, preko tunela. Činilo mi se da mi se već pomalo podsmjehuju, što potvrđuju i upadice da je preko tunela mnogo dalje iako je bezbjednije. Ćutim, ni da proslovim.

280

Oprezno se primičemo mada ranije nismo zazirali od njega. Vjerujem da su nam taj prelaz Italijani namjerno ostavili, samo da što manje dotičemo prugu, tu pred njihovim nosom, pored samih garnizona, jer je mi, obično, ne bismo prešli a da, uzgred, ne podmetnemo i neku minu, premda je pruga poodavno na smrtnom izdisaju.

Bilo je podne i veoma toplo. Ispred nas vodič-izviđač na nevelikom odstojanju. On odjednom zasta i dade nam energično znak da stanemo. Idući natraške, buljeći i dalje u prelaz, dođe do mene i tiho mi reče kako se neka vojska vrpolji gore, povrh tunela. Uzeh dalekozor i nani-šanih. Koliko mogu da vidim odoka, po tunelu se muvalo preko dvije stotine vojnika. Znači, čekaju na nas i ovdje. Počinjem da uobražavam da, stvarno, nešto predstavljam u očima Italijana, pa hoće da me pošto-poto smaknu. Prikrivajući se i provlačeći između drveća i žbunja, grabimo naprijed, ne bi li bolje osmotrili situaciju. Sramota je vratiti se, a ne izvidjeti do kraja šta je pred nama. Da to nisu, kojim slučajem, naši? Sa nešto kraćeg odstojanja, nije bilo teško utvrditi da je to bata-ljon »Matija Gubec«. Pa, otkud on tu? Bataljon bi, prema zadatku koji ima, morao biti na sasvim drugom mjestu.

Nije mi bilo teško da prepoznam komandanta Jova Lončarića, komesara Franu Starčevića i partijskog rukovodioca Josipa Cuculića. Jovo Lončarić je bio drugi komandant »Gupca«, koga će poslije nekog vremena zamijeniti Ivan Lenac, a njega Rade Mrvoš. Svi su oni bili odlični komandanti, ali zbog brzog razvoja jedinice morali su da idu na još odgovornije dužnosti. I umjesto Josipa Cuculića, koji će otići na odgovarajuću dužnost, ubrzo će doći Ivo Stipančić, istaknuti politički radnik na terenu i u jedinicama. Iz bataljona nas još ne primjećuju. Mi se i dalje prikradamo, hoćemo da ih iznenadimo. Primičući se polako, ugledah, s naše strane, jednog usamljenog partizana kako sjedi, s velikim ruksakom na leđima, na nekom debelom panju. Pretvorio se u klupče. Glavu zabio između koljena. Dimnjačar! Ruksak na leđima je njegova najvjerodostojnija lična karta. Uzbuđen sam od sreće. On je, ako ovo nije priviđenje! Nemoguće, ali ipak. Ruksak je dovoljan svjedok. Neoboriv dokaz. Dođoh mu oprezno s leđa udarih ga svom snagom rukom po ruksaku. On skoči razrogačenih očiju, spreman za svađu. A i započe je, vičući pobjednički: »Jesam li im govorio, da im gospu, da si živ! Ja nikad nisam bježao, nikad iznevjerio druga! Jesam li im govorio da nisi poginuo! Vraćao sam se ja onu noć i satima premetao prugu, i odmah mi je bilo jasno da si se spasio«. Dimnjačar je vikao tako glasno da su ga mogli čuti i Italijani, dolje, u bunkerima, pored ulaza u tunel.

A šta je bilo, u stvari. I Dimnjačara su one noći promašili meci, isto kao i nas dvojicu. Mrak. Provukao se netaknut pored samog nasipa pruge, kroz olujnu vatru i zasjedu. I on se, nakon izvjesnog vremena, kao i ja, po odstupanju italijanske zasjede, vratio da nas traži. Potom je, trčeći više časova, jedva živ od silnog umora, stigao do štaba Zone i obavijestio načelnika Mirka Drenovačkog šta se zbilo.

Mirko Drenovački Luka, apotekar iz Delnica, čovjek staložen, bio je, kao veoma cijenjena ličnost, postavljen za načelnika štaba Zone. U to vrijeme uloga načelnika nije još uvijek bila kod nas, u vojnom smislu, ono što će kasnije biti. Ipak je nosila jaku odgovornost. Kako je čuo

281

Dimnjačarev raport, iako po naravi nije znao da se ozbiljno ljuti, odjednom se razgoropadio i osuo paljbu na Dimnjačara kao na dezertera. Uvjeren da sam poginuo, odmah je uputio čitav bataljon »Gubec«, zajedno s Dimnjačarom, kao vodičem, da se probije do onog mjesta na pruzi, da vidi šta je bilo i da eventualno pokupe moje tijelo.

Čitavim putem od štaba Zone, Dimnjačar nije prestajao da gunđa. Bio je teško uvrijeđen i samo sam ja, uz veliki napor, uspijevao da ga malo smirim. Borci su ga stalno podbadali.

Samo što smo se malo primirili i odmorili u štabu, začu se odozdo, od mora, gusta pucnjava. Šta je to sad? U daljini, nedaleko od mora, iznad Novog, visoko na nebu, nazirali su se vrhovi dimnih stubova. Da nismo imali iskustva s paljevinama, rekli bismo da je to tek zametak bijelog ljetnog oblaka. Međutim, pucnjava se pojačava i ubrzo pristigoše kuriri da nas obavijeste da su Italijani ponovo krenuli da pale sela iznad Novog, oko Ledenica i u blizini Bribira.

Srećom, nedaleko je bataljon »Gubec«. Otrčao sam do njega i naredio pokret. Bataljon je za tren bio na nogama. Trčećim korakom stuš-tismo se ka stubovima dima, kako bismo što prije presreli Italijane. Zemljište pada prema moru, što je, u ovakvoj prilici, naša velika prednost. Puna dva časa trčimo ili idemo usiljenim maršem. Pucnjava je sve jača i bliža. Veliki dimni zastor, sad prilegao uz reljef, provlači se, povijajući se prema zemljištu, da bi se raskrošnjao tek iznad vrhova brda.

Pred nama se pojavi debeli kupasti brijeg koji dobro znam, obrastao još uvijek zelenom travom. Gledajući ga, ovoga puta, ovako iz daljine, čini mi se da je promijenio boju; izgleda šugavo, kao da ga je plamen oblizao. Kad stavih dvogled na oči i dobro se zagledah, nije mi bilo teško da otkrijem dvije velike skupine ljudi kako se penju, jedna s le-deničke, a druga sa bribirske strane, prema vrhu. U toj masi najviše je žena, djece i starosti. Svi nešto nose. Tu je na stotine zavežljaja. Ali gotovo svako nešto i vuče za povod, bilo kravu, kozu ili magare. Nikog, čini mi se, ne vidim da ne nosi neko posuđe, neke kante, sudove, bezvrijedne potrepštine. Nekoliko metli štrči iznad glava pojedinih žena. Na magarcima su kabasti tovari; pune slamarice, madraci i bogzna čega sve nema. Dvije trećine brda, s naše i s pobočnih strana, već je prekriveno narodom, koji poput nekog džinovskog ljudskog mravinjaka gmiže prema vrhu, kao da svi, gore, na njemu, mogu stati, da bi, valjda, s te visine, bolje osmotrili kako im kuće gore. Prizor kakav dotada nisam doživio ni u Španiji ni kod nas. Neodoljivo mi doziva u sjećanje slike iz američkih filmova o velikim seobama, koje sam gledao prije rata. Šteta što nemam bar jednu filmsku kameru, a nemamo ni jedan jedini fotoaparat. Sjetih se Skrigina i njegovog aparata. Šta bi značilo ovjekovječiti to što se pred našim očima dešava.

Nisam namjeravao da svraćam kod izbjeglica, ali me privukoše zaraznim smijehom i velikom grajom. Šta je ovo, ne mogu da se pribe-rem. Čitav bataljon malo zasta s čuđenjem, ali mu ja dadoh znak rukom da produži. Mora da je ove ljude uhvatila neka ratna histerija, za kakvu još nisam čuo. Šta čovjeku neće pasti na pamet u ovo ludo vrijeme. A ko zna, razni su običaji, možda se ovdje, na ovakav način kuka i zapo-maže nad spaljenim domovima. Nikako nisam mogao mimoići brijeg.

282

Brzo se uspeh gore, na sam vrh, da vidim šta se zbiva. Na vrhu je bilo mnogo mladih, lijepih i otresitih Primorki. Bar svaka peta, čini mi se, nosila je dijete u naručju. Dvije od njih, uz podršku brojnih svojih navijača, nakostriješile se jedna na drugu, s podbočenim rukama na kukovima, i vode žučnu i veselu, a i ozbiljnu raspravu. »Slušaj ti«, jedna me prepozna, »jesi li čuo kako su Bribirci prodali Ledeničanima puletinu mjesto teletine?«. Glavna predvodnica suprotne strane, ne ostajući joj dužna, tvrdila je zapjenušano da su Ledeničani, u stvari, prodali Bri-bircima puletinu mjesto teletine, da su pojeli čitavo magare misleći da je tele. I jedna i druga pozivale su u pomoć primjere i dokaze. Rasprava je dugo trajala, sve dok ne presta pucnjava, i zahvatala je, postupno, oba tabora. Gromki navijači smijali su se, dovikivali se, podupirući iz svega glasa svoje predvodnice, tobože bez surevnjivosti. Među starijima bilo je i onih koji su se ozbiljno vrijeđali.

Tek predveče, izbjeglice su se počele spuštati prema svojim, velikim dijelom već spaljenim, selima. »Gupcu« je uspjelo da spasi dosta domova.

Nikad neću zaboraviti taj događaj. On i danas živi u meni svježe, kao da se juče zbio. Sa većim ushićenjem ga se sjećam nego ijedne do-bijene borbe. A zar iz tako visokog morala naroda i ne proističu sve do-bijene bitke, do konačnog oslobođenja. U tom trenutku, na tom zaobljenom brijegu, u tom čudnom veselju, kao da se ogleda snaga i moral čitavog našeg ustaničkog naroda.

Za nama je jedna ratna jesen, jedna zima, jedno proljeće. Rat se rasplamsava sve jače, sve teže. Sve se više gine. Sve se manje rađa, a ljudi ipak nalaze snage da smehom suzbijaju brigu i strah.

Udar na koridor Ogulin - Brinje

Ja još uvijek, oslanjajući se na Staljinove riječi iz hiljadu devetsto četrdeset prve, vjerujem u čudo i računam da će ipak ova četrdeset i druga godina biti godina pobjede. Stoga držim da se i mi, na ovom pri-morsko-goranskom prostoru, moramo uključiti žešće u borbe protiv okupatora i time dati naš doprinos pobjedi.

U Risnjak i Kapelu sliva se i staro i mlado, iz sela i gradova, kao da niko ne želi zaostati, da mu se sjutra ne zamjeri što je kasno stigao. Bogami, kod ustanika se već pomalo pamti kad je ko došao. Već nije svejedno ni za 1941. godinu kojeg mjeseca ili dana je ko uzeo pušku i stigao na mjesto na kom se dešavaju sudbinski dani revolucije. Slušam kurire već krajem 1941. godine, gdje spočitavaju s ironijom jednom novajliji, koji je stigao dva dana uoči Nove godine, kako mu je ipak uspjelo da se u poslednjem trenutku upiše u 1941. godinu.

Centralni komitet i Glavni štab Hrvatske će se koncem proljeća ponovo vratiti u Drežnicu, gdje će ostati gotovo do kraja ljeta. Naše jedinice su se razletjele na sve strane, a željeznička pruga je skoro presahla. I neprijatelj je naučio da se brani. Ne podaje se više ni jeftin plijen iz prethodnih mjeseci. Teže je, ali i mi se proširujemo: sve su češće akcije sa slovenačkim partizanima naročito u području Kupe kao i zajedničke akcije sa Ličanima i Kordunašima, sa kojima nas sad već spaja zajednička slobodna teritorija.

283

Sama situacija na području Drugog odreda, posebno u onom anektiranom dijelu Hrvatskog primorja, u širem rejonu Risnjaka, Gerova i Čabra, ne sluti na dobro. Planina je opterećena velikim zbjegovima koji od prvih proljećnih mjeseci stalno narastaju. Valja ih obezbjediti od neprijatelja i voditi bitke za dalje širenje svoje teritorije. Uz to, Istra se budi uveliko i treba obezbjediti kadar za veću širinu naših zahvata. Zabilježili smo prve akcije, napade na prugu Rijeka - Trst. Iako komanda Druge italijanske armije na Rijeci svakodnevno sluša golim uvom pucnjavu s padina Risnjaka, mi ne možemo prenebregnuti činjenicu da je to snažna armija. Vodimo svakodnevne borbe, pa i sami trpimo gubitke.

U jednoj od tih borbi poginuo je Nikola Car, komandant Drugog odreda. To je naš veliki gubitak. Prošao je kroz španski rat, mnoge zatvore i francuske logore, kroz vihore smrti je stigao ovamo, da bi tu, na pragu svoje kuće položio život. Nije velika utjeha što je sam bio svjestan da gine za slobodu. Bio je hrabar, bio je vihor. Njegova smrt bolno je odjeknula ne samo u odredu, već duž čitavog Primorja i Gorskog kotara. Narod ga je proglasio svojim herojem mnogo prije nego će to priznanje i zvanično dobiti među prvima poslije rata.

Na Carevo mjesto došao je Ivan Lenac, takođe španski borac. Le-naC će sa istom energijom i hrabrošću nastaviti njegovim putem, pa i sam poginuti nakon dvije godine.

Tih ljetnih dana sam išao i sam na Risnjak, često i ponajviše opterećen mišlju o ofanzivi i mogućoj sudbini ovoga naroda i Odreda. Pomišljao sam još tada da bi bilo najpametnije najveći dio izbjeglica eva-kuisati nekud prema slobodnim teritorijama Like i Korduna. Svima nam je jasno da naše prisustvo ovdje neće trajati dugo, da će neprijatelj sve preduzeti da uguši ustanak u ovom anektiranom dijelu zemlje, za koju je odlučio da bude bespogovorno njegov. Međutim, i da ništa ne preduzima, ovako se, sa ovoliko izbjeglica, tu na tom prostoru ne može čekati zima. Svi i u štabu Odreda i u partijskim komitetima i, posebno, mi u štabu Zone neprestano imamo na umu to da moramo sprovesti evakuaciju bar jednog dijela ovog velikog narodnog zbjega, rasutog po planini u mnoštvu logora, prema slobodnoj teritoriji Drežnice, Like i Korduna. Na žalost, sve se završavalo na razmišljanjima i razgovorima. Kako pomjeriti taj silni narod koji iako izbjegao, ipak je još tu, na do-maku svoga ognjišta. Svaki naš pokušaj bi naišao na veliki otpor među tim ljudima, dok traje ovaj, makar samo prividni mir. I tada sam i danas, razmišljajući o tome, uvjeren da bi to izazvalo podozrenje.

Veliki pokret neprijateljskih trupa i njihovo gomilanje po svim okolnim mjestima nagovještavaju teške dane. Na Rabu je u izgradnji koncentracioni logor za dvadesetak hiljada ljudi. Ofanziva visi u vaz-duhu.

Ostao sam početkom jula više dana u štabu Drugog odreda. Tu je stigao i Aleš Bebler zajedno sa Jakom Avšičem da bismo se dogovorili o međusobnoj saradnji u zajedničkim akcijama hrvatskih i slovenačkih jedinica na tom širokom području. Beblera znam još iz Španije, kao oficira republikanske armije. Sad je on član Glavnog štaba Slovenije. Ostali smo tu, ispod samog vrha Risnjaka, dva dana. U našim razgovorima

284

i dogovorima učestvovao je i sekretar Kotarskog komiteta za Sušak Slavko Komar, komesar odreda Vinko Švob i još nekoliko drugova. Govorili smo o svim vidovima predviđenih mogućnosti i sa partijskog i sa vojnog stanovišta. Jaka Avšić, koga još nisam znao ni po imenu, veoma je malo učestvovao u razgovorima. Tu i tamo uzimao je riječ kad bi se govorilo o vojnim stvarima, ali u partijskim ni riječi. Tek negdje sjut-radan, uspjelo mi je da se nađem nasamo na nekoliko minuta s Beb-lerom i da ga upitam ko je taj čovjek što je došao s njim. Objasni mi da je Jaka pukovnik bivše vojske, pošten patriota, koji se odmah opredijelio za borbu, prema tome, sasvim jasan.

- Znači, on je član Partije - rekoh.

- Nije - odgovori Bebler. Ja ga pogledah začuđeno.

, - Zašto mi to zaboga nisi odmah rekao.

- Nisam namjerno. A i da sam imao priliku ne bih ti to rekao do sada. Treba da vidi čovjek da mi komunisti nimalo ne zaziremo od njih, da nemamo ništa posebno, nikakvu partijsku tajnu da krijemo pred njim. Da sam ti rekao, da on nije član Partije, ti bi neke stvari govorio sa uzdržljivošću ili ih možda i prećutao, a to ne bi valjalo. To bi on osjetio.

Bebler mi je, naravno, dugo pričao o Osvobodilnoj fronti koja je osnovana da okupi sve rodoljubive snage i koja bi bez toga bila biljka bez korijena. Moram priznati da sam sve dotad izgovarao ime OF, ali bez svjesnog poimanja njenog cjelovitog značenja.

Dok smo još bili na Risnjaku stigoše glasovi da je počela ofanziva - sa svih strana: od mora, od Delnica, od Rijeke, od Čabra, od Gerova i s one strane granice, od Trsta. Silna je vojska u pokretu ka Sloveniji, ka Risnjaku i Snježniku i ka okolnim visovima. Gmižu kolone sa svih strana. Bebler i Jaka, na glas o ofanzivi, krenuli su odmah nazad kako bi se na vrijeme probili do svojih jedinica.

Početak ove ofanzive, u kojoj je učestvovalo nekoliko desetina hiljada neprijateljskih vojnika, obilježen je najvećim dotadašnjim zločinom fašističkih trupa u ovom kraju. Podhum je jedno od najvećih i najljepših primorskih sela iznad same Rijeke, u rejonu Grobničkog polja. Mimo drugih primorskih sela, Podhum opasuje jedno lijepo polje koje čini oko njega prirodni zeleni vijenac. Svaka kuća, njih oko tri stotine, diže se rubom polja kao oko nekog zelenog jezera. U cik zore selo je opkoljeno sa svih strana. Fašisti su se tako načičkali okolo da niko više nije mogao bježati. Vojnici su brzo poslovali. Izdvojili su sve muškarce od šesnaest godina pa naviše i postrijeljali. Sve kuće su spaljene.

Po našoj ocjeni bio je to prvi korak neprijateljskog upozorenja stanovništvu na anektiranoj teritoriji šta ga čeka ukoliko prekrši pravila koja je okupator, a sada već i »legitimni« vlasnik tih teritorija, postavio. Poslije zločina u Podhumu, sve i staro i mlado pohrlilo je u planine. Čitava sela širom ovoga pojasa ostala su pusta. Prazna. Po njima se mogao, tu i tamo vidjeti samo pokoji zaboravljeni pas lutalica.

Kako sam uvijek nastojao da budem u samom središtu svih zbivanja, tako sam se i tu sa štabom Odreda zadržao nekoliko dana, ali sa

285

osjećanjem bespomoćnosti. Kažem nemoćno jer, zaista, i uprkos neprekidnih borbi bataljona koji su manevrisali svuda naokolo i pokazivali izuzetno junaštvo, neprijatelj se nije mogao zaustaviti. U toj opštoj vrevi boraca i naroda, u tom zbjegovskom manevrisanju, između kolona neprijatelja i boraca, narod je ipak vješto izmicao dosta zapletenim zamkama. Iz kasnijeg iskustva sam razabrao da je to bilo moguće jer Italijani nisu pročešljavali već pređeni teren, onako temeljito, kao što su to činili Nijemci. Čini se da su hrlili na vrhove, pa su vrlo brzo savladali i zauzeli najviše visove planine. Planinskim jedinicama - Alpini - to je veoma dobro polazilo za rukom. Vinko Švob, u čiju sam se hrabrost i pribranost već mnogo puta osvjedočio, i ja se bar možemo pohvaliti kad već nismo mogli ništa bolje učiniti, da smo iz neposredne blizine gledali vrh Risnjaka kako ga zaposjedaju Italijani i na njemu postavljaju fašističku zastavu.

To klupko naroda i italijanske vojske motalo se danima i nedjeljama. Gorjela su sela, jedno za drugim, ili po nekoliko njih odjedanput. Crne košulje savjesno si izvršavale svoje zločine, što na licu mjesta, što kasnije u logorima, u koje su gonile uhvaćene zbjegove. U toj ofanzivi koja će dugo trajati, kako na ovom prostoru tako i u Sloveniji, a koja će se završiti na slovenačkom Rogu, po kome će joj Slovenci dati ime Roška ofanziva, najviše je stradalo stanovništvo Čabarskog kotara. Ovaj kotar je ušao u rat sa dvanaest hiljada, a izašao iz njega sa pet i po hiljada stanovnika, a upravo je u ovoj ofanzivi bilo najviše stradanja.

Ukoliko smo se u početku ljeta dvoumili oko prebacivanja zbjegova ka slobodnoj teritoriji, zbog otpora samih izbjeglica, sad više nije bilo dvojbe te smo ih krenuli ka Drežnici, Lici i Kordunu. I ovdje moram ponoviti i naglasiti da je Drežnica nastanjena samo srpskim življem, da su Kordun i Lika takođe pretežno nastanjeni Srbima, a da su sve naše izbjeglice Hrvati. Sve je to moglo biti prepreka i predstavljati podozre-nje i strah. Međutim, kako ja volim da tvrdim, što je bila i suštastvena istina, na ovom velikom području ta nacionalna podijeljenost se nije osjećala i naše su izbjeglice primljene sa širokom dobrodošlicom. Drež-ničani i danas pričaju kako je to bilo s Primorcima, dajući pri tome njima prednost bratimljenja. Doduše, mnogi se otuda nikad nisu vratili, ali na to su uticali drugi činioci, neprijateljske ofanzive prije svega.

Ipak, i uprkos svih svojih zlodjela, neprijatelj nije postigao cilj da potpuno očisti teren. Ni partizani ni narod nisu istrijebljeni. Naprotiv, Drugi odred, nekad manji nekad veći, nikad neće podići sidro sa te baze. I ne samo da se neće povući, nego će narasti i sopstvenim dijeljenjem i umnožavanjem prerasti u brigadu.

Glad je već naš stalni pratilac.

Držanje stanovništa je za divljenje. Gladna i poderana, masa ne posustaje. Iz njenih očiju biju sjaj, povjerenje i nada. Čovjek ne može da se ne pita kakva je to svijest, kakva je to snaga koja drži ovaj narod na tako visokom postolju ljudskog morala. Ne znam nijedan slučaj da je neko podigao ruke, da se predao čak ni kad bi se koji zbjeg našao potpuno okružen, u ponekoj od mnogih vrtača Risnjaka, ili pak, na nekom brijegu s kojeg se nije imalo kud odstupati, jer je neprijateljski obruč stegao bez ijednog proreza.

286

Ni ova ofanziva nije neprijatelju donijela ono što je želio. Njegovi zločini nisu mogli zaplašiti narod. Naprotiv, on se sve masovnije dizao na ustanak.

I sticajem okolnosti, i našom zaslugom, italijanski okupator nijednom nije smogao snage da izvede jedinstvenu ofanzivu na čitavoj ovoj teritoriji Primorja i Gorskog kotara. Kad bi izvodio operacije u zapadnim predjelima, gdje je djejstvovao Drugi odred, istočno područje je kontrolisao Prvi odred, i tako naizmjenično. Mi smo već stekli toliku sposobnost manevrisanja da je silna neprijateljska vojska bila zbunjena. Prostrana slobodna teritorija između Ogulina, Novog Vinodolskog i Brinja živjela je zaista jednim neobičnim ratnim životom. Oko toga prostora neprijatelj se bio uvukao u velika mjesta, dobro utvrdio, opasao bunkerima i žicama i branio se. Partizanske jedinice su dejstvovale uzduž i poprijeko satjeravši ga bukvalno u »mišje rupe«. Neprestano smo »kucali« na vrata velikih mjesta duž obale i željezničke pruge.

Slobodna teritorija, sa središtem u Drežnici, gdje je smještena bolnica, gdje se živelo punih jedanaest mjeseci u izuzetno ratno - mirnom životu, koji je teško zamisliti u ovom partizanskom ratovanju kad se ratna sreća svakodnevno mijenja, čekala je u velikoj neizvjesnoti i napetosti. Ja ne znam neku drugu slobodnu teritoriju u našoj zemlji koja će toliko dugo ostati slobodna. Ipak, mi se nismo zanosili vjerovanjem da neće doći red i na nas. Ustaše i četnici, po ugledu na svoje pokrovitelje, zavukli su se zajedno s njima u žice. Vrijeme velikih ustaških pokolja kao da je prošlo. Za ilustraciju našeg utjecaja, a pada morala italijanske vojske poslužićemo se jednim citatom iz pisma od 5. septembra 1942. godine, velikog župana Modruške župe, Pavelićevog viteza i ratnog zločinca, koje šalje vladi NDH-a i višem zapovjedničkom štabu italijanskih oružanih snaga Slovenija - Dalmacija (Druga armija).

»... Uslijed takvog stanja stvari jasno je da moral Hrvatskog življa iz dana u dan opada, da njegova vjera u budućnost svaki dan postaje sve manje čvrsta, pa kao za primjer toga stanja neka posluži slijedeći drastični slučaj koji se zbio u jednom obližnjem selu: Jedan seljak u jednom obližnjem selu naišao je na Talijane kako mu iskapaju krompir sa njegove njive. On je zaprijetio, da će se pritužiti hrvatskim vlastima, ali je to samo izazvalo smijeh talijanskih vojnika. Sav zdvojan seljak je upotrijebio posljednje sredstvo koje mu je stajalo na raspolaganju i ono je imalo uspjeha. Zaprijetio je naime, da će se pritužiti partizanima. Talijanski vojnici su odmah prestali sa daljim kopanjem krompira i čak zamolili seljaka da ih ne tuži, a oni da neće više nikada uzimati njegov krompir«.

U izvještaju velikog župana župe Modruš od 3. februara 1943. godine, koji se odnosi na proteklu 1942. godinu poslije naše ofanzive, situacija se ocjenjuje na tome terenu na slijedeći način:

»... O nekoj javnoj sigurnosti, barem relativnoj, može se govoriti jedino i isključivo u većim mjestima (Ogulin, Delnice, Vrbovsko) i to samo unutar od talijanske vojske postavljenih žica, jer iznenađenja su ako partizani ne djeluju odmah po izlasku iz žica. Talijanske vojne vlasti nisu ništa poduzele da se to stanje popravi.

287

Talijanske trupe se čak i dalje povlače u jača vojnička uporišta, a prilikom napada partizana na Modruš, talijanska vojska je nije oružila, pa je tako općina Modruš pala u partizanske ruke«. Jedno kraće vrijeme, četnici iz Gomirja kojima su se pridružili i oni iz drugih krajeva, upadali su u manjim skupinama na slobodnu teritoriju. Provlačili bi se kroz guste šume, krili od nas, počinili po neki zločin i povlačili se. Nije još bilo vrijeme da se napadne samo Gomirje, jako italijansko-četničko uporište, ali se nešto ipak moralo preduzeti i naći način da se smire, da shvate da ne mogu da šestare po našoj teritoriji bez kazne. Opredijelili smo se za demonstrativni napad na garnizon. Poznavajući dobro četnike, ocijenili smo da će to biti dovoljno da više ne izmaljaju nos iz žica. Zadatak je dobio energični Viktor Bubanj. Stavljena su mu pod komandu dva udarna bataljona od blizu sedam stotina ljudi.

Kad su otišli na zadatak mi u štabu zone ostali smo u napetom iščekivanju učinka. Negdje drugog dana pred veče, upravo kad smo nestrpljivo očekivali Viktorov izvještaj, ali ipak prije predviđenog roka, u Štab uleti, obeznanjeno i bez duše, bataljonski referent saniteta Miso, koga smo uputili sa bataljonima igrajući se prave vojske koja eto ima i tu službu. Bio je toliko iskajišan i tako zaprljan da nije ličio na sebe, kao da se nosio sa razjarenom mečkom. Pade mi to na pamet čim sam ga vidio, jer i sam sam se nekoliko puta sreo sa medvjedom u planini, u Kapeli, ali i medvjed i ja bili smo pametni pa bismo jedan drugom odmah okrenuli leđa. Miso me je, međutim, podsjetio na one druge slučajeve, kad su susreti bili nešto nezgodniji. Uđe bez uobičajenog pozdrava i bez riječi. Zanijemio.

- Govori - obrecnuh se. - Šta se to s tobom zbiva.

- Druže komandante - uzdahnu Miso - oba bataljona su izginula. Osinu me poput groma, ali poznajući od ranije Miša brzo se smirih.

Što se hrabrosti tiče nije ga bio najbolji glas, mada je u jedinici, baš zato što ni sam nije krio svoju slabost, postao opšti miljenik, a njegova plašljivost postala maltene vrlina. Ali ta je prednost i »vrijednost« mogla pripadati samo njemu. Bio je, inače, inteligentan i zabavan, pa smo ga svi držali kao neku svoju maskotu.

- I samo ti preživio, kao puki svjedok pogibije bataljona - rekoh sa već velikom primjesom ironije.

Pustio sam Mišu da priča sve natenane. Bataljoni su tu noć, idući šumskom cestom prema Gomirju, sreli negdje na polovini puta i sukobili se, čelo u čelo, sa četničkom formacijom koja je, kako će se kasnije utvrditi, krenula u Jasenak, u pokolj stanovništva. U ovom susretu partizani su bili brži i četnici su se dali u bijeg. Partizani su ih gonili. I sve je išlo dobro do samih prilaza Gomirju. Tu su se bataljoni razvili da izvrše napad, a Miša su ostavili da postavi svoj sanitetski punkt, gdje će dolaziti ranjenici, ukoliko ih bude, kako bi im ukazao prvu pomoć. Tako je Miso ostao sam u šumi nekoliko kilometara udaljen od bodljikavih žica i mitraljeza. Nakon nekog vremena nastala je paljba, žestoka, takvim zviždanjem metaka oko njega da ni na drvetu nije ostalo lista. Miso je »vidio« kako padaju strojevi bataljona, zaključio da su naletjeli na strašnu zasjedu i bili pokošeni, do posljednjeg. Njemu ništa drugo nije preostalo nego da bježi. Bježao je satima, a četnike stalno

288

osjećao kako ga gone, da ne bi donio u štab ni vijest o pogibiji bata-ljona. Uvjeren da su mu stalno za petama, čitavih tridesetak kilometara je prešao za najkraće vrijeme, vjerovatno brže nije trčao ni glasnik s Maratona noseći glas... ali o pobjedi...

Dugo je Miso pričao. Dosta suza je prolio. Sava Vukelić i ja smo ga slušali, pogledajući se međusobno, već potpuno načisto sa stvarnom situacijom kao dva psihokatalizatora koja samo čekaju da se naboj isprazni. Pošto je završio svoju tiradu poslali smo ga na spavanje, ali ne bez napomene da ćemo poslije toga odlučiti šta s njim, ne zaboravivši pri tome da mu nagovijestimo i eventualno uplitanje vojnog suda, jer se može njegov slučaj možda shvatiti i kao dezerterstvo. Nismo pretpostavili da neće od toga moći ni oka sklopiti.

Uprkos početnog šoka, Sava i ja smo se potpuno smirili. Znali smo vrijednost naših bataljona, a poznavali smo dobro i četnike. Pa^ipak nismo sasvim isključlili mogućnost da su bataljoni, iznenađeni iz zasjede, i pretrpjeli izvjesne gubitke. Tek treći dan stiže kurir s pismenim izvještajem Viktora Bubnja. Akcija je potpuno uspjela, stajalo je u njemu. Četnici su satjerani u žice i bunkere. Viktor izražava uvjerenje da im više, sigurno, neće pasti na pamet da prave izlete na slobodnu teritoriju. O četničkim gubicima ne može ništa da kaže, ali s naše strane nema ni mrtvih ni ranjenih. Samo je izgleda nastradao Miša, vjerovatno od za-lutalog metka ili nekog zalutalog četnika. Borci su pretražili svu okolinu oko Mišinog sanitetskog punkta, ali od njega ni traga ni glasa. Viktor ne skriva svoj bol i bol svih boraca za omiljenim drugom.

Zabuna oko Mise dugo će živjeti među partizanima, donijeti mu još veći ugled, a on sam će od svoje uzbune, nadograđujući je, napraviti najsavršeniju monodramu, kojom će uveseljavati borce. Čudna smo mi vojska bili. Ljudskost nam je bila vjera s kojom smo išli uzdignuta čela, pa smo mogli zanemariti i slabosti koje su nekad ličile na dezerterstvo.

Početkom avgusta po treći put smo pokušali da razbijemo dugački utvrđeni pojas između Ogulina i Brinja i otvorimo se širom prema Lici i Kordunu. Glavni štab tome pridaje veliki i vojnički i politički značaj. Svaka partizanska akcija, samo je li uspjela, ima jačeg odraza u narodu od svih proglasa i govora. Uvidjevši da mi još nemamo dovoljno snage tu u blizini," naredio je da u Drežnicu dođe Prva hrvatska brigada, nedavno formirana, kako bismo govoreći vojničkim jezikom zajednički izvršili jednu pravu vojnu operaciju, kakvih je do tada, s toliko snaga, bilo malo. Ovdje bi bilo neumjesno, gledano vojničkim očima, upotrijebiti riječ »akcija«, naš uobičajeni partizanski termin, ne baš srećno izabran kad se radi o poduhvatu krupnih snaga, sa zamašnijim ciljem. Ali, ostanimo vjerni našoj partizanskoj terminologiji: akcija je opšti imenitelj za sva naša dejstva, od diverzantske trojke pa do najkrupnijih jedinica. Nama je još bila tuđa vojna terminologija koja se uči, pa i ukoliko smo je znali, zazirali smo od nje. Podsjećala je na nešto što je propalo.

Za prihvatanje brigade pripremali smo se više dana. Treba da se pokažemo kao dobri domaćini, da je što bolje dočekamo, ugostimo i smjestimo. To nam zadaje veliku brigu: kako da je ugostimo, s čim, kad i sami jedva sastavljamo dan s danom o slaboj hrani. Hljeb odavno ne spada u naš jelovnik. Dok je bilo kukuruza još je nekako i išlo. Njega je gotovo potpuno zamijenio krompir. Srećom, krompira imamo još do-

289

sta. Pojedine jedinice kao na primjer, bataljon »Gubec«, sretale bi se povremeno s pomalo bijelog hljeba, kao onoga puta poslije zauzeća Mr-koplja i Ravne Gore. Ali, takva blagodet trajala bi vrlo kratko. Najveći dio bijelog brašna trebalo je slati u bolnicu. Pamtili su se dobro datumi kad bi pao u naše ruke poneki kamion divnih italijanskih hljepčića, od po dvjesta do trista grama. Prava gozba. Ali takvi trenuci iščezli su u nepovrat. Ceste su se uspavale. Nema više pojedinačnih odstrela kamiona.

Naši budući gosti žive i bore se pod mnogo povoljnijim uslovima. Oni gotovo da i ne znaju za oskudice. Lika, Kordun i Banija još su izdašni. Brigada se dobro hrani i još bolje bori. Govori se čak da se u njoj jede tri puta dnevno. Lički kupus sa suvim mesom, car svih jela, spada, kako kruže glasine, u redovnu prehranu kordunaških, ličkih i ba-nijskih partizana, što je za naše prilike bilo nevjerovatno.

Naš štab se našao na živim mukama kako da prihvati tako krupnu jedinicu, koja bi kod nas morala ostati bar desetak dana. Sve je na nogama. Intendanti su se rastrčali na sve strane. Njima će uspjeti, uz velike napore i opasnosti i uz pomoć narodnih odbora, da prikupe u Plaš-ćanskoj dolini, po našim ustaničkim selima, naročito u Kuniću, nekoliko tona kukuruznog brašna. Jedan veliki karavan tovarnih konja uspio je da to blago prebaci preko Male Kapele u Drežnicu. I sami Drežničani činili su, opet, sve sa svoje strane, odvajajući i od svoga zalogaja, da dadnu koliki-toliki prilog za ishranu brigade. Teško bi se našao neki skriveni trap, u kome su čuvali svoje jadne zalihe, da nije bio raskopan.

Oko smještaja brigade neće biti velikih teškoća. Naše kasarne bile su skromne kuće nespaljenih slobodnih sela. Na seoskim odborima ostalo je da se o tome pobrinu. Još prije nego će se brigada i pojaviti, dolazili su u Štab odbornici iz svih okolnih sela moleći da im odredimo bar po jedan vod ili četu da ih oni hrane i smještaju. Teško je bilo svima udovoljiti. Brigada nije ni imala toliko četa i vodova da svima izađemo u susret. Uz to, bez obzira na veliku sigurnost naše pozadine, nije bilo pametno brigadu tako usitnjavati.

Stanovništvo slobodne teritorije očekuje njen dolazak kao veliki događaj. Ono će, ovoga puta, vidjeti najveću partizansku jedinicu za koju je čulo da postoji. Žene se prosto nadmeću koja će prije da isplete bar po par čarapa, od ono malo vune što im je ostalo ili od raspletenog starog pletiva. Čarape su veliki poklon. Maramica još veći. Djevojke prebiru po svojim starim krpama da bi odsjekle komad platna, izvezle na njemu neki cvijet i poklonile borcima. Za pravo cvijeće još nije došlo vrijeme. Nije ni običaj.

Naš je štab u mobilnom stanju. Čujemo da u brigadi mnogo oskudijevaju u duvanu, mnogo više nego mi. Iz primorskih gradova, a i drugih okupiranih mjesta, redovno su nam slali prilične količine duvana, da nas obezbijede bar ovim »medikamentom«. Duvan je dragocjen. Teško je nepušačima da razumiju šta za pušača predstavlja cigareta u radu. Ponekad taj otrov legne kao melem na ranu. Mislim da nikad nije bilo bolje prilike nego u partizanima da pušač ostavi duvan, zbog oskudice. Ali, ja ne znam ni jednog čovjeka koji se odlučio na to, a znam dosta ljudi koji su, u teškim danima, u izvjesnim trenucima borbe, straha, gubitka svojih najbližih, propušili.

290

Na drugoj strani, brigada se pripremala, znajući da joj se sprema doček, kako da nastupi, da umaršira kao regularna jedinica, da ostavi utisak. Borcima je rečeno da će ih gledati GŠH i CK, ispred kojih treba da prodefiluju paradnim maršom, uz pozdrav stisnutim pesnicama. Do blizu Drežnice, prebacujući se preko Male Kapele šumskim stazama, brigada se kretala, onako partizanski, u koloni po jedan. Ispred samog mjesta, kilometar-dva, pošto je izbila na cestu, zaustavila se i postrojila u četiri bataljona, po dva borca jedan pored drugog. Gledano vojnički, trebalo bi da po četvorica stanu u red, jedan pored drugog, ali to bi znatno skratilo dužinu kolone, smanjilo bi brigadu.

Bataljon »Marko Orešković« zauzeo je čelno mjesto, koje mu je kao najslavnijem i pripadalo. Uz to, on je imao lijepu svilenu zastavu. A gdje da se zastava leprša ako ne na čelu kolone.

Kad je sve bilo spremno za defile, pošto je komandant obišao stroj, pregledao da li su na borcima dobro zategnuti kaiši, priprćeni kako valja ranci, torbice, porcije, kako ništa ne bi klaparalo, komandovao je pokret i pozdrav na desno. Nije se baš oduševio. Korak nije išao kako treba. Više od polovine boraca još nije bilo služilo vojsku, niti je znalo išta o tom paradnom koraku. Ali, svi su znali dosta o onom borbenom, često i bosih nogu. Komandant je morao da dadne voljno, radi bar jednog časa obuke koraka i pozdrava. Stariji borci, koji su odslužili vojni rok, trebalo je nabrzinu da pouče svoje mlađe drugove, bar toliko da dobro podižu noge i udaraju o tlo, kako bi uhvatili neki ritam pri prolasku ispred GŠ i CK, da ne bi miješali korake, traparali, ko lijevom ko desnom.

Na licima boraca očitava se ponos. Većinom su to kršni momci, obučeni u šarenilo uniformi. Najviše italijanskih, a ima i domobranskih i nekih drugih. Nema nijednog borca bez uniforme. Na svima su iste samo petokraka zvijezda i troroga kapa na glavi. U brigadnoj koloni upadljivo je i nekoliko djevojaka. One su sve mlade i lijepe. Oružje i opasači sa bombama i fišeklijama ni najmanje ne skrivaju njihovu ženstvenost, čak je i naglašavaju. Svi su gordi na sebe.

Svečani trenutak je na pomolu. Drežnica je na nogama. Otegnuta kolona vojske već je na vidiku. Čvrst korak odzvanja drežničkom cestom između kuća. Na njenom čelu su dva konjanika, komandant brigade Stevo Osenica i komesar Uroš Krunić. Probija se paradna kolona kroz špalir djece, omladine i odraslih, kojih ima nekoliko hiljada. Čuju se poklici Titu, briga'di i bataljonu »Marko Orešković«. Zajedno sa postrojenom brigadom kreće se, kao izduženi pravougaonik, narod koji je uokviruje. Djeca se hvataju borcima za ruke, za puške, udaraju prstići-ma po njihovim porcijama. Najviše je djece oko mitraljeza. Brigada ima mnogo mitraljeza, svaka desetina po jedan. Brigadni stroj kao da niče iz svijetla mladosti koje ga okružuju, koje se s njim i kreće.

S desne strane, odmah pored ceste, na malom platou, je Glavni štab na čelu sa Ivom Rukavinom, Vladom Bakarićem, Vladom Popovi-ćem i španskim borcem Ilijom Engelom, načelnikom Štaba, koji je od prije nekoliko mjeseci primio ovu dužnost. S njima smo i nas dvojica, komesar Joso Gržetić i ja. Jedan čovjek svojim izgledom odskače od svih nas, kao da nije ratno vrijeme. To je Vlado Popović. Vlado je naočit čovjek visokog rasta, divne spoljašnjosti. Na njemu je novo civilno odi-

291

jelo, tamne boje, bijela košulja i crvena kravata, bez ijedne partizanske oznake izuzimajući malu crvenu zvijezdu na reveru. To svima pada u oči, ali nikome ne smeta, Vlado na tako svečan način obilježava ovaj trenutak.

Pade komanda za pozdrav. Stisnute pesnice se podigoše do sle-poočnica. Čvrsti pogledi, bez treptaja. Borci zapinju iz petnih žila, biju nogama, ali korak se izmiješao sa onim koji ih prati, dječijim, omladinskim. Jedinstven paradni prizor, bez ritma, za mene najljepši od svih koje sam ikad vidio.

Ja sam istinski zadivljen, ali me nešto žecka -još od 21. decembra živi u mojoj svijesti datum rođenja Prve proleterske. Nijedan glas neće se zatalasati eterom da bi obilježio taj veliki datum koji je nagovještavao nešto novo, veliko u razvoju oružane borbe. Smetala je brigada čak i nekim našim prijateljima, a o neprijatelju da i ne govorim. Kao da niko nije želio da čuje o njoj, da je prizna. Toga dana nisu odjeknule trube ni fanfare u njenu slavu. Ali, glas o njoj brzo je dopro do nas i bez radio-stanica i telefona. Narod je imao razglasnu stanicu. Od Rudog se širio živi talas noseći ime brigade od uva do uva, od djeteta do starca, prevaljujući brda i doline da bi dopro do svakog kuta Jugoslavije. U tom živom glasu, brigada je rasla, razvijala se, bujala, punila hiljadama i desetinama hiljada novih boraca, kao velika matična rijeka u koju se sliva bezbroj manjih. Taj talas se širio dimenzijama narodne mašte noseći u sebi probuđenu svijest naroda. I sam sam je takvu doživljavao, vjerovao iluziji broja, koja je uvećavala dejstvo brigade mnogo više nego što ga je mogla imati.

Sad sam dopunio doživljaj vidjevši prvi put na našem terenu sličnu jedinicu, tu u Drežnici, u paradnom maršu. Četiri bataljona sa preko hiljadu i dvjesta naoružanih boraca, u meni budi istovremeno i sreću i lagano nespokojstvo, možda nemir stvaranja, čak i zavisti. Kao da mi je prvi put jasno zašto je Vrhovni komandant podijelio svoju vojsku na narodnooslobodilačku i na partizanske odrede. Nije to Tito slučajno učinio, imalo je to svoju stratešku opravdanost, ali se tog trenutka u meni javilo osjećanje da smo mi, odredi, kao vojska drugog reda. Podbada me to. Naši susjedi odjednom iskočili iz partizana u armiju, a mi... Pokušavam da se opravdam da ni mi ne zaostajemo. Dva odreda sa osam bataljona - zar to nije vojska, iako se ne zove brigada. Ljudstva ima za pune dvije brigade. Uz to, dva bataljona su udarna, sa po tri stotine naoružanih boraca. Bezmalo, sami su oni brigada. Uvjeren sam da ni po jačini, ni po pokazanim uspjesima, ni po hrabrosti ne zaostaju ni za jednim bataljonom u Hrvatskoj. Čak ni za prvim hrvatskim proleterskim bataljonom, u koji smo i mi poslali, na čelu sa Dušanom Dudom Trbovićem i Blažom Kalafatićem, jednu četu izabranih boraca, kao uvijek kad se traži odozgo, »najboljih« i »najprovjerenijih«, »najhrabrijih«. Kako sam samo preživljavao rastanak s njima, kao da se sa mnogima od njih nikada više neću vidjeti.

U štabu Zone, danima se pripremamo da ukažemo posebnu pažnju štabu Brigade i štabovima bataljona bar jednom zajedničkom večerom, jednim drugarskim susretom. To će biti istovremeno i dobra prilika da se bolje upoznamo, jer nam predstoje i teške zajedničke borbe. Kome-

292

saru Josu Gržetiću i meni pripala je uloga domaćina. U štapskoj zgradi uredili smo za ovu priliku, jednu prostoriju koja je mogla da primi dvadesetak ljudi da komotno sjednu. Omladinke su sve dobro očistile, oribale podove, tako da je prosto zasijala. Nekoliko manjih kuhinjskih stolova, prikupljenih od mještana, poredali smo jedan do drugog i zastrli sa dva velika stolnjaka, koje su omladinke odnegdje pronašle. Na njima su bile izvezene lijepe šare u nekoliko boja i obavezni azur. Umjesto naših uobičajenih limenih porcija, na trpezi su se, ispred svakog čovjeka našla po dva porculanska tanjira, kašike, viljuške i noževi, pa i čaše za rakiju i vodu. Iako je još uvijek rakija smatrana pomalo grešnim pićem, odlučili smo da se ogriješimo sa malo komovice.

Oko osam uveče, pristigli su gosti. Sve su to naočiti momci, uredno obučeni, dotjerani za ovu priliku, čak i obrijani. Među njima nije bilo nijednog čovjeka iznad trideset godina. Među najmlađima je komesar »Marka Oreškovića«, Ilija Radaković, imao je osamnaest-devetnaest godina. Predstavi mi se kao učiteljac, tek maturirao u Petrinji. Obradovao sam se, kao da sam se sreo sa nekim svojim bliskim drugom iz školske klupe, na Cetinju. Nas učiteljce je uvijek, čini mi se, nešto više međusobno vezivalo nego gimnazijalce. Možda je njihovo opredjeljenje da se posvete djeci još više razvijalo druželjublje i prijateljstvo.

Večera je ispala mnogo bolja nego što sam očekivao. Dobra čorba, dobar komad mesa, kukuruznice do mile volje. Ali, ipak, ona se neće po tome pamtiti. Ova skromna trpeza ostaće u sjećanjima naših gostiju ne po jelu, ni po piću, već po stolnjaku, viljuškama, tanjirima, čak i jednom cvijetu nasred stola, u grliću flaše, što ga je neka omladinka za-djenula, po amtosferi topline i ukupnog prisnog razgovora, po osjećanju mogućnosti za okupljanje i van neposredne opasnosti po život. Već ujutro, dohvatili smo se svojih limenih porcija i kašika koje smo obično zadjevali za sare čizme, ako ih je bilo, za uvijače, ili, čak iza pojasa.

Užurbano vršimo pripreme za veliku zajedničku akciju. Rame uz rame pokazaćemo da smo sposobni da i bez teškog naoružanja napadamo i zauzimamo utvrđene garnizone kao što su Modruš, Jezerane i Krišpolje. Uz put, oslobodićemo i nešto manjih posada oko ceste Brinje - Ogulin. Brigadi su pali u zadatak Jezerane i Krišpolje, a našem Prvom odredu, s četiri bataljona jačine ne manje od brigade, Modruš. Oslobodimo li ova mjesta, ostvariće se naš višemjesečni san da spojimo svoj dio slobodne teritorije, na širini od trideset kilometara, sa ličkim i kor-dunaškim, da se širom otvorimo prema unutrašnjosti zemlje.

Ni neprijatelj nije drijemao. Evo kako procijenjuje situaciju Paveli-ćeva Vrhovna komanda na osnovu izvještaje župana Jurice Markovića od 6. VIII 1942. godine pod brojem 963, baš uoči našeg napada:

»Prema dobivenim podacima na dijelu područja Gorskog Kotara, Primorja, Like i počev od Sušaka pa do Otočca, nalazi se oko 2.500 - 3.000 naoružanih partizana. Ovo područje nazivaju partizani svojom Petom operativnom zonom.

Područje ove zone podijeljeno je na otsjeke na kojima operiraju zapovjednici bataljona i četa...

Pored odsjeka, kojih ima od 5-6 uspostavljena su još tzv. dva udarna bataljona svaki u jačini 300-400 momaka. Momčad ovih ba-

293

taljona sastavljena je od najistaknutijih boraca - fanatičara, odjevenih u bivše jugoslovenske odore, oboružanih puškama, bombama i strojnicama... Ovi bataljoni pripremaju navodno napad na oružnič-ku posadu u Jezeranama sa zadatkom da se dočepaju što većeg broja oružja i spreme.

Ovakvim razvitkom situacije Primorje je dovedeno u beznade-žan položaj u svakom pogledu, a osobito u pogledu opskrbe hranom, ogrevom, te je bezuvjetno da se što prije preduzme jedan opsežniji zahvat naših domobranskih, ustaških, te savezničkih snaga u cilju gonjenja i razbijanja ovih partizanskih odreda«.³⁹'

Velikom županu izgleda da bismo se mi sada mogli zadovoljiti samo Jezeranama. Nije to više april. Za same Jezerane ne bi nam bila potrebna pomoć brigade.

Pored Modruša, zaobilazeći ga podalje, prolazio sam nekoliko puta u toku zime i proljeća i dobro ga zagledivao. I tada sam mislio o napadu na njega, mada sa budnom sviješću o pregolemom zalogaju. Moram priznati da sam pri toj pomisli osjećao i izvjesnu strepnju. Po njegovoj srednjovjekovnoj gradini, čitavom predratnom kotaru Ogulin, preinačeno je ime u Veliku župu Modruš. Toliko su ustaše držale do njega.

U Modrušu, kao da je priroda sama sebi podigla gord spomenik, stoji džinovska kupa, poput golemog stoga koji uspravno štrči u nebo. U početku sam čak mislio da je tom uzornom vajarskom djelu prirode čovjek morao da doda svoj udio. Nisam se ni prevario, jer, iako prirodnom sastavu nije ništa dodao, on se njime poslužio, prije više vjekova, da nadogradi moćnu tvrđavu visokih i debelih zidova, koju ni minulo vrijeme nije moglo potpuno da razori. I sad može odoljeti i snažnijem oružju nego što smo ga mi imali.

Ispod gradine, naokolo, nanizalo se selo Modruš. Ko drži gradinu drži i mjesto. Kako nju zauzeti - to me stalno muči. O jurišu na nju gotovo se ne može ni pomisliti. Uz strmine koje se zubasto dižu do samih zidova, jedva da se čovjek, i bez borbe, može ispentrati, pomažući se čak i rukama. Braniocima je gotovo dovoljno da odozgo samo oburva-vaju kamenje i da niko do njih živ ne dopre.

Idući s bataljonima na Modruš, gradina mi ne silazi s uma. Koliko će biti skupa? Nekoliko dobro zaposjednutih utvrđenih kuća, koje drže ustaše, ne zadaju nam naročitu glavobolju. Uvjeren sam da će one u jednom naletu pasti pod udarom partizana.

Za napad na Modruš odredili smo udarni bataljon kojim je koman-dovao heroj Đuro Trbović. Đuro će preživjeti mnoge teške borbe, ali ne i rat. Mnogim herojima kao da je bilo suđeno da ne prežive... Ostala tri bataljona rasporedili smo na zasjede prema Ogulinu i Plaškom, odakle za tili čas može da nam se sruči jaka italijanska vojska, ustaške i četničke bande. Za juriš na gradinu određena je samo jedna četa. Možda je i toliko previše. Ni za nju nema dovoljno prostora da se razvije.

Napad je počeo još u toku noći. S ustašama, dolje u mjestu, brzo smo se obračunali. Ali je ostala tvrđava Modruš. Iz nje, kao iz aviona, zasipaju mitraljezi. Nekoliko juriša jedan za drugim, završavaju se neuspjehom i uz gubitke. Ustaše divljaju, dozivaju, psuju, čikaju, obur-

³⁹> Dokument u posjedu autora.

294

vavajući kamenje koje se poput usova survava niza stranu po jurišnicima. Na gradini se stalno pomalo dimi od prašine odvaljenog kamenja. Borci uporno pokušavaju da se uspuzaju gore, prikradu i zaspu gradinu bombama. To se ponavlja satima, i pri svakom zaletu neko pogine. Počinjem da se kolebam: odustati ili i dalje jurišati i ginuti. Cijena je i do sada previsoka. Na obezbjeđenjima se isto zakuvalo, kako od Ogulina tako i od Plaškog, što ustašama na gradini pomaže da izdrže dok im ne stigne pojačanje. Ja se uzdam, poznavajući dobro naše jedinice, da one neće popustiti na prilazima.

Jednu četu, na čelu sa komandirom Rajkom Trbovićem, držim pokraj sebe u rezervi, da se nađe u slučaju neke nepredviđene situacije, kad bi ona mogla dobro doći. I on i četa gledaju ove prizore zajedno sa mnom. Rajko se uzmuvao. Ljuti se što gradina već jednom ne pada. Njemu se čini da bi ona bila već u našim rukama da sam njemu dao zadatak da je osvoji. Vrijeđa ga što je u rezervi. Moli me, gotovo bolećivo, da ga pustim da zauzme tvrđavu. On uporno navaljuje: pusti me, pusti me da zauzmem gradinu. Popeće se on sa četom s one strane, kako kaže, jednim prikrivenim žlijebom da ga ustaše ne opaze.

Tek kad sam se uvjerio da gradina ne popušta, pustio sam Rajka da pokuša. Otišao je na čelo čete kao da ide na svadbu. Provlačio se kroza selo vješto da ga sa gradine ne opaze. Brzo mi je nestao sa vidika.

Po njegovom odlasku, možda sat-dva, primirila se borba. Oko gradine samo po koji pucanj. Ustaše mahnitaju, viču, urliču, prijete, vrište, misleći, valjda, da smo odustali od daljih pokušaja. I onda, odjednom, na vrhu gradine prolomiše se eksplozije ručnih bombi. Čini mi se da ih je stotinu u jedan mah grunulo. To potraja svega nekoliko minuta i sve se smiri. Na gradini poče da se izvija, prvo mali, pa potom sve veći i veći stub dima. To je znak da je zauzeta. Sad sve jedinice mogu vidjeti da je Modruš slobodan. Odmah sam potrčao tamo da podijelim radost s borcima. Zadovoljstvo je pomućeno. Suočen sam s teškim prizorom. Skidam kapu da se poklonim mrtvom Rajku i svim poginulim partizanima u ranijim i u poslednjem jurišu. Gledajući Rajka, s kojim sam prije nekoliko sati bio zajedno, gotovo da ne mogu da vjerujem da je mrtav. Dodirnuo sam njegovo još toplo čelo. Činilo mi se da mu pro-dužavam život. Junačkom smrću na Modruškoj tvrđavi, Rajko je svoje ime ovjenčao herojstvom, koje će ga, sa još nekoliko stotina boraca širom zemlje uvrstiti među njene najhrabrije sinove.

Oslobođenje Modruša platili smo skupo, sa oko četrdesetak poginulih i ranjenih drugova. Neprijatelj je imao nešto više nego dvostruko što poginulih što zarobljenih. Zarobljenicima smo priključili i uhapšenog predsjednika Opštine, kako bismo mu sudili u Drežnici.

Oslobođenjem Modruša,⁴⁰' slobodna teritorija se proširila za još jednu opštinu i doprla sve do samih žica italijansko-ustaškog garnizona u Ogulinu i italijansko-četničkog u Plaškom.

⁴⁰⁾ Radiostanica »Slobodna Jugoslavija« je krajem avgusta emitirala izvještaj o uspješnim borbama na komunikacija Ogulin - Brinje na osnovu Titovog izvještaja Izvršnom komitetu Kominterne od 20. avgusta 1942. godine: »Partizani su zauzeli mjesta Modruš, Jezerane i Krišpolje. U ovim borbama ubijeno je 25. ustaša, a 150 je zarobljeno... Prvog avgusta udarni partizanski bataljon napao je istalijansku kolonu kod Gerova. Tu kolonu pratili su tenkovi. Kolona je vodila u koncentracioni logor oko 2.000 stanovnika Like i Slovenije. Partizani su oslobodili 400 uhapšenih Hrvata i 30 Slovenaca...

295

Samo što se borba smirila, uzjahao sam konja i zajedno sa kurirom Dimnjačarom, mojim starim saputnikom još od Španije, uputio se cestom preko Male Kapele da vidim šta je učinila Prva brigada. Od Jeze-rana nas dijeli petnaestak kilometara. Ošinuli smo konje i jahali čas kasom čas galopom, kako bismo što prije stigli. Kad smo se popeli na pre-voj, odakle se pruža širok pogled prema Lici i Kordunu, pred nama su, kao na dlanu, dolje, ispod nas, na nekoliko kilometara, ležale Jezerane i Krišpolje. Uzeo sam dalekozor i dobro osmotrio. Jezerane su izgledale puste, kao poprište poslije bitke. Iz njih nije dopirao nijedan pucanj. Dobar znak. Ali nekoliko kilometara od njih, prema Krišpolju, grdno je gruvalo, vodila se teška borba. Puščanu vatru prigušivala je artiljerijska i minobacačka. Gruvanje se i vizuelno ocrtavalo jednom vijugavom linijom, pramenovima dima s jedne i s druge strane ceste. Mora da se tamo negdje kriju položaji brigade koja brani pristup Jezeranima. Još mi nije sasvim jasno da li naši drže Jezerane, da li su ih i zauzeli. U ratu čovjek ni u šta nije siguran dok ne vidi svojim očima. Ne časeći ni časa, pošto se nijednom ne oglasi metak iz mjesta, ošinusmo konje i sjurismo se dolje. Da, Jezerane su bile slobodne. Tragovi tek završene borbe vide se na svakom koraku. Zidovi su išarani mecima. Polomljene cigle i staklo posvuda. Naša propaganda već počinje da radi. Naokolo poniklo i nekoliko naših parola. Od mještana niko ne izmalja glavu na ulicu. Još smrdi na barut.

Ispred bivše žandarmerijske stanice sretoh Jova Lončara, operativnog oficira brigade, sa još desetak partizana. Svaki nosi po naramak slame. Ne mogu da shvatim šta će im to, čemu će im ta slama Nije valjda da spremaju konačište za brigadu, jer tada nismo slamu ubrajali u ratni plijen za evakuaciju. Na moje pitanje da to objasni, on reče da su poslije našeg zauzimanja Krišpolja navalile tako jake italijanske snage da su ga i preotele, a da je brigada u povlačenju, pa mu je naređeno da zapali tri utvrđene zgrade, u Jezeranima, na koje se u toku noći i jutros jurišalo i ginulo, kako bi se onemogućilo neprijatelju da ih ponovo zapo-sjedne. I ja bih to isto učinio. To je već treći put da se juriša na Jezerane. Palo je dosta naših ljudi u jurišima upravo na te tri zgrade, bez kojih se neprijatelj ne bi mogao lako zadržati ni cigla dva dana. Ipak, naredih da ih ne pali, da malo sačeka dok ne vidimo razvoj situacije. Vjerujem mnogo u brigadu. Ako zapalimo zgrade, a neprijatelj bude odbijen, ispašćemo kukavice i sigurno izazvati ne samo podsmjeh već i prezir.

- Slušaj - kažem mu - ja ću se popeti tu, gore, na Maljen, da malo osmotrim. Ukoliko ocijenim da brigada popušta, da će morati da se po vuče, daću ti odozgo znak da ih zapališ. Ukoliko ti ne dam znak, ne smi ješ ih paliti.

- Dobro - upita - kakav znak? Ne znam šta da mu odgovorim.

Oslobođeni narod je sa suzama zahvaljivao partizanima za svoje oslobođenje. U ovom kraju čabarskog sreza Talijani su spalili 600 kuća i ubili 500 ljudi. U selu Pothum kod Sušaka Talijani su spalili 300 kuća, a sve stanovništvo odveli u koncentracioni logor, a uz put su mnoge i ubili. Na Luizijanskoj cesti partizanski bataljon napao je talijansku kolonu od 40 kamiona u pratnji tenkova. Ubijeno je oko 100 Italijana, i to u borbi prsa u prsa. Uništeno je 15 kamiona...« (Tito, Sabrana djela, knj. 11, str. 227).

296

- Ovim - rekoh, dosjetih se. - Ovom crvenom maramom. - Poka zali mu na veliku crvenu maramu koju je Dimnjačar uvijek nosio o vra tu. - Gledaj dobro gore, pa ako vidiš da ti mašem maramom, odmah pali u odstupaj.

Brzo sam se popeo na brdašce Maljen, s lijeve strane ceste, zajedno sa Dimnjačarom. Na nekoliko stotina metara ispod nas, oko ceste, Ita-lijana kao pljeve. Vodi se žestoka borba. Moram dobro prileći. Vidi se i nekoliko tenkova. Meci se rasipaju i oko nas. Sudeći po gustini vatre, čovjek bi rekao da tu silnu vojsku ne bi zadržale ni tri brigade. Ali Ličani, Kordunaši i Banijci dobro su zalegli, izabrali pogodne položaje, trpe jaku vatru, ali i uzvraćaju i te kako, najviše iz pješadijskog oružja. Koliko mogu da prosudim, Italijani će brzo početi da se povlače, da tu ne bi sačekali noć. Ne pada mi ni na pamet da mahnem maramicom Lončaru kako bi potpalio kuće. Riješih da se uputim do štaba brigade. On mora biti tu negdje, nedaleko ispred nas, pored same ceste, odakle komanduje. Tek sad osjetih kako me nešto štipa za oči, neki dim. Okrenem se prema mjestu i imam šta vidjeti: tri velike zgrade obavija gusti dim koji probija kroz prozore, vrata i krov. Na jednoj se već vijori i plamen. Ugledavši to, stuštih se u mjesto da se obračunam sa Jovom Lončarom, zato što je samovoljno zapalio zgrade i pored čvrstog dogovora da bez mog znaka crvenom maramom ne smije to da učini. Bojim se da bih mogao izgubiti kontrolu nad sobom. Lud sam od ljutnje. Čuo sam o njemu da je veoma hrabar, uz to i vojni mozak štaba - operativni oficir. Pa zar je moguće da ga je uhvatila panika. Sretosmo se na istom mjestu gdje sam ga i ostavio. Prije nego ću početi da vičem ili da na-srnem na njega, on stade mirno i raportira:

- Druže komandante, postupio sam po tvom naređenju.

- Po mom naređenju?

- Da, na znak marame.

- Ove crvene - pokaza na Dimnjačarevu maramu.

- To je laž - viknuh. - Nikakvog ti znaka nisam dao. Tebe je uhvatila panika.

- Nemoj da me vrijeđaš, postupio sam tačno po dogovoru.

- Lažeš!

Ne lažem, lažeš, ne lažem, i tako u beskraj, počelo je već i vrijeđanje. Onako bijesan, okrenem mu leđa i uputim se da tražim štab brigade.

Vatra se već smirivala. Italijani su polako odstupali, a brigada se podizala na noge da ih goni. Sa prvim mrakom ponovo je upala u Kriš-polje.

Jova Lončara nisam tužio komandantu, nekako bi mi to izgledalo nedolično, pa dosta sam mu i ja rekao. Osjećam se istinski uvrijeđen. On, netremice, da sa mu dao znak! Drskost. Čitave noći sam razmišljao o tome. Tek sjutradan, stvarno mozak mi sporo radi, sinu mi misao: da nije Dimnjačar uradio nešto na svoju ruku iza mojih leđa. Jest da je samovoljan, ali ne bi valjda tako nešto uradio. Ipak, riješih da ga pri-pitam.

- Slušaj, Dimnjačare, da ti nisi juče slučajno nešto baratao s tvojom maramom odozgo sa brda?

297

- Nisam baratao nego mahao. Vidim, kolebaš se: paliti, ne paliti. Dok se ti odlučiš, Italijani bi se mogli i probiti. Bolje ovako. Ti stalno o nekim političkim obzirima. Sigurno je sigurno. Koliko je samo pogi nulo naših ljudi od vatre iz onih kuća. Više neće. Dobro, Italijani nisu upali juče, a ko ti kaže da neće sjutra. Po tvome bi kuće mogle ostati i netaknute. Bolje ovako.

Gledao sam ga uzdržavajući smijeh i udarajući sebe po čelu što se odmah nisam sjetio da je on jedini čovjek koji tako nešto može učiniti na svoju ruku. Moram da se izvinim Jovu Lončaru.

Čim sam se vratio u Drežnicu, poslije nekoliko dana, naredio sam da mi dovedu predsjednika modruške opštine, odozdo, iz podruma našeg Štaba, gdje je bio zatvoren do suđenja. Zvao se Rudolf Keser, rođen 1895. godine. Čeprkali smo dosta po njegovoj biografiji da bismo prikupili neki optužujući materijal, ali nismo mogli naći ništa nečasno u njegovom životu osim te titule. On nikad nije pripadao ustaškom pokretu. U čitavom području Modruša, bio je veoma poštovan i uticajan čovjek. Ljudi su ga voljeli. Nigdje ništa nismo mogli da pronađemo da je ijednu riječ izgovorio ni protiv nas, niti za nas. Ali, već sama činjenica da je postavljen na takvo mjesto, za predsjednika jedne Pavelićeve opštine, dovoljna je optužba da čovjek u ovakvom ratu izgubi glavu. Da nije bilo toga, o njemu bi se moglo govoriti, zaista, kao o čovjeku čiste savjesti. A da li mu, zbilja, zbog toga treba odrubiti glavu? Prilikom susreta s nekoliko naših prijatelja u Modrušu, oni su, malo prikriveno, izražavali strepnju za predsjednika, što mi nismo odmah mogli da razumijemo. Kad smo hapsili predsjednika, mislio sam, stvarno, da će njegovo suđenje biti puka formalnost. Odjednom, našli smo se u dilemi: šta da se radi, suditi li ne suditi. Ono - »ustaški predsjednik«, optužuje. Ništa drugo. I pošto nismo našli još šta da mu upišemo u grijeh, riješili smo da ga pustimo. Možda će to imati nekog političkog odjeka.

Na meni je, kao komandantu, ostalo da s njim progovorim, kako bi ponio što bolji utisak o nama. Naredio sam Tani Tomiću da ga dovede iz podruma. Nisam dugo čekao. Kad sam vidio kako izgleda, zaprepastio sam se. Po njegovom licu nizala se modrica do modrice od udaraca nečijih pesnica. Lice mu je gotovo unakaženo i staračko. Nije to onaj čovjek koga sam vidio svega nekoliko dana ranije. Jedva sam ga prepoznao.

- Ko te tukao, predsjedniče? - upitah.

- Nije niko, nije niko.

- Ko te tukao, govori?

- Nije niko, nije niko?

- Onda mi objasni od čega su ti te modrice, jesi li ih donio sa sobom. Kad sam te vidio prije nekoliko dajia nisi imao nijednu. Neka alergija?

Odmah mi je bilo jasno da ovaj čovjek ne smije da prizna da ga je neko tukao, a još manje da pokaže čovjeka koji je to učinio. Još i da optužuje! Sve bi mu se to moglo osvetiti. Šta drugo da zaključim.

Uzaludna su bila moja nastojanja da kaže ko ga je udario. Posumnjao sam na Tanu Tomića, koji je stajao iza predsjednika i pomalo se smješkao. Brzo doskočih do njega, uhvatih ga rukom za rever i snažno

298

odgurnuh nekoliko metara. Predsjednik se toga još više uplaši. »Nije on«, ipak, prozbori. To je bio prvi i poslednji put da podignem ruku na svoga druga, partizana i to na moga kurira, a neke vrste i domaćina štaba, Tanu.

Imao sam namjeru da malo više porazgovaram sa predsjednikom, ali sam odustao zbog velikog uzbuđenja. Uzeo sam propusnicu i uneo njegovo ime pored one rečenice da mu niko od naših vlasti ništa ne smije učiniti i da može slobodno da živi kod svoje kuće.

- Uzmi - rekoh i pružih mu propusnicu. Pošto se dobro zagleda u nju, upita:

- Šta je ovo?

- Idi kući i ne pitaj, to ti je to.

Keser još nije mogao da shvati da je slobodan, da će iznijeti živu glavu preko praga. Stajao je i gledao me. Ja ponovo, podignutim glasom, rekoh da ide. On tek sad poče polako, držeći propusnicu objema rukama, da odstupa, natraške, stopu po stopu, prema vratima. Bio je uvjeren, da je to neki predsmrtni ritual i da ću mu pucati u leđa čim se okrene. Za đavola, moj revolver stajao je, kao obično, preda mnom na stolu. Opazivši njegove muke, ustah, okrenuh ga prema vratima i zajedno s njim iziđoh napolje. Jedna manja grupa ljudi čekala je ispred Štaba da vidi šta će biti sa predsjednikom. Njihovo iznenađenje sigurno nije bilo malo kad mu pružih ruku i poželjeh srećan put.

Ova epizoda ne bi zasluživala gotovo nikakvu pažnju, imali smo mnogo sličnih, da taj isti predsjednik nije, odmah po dolasku u Mod-rušu, zajedno sa svojim sinom prešao u partizane. Njegovo puštanje na slobodu i opredjeljivanje za pokret snažno je odjeknulo u čitavoj opš-tini, iz koje smo sve do tada imali malo partizana. Nikakva naša zbo-rovanja, leci, štampa, nikakva propaganda ne bi mogla ni izbliza imati takav politički učinak kakav je imalo puštanje predsjednika. Rudolf Keser povukao je za sobom mnogo ljudi u partizane.

Učinak našeg postupka biće nam dovoljno vidljiv koju nedjelju kasnije, kad nam je pao u ruke jedan izvještaj velikog župana Jurice Mar-kovića Vladi NDH i Paveliću. On jadikuje, kuka, zapomaže prestrašen partizanskom aktivnošću. Ali, teže mu i od toga pada što smo pustili predsjednika na slobodu, što ga nismo strijeljali, jer ovako on povede sa sobom pola življa u partizane.

Rudolf Keser je samo nekoliko mjeseci kasnije izabran za našeg odbornika, čak i za predsjednika mjesnog odbora. I sa te dužnosti išao je u borbu.

S njim sam se sreo više puta u toku rata. Nijednom nismo mogli da zaobiđemo onaj naš rastanak u Drežnici, kad smo ga pustili na slobodu. Ne jednom mi je pričao o onim strašnim trenucima koje je preživljavao misleći da ćemo ga strijeljati. Sad je to bio sasvim drugi čovjek, ni sličan onome, svjestan borac. Razgovarali smo međusobno kao prijatelji i komunisti. On je znao da se našali na svoj račun, na ono njegovo odstupanje do vrata, misleći da ću ga ubiti tu, usred Štaba. Bio je iskren. Samo, nikad nije htio da kaže ko ga je udarao. Govorio je da to ne bi bilo sad lijepo kad onda nije imao hrabrosti da kaže.

299

U oktobru 1944. godine poginuo je kod Josip dola, u borbi protiv ustaša i Nijemaca. Njegov sin Josica, pošavši očevim stopama, dočekaće kraj rata kao oficir naše armije.

Po zauzeću Modruša, sreo sam se nekoliko puta i partijski razgovarao sa modruškim župnikom koji je neometano vršio svoje vjerske obrede. Kakav je bio rad Partije, kakav uticaj partizana, kako je neprijatelja hvatala panika od svega što mi radimo, ilustrovaću jednim citatom velikog župana Jurice Markovića, koji se odnosi na ovaj period, a pisan je početkom septembra 1942. godine:

»... I inače partizani se pokušavaju dodvoriti narodu i steći njegovu naklonost i prijateljstvo. Postupak partizana prema župniku u Modrušu, koji je ovih dana dobio od partizana 'dopust' je takav,"da iznenađuje čak i dobrog poznavaoca ovdašnjih prilika. Partizani su ga pozdravljali sa druže ili sa 'Hvaljen Isus i Marija', prema njemu bili krajnje susretljivi i pažljivi, a narod odmah počeli snabdjevati sa žitom, kojeg izgleda imaju u dovoljnim količinama«.⁴¹⁾Laže, župan, što se tiče žita.

Spaljena zemlja

Početkom septembra počeli su da se nadvijaju crni oblaci nad slobodnom teritorijom. Velike kolone neprijateljske vojske kuljaju po čitav dan, bez nekog uhvatljivog reda i slivaju se u jedan poluobruč koji se jednim krakom oslanja na samo more kod Senja, a zatim pruža preko Brinja, Ogulina, Vrbovskog, Delnica i Fužina da bi se drugim krakom »zasadio« u more, tu pored Bakra i Kraljevice. Ni laiku nije teško procijeniti šta to znači. Očito je da neprijatelj ima namjeru da opkoli narod i ustanike, da ih natjera na more i tamo uništi. Uočavamo nešto novo u neprijateljskim operacijama. Dosad su redovno napadali od mora, a sad riješili da nastupaju prema moru. Za ovu operaciju italijanski okupator angažovao je snage Petog armijskog korpusa sa divizijama: Lombardija, RE i Granatjeri di Sardenja; zatim brojnim pojačanjima Jeda-nestog korpusa iz Slovenije, tri bataljona Kamiče nere (crne košulje), četiri do pet bataljona Granične straže (vardia ala frontiera), iz zapadnih predjela naše zemlje i od Trsta. Pridodate su im znatne ustaške snage iz Ogulina i četnici iz Gomirja i Like; brojne tenkovske jedinice kao i tri eskadrile vazdušne flote iz Zadra. To su snage od blizu sedamdeset hiljada neprijateljskih vojnika. Za nas je bila olakšavajuća okolnost što nismo ni približno procijenili jačinu neprijatelja. Što nismo ni slutili kakva se sila sprema na nas. Još teže bi nam bilo da smo znali tada kako izgleda neprijateljska zapovijest za ovu operaciju nazvanu »Operacija Velika Kapela«.

Neprijatelj svoju operaciju planira u četiri faze:

»Koncentrično djejstvovati sa sjevera, istoka i juga i prodrijeti u dva glavna neprijateljska centra, Drežnicu i Jasenak, kao i u Vodoteč, Tužević i Gostovo Polje (prva i druga faza), izvršiti mnogobrojna čišćenja da bi se od ustaničkih formacija očistile zone oko gore pomenutih mjesta (treća faza), potisnuti i prilijepiti uz obalu ustaničke formacije koje su umakle čišćenju i tako ih potpuno uništiti (četvrta faza)«.

⁴¹> Dokument u posjedu autora.

300

Garnizoni obalskog pojasa, 314. obalske brigade i brojne druge jedinice, - po naređenju komande 2. armije »ostaće u pripravnom stanju da bi onemogućili da ustaničke formacije umaknu morskim putem«. A »komanda riječke mornarice, za vrijeme trajanja operacije, vršiće osmatranje i čišćenje duž obale Bakra i Senja, čime će onemogućiti da formacije i dijelovi ustanika umaknu morem akciji naših trupa«.

Sudeći po toj zapovijesti, neprijatelj ozbiljno računa da bi ustaničke snage mogle, pritiješnjene uz obalu, navaliti na brodove - šta drugo da pretpostavimo? - i dokopati ih se, ukrcati na njih i umaći nekud morskim putem. Možda je uslijed takvog straha i štab Petog armijskog korpusa, uoči početka ofanzive, pobjegao iz Crikvenice u Rijeku, da ne bi bio izložen našem nasrtaju. Sigurno je sigurno. Čovjek mora da se pita šta se to neprijatelju vrzma po glavi. Kud da bježimo?. Zar da se otis-nemo, kao da smo došli do brodova, nekud preko Jadrana; gdje da pristanemo. Čudna logika, kad tada na čitavom Sredozemlju nije bilo nijedne slobodne luke za nas. A šta i uz pretpostavku da se dočepamo plovnih objekata i iskrcamo na neko od naših ostrva; narod bi nas rado dočekao, lako bismo osvojili obalu i zaplijenili flotu, ali većina partizana još nije znala ni plivati, a kamoli upravljati brodovima. Luda misao za nas koji smo znali realno procijenjivati.

Sve na stranu, ovi podaci, ipak, mnogo govore o tome kako neprijatelj zamišlja partizansku vojsku, kojoj daje čudesnu moć, toliko čudesnu da prelazi same granice mašte. Čak ni mi, koji smo znali da se ponekad hvalisamo i veličamo svoje uspjehe, nikad sebi nismo pripisivali takva svojstva. Srećom po nas, neprijatelj je suviše vjerovao pravilu vjerovatnoće zasnovanom na vojnim teorijama, jer da toga nije bilo naše brige o sudbini prije svega naroda i nadasve bolnice i ranjenika ne bi ostale samo brige.

Petnaestog septembra te 1942. godine zatutnjala je zemlja. Silne kolone sa već opisanog polukružnog oslonca, zagmizale su ka zamišljenim čvrsto zaposjednutim linijama, koje drže naše snage. Artiljerija ne žali municiju, čisti ispred pješadije, koja pobjedonosno juriša s čuke na čuku, sa brda na brdo, zazirući uz put samo od dobro zakrčenih i razrušenih cesta, čemu smo mi pribjegavali umjesto miniranja. Mina nismo, naravno, imali, ali su zato naše patrole pripucavale i brzo se povlačile, toliko da se zna da smo živi, da nas ima. Mala je korist od prebrojavanja živog efekta, ali ipak snažnim djejstvom ovih jedinica onemogućava se ili usporava prodor neprijatelja; neprijatelj razvija svoj pokret u ogromne »češljeve« znatno brojnijih kolona, a cilj im je temeljito grabuljanje svakog djelića zemlje unutar tog moćnog obruča, iz kojeg se niko ne bi smio izvući.

Ustanička sela ostaju pusta. U dobro organizovanim zbjegovima, pod rukovodstvom svojih odbora, stanovnici naseljavaju planinu, s tim što će prethodno izgraditi više alternativa za slučaj da budu ugroženi. I stoka, do posljednjeg grla, kreće sa zbjegovima. U nekoliko zbjegova očekuje se i po neka prinova, rodice se možda neki Goran ili Planinka.

Desetak dana prije početka ofanzive sva prispjela ljetina, sve životne namirnice, sve zalihe hrane zakopane su u duboke trapove po čitavoj slobodnoj teritoriji. Izdubljeno je na hiljade takvih trapova, koje

301

smo mi nazivali bunkerima i zemunicama u drežničkim selima, Jasenku, Gornjem kraju i ostalim naseljima prema Primorju. Taj zanat su seljaci dobro ispekli, već je za njima bila godina dana rata sa mnogo prijetnji i otimanja. Samo su njive sa krompirom i kukuruzom ostale na milost i nemilost neprijatelju.

I pored sve siline nastupajuće vojske, neprijatelju je trebalo čitavih četiri-pet dana da upadne u Drežnicu. Naš Štab je ostao čitavo vrijeme u samom centru Drežnice, kao da nije vjerovao da će se neprijatelj zaista probiti. Izgleda da je nekoliko nas, iz Štaba, nekoliko kurira, željelo pokazati svoju neustrašivost. Teško je objasniti zašto. Danas se može reći-neumjesno. Iako smo imali dobar pregled neprijateljskog nastupanja, ipak ga nismo primijetili dok nije stigao na stotinak me tara od naše kuće. Naše bježanje navrat-nanos do šume, iznad sela Vukelića, u blizini bolnice, tu je našu ludost i potvrdilo. Bolnica se već bila povukla dublje u šumu, prema Javornici. Odvažna i savjesna Jelena Jančić kao komesar bolnice, i humani i sposobni doktor Oto Kraus, koji je predano posvetio svoje partizanske dane ranjenicima, rukovodili su bolnicom i njenim evakuacijama. A što reći o osoblju bolnice, bolničarima, sestrama, ku-varima, stražarima i drugom osoblju. Mnogo se o njima može reći kao o ljudima koji su uvijek bili spremni da sve žrtvuju za ranjenike. Imali smo ih dosta, te je to bio valjan razlog za brigu najvećeg stepena. Od velike pomoći nam je bilo i to što se u bolnici liječio i trezveni, proslavljeni junak Milan Žeželj. Razumije se da bolnicu nismo ostavili da se sama brine o sebi. Neke osnovne odbrane smo već bili izgradili i stavili smo joj na raspolaganje jednu četu probranih partizana. Međutim, nije nam to bila jedina briga. Trebalo je štititi i materijalno dobro kulture. Naime, tu se nalazi i Agitprop CK KPH, na čelu sa Otmarom Krea-čićem i Leom Matesom.

Jela Jančić je, zbilja, kao stožer bolnice zajedno s doktorom Krau-som, pokazala vanrednu snalažljivost i hrabrost za vrijeme ofanzive. Nar mučila se grdnih muka prebacujući ranjenike, od skloništa do skloništa, od škrape do škrape, i to uz pomoć samo osoblja i ono malo partizana što joj je dodijeljeno. Ipak nijedan ranjenik nije stradao, a dosta njih osposobljenih za kretanje bilo je spremno da i život položi za sto je drugove. Naročito su se istakli Milan Žeželj, i sam ranjenik i Otmar Krea-čić, koji su se više puta zalijetali na Italijane sa po grupom partizana, ako ništa a ono da ih bar zaplaše, naročito četnike koji su kao italijan-ski prirepaši uvijek bili na zlu putu.

Joso Gržetić, koji je u to vrijeme bio komesar Štaba i ja popeli smo se na jedno više brdo da osmatramo. Čitava kotlina, sa dvadesetak sela ležala nam je pod okom. Italijanske kolone su se slivale sa svih strana u kotlinu, raščlanjavale u manje, otprilike u bataljonske i četne formacije i upadale u sela.

Naša tri bataljončića raštrkana su na širokom prostoru i naš Štab nema, praktično, kome neposredno komandovati. More me crne misli. Ne mogu a da se ne pitam koliko bi trebale snage da istjeraju ovoliku vojsku i da ponovo povrate slobodnu teritoriju. Šta će biti s narodom?

Sva sela Drežnice, Jasenka i Gornjeg kraja zaposjednuta su i da nije Italijana, četnika i ustaša u njima ne bi bilo živog stanovništva. Niko,

302

baš niko u njima nije ostao. Ni pijevca nema da zakukuriče. Sve bježi od Italijana. Umjesto u selima, stanovništvo se našlo na okupu i pod okriljem naše zaštite bez vojske na relativno uskom pojasu Kapele u djelu koje naginje moru. Za vojne dogmate tu više izlaza nema. Svratio sam u nekoliko zbjegova. Raspoloženje je takvo da zaista hrabri. Niko i ne pomišlja da bi se moglo pasti neprijatelju u ruke. Svaki zbjeg ima neki svoj plan za izlazak iz ovog opasnog kazana. Znači ima izlaza. Naruku će nam ići i sama italijanska vojska, kojoj je ležala na srcu prva i druga faza operacije »Velika Kapela« to jest ona faza po kojoj bi trebalo zauzeti sva naselja, opljačkati ih, a zatim potpuno uništiti. Taj mamac, osobito potraga za trapovima i zemunicama, zadržao je ovu silnu vojsku najduže, te tako da i nije žurila da ostvari treću i četvrtu fazu operacije potpuno uništenje i potapanje u more. Oteglo se i paljenje sela, neizbježna prateća mjera. Gori prvih dana jedna jedina kuća i to ona koju je zapalio njen vlasnik lično, Sava Vukelić Jagetić, iz inata, da ne da tu čast neprijatelju.

Ovaj neprijateljski zastanak dobro nam je došao. Jedinice i narod su za to vrijeme uglavnom ispraznili opkoljeni prostor i našli se, najvećim dijelom, na već pročešljanom terenu ili iza njegovih leđa.

I bataljon Drugog odreda, i bataljon »Marija Gubec« i oba udarna bataljona, koji su se vratili sa Korduna, grunuli su iznenadno na nezaštićene kolone okupatora po komunikacijama i nanijeli mu ogromne gubitke. Samo u jednom naletu kod Jasenka neprijatelj je ostavio oko četiri stotine mrtvih. Jedna artiljerijska kolona između Delnica i Brođana Kupi potpuno je uništena. Mnogo je takvih akcija. Više vozova odletjelo je u vazduh. Plijen je bio veći nego ikad do tada, od početka rata. A onda se desilo za nas neobjašnjivo čudo, koje dugo vremena nećemo moći odgonetnuti. Neprijatelj je naglo, gotovo panično, počeo da se povlači pod zaštitom avijacije. Ostalo je na gomile iskopanog krompira i drugog materijala koje nije uspio da evakuiše. Čak i nekoliko kamiona, koji su imali manji kvar ili im je izdušila guma, gurnuti su s ceste i ostavljeni da se mi kasnije mučimo sa njima.

Dugo sam odgonetao zašto se neprijatelj tako brzo povukao. Bio sam čvrsto uvjeren, zanemarujući naše napade, da je to bilo naređenje neke više italijanske komande kako bi ta vojska bila upućena na neko drugo bojište. Tek kapitulacijom Italije dobio sam odgovor. Na moje pitanje zašto su se povukli tako naglo, zarobljeni italijanski general, jedan od komandanata divizija koje su učestvovale u operacijama, Edoardo Sito Kvara, odgovorio mi je, otprilike, da je to bilo neizbježno, da smo im mi udarili s leđa, da su bili obaviješteni da je došlo desetak hiljada partizanskih boraca koji su krenuli da ih napadnu iz pozadine i natjeraju u more. Ostao sam bez riječi. Međutim, ni neki italijanski vojni pisci nisu zaobišli operaciju »Velika Kapela«, kojoj su posvetili dosta stranica. Jedan od njih u svojoj knjizi »FUOCHI di BIVACCO in CROAZIA« piše:

»Ali takozvano pročešljavanje od strane dvije velike jedinice ('Lom-bardia' i 'Granatieri di Sardegna') nije donijelo nikakvog praktičkog rezultata. Neprijatelj ne upada u pletene zamke dvostruke mreže u pokretu, a još manje dolazi u sukob s odbrambenim zidom formiranim na jugu od 'Crvenih kravata' divizije 'Re'.

303

U cjelini ima se utisak jedne velike operacije naprazno, koja je praćena velikim gubitkom snaga i koja je pružila budnom i pokretljivom neprijatelju desnicu ostavivši mu inicijativu na nezaštićenim komunikacijama«.⁴²'

Ponovo je sva ranija slobodna teritorija naša. Samo nema nijednog nespaljenog sela, nijedne nespaljene kuće. Spaljena zemlja! Umjesto divnih sela obraslih u zelenilu bogate vegetacije, ostala su samo zgarišta. Ni traga zelenom drveću. I ono je izgorjelo ili opaljeno i tako dobilo neizbrisivu crnu boju. I tarabe i plotovi su izgorjeli. Sa njima je izgorio i miris prirode. Ostao je samo miris gareži koji mjesecima neće iščeznuti, koji neće ni oprati bogate jesenje kiše. Italijanska vojska, savjesno i predano, uz pomoć dosta benzina, ništa nije zaboravila što je moglo gorijeti. Izvinite, ostala je jedna nespaljena kuća. Jedna jedina. U selu Vukelićima, kuća četničkog glavešine, popa Vukelića. Zamalo da budemo zahvalni Italijanima na ovolikoj pažnji prema popu. Jela Jančić zaposjela ju je odmah sa ranjenicima i pretvorila u bolnicu. Mada nije mogla prihvatiti sve ranjenike, ova kuća će dobro poslužiti za one najteže, bar za početak.

Ne možemo biti nezadovoljni ni samim završetkom ofanzive. Umjesto da uništi ustanički narod i partizane, neprijatelju je uspjelo da spali njihova naselja, zarobi neke zbjegove i ubije dosta ljudi. Na zgarištima će jačati zajedništvo i narodna vlast. Niko, uostalom, nije ni računao da će se lako živjeti. Nad tim zgarištima neće poteći nijedna narodna suza. Čuće se narodne kletve, psovke, prijetnje osvetom, ali život se vraća kao da se ništa nije desilo. Ko uostalom da plače, da jadikuje nad paljevinama kod toliko teških ratnih zala. Seljaci posvuda raskopavaju trapove i zemunice, vade sjekire i pile kako bi pripremali kakvo-takvo sklonište za zimu.

Nikad ranije neće doći do takvog izražaja narodna vlast i partijski komiteti kao ovoga trenutka kad se postavlja pitanje: kako dalje. Kako sačekati kapelsku zimu? Kako obezbijediti narodu krov nad glavom?

Bez velikih sastanaka, baš onako partizanski, prišlo se poslu. Srećom, u Drežnici se našao i Andrija Bubanj. Andrija nije inžinjer. On je samo veliki majstor, monter najvećeg ranga. Entuzijasta. Čovjek, kako ga je bio glas, da stvori što mu oko vidi. Odmah po završetku ofanzive otišao je do zgarišta pilane, tamo je nešto prekopavao, premetao sa još nekoliko ljudi... Vratio se ozarena lica, uvjeren da se pilana budući da ni kazan ni strojevi nisu minirani brzo može osposobiti za rad.

Zatražio je, po sopstvenom izboru desetak ljudi, da mu se stave na raspolaganje, što je odmah naravno i učinjeno. Razmiljeli su se njegovi kuriri po svim većim mjestima kao što su Delnice, Fužine, Novi Vinodolski i u roku od nekoliko dana počeli su da pristižu, na tovare, razni obruči, velike testere za gater, široko i dugačko remenje i razni drugi materijal. Treba izgraditi pilanu, spasitelja, mada je malo ko, osim Andrije koji ćuti i traga, u to vjerovao; ali on ništa i ne obećava, a i ne ubjeđuje. Možda upravo to i uliva najviše povjerenja. Još od prvih dana je zahtijevao da se odmah mobilišu kirijaši da sijeku šumu i odvoze debla do buduće pilane kako bi mogla da radi punom parom čim bude

⁴²> Anđelini n.d. 216.

304

završena. I sam sam išao često do radilišta; morao sam da vjerujem Andriji.

Ubrzo iz zgarišta poče da niče crni gvozdeni dimnjak. Nikao je i brzo rastao, metar po metar. Probijao se između skela. Rastao naočigled stotina i hiljada ljudi. Nijednog trenutka, ni danju ni noću, nije ostao sam sve dok se nije vinuo dostojanstveno u nebo, dok nije zadimilo na njegovom vrhu.

Slavio sam poslije rata mnoge uspjehe naših ljudi, završetak mnogih naših fabrika, ali za mene će ostati nenadmašno slavlje, puštanje u rad male drežničke pilane, u ranu jesen 1942. godine, u gad ini rasplam-salog vihora rata. Sad mi se čini da je ova naša novorođena pilana mnogo ljepša od njene prethodnice. Čista, ljupka, ponosita. Andrija Bubanj se malo smije, ali radost mu zrači iz očiju. Pilana radi neprekidno. Stotine ljudi i mnoštvo konjskih zaprega, koji izvlače balvane iz šume, opslužuju ovo naše postrojenje. Nema smjena u današnjem smislu, iako pilana radi neprekidno. Sve to teče nekako spontano, gotovo bez predana kao što ga nema ni sam rat.

Za nešto više od dva mjeseca narezano je toliko drvene građe, dasaka, greda i koješta drugo da se gotovo svaka kuća spaljenih drežnič-kih sela našla pod bijelim bukovim i jelovim krovom. Kad oči zalutaju s nekog okolnog brda na ova sela, ona rastu kao presvučena u bijelo ruho. Iščezava i poslednji crni trag pod naletom bjeline. Ovu novu Drež-nicu, koju su brzo otkrili italijanski avioni, Italijani su prozvali drveni grad. Bili su u pravu.

I samo što je zadimio dimnjak pilane i zabijelili se mnogi krovovi, na pilanu su se sručili bombarderi. Dolijetali su iz dana u dan i zasipali je bombama, ali nikad ona neće primiti direktan pogodak. A sva njena oružana moć sastojala se od dva mitraljeza. Oko nje nizalo se na stotine kratera, koji će se pretvoriti za vrijeme kišnih dana u brojna mala jezera. Pilana se nije dala. Njen dimnjak stajao je i dalje uspravno i ponosno.

Tako nekoliko mjeseci: međutim, koliko smo se mi s njom ponosili toliko je ona smetala Italijanima, sve dok se nisu početkom 1943. godine, iznenada probili u Drežnicu s jednom velikom kolonom iz Ogulina. Nije imao ko da je dočeka, pošto su naše jedinice bile zauzete borbama u drugim krajevima. Kolona je upala, spalila pilanu i pobjegla, ali nije ni ubila ni ranila Andriju Bubnja. On se opet našao sa svojim »ekspertima« i u roku od dva mjeseca pilana je proradila. Opet su dolazili bombarderi i zasipali je stotinama bombi... Odolijevala je. Drveni grad još više se bijelio. Tih dana mjeseca marta 1943. u Agitpropu CK KPH izašla je brošura pod imenom »Naša pilana je proradila«. Izdata je u 1500 primjeraka, a ponovo umnožena u Hrvatskom primorju u Slavoniji. Tekst je napisala Valerija Kreačić Valja, član Kotarskog komiteta KPH Ogulin. Tako je živjela pilana sve do dolaska Nijemaca, poslije kapitulacije Italije. S nekoliko kilograma eksploziva oni su minirali postrojenja. Više joj nije bilo lijeka. Njen će se dimnjak vinuti u nebo tek poslije oslobođenja.

Drežnička crkva koja odavno nije bogomolja, još od prvih dana ustanka, kad je neprijatelju poslužila za masovna hapšenja, ne bi ni ovom

305

prilikom smjela biti zaboravljena. Zatekli smo je poslije ofanzive onakvom kakvu smo i ostavili, grdnu i unakaženu, tako da ni neprijatelj više nije imao potrebe da na nju diže ruke. Naime, još uoči ofanzive seljaci su na svoju ruku, ne pitajući nikoga, prikupili nešto gvozdenih sajli i debelih užadi, dobro omotali toranj, koji su ukrašavala tri velika zvona i vukli, vukli, uz pomoć drugih alatki, dok se nije srušio na zemlju. Ali toranj je sa sobom povukao i gotovo čitav prednji zid. Od zaista lijepe crkve ostalo je samo ruglo. Akteri rušenja se nisu krili pred nama. Njihovi argumenti bili su veoma ubjedljivi i prihvatiljivi za svakog vojnika, jer je toranj prvih dana rata bio dobra uzvišica za mitraljez. Više on nikad ne smije biti, govorili su njegovi rušitelji, mitraljesko gnjezdo. Sa njega nećemo biti ubijani.

Sad krnja i krezuba crkva nam, ipak, dobro služi i Štab, i Komitet i odbori se tu skupljaju i dogovaraju. No, stavljaće me taj crkveni svod u poprilično teška iskušenja. I danas, kad se sjetim nekih događaja pro-trnem. Što prije, poslije ofanzive morao se održati jedan od uobičajenih masovnih narodnih zborova na kome je trebalo da govorim ja, kao komandant. I Komitet i Odbor predlagali su da se zbor održi negdje tu u okolini, na nekoj poljani u blizini šume, za slučaj avijacije. Ja se jedini s tim nisam nikako slagao. Kao i uvijek drsko sam prezirao opasnost, a bježanje već unaprijed s indignacijom odbacivao. Bilo je već dosta bježanja u toku same ofanzive. Uzaludna su bila sva ubjeđivanja onih suprotnog mišljenja, posebno predsjednika odbora Ile Marovića i sekretara Kotarskog odbora, Mace Gržetić. Ja nisam popuštao. Zbor se morao održati baš u crkvi. Predočavano mi je šta će se desiti u slučaju dolaska avijacije. Nabacivana je u međuubjeđivanju mogućnost da postoji neki špijun koji će obavjestiti neprijatelja da zborujemo u crkvi. Satima i satima smo se preganjali, ali ja sam uporan. Koristio sam čak i svoja »prava« da i njima »naređujem«. Bio sam još uvijek partizančina u onom najgorem smislu. Činilo mi se i bio sam uvjeren, da ćemo, ako zbor održimo na skrivenom mjestu, pokazati samo svoju slabost i kukavičluk. Uz to, nisam vjerovao da se može neko naći ko će neprijatelja obavijestiti o našem zborovanju.

Najzad evo i dana za zbor. Dolaze povorke naroda sa svih strana, mahom s crvenim zastavama. Pjesma se na veliko ori. Nižu se deseterci, uglavnom o minuloj ofanzivi. Odoše kuće ostaše ljudi kao da je smisao svake te pjesme. Tu je i bleh muzika od petnaestak ljudi, zauzela je jedan ćošak u crkvi. Crkva tutnji od njenih truba.

I najzad šesto do sedamsto duša, nabijeni kao šibice stoje, pred nekadašnjim oltarom. Iznad glava su im na svodu nekoliko anđela sa malim krilima, a mnogo niže brojne parole i mnogo zastava.

Ja kao jedini govornik stojim upravo tamo u oltaru. Crkva se trese od parola. Sa mojim prvim riječima masa se smiri, da bi me povremeno prekidala glasnim odobravanjem. I onda, negdje, u punom zanosu, nakon petnaestak minuta zapara me nešto u grudima. Znoj mi probi čitavim tijelom. Avioni. Od njihovog tutnja masa se okameni; i ja sa njima. »Niko da nije mrdnuo, povikah. Niko preko vrata. Ukoliko to neko učini gotovi smo«. Brzo se probih do vrata i raširih i noge i ruke vičući iz svega glasa da preko mene živog niko neće proći napolje. Avioni, njih

306

tri, oprezno se počeše obrušavati, puštajući dugačke rafale po crkvi. Čovjek bi rekao da će se crkva raspasti na komade. Ja ponavljam iz svega glasa iste riječi - niko napolje. Niko napolje. Ovo je samo pipkanje ima li koga unutra. Iskoči li neko, baciće bombe posred crkve. Čitava je vječnost rafala: po zidovima, po krovu. Jedan osinu po malom stepeništu pored mojih nogu. Sitni kamenčići i pijesak zasuše me do pasa. Okamenjena masa stoji. Stravičan trenutak. »Muzika sviraj!« povikah. Nesrećni svirači zasviraše i udariše po tasevima i bubnju. Svako svira svoju melodiju. Oči im se izbuljile; a lice nabreklo u crvenilu. Dovoljna je samo jedna bomba i da niko u ovom zatvorenom prostoru ne preživi. Moja drama je najteža. Ja sam krivac za sve ovo. Na savjest mi se svaljuju šest do sedam stotina ljudskih duša. Na svoj život ne mislim. A i kakav bio to život bio?... Ako... Sve je kasno. Uzalud se grizem. Avioni, kruže li kruže, mitraljiraju. Vječnost! Veličanstveni su ovi Jjudi koje sam zatvorio. Oni imaju prvo da me linčuju, a ćute. Vrijeme sporo promiče i može se mjeriti samo doživljajem svakog pojedinačno. Koliko su kružili avioni, koliko su trajali ovi strašni trenuci, koliko su se osipali rafali... Ne znam... i ne mogu znati.

Više se nisam peo na oltar, iako avioni odletješe. Preživio sam pakao. Onako, s vrata, opet povišenim tonom, pokušavajući da sačuvam dostojanstvo, obavijestio sam masu da je zbor završen i da se razilaze svojim spaljenim selima i to što brže, dok se avioni nisu ponovo vratili.

Velika je moja krivica, a još veći strah od onoga što je moglo da se zbije... Opterećenje koje mi se svalilo na dušu nikad neće iz mene potpuno iščeznuti.

Svi su se brzo razišli osim članova Komiteta i Odbora mjesta. Kao da su mi ušli u dušu, niko nijednom riječju da mi prigovori, da me prekori što ih nisam poslušao. Ostali smo čitav dan zajedno. Nisu željeli da me ostave samog. Mislim da je ovo bio moj najneodgovorniji postupak u životu, ali koji me ipak, bar što se tiče aviona, neće potpuno opametiti. 0 tome će još biti riječi.

Ovo neće biti posljednja nevolja s crkvom, ili, bolje da kažem, sa bivšom crkvom. Jedina zgrada koja je preživjela na tri noge, pored one popovske, isa krovom nad svojim visokim svodom bila je pravo blago. Pod pritiskom crkva je stavljena na raspolaganje omladini. Rat je, nevolje su velike, ali mladi nisu zaboravili mladost, ni svoje potrebe. Negdje su se morali okupljati, igrati, zabavljati, pa/boga mi i zaljubljivati, što se za tu posljednju godinu dana dešavalo više nego ikad ranije. Tražili su i dobili gornji dio crkve, onaj iznad prozora pa do svoda. A zatim pronašli svoje arhitekte među najboljim drvosječama i ljudima vještim u izgradnji seoskih drvenih kuća. I pilana će priskočiti u pomoć. Građa je brzo pristizala. Majstori su postavljali na desetine drvenih stu-bova u nekoliko redova - prave drvene kolonade. Drugi su ih povezivali poprečnim gredama i učvršćivali dugačkim čavlima i žicom kako bi što bolje sve pritvrdili da ne bi popustilo pod velikim opterećenjem. Do-bijen je sprat, gornji dio crkve. Kad je konstrukcija bila gotova, postavljen je i dobro učvršćen pod od veoma debelih dasaka. Sve je to vješto i brzo napravljeno. Ušao sam i sam da pogledam ovu partizansku estradu pod svodom crkve.

307

I evo prve noći i - svečanog otvaranja omladinskog doma u partizanskom smislu. Koja stotina mladića i djevojaka, uz muziku i pjesmu, zaigrala je punom snagom. Orilo se sve do zore. Tresli su se i pod i crkva. Izdržale su ispit. Otada će rijetko koji dan proći bez sličnih, manjih ili većih zabava. Po povratku iz borbe rijetko bi i naoružani partizani zaobišli ovu prostoriju. I trajaće tako nekoliko mjeseci sve do jedne noći početkom 1943. godine. Jedna pomamna igra, jedno mladalačko nadmetanje, a onda... Lom... i zagrmjela je konstrukcija i zajedno sa igračima survala se kao u provaliju. Krš, jauci, zapomaganje. Izmiješali se drvenarija i ljudska tijela. Polomljenih ruku, nogu, rebara, razbijenih glava, povrijeđenih kičmi je napretek. Ipak, nekom ludom srećom niko nije poginuo. Među najteže povrijeđenima je Milka Kufrin, sekretar SKOJ-a Hrvatske, vatrena i neustrašiva omladinka. Ona je povrijedila kičmu, koju nikad neće potpuno izliječiti.

308

%■*

\ •* **

1^ ^.m' fW\ ^^

Komanda jugoslavenske antitenkovske baterije u Spaniji. Svi osim Laže Latinovića i Slavka Čolića su poginuli

Jugoslovenski interbrigadisti u francuskim logorima

Veljko Kovačević, Otmar Kreačić, Maks Bace i Slavko Colić u losom

u Francuskoj

Jugoslavenski interbrigadisti -zatočenici u logoru Girs u Francuskoj

1939. godine

"i W~.

'"\

^{*' f *>t
*$£.}

K\3

_{^ 1 - -šr-}

-«srf

Jugoslovenski zatočenici u Francuskoj u logoru Girs, 1939. godine

Veljko Kovačević u Jasenku

u Gorskom kotaru,

januara 1942.

Petar Drapšin i Veljko Kovačević u Glavnom štabu NOV Hrvatske 1944. godine

310

311

Zbor u Drežnici 1942. godine

Dušan Trbović Veljko Kovačević, Joso Gržetić, Viktor Bubani i Ranko Mitić u Drežnici 1942. godine

312

Drežnički pioniri 1942. godine

Ivo Vejvoda i Veljko Kovačević 1942. godine

313

U Dreinici 1942. godine

Formiranje Šeste primorsko-goranske brigade u spaljenoj Dreinici

septembra 1942.

Drežnički partizani uoči pokreta u borbu

Partizani u spaljenoj Dreinici 1942. godine

314

315

Brigade

U toku oktobra 1942. godine i mi smo u Petoj zoni počeli stvarati brigade. Najpre je formirana Šesta primorsko-goranska brigada. Za komandanta brigade postavljen je Viktor Bubanj, a za komesara sjajni čovjek Ranko Mitić. Prvi i Drugi odred ostali su znatno osiromašeni ljudstvom. Formiranje brigade u Drežnici obilježeno je kao veliki narodni praznik. Njega nisu mogla umanjiti ni spaljena sela, ni pustoš iza minule ofanzive. Zametnula su se velika kola, zapjevane su nove pjesme, u čijim se stihovima opeva brigada. Tako je ostvaren naš san, koji nas prati blizu godinu dana. Umakli smo iz odreda, ali to treba što prije pokazati i na bojnom polju. Na pragu smo zime. Lani je počela još u oktobru. Ove godine kao da malo kasni. Gorski kotar je to. Trebalo bi je svakako dočekati pod boljim krovom nad glavom, što će biti moguće samo oslobođenjem novih mjesta. Ali prije svega trebalo je da se konačno obračunamo s četnicima u Gomirju; tu ih se skupilo sa svih strana.

Odmah po formiranju Šeste brigade odlučili smo da napadnemo Modruš. Koliko ćemo puta opet morati da jurišamo, na isto mjesto i da svaki put polažemo nove žrtve za njegovo oslobođenje, pitanje je na koje ni sami nemamo odgovora. Koliko će puta mjesta prelaziti iz ruke u ruku i čija će riječ biti posljednja. Ja sam sad više nego ikad uvjeren u to da će ta riječ biti naša, samo dokle ćemo na to čekati. Kao i prethodni put ponovo ćemo 7. novembra za Modruš položiti nekoliko ljudskih života (to što su protivnički gubici veći za mene nikad nije bila utjeha). Ima nešto što me neprestano opterećuje kad brojimo naše žrtve.⁴³' Uvijek se pitam je li se moglo proći s manje gubitaka, jesam li ja kao komandant nešto pogriješio. Nosim li ja na duši poginule. Postignuti uspjeh, koji treba da me raduje, nikad nije potpun. Uvijek ga plaćamo ljudskim životom. Meni potčinjene komandante znam dobro i oštro da kritikujem. Zamjeram im za ovaj ili onaj propust, mene nema ko da opomene, jer nemam još uvijek u blizini neposrednog pretpostavljenog, onog koji bi bio u stanju da procijeni vrijednost našeg djelovanja. Neka mjesta već su prelazila, za ovu godinu dana, po nekoliko puta iz ruke u ruku. Tek sam sada mogao u potpunosti doživjeti Ostrovskog. Njegov roman »Kako se kalio čelik« pročitao sam još u logoru, u Francuskoj. Imali smo tamo jedan primjerak na ruskom. Jedan njegov seljak, poslije jutarnjeg buđenja, uporno pita: »Koja je vlast danas?«. Najteže je upravo onima koji će dosta puta omrći sa jednom, a osvanuti

⁴³> Izvještavajući o žrtvama i herojstvima, štab 5. operativne zone je 15. novembra 1942. pisao Glavnom štabu Hrvatske: »U toj akciji«, to jest u napadu Omladinskog bataljona 6. brigade na blindirani vlak između Gomirja i Ogulinskog Hreljina 7. novembra, »istakao se naročito svojom hrabrošću mitraljezac omladinac Vukelić Đuro, koji je jurišao na vlak sa puškomitraljezom i smrtno ranjen uspio izvući svoj mitraljez i dati ga drugovima. Poslije toga za nekoliko minuta je umro govoreći, da ne žali umrijeti, jer se dobro osvetio«. (AVII, 102B, 44-2).

U naredbi od 29. novembra komandant Veljko Kovačević i komesar Joso Gržetić određuju:

»1) Za komandanta XIV Partizanske brigade Hrvatske postavlja se drug Dušan Matetić.

2) Za političkog komesara Brigade postavlja se drug Svob Vinko, dosadašnji politički komesar II Odreda.

3) Za zamenika komandanta Brigade postavlja se drug Lenac Ivan, dosadašnji komandant II Odreda.

316

sa drugom vlašću. U ovom našem ratu to je gotovo redovna pojava. Da, njima je najteže. Kako se ne zamjeriti ni jednom ni drugom, a preživjeti.

Oslobođenje Modruša je bilo ovoga puta mnogo značajnije od onoga ljetošnjeg; ponovo smo povezali slobodnu teritoriju sa kordunaškom.

Početkom novembra oformljena je i Četrnaesta primorsko-goran-ska brigada. Za komandanta je postavljen dotadašnji načelnik našeg štaba Dušan Matetić, Primorac, bivši avijatičar, koji će uskoro uzeti ime Vlado. A za komesara je postavljen Vinko Švob. Nije šala-dvije brigade. More nam do koljena. Čini mi se da možemo i na Zagreb. Ali biće bolje da se malo prizemljimo i da očistimo nekoliko garnizona oko nas, koji nam zadaju grdne nevolje, pa onda fantazirajmo. Na redu je, poslije Modruša, Gomirje.

Gotovo kao i uvijek, trebalo je uoči borbe izvršiti smotre brigada i upoznati ih sa predstojećim zadatkom. U blizini Ogulina, na oko pet kilometara, kod Musulinskog potoka, postrojili smo se. Dvije brigade. To lijepo poljanče kao da je bogom dano za vojničke strojeve, prilika da se vide dvije brigade u stroju, da se vidi kolika je to silna vojska. Meni je do toga bilo mnogo stalo. Brigade su se postrojile u obliku pravog kuta sa dugačkim kracima. Ispred njih su, na nekoliko metara, komandanti i komesari brigada i bataljona. Nešto malo naprijed stoje komandanti Viktor Bubanj i Vlado Matetić.

Iznad nas visoko diže se vrh-Klek, koji nas zaklanja od Ogulina, od pogleda, a dobrim dijelom i od artiljerije neprijatelja. Na njemu se vije dvanaestometarska crvena zastava koja je tu posađena još oktobarskih dana prethodne godine. Hiljade topovskih granta iz dana u dan, udaralo je u stjenoviti vrh Kleka, ali nijedna nije pogodila zastavu. Minule ofan-zive neprijatelju je uspjelo da je skine, ali zakratko. Ponovo usađivanje zastave držano je za neobično hitan i važan zadatak pa je samo nekoliko dana iza ofanzive opet zalepršala na vrhu. Govorila je ne samo pre-stižom već je stalno upozoravala da smo vječno prisutni.

Smotra kod Musulinskog potoka ima autentično ratno obilježje. Na meni je, kao komandantu, da održim govor. Vedro je, bez ijednog oblačka, sunce friško grije, na avione i ne mislimo. Nije to, na koncu, crkva. Ja sam se popeo na neki kamen ispred brigadnih strojeva i govorim iz svega glasa. I, odjednom, u najvećem govorničkom zanosu, presiječe mi se glas. Tri italijanska bombardera pomoliše se iza brda uz bijesnu tutnjavu. Lete pravo prema našem velikom stroju. Nemamo vremena za sklanjanje. U trenutku komandujem iz svega glasa »mirno«. Stroj brigada se ukipi. Svi, do poslednjeg borca, stoje nepomično. Samo ja skakućem na svom govorničkom postolju i mašem sa obadvije ruke avionima. Izvukoh i maramicu, i mašem, mašem, pozdravljajući. Avioni prave polukrug iznad naših glava kao u počasnom pozdravu. Ja i

4) Za zamjenika političkog komesara Brigade postavlja se drug Ugarković Stipe, dosadašnji politički komesar III bataljona VI Brigade.

5) Za operativnog oficira Brigade postavlja se drug Sirola Vitomir, dosadašnji vršilac dužnosti komandanta II Odreda«. (AVII, 1946-16/2).

Glavni štab je 11. decembra komandni sastav štaba izmijenio utoliko što je za komesara brigade postavio Stipu Ugarkovića Palentu, a Vinka Švoba za zamjenika komesara, odnosno za partijskog rukovodioca 14. primorsko_:goranske brigade; Glavni štab je dužnost zamjenika komandanta povjerio Vitomiru Siroli, a dužnost operativ-. nog oficira Ivanu Lencu. (AVII, 102B, 46-2).

317

dalje skačem kao da hoću da se propnem do njih, da im se uhvatim za krila. Avijatičari, ako nisu slijepi, ne samo što dobro vide stroj već i mene, jer ne lete na većoj visini od dvjesta do trista metara. A kako je meni u duši bolje da i ne govorim. Dovoljna bi bila jedna bomba ili samo jedan mitraljeski rafal. Strašno. Ne znam hoće li sada čitalac procijeniti da sam neodgovoran čovjek, koji se olako poigravao sa životima stotina ljudi. Međutim, branim se; ja i danas mislim da sam čak i pametno postupio. Čim sam vidio avione komandovao sam mirno kao da sam se pripremao za ovakvu situaciju dugo vremena. Vjerovao sam da ćemo samo na taj način uspjeti da prevarimo avijatičare, da će oni pomisliti da je to, s obzirom na blizinu Ogulina, italijanska vojska. U prilog tome išlo je više razloga: zar da se partizani postrojavaju na pragu velikog italijanskog i ustaškog garnizona; većina boraca bila je obučena u italijanske uniforme i najposlije neprijateljski avijatičari znaju nepobitno da je naše, još uvijek, najefikasnije oružje protiv njih brze noge. Pa valjda nisu budale ti partizani da se postrojavaju ispod avionskih krila u paradnom stroju. To je išlo u prilog mom »mirno«, što me, međutim, nije oslobodilo more od krivice, kao ni one patnje neizvjesnosti i straha za borce koji će trpjeti gledajući iz nepomičnog stroja u nebo, u moguću pogibiju.

Mislim da nikada borci obiju brigada neće pretrpjeti teži strah od ovoga na širokoj poljani Musulinskog potoka. Čim su avioni zamakli za okolna brda komandovao sam da se bježi u šumu dok se nisu predomislili. Još jedno začikavavnje i još jedno razmišljanje.

Još u toku rata razmišljao sam mnogo puta i o crkvi i o Musulin-skom potoku. Što bi bilo da je pala bomba? Grozno je i pomisliti na to. Moglo se i bez zborovanja u crkvi. Moglo se i bez ovoga stroja. Mogli smo se postrojiti i u šumi na sigurnom mjestu, gdje nas nikakvi avioni ne bi otkrili. U ratu postoje samo dva ishoda - srećan ili tragičan. U oba moja slučaja imali smo sreću.

Sjutradan su do nogu potučeni četnici. Ni Italijani iz Ogulina niti njihovi saveznici, ustaše iz Vrbovskog, u prkos svih pokušaja i strašne artiljerijske kanonade, nisu im mogli pomoći.

Poslije poraza četnika mogli smo se mirnije otisnuti dalje u veće akcije, bez straha za našu pozadinu. Na redu je bila, kao najprikladniji garnizon, Ravna gora, koju smo već oslobađali u ranim proljetnim danima te iste godine. O novom garnizonu znali smo previše i najradije bismo ga izbjegli, odložili za kasnije, ali ipak, ga nismo mogli propustiti. Nije nam bilo ni do oružja, ni do municije, ni do čega drugog kao do hrane. Mjesecima smo jeli uglavnom krompir i sreća je bila ako smo mogli za svaka usta da ga dodijelimo. Na staroj slobodnoj teritoriji malo je što ostalo poslije ofanzive, a trebalo je prehraniti i narod i partizane. Ravna gora s okolnim selima još je, tako reći, bila netaknuta. Dobro smo znali što nas tamo čeka. U utvrđenoj kasarni, velikom domu nekadašnjeg Ferijalnog saveza, podignutom na čistom prostoru pored samog mjesta, ušančilo se blizu dvjesta ustaša, koje je Pavelić tu doturio da pokaže svojim saveznicima i tu mogućnost - u kraju gdje se teško bilo zadržati, da ima svoj garnizon.

Već nekoliko dana pripremamo se za ovu akciju. Bili smo uvjereni da se tako tvrdo sazidani objekat ne može nikako, ma kakvi bili juriši

318

zauzeti, čak i pod uslovom da ga zaposjedaju ma i samo domobrani. Odlučili smo se na lukavstvo kako bi nam se predale ustaše bez borbe. Uspijemo li u tome, biće to prvi primjer njihove predaje. U tako nešto i sami sumnjamo, ali valja pokušati. Tako smo sa obadvije brigade krenuli na Ravnu Goru.

Brigade su već bile pokrenute i nalazile su se na maršu, kad, evo, stiže u Drežnicu Anka Berus. Dolazi s Korduna, od Glavnog štaba Hrvatske. Samo što smo se pozdravili, prenese mi naređenje Glavnog štaba kojim nam se zabranjuje napad na Ravnu Goru, jer nema nikakvog, kako navodi, izgleda da bismo mogli nešto učiniti. Vojnički gledano, Glavni štab je potpuno u pravu. Ne samo zato što je objekat u kome su zabarikadirane ustaše za naše oružje još uvijek neosvojiv, nego prije svega zato što se Ravna Gora nalazi, tako reći, u džepu između nekoliko jakih garnizona jedne kompletne italijanske divizije. To su Mrkopalj, Delnice, Skrad, Srpske Moravice, Vrbovsko. Svi ti garnizoni udaljeni su svega 5-10 kilometara od Ravne Gore. Za tren mogu sa ogromnim snagama priskočiti napadnutom garnizonu u pomoć i dovesti naše jedinice u težak položaj.

I prije ovog naređenja sve nam je to bilo jasno, ali smo se uprkos tome odlučili za akciju. Naređenje koje je prenijeto samo meni, teško me je uzdrmalo. Kamo sreće da me Anka nije zatekla. Što do vraga, nije zakasnila! Konj mi je bio već osedlan i mogao sam ranije poći. Na kraju sam joj rekao da, uprkos naređenju, mi idemo i zamolio je da o ovoj zabrani nikome ne govori. Čak ni komesaru Josi Gržetiću. Znam da je bilo neumjesno da to krijem od njega, jer bismo se vjerovatno i ovoga puta složili kao i uvijek ranije. Ipak, ja sam se na to iz ko zna kojih razloga odlučio.

Uzjahao sam konja i krenuo na zadatak. Naređenje GŠH visi mi kao teg o vratu jer, kao u gotovo regularnoj vojsci, o naređenje se nije smjelo ogriješiti. Nije to više 1941. godina. Svjestan sam odgovornosti koju sam sebi natovario. Opterećen, između ostalog i mogućim neuspjehom moram se nekom povjeriti, donekle rasteretiti. AM kome? Komesaru sam prećutao, a to je čovjek u koga imam puno povjerenje; ali meni treba onaj ko će to zadržati za sebe i neće morati isto tako, po dužnosti, prenijeti nižem starješinskom kadru. A treba mi i potvrda da sam ja u pravu. Nađem Stipu Ugarkovića Palentu, partijskog rukovodioca Šeste brigade; i sam je samovoljan, svojeglav, zbog čega će, kao predratni član Politbiroa CK KPH imati dosta kubura s Partijom, mada je bio miljenik Rada Končara. Lično neobično hrabar i smion. Nije slučajno njemu povjeren zadatak, u Zagrebu 1941. godine, u periodu najstrašnijeg terora, da likvidira zloglasnog policijskog agenta Tiljka, što je on uspješno izvršio. Da, to je za ovu priliku pravi sagovornik. Povjerio sam mu se. Još nismo bili ni izmakli iz Drežnice, pozvao sam ga na stranu i ispričao mu razgovor sa Ankom Berus. Ne samo da sam naišao na punu podršku i odobravanje, nego se on gotovo oduševio mojom tvrdoglavošću. Uz to, Stipi je bilo naročito drago što sam se jedino njemu povjerio.

Ravna Gora se duboko uvukla između jakih neprijateljskih garnizona, otkud je mogla da dosegne neprijateljska artiljerija i da za nekoliko časova priteknu upomoć napadnutom garnizonu jake snage. Već

319

samo to je nalagalo da se Ravna Gora mora odmah zauzeti. A mi i bez artiljerije i bez minobacača. Staro i isprobano partizansko sredstvo juriš, tu očito možda i uprkos najvećim gubicima, ne bi pomogao. Brigade su krenule. Trebalo je preći put od četrdeset i pet kilometara i sjutradan u zoru izvršiti napad. Marširalo se po nevremenu, kiša je neprekidno lila. Preći put bez zalogaja hljeba, bez gotovo ikakve hrane i ujutro napasti, nije bilo lako. Nakon pređenih petnaestak kilometara brigade su se postrojile u Jasenku, gdje je izvršena smotra. Po ustaljenom običaju iznio sam zadatak i način njegovog izvršenja. Naglasio sam da u ovom slučaju moramo pokušati jednom varkom, a ukoliko ne uspije, moraće se jurišati i izdržati napadi neprijateljskih pojačanja. Bata-ljonu koji je dobio zadatak da vrši napad na posadu utvrđene zgrade naglašeno je:

»Kad vidite osobu koja će se kretati sa bijelom maramicom na štapu prema neprijateljskoj kasarni, obustavite vatru«. Podrobnija objašnjenja nisu davana kako bi se sačuvala tajnost zamisli.

Na licima boraca čitala se nedoumica i sumnja, a naročito pošto se radilo o ustašama. Jedan vječito nestašni a vrlo hrabri partizan, kome nikada stroj nije mogao biti smetnja za primjedbe i prigovore, ni ovaj put se nije mogao uzdržati.

»Nisu to domobrani. Kao da nemamo iskustva. Kakav štap i maramica«.

Brigade obuze žagor i smijeh u znak odobravanja.

Duga kolona boraca provela je sljedeću noć u maršu, penjući se uz visoke masive Bjelasice, praćena strahovitom kišom i gradom. Munje su se nadovezivale jedna na drugu uz stravičnu grmljavinu. Promrzle i pre-gladnjele brigade primicale su se cilju i u kakvom su stanju bile nije se moglo očekivati čudo. Ljudi su svaki čas padali u nesvijest i tražili pomoć. Tri mladića iz Omladinskog bataljona nisu izdržala. Pali su od umora i iscrpljenosti još prije nego što je borba i počela. U samu zoru, brigade su se našle na domaku Ravne Gore, raščlanjujući se u bataljon-ske kolone, od kojih je šest išlo na obezbjeđenje prema Mrkoplju, Del-nicama, Skradu, Moravicama i Vrbovskom. Bataljon »Gubec« je određen za napad. U rezervi je Omladinski bataljon. Njega smo inače uvijek nastojali poštedjeti, jer u njemu i nije bilo starijih od devetnaest, dvadeset godina.

Oko pet časova 17. decembra kasarna je opkoljena i otpočeo je napad. Već u prvom naletu pala su tri borca i bataljon je morao da ustukne na polazni položaj.

Iza toga naš jedini top, tridesetpetmilimetarski protivkolac, zvani »Krnjo«, opalio je tri granate, toliko da bi dao do znanja ustašama da je tu i artiljerija. Jedna je granata pogodila krov, druga je uletjela kroz prozor, praveći unutra veliku buku, a treća je udarila u zid zgrade. Na zidu je samo ostao zrakast trag, kao da ja zapljusnut čašom mutne vode. Sa mjesta odakle je gađao top, odmah po ispaljenim granatama, zalepršala je poveća bijela krpa. Vatra je obustavljena. Djevojčica od dvanaestak godina } Vidica Novinc-buduća Štajduhar, pristala je uz odobrenje njenih roditelja bez imalo kolebanja da pod bijelom zastavicom ponese

320

pismo ustašama.⁴⁴' I _s naše i s ustaške strane obustavljena je vatra, tako da je ona bez opasnosti išla prema kasarni. U pismu je stajalo prema mom sjećanju:

»Ustaše, vi ste jedna mala prepreka u našoj pobjedonosnoj ofanzivi. Svako zadržavanje naših snaga biće besprimjerno kažnjeno. Ukoliko se ne predate u roku od deset minuta, čitava kasarna, i vi u njoj, bićete pretvoreni u prah i pepeo od naše artiljerije. Ne zaboravite, rok je deset minuta! To je jedini način da spasite svoje živote«.

S lijeve strane stajali su potpisi komandanta VI brigade, XIV brigade i XVIII brigade. Dvije prve su doista postojale, dok osamnaeste nikada nije ni bilo, bar ne u ovome kraju. (Ja se, naravno, izvinjavam is-toričarima zbog zabune u koju ih dovodimo o XVIII brigadi, ali vrijeme je nalagalo i laž). S lijeve strane pisma je još stajalo ime komesara Jose Gržetića, a desno moje, kao komandanta Zone. Potpisali smo, dakako, - tri komandanta brigada, tako da je potpis »komandanta VIII nečitak«. Ultimatum je vjerodostojan i ta hrabra djevojčica nosi moje pismo, pod zaštitom bijele maramice, pravo u ralje zlikovcima. Iz kasarne, pred nju, istrča jedan ustaša, uze pismo i uvede je unutra.⁴⁵'

Već poslije nekoliko minuta na vratima kasarne pojavi se, povisok ustaša s njim i djevojčica. Nastupao je čvrstim vojničkim korakom kao da je unaprijed htio da upozori na odlučnost branilaca. Naš štab, koji se do sada nalazio pored samog topa »Krnja«, osamdesetak metara od kasarne, pored opštinske zgrade, pomače se malo dalje od njega, kako parlamentarac ne bi vidio tu igračku od topa s kojim smo im tako strašno prijetili. Ustaški zastavnik, visoko podignute glave i čvrsta koraka, prilazeći grupi isturi ruku na fašistički pozdrav i reče »spremni«. Ja otpozdravih stisnutom pesnicom »Smrt fašizmu«. Zatim zastavnik uze riječ:

- Zalutala hrvatska braćo, vi ste digli ruku protiv zakonite države hrvatske. Njena kazna stići će vas kad - tad.

Ja ga zagledavam poprijeko.

- Ovdje ima i hrvatske i srpske braće. Ima i druge, ali mi vas nismo zvali da nam držite pridike. Vi izgleda zaboravljate na vrijeme. Mi tako ne cijenimo vrijeme. Rok je svega deset minuta.

^:44) Kad je Veljko Kovačević 1961. godine u novinama objavio odlomak iz memoara (oslobođenje Ravne Gore), Vidica Stajduhar mu je pisala kako je »kao mala djevojčica sudjelovala u toj borbi a na taj način što sam onda bila kod svog ujaka jer sam ostala od 4 godine bez oca... U Zagrebu živim od 1955. Suprug mi radi na Željeznici... Bila sam prisiljena da potražim zaposlenje. Kako nisam mogla nigdje dobiti namještenja, jer nisam imala preporuka, jedva sam dobila na stanici Zagreb, zapadni kolodvor, mjesto za čistačicu... « ⁴⁵⁾ Ovo pismo je navedeno po sjećanju. Međutim, i kopija originala je sačuvana (AVII, 102B-31/4):

»USTAŠKOJ POSADI RAVNA GORA

Vi ste opkoljeni sa svih strana sa jakim partizanskim snagama. Svaki vaš otpor je uzaludan i ako nastavite dalje sa otporom, bit ćete uništeni od vatre naših topova i minobacača. Nemojte se nadati nikakvoj pomoći, jer nema tih snaga, koje mogu probiti obruč koji se stegao oko vas. Sjetite se Gomirja i Modruša, Severina i Krivog Puta, Jezerana i Krišpolja i mnogih drugih mjesta, gdje uprkos najžešćeg otpora neprijatelj je bio smrvljen. Pozivamo vas da odmah odložite oružje i da prekinete sa uzaludnim otporom. U tom slučaju bit ćete odmah pušteni na slobodu... Vi ste samo jedna mala prepreka na daljem maršu u tjeranju okupatora iz naše zemlje... «

321

Na ovo ustaša energično odgovori lupajući pesnicom po lijevoj strani grudi:

- Ovdje bije ustaško srce koje se nikad ne predaje. Gdje ste čuli da se ustaše predaju. Varate se ako mislite da smo domobranci.

Ustaša htjede da produži pridiku, ali ga u tom trenutku prekrati dobro pripremljena igra. Za ovu priliku nekoliko otresitih starješina i boraca, koji su dobro uvježbavali svoje uloge, bilo je skriveno iza obližnjih kuća.

Prvo, u ulozi komandanta Šeste brigade (stvarni komandant Viktor Bubanj imao je poseban zadatak) dotrča visok, otresit i ozbiljan momak sa nekoliko remenova koji su se prekrštali preko njegovih grudi, sa strojnicom, revolverom, dalekozorom i bombama o pojasu; stade mirno i raportira:

- Druže komandante, Šesta brigada zaposjela je položaje, savlađujući manji otpor neprijatelja.

- Na svoje mjesto! - odgovorih. »Komandant« pozdravi, učini lije-vokrug i ode.

Odmah za njim dotrča i »komandant« XIV brigade, raportira da se njegova jedinica bori na prilazima Delnica.

Tako je moglo stajati u raportu, jer su sve telefonske veze koje od Ravne Gore vode ka okolnim garnizonima u toku noći bile već presječene, pa to ustaše nisu mogle provjeriti.

Malo iza njega pojavi se i »komandant« VIII brigade«. On je bio najkrupniji i najsnažnijeg glasa, pa je djelovao čak vrlo ubjedljivo i za nas koji smo znali da te brigade nema.

- Druže komandante, VIII brigada razvija napad po planu.

- Na svoje mjesto!

Odlazili su »komandanti« prema svojim »komandnim mjestima«.

Poslije tog trećeg raporta počeo sam nervozno i s nestrpljenjem šet-kati gore - dolje ponajviše u strahu da ne zapuca na zasjedama. Bilo je jasno: dođe li do borbe tamo, od našeg plana neće biti ništa, pa ćemo se morati povlačiti pokisli i gladni, poniženi, praznih ruku prema spaljenoj Drežnici!

Krišom sam posmatrao ustašu i ustanovio promjenu u njegovom izgledu i tonu. Postao je nekako mekši. U jednom trenutku nekolicina partizana iz svega glasa povikaše:

- Druže komandante, dolazi! Dolazi! Dolazi!

Ja još »ljuće« počeh da šetam i mlataram rukama, zabacujući kapu na potiljak, kao da nekome nešto prijetim.

- Dolazi, dolazi! - povikaše i drugi put.

- Dajte ga već jednom - vičem bijesno.

Ustaša je već potpuno zbunjen. Partizani su najavljivali dolazak »ar-tiljerca«, komandanta zamišljenog artiljerijskog diviziona. Ovu ulogu uzeo je na sebe Viktor Bubanj, komandant 6. brigade, ne previsok, ali krupne čvrste konstrukcije, čovjek od izgleda, a imao je i prave artiljerijske čizme, kao upriličene za artiljerijski rod. Nikola Perović i Blažo Lompar, koji su došli odmah po formiranju Šeste brigade, da bi kao članovi politodjela iste prenijeli svoja bogata partijska iskustva iz proleterskih jedinica pri Vrhovnom štabu, igraju svoju ulogu sa ostalim drugovima kao najbolji glumci. Zaista sve je bilo veoma dobro izrežirano. Svak je znao svoju ulogu kao za premijeru. Oni mi, kao oprezno prilaze da ne planem, da se uzdržim zbog »kašnjenja« tobožnjeg diviziona.

322

Viktor dotrča zadihan, i u stavu mirno stade raportirati, tačno kako smo se dogovorili.

- Druže komandante - otpoče glasom okrivljenog - artiljerijski di-vizion u zakašnjenju petnaest minuta. Imali smo neprilike zbog nevremena. - Ja, s rukama na leđima i pognutih ramena, nastavih još nervoznije da šetam kao da ću svakog trenutka da se i fizički obračunam s artiljercem.

- Nazad! Ukoliko topovi ne budu na položaju u roku od deset minuta, bićeš izveden pred prijeki sud!

»Prijeki sud« je upotrebljen s predumišljajem jer ga partizani nisu nikad ni imali, ali je za ustašu mogao imati značaj prijetnje.

- Razumijem, druže komandante, u roku od deset minuta biću spreman da otvorim vatru - odgovori Viktor.

Bio je to prvi divizion s kojim smo operisali u ovim krajevima i mada izmišljen odigrao je ulogu veću nego da je postojao, jer za tu kasarnu teško da bi i stvaran mogao učiniti išta ozbiljnije.

Ustaša se već bio potpuno promijenio. Bojažljivo mi priđe, kao da je drugi čovjek, kao da nije onaj koji se prije desetak minuta onako drsko ponašao.

- Prosim vas, dozvolite da izvijestim zapovjednika. Imate H nam još što reći o uslovima predaje?

- Promjena nema nikakvih. Rok je deset minuta. Novo je jedino da izađete bez oružja.

Onih deset minuta dati u pismu već su davno prošli, ali ja sam se pravio kao da smo na početku, kao da je vrijeme stalo. Ustaša pozdravi ovaj put klimajući glavom i ode prema kasarni. Na položajima je i dalje vladala tišina.

Za nekoliko minuta na vratima kasarne pojaviše se tri uniformisa-na lica. To je bio zapovjednik posade - ustaški satnik, poručnik i zastavnik - parlamentarne. Oni se uputiše prema zakazanom mjestu za pregovore, na sredini puta. Kad su došli na pola puta stadoše, pozivajući da se tu vode pregovori. U susret su im pošli Nikola, Blažo i još dva druga, ne dopuštajući da ja idem tobože zbog nivoa. Komandant je komandant. On ima mlađe. Ja ostadoh, šetajući na starom mjestu. Ustaše su uporno tražile da razgovaraju sa »zapovjednikom«.

- Ako želite - odgovoriše naši parlamentarci - izvolite kod koman danta. Komandant neće da izlazi na sredinu. On ostaje pri svome.

Trenutak oklijevanja i oni mi priđoše.

- Rok je deset minuta, drugih rokova nema - posljednji put sam im stavio do znanja. Na stranu to što je tih deset minuta već odavno proteklo. Možda je jedino opravdanje bilo to kašnjenje »diviziona«.

Da li na moje iznenađenje ili ne, tek ustaše doniješe odluku:

- U redu, predajemo se! - reče zapovjednik, klanjajući se i pozdrav ljajući kao pravi zarobljenik. Sa njima u kasarnu uđe i Ivan Lenac, da bi stvar pospješio i postrojene ustaše što prije doveo.

Ja sa štabom ostah iza male kuće, nervozno tapkajući i osluškujući prema zasjedama do kojih su već mogla doprijeti neprijateljska pojačanja. Još uvijek ne vjerujemo da bi olako mogao pasti tako veliki zalogaj.

Svi smo mi mislili samo na jedno: da ne zapuca na zasjedama koje su bile postavljene oko mjesta, u uskom krugu. Ustaše su oklijevale sa

323

izlaskom iz kasarne, kolebale se, računajući valjda na pojačanje. Mene hvata muka, još nam mogu zadržati Lenca. Da se on hoće vratiti, kao da bi se i oni predali. Prerano sam im povjerovao.

Minuti sporo prolaze, osobito kad svaki trenutak može da navali čitava neprijateljska divizija i to sa svih strana. Kako izvući Lenca? Odjedanput se ču kratak rafal od Delnica.

Kad topdžija Sava Vukelić Jagetić i Mane Lončar Prsan čuše pucnjavu pritrčaše mi sa zahtjevom da otpočnu paljbu po kasarni. Oni su očito bili nezadovoljni pregovorima u koje nisu ni vjerovali, a navikli da se samo borbom dolazi do cilja. Pregovorima još nismo dosad dobili ni jednu pušku. Pucnjava od Delnica je nešto stala, ali nas to nije sasvim umirilo, trebalo je nešto brzo preduzeti. Poslije kraćeg dogovora, ja odredih jednog od drugova da ode do kasarne i ustašama preda poruku da ukoliko odmah ne izađu, a s obzirom na to da je vrijeme ultimatuma isteklo, da će smjesta biti otvorena vatra iz svih topova.

Tek što parlamentarne uđe u kasarnu, 140 ustaša bez oružja gru-nuše na vrata. Oko njih je oblijetao Lenac, postrojavajući ih u dvojne redove. Ovako postrojena kolona od sto osamdeset ustaša, u potpuno novim uniformama, s tri oficira na čelu, najzad se odvoji od kasarne, a partizani »Gupčevog« bataljona počeše uskakati unutra. Dvije omladinske čete iz rezerve bile su zaklonjene, tako reći, sakrivene vrebajući taj izlazak. Promrzli omladinci i omladinke, pioniri, više djeca nego ljudi, a gotovo trećina sastava bataljona, dečački slavodobitno, uz čvrsto stegnutu pušku, tek se uz ustaše ukazala svojim uzrastom. Kad ustaška kolona prođe pored štaba, upadajući između dvije omladinske čete, ustaški zastavnik stade da vrti glavom i zgranut uzdahnu. »Joj, kome se predadosmo«.

Kasno s njihovog stanovišta, a mi smo svoje uradili. Šteta što nismo imali kameru. Koliko bi danas valjala. U meni i u čitavoj situaciji vladala je napetost, koju nikakva dramska »repriza« najboljih glumaca ne bi mogla ponoviti.

Ponovno oslobođenje Ravne Gore bilo je mnogo značajnije od onog proljećnjeg, iako smo tada prtili snijeg do pojasa. I susret sa stanovništvom bio je drugačiji. Narod nas je dočekao kao oslobodioce. Ćim su se ustaše predale sve je izašlo na ulicu. Po kućama su se zalepršale nacionalne i crvene zastave. A po zidovima počele su da niču parole ispisane krupnim crvenim slovima. S obzirom na blizinu neprijateljskih garnizona, na mogućnost da nas svakog trenutka napadne i ponovo istjera, stanovništvo se hrabro drži. To je veliko izazivanje koje može biti plaćeno desetinama uhapšenih i strijeljanih rodoljuba. Na jednom zidu, ne znam ni kako je tako brzo niklo, otkrio sam karikaturu glave Musolinija. Glava položena na panj, a iznad nje visi velika sjekira, samo što je ne odrubi.

Ravna Gora sa okolnim naseljima za nas je obećana zemlja. Za ondašnje prilike bilo je svega. Zadimile su na veliko partizanske kuhinje: ima mesa, kukuruznice i krompira napretek. I danas brigade bije glas da su za svega desetak dana, koliko će se tu zadržati, pojele između ostalog, preko dvije hiljade goveda. Vjerovatno to i nisu samo glasine, ali je sigurno da to nisu pojeli samo tu prisutni partizani. Dio stoke upućen je u Drežnicu i Jasenak, našoj staroj slobodnoj teritoriji.

324

Nekoliko dana po oslobođenju Ravne Gore krenuo sam u svoj štab u Drežnicu. Sjeo sam u udoban fijaker koji mi je ustupio za povratak jedan Ravnogorac. Dva divna ata, plemenite pasmine, kaskala su visoko podignutih glava. Grive su im lepršale poput dugačkih riđih zastavica, na jakim konjskim vratovima. Zaista ugodna vožnja. Što smo se više udaljavali od mjesta, što je kočijaš više pucao bičem u vazduhu, konji su se sve više i više zaigravali, prosto džilitali čas kasom, čas galopom. I sve je dobro išlo dok cesta ne poče naglo da se spušta prema Jasenku. Onda konji počeše da galopiraju svom snagom. Naša kočija poskakuje bacajući nas uvis, i kurira, i kočijaša i mene, pa smo prisiljeni da se objema rukama držimo čvrsto za kočije. Visoka i debela jelova stabla, kojima je cesta omeđena prolijeću pored nas u neprekidnom nizu. Počinjem da se plašim i vičem na kočijaša da uspori. On vuče iz sve snage objema rukama za uzde, ali konji, nečim preplašeni, sve mahnitije jure. Oteli su se kaže kočijaš. Svaki čas očekujem vratolomiju. Kola sve jače skaču uvis i udaraju svom snagom o makadam ove rupičave ceste. Koliko vidim, konje više ništa ne može obuzdati, a mi ćemo se svakog časa strovaliti pored ceste i grunuti svom snagom o stabla.

Priskočim i ja u pomoć kočijašu. Ja vučem za uzde dešnjaka a on ljevaka, ali ništa ne pomaže. Konji savili šije, ali ne umanjuju brzinu. Šta da radimo? Počinjem da osmatram okolo neću li naći neku površ gdje bih mogao iskočiti. Odjednom ispred nas se ukaza velika grupa seljaka u gomili kako ide sredinom ceste u istom pravcu kud i mi. Vičemo iz svega glasa da se ispriječe ispred konja i da ih nekako savladaju, ali ko da se ispriječi pred podivljalim konjima. Seljaci, vidjevši da mogu i sami stradati, baciše se u stranu, lijevo i desno i čak nam neki od njih mašu. Tek sad kao da konji dobiše krila. Vika seljaka im samo pridodaje snagu. Cesta ispred nas još više pada. Bespomoćni smo. Nema druge, ja moram iskakati. Pripravan sam, ali kako iskočiti i ne udariti u neko deblo sa strane i ne razbiti glavu. Primijetih jedan mali proplanak pored ceste i ne razmišljajući bacih se naprijed i tresnuh o zemlju kao da sam pao s neba. Desetak puta okretao sam se, valjda, dok se ne dočekah i udarih stomakom u jedno stablo. Boli me u grudima, i u njedrima, u koljenima, svuda, ali vidim da sam živ i da nema preloma. Polako se dižem i noge me drže. Ni konja, ni kurira ni kočijaša. Odmah otrčah cestom da vidim jesu li živi. Ali njih nigdje. Nekoliko kilometara niže, gdje se cesta malo propinje, odjednom ugledah fijaker, izvrnut i sa konjima okrenut prema meni. Konji su prosto obloženi bijelom pjenom. Ni kuriru, ni kočijašu ništa. Malo se zgruvali i to je sve. U partizanima se izgleda gine samo od metka. Postojali smo malo zajedno, malo se i nasmijali, ali ja više nisam produžio fijakerom. Konje i kočijaša vratio sam nazad.

Pošto se sve sretno završilo osjetio sam se posramljenim. Konjske ćudi znam od djetinjstva. Stvarno, od malih nogu družio sam se s konjima, jahao ih onako gole, i bez uzde, bez sedla i samara, padao nebrojeno puta, dosta puta se udario od čega i danas nosim ožiljke po tijelu, ali ovog puta da izgubim glavu. Moga pratioca, prijeteći, molim da o ovome nikome ne priča. Još može da se raširi glas kako me je uhvatila panika, što nije daleko od istine, ali što mi zaista ne bi služilo na čast kao komandantu, kome hrabrost mora da bude glavna vrlina.

325

Negdje tih dana primio sam, preko Glavnog štaba Hrvatske, pismo od Save Kovačevića, već legendarnog komandanta. Bilo je to jedno ljudsko, rekao bih, nježno pismo. U jednoj rečenici kaže »ponosim se tobom«. A kako se ja tek ponosim njime. Pa u stvari on je bio prvi moj učitelj iz napredne misli. Još kao srednjoškolac, prije Zagreba i Španije, dva ljeta sam proveo u Lastvi kod Trebinja, kod svoje sestre Jele, po Savinom zahtjevu. Ja sam bio po njemu nekompromitovan, u mene niko ništa nije mogao posumnjati i kao takav najpogodniji za vezu. Zato je i uredio da pošta i paketi upućeni njemu, budu adresirani na moje ime. Primio sam nekoliko pisama i nekoliko paketa na takav način i predavao neraspečaćene Savi. Znam sigurno da je jedan paket bio iz Zagreba od »Nove knjige«. Jednom prilikom, pošto je otvorio paket, dao mi je Komunistički manifest, o kome sam do tada samo slušao, s napomenom da ga dobro proučim i poslije s njim o tome po razgovaram. To mi je bilo teže od ijednog školskog zadatka. Cijelu nedjelju dana čitao sam »Manifest« bubao ga napamet, jer sam znao da će me Sava dugo ispitivati. I nisam se prevario. Ispit sam, čini mi se, uspješno položio.

To Savino pismo, koje mi je poslao iz Bihaća, pročitao sam više puta noseći se čak mišlju da nađem povod za odlazak u Bihać. Ali, bez obzira što je to bilo prostorno tako blizu u namjeri nisam uspio. Ostalo je samo pismo. Nisam htio da ga stavljam u arhivu. Sigurno je sigurno, ja ću ga bolje sačuvati, sve dok se sa Savom negdje ili u ratu, ili poslije rata, ne sretnem. To je jedini pisani trag iz mog ratovanja koji sam nosio sa sobom. Mnogo puta sam čitao to pismo i svaki put mi se činilo da ga čitam iznova, mada sam ga već znao napamet. U mom džepu to će pismo ostati sve do 15. aprila 1945. godine. Toga dana bio sam, kao još uvijek mlad general i komandant Šestog udarnog korpusa Hrvatske, teško ranjen kod Našica, gdje su vođene ljute borbe. Od iskrvavljenja sam pao u nesvijest. A kad sam, došavši k svijesti zatražio svoju bluzu, nje više nije bilo, s njom ni pisma. Rečeno mi je da je bluza bila sva krvava i da je bačena. Tako je nestalo Savino pismo.

Drugom polovinom novembra odmah po oslobođenju Slunja, pozvan sam od Glavnog štaba Hrvatske, da dođem. Štab se smjestio u Slunj. Tu se nalazio i CK KPH. Bili su u jednoj lijepoj zgradi ispred koje se prostirao park. Penjući se uza stepenice do Rukavine i Bakarića, sretoh Andriju Hebranga, koji je prije izvjesnog vremena, u razmjeni, bio oslobođen iz ustaškog zatočeništva. Prišao sam mu kao starom poznaniku i prijatelju iz prvih ustaničkih dana 1941. godine. Čvrsto smo se zagrlili i dobro izljubili. Nije teško bilo primijetiti da je bez jednog oka, ali ja ga o tome nisam htio ništa pitati.

- Andrija, jesu li te mnogo mučili? - upitao sam pun saosjećanja.

- Ne, vojvodo, niko me nije ni prstom takao. - On je mene uvijek oslovljavao tim »vojvodo«. - Sa mnom su postupali kao sa političkom ličnošću.

Nije mi bilo ni na kraj pameti da nešto posumnjam. Vjerovao sam mu kao i svi drugi do 1948. godine, kada će djelo izići na vidjelo. Mislim da je tom vjerovanju mnogo doprinijela i njegova priča o borbi sa ustašama prilikom hapšenja. Svi smo u to vjerovali. Andrijin ugled i po-

326

pularnost će rasti iz dana u dan, kako u partijskim redovima tako i u partizanskim jedinicama i narodu. Prije nego je i razmijenjen, ja sam i ne samo ja, bio čvrsto uvjeren da se pred policijom čvrsto i herojski drži, ne drukčije nego što je i sam propovijedao o čvrstini komuniste. Taj njegov raniji stav i naše uvjerenje o njegovoj dosljednosti učvrstili su i njegovo postavljanje za sekretara CK KPH početkom 1943. godine. Danas, kad se zna o njegovoj izdaji jasno je i zašto nije nikada priznao da je bio mučen.

Zbog same prirode mojih sjećanja ne bih htio da opisujem brojne akcije primorsko-goranskih brigada, koje će one voditi narednih nedjelja,⁴⁶' sve do početka četvrte neprijateljske ofanzive, ali jednu s početka 1943. moram naznačiti.

Bili smo se utaborili u Modrušu i okolnim selima, do samog praga jakog neprijateljskog garnizona Plaškog. Za osvajanje Plaškog, o čemu smo mnogo razmišljali, goranske brigade ne bi ništa mogle same učiniti. Zato smo se umjesto neposrednog napadanja odlučili da, po starom običaju, čačkamo oko Ogulina i Plaškog. Za takve akcije dosta povoljne mogućnosti pružala nam je željeznička pruga koja vodi iz Plaškog preko Ličke Jesenice prema Vrhovinama i dalje prema Lici. Poslije podrobnog izviđanja odlučili smo da sačekamo voz nedaleko od Plaškog, na dnu padina Male Kapele. Za tu akciju određena je Šesta brigada. Iako nije bilo nikakve potrebe da ja idem sa njom, ipak sam otišao. A kad sam već tako postupio, nisam želio da budem običan posmatrač, svjedok. U toku noći privukli smo se kroz debelu šumu, postavili dugačku zasjedu, zakopali i dobro zamaskirali minu na pruzi. Iza brigadne zasjede diže se visoko brdo sa gustom jelovom i bukovom šumom, kao sigurna zaštitnica za slučaj odstupanja, bar od pješadijske vatre. Znali smo da artiljerijsku vatru ionako nećemo izbjeći. Što se nas tiče i s obzirom na lokaciju, bilo bi najbolje kad bi voz naišao od Vrhovina, jer tu pruga dosta pada, voz dobija ubrzanje, pa bi i mina imala znatno jači učinak. Zamaskirana zasjeda čekala je više časova i pomno osluškivala, ali ništa nije čula. Borci su povremeno prilijegali na prugu, naslanjali uši na šine, osluškivali, ali one nisu donosile nikakav zvuk, kao da su na počinku... Polako gubim strpljenje. Ne bi valjalo da se vratimo praznih ruku. Najposlije, ja sam izdao naređenje za tu akciju pa nisam nikako želio da taj naporni marš bude uzaludan, pogotovo što je vladalo mišljenje da mi tamo nemamo šta tražiti. Ne, nećemo se povlačiti. Bezmalo kao da je došla u pitanje i moja komandantska čast. Da bih, između ostalog, pokazao borcima da sam ja tu, da nisam negdje duboko u pozadini na sigurnom komandantskom mjestu, riješim da se spustim do same pruge, da obiđem zasjedu, da opipam i same tračnice. I upravo u tom trenutku, kad sam se šetkao po pruzi, gotovo nečujno, mileći pužjom brzinom, ukaza se s desne strane, od Vrhovina, prvi vagon ok-

⁴⁶> Veljko Kovačević i ondašnji zamjenik političkog komesara Pete zone Viktor Bubanj su 8. januara 1943. za uspjehe u borbama od 25. decembra do 4. januara pohvalili: »U tim borbama su se naročito istakli svojom hrabrošću i požrtvovanošću Sušanj Boro, komandir čete IV bataljona (6. brigade), Milan Ivošević, vodnik, i partizani Fra-ne Mesić, Sava Zrnić, Ivan Jelić, Mane Maravić, Milan Cabrijan, Boško Kosanović, Dušan Ivošević, Milan Zrnić i Šaša Zrnić, sve omladinci iz IV bataljona«. (Zb. NOR, V/11, 106.)

327

lopnog voza. Brzo skočim i prilegnem pored jednog borca u zasjedi. Još samo desetak metara i prvi vagon nagaziće na minu. Ali, hoćeš. Ništa od toga. Voz zasta. Ne znam ko prvi otvori vatru, mi ili oklopnjak. Prava puščana mećava. Odavno se nisam našao u takom osinjaku. Naši meci zasipaju oklop, varniče i odbijaju se od njega, frkćući na sve strane. Oklopnjak stoji. Dok je tu, mi ništa ne možemo izmijeniti, ne smijemo podići ni glave, a kamoli odstupati. Kad bi me posada oklopnjaka mogla čuti, ja bih povikao iz svega glasa: »Vozi nazad, odstupaj, neka ti je sre-ćan put«. Ali oklopnjak ne čuje moje misli, već i dalje mahnito bljuje vatru i ne hajući za naše plotune. Čak ni u podsvijesti mi nije da naredim povlačenje, jer vidim da bi bilo praćeno teškim gubicima. Kajem se što smo dolazili, ali kasno je. Uostalom, šta je meni trebalo da se toliko pravim važan i da se spuštam baš na prugu. Ni u kakvoj situaciji komandantu tu nije mjesto. Možda bih ja nekako mogao šmugnuti, ali to bi bilo bjekstvo. Kad sam se već tu našao, moram dijeliti sudbinu svojih saboraca. I onda odjednom, vječita mu hvala, voz poče polako da uzmiče, da se povlači unatrag i zamiče iza jednog brijega u mrtvi ugao. Kakvo olakšanje! Brzo ustajemo i bježimo uza stranu, između debelih stabala dok se oklopnjak nije pripovratio. Nekoliko ranjenih partizana i nije velika cijena s obzirom na situaciju u kojoj smo se našli.

U vitlu četvrte ofanzive

Sredinom januara našao sam se sa obadvije brigade na Kordunu, po naređenju Glavnog štaba. Prvi put smo se odvojili od Primorja i Gorskog kotara, od svojih ognjišta. Dosta je bilo čeprkanja oko njih. Sada su to brigade. Računao sam da je to samo kratak izlet. Toliko da se vidi šta se radi i kako se bori u drugim krajevima. U Glavnom štabu Hrvatske, u Slunju, gdje sam se odmah našao, vlada neka čudna atmosfera neizvjesnosti, zabrinutosti, nagađanja. Očekuje se ofanziva. Kad i kojim pravcima? Izvještaji stižu sa svih strana i ništa dobro ne slute. Doduše, još nema nigdje pokreta trupa, ali ipak ofanziva kao da lebdi u vazdu-hu. Ako izađete na ivicu Slunja i svratite u neko kordunaško selo, što sam učinio nekoliko puta, srešćete se sa ljudima i brzo ćete naslutiti, iz njihovog držanja, da ofanziva samo što nije počela. To kao da mi potvrđuje zvanično mišljenje Glavnog štaba. Nikada me dosada to narodno čulo, čulo za opasnosti, nije prevarilo. Ono se ne oslanja ni na izvještaje obavještajaca, niti na vojne procjene, ali nikad ne vara. Uostalom, treba li biti vojnik od zanata, sa tačno proračunatim odnosom snaga, da bi se povjerovalo da će velika Bihaćka republika ostati dugo na nogama. Prethodna iskustva malih i velikih oslobođenih teritorija, malih i velikih republika, davala su narodu pravo da predvidi sudbinu ove najnovije. Želja za trajnim oslobođenjem nije zamagljivala realnost rasuđivanja.

Glavni štab se nalazio u istoj onoj zgradi gdje sam već dolazio gotovo prije dva mjeseca, odmah po oslobođenju Slunja. Rukavinu sam i ovoga puta zatekao za istim stolom kako jednako bulji u dobro išaranu topografsku kartu. Sjećam se živo i onog susreta s njim krajem novembra 1942. kad je u toj istoj prostoriji u jednom kutu na otomanu

328

ležao meni nepoznat čovjek. Njih dvojica nisu međusobno ništa govorili, noseći se, očigledno, svako svojim teškim mislima. Pošto se dobro ispričah s Rukavinom, priđoh tom nepoznatom čovjeku i sjedoh pored njega na otoman. Rukavina mi je već rekao da je to neki Crnogorac iz Vrhovnog štaba. Ponajviše me je zanimao kao Crnogorac. Predstavim se i ja. On reče da ga zovu Tempo. Naravno, nisam ga pitao za pravo ime i prezime.

- Otkud ti, pobogu? - upitah ga.

- Idem u Zagreb.

I sama pomisao učini mi se nevjerovatnom i neozbiljnom, a on to reče tako ležerno kao da ide da obiđe sela na slobodnoj teritoriji, recimo do Perjasice.

- Ja te pitam ozbiljno, rekoh.

- I ja ti odgovaram ozbiljno, reče, smijući se veselo na poznati, njemu svojstven način.

Prosto ne mogu da shvatim Tempa. Ali kako ranije nikad nisam čuo za njega, nije nikakvo čudo što sam njegovu namjeru smatrao običnom ludošću. Nego, ne prođe ni pola sata razgovora, a mi smo se već istinski sprijateljili kao da se odavno znamo. Kad mi ponudi cigaretu iz srebrene tabakare, ja se toj tabakeri zadivih.

- Nikad ljepše tabakere nisam vidio - kažem mu.

- Sviđa ti se?

- Kako mi se ne bi sviđala - odgovorih, zagledajući je.

- Uzmi je.

Malo sam se nećkao, ali je ipak uzeh i stavih u svoj džep. Žao mi je što ja njemu nemam šta da poklonim.

Pri novom susretu s Rukavinom upitao sam ga šta bi sa onim drugom Crnogorcem i da li je stvarno otišao u Zagreb. On mi odgovori da je otišao a dokle je stigao, to je druga stvar.

Stigao je, stigao, a kako bi i moglo drukčije kad je Tempo u pitanju. Ali to ću utvrditi tek kad se ponovo s njim sretnem 1945. godine u Beogradu. Stigao je ne samo u Zagreb nego i u Beograd, iz istog cuga, u Južnu Srbiju, u Skoplje, u Grčku, na Kosovo i u Albaniju. A gdje nije taj vuk stizao. I svuda gdje je stizao za njim je plamtio ustanak. Gdje on stvarno nije stigao ako je namjeravao, a čovjeka raduje što je imao prilike da sretne u neobičnim okolnostima takve ljude koji ostavljaju svoj pečat.

Dvadesetog januara stiže vijest da je počela ofanziva. Mi ćemo je imenovati četvrtom. Velike njemačke snage grunule su od Karlovca i Siska. Ovako snažnom udaru niko se nije nadao niti mu je znao pravi cilj. Osma divizija koja je bila zaposjela položaj prema Karlovcu bila je iznenađena i morala da ustukne pred višestruko nadmoćnijim neprijateljem. Istovremeno Italijani napadaju od Ogulina. Pominju se divizija »Princ Eugen«, »Lombardija«, i »Re« tri divizije, od kojih posljednje dvije stari znanci iz Primorja i Gorskog kotara. One kao da nas ispraćaju. Svi pravci jedinstveno vode prema Slunju i Bihaću.

Komandant Rukavina stalno je na telefonu. Razgovara sa nekim iz Vrhovnog štaba. Vodi se žučna rasprava. Ima i vrlo oštrih riječi. Ne znam zapravo s kim govori. Jedino znam da ne razgovara sa Titom.

329

Samo što zapjenušen spusti telefon, odmah mi izdaje naređenje da sa dva bataljona Šeste brigade zaposjednemo položaje kod Veljuna, 25 kilometara sjevernije od Slunja. Dijelovi Četrnaeste brigade treba da zatvore pravce od Ogulina. Šestom brigadom je u ono vrijeme komando-vao Sava Vukelić, a Četrnaestom - Dušan Dotlić.

Na Veljunu su Prvi i Drugi, dva najjača bataljona, zaposjeli položaje i ubrzo se našli čelo u čelo sa moćnom »Princ Eugen« divizijom. U toku noći pao je snijeg, tanak sloj, ali dovoljno bijel da se sve što je živo lako uoči iz vazduha, a i sa zemlje. Prvi sudar sa Nijemcima, već dvadeset drugoga, bio je veoma žestok, ali i uspješan uprkos moćne neprijateljske tehnike i masovne avijacije. Nijemci su pretrpjeli u prvom trenutku velike gubitke i morali su da ponavljaju nekoliko juriša uzastopno. Veliki naš uspjeh jer su oni tu zaustavljeni puna dvadeset četiri časa za koje je vrijeme ta moćna njemačka divizija, prema planu, imala stići do Bihaća. Međutim, i naši bataljoni su imali velike gubitke.

Od Ogulina grmi sve jače. Tamo su djelovi naše četrnaeste brigade. Artiljerija neprekidno gruva ali, izgleda, koliko možemo procijeniti, Ita-lijanima se ne žuri. Oni po svoj prilici čekaju prodor Nijemaca, da se ne bi prerano upuštali dublje u našu slobodnu teritoriju. Sto je sigurno, sigurno.

Često navraćam u Glavni štab. Telefoni i dalje stalno zvrče. Osluškujući razgovor, procjenjujem da je spor oko toga kako braniti slobodnu teritoriju, frontalno ili partizanskim djejstvima sa bokova i iz pozadine. Rekao bih da se traži zaposjedanje Slunja i obale Korane i da se tu frontalnim otporom dočekuju Nijemci. Rukavina se tome suprotstavlja. Ja sam, iako se ne izjašnjavam, potpuno na njegovoj strani - mi nemamo nikakvo iskustvo iz frontalnih borbi, niti ozbiljna protivutenkov-ska sredstva. Jednom prilikom oslovi sagovornika - Velimir Terzić. Postade mi jasno da je on sve vrijeme razgovarao s njim.

Toga dana, ne znam da li je to bio 23. ili 24. januar, Rukavina mi saop stava da se formira Operativna grupa za Kordun, za odbranu pravca Slunj - Bihać. Mene su odredili za komandanta, a Artura Turkulina, dotadašnjeg komesara Osme divizije, za komesara Grupe. Za zamjenika komandanta postavljen je Vlado Ćetković, komandant Osme divizije. U sastav Grupe ulaze obje primorsko-goranske brigade i Petnaesta kordu-naška na čelu sa Nikolom Vidovićem (komesar Branko Bekić je poginuo kod Veljuna 21. januara) i još jedan bataljon.⁴⁷⁾ Osjećam se veoma neugodno što je Vlado Ćetković postavljen za moga zamjenika. Volio bih da je obrnuto. Ne znam razlog, jer sam Vlada uvijek pretpostavljao sebi. Možda zbog toga što je divizija bila iznenađena na položajima u blizini Karlovca.

U toku noći dobio sam naređenje da povučem bataljone Šeste brigade s Veljuna i da odstupamo sa Šestom i Četrnaestom, to jest sa či-

⁴⁷> Ivan Gošnjak i Vjećeslav Holjevac su o tome »zapovijest štaba I korpusa Narodnoos-lobodilačke vojske Hrvatske« potpisali 25. januara:

»Po naređenju GŠH formira se Operativni štab za rukovođenje operacijama na sektoru Korduna. Za komandanta Operativnog štaba postavlja se drug Veljko Kova-čević. Za politkomesara postavlja se drug Turkulin Artur. Za zamjenika komandanta postavlja se drug Ćetković Vlado. Za operativnog oficira postavlja se drug Jovica Lončar. Pod komandu Operativnog štaba potpadaju VI Brigada, XIV Brigada, XV Brigada i I Bataljon IV Udarne brigade i III Bataljon Kordunaškog odreda«. (Zb. NOR, V/11, 251)

330

tavom Operativnom grupom prema Slunju, Rakovici, Drežnik-Gradu do Vaganca na Korani, istočno od Slunja, već blizu Bihaća i da tu zapo-sjednemo položaje i dočekamo Nijemce. Shodno tome brzo sam izdao naređenje za ovaj daleki marš od blizu pedeset kilometara.

Inžinjerijski oficir Drago Delbelo, pod neposrednom komandom Glavnog štaba Hrvatske, dobio je zadatak da se po povlačenju jedinica Šeste brigade minira most na Korani u samom Slunju, kako bi se usporio dalji prodor Nijemaca. Ali on, shvativši bukvalno naređenje, sruši most ne sačekavši Šestu grupu, pred kojom se samo nekoliko sati kasnije ispriječila sada nepremostiva Korana i njen duboki kanjon.

Čitava operativna grupa je u pokretu, kako bi što prije savladala ovaj dug put i stigla do Vaganca. Naš štab, koji se već sastao u toku noći, prebacio se do Drežnik-Grada. Negdje oko jedanaest uveče sastali smo se u jednoj kući i vijećali o daljim postupcima. Ujutro rano trebalo se prebaciti do Vaganca i izvidjeti buduće položaje; ali taman što smo završili sastanak stiže odnekud naređenje, ne znam ni danas od koga, da li od Prvog hrvatskog korpusa-na čelu sa Ivanom Gošnjakom i Većom Holjevcem, štaba koji smo ostavili za sobom u Rakovici, ili od Glavnog štaba ili možda čak od Vrhovnog štaba. Naređenje je bilo kratko - nazad - zaposjesti i braniti Slunj. Šta sad, ni teže ni gore situacije. Slunj je bio već napušten, a mi odmakli tridesetak kilometara. Uzdamo se samo još u to da ga Nijemci nisu već zaposjeli. Sve se jedinice nalaze na usiljenom maršu prema jugoistoku. Odmah po prijemu naređenja uzjahao sam na motor i uputio se nazad. Cestom su tekle dugačke kolone. Svaku sam zaustavljao i vraćao natrag. Nadao sam se da Nijemci nisu pratili u stopu jedinice Šeste brigade i da još nisu stigli do grada. Brzo sam prešao tih 20-30 kilometara, uzdajući se da je Slunj u našim rukama ili je bar ničija zemlja. Na nekoliko kilometara prije Slunja izbio sam na začelje povlačećih jedinica i naredio jednom bataljonu da trčećim korakom upadne u Slunj, zaposjedne položaje i spriječi prelazak preko Korane. Bataljon je krenuo, prosto trkom. Ali bilo je kasno. Dočekala ga je jaka pješadijska vatra. Nijemci su u stvari pratili povlačenje bataljona, išli za njima u stopu i tako upali u Slunj.

Ovo je najgora situacija koja se može zamisliti. Izgubili smo Slunj, a na Vaganac nismo stigli. Našli se u međuprostoru dva položaja, jedinih koji su nudili bilo kakve izglede za naše ozbiljno suprotstavljanje. Sve naše jedinice su se našle na raskoraku između Slunja i Rakovice, upravo na lokaciji gdje nema uslova za zauzimanje borbenog položaja. Dugačka brda protežu se paralelno sa cestom, ali nijednog poprečnog gdje bismo mogli ozbiljnije prileći. Najposlije smo izabrali nekakve položaje u toku noći, a slijedećeg dana i zaposjeli ih. Taj dan, u toku punih dvadeset i četiri časa, bio je potpuno miran. Izgubili smo svaki kontakt sa neprijateljem. To donekle hrabri. Vojska će se malo odmoriti i pripremiti.

Štab Prvog korpusa, na čelu sa Ivanom Gošnjakom i komesarom Većom Holjevcem, nalazi se u Rakovici. To je ona istorijska Rakovica o kojoj sam mnogo čitao, a evo sada opet u njoj velika buna. Samo što je ova neuporediva po svojoj žestini. Komesar Turkulin i ja, kasno noću, pozvani smo u štab Korpusa i dobili naređenje da sjutradan uveče iz-

331

vršimo protivudar i preotmemo od neprijatelja Slunj, a potom da za-posjednemo položaje u njemu i oko njega na Korani, gdje su se nalazili i neki fortinkacijski objekti stare vojske. Tu bismo dočekali Nijemce i zadržali ih bar izvjesno vrijeme. Našem protivudaru od tri brigade pri-družiće se, navodno, s desnog krila, od Mašvina i dvije brigade Sedme divizije. Sad tek vidim kakvu smo grešku napravili što blagovremeno nismo zaposjeli slunjske položaje. No, ukoliko ga preotmemo sve se može ispraviti, iako sigurno ne bez teških gubitaka.

Po prijemu ovog naređenja, komesar i ja smo odmah krenuli na svoje komandno mjesto, koje je bilo postavljeno na jednom brdu između Rakovice i Slunja. Ali samo što smo zakoračili na ulicu imamo šta vidjeti. Ogromna masa naroda valja se panično kao nabujala rijeka, u pravcu Drežnik-Grada. Iz desetine grla čuje se: »Nijemci, Nijemci«. Kao da ih ti Nijemci gone u stopu. U prvom trenutku ne mogu da shvatim šta se to zbiva, otkud ta panika. Kroz glavu mi naviru sjećanja iz Špa-nije gdje je dolazilo do ovakvih meteža, zahvaljujući neprijateljskim uljezima, koji su ih smišljeno izazivali stvarajući pometnju. »Kakvi Nijemci«, vičemo, »nazad, paničari! Pohvatajte paničare« - uvjereni da su se i ovdje uvukli neprijateljski elementi, da izazovu masovnu paniku. Pokušavamo da ih zaustavimo. Niko nas ne čuje. Ljudska rijeka samo nadolazi, još većim bijesom. Gotov sam da izvučem pištolj i pucam u vis. Čvrsto sam uvjeren da je to neprijateljsko maslo, jer panika zna da se uragan-ski širi i da ponekad zahvati i hrabre i prisebne ljude. Nas dvojica, pripijeni uza same zidove kuća idemo suprotno kretanju mase kako nas ne bi ponijela i pregazila. Sigurno je protutnjala koja hiljada ljudi. Onda, odjednom, pošto smo malo poodmakli uz ulicu, nekih stotinu metara, zavlada potpuna tišina; nigdje žive duše, ni ostatka ovog živog valjka. Obično u ovakvim prilikama i nema onih zaostataka koji se vuku za bujicom. Naprotiv, zadnji redovi su najnabijeniji. Oni nemaju mogućnost da razviju svoju snagu.

Nas dvojica i dalje idemo uz ulicu bez ikakvog straha i zaziranja. Na svega nekoliko kilometara pred nama, s obadvije strane ceste su naši položaji. Ne čuje se nijedan puščani pucanj. I onda odjednom ugledasmo dvije jednoredne vrste ljudskih silueta s jedne i s druge strane ulice. Vidi se da je to vojska, ali ona može biti samo naša. Jedino ne znamo koja bi to mogla biti jedinica i otkuda se tu našla, zašto i po čijem naređenju. Mora da je ona i podigla ovu paniku. Idemo joj slobodno u susret, a tada iz nekoliko grla tihim glasom čujemo »alt, alt«. Nijemci. Mi kao da dobismo krila, strugnusmo svom snagom niz ulicu. Za čudo Nijemci ne otvaraju vatru, a mogli su da nas ukokaju kao pitome zečeve. No oni kao da ne žele poremetiti ovu noćnu idilu, kao da im je cilj da prođu neopaženo što dublje, možda, zarobe neki naš štab na svom putu. Sreća za štab Korpusa što nas dvojica nismo izgubili glavu i što nam je uspjelo da uletimo u zgradu u kojoj je bio smješten i još s vrata povičemo bježite, bježite. Nijemci su pred kućom!

Svi drugovi iz štaba su se spasili i možemo reći, bezbjedno uspjeli u poslednjem trenutku uzjahati na konje. Uputili su se cestom prema Drežnik-Gradu, za odstupajućom masom.

Nije nam trebalo veliko mudrovanje da shvatimo da su se Nijemci vješto provukli kroz neke naše položaje. Evo ti našeg protivudara i za-

332

posjedanja Slunja. Ako je bila greška što nismo blagovremeno zaposjeli Slunj, sigurno je neuporedivo teža to vraćanje jedinica nazad, jer će se naći kao na raspeću između Slunja i Vaganca. Šta dalje da se radi? Goš-njak i Holjevac kaskaju na konjima, a mi trčimo pored njih, pitajući šta dalje da radimo. Sve jedinice su u pozadini neprijatelja, a pravci prema Bihaću i Plitvicama su potpuno otvoreni. Naređenja nema. A ko ga u takvoj situaciji može i dati. Predlažemo im da se nekako naokolo, ukoliko nam uspije, povučemo prema Plitvicama i Korenici. Oni se sagla-siše. Mi ponovo natrag, sad već u pozadinu njemačkoih kolona, koje se nečujno pružaju naprijed. Naš štab bio je smješten na jednom brdu nedaleko od Rakovice.

Na komandnom mjestu zatekosmo Vlada Ćetkovića sa nekoliko starješina. Do njih još nije bio dopro glas da su Nijemci prodrli. Svi skupa ne možemo da dođemo k sebi kako se to moglo desiti pored tolikih naših snaga. Ali nekoliko minuta kasnije stvar će se objasniti. Komesar bataljona Četrnaeste brigade Maks, koji se nalazio sa svojim bataljonom odmah pored ceste, na položajima, inače hrabar borac, nije dopustio da se otvori vatra, tobože, računajući da dočeka glavnu kolonu; glavna kolona je brzo kuljala cestom, a bataljon se povlačio u stranu od nje. Sve kasnije mjere da se to popravi bile su uzaludne. I danas vjerujem da je upravo ovo olako propuštanje Nijemaca kroz položaje, što je kom-promitovalo i čitavu odbranu, imalo težak odraz na ishod prve faze Četvrte ofanzive, bar na njen tok do Bihaća.

Komesar bataljona Maks je odmah smijenjen od našeg Štaba i upućen na sud. Vjerovatno mu taj partizanski sud nikada ne bi oprostio. Ali Andrija Hebrang, koji je upravo došao za sekretara CK KPH, nije htio o tome ni da čuje. Imao sam sa Hebrangom žučnu raspravu zahtijevajući uporno da Maks bude izveden pred sud. Nepopustljivo je ostao pri svome. On će kasnije, u okviru bataljona, preuzeti i neke odgovorne dužnosti koje je pošteno obavljao. U ratu sam se s njim sreo nekoliko puta, ali između nas se nije moglo obnoviti staro prijateljstvo. Poslije rata sreli smo se prvi i poslednji put u Opatiji 1945. godine. Moja lijeva noga, poslije ranjavanja, koncem rata, još je bila u gipsu. Kretao sam se uz pomoć štaka. Čim me ugledao pozvao me da svratim kod njega u štab OZN-e za Istru, čiji je bio rukovodilac. Dočekao me više nego predusretljivo. Ja sam morao zaboraviti njegov grijeh, a, zbilja, tome je već bilo i vrijeme. Nastojao je da me što bolje ugosti. Narezao je dosta dalmatinske pršute, paškog sira, a bilo je i dobrog dalmatinskog vina. U njegovoj kancelariji našlo se odjedanput šest-sedam drugova, mojih ratnih prijatelja i razvezla se, kao i obično, ratna priča. Svak je imao svoju, i upravo u najvećem raspoloženju on mi se obrati: »Sjećaš li se, druže komandante, kad si htio da me streljaš?« Rekao je to s takvim tonom kao da je htio da kaže: vidiš kakva bi to bila greška, kakav bi to bio gubitak i nepravda. Ko bi danas ovdje rukovodio?«. Njegov nastup osinu me nekom čudnom žestinom kojoj sam morao naći

333

oduška. »Sjećam se dobro. I danas mi je žao što nisi dobio zasluženu kaznu« - rekoh bez imalo ustručavanja. Međutim, uslovi mijenjaju i ub-jeđenja, više to nije bilo moje uvjerenje.

Dotadašnje raspoloženje splasnu, a nisu se našle ni riječi da zaglade nezgodu. Rastali smo se hladno. I nikad se nas dvojica više nećemo sresti. Mogao sam otćutati. Bio sam mu gost. Bilo bi mi lakše da sam mu rekao da je greška iziskivala najtežu kaznu, ali ne kao nešto lično, kako je ispalo u trenutku. Malo će me taj sukob rasteretiti tek 1948. godine, mada ne sasvim, kad do mene doprije vijest da se Maks izjasnio za IB i pobjegao preko granice na Istok. No, oprostimo se od Maksa.

Neočekivano, eto, odjednom nađosmo se sa svim jedinicama u pozadini neprijatelja. Kako ih obavijestiti i povući da bismo se ponovo našli ispred nastupajućih njemačkih mehanizovanih kolona? Kako doći do Vaganca? Kako pješke preteći mehanizaciju? O tome se gotovo ne može ni misliti. Glavno je ipak izvući se iz ove velike zamke.

Daleko bi nas odvelo kad bih se podrobnije upuštao da opisujem to mučno izvlačenje i te natčovječanske napore premorenih, pregladnje-lih i prozeblih boraca. Ako bismo uspjeli da se nekako provučemo na onu stranu Plitvičkih jezera, prema Lici, do Prijeboja i zatvorimo pravce prema Korenici, to bi bio veliki podvig. U tom haotičnom povlačenju proteći će puna dvadeset i četiri časa dok nisam ugledao Plitvička jezera, zapravo ono najniže iz kojeg otiče Korana, praveći bučan vodopad i veliki kanjon. Srećom, drveni most je još bio ispravan. Preko njega će u toku noći preći obadvije brigade. Otkad samo želim da vidim Plitvice, ali ovaj put nisam mogao ni pogled da bacim na njih, niti da osjetim njihovu ljepotu. Štaviše, uhvatio me veliki strah kao da u njima vidim našu grobnicu. Pošto smo prešli preko mosta i za leđima nam ostale Plitvice, tek nastaje pravo mučenje, tek predstoji najveća opasnost. Ako neprijatelju uspije da-prije nego stignemo do ceste koja ide do Vrhovina preko Prijeboja prema Bihaću-spoji čela svojih kolona, mi ćemo se naći između njih i Plitvičkih jezera s leđa. S obadvije strane, od Ličkog Petrovog Sela i Plitvičkog Ljeskovca, dvije kolone idu jedna drugoj u susret. Ako se sretnu, nema nam spasa. I svaki običan borac je svjestan toga. Na oba pravca upućen je po jedan naš bataljon kako bi glavnini obezbijedili prelazak preko ceste. Na pravcu od Plitvičkog Ljeskovca razvila se žestoka borba koju su Italijani platili velikim gubicima. Samo zahvaljujući tome, i po cijenu naših znatnih gubitaka, izmakli smo pli-tivičku zamku, prebacili se na onu stranu ceste i zaposjeli pravac koji vodi od Prijeboja ka Korenici.⁴⁸⁾

Evo nas opet licem u lice sa našim poznanicima iz Primorja i Gorskog kotara, italijanskom divizijom »Re«. I ona i mi kao da smo se odvojili od naše zajedničke baze. Pratimo se ganjajući jedni druge, punu

⁴⁸) Izvještavajući o borbama u operaciji »Vajs«, štab 6. brigade je pisao 13. marta 1943. kako su »jedinice I i II bataljona« 30. januara u napadu na neprijatelja u Priboju, »pokazale hrabrost i požrtvovanje. Naročito se istakao u borbi vršilac dužnosti komandanta I bataljona koji je na čelu svog bataljona jurišao i pao je pogođen iz neprija-■ teljskog mitraljeza na oko 5 m ispred mitraljeza, čiju je posadu namjeravao zarobiti. To nije bio prvi slučaj druga Ilije Milanovića, već je u svakoj borbi bio prvi u jurišu«. (AVII, 826 A, 24/2)

334

godinu i po dana. Dobro bi bilo i za nas, a možda i za njih da se vratimo u stari kraj, tamo gdje smo i počeli. Mi se teško prilagođavamo nepoznatom terenu. Daleko smo bačeni, blizu Bosne, u podnožje Plje-ševice čiji su vrhovi okićeni snijegom. Plješevica zaista izgleda divovski, bjelasa se i kupa u nebu. A naša Velika Kapela ostala je daleko, daleko. Hoćemo li joj se ikad više vratiti? Počinju da me opterećuju takve misli. Bojim se da će nas ova ofanziva ponijeti po bespuću ratnog poprišta negdje u još nepoznatije krajeve.

Ovih nekoliko dana januara 1943. godine obiluju haosom. Sve je u pokretu, u plamenu. Nebesa se uzmutila rojevima aviona. Ali najstravičnije slike pružaju ogromne kolone naroda koje se prosto valjaju prema jugoistoku, ostavljajući pusta svoja sela. I ranije je bilo ofanziva, ali narod nije odstupao daleko od svojih kuća; krio se, pod zaštitom partizana, u okolini, manevrisao, ali ovo podsjeća na pravu seobu naroda, pod najtežim uslovima. Kasnije će se, kažu, pokazati da je to bila najveća naša greška u ovoj ofanzivi. Na Kordunu i Baniji ofanziva nije imala karakter širokih frontova, široke mreže čišćenja, već se usredotočila cestama kako bi se što prije domogla Bihaća, centra Republike i Vrhovnog štaba. Sa velikim zakašnjenjem pokušaće da se ispravi ova greška; narod će početi da se vraća nazad, pod teškim uslovima zime i, opet, uz gubitke.

Sve me ovo podsjeća na povlačenje republikanske vojske od Barcelone prema špansko-francuskoj granici, početkom 1939. godine. Podvlačim, samo podsjeća. Razlika je ipak ogromna. Ono su bile posljednje bitke interbrigadista i Španaca i posljednji dani Republike. A za nas je ovo jedini put do pobjede. Ne vjerovati u to značilo bi demoralizaciju i poraz. Svakome je jasno da je pobjeda pred nama, samo je nemoguće izračunati put i vrijeme. Ja sam još tada bio opterećen rasuđivanjem, gledajući tu ratnu stravu, da li postoji na ovom svijetu ikakav način da se budućim generacijama prikaže stvarno kakav je bio put do slobode. Ne vjerujem ni u kakvo djelo, film ili roman, koji može i približno odraziti ovu stvarnost. Ali zato svaki trenutak užasa nudi motive za stvaralaštvo, da se bar djelimično prikaže čovjek. Lako je iz današnje daleke perspektive kritikovati i razmišljati šta je bilo pravilno ili nepravilno, da li je trebalo ovo ili ono, da li se moglo proći s manje gubitaka; za mene je to prazno i neumjesno filozofiranje ljudi koji ne znaju šta je rat. Ko god pokuša da partizansko ratovanje podvrgne savremenoj ili bivšoj vojnoj teoriji, taj unaprijed nastupa s pogrešne osnove, s punim nerazumijevanjem tog novog načina ratovanja i istovremeno jedinog puta pobjede.

Ali govoreći o počecima, o prvih nekoliko dana ove ofanzive, nje skoro da smo se jedva i dotakli. Šesta i Osma divizija i dvije primorsko-goranske brigade naći će se van glavnih događaja, a zbivanja će ih ostaviti po strani. Njih će ubrzo mimoići udarci Nijemaca koji su se otisnuli prema Bihaću. Nama su ostali Italijani, ustaše i četnici, i Lika kao poprište daljih teških borbi. Operativna grupa za Kordun, na čelu sa mnom kao komandantom, rasformirana je ne položivši potpuno ispit. Mjesto nje formirana je Operativna grupa za Liku na čelu sa Dokom Jovanićem.

335

Rvanje s Italijanima trajaće više dana tu kod Prijeboja. Njih smo stvarno sabili u mišju rupu, ne smiju ni glavu pomoliti, a kamoli pokušati sa nekim prodorom od Plitvica, prema Korenici. Zima je teška, hrane malo. Jedinice su na položaju dan i noć. Tako se može živjeti samo u ratu, a da niko ne umre ni od studeni, ni od gladi, ni od nesanice. Izvještaji komandanata brigada i bataljona stižu iz časa u čas. Rijedak je koji izvještaj sa potpisom i komandanta i komesara. Obično stoji da je jedan odsutan ili da spava. U nekoj drugoj situaciji čovjek bi se morao dobro nasmijati kad bi umjesto potpisa komandanta ili komesara pročitao »spava«. Ali tome tih dana niko nije zamjerao, jer se spavalo s trenutka na trenutak i bez velike potrebe spavača niko ne bi probudio. Spavanje je u takvim prilikama jedan segment života. Kad se spava po svega nekoliko časova dnevno, a nekad ni jedan jedini, to bi zaista bio neoprostiv formalizam. Glavno je da je jedan budan, komandant ili komesar. Tek će se postofanzivnim »mirom« prepričavati anegdote vezane za spavanje. Evo jedne autentične priče. Dmitar Zaklan, komandant bataljona, potpisao je jedan izvještaj sa »komandant Zaklan«. Desno, »komesar spava«. Tako je proizašla anegdota: komandant zaklan, komesar spava. I danas služi za zabavu u trenucima opuštanja.

Kad smo već smirili Italijane i dobro zatvorili pravce prema Korenici, stiže naređenje Glavnog štaba da se Šesta brigada, njen gro, hitno uputi prema Ljubovu kako bi pomogla Šestoj diviziji na koju su napadale jake italijanske, ustaške i četničke snage. Brigada je morala odmah da napusti položaje koje je držala, čak prije nego će ih zaposjesti dijelovi Četrnaeste brigade. Bila je noć. Samo nekoliko časova kasnije Italijani krenuše u napad. Ovome se niko nije nadao. Prvi put u ratu, koliko ja znam, Italijani su noću krenuli. Očito, neko ih je obavijestio da su položaji ispred njih ostali prazni.

Povlačenje, povlačenje, sa svih strana. Prostrana slobodna teritorija Like ponovo je okupirana od Italijana, četnika i ustaša. Sela gore sve unaokolo, a narod žuri u zbjegove prema planinama i brdima. Na Plje-ševici, dugačkoj i ne baš širokoj planini, u šumovitom dijelu, smjestili se Centralni komitet i Glavni štab Hrvatske, bolnica sa mnogo ranjenika i veliki zbjegovi naroda. Planinu opasuje odbrambeni stroj Šeste i Osme divizije i dvije primorsko-goranske brigade. Naše dvije brigade drže položaje u samom podnožju Plješevice prema Korenici. Centar položaja je u selu Farkašić koje se uvuklo između dva brda, podugačkom uvalom, na jednom od puteva koji vode prema gore. U selu sam se i ja ustoličio sa svojim krnjim štabom. Pa gotovo da štaba i nema. Komesar Gržetić i njegov zamjenik Viktor Bubanj ostali su u Gorskom kotaru. Umjesto u razvijenom štabu sam sam sa nekoliko kurira, koji su stalno u pokretu. Ali među njima nema onih čuvenih kao što su Andrija Grgurić Dimnjačar, Viktor Crnković i Tane Tomić. Mnogo mi nedostaju.

Svakoga dana očekujem neprijateljski napad i njegov pokušaj da se probije i popne na planinu. Uspije li mu, eto naše katastrofe. Svaki borac je svjestan toga i spreman da se žrtvuje. Naši svakodnevni ispadi, mada se mnogo ne udaljavamo od položaja, imaju veliki značaj. To se najbolje može ustanoviti po neprijateljskoj vatri. Italijane, a i četnike, nije teško izazvati. Dobija se utisak kao da se oni boje našeg velikog udara. A ko se koga ovdje više boji, oni nas ili mi njih, teško je utvrditi.

336

Gotovo mjesec dana nemamo nikakve veze s našom bazom u Primorju i Gorskom kotaru. Gubici su svakim danom sve veći. Glad i zima udružili su sa neprijateljem. Pri susretu sa borcima cesto čujem pitanja o našem povratku nazad. Vjeruju da im ja mogu nešto obećati. A šta drugo da im obećam nego da ćemo, odmah po proboju neprijateljskog obruča, ići tamo odakle smo i došli! Najteže je od svega što ništa ne znamo o sudbini slobodne teritorije Drežnice sa okolinom, koju smo, može se reći, davno napustili. Da li se i tamo sručila ofanziva poput ove? Naše pratilje, divizije »Re« i »Lombardija«, tu su, tako reći s nama, pa je teško vjerovati da se tamo nešto ozbiljno zbiva. Dva primorsko-goranska odreda koja su tamo ostala, nisu mala snaga, ali ni toliko velika da bi mogla spriječiti upad jačih neprijateljskih jedinica. Odavno smo izgubili vezu sa štabom, a ni oni vjerovatno ne znaju gdje se mi nalazimo, jer bi nam u protivnom poslali bar grupu kurira. Da se može provući do nas bar jedno pismo, neka dobra vijest, mnogo bi nam značilo.

I eto, negdje polovinom februara, jednog neobičnog prizora. Stajao sam ispred Štaba kad ugledah odozdo, pobočno, s neprijateljske strane, kako nastupa neki čovjek oko koga se kovitla i širi velika pelerina kao toreadorski plašt. Čovjek gazi duž položaja i za sobom podiže desetine boraca koji ga okružuju i prate. Ta gomila kreće se pravo prema meni. U početku se nisam mogao domisliti ko bi to mogao biti. Tek na stotinjak metara ispred sebe prepoznah u došljaku kurira Dimnjačara. Kao da me Sunce ogrija. Prije nego će prići na desetak metara, on poče da podiže korak i da gazi vojnički, što kod njega nije bilo uobičajeno, sve dok ne zasta ispred mene na dva-tri koraka i stade mirno. Stadoh i ja. Očekujem raport. Dimnjačar stavi pesnicu na sljepoočnicu i opali »raport« po svome:

- Je li stigao Nikola Maljković?

- »Je li stigao Nikola Maljković« - prosto me zbuni. Ne znam ni šta to znači, niti šta da mu odgovorim.

- Nije - rekoh ne manje glasno od njega.

- Kurva jedna! Evo ti tvoga Nikole Maljkovića, evo ti tvoga najboljeg kurira u Hrvatskoj. Sad reci ko je najbolji kurir. Kurir Centralnog komiteta i Glavnog štaba! Kakva titula. Budi strpljiv, on bi mogao stići za nekoliko dana.

Dimnjačarovonv »raportu« prethodi dugačka priča. Nikola Maljković, čuveni kurir, jedan staložen, miran i hrabar čovjek teško se zamjerio Dimnjačaru još od 1941. godine. Dimnjačar ga nije mogao smisliti. Svakih petnaest-dvadeset dana od tada naovamo, u naš Štab stizao je Nikola Maljković s poštom iz Glavnog štaba i CK KPH, i bez izuzetka svaki put bi raportirao istim riječima:

»Druže komandante, raportira Nikola Maljković, rudarski radnik iz Trepće, kurir CK i GŠ«, onda kao iz sažaljenja da nas ne bi omalovažio dodao bi »i štaba Odreda« a kasnije »i štaba Zone«. Kao za pakost uvijek bi se našao Dimnjačar pored mene. U tim trenucima on bi skočio bijesno i pobjegao preko vrata, ponavljajući ono Nikolino »štab Odreda, i štab Zone«. To ga je vrijeđalo i degradiralo. Nikolina titula završavala se, bar na riječima, tamo gdje je Dimnjačarova počinjala.

337

Po Nikolinom odlasku, ja bih preuzimao ulogu utješitelja. Držeći se ozbiljno, tumačio sam mu da postoje manja i veća zvanja, manji i veći štabovi, manji i viši komandanti, a prema tome važniji i nevažniji kuriri. Jednom riječju, prema svecu i tropar. Opširno sam mu tumačio da je Nikola, stvarno, najodgovorniji kurir, a prema tome i najbolji, da njegove staze krivudaju po čitavoj Hrvatskoj, pa čak i po Bosni, da dopiru do Vrhovnog štaba i Vrhovnog komandanta. A mi smo mala vojska, mala teritorija, mali štab, mali komandant, mali kuriri lokalnog značaja, kakvih ima mnogo po Jugoslaviji. Znao sam da ga to dobro pogađa i da samo produbljuje njegovu uvredu. Mnogo puta ponavljala se ista priča. Jednom se Dimnjačaru omače kako će on kad-tad pobijediti toga Maljkovića i dokazati da je bolji kurir od njega bilo na kratkim, dugačkim ili opasnim stazama. »Možda da si na njegovom mjestu« - odgovorio sam mu - »vjerovatno da bi se to obistinilo! Ovako teško da će ti se pružiti prilika«. Govorio sam da nije slučajno što je Nikola došao na to mjesto.

- Došao je taj trenutak - reče Dimnjačar pri susretu pod Plješe-vicom.

- Kakav trenutak?

- Evo, ovaj, danas.

Nisam znao na šta misli. Koješta ću saznati znatno kasnije. Dok smo se mi nalazili na Kordunu i sada u obruču Plješevice, komesar Joso Gržetić i njegov novi zamjenik Viktor Bubanj pokušali su nekoliko puta da uspostave vezu s nama, da saznaju nešto o sudbini brigada. Doznali su nekako da se one nalaze u plješevičkom obruču. Upućivali su dva-tri puta grupe kurira da se probiju do nas. Međutim, nijednoj nije uspjelo ni da stigne do brigade. Stizale su do Plitvičkih jezera, odakle se dobro vidi snijegom pokrivena Plješevica, ali nijednom im nije uspjelo da se provuku kroz neprijateljski pojas oko planine. Kad su već izgubili svaku nadu, igrom slučaja, u Drežnici, u štabu Zone, našli su se zajedno Nikola i Dimnjačar. To je došlo kao poručeno. U Štabu su im, znajući za njihovo rivalstvo, predložili da njih d\ojica pokušaju da se probiju do brigade. Bez pogovora pristali su i prvi put jedan drugome stisnuli ruku. Iz velike nevolje morali su da se druže i da zajednički dijele sudbinu, bar što se tiče Dimnjačara. Na ovom dugačkom putu, koji je prolazio između brojnih garnizona, Nikola je imao veliku prednost: dobro je poznavao teren, sve njegove staze i bogaze, pa se Dimnjačar našao u potpunoj zavisnosti od njega. To mu je teško padalo. Probijali su se nekoliko dana i noći, manevrisali s malo počinaka, dok se najzad nisu našli kod samih Plitvičkih jezera, koje su vješto zaobišli. Odatle se dobro vidi Plješevica, njen snježni vrh. To je zapravo neposredna blizina neprijateljskog obruča koji nije bio tako čvrsto povezan, ali kroz koji se ipak trebalo vješto i neopaženo provući.

Tu su stajali nekoliko minuta da bi se dogovorili. Nikola, kao dobar poznavalac terena, inače Ličanin, trebalo je da provede Dimnjačara kroz glavnu opasnost, pa mu je i iznio svoj prijedlog. Dimnjačar je samo puktao. Pa može li za njega biti teže uvrede nego da ga drugi vodi kroz opasnost. Umjesto odgovora Dimnjačar upita:

- Reci ti meni je li ono Plješevica što se bjelasa ispred nas?

338

- Jeste, kako da nije.

- Jesu li (amo negdje brigade?

- Pa i sam znaš, tako nam je rečeno. Dimnjačar je stalno nišanio vrh Plješevice.

- Meni ne treba nikakav vodič - odbrusi i stušti se kroza šumu u gustu pomrčinu, prema neprijateljskim položajima.

Tako su se rastala dva velika rivala, u trenutku najveće opasnosti, kad je trebalo više nego ikada da se oslone jedan na drugoga.

Kako se Dimnjačar probio kroz neprijateljske položaje i došao do nas, ostaće njegova tajna.

Kad se konačno pojavio u Frkašiću, na leđima, kao i uvijek, nosio je svoj veliki ruksak. Ovoga puta, više nego ikad ranije, obradovao sam se ruksaku. Uželio sam se njegovih đakonija. Ali od toga neće biti ništa. Samo pisma i nekoliko paketića duvana. Rodbina nije zaboravljala svoje. Prije nego što je Dimnjačar razvezao ruksak oko nas je već bila koja stotina boraca koji su nestrpljivo čekali da im pročita ime. On je stajao na jednom kamenu, uzvišeno vadio pismo po pismo i prozivao. Borci su se odazivali, ili u svoje ime, ili u ime svojih drugova sa položaja. Ali među pismima je bilo i onih na koje se niko neće odazvati. Umjesto odziva čuli su se odgovori: poginuo na Plitvicama, poginuo na Ljubovu, ranjen, poginuo, ranjen, poginuo... A bilo je i neprozvanih junaka čija su imena sami borci izgovarali, nadopunjujući spisak mrtvih. Osluškujući, zapamtio sam: Tatalović Mihail, Marković Dušan, Radojčić Simo, Trbović Drago, Maravić Stanko, Barčević Ivan, Car Luka, Radojčić Mi-lan, Kombol Juraj, Jovanović Pava, Pipinić Josip. Pomenuti su i junaci Tomislav Hero,⁴⁹⁾ Ilija Milanović Labra, teško ranjeni Bozo Kosanović⁵⁰' i mnogi drugi.

Što je Dimnjačar dalje čitao, glas mu je sve više podrhtavao, a lice blijedilo. Borci samo što ne plaču. On sve sporije čita, a glas ga izdaje. Ja ga gledam zabezeknuto i ne mogu da vjerujem da je to onaj tvrdokorni čovjek za koga sam mislio da ne poznaje samilosti. Kod jednog neisporučenog pisma potpuno zanijemi. Više nije mogao da čita, prepusti to drugima, a on ode malo na stranu, brišući suze. Gotovo trećina pisama osta nepodijeljena, kako iz Šeste tako i iz Četrnaeste brigade.

Dugo je. Dimnjačar sjedio sam, dok se najposlije ne prenu i dođe do mene u kuću. Očito postiđen od tako javno ispoljene slabosti. Pa da bi to zabašurio okomi se ponovo na Nikolu Maljkovića.

- Evo ti tvoga najboljeg kurira. Najbolji kurir, je li. Kurva jedna! On mene da vodi. Mogao sam i sam prevaliti ovaj put, ali zapeo onaj tvoj komesar. Kurir CK-a. Jesu li svi njegovi kuriri takvi?

- Ne, Dimnjačare, samo je jedan Nikola. On se nikad ne žuri, ali uvijek stiže na vrijeme.

⁴⁹⁾ ^!?b 6- brigade u izvještaju o borbama vođenim 31. januara između Krbave i Ljubova, piše: »U ovoj borbi naročito se istakao svojom hrabrošću komandir 3. čete II bata-Ijona Hero Tomislav, koji je na čelu svoje čete jurišem zauzeo prve neprijateljske bunkere i tu je bio smrtno pogođen od neprijateljskog mitraljeza. Svi borci u toj borbi držali su se primjerno i moral je ostao na visini i pored velikih žrtava«. (AVII, 826 A, 24/2)

⁵⁰' Izvještavajući Glavni štab Hrvatske o majskim borbama 13. divizije, Veljko Kovačević i Artur Turkulin su 20. maja pisali da je u borbi za Gomirje, 17. maja, među 15 boraca, poginuo i »komandant I bataljona (14. primorsko-goranske brigade) Bozo Kosanović, najbolji komandant u našim jedinicama«. (Zb. NOR, V/15, 187)

339

- I ovo je, po tvome, na vrijeme.

- To ćemo još vidjeti.

- Zar nisi vidio?

- Ne još.

Dimnjačar je trijumfovao kao pobjednik. Stalno je pogledavao na neprijateljsku stranu otkud bi Nikola morao naići. Ali prođe i čitav dan i noć, a od Nikole ni traga ni glasa.

Sjutradan ujutro vidim Dimnjačara kako se vrpolji ispred Štaba s pelerinom i ruksakom na leđima, kao da se nećka da li da uđe kod mene ili ne. I onda, odjednom, snažno gurnu vrata i upade unutra u velikom nemiru i grču.

- Nema Nikole! - gotovo kriknu. Izgledao je toga trenutka kao džinovska orlušina slomljenih krila.

- Nema - odgovorih - ostavio si ga u najtežem trenutku.

- Idem da ga tražim - gotovo jauknu.

- U neprijateljskom obruču?

- U obruču ili bilo gdje, ali moram ga pronaći.

Ustadoh i ispriječih se na vratima dok mi nije umakao. Pustiti ga da traži Nikolu bilo bi isto što i osuditi ga na smrt.

- Slažem se - rekoh - ali moramo još malo pričekati, možete se mimoići. I sam si rekao da je Nikola spor.

- Mora da mu se nešto dogodilo.

- Onda pogotovo nema smisla ići.

- Ima i gotovo. - Dimnjačar skoro nasrnu na mene da me odgurne od vrata i pobjegne. Ali kao da je sve izrežirano rukom velikog majstora; u tom trenutku dotrča jedan kurir!

- Stiže Nikola Maljković.

- Nikola? - pripitah.

- Pogledaj!

I, zbilja, Nikola se polako približavao i već sam ga mogao prepoznati. Dimnjačar je stajao zbunjeno i rekao bih posramljeno.

- Kurva jedna! A šta je dosad radio?

Da se ne bi sreo s njim na vratima, Dimnjačar otvori prozor i šmug-nu napolje, bježeći od još jednom ispoljene slabosti.

Nikola kao i obično, počne svoj meni dobro poznati raport, izgovarajući obavezno, pored svoga imena, da je rudarski radnik iz Trepće, kurir CK-a i GŠ i najzad doda po običaju Pete zone. Ovoga puta Dimnjačar je izbjegao da čuje ono Nikolino »I štaba Pete operativne zone«. Pošto se rukovasmo Nikola upita.

- Čujem da je Dimnjačar srećno stigao. Ne znam što mu bi, prosto strugnu. Samoubilački. Pokušao sam da trčim za njim, ali ne bi ga ni metak stigao. Stvarno, ne znam što mu je. Nekako se stalno tuđi od mene. Ali glavno da je živ. Pravi je vuk. Kako je on to izveo i kuda se probio kroz neprijateljski obruč ne mogu da razumijem. Imam dobre noge, ali za njegove bih dao nebrojeno blago. A gdje je sad, moram ga vidjeti da mi ispriča kako mu je uspjelo.

- Tu je negdje, ali budi oprezan Nikola, nešto je ljut. Teške je naravi.

- Ja mislim da bismo se nas dvojica brzo sprijateljili kad bi nam se pružila prilika da malo više krstarimo zajedno.

340

- Možda će vam se i pružiti.

Mali kuriri, koji su u Nikoli i Dimnjačaru gledali svoje generale, nisu ih ovoga puta puštali iz vida. Nije im umaklo ni kad su se njih dvojica sreli iza jednog grma, ni kad je Dimnjačar dao Nikoli dva pakla du-vana, a Nikola njemu jednu kratku drvenu muštiklu. Nikad više Dimnjačar za Nikolu nije rekao ružnu riječ. On će prevaliti mnoge staze na opasnim putevima, ali ne i onu glavnu koja vodi kraju rata. Oba su poginula na svojim kurirskim zadacima.

Već danima se ništa ozbiljno ne dešava, zavladalo neko neobično ratno primirje kao predznak velikim okršajima. Svakodnevno očekujemo neprijateljski napad sa više strana prema Bijelim vodama na Plje-ševici, gdje se nalazi više stotina ranjenika, CK i GŠ kao i masa naroda. Sigurno da bi takvom napadu glavni pravac vodio upravo preko Frke-šića. Zadatak primorsko-goranskih brigada je da to spriječe po svaku cijenu; ne zaustavimo li neprijatelja, otpisaćemo sve što smo dotada stvorili. Velika je odgovornost na svima nama, a naročito na onima koji ko-manduju, u ovom slučaju na komandantu Operativne grupe Doku Jo-vaniću i meni.

Osvanu dan, negdje sredinom februara, za koji sam vjerovao da je sudbonosan. Nalazio sam se u Operativnom štabu (Đoko je bio otišao u štab Šeste brigade) nešto sam čitao, kad me presječe jaka pucnjava. Počelo je, pomislih. Nešto niže od Frkešića, oko crkve Ručice, gruvalo je iz topova, bacača, iz svih oružja. To je u samom podnožju toga dijela Plješevice, upravo u onom uglu koji se zatvara s jedne strane poljem, a odozgo strmom padinom planine. Italijani i ustaše se već dohvatili crkve, a nekoliko tenkova kao da plešu ispod nje, sipajući vatru. Bataljon koji je zaposjedao taj položaj izgleda da je iznenađen i prisiljen da odstupa uz veliki uspon. Prizor je užasan. Znači li to da su naši položaji probijeni i da je otvoren put prema gore? Šta da se radi? Nijedne jedinice nemam pri ruci osim posade topa »krnja« sa tridesetak boraca. Srećom, svi su bili na okupu. Naredih im da odmah, sa mnom zajedno, krenu prema crkvi i da udarimo neprijatelja u bok. Baš tako da udarimo kao da nas je na stotine. Trčali smo, vukući topčić rukama i za dvadesetak minuta privukli se na nekih dvjesta metara od crkve. Za jednom omeđinom zalegosmo i otvorismo vatru iz topa i pušaka. Imali smo oko dvadesetak granata. Iako smo gađali bez ikakvih nišanskih sprava, granate počeše da eksplodiraju po nadirućem stroju. Nekoliko pade pored samih tenkova. Od našeg prepada zaista nismo očekivali ništa osim vatre koja bi se mogla oboriti na nas. Ali gle čuda: Italijani i ustaše se dadoše u mahnitu trku preko polja. Njima prednjače tenkovi koji za sobom ostavljaju pješadiju, ne mareći mnogo za nju. Mi sve više pridodajemo iz pušaka i topčića. I bataljon koji je bio odstupio uz planinu pripovrati se. Njegovi mitraljezi odozgo prosto prže po stroju. Vidjevši kako Italijani i ustaše bježe i mi se stuštismo poljem za njima da ih gonimo. Neprijatelj izgleda dobija utisak da nas je mnogo. Naši borci trče kao da će da ih hvataju žive. Svi dobili krila, ali više oni nego mi. Niko od odstupajućih niti da se okrene niti da opali metak. S druge strane, s lijevog boka, Đoko Jovanić sa dva bataljona prelazi u potjeru za ustašama. Još tada nismo znali da gonimo gotovo jedan čitav puk di-

341

vizije »Re« i 34. ustašku bojnu, trostruko jače snage nego naše koje ih gone...

U ratu poput ovoga našega, gdje se odvijaju velike bitke, zaista ova epizoda ne bi zasluživala ni da se pomene da upravo njom nije obilježen trenutak velikog preokreta, početak naše velike protivofanzive koja će kroz nekoliko dana, uz učešće Šeste i Osme divizije kao i goranskih brigada, dobiti velike razmjere. Ona će se pretvoriti u pobjednički marš preko Vrhovina, Otočca, Brinja sve do iznad samog Senja. Divizija »Re«, četničke i ustaške snage platiće je teškim gubicima.

Ne mislim da idem ni redom, ni tragom ovih velikih uspjeha, jer bi me to odvelo u čisto vojna razmatranja.

Ja sam morao, po naređenju Glavnog štaba, da se vraćam natrag u Gorski kotar sa Četrnaestom brigadom koja je izgubila gotovo trećinu ljudstva i sa nekih stotinjak teških ranjenika sa Plješevice. Put je vodio kroz ponovo okupirane predjele, kroz iste one gdje su se vodile teške borbe prije nekoliko nedjelja sa njemačkim i italijanskim snagama. Sve što čovjek više ulazi u suštinu našeg partizanskog ratovanja, sve više otkriva neke, na izgled, nelogičnosti. Uzmimo za primjer prebacivanje ranjenika sa same granice Bosne u Gorski kotar. Onda bismo rekli u daleki Gorski kotar. Daleki, bez znakova navoda za ovakav transport pa i kad na putu ne bi ni čekale mnoge opasnosti, kad bi bilo kasno proljeće, a ne ljuta i snježna zima; ali zasad se za ranjenike samo tamo nudi spas.

Težak mi je ovaj put da ne može biti teži. Pred nama su Plitvice, ceste koje ih opasuju i nadovezuju se na šire komunikacije kojima krstari neprijatelj, pa željeznička pruga - sve prepreka za preprekom. Kako sad prebaciti ranjenike tim okupiranim cestama do Drežnice? Kako izbjeći zamku Plitvičkih jezera? Prije mjesec i nešto više dana umalo tu nisu zaglavile obadvije brigade. Samo da nam se izvući iz plitvičke zamke, da je preskočiti cestu koja vodi od Vrhovina prema Bihaću, na kojoj smo imali dosta žrtava kad smo odstupali prema Lici. Savladamo li i to, čeka nas put pored samih Jezera sve do poljanka, gdje izbijamo na cestu koja vodi od Drežnik-grada prema Saborskom, a onda, a onda... Sve me to muči. Da nije ranjenika bilo bi sve lako. Ne znam otkud veća opasnost prijeti, sprijeda, slijeva ili zdesna. A najveća bi, svakako, bila ako bi nas dočekali pošto pređemo Plitvice i natjerali nas na Jezera. Plitvička jezera, gdje je priroda rekla svoju posljednju riječ ljepote, ni prvi put, ni sada ništa mi lijepo ne nude. Ovoga trenutka ja moram da iz mrzim, da se zaričem da nikad više neću poželjeti da ih vidim, ako preživim. Srećom Plitvice će nam, mimo očekivanja, ostati za leđima.

Vraćajući se natrag i prelazeći jedan prevoj Male Kapele, odmah tu blizu Plitvica, sretamo se sa užasnim prizorom. Svuda oko puta, oko prtine, koju otvaramo, su leševi, na desetine. Neki su potpuno pokriveni snijegom, a nekima viri noga, lice, uvo ili neki drugi dio tijela. Ovi leševi, kakvih sigurno po Kordunu i Baniji ima na stotine, su tragovi onih hiljada izbjeglica koje su se u zla doba vraćali natrag da bi potražili svoje domove. Većina ih je i pronašla, ali i platila to visokom cijenom. Spuštamo se prema Močilima, rasutim selima i zaseocima, koje smo os-

342

tavili u toku ofanzive nespaljena. Tu bi trebalo da se dobro obezbije-dimo kako bismo ranjenike mogli smjestiti po kućama da prenoće i da malo predahnu. Strašna neizvjesnost. Ne znamo s koje nam strane prijeti veća opasnost; od Italijana, ustaša ili plaščanskih četnika. Srećom, još prije nego ćemo se spustiti niz obronke Kapele, sretosmo se sa Mi-lošem Kukićem, već na glasu komandantom jednog kordunaškog bata-ljona koji se za vrijeme ofanzive nije povlačio sa brigadam. On je zato najbolje i prošao. Prijatnije iznenađenje u ovakvim okolnostima teško se može zamisliti. Ali, još dok smo razgovarali, dogovarali se šta dalje da se radi, kuda da nastavimo put, začu se od Rakovice jaka pucnjava. Široki stroj italijanske vojske nastupao je pobjednički prema brojnim seocima ovoga kraja koja nisu spaljena za vrijeme prvog vala ofanzive. Ovu vojsku čekale su mnoge kuće pokrivene daskom ili slamom, koje se lako pale i brzo sagorijevaju. Još dok smo stajali i razgovarali mogli smo dobro vidjeti kako plamen zahvata kuću po kuću. Vojnici se prosto utrkuju, noseći velike baklje, kao da se takmiče ko će više kuća zapaliti. Grdno smo se uplašili za naše ranjenike, a mislio sam da je za njih najteže prošlo. Miloš me hrabri, ima jak bataljon, koji je već rasporedio na pogodne položaje, kako bi dočekao Italijane koji nastupaju komotno, ne očekujući da će naići na bilo kakav otpor. I jedan bataljon Četrnaeste brigade pridružio se Miloševom. Ako uspijemo da spasimo zaseok, u koji smo smjestili ranjenike, bićemo pobjednici. Ja sam želio da što prije otvorimo vatru kako ih ne bismo pustili da se suviše približe ranjenicima, ali Miloš hoće da ih navuče. I navukao ih je. Na komandu »pali« osu se plotunska paljba. Italijani nam iz istih stopa okrenuše leđa i dadoše se u bijeg. Gonili smo ih vatrom sve dok i poslednji vojnik ne zamače prema Rakovici. Kakvo olakšanje.

Sjutradan smo mogli mnogo mirnije nastaviti put prema Gorskom kotaru. Biće još manjih usputnih borbi, naročito s četnicima. Ali dobija se utisak da ni neprijatelj ne želi da nam se ozbiljno ispriječi na put. Još nekoliko dana i mi se nađosmo u Modrušu, koji nas je čekao slobodan kako smo ga i ostavili. Odatle i počinje goranska slobodna teritorija koju je Četvrta ofanziva zaobišla. Za čuđenje je kako se neprijatelj nije usudio da dublje upadne u nju. Možda samo zato što su i divizije »Re« i »Lombardija«, naše komšije od 1941. godine, morale da nas prate po Kordunu i Lici.

U Modrušu sam uzjahao na konja i, u pratnji nekoliko kurira, uputio se u Drežnicu. Dok smo prolazili kroz drežnička slobodna sela, narod je izlazio na cestu, pozdravljao nas i klicao borbi, slobodi, brigadama za koje je vjerovao da će se svakog časa pojaviti. Mnoge žene, starci, omladinke pritrčavali su mi i pitali za svoje sinove i braću da li su živi i hoće li se brzo vratiti. Šta da im kažem! »Svi će se vratiti, svi će se vratiti« - odgovarao sam, iako sam znao da se mnogi od njih nikada više neće vratiti, da im se neće znati ni grob. A tek kad sam stigao u Štab i sjeo se sa komesarom Josom Gržetićem i Viktorom Bubnjem, naći ću se na živim mukama tražeći odgovor na pitanja brojnih posjetilaca koji su pristizali da bi nešto čuli o svojim najbližim. Meni se mutilo u glavi. Vidim nekoliko majki čiji su sinovi poginuli, ali nemam hrabrosti da im kažem istinu. Najteže su mi pale riječi jedne majke, čiji

343

je sin poginuo na Veljunu, kad poče da me blagosilja da me bog pozivi i da još dugo vodim njenog sina. Toga trenutka umalo se nisam odao i rekao joj istinu. Nisam imao snage.

No, u ratu su kratki i bolovi i radosti. Smenjuju se brzo, često gotovo bez ikakvog prelaza, ili se ponekad prepliću, druže, dopunjuju, miješaju. Ovoga puta, i pored svega, ja moram da se radujem. A kako i ne bih kad se Brigada vratila. Istina okrnjena, s velikim brojem ranjenika, pretežno Ličana i Kordunaša, ali u sigurno sklonište, bar privremeno. Dobili smo predah od desetak dana. U partizanima je veliki i jedan dan odmora, a kamoli deset. To su prave ratne ferije. Za to vrijeme probije se iz tajnosti i poneka ljubav. Mladi partizani, mlade djevojke. Istina, veliki su obziri, ali ljubav je ljubav. Naći će se neki propust u tim obzirima da bi ljubav za trenutak bljesnula, jer ko zna šta nosi prva borba, koga od koga će zauvijek rastaviti. Jedan par zaljubljenih, sjećam se kao da je to bilo juče, ohrabrio se, bolje da kažem drznuo se i došao kod mene na raport. Stali su preda me kao pravi vojnici tražeći da im obećam unaprijed, znajući kakav sam moralista, da im se ništa loše neće desiti.

- Niste počinili nikakav zločin? - upitah.

- Zločin ne, ali jesmo možda nešto s čim se ti ne slažeš, što ti goniš.

- A šta je to što ja gonim i osuđujem?

- Ljubav - reče djevojka koja nije imala više od osamnaest godina. Ovo me dobro pogodi.

- Nisam znao da me smatrate tako lošim čovjekom.

- Naprotiv - reče ona. Njen drugar nije progovarao nijedne riječi. Gledam ih onako mlade i lijepe, ustreptale, a oči im se cakle. One

dosta govore i bez riječi.

- Mi se volimo - reče ona - i mi to ne bismo željeH da skrivamo.

- Čim sam vas vidio bilo mi je jasno da ste zbog toga došli do mene. A zar se niste mogli voljeti i bez mene?

- Morali smo doći do tebe. Mi se toliko volimo da je to nemoguće kriti. Tu si nam ti potreban. - Govorila je samo ona, što je i normalno, jer ona nije nosila pušku, jer nju ne mogu pozvati na odgovornost. Oni su se sigurno tako dogovorili. Podijeliti uloge. Ja ih gledam, divim im se i zavidim im. I ja sam zaljubljen, ali ta moja djevojka nema pojma o tome. Blago ovom dvoma, oni nisu ni komandanti ni komesari.

- A šta ja tu mogu pomoći osim da održim riječ i da vas ne osuđujem?

- Možeš. Kažu da ti možeš da nas vjenčaš.

- Pa ja nisam ni pop ni matičar.

- Jesi mnogo više. Samo ti nama napiši da si odobrio našu vjeridbu.

Nije se imalo kud, uzeh papir i napisah, navodeći im imena i prezimena, da se mogu smatrati vjerenicima. Oni zgrabiše taj papir, zahva-liše se i počeše poskakivati od radosti. Djevojka, tu preda mnom, poljubi mladića u obraz. Pošto iziđoše ona ponovo utrča i reče:

- A štambilj? Bez štambilja niko nam neće vjerovati. - Ja uzeh štab- ski žig i lupnuh njim dva puta pri vrhu i pri dnu »vjenčanice«.

Njih dvoje imaće nekoliko puta neprilike u jedinicama (i ona je odmah stupila u partizane). Ali »vjenčanica« ih je spasila. Dugo sam pratio

344

ovaj mladi par, više od godinu dana, sve do njihove pogibije. Mladić je poginuo prvi, a ona samo nekoliko dana poslije njega. Uvjeren sam da je namjerno otišla u smrt, jer tešku bol nije mogla preživjeti.

Brigada se brzo osnažila, popunila, tako da je narasla na preko hiljadu ljudi. Mjesta poginulih zamijeniće novi borci. Stroj Brigade izgledao je snažno. Jednom kad sam prošao ispred njega došao sam u iskušenje da komandujem da stari borci iziđu naprijed, ali uvidio sam da bi to bilo besmisleno, da bih se razbolio od mogućeg prizora. Ni polovina ne bi istupila. Nikad ovakve misli nisam ispoljavao javno. Ne priliči komandantu da mnogo jadikuje. On danas mora da bude čvrst i da uvijek misli na to veliko sjutra za koje se mora žrtvovati mnogo, kako bi se spasao ovaj narod, osuđen na istrebljenje.

Ranjenici u Drežničkoj bolnici vezali su nam potpuno ruke. I to je za trenutak bilo dobro, jer se Brigada našla na pravom mjestu kad je nakon nekoliko dana upala iz Ogulina u Drežnicu jedna velika kolona italijanske vojske. Srećom, ona će istog dana i odstupiti pod udarcima Brigade.

Frontalne borbe - dolazak Engleza - utakmica

Opet zavidan predah. Sve nedaće ofanzive ostale su za nama. Sad bi bio red da i mi dođemo do riječi. Ali nismo toliko jaki da bismo mogli napraviti neko čudo. Doduše, Četrnaesta brigada dobro se oporavila i pripremila. U datim okolnostima i ona može biti velika snaga. Zahuktala naša protivofanziva kroz Liku, sa Šestom i Osmom divizijom i našom Šestom brigadom, samo što ne melje sve pred sobom. Italijani, ustaše i četnici, iako znatno brojniji od naših snaga, odstupaju panično, uz teške gubitke, prepuštajući nam mjesto za mjestom. Korenica, Vrho-vine i čitav niz većih mjesta oslobođeni su. Još samo da padne Otočac sa onog pravca i eventualno Brinje sa našeg, i evo nas gotovo na vratima samog Senja, prema kome neprijatelj pokušava da izvuče svoje razbijene snage.

Divizija »Re« gotovo da je prepolovljena. Ovo je trenutak da se i mi uključimo u operaciju sa Četrnaestom čija je pozicija, da nije Brinja, da odmah krene u susret našim snagama koje nastupaju kroz Liku. Ali prije svega Brinje. To predratno sresko mjesto mora pasti u naše ruke. Brzo smo prebacivali oko njega Brigadu i kontrolišemo sve okolne pu-teve, a naročito Brinjski klanac kroz koji se provlači cesta za Senj, na kojoj smo u nekoliko navrata imali znatnih uspjeha. Međutim, Klanac nam je zadavao veliku glavobolju. Možemo da ga napadamo samo sa zapadne strane, koja se oslanja na slobodnu teritoriju, dok s one druge, njemu nema pristupa, zbog više jakih bunkera koje zaposjedaju Italijani i četnici. Bilo je tako tvrdo da ni neke uspjele akcije nisu donosile plijena. Zaposjedanje one strane odsjeklo bi potpuno Brinje od ostalog svijeta. Ali to je bilo teško. Možda u ovom trenutku i ne naročito pametno. Bolje bi bilo da neprijatelju ostavimo prolaz da se izvuče i da napusti Brinje.

Ipak jedna akcija koju smo izveli tih dana, vrijedna je pomena, ne toliko zbog njenog značaja koliko zbog partizanske dosjetljivosti i uloge

345

pojedinih boraca. Spremajući veliku zasjedu u Klancu, uspjelo nam je da u toku noći provučemo na onu stranu jednu četu sa zadatkom da se drži pritajeno sve dok u toku dana Brigada ne stupi u akciju, naiđe li neka neprijateljska kolona, a tek onda da četa udari s leđa na bunkere. Sve će se odigrati kako smo predvidjeli. Neprijateljska kolona će naići uz silnu pratnju artiljerije. Brigada će stupiti u dejstvo, trpeći naročito vatru iz bunkera sa suprotne strane. U jednom trenutku bunkeri umuknuše. Četa se sručila na njih i brzo ih sve zauzela. Ovaj primjer ne bih navodio, jer ih ima mnogo sličnih, da se ne radi o podvigu čuvenog junaka Mane Maljkovića Kumbije, starog jurišlije, inače sitnog momčića. On je jurišajući na bunker brzo zauzeo onaj »svoj«. Ugledavši, u toku okršaja, pred sobom jednog oficira u novoj uniformi uzdržao se da na njega otvori vatru. Htio ga je živoga i njegovu novu uniformu. Skočio je na njega i počeo da se rve. Znatno viši i snažniji oficir zgrabio je Kumbiju i smotao ga kao od šale. Ali Kumbija ne bi bio Kumbija kad ne bi i u takvoj situaciji našao izlaz. Za tren je pretekao oficira, koji je iz futrole vadio revolver. A onda brzo, upavši u bunker, skinuo mu uniformu i obukao je. Zamalo da je plati glavom pred uperenim puškama svojih drugova. Samo zahvaljujući svom propratnom glasu nije došlo do tragičnog kraja.^51>

Sad Brinje stoji pred nama kao na tanjiru, ali teško mu se možemo približiti. Artiljerija tuče bijesno iz njega, a brojni mitraljezi prosto rasipaju municiju. Poći na juriš bilo bi pogibeljno. Ko je jednom jurišao na Italijane kad su ukopani i dobro utvrđeni teško će se usuditi, bez neizbježne potrebe, da to ponovi. Drugo su Italijani na otvorenom zemljištu, na kome je i jedna naša četa uvijek bila sposobna da iziđe nakraj i sa znatno jačim njihovim snagama.

Nama uspijeva već nekoliko dana da držimo neprijatelja u velikoj napetosti. On nas, čini mi se, suviše ozbiljno shvata. Pa kad je već tako ne bi bilo loše da bar nešto preduzmemo, nećemo li tu vojsku prisiliti da se probije prema Senju. Zato smo znatno oslabili pritisak na Brinjski klanac. U stvari, ostavili smo joj prolaz za povlačenje, primičući se Bri-nju s dvije strane, ali na takvom odstojanju da se mnogo ne izložimo. Trošimo malo municije dok je protivnik rasipa naveliko. Nadamo se da će mu ponestati municije i da će podići bijelu zastavu. Otočac je već u našim rukama i primiču nam se snage iz Like. Italijanska vojska povlači se navrat nanos trpeći teške gubitke. Ona nema kud osim prema Senju. Brinjski klanac stoji i dalje odškrinut. U stvari, neprijatelj ostvaruje našu zamisao iako uz strašnu artiljerijsku i minobacačku vatru. Nije bilo pametno naći mu se na putu, ali se neće izvući nekažnjeno. Brinje je naše.

⁵¹> Izvještavajući Glavni štab o martovskim borbama, Veljko Kovačević je pisao 29. marta da su dijelovi 14. brigade naročito velike uspjehe postigli u obračunu s neprijateljem u Brinjskom klancu 25. marta: »Borci I bataljona pokazali su nevjerovatnu hrabrost, a naročito se istakao Maljković Mane Kombija, koji je u najtežem momentu, kad mu je zatajio puškomitraljez, bacio na zemlju puškomitraljez i sa nožem uskočio u fašistički bunker i u ogorčenoj borbi zaklao trojicu fašističkih razbojnika, među njima i jednog nižeg oficira. Dalje naročito su se istakli Branko Galović, politički delegat Bo-žanić Petar, desetar Obradović Ilija, desetar Stanić Dmitar, desetar Mavrić Ignac, vodnik Rade Radojčić, partizani Bozo Vujnović Gomirac, Vučević Mate, Skočilić Stjepan, Dolar Kazimir, Ščitar Drago, Jedinak Bozo, Ćargonja Josip i komandir Dušan Ivoše-vić«. (Zb. NOR, V/13, 416).

346

Do koje je mjere ovu vojsku zahvatila panika najbolje svjedoči ogromni ratni materijal koji je ostavila za sobom. Po ulicama su na desetine sanduka municije i mnogo buradi benzina, za koji naš motokotač previše, a u brinjskoj staroj gradini ostao je najmanje jedan vagon municije. Samo slučajnost spasila je Brinje od eksplozije gradine. Dovitljivi Andrija Grgurić Dimnjačar, koji je bio tih dana stalno sa mnom i ljutio se što ne napadamo, naravno ni ovoga puta nije mogao propustiti da, tako reći, prvi ne upadne u mjesto. Kakav je njega instinkt vukao, kakav njuh, kakav mamac da se odmah stuštio na gradinu, teško je objasniti. I samo što se pojavio na vratima, njemu neće umaći neko sitno varničenje duž štapina koje se polako primicalo jednom sanduku eksploziva. Štapin je već dogorijevao i još samo koji santimetar, koja sekunda, pa bi i gradina zajedno sa Dimnjačarom odletjela u vazduh. Više nije bilo vremena za odstupanje. Skočio je, istrgao štapin i brzo ga, zajedno sa kapsulom, izbacio napolje. Čula se mala eksplozija. Onda je sjeo na vrata razvaline i zapušio. Tu je sjedio sve dok nije stiglo nekoliko partizana kojima je povjerio čuvanje dragocjenog plijena. Zatim je došao kod mene noseći u ruci veliki kolut od desetak metara sagorelog štapina.

- Kakve su budale ovi Italijani - reče. - Pogledaj koliko im je dug štapin. Uplašili se da ih ne zahvati eksplozija prije nego će umaći. Samo da su pola metra potkratili ovaj štapin gradina bi otišla u zrak. Uplašili su se, - kao nikad do tada bio je govorljiv. On nije znao da se hvali, ali ovoga puta bilo mu je stalo da se vidi kakvu je ulogu odigrao. Bio je zaista ponosan kad se o njegovom podvigu pričalo. I ja sam bio, mimo običaja, veoma izdašan u pohvalama.

Ovom prilikom moram se poslužiti jednim citatom uzetim iz knjige italijanskog pukovnika Anđelinija koji opisuje povlačenje iz Brinja:

»Nije teško riješiti kad se radi o povlačenju dva krila (Brinje i Otočac) prema jednom centru (Žuta Lokva) da treba dati preimuć-stvo dužem krilu, tj. krilu Otočac - Žuta Lokva, koje je duže i iz-loženije, u cilju postizanja obezbjeđenja, čije bi povlačenje bilo ob-ezbijeđeno efikasnom podrškom kraćeg krila Brinje - Žuta Lokva. Učinjeno je upravo suprotno, sa ne sasvim opravdanom užurbanoš-ću, što je bilo vio opasno za duže krilo (koje je bilo sastavljeno od dvije trećine divizije) dovodeći ga u situaciju da bude odsječeno, a još što je najgore duže krilo nije bilo ni obaviješteno (iako je kraće krilo bilo pod njegovom komandom.«⁵²⁾

Mislim da ovome što kaže Anđelini nije potrebno objašnjenje. Ovaj primjer očito govori kako je poražavajuće djelovao napad samo jedne brigade na Brinje, na takozvano kraće krilo, kakva je panika zahvatila neprijatelja.

Za nekoliko dana sreli smo se kod Žute Lokve, u zaleđini samog Senja, sa jedinicama koje su oslobodile veliki dio Like. Tu se i završava ova velika kontraofanziva. Dalje se zasad nije imalo kud. Naša slobodna teritorija prostrla se gotovo od Slovenije pa sve do Bosne. Nekoliko gradova, većih mjesta i brojna sela su oslobođena. Radost i slavlje raz-garaju se svuda, a postignut uspjeh liječi od rana zadobijenih u Četvrtoj ofanzivi. Sad pomno pratimo zbivanja na širem području Neretve.

52) Anđelini, n.d. str. 284.

347

Oružje je za trenutak zaćutalo posle neprekidnih dva i po mjeseca borbi. To što Italijani ispale po neku granatu samo je čuvanje sopstve-nog straha. Štab Zone i Četrnaesta brigada smjestile su se u Brinju, a Šesta po okolnim selima; prilika za odmor, propagandu, pa i kulturne priredbe. Sporadične čarke skoro da i ne računamo u neki rat. Prvi znak da se nešto sprema bilo je jednostavno apsolutno ćutanje oružja. Takav jedan dan naišao je sredinom aprila. Naša iskustva potvrđuju pravilo, već sjutradan kad poče da nadlijeće avijacija i spušta tovare bombi na Brinje. Bilo bi vojnički opravdano da odmah razmjestimo Brigadu po okolnim selima. Novi komandant Četrnaeste brigade Viktor Bubanj, koji je od početka januara bio zamjenik komesara Pete zone, da bi se u Brigadu vratio kad je kod Jasenka ranjen dotadašnji komandant Dušan Dotlić³³' i Vinko Švob predlažu maltene da izvlačimo Brigadu iz Brinja, ali ja ni da čujem. Zar da bježimo od italijanske avijacije, da nam se narod smije. Ne bi to valjalo politički. Mene nikako da opameti ni drežnička crkva, ni Musulinski potok.

Bombardovanje se nastavlja iz dana u dan, ali ja ostajem nepromjenljiv. To mene ne urazumljuje. Četrnaesta brigada održava svoju konferenciju sa starješinama u velikoj dvorani u samom centru. Osamdeset ljudi je na okupu. I samo što je sastanak počeo, rano ujutro, evo aviona. Pljušte bombe ispred i iza dvorane ali, srećom, nijedna da pogodi cilj. Dva komandira, što su sjedjela pored vrata, lakše su ranjena. Niko od starješina ni da se pomakne s mjesta. Ovo bi trebalo da mi je posljednja opomena, ali ja prkosim i dalje avionima. Ostaje se u mjestu i gotovo. Sjutradan, kad sam se našao zajedno sa Srđanom Uzelcom u Komandi mjesta, opet bombardovanje i opet na tu zgradu. Bomba ispred, bomba iza, ali nema pravog pogotka. Nasta lomljava prozora, vrata, pada plafon, a nas dvojica ležimo na podu gotovo potpuno zatrpani. Ni to mi nije dosta. Na ulici vidimo pravi krš. Gotovo je neprolazna. Leži nekoliko ubijenih konja, ali nema ni jedne ljudske žrtve. Srećom, narod ne čeka moje naređenje već se u ranu zoru razilazi okolo.

Ne znam koji je bio dan ovoga aprila 1943. godine, kad u naš Štab stigoše komandant GŠH Ivan Rukavina i načelnik Vrhovnog štaba Arso Jovanović. Štab je bio smješten u jednoj velikoj kući trgovačke porodice Uzelac, na spratu. Od jutros nema avijacije. I bio bi već red da bar jedan dan predahne. Na koncu, imamo i uvažene goste.

Prije nego ćemo sjesti za sto, proveo sam ih kroz mjesto i pokazao golemi ratni plijen, da se malo pohvalim. Ali imalo se i još šta, mnogo važnijeg pokazati. Brigada znatno narasla, a i pristigao veliki broj dobrovoljaca koji čeka na oružje. I Prvi i Drugi odred opterećeni su ljudstvom bez oružja. Kandidata za pušku, kao i uvijek, napretek.

Kad pređosmo na službeni dio razgovora, Rukavina nam reče da su oni došli radi formiranja nove divizije. Ovo me neobično obradova,

⁵³> Nešto ranije, sredinom februara, u 14. brigadi je za komesara postavljen Emil Kara-džija, jer je Stipe Ugarković po zahtjevu CK KPH poslan 16. februara na novu dužnost. Dotlić je brigadom komandovao od 5. januara do 14. marta 1943. godine, kada je teško ranjen. Toga dana je, naime, italijanski 73. puk nastupajući prema Drežnici iz Jasenka - iznenadio 1. i 3. bataljon 14. brigade. U protivnapadu, kojeg je organizirao komandant brigade, neprijatelj je vraćen u Jasenak, ali je Dotlić teško ranjen. Veljko Ko-vačević je 17. marta iz svog štaba za komandanta 14. brigade poslao Viktora Bubnja.

348

umalo da skočim od radosti. O tome sanjamo još od jesenjih dana 1942. godine. To po mome, znači da treba odmah formirati i treću brigadu. U tom slučaju odredi, koji pokrivaju široki prostor Primorja, Gorskog kotara, bili bi znatno osakaćeni. Poslije duge rasprave došlo se ipak do zaključka da ne treba žuriti sa formiranjem treće brigade, da se na nju može još malo pričekati. Prema tome, u sastav Divizije ušle bi samo dvije brigade. Broj koji će nositi Primorsko-goranska divizija još nemamo i na njega treba čekati sve dok nam ga ne pošalje Vrhovni štab. Praktično toga dana je, iako neslužbeno, formirana divizija koja još nema broja. Ja likujem. Oni se smješkaju gledajući me razdraganog poput djeteta. Imao sam pri ruci i neko piće te zalijevamo ovaj trenutak. I dok sam natakao u čaše, čujem snažno zujanje aviona. Skočim na noge i pogledam kroz prozor. Tri bombardera letjela su pravo prema nama kao da će se zariti u samu kuću. Ispod krila im se otkida nekoliko bombi koje su se kao neka velika vretena ustrijemile na nas. Čini mi se da će uletjeti kroz prozor. Meni se instinktivno ote krik »lezi, lezi bombe«... Svi padosmo po podu. Svega desetak sekundi kasnije razliježe se eksplozija i ispred i iza kuće. Malter sa zidova, s plafona, prozorska stakla sručiše se kao usov po nama. »Bježimo u podrum« - povikah. Brzo se strmoglavismo niz stepenice da bi dolje potražili bolje sklonište, nalete li ponovo avioni. Na dno njih stajala su četvorica braće Uzelac, među kojima i prekaljeni junačina Srđan, u ono vrijeme načelnik štaba naše Zone. Dogovaraju se kako će biti najpametnije da se rasporede po ćoš-kovima da ne izginu svi odjednom. Drugi nalet aviona bio je još teži. Čini mi se da zgrada leti u nebesa. Mi se šćućurili dolje i davimo se u gustoj neprovidnoj prašini i dimu. Ne može da se diše. Vidim svi drugovi širom otvorili usta. Naletjeli su avioni i po treći put. Morali bi već jedanput i direktno da pogode zgradu, ali srećom odoše. Kad smo se izvukli iz podruma, izgledali smo kao da nas je neko krečio. Brzo smo se našli na ulici. Što manji što većih kratera bombi oko kuće napretek. Imali smo sreće. Jedna teška bomba od žezdeset do sedamdeset kilograma sigurno bi pogodila zgradu da nije bokom udarila u jedno debelo drvo i otklizala nekoliko stotina metara niz ulicu. Ležala je izvaljena kao velika crna prasica. To drvo, čudnim slučajem, spasilo nas je. Tom istom bombom naši mineri će, nekoliko dana kasnije, dići u vazduh neprijateljski voz.

Tek poslije ovakve opomene, brigada je napustila mjesto, ali ne i naš štab. Samo smo se premjestili u jednu kuću pri kraju mjesta.

Razmišljajući nešto kasnije o ovim bombardovanjima, došao sam do zaključka da su Italijani prilikom povlačenja ostavili za sobom negdje svog obavještajca koji je navodio avione putem radio-stanice. Kako, uostalom, protumačiti bombardovanje Komande mjesta, brigadne konferencije i trgovačke kuće baš kad su se u njoj nalazili tako visoki rukovodioci.

Znači divizija je tu; Šesta brigada postala je Prva, a Četrnaesta, Druga brigada divizije. Još zasad su pod našim štabom Zone ne samo brigade nego i oba odreda. Koliko mi je stalo do divizije, kako bismo izišli iz odredskog načina ratovanja i smjestili se čvrsto pod naslov Narod-nooslobodilačke vojske, toliko mi je to drago i zbog naših komšija Li-

349

čana, Kordunaša i Banijaca. Kad su oni jesenas formirali divizije, ja sam prosto bio ljubomoran. Uobražavao sam da nas oni nekako gledaju s visine. A kako i ne bi kad već imaju divizije, a mi tek dosegli do brigada.

Bombardovanje se i dalje nastavlja, doduše, samo danju. Noću smo pošteđeni pa možemo mirno spavati. Ali osvane li dan, avioni moraju biti na pomolu. Jedne noći, osamnaestog na devetnaesti april, ipak za-tutnjaše nebesa iznad Brinja. Znači neprijatelj je resio da nam uzme i noć. Izišao sam iz Štaba i gledao u nebo. Ništa se ne vidi, nijedno svijetlo, iako je noć bila mračna. Cas se motori čuju kako grme neobičnom snagom, čas se udaljavaju i ponovo približavaju. Osjećam kako lete u širokom krugu oko mjesta. To valjda rade da bi nas još više mučili dok ne izruče tovar. Pola sata je već prošlo, a huka ne jenjava. Nerazumljivo. Valjda ne mogu odozgo da uoče ciljeve pa neće uzaludno da istresaju bombe. Konačno presta zujanje aviona, ja se vratih u Štab i legoh.

Kad je svanulo vidim grupu seljaka kako se odozgo od Gornjeg kraja kreće prema našem Štabu. Kad se približi na nekoliko stotina metara, iz grupe se izdvoji nekoliko momaka i potrčaše prema meni kao da se takmiče ko će prije stići. Jedan od njih, još iz daljine, poče da viče koliko ga grlo nosi: »Došli Englezi, došli Englezi«. Ma kakvi Englezi, mislim. Oni samo odlaze kod Draže i njegovih četnika, a za nas neće ni da čuju. Mora da se radi o nekoj zabuni, ili o nekim špijunima koji se tako predstavljaju. Oni stalno ponavljaju: »Došli Englezi, došli Englezi«. Kad konačno stigoše do mene, njih nekolicina, grabeći se ko će prije da mi saopšti ovu radosnu vijest, otpočeše svoju nevezanu priču, preplićući se u razgovoru:

»Čujemo mi kako bruje avioni. Drukčiji je to zvuk od ovih italijan-skih i mnogo snažniji. Nije za spavati, velimo. Sva sela su bila na nogama, nikome se ne ostaje kod kuća pod prijetnjom bombi. Svi uprli poglede u nebo. Odjednom jedan avion kao da se iz visine spušta znatno niže, malo ga čak i naziremo. I gle čuda, ubrzo se ispod jednog aviona otvori nekoliko padobrana. Oni bijeli, pa se daju i uočiti. Mora da su to njemački špijuni. Odmah se nas nekoliko desetina spustismo tamo gdje bi padobranci mogli pasti. I kad se nađosmo ispod njih, vidimo tri padobrana, čujemo odozgo: »Poznajete li Veljka?« - »Kako ne poznajemo Veljka, pobogu«. »Mi smo Englezi« - oni kažu. Bože, bože, gdje ne poznaju našeg Veljka? Nadaleko se pročuo, čak do Londona. To ih je spasilo. Ko da im ne vjeruje da nisu njemački špijuni kad tebe poznaju. Kad dotaknuše zemlju, mi se sjatismo oko njih. Ne bi se, ne bi, dobro proveli da se ne pozvaše na tebe. Ko ste, šta ste, šta tražite? A oni samo da su Englezi i da te traže. Govore dosta dobro naški. Jedan između njih hoće da ih vodimo kod tebe. »A otkud vi znate za Veljka« - pitam ih. A oni će nama: »Ko ne zna za Veljka«. I evo ti ih dovodimo«.

Šta bi to moglo biti, pitam se. Kakav London, kakav Veljko i bakrači. Mora da su to ipak neki špijuni, zaključujem. I evo ih najzad preda mnom. Trojica, više u civilnoj odjeći nego vojničkoj. Gledam ih napeto. Jednog kao da odnekud poznajem, ali nikako da povezem otkud. U velikoj sam nedoumici. Gledamo se kao da ne nalazimo riječi da progo-

350

vorimo. Nasta jedna duga ćutnja. Desetine seljaka očekuju rasplet. I najzad onaj čovjek za koga mi se čini da ga poznajem progovori:

- Zar me ne poznaješ, Veljko?

- Ne mogu da kažem ni da, ni ne. Ti dolaziš pravo iz neba.

- Petar Erdeljac, komesar čete u Španiji, u 129. brigadi.

- Petre - prosto viknuh - vidim da si ti, ali ne mogu da sve ovo dovedem u vezu sa Španijom. Spontano poletjesmo jedan drugom u zagrljaj, ali se brzo otrgoh kao da sam učinio politički prekršaj. Tačno je da je Petar stari komunista, španski borac, ali vremena se mijenjaju. Otkud on sada s te strane, s koje se dolazi samo četnicima.

- Otkud ti ovdje? Da li dolaziš kod nas ili kod četnika?

- Ja se nisam poturčio. Ja nisam izdajnik. Upućeni smo kod partizana. Ovo je, pokaza na jednog druga, Pavle Pavlić, a ovo Aleksandar Simić. Obojica su jugoslovenskog porijekla iako ne govore najbolje naš jezik. Mi smo prvi koji dolazimo partizanima. Ja sam tu jedini komunista. Došao sam iz Kanade na Bliski istok da bih se nekako prebacio do vas. I baš zato što sam komunista i španski borac došao sam sa ovom prvom grupom kako bi se u nju imalo povjerenja. I Stevan Serdar, ti ga znaš iz Španije, noćas bi morao, sa još dvojicom Engleza, da se spusti negdje u Bosni. Doletjeli smo iz Kaira, iz komande za Bliski istok četvoromotornim »halifaksom«. Nas dvojica smo kao garancija za grupe, kako ne biste pomislili da su upućene četnicima.

- I zbilja ste vi poslati kod nas?

- Ti izgleda sumnjaš u mene?

- Ne čudi mi se, prvi ste. Englezi drže samo do četnika. Do Draže. Vi ste izgleda neka vrsta izvidnice kod nas.

- Upravo tako.

- Otkud si znao za mene da sam ovdje?

- Nisam znao, otkud bih znao zaboga.

Pošto mu ispričah šta su mi rekli seljaci, on se grohotom nasmija.

- Ne znam ni sam kako je došlo do tvog imena. Seljaci nas opkolili misleći očito da smo špijuni. Neko od njih pomenu tvoje ime za koje se ja odmah uhvatim. Mislim da nam je ono spasilo život.

Ali uprkos takvog objašnjenja, dugo se pričalo u narodu kako su me dozivali Englezi čim su se otvorili padobrani. Moram priznati da je to dosta doprinosilo mome ugledu, iako su čitavu priču izmislili seljaci, ali ne samo izmislili nego i vjerovali u nju.

Pozvao sam goste u Štab i dobro ih počastio. Ocijenio sam i pored svih sumnji da dolazak prvih emisara ima veliki značaj. Možda je to prvi korak saveznika u priznavanju naše borbe i početak odricanja o d Draže i četnika. Koliko je tih »možda« u mojoj glavi. Da oni nisu stvarno zalutali, upućeni četnicima i zabasali kod nas. Erdeljac? On se sigurno nije poturčio, kako kaže, i prešao na stranu neprijatelja. U sve mogu sumnjati, ali njemu moram vjerovati. Ipak, u podsvjesti stalno lebdi pramen sumnje. Nagriza me. Opsjeda. Rat je. Najgore je sumnjati u svog najbližeg druga, čak i partijskog. Mogla bi zbog toga i poneka glava da odleti. Mnogo puta mi komunisti znamo da zastranjujemo. Iako ja, stvarno, nisam obolio od te bolesti, ovdje mi ipak nije nešto čisto. Ponavljam u sebi da vjerujem Petru Erdeljcu, ali zagonetka otkud on u

351

Engleskoj misiji počinje da me muči. Tome se ne treba čuditi. Englezi još nijednom nisu preko radija pomenuli borbu partizana Jugoslavije i Tita. Sve naše uspjehe pripisuju Draži. Koliko puta, slušajući London, umalo nisam skočio na radio-aparat da ga razbijem. Onda kako da im čovjek vjeruje, kako da ne sumnja. Oni su nam saveznici u opštem smislu, ali u ovom užem, našem jugoslovenskom, oni pomažući četnike, u stvari bore se protiv nas. Iskrcaju li se na našu obalu, oslanjajući se na četnike, ne preostaje nam ništa drugo nego da se borimo protiv njih.

Možda su ovo, zbilja, prvi trenuci velikog preokreta zapadnih saveznika u odnosu na nas. Odmah sam pozvao telefonom Centralni komitet i Glavni štab i obavijestio ih o ovom događaju. I oni su se veoma obradovali. Naglašeno nam je da što bolje postupamo s misionarima i da ih što prije uputimo, uz dobru pratnju, u Otočac. Takav je bio naš prvi susret s neočekivanim gostima. Moram to da napomenem zato što sam posljednjih godina čitao jednog engleskog pisca koji potanko opisuje pripremu u Kairu, odlazak i prijem tih ljudi kod nas. Bio sam zapanjen kad sam pročitao kako umalo sva trojica nisu izgubila glave odmah poslije spuštanja padobranima, kako ih neki strogi komandant, kod koga su se spustili, za dlaku nije strijeljao i kako je htio da im oduzme radiostanicu, ali da je to srećom spriječio Tito hitnom intervencijom. Gdje je samo tada bio Tito koji se borio za spas ranjenika i vojske i ne znajući, bar za još nekoliko dana, da se Misija spustila. Optuženi komandant, po svoj prilici, mogao sam biti samo ja. A za mene je bilo dovoljno da sam u Misiji sreo svog starog ratnog druga iz Španije Petra Er-deljca pa da je srdačno dočekamo. Teško mogu vjerovati da je tako nešto mogao javiti Kairu ijedan član Misije, pogotovo ne Petar Erdeljac, sem ukoliko neki od njih nije želio da sebe istakne i uveliča svoj podvig. Ako je izvještač mislio na onaj prvi trenutak po spuštanju, stvarno je postojao dobar razlog da budu uplašeni, pogotovo ako im se neko od seljaka pričinio kao komandant. Neću da tvrdim da im se možda neko nije tako i predstavio, vjerujući da su oni nečiji špijuni. Međutim, sumnja je ubrzo otklonjena i sva trojica su odmah dopraćena do našeg Štaba. Štaviše, odmah po dolasku, njima je bilo dopušteno da postave svoju radio-stanicu i da se jave Kairu odakle su i došli. Nakon nekoliko časova po dolasku u Brinje, Misija je uz dobro obezbjeđenje upućena u Otočac, do Glavnog štaba i Centralnog komiteta. Zahvaljujući upravo toj Misiji, počeli su da se uspostavljaju kontakti sa Englezima. Ubrzo iza toga poslaće Vrhovnom štabu misiju na^čelu s Dikinom, a nešto kasnije i s Maklinom.

Nepun mjesec dana kasnije, u noći između 18. i 19. maja, spustila se, kod nas, druga grupa izaslanika. Njen šef bio je Kanađanin major Viljem Džons. U njenom sastavu nalazili su se još kapetan Hanter i ser-žant, radio-telegrafista RAFA Ronald Džefson. Major Džons je zajedno sa Pavlom Pavlicem i Aleksandrom Simićem ubrzo prešao u Sloveniju, dok su kapetan Hanter i seržant Džefson ostali pri Glavnom štabu. Petar Erdeljac nikako nije htio da vrši neku diplomatsku ulogu, već je otišao u partizane i ubrzo bio postavljen za komesara brigade.

Obadvije misije, prva jugoslovenskog porijekla i druga sastavljena od Kanađana i Engleza, ostavile su na nas veoma dobar i prijateljski uti-

352

sak i pokazale spremnost da učine sve sa svoje strane kako bi nam se pomoglo, šaljući istinite izvještaje o našoj borbi. Odmah poslije spuštanja druge Misije počeli su često da stižu noću njihovi transportni avioni i da padobranima spuštaju razni materijal, odjeću, obuću, sanitetski materijal i lijekove. Padobrani koji su padali zajedno sa bremenom dobro su došli. Od njih će dosta naših djevojaka sašiti lijepe svilene bluze, a i padobranski konopci su za seljaka dragocjen poklon. Kasnije, kad su se avioni počeli spuštati povremeno na naše improvizovane aerodrome na Kordunu da bi ostavili materijal, padobrani će postati maltene predmet diplomatskih razgovora između misija i naših. Englezi su zahtijevali da im se svi padobrani, pomoću kojih je spušten materijal, prikupe i vrate, kako bi ih utovarili u avione i ponijeli. Preduzimane su sve moguće mjere da se pokupe i sačuvaju dok se ne spusti neki njihov avion. Ali ne vjerujem da je ijedan vraćen. Oko određene poljane, obilježene našim vatrama radi noćne orijentacije avijatičara, postavljene su s naše strane straže kako bi se onemogućilo seljacima da se dočepaju padobrana. Ali od toga neće biti vajde. Dovitljivi seljaci koji su ranije sasvim slobodno, čim bi padobran taknuo zemlju, odvezivali breme i odnosili svilu, doskočili su obezbjeđenju. Prije nego bi naše straže dotrčale da bale ili vreće spuštene odozgo pokupe, seljaci bi i ne dajući padobranu da se umiri brzo odsijecali njegove konopce, smotali padobransku svilu i dali se u bijeg. Kad bi partizan stigao do pošiljke, ona ga je čekala netaknuta s repovima iskidanih konopaca, a padobranima se u mrkloj noći gubio svaki trag.

Formiranje Trinaeste divizije i znatno ojačanje odreda neposredno su posljedica novih vojnih uspjeha i porasta narodnog ustanka. Moral italijanskog okupatora, poslije teških batina koje je dobio, padao je iz dana u dan. Posljednja naša protivofanziva u Lici protjerala ga je do mora, ali kako smo ga prestali goniti, pribivši ga u Senj, a on to procijenio kao nemoć i naš krajnji domet, predah je iskoristio da se malo pribere i koliko-toliko ojača. Nakon izvjesnog vremena, prema svim obavještenjima, italijansko komandovanje namjerava da ponovo preduz-me ofanzivne operacije kako bi povratilo izgubljene krajeve Like, sa gradovima Brinjem, Otočcem i Korenicom. Zato Glavni štab Hrvatske odlučuje, kako bi se neprijatelju onemogućile te namjere, da se sa naše strane organizuje frontalna odbrana. Frontalnom odbranom trebalo je spriječiti neprijatelja 'da razvija svoje snage, ne dopustiti mu čak ni početne uspjehe. Uspijemo li u tome biće to prvi put, bar u Hrvatskoj, da jednu neprijateljsku ofanzivu, mi svojom snagom pretvorimo u krajnji neuspjeh.

O zadatku koji smo dobili dugo smo razmišljali u štabu Divizije -šta da radimo, kako da organizujemo savremenu odbranu? Ranije bismo lako propuštali neprijatelja, ne podmećući naše snage pod njegov vatreni malj. On bi se redovno dobro uklinio nekom cestom u našu pozadinu, a mi bismo s bokova i iz njegove pozadine napadali i nanosili mu teške gubitke, često s malo naših. Sada bi se trebalo prvi put prihvatiti nekih vojnih udžbenika i vidjeti kako se organizuje odbrana frontalnog tipa. Prema tome, treba izabrati dobre položaje, iskopati rovove, duboko se zabiti u zemlju, izgraditi bunkere, kako bi se izdržala

353

i najteža kanonada, a onda sačekati neprijateljsku pješadiju i tenkove. Partizani, partizani, mislim u sebi, došao je red i na vas da se borite frontalno. Ovoga puta mi moramo da spriječimo prodor neprijatelja u dva pravca, dvjema cestama, onom koja vodi prema Otočcu i dublje u Liku i onom kraćom, prema Brinju. Znači treba zaposjesti onu račvu kod Žute Lokve, oko raskrsnice ovih dviju cesta koje vode u dva različita pravca Na raspolaganju imamo tri brigade koje treba rasporediti po dubini položaja. Pod komandu Trinaeste divizije stavljena je jedna jaka lička i jedna kordunaška brigada. Popusti li jedan položaj, neće valjda drugi.

Pošto je to prva ovakva odbrana u našem ratu i koliko ja znam, jedina prije Sremskog fronta, želio bih da ovdje iznesem i originalnu zapovijest Divizije. Neka mi čitaoci, naročito nevojnici, ne zamjere što ću u cjelini iznijeti zapovijest štaba Trinaeste divizije:

»ZAPOVIJEST DIVIZIJE OD 12. V 1943, u 24 sata (Karta Ogulin i Senj razmjer 1:1,000.000, izdanje biv. Jugoslovenskog vojnog geografskog instituta).

1. - Neprijatelj je koncentrisao jače snage prema Krivom Putu, u Senju i na Senjskom Bilu (na Senjskom Bilu neprijatelj drži položaje: Vratnik - k. 1070), u Krivom Putu nalazi se oko 5.000 Talijana, uključujući u tu brojku Vratnik, Senjsko Bilo i Senjsku Dragu. Prema izvještajima naše obavještajne službe ovih dana predstoji neprijateljska ofanziva na našu oslobođenu teritoriju

2. - Naša divizija u čiji sastav ulazi 1, 4 i 6 brigada ojačana jednim bataljonom, dobila je zadatak da brani dolinu Gacke, s tim da zatvori pravce neprijateljskog nadiranja: Krivi Put - Brinje, Vratnik, - Brlog i Sveti Juraj - Otočac.

Na sektoru Drežnice nalaze se snage 5. operativne zone, a na sektoru Plaškog snage 8. divizije i kordunaškog odreda.

1/6. udarna

brigada ojačana

2. bataljonom

'Ljubice Gerovac',

jednim protivkolskim

topom i bacačem 81 mm

Zaposjeda, utvrđuje i uporno brani: jednim bataljonom položaj sjeveroistočno od Krivog Puta, i to: Zavid (1087) do sela Blaževići. Zadatak tog bataljona jeste da zatvori puteve koji vode prema Tu-ževiću.

Sa jednim bataljonom zaposjeda: selo Pavelići - zapadne padine Vučjih Glava - selo Serdari - selo Stubicu. Zadatak tog bataljona jeste da zatvori prolaz neprijatelju kroz dolinu Županjo!. Taj bata-ljon upućivaće jače patrole prema Medveđaku radi hvatanja veza sa patrolama bataljona koji je zaposio položaj na Goljaku, a ujedno da sa ovim patrolama izviđanjem spriječi povlačenje neprijatelja tim pravcem u dolinu Stubice.

Jedan bataljon posijeda i brani položaj Goljak (824) - zapadne padine Mačkovca (575) prema Melnicama. Taj bataljon isto tako upućivaće jače patrole prema Medveđaku u istom cilju kao i napri-

354

jed navedeni bataljon. Na svom lijevom krilu održavaće vezu sa ba-taljonom 4. brigade na koti 565.

Sa jednim bataljonom posješće i utvrditi položaj iznad s. Žute Lokve, i to: k. 572 i k. 478 sa zadatkom da brani raskrsnicu puteva iznad s. Žute Lokve. Tome bataljonu pridati protivkolski top radi tuče nja neprijateljskih tenkova.

Ostala dva bataljona zadržati u rezervi na najpodesnijem mjestu.

U slučaju neprijateljskih prodora u dolinu Županjol ta će brigada posjesti položaje: k. 894 - Javorov Vrh (895.805) i klanac kojim prolazi cesta za Brinje iznad raskrsnice puta Prokike - Smilenci, a zapadno od ceste ispupčenja na padinama Mikića Vrha. Taj isti klanac služiće kao prihvatni položaj u slučaju pada položaja iznad raskrsnice kod Žute Lokve. U tom klancu uporno braniti prolaz neprijatelja prema Brinju.

Lijevo će brigada održati vezu sa 4 brigadom.

2/4 udarna

brigada punog

svog sastava

Sa jednim bataljonom zaposjeda i brani položaje zapadnih padina k. 565 - k. 498. zapadne padine Celinjaka - k. 661. i seoski put Vrzići - Crni Kal.

Ovaj bataljon smestiti na stanovanje u s. Vrzići i u najbližim kućama s. Crni Kal. Tom bataljonu staviti u zadatak da put iz s. Mel-nica za Vrziće i Crni Kal potpuno zapriječi (iskopa i zakrči stablima). Taj bataljon mora naročitu pažnju obratiti prema Senjskom Bilu te će u tom cilju vršiti najintenzivnije izviđanje tog pravca. Napominje se da sa Vratnika češće četnici zalaze u Vrziće, starati se da se isti pohvataju ili pobiju. Bataljon će se s k. 565. povezati sa bat. 6. brigade na Goljaku.

Sa jednim bataljonom ta će brigada posjesti i braniti položaj od k. 478 - proplanke kod k. 524 - k. 657 brani pristup neprijatelja prema cesti Brlog - Otočac. Taj će bataljon zatvoriti sve šumske staze i prilaze koji izvode ka Brlogu. Na k. 478. uhvatiće vezu sa bat. 6. brigade.

Ostala dva bataljona biće u rezervi u s. Brlogu i Dobrici.

Bataljon koji je u Dobrici organiziraće za odbranu položaje neposredno iznad ceste: Rapajin Klanac - Rapajin Do i Rapajići. Taj bataljon nikako ne smije dozvoliti da neprijatelj priđe padinama položaja Dobrice.

Iz pratećeg bataljona pridati oružje jedinicama na položaju prema stvarnoj potrebi.

3/1 udarna brigada

potpunog sastava

1 udarna brigada obrazovaće divizijsku rezervu u s. Srpsko Polje i Kompolje. Zadatak te brigade jeste da uputi jednu četu u s. Krasno sa zadatkom zatvaranja pravca Sveti Juraj - Otočac. U cilju izviđanja ta četa isturiće jedan vod u s. Oltare, odakle će izviđati u pravcu Sv. Jurja. U slučaju eventualnog pokreta neprijatelja tim

355

pravcem pružiti mu otpor i najhitnije o tome izvijestiti radi preuzimanja odbrane tog pravca. Vodu kod Oltara staviti u zadatak da zapriječi cestu Sv. Juraj - Oltare (rušenjem ceste).

4) Veza će se održavati telefonom i kuririma. U tom cilju re ferent za vezu izdaće posebnu zapovijest. Svi će se štabovi brigada vezati telefonom sa ovim štabom. Pored toga brigade će uputiti po tri kurira u ovaj štab. Sve brigade obavezne su i odgovorne da od ržavaju vezu kako između sebe, tako i između potčinjenih jedinica. To važi i za bataljone koji su susjedni na položaju da održavaju na- jtešnji dodir i vezu između sebe. Svakog dana brigade će slati u ovaj štab po tri izvještaja (ujutro, u podne i navečer) bez obzira da li se što važno desilo. Izvještaj od veće važnosti dostavljati telefonski, a ujedno i pismeno. Naređuje se i podvlači bezuvjetno i što češće sla nje izvještaja o neprijatelju, koji treba da budu tačni, potpuni i da stignu na vrijeme. Izvještaj o neprijatelju mora sadržati:

a) mjesto gdje je primijećen, b) kada je primijećen (dan, sat i minut), c) njegova jačina i sastav i d) njegove namjere (šta radi). Bez ovih elemenata izvještaj nema nikakve vrijednosti.

5) Ishrana jedinica biti će prema instrukcijama intendanta ovoga štaba, a u toku borbe dobiti će se potrebna naređenja. Sve brigadne komore koje nisu potrebne i sav suvišni materijal pripremiti za evakuaciju, prema naređenju koje će se naknadno izdati.

6) Divizijsko previjalište biće u prvo vrijeme na glavnoj cesti Žuta Lokva - Otočac u s. Brlogu blizu raskrsnice: Brlog - Škared i Brlog - Otočac.

7) Štab divizije nalazi se u s. Brlogu iznad puta Brlog Škare blizu Babić-Mosta.

8) Položaje određene ovom zapoviješću fortifikacijski organizirati izradom zaklona kako za strijelce, tako i za automatsko i ostalo oružje do punog profila. Za štabove izraditi osmatračnice i vezati ih sa mjestom štaba (telefonom, odnosno kurirom, relejima itd.). Radove maskirati od neprijateljskog ugleda sa zemlje i iz zraka. Plan vatre sačiniti na osnovu najdetaljnijeg izviđanja i proučavanja zemljišta. Pritom odrediti svakom strijelcu i oružju njegov zadatak. Položaj posijedati po grupama (jačine desetine). Vatrena povezanost između jedinica mora biti zastupljena do maksimuma. Sav predteren treba tući jakom uzdužnom i unakrsnom vatrom. U slučaju da nekim oružjem ne možete postići uzdužnu vatru sa svog položaja, isto postaviti na susjedni sektor. Starješine pojedinih sektora položaja iz-radiće plan vatre u ličnom dogovoru i sporazumu sa susjedom, tako da ne bi međuprostori ostali netučeni. U slučaju jake neprijateljske artiljerijske vatre borce povući sa položaja u mrtve uglove, a položaje posijedati tek onda kada naiđe bliže neprijateljska pješadija. Or-ganizovati protivaeroplansku odbranu, tukući niskoleteće neprijateljske avione iz više automatskih oružja (najbolje iz mitraljeza Sent Etjen). Ne tući neprijateljske avione na visini ili udaljenosti preko 1000 m, jer se time samo razbacuje krvavo stečena municija. Naročito je pogodno da se organizuje tučenje aviona plotunskom paljbom četa ili vodova, kombiniranom sa vatrom automatskog naoružanja. Vatra jednog oružja ne znači ništa i više šteti nego što koristi.

356

Za rušenje i zaprečavanje puteva mobilisati okolno civilno stanovništvo. U pogledu alata za izradu fortifikacijskih objekata isti prikupljati od mjesnog stanovništva.

Naročitu pažnju obratiti na izviđanje. Izviđanje vršiti neprekidno u svim pravcima prema neprijatelju i u tom cilju upućivati oficirske patrole radi održavanja neprekidnog dodira sa neprijateljem. 9) Prije početka borbe istaknute položaje prema neprijatelju ne zaposjedati punim brojnim stanjem već jedino prilikom izvođenja radova. Inače starati se da se trupa što bolje odmori. Radi sigurnosti u cilju sprečavanja neprijateljskog iznenađenja postaviti brojne predstraže, koje nadopuniti patroliranjem onako kako je ranije naređeno.

Po izvršenom posijedanju i organizaciji položaja podnijeti pismene izvještaje. Štabovi brigada dostaviće na uvid ovom štabu po jedan primjerak svojih zapovijesti.

Jedinice srediti i organizaciono i politički i pripremiti ih za predstojeću neprijateljsku ofanzivu, a u vezi s tim i na podnošenje najvećih napora«.

Dužnost mi je da ovakvu zapovijest proprarim malim objašnjenjem. Kad bi danas ovako postupio jedan komandant divizije u nekoj, recimo, vojnoj vježbi teško da bi se održao na toj dužnosti, jer potpuno zanemaruje komandante brigada i bataljona, jer se bavi posljednjim sitnicama, ne prepuštajući ništa nižem komandovanju. Ovo je primjer kako ne treba komandovati, jer je to sve u suprotnosti sa sa vremenom, pa i ondašnjom vojnom teorijom, osim s onom nepisanom, partizanskom. A ta partizanska je nešto drugo, a to »drugo« je omogućilo da korak po korak oslobodimo zemlju od okupatora. Dakle u navedenom slučaju štab Divizije - s obzirom na to da se ovdje radi o prvoj organizaciji odbrane za frontalne borbe, iz čega se nije imalo baš nikakvog iskustva - stavlja se, u pripremnom periodu, u ulogu svih stepeni nižih komandi, brigada i bataljona, donekle i samih četa. Zamisao o fizionomiji predstojećih borbi to će duboko opravdati.

Zapovijest je donesena znatno prije početka neprijateljske ofanzive. Ostalo nam je dosta vremena da se možemo dobro utvrditi, ukopati u zemlju, od čega su, uzgred rečeno, partizani uvijek zazirali. Ali, kako kažu, nužda zakon mijenja. Jedinice su se čak i takmičile koja će bolje organizovati svoju odbranu. Kad je otpočela ofanziva sve je bilo spremno mimo očekivanja. Na tim položajima vodiče se danima, nedjeljama i mjesecima, sve do kapitulacije Italije, teške borbe. Napad je počela divizija »Re« i vodila ga danima, sve dok nije izdušila i prepustila svoje položaje diviziji »Murđe« koja je, poslije teških poraza na Neretvi, došla u Senj da se reorganizuje i popuni. Borbe na našim položajima, kako su prije dati, oko Žute Lokve, podsjećaju me u mnogome na španski front. Sve teče s neprijateljske strane po vojnoj teoriji: prvo duga artiljerijska priprema iz artiljerijskih oruđa i uz pomoć paljbe ratne flotile ispred Senja, potom bombardovanje iz vazduha kako bi se otvorio i očistio put pješadiji i tenkovima. Danima se ponavljaju uzastopni napadi, sve žešći i žešći. Zapadni dio Velebita kao da se iz utrobe trese. Ponekad bi se i s neprijateljske strane mogao steći utisak da na našim

357

položajima nema više ni žive duše, da je sve samljela artiljerija. Koliko je puta samo italijanska vojska polazila u juriš, koliko je puta mahnito bježala na polazne položaje, ostavljajući za sobom velike gubitke i znatan ratni materijal, teško je nabrojati. Jednog ludog dana, najluđeg od svih dotadašnjih, kada su naši položaji prosto gorjeli od silnih udara ita-lijanske artiljerije i avijacije, grdno sam se bio uplašio. U dva pravca uspjelo im je da se ukline u naše položaje. Prvi put sam vidio u neprijateljskim pješadijskim redovima razvijenu fašističku zastavu. Bio sam na licu mjesta kad su grunule naše jedinice s bokova i krenule tako silovito da su pretvorile prijeteći neuspjeh u najveću pobjedu. Italijani su se dali u bijeg. Čak ni zastava nije uspjela da umakne. Toga dana u naše ruke, pored ostalog ratnog materijala, pala su i dva tenka. Grdno, grdno su ginuli italijanski vojnici uzaludno jurišajući na nas. Očito na suprotnoj strani kao da nikome nije bilo stalo do života običnih vojnika. Na našoj strani bilo je malo gubitaka, zato što bi se za vrijeme artiljerijske pripreme jedinice osim dežurnih oružja, izvlačile u sigurne zaklone, pod uglove brda, gdje artiljerija teško pogađa, da bi se potom pripovratile na utvrđene položaje čim bi neprijateljska pješadija krenula na juriše. Tih ljetnih dana pročuće se Žuta Lokva. »Slobodna Jugoslavija« mnogo puta će je u svojim večernjim emisijama spominjati.

Nije zgorega da ovdje opet prizovem u pomoć italijanskog pukovnika Anđelinija, koji je u tim borbama komandovao pukom »crvenih kravata«. Evo šta on, između ostalog, piše:

»Poslije jedne preliminarne akcije čišćenja, izvršene između 14. i 15. juna u zoni između Prokika i Krivog Puta, u kojoj je neprijatelj pružio neznatan otpor manjim grupicama, jedan pokušaj prodora preko Prokika u pravcu Brinja, između 22. i 23. juna, naišao je na čvrstu organizovanu fortifikacijsku odbranu. Kolona od dva bataljo-na pod komandom potpukovnika Elija, koja je sa k. 478 krenula ka Mikića Vrhu i na glavicu Smilenci, bila je ne samo ukočena žilavim otporom neprijatelja u blizini Mikića Vrha, već i snažno napadnuta na bokove i tako dovedena u opasnost da bude opkoljena. Ona je bila prisiljena na povlačenje i poslije jednodnevne teške borbe uspjela da se oslobodi neprijateljskog pritiska.

Povratak (puka) 'Crvenih kravata' na visoravan, tvrdoglavo tražena od komandanta Superslode uprkos raznih predloga koji mu to nisu savjetovali, doveo nas je do sasvim negativnih iskustava.

Tim se iskustvom potvrdila činjenica da je nasuprot snažnom porastu defanzivnih mogućnosti neprijatelja stajala, nažalost, oslabljena ofanzivna efikasnost naših trupa.

Isuviše rastegnut lanac prijetio je da pukne«.⁵⁴'

Tako je nedjeljama udarala glavom u zid divizija »Re«, a potom divizija »Murđe«. Gotovo tri mjeseca trajalo je ovakvo rvanje u mjestu. Inicijativa je polako prelazila u naše ruke. Sad je neprijatelj počeo da se ukopava s druge strane Žute Lokve i da prelazi u odbranu umjesto da napada. U novonastaloj situaciji nama više nisu bile potrebne na tim položajima tri brigade, pa su se lička i kordunaška mogle vratiti u svoje

⁵⁴> Anđelini, n. d. str. 301.

358

divizije. U izmijenjenoj situaciji, noć je ponovo postala naš veliki saveznik, a italijanskoj vojsci ljuti neprijatelj. Nije joj trebalo dati mira. Svake noći slali smo po nekoliko desetina na određene tačke da otvore vatru na neprijateljske položaje i da se odmah povuku. Na takav izazov Ita-lijani bi, po već starom običaju, odgovarali vatrom iz svih oružja po čitavu bogovetnu noć. Za to vrijeme naše jedinice odlazile su na sigurna mjesta, podalje od položaja i odmarale se. Ali Italijani na tome nisu stali, pa su počeli da postavljaju ispred svojih položaja dugačka i široka minska polja, kako bi se zaštitili od nas. No, nijednu od tih silnih mina neće nagaziti partizanska noga. Naši »neuki« partizani vrlo brzo i lako naučili su se razminiranju da je to bilo za divljenje. Često bi se izjutra vidjela po puna seljačka kola pokupljenih mina.

Evo kako Anđelini opet piše o nevoljama vojske kojoj je pripadao: »... Sa tačke gledišta moralnog dejstva: partizani su ohrabreni našim skorim napuštanjem Like i u propagandi to tumače kao svoj veliki vojnički uspjeh, dok se naše trupe, deprimirane poslije dugog i krvavog povlačenje izvršenog pod presijom nasrtljivog neprijatelja, nisu mogle uvjeriti u potrebu povratka u tu pokrajinu koju su prije nekoliko sedmica napustile po naređenju istih vlasti koje sada naređuju njeno ponovno zauzimanje.

Sa tačke gledišta materijalnog dejstva: partizani su osjetno brojno narasli i već postigli izvestan stepen vojničke organizacije, raspolagali su već većim brojem oružja i bili rukovođeni starješinama koji su pokazivali znatne sposobnosti za komandovanje profesionalnog kapaciteta, dok su naši bataljoni čiji se broj sveo na 400 ljudi imali naoružanje i opremu sve manje prilagođenu raznim i mnogobrojnim potrebama borbe«.⁵⁵⁾

Da bi neprijatelj pravdao svoj neuspjeh on ne štedi pohvale na naš račun. I umalo da nam da čak i brojnu i tehničku prednost.

U meni i danas živi svježe sjećanje na te dane, na pojedine trenutke, zgode i nezgode. Jednog dana pozvoni mi poljski telefon u Štabu, u Brlogu. S one strane oglasi se komandant jednog bataljona: »Pozivamo te na ručak. Imamo gulaš s makaronima«. - »Dolazim«, odgovorih, ostajući u nedoumici o čemu se radi, šta to treba da znači. Brzo sam se opasao i zajedno sa jednim kurirom stigao na položaj bataljona. Komandant raportira i pokaza mi mjesto gdje da sjednem.

- Da vidiš kakve mi kuvare imamo - reče, pokazujući mi dva termička aluminijumska kazana, kakve ima italijanska vojska, da bi dopremila toplu hranu za svoje jedinice na isturene položaje. - Otkud vam ovo? - upitah.

- Modernizujemo se.

Malo podalje vidim privezanu veliku mulu sa podešenim samarom za ovakve posude.

- Daj govori ozbiljno - ja ću. - Vidim da se nešto izmotavaš.

- Pa, znaš, dojadila nam ova naša gladna krompirina. Daj, velim da malo promijenimo. Italijani se hrane kao lordovi. A mi? Nepravda. Pogledaj tamo. Vidiš ono brdo. Iza njega već danima gledamo kako

⁵⁵> Anđelini, n. d. str. 307.

359

italijanskoj vojsci stižu ručak i večera. Uvijek na mulama. Izviđači kažu da miriše na kilometar. I, eto, njih tri-četiri, bez moga znanja, zarekla se da će bar jednom jednu italijansku četu ostaviti bez ručka. Održali riječ. Patrola se provukla kroz položaje, zgrabila i mulu, i vojnika i polako ih okolo prevela na našu stranu. Kao što vidiš, gotovo da je ovo dosta za čitav bataljon.

- Gdje vam je zarobljenik?

- Već smo ga počastili, ali našom hranom.

- Možda su i njemu dosadili makaroni.

Komandant mi napuni porciju makarona sa gulašom i dade jednu veknu italijanskog hleba od četvrt kilograma. Jeo sam sa posebnim uživanjem i zato što je to bila izvanredna promjena, a još više stoga što je dobijena jednom ovakvom dovitljivom akcijom. Razmišljao sam o tome što se zbivalo na onoj strani položaja; kako će tamošnji vojnici i oficiri to protumačiti. Mogu doći do zaključka da su mula i mulovodac prebjegli na partizansku stranu, ili da su nekim čudom propali u zemlju. To da su im partizani došli s leđa na same položaje, sigurno da ne smiju priznati.

Pošto je neprijatelj konačno morao priznati da je njegova ofanziva propala, naše jedinice su sve više uzimale maha, ne da bi postigle neke veće uspjehe, već da mu ne bi dale mira ni danju ni noću. Mi smo gotovo šablonski igrali istu igru, a neprijatelj je isto tako nasijedao. Poslali bismo po neku desetinu, obično sa puškomitraljezom, da se privuče neprijateljskim položajima, pusti po neki rafal, ispali po neku raketu, na što bi s one strane otpočela urnebesna vatra. Jedne takve noći zazvoni telefon u štabu Divizije. To me trže iz dubokog sna. Samo što podigoh slušalicu, spreman na svađu, čujem oštar prijekor Andrije Hebranga:

- Ti spavaš, vojvodo, a Italijani evo nam ulaze u Otočac. Čuješ li šta se radi?

- Čujem, kako da ne čujem, ali ti, Andrija, imaš preoštar sluh. Ne puca kod Otočca nego kod Žute Lokve. To mi malo škakljamo Italijane. Kog me đavola budiš u ovo vrijeme.

- Tebi je do škakljanja, a nama do evakuacije. Čuješ li ti ovo? Grmi!

- Baš do škakljanja, da se borci odmore. Osim onih što »škakljaju« sve druge naše jedinice mimo spavaju, a s njima i štab Divizije. Ova vatra im ništa ne smeta. Što se ljudi više drže pozadine izgleda da im je ova vatra glasnija.

- Boga ti tvoga, zar ti tako. Mi se stvarno pakujemo.

- Spavajte mirno, vidiš noćas je neki čudan vjetar koji kod vas i puščani metak pretvara u topovsku kanonadu.

Zaista je te noći vjetar ovu pucnjavu podizao na kvadrat. Iako se Otočac nalazi iza naših leđa dvadesetak kilometara, pričali su mi sjut-radan da je izgledalo kao da se vodi borba na njegovim prilazima.

Kad su se naši položaji potpuno stabilizovali, Italijani su se odrekli od daljih pokušaja prodora, ja sam vrlo često, jašući moj omiljeni mo-tokotač, išao do Otočca Otočac je u to vrijeme bio prava prijestonica ustaničke Hrvatske. U njemu su bili smješteni ZAVNOH, CK KPH, GŠ i mnoga druga tijela, jednom riječju naš velegrad. U njemu sam, navraćajući u sve naše ustanove, sreo jednog interesantnog čovjeka koga ra-

360

nije nikad nisam vidio a, po mojoj ocjeni, on je bio neka značajna ličnost. Nisam, zapravo, znao ko je on. Ali sudeći _po njegovom naglasku nije mi bilo teško zaključiti da je Slovenac. Imao je posebnu prostoriju, jednu lijepu kancelariju, u zgradi CK-a u kojoj je više nedjelja boravio i uvijek kad sam dolazio našao bih ga kako nešto čita i piše. Izgleda da je to njegovo glavno oružje. Neobično za ratne uslove. Zavidio sam mu. Od početka rata meni je uspjelo da pročitam svega jedan roman. Čim sam se upoznao sa ovim čovjekom, postao mi je blizak, kao stari prijatelj. Svaki put doslovno kad sam dojahao u Otočac prvo bih svratio kod njega. Uvijek je imao dobrih cigareta, a popili bismo često zajedno i kafu. Gotovo nijednom se nisam vratio bez neke kutije cigareta u džepu, koju mi je on ponudio, ili sam je sam uzimao sa njegovog stola. Za njegovo ime gotovo da se nisam ni interesovao sve dok me neko, onako u šali, ne upita da li se ja sa Bevcom poznajem još od prije rata kad ga tako često posjećujem. Na pominjanje Bevcovog imena trgnuo sam se; Edvard Kardelj. Čuo sam još od ranije da je on Titov saradnik, druga ličnost u našoj Partiji. A ja ne znajući o kome se radi, svakodnevno u posjetu kod njega, bez najave, bez kucanja na vratima, pa zasjednem li zasjednem. Svaki put prekidao sam ga u radu. Sad, saznavši ko je Bevc, neugodno mi je. Moram nekako da mu se izvinim i da prekinem sa ovakvom praksom. Ali, opet kako će to izgledati ako mu kažem da nisam znao ko je on. Kakav ću tada ispasti u njegovim očima? To bi se moglo i oprostiti običnom borcu, ali ne i jednom komandantu divizije. Možda je ipak najpametnije da ja i dalje glumim da ne znam ko je on i da se ponašam po starom. On je mene stalno oslovljavao po imenu, a ja... Moram nešto smisliti. I tako razmišljajući dolazio sam tri puta u Otočac i nijednom više ne navratih kod njega iako sam redovno svraćao u zgradu CK. A gdje se on nalazio. Svaki put prilikom zaustavljanja motora, ja bih dao gas do daske kao da najavljujem svoj dolazak. Zahvaljujući tome, izgleda da je Bevc već opazio da dolazim, ali da ne svraćam. Mora da mu je zagonetno što mu se ne javljam. I eto, jednog dana, taman što sam ušao u hodnik, njega na vratima.

- Šta je s tobom, ranije si imao običaj da navratiš?

- Slušaj Bevc, ranije nisam znao ko si ti - izustih.

- A to! Isti onaj koji sam bio i ranije, ali ti kao da nisi isti. Svratio sam i sve mu ispričao. On jednostavno nije mogao da raz umije ovakvo moje shvatanje. Ono mu je smetalo, pa me i prekorio.

Takvo je bilo moje poznanstvo sa Edvard om Kardeljom koga ću svaki put narednih dana posjećivati. Ovaj vještački jaz koji sam ja stvorio on je do temelja zbrisao.

Na položajima se sve više smiruje. Italijanima više ne pada na pamet da nastupaju, kao da priznaju državne granice. Još da nije nas koji neprekidno noću nešto čarkamo, ovo ne bi ni ličilo na ratovanje. Kad partizan pronađe neku slabu tačku neprijatelja, onda je on dosadan kao krpelj. Moglo bi se na osnovu stalne noćne kanonade s neprijateljske strane zaključiti da se tu oko Žute Lokve vodi neprestana borba. Čovjek gotovo da se sažali na neprijatelja, na njegove vojnike što noćima ne mogu ni oka sklopiti. Komandant neprijateljske divizije možda svakodnevno šalje po nekoliko izvještaja kako je odbio naš napad u toku minule noći.

361

Začudo, jedna noć proteče bez ijednog metka s naše strane kao da smo se smilovali na neprijatelja.

Sjutradan ujutro vidimo jedan neobičan prizor na neprijateljskim položajima. Drskost kakvu nisam vidio. Na više mjesta s prve linije odakle već mjesecima štekću mitraljezi, jasno se mogu uočiti glave i pognuta ramena italijanskih vojnika, naslonjenih iza svojih pušaka i mitraljeza koji neobično i prkosno štrče. Niko od njih ne puca. Prkose nam ti ljudi kao da namjerno traže smrt. A mi bez milosti odmah otvaramo vatru. Ali uzalud, nijedna glava, nijedna cijev da klone. Privlačne mete kao da i ne haju za naše metke. Tek nakon nekoliko časova, zahvaljujući našim spretnim izviđačima, tajna je otkrivena. Na tim položajima nije više bilo nijednog italijanskog vojnika. Vojska se povukla koji kilometar unatrag na znatno više položaje, prepuštajući nam svoje stare i Žutu Lokvu. Umjesto zaštitnica, da ih ne bismo gonili, neprijatelj se domislio da napuni izvjestan broj uniformi slamom, da dobije slamne vojnike i naoruža ih drvenim puškama, kako bi nas obmanuo da ga ne gonimo. Za ovakvo nešto nikad prije nisam čuo. Ima mnogo vojnih varki, ali ovakve bi se mogla dosjetiti samo djeca. U čijoj li se vojnoj glavi, da mi je samo znati, rodila ovakva ideja? Da li se i u jednoj vojničkoj školi ovako nešto uči? A ko mu zna, možda će izumitelj maketa još biti i nagrađen i odlikovan, jer, zbilja, vojska se povukla, na što smo mu veoma zahvalni, bez pratnje i jednog jedinog metka sa naše strane. Možda izumitelj vjeruje da nas je nadmudrio.

Kako bilo da bilo, mi više nismo morali da se držimo već davno zaposjednutih položaja. Bila je dovoljna samo jedna brigada da ostane tu po okolnim selima, da dežura, za svaki slučaj.

Ne bih želio da preskočim jedan sportski događaj koji se zbio dvadeset sedmog jula, baš na dan godišnjice ustanka. Još u toku jakih borbi stiže prijedlog štabu Trinaeste divizije od štaba Šeste ličke da se na nogometnom igralištu u Otočcu sretnu reprezentacije divizije. Ovim prijedlogom nismo bili naročito oduševljeni, mada smo imali dobrih igrača iz »Orjenta« i »Viktorije« sa Sušaka. Znali smo da naši igrači iz »Or-jenta« i »Viktorije« sa Sušaka. Znali smo da naši igrači nisu spremni za ovakav susret. Višenedjeljno držanje položaja, loša hrana, učinili su svoje. Ali morali smo pristati. Ja sam preuzeo na sebe ulogu selektora ekipe. Svega dva dana prije susreta povukli smo sa položaja jedanaest bivših igrača, da bi se koliko-toliko osposobili. Za njih smo spremili i poboljšanu hranu, ali to nije moglo nadoknaditi nedostatak kondicije. Utakmica se morala odigrati na »tuđem« terenu, kako bi se reklo današnjim fudbalskim jezikom. Bio sam uvjeren da će ishod utakmici riješiti snaga, a ne vještina. Prema dogovoru lički tim nosiće crvene dresove, a naš bijele.

Početak utakmice zakazan je za sedamnaest sati 27. jula. Toga dana vladala je teška omorina. Ovom sportskom događaju, prvom takve vrste u tim krajevima, prisustvovaće preko dvije hiljade posjetilica, među kojima nekoliko vjećnika ZAVNOH-a, članova CK KPH-a, GŠH-a, SKOJ-a i AFŽ-a. Tu su i delegati konferencije USAOH-a. Tek po dolasku u Otočac rečeno nam je da pobjednička ekipa dobija za nagradu sliku vrhovnog komandanta druga Tita. Dobiti takav trofej bila bi velika čast.

362

U zakazani čas ekipe su izašle na igralište. Gromki su poklici »crvenim« i »bijelim«.

Ja u ulozi selektora »bijelih« nervozno napaljujem cigaretu na cigaretu i šetam pored linije igrališta (danas bi me svaki sudija izbacio sa terena). Tim »crvenih« djeluje kao planina. Sve snažni i dobro uhranjeni momci. Gotovo do posljednjeg igrača na strani naših protivnika su rukovodioci u Diviziji, od komandanta bataljona pa do komandanta Divizije. U sastavu »crvenih« su: Ivan Magdić, Dimitrije Migo Vrbica, gotovo dvometraš, Bozo Pavičić, Nikola Đurđević, Branko Bato Vukelić, Milan Basta, Dušan Radić, Đoko Jovanić, komandant divizije i istovremeno kapetan ekipe, Đuro Stanković, Stipe Vukić Pipe. Pored kompletne ekipe imaju čak i tri igrača u rezervi: golmana Borotu, Iliju Mugošu i Dmitra Zaklana.

U sastav ekipe »bijelih« ušli su: Stane Vončina, Srećko Vičić, Vlado Felker, Ante Vrban, Tugić Vuković, Zvonko Duganjac, Perušić, Boris Ra-kić, Živko Matković, Milan Čohar, Rata Car i Sergije Šarenac (kapiten tima). Golman: Veljko Premate. Računao sam da će u tim ući i poznati plivač i vaterpolist Kurtini, ali, na žalost, on nije znao da igra fudbal.

Kad je utakmica počela, uz gromko navijanje za »crvene«, činilo mi se da ćemo im napuniti mrežu. I samo nakon deset minuta publika se dobro smirila. Bijeli su već postigli dva gola. Ali oni su imali snage da igraju samo toliko. Potom će ih temeljito izdati. Da smo imali bar desetak dana pripreme, da igrači malo ojačaju, sigurno se »crveni« ne bi mogli pohvaliti visokom pobjedom od šest prema tri.

Neuspjeh nas je malo ojadio i zato što su nam Ličani ponijeli Titovu sliku, a o utakmici će se dugo pričati. Ona i danas živi u pamćenju preživjelih igrača i gledalaca. Od ekipe »bijelih« malo ih je preživjelo rat. Dosta anegdota o pobjedi Šeste nad Trinaestom divizijom provlači se u tim krajevima i do danas. Među njima i ona kako sam ja poslao u toku utakmice motocikl po jednog borca s položaja da bih ojačao tim i kako su navijači »crvenih«, saznavši za to, blagovremeno spriječili dolazak pojačanja iz rova. Ima tu i nešto istine.

Još prije nego će se borbe smiriti na položajima, mi smo već naveliko izvodili akcije duž željezničke pruge Rijeka - Ogulin. Okupator je zbog naših stalnih diverzija imao malo vajde od nje, ali ipak povremeno je radila. Jedan srušeni most ili tunel mogao bi je konačno sahraniti. Međutim, za tako nešto mi nismo imali dovoljno eksploziva, a i ono malo što smo prikupljali bilo je gotovo isključivo od neeksplodiranih avionskih bombi. Kaci pada svakodnevno na desetine bombi obično poneka i zataji. Među njima nađe se jednog dana i jedna od najmanje šezdeset do sedamdeset kilograma. Zavlada velika radost. Biće ona sama dovoljna da sruši jedan most i da prugu onesposobi za duže vreme. Minerski vod od tridesetak ljudi već se užurbano pripremao za ovu akciju; čitav jedan bataljon dat je u obezbjeđenje.

U minerskom vodu imali smo i jednog italijanskog vojnika koji je prije nekoliko mjeseci prebjegao na našu stranu. On je bio najomiljeniji borac među diverzantima. Izgleda da je njegova uža specijalnost bila pi-rotehnika. Mnoge bombe je s lakoćom demontirao, skidao im upaljače i činio ih potpuno bezopasnim, a onda ih ponovo svojom vještom rukom pretvarao u nagaznu minu.

363

Diverzanti su bili smješteni nedaleko od Štaba divizije, blizu ceste Žuta Lokva - Otočac. Dan-dva prije njihovog dolaska dok sam sjedeo u svom Štabu, odjednom me potrese toliko snažna eksplozija da me podiže od stolice. Aviona nije bilo na nebu, a dovde nije dosezala ni ita-lijanska artiljerija. Pomislio sam na najgore i odmah potrčao prema minerima. Zatekao sam umjesto voda strašan prizor. U malom zaseoku, svuda naokolo, kuće su bile teško oštećene i izranjavane, a između njih ležala je velika rupa sa sedefastim zrakastim prugama sa strane. Okolo nije bilo ljudskih tijela. Samo na jednoj klupi, pedesetak metara dalje, ležala je mrtva žena. Od blizu tridesetak minera, koji su po svoj prilici, bili okupljeni oko bombe da posmatraju kako je Italijan demontira nije ostalo svjedoka. Jedino po kućama i daljem drveću ponegdje su se vidjeli manji dijelovi ljudskih tijela. Sve što se moglo prikupiti od ostataka voda stalo je u jedan jedini mrtvački sanduk. Kako je došlo do eksplozije - ostaće zanavijek tajna. Ni bližih ni daljih svjedoka nije moglo biti. Tako je završio slavni minerski vod.

Iako rat ne zna za suze, toga dana one su se mogle vidjeti na licima mnogih boraca. Pjesma, naš stalni pratilac i u pobjedama, i u nedaćama i u svakodnevnom životu, danima se neće čuti. Živjela je samo riječ nagađanja kako se tragedija dogodila. Da, i ovaj slučaj potvrđuju onu staru istinu da miner samo jednom griješi. Da li je ovoga puta vižljasti Italijan, miljenik, uvijek siguran u sebe, ipak pogriješio? Možemo samo nagađati.

U ovakvim slučajevima čovjeku se nameću svakojake misli. Ma gdje da je pala ta bomba, iz aviona, ne bi mogla nanijeti ovakav gubitak. Dosta njih nije eksplodiralo. Pronosili su se glasovi da je to sabotaža radnika koji rade na proizvodnji toga oružja i tobože mjesto eksploziva ubacuju unutra piljevinu. Samo što nismo klicali »bravo drugovi«, iako nikad nismo našli tu piljevinu. Bio je to izraz povjerenja u radničku klasu Italije, koja će srušiti Musolinija i preuzeti vlast. Nismo mogli pretpostaviti daje za realne uslove u Italiji to čista zabluda. Ostaće mnogo neeksplodiranih bombi i granata koje će se probuditi mnogo godina poslije rata, ubijati i naše i njihove ljude i definitivno nas osloboditi nekadašnjih iluzija o pilje vini.

Kapitulacija Italije

Hoće li ova 1943. godina biti godina pobjede? Očekivali smo da će to biti 1942. godina. Mene još uvijek drži uvjerenje da nećemo dočekati 1944. godinu samo sa željama. Rusi su se zahuktali. Istina, još su daleko od Berlina, ali svejedno. Takođe i saveznici su nam na dohvatu ruke, dočepali se kopna Italije. Te njihove blizine, iskren da budem, ja se ozbiljno bojim. Oni još čvrsto drže do Draže Mihailovića i četnika kao glavnog oslonca za iskrcavanje na našoj obali. Ovaj rat nam prijeti novim neprilikama Saveznici s Dražom ne mogu nam nikad biti prijatelji. Čvrsto sam uvjeren da ćemo se morati tući sa svakim ko s njim bude nastupao. Zar očekivati od Engleza i Amerikanaca da zavole komuniste, dane učine sve, oslanjajući se na domaće izdajnike, da nas sliste sa političke scene? Samo neka nas mimoiđe njihova oružana pomoć, njihovo

364

iskrcavanje na našu obalu, pa da budemo doživotno sudbini zahvalni. I dosad smo ratovali sami kad je bilo mnogo teže, pa ćemo i odsad.

Dok se tako nosim sa mislima, koje me muče duže vremena, s one strane položaja, preko Vratnika, od Senja, ukaza se automobil sa bijelom zastavom. Zastaje na italijanskoj strani. Iz njega izlazi naš komandant bataljona Jovo Lončarić uz pratnju dva karabinjera. Jovo je inače sa svojim bataljonom djejstvovao u predjelu Crikvenice, unoseći veliki strah među Italijane. Na njihov zahtjev on je lično stupio u dodir sa komandantom Petog armijskog korpusa. Jovova pojava s one strane fronta jako nas je iznenadila. On nam je iscrpno ispričao kako se sreo s komandantom tog korpusa, generalom Antoniom Scuerom i razgovor s njim. General nam nudi čitavu okupiranu zonu Petog korpusa, čitavo Primorje i Gorski kotar, sve do stare italijanske granice, pod uslovom da pustimo njegovu vojsku da se neometano povuče u Italiju. Bio je to šesti septembar 1943. godine. Čovjek prosto da ne povjeruje. Šta to treba da znači? Uostalom, ako im je do povlačenja, oni to mogu učiniti odmah, s tako jakim snagama i bez našeg pristanka. Naša Prva brigada nalazila se u Lici, blizu Gospića, Druga tu oko Žute Lokve, a buduća Treća, u formiranju sa dosta ljudstva, u blizini Brinja. Na teritoriji Primorja i Gorskog kotara, nalazila su se samo naša dva odreda, raštrkana od Kupe do mora i od Risnjaka do Like. Tačno je da su to dobre, spretne i hrabre jedinice, ali i suviše male da bi mogle znatno nauditi snagama jednog korpusa sa tri divizije.

Odmah sam, zajedno s Jovom, otišao u Otočac u Glavni štab, gdje sam zatekao njegovog komesara Vlada Bakarića. Razgovarali smo i nagađali šta bi to moglo biti. Na kapitulaciju Italije nismo pomišljali, mada smo svjesni da predstoje neki veliki događaji. Ponuda generala da nam prepusti Gorski kotar i Primorje sa otocima, pod uslovom da ga ne diramo, da ga pustimo da se povuče sa svojom vojskom, zaista je više nego primamljiva, da je čovjek prihvati bez ikakvog razmišljanja. Ali ne, nikako. Zar propustiti priliku da se dobro naoružamo? Zar sama poruka ne govori o visokom stepenu demoralizacije neprijatelja. Šta da odgovorimo generalu? Bakarić mi kaže u šali da se general obratio meni, pa da mu ja i odgovorim. Ipak smo čitavu stvar dobro razmotrili. Vratio sam se u štab Divizije, u Brinje i napisao pismo komandantu Petog armijskog korpusa u svega tri tačke, koje, prema mom sjećanju, glase približno ovako:

1. Pozivamo vas da se sa svim svojim snagama priključite nama, da se stavite pod našu komandu i da se zajedno borimo protiv Nijemaca.

2. Ako ne pristajete na to, zahtijevamo da položite oružje pred našim jedinicama i da nam prepustite sve okupirane gradove i naselja u sadašnjem stanju. Pristanete li na to, svim oficirima ćemo ostaviti lično naoružanje i obezbijediti im, kao i vojsci, sigurno povlačenje u Italiju.

3. Ukoliko ne pristajete ni na prvo ni na drugo, nastojaćemo da niko ne iznese živu glavu.

Dao sam pismo Jovi Lončareviću, a ovaj ga je ponio na neprijateljsku stranu i predao na Vratniku svojim »novim« pratiocima, koji su ga čekali. S Vratnika on se ponovo vratio kod nas u štab Divizije da bismo se dogovorili šta dalje da se radi, a i uputnije je bilo, jer, s obzirom na

365

naš dogovor, ko zna kakav ishod može imati ponovni lični susret s generalom.

Procjenjujući da će se zbilja nešto desiti, odmah smo preduzeli sve mjere kako bismo spriječili bezazleno povlačenje okupatora. Upozoreni su odredi na najveću budnost i aktivnost, da drže pod okom sve ceste na pravcima eventualnog povlačenja neprijatelja. Odmah smo poslali jedan ojačani bataljon buduće Treće brigade da se najhitnije prebaci na ono najuže grlo između mora i Jelenja, u prostor gdje se slivaju sve ceste koje vode na zapad. Tamo je istodobno poslan iz štaba Divizije i Josip Skočilić, partijski rukovodilac. Na položajima kod Žute Lokve ostala je samo Druga brigada (Četrnaesta), dok je Prva već duže vremena operisala po Lici. Zatražili smo od Glavnog štaba da nam vrati Prvu brigadu.

Iščekujemo da se nešto desi puna tri dana, ali ništa. Nikakvog ita-lijanskog povlačenja. Naprotiv, oni što zaposjedaju Goljak, visok oko hiljadu metara, veoma su aktivni. Opstreljuju nam dio ceste pored Žute Lokve koja vodi za Otočac. Mi se noću njome koristimo, bilo automobilom, kolima ili motorima, ali danju nikako. Doduše, ja sam se nekoliko puta usudio i danju, vozeći što sam brže mogao, da prođem tim dijelom ceste, ali svaki put su me zasipali meci. Nije mi se išlo kroz šumu, seoskim putem, jer se gubilo mnogo vremena, a i motor bih morao više gurati nego jahati.

Da bismo oslobodili taj dio ceste, dobio je zadatak Viktor Bubanj, komandant Druge brigade, da zauzme Goljak. Negdje kasno po podne, osmog septembra, otpočeo je naš napad. Ja sam u Brinju, u svom Štabu i osmatram borbu pomoću dogleda. Prašte ručne bombe naveliko. Goljak prosto gori u vatri. Vidim tri aviona kako ga prelijeću pri povratku sa nekog bombardovanja i ne osvrću se.

Upravo u toku najžešće borbe otvorim radio, ne znam ni sam na koju stanicu i čujem na našem jeziku da je Italija kapitulirala. Nekoliko puta ponavljana je ista vijest. Ja odmah pozvonim Viktoru i kažem mu da brže obustavi napad, da ne ginu ljudi, jer je fašistička Italija kapitulirala. Ubrzo se na Goljaku smiri. Sad se i Viktor javlja i kaže da su Italijani dovikivali da je njihova država kapitulirala.

Samo što je prestala vatra, na Goljaku su se izmiješali partizani i italijanski vojnici. Grupa četnika, koja je bila zajedno s njima, ne časeći ni časa, strugnula je negdje prema Velebitu. Na Goljaku je sve uzavrelo u slavlju. Rukovanje, grljenje, maltene b ratimljenje, bez obzira na to što je prije nekoliko sati poginulo šest italijanskih vojnika i dva naša borca. Radost je zaista velika, znatno veća kod Italijana nego kod naših. Oni smatraju da je za njih rat završen. Ko bi rekao toga dana da su se ove dvije izmiješane vojske samo nekoliko minuta ranije međusobno borile na život i smrt. Partizani, uvijek željni oružja, odmah se stuštili da ga skidaju s italijanskih vojnika, koji ga, opet, ne daju. I vojnicii oficiri kažu da nemaju naređenje za to. Samo da stigne naređenje, kažu i sve nam prepuštaju. Viktor mi se jada preko telefona i predlaže da što prije stupim u kontakt s komandantom divizije »Murđe«. To mu predlažu i italijanski oficiri.

366

Sjutradan, poslije raznih posredovanja, doći će negdje oko deset časova, do susreta između nas i komandanta italijanske divizije »Murđe«, imenom Edoardo Sito Kvara, na njihovoj strani u zaseoku Melnice, blizu Vratnika. Ja sam stigao svojim motorom i sa pratiocem. Bio sam obučen pristojno u partizansku uniformu i nosio sam titovku na glavi, a preko prsiju ukrštalo mi se nekoliko remenova za dalekozor, revolver i topografsku kartu. Nekoliko dana nisam se brijao, što je za mene bila rijetkost, pa mi je brada porasla, malo neprikladno za susret sa generalom. Stao sam ispred jedne seoske kuće koju su oni odabrali za pregovore. Oko' mene se odmah skupila gomila oficira koja me zagleda, čini mi se sa simpatijama. Neki ponešto natuca na našem jeziku, a ja pomalo na španskom. Nađe se i prevodilac. Dobro se razumijemo; Čini mi se da oni jedva čekaju naređenje da predaju oružje. Konačno evo i dva automobila, terenca, u pratnji nekoliko motora: General Edoardo Sito Kvara sa svitom. Krupan i naočit čovjek. On me odmah potraži po imenu i prezimenu. Pošto mu objasniše da sam to ja, pogleda me gotovo prezrivo kao da se pita da li je to stvarno komandant te divlje vojske. Ja kao da ga oponašam, gledam ga sa još veće visine nego on mene. Konačno čujem sa njihove strane da mi predlaže da možemo početi pregovore. Odgovaram, s molbom da mu prevedu, kako ja nisam tu došao na neke pregovore osim o načinu predaje oružja i slanja njihove razoružane vojske u Italiju. General se namrgodi, očito uvrijeđen. Ipak, pokazuje mi stepenice kojim treba da uđemo u kuću. Odgovorio sam da zaista ne mogu, jer čekam još neke ljude s naše strane. U stvari čekao sam Vlada Bakarića, kako smo se i dogovorili telefonom. Ubrzo evo i njega i s njim Srećka Manole.

Bez pozdrava i ceremonijala ulazimo u kuću i sjedamo za jedan običan poduži seoski sto. Mi s jedne strane, a general sa svojima sa druge. Atmosfera je tmurna. Prvi uze riječ Bakarić tražeći da divizija »Murđe« što prije položi oružje, ili da kompletna pređe na našu stranu da se pod našom komandom bori protiv Nijemaca. Na ove riječi general planu, mlatara rukama, lupa o sto i povišenim tonom tvrdi da njegova vojska neće položiti oružje, jer nema naređenje više komande. Sad se i ja umiješah.

- Vi nikad nećete dobiti naređenje te vaše više komande. Ona više ne postoji. Sve su morale položiti oružje. Vi to dobro znate. To je samo vaš izgovor jer čekate Nijemce.

- Ja čekam naređenje naše više komande.

- Čekajte, čekajte, ali ga nećete dočekati. Mi nećemo čekati.

- Ja sam vojnik! Kad nas pozivate da se zajedno borimo protiv Nijemaca, ja pristajem, ali pod uslovom da se vi stavite pod našu komandu - general će samouvjereno.

Ovo nisam mogao sažvakati. Skočio sam na noge i ispružio ruke preko stola kao da ću ga uhvatiti za gušu.

- Bezobrazluk! Vi koji ste kapitulirali, izgubili rat, tražite da se mi stavimo pod vašu komandu! Još danas morate položiti oružje! - Plam- tim, samo što mi ne sijevaju varnice iz očiju. Bakarić me gleda odob ravajući, ali me smiruje dok nije došlo do većeg skandala. On je rekao generalu isto što i ja, samo mirnije i ne gubeći prisebnost. Ali ipak, po-

367

dižu se glasovi i s naše i njihove strane. General tupi isto: nema naređenja, nema naređenja. Mi sa svoje strane da imamo naređenje, da ih razoružamo milom ili silom; ako oni ne pristanu, mi odmah prelazimo u napad. General se i dalje drži bezočno. On čak napada i optužuje nas za vršenje nedopustive propagande na položajima među njegovom vojskom. Nama drago što je ta naša propaganda tako snažno oružje i što je za samo jedan dan toliko djelovala na generalove vojnike. Po svim čukama nicali su naši govornici kao pečurke pozivajući Italijane na predaju.

Pregovori su se završili bezuspješno. Samo što smo se vratili na našu stranu, ni pun čas od rastanka s generalom, prešli smo u napad. Nesta slavlja i pjesme koji su vladali čitavu noć. Samo da nam se dokopati prevoja Vratnik, iznad Senja, koji dominira gradom i okolinom, onda bi sve išlo brže. Tek sjutradan Vratnik se našao u našim rukama. Senj leži ispod nas kao na tanjiru. Iz Like nam stiže i naša Prva brigada koja je odmah zaposjela položaje sa zapadne strane, od Novog i prešla u napad.

Divizija »Murđe« odsječena je od čitavog svijeta. Nama se žuri da što prije zauzmemo Senj, kako bismo mogli evakuirati ogroman ratni plijen. Novi Vinodolski, Crikvenica, Kraljevica, Bakar, Sušak, Delnice i čitav Gorski kotar su u našim rukama. Ostale divizije i jedinice Petog korpusa svuda su bez metka položile oružje. Sav narod je na nogama. I staro i mlado dalo se na razoružavanje italijanske vojske. Nekoliko generala i stotina oficira marširaju razoružani na čelu svoje vojske prema Rijeci i Italiji. Nije bilo nijednog slučaja osvete s naše strane, uprkos brojnim ratnim zločinima koje su počinile crne košulje. Ali divizija »Murđe« za sve to ne haje. Ona i dalje pruža otpor.

Po zauzeću Vratnika odmah smo, komesar Turkulin i ja, stupili u telefonsku vezu s generalom. On traži primirje. Mi ga prihvatamo. Opet je zamukao front nekoliko časova. Nama to odgovara. Mjesto oružja nastupaju naši govornici koji i dalje podrivaju moral i volju za boj italijanske vojske. Svako sa svakim pregovara, vojnik sa vojnikom, naš starješina sa njihovim, a komesar i ja sa njihovim komandantom. Italijanski oficiri poručuju preko naših starješina da se još ljepše odnosim sa njihovim generalom pa će on, nadaju se, predati. Izgleda da su obaviješteni o našem prvom susretu. Tih obustava vatre i primirja bilo je više. Ponovo stiže na Vratnik Vlado Bakarić i s njim Sreten Žujović. Zahvaljujući telefonskoj vezi s generalom dogovoren je sastanak duboko na njegovoj strani, u Senjskoj Dragi, blizu Senja.

Sjeli smo, na jednoj poljani, da se ponovo natežemo s generalom. On sad, znatno mekši, moli da ne' napadamo, da se ne proliva uzaludno krv, ali o predaji ni da čuje. Opet nema naređenja više komande. Sigurno čeka prodor Nijemaca ili njihovu pomoć morskim putem. Ovoga puta stigli su i naši fotoreporteri koji škljocaju svojim aparatima, valjda u nadi da prisustvuju uspješnom finalu. Na žalost cio film će sagoreti u jednom požaru u Korenici.

Po ovom sastanku opet se zametnula borba. Jedanaestog septembra izvukli smo na Vratnik četiri naša topa kako bismo odatle otvorili vatru na Senj i označili početak opšteg napada na diviziju »Murđe«.

368

Tačno u 18,30 časova, kad se budu čuli naši topovi sa Vratnika, sve jedinice treba da pređu u energičan napad. Nema više šale niti odugovlačenja. Telefonom sam izdiktirao ultimatum: »Generale, ukoliko se ne predate do osamnaest časova prelazimo u konačan obračun«. S nestrpljenjem čekamo njegov odgovor. I zbilja, negdje oko 17,30 evo moto-cikliste sa njihove strane. On mi prenosi poruku generala da se sastanemo između linija, na cesti blizu Senja. Odmah sam uzjahao na motor. Vozač upravlja. Bar donekle da pariram generalu koji će doći u automobilu i s pratnjom. Jadnog mi pariranja na jednom motoru i sa vozačem pratiocem. Vatra je obustavljena sve do 18 časova. Spuštamo se vratolomno strmim okukama Senjske Drage. Prolazimo kroz naše linije. Borci me pozdravljaju, misleći valjda, kad sam se već uputio na neprijateljsku stranu, da se »Murđe« predaje. Naši položaji ostali su mi najmanje jedan kilometar iza leđa. General je birao mjesto susreta - tik ispred njihovih položaja. General ima nekoliko pratilaca. Auto mu je okrenut prema Senju. Mislio sam da me ovog puta stvarno zvao da mi saopšti kako se predaje. Prevario sam se. On ponavlja istu priču da nema naređenja. Moli i dalje da odustanemo od napada koji smo najavili. Ljut sam od bijesa.

- Zašto ste me onda zvali? - prosiktah.

- Nema smisla da dalje prolivamo krv. Čekam naređenje više komande.

- Čekate ga već treći dan. Vi čekate Nijemce.

- To ne - obrecnu se.

- Generale nećete nas prevariti i budite sigurni da se odavde nećete izvući. Vi ste satjerani u sam Senj i odsječeni od čitavog svijeta. Nemamo šta više da razgovaramo.

General sjede u auto i ode. Ja uzjahah na motor i rekoh vozaču da upali i vozi. Ovaj okreće nogom, ali motor ne prihvata. Nikako da upali. Gubim prisebnost i vičem da pali već jednom. Uzalud. Vozačevo lice orošeno je znojem. Pogledah časovnik. Ravno je osamnaest časova. Naši topovi s Vratnika u ovom trenutku treba da otvore vatru. Zadrhtah i ja. Kako mi se moglo desiti da ne obustavim tu zapovijest dok se ne vratim s pregovora? Već je šest časova i dva minuta. Opale li topovi, nas dvojica nećemo izvući živu glavu odavde, ispred italijanskih položaja. General je već na sigurnom mjestu. Nasamario me. Pošto motor nikako neće da upali, viknem na vozača da sjaše i ja uzeh upravljač u ruke. Prije nego ću staviti motor u pogon, pipnem, po navici, polužicu za otvaranje benzina i vidim da je zatvorena. Vozač preplašen, jer i sam zna kad će grunuti topovi, zbunio se i zaboravio da otvori benzin. Ja odmah upalim i pritisnem gas do dna. Motor sunu punom brzinom. Već je osamnaest i pet minuta. Evo nas pred našim položajima na stotinjak metara. U tom trenutku grunuše topovi sa Vratnika. Moja sreća što su zakasnili. Ranije se to dešavalo, ali ovoga puta vjerujem da mi je spasilo život.

Zametnula se svuda teška borba, teža od ijedne otkako smo počeli pregovore. Štab naše Divizije smjestio se na Vratniku u debeli italijan-' ski bunker, gdje se nalazi i telefon s kojim se mogu služiti za razgovor sa generalom. Očekivao sam stvarno da će se on sad javiti. I umjesto

369

njegovog da, po Vratniku se sruči teška artiljerijska vatra iz Senja, iz di-viziona od dvanaest topova. Granate padaju oko nas sa najvećom preciznošću. Istina bunker je tvrd, ali nije pametno ostati u njemu. Morali smo se povući koju stotinu metara unazad tražeći povoljan ugao ispod jedne kose gdje granate nisu padale. Čitavu noć, jedanaestog na dvanaesti, vodi se ljuti boj. Jedan bataljon crnih košulja čak vrši na našem desnom krilu snažan protivnapad. Na drugim položajima vojska se većinom predaje. Tek negdje po podne general se oglasi s porukom da dođemo u njegov štab u Senj, da se preda.

Odmah sam obavijestio telefonom Vladu Bakarića i zamolio ga da dođe. On se ubrzo našao na Vratniku sa Srećkom Manolom. Sjeli smo u auto i spuštamo se niz Senjsku Dragu u Senj. Uz put izdajem naređenja jedinicama da zasad obustave vatru. Ulazimo u Senj pobjednički. Ulice su krcate italijanskom vojskom. Slavlje kakvo se jedva da zamisliti. Naš auto se teško probija kroz vojničku masu. Ori se iz stotina grla »Eviva il' komandante, eviva u" komandante!« Svi pozdravi upućeni su nama trojici. Ustajemo i otpozdravljamo sa stisnutim pesnicama. Vojnici ispružaju uvis obadvije ruke sa stisnutim pesnicama »Eviva il' komandante, eviva il'komandante!« Ja gurkam Bakarića i šaljivo se kuckam u grudi: »A komesarima, Vlado, ni riječi«. On me pogleda i nasmija se. Pored obale prašte bombe kao na jurišu. To itlaijanski vojnici pozdravljaju kapitulaciju. Zaista sam rijetko kad u ratnim danima doživljavao ovakvu ekstazu. Ne mogu da se ne pitam jesu li nam ovi vojnici sve do sada bili neprijatelji koji su pucali na naše. Oni kliču ne svom generalu nego nama, pred kojima polažu oružje. Čudan je rat u svojim obrtima. Ne mogu da shvatim da se toliko raduju kapitulaciji svoje zemlje. Gledajući ovu mladu vojsku, poput naših partizana, gotovo ne mogu da vjerujem da sam je do maloprije mrzio iz dna duše. Čini mi se da te mlade ljude počinjem da volim. Oni ne mogu biti zli po svojoj prirodi. Ali kad čovjek postaje oruđe čovjeka, predmet upotrebe, od njega se može stvoriti i zvijer.

Stižemo konačno pred zgradu u kojoj je smještena komanda Divizije. Pred vratima nas čeka nekoliko italijanskih oficira koji nas uvode u jednu veliku prostoriju, u kojoj je postrojen štab divizije, desetak viših oficira, pukovnika, potpukovnika, majora i nekoliko mlađih. General je preuzeo ulogu domaćina. Kako ulazimo, on prvi pruža ruku jednom po jednom od nas. To je naše prvo rukovanje. Onda nam poče predstavljati oficire, sa njima se takođe rukujemo.

Sjeli smo za dugački sto da se ponovo natežemo oko načina njihove predaje i razoružanja. General priznaje da kapitulira, ali traži da mu ostavimo što više oružja radi samozaštite, na dalekom putu do Trsta i tobože radi borbe protiv Nijemaca. I ostavili smo mu dosta oružja, većini oficira i njemu lično naoružanje, nekoliko kamiona, a generalu i njegov lični auto. Dokument su potpisali Vladimir Bakarić i general Edoardo Sito Kvara. Čim je dokument bio potpisan zatražio sam da mi ustupe jedan automobil da odem do položaja Prve brigade, jer do nje još nije stiglo naše naređenje o obustavi vatre. Dobio sam automobil i pratnju od tri karabinjera pod šljemovima. Čim sam izišao iz grada i uputio se cestom prema Krivom Putu, stajao sam pored vozača, kako

370

bi me naši prepoznali. Vozimo se oprezno. Stalno zagledivam naokolo, lijevo, desno, neću li uočiti nekog od svojih. Mašem neprekidno i dozivam partizane. Dosad sam se bojao kad sam išao prema neprijateljskim položajima, a danas, idući prema svojim, bojim se više nego ikad ranije. Ne bi valjalo poginuti od ruke svojih boraca. Poodmakli smo dobro od Senja. Evo nekog kamenjara obraslog sitnim rastinjem, malo preglednog. Ništa se živo ne vidi čak ni gušteri. Generalov auto i dalje mili. Onda odjednom iz malog šumarka istrča komandant brigade Martin Dasović. Ja iskočih iz automobila i čvrsto se zagrlismo. »Kapitulirali su, Martine« - vičem iz svega glasa.

- A ko je to s tobom? - upita neki partizan, koji priskoči odnekud sa strane. Zagledaju karabinjere kao da nose izgubljenu Pepeljuginu cipelu.

- Lična pratnja. Promijenio sam s generalom ulogu.

Na okupu je bilo već dvadesetak partizana. S Martinom sam se dogovorio da odmah pošalje jednu četu od stotinjak ljudi kako bi preuzela obezbeđenje važnih objekata u Senju i ogromni ratni materijal. Brigade će tek sjutradan, po izlasku italijanske vojske, ući u mjesto.

Kad sam se vratio u grad i izišao iz auta, ispred štaba Divizije, oko mene se skupi tridesetak italijanskih oficira. Sve mladi ljudi, a razdragani kao djeca. Oko mene se napravio uzak obruč. »Ke grande bandito Veljko Kovačević« ponavljaju po više puta i lupkaju me prijateljski po leđima. To »grande bandito« je bio izraz najvećeg poštovanja i priznanja naše vrijednosti i hrabrosti, iako se meni činilo da se šale.

- U kakvom ste srodstvu sa Savom Kovačevićem?

- Rođena smo braća - kažem ja. Naravno lažem. Mi jesmo rod, ali ne i braća.

- Poznajemo mi njega dobro sa Neretve. On nas je uredio tamo, a vi dovršavate ovdje.

- Tako smo se dogovorili - ja ću. - Što propusti on, ne propuštam ja i obrnuto.

Oni se smiju kao djeca.

- A primaš li nas u partizane?

- Kako da ne! Dobro nam došli, bilo s petokrakom ili bez nje, samo da se borimo zajedno protiv Nijemaca.

Zaista to nisu bile samo fraze, udvaranja. Mnogo italijanskih vojnika i oficira stupili su u naše redove. Od njih je i formiran bataljon »Ga-ribaldi« koji neće biti dugog života. On je doživio zlu sudbinu nešto kasnije, za vrijeme njemačke ofanzive, kao i neke druge naše jedinice. Ali iznad svega nama su dobrodošli italijanski artiljerijski oficiri za organizaciju artiljerijskih jedinica, jer mi nismo imali ni izdaleka potreban broj stručnjaka. Imali smo mnogo topova, a malo stručnjaka. U nekoliko artiljerijskih baterija bili su pretežno italijanski oficiri. Oni će se naročito istaći, nešto kasnije, u borbama za oslobođenje Karlobaga. Od nekoliko baterija bio je u formiranju i jedan divizion koji je stradao iznad Bakarskog zaliva, dijeleći tešku sudbinu s nekim našim jedinicama, pod udarom krupnih njemačkih tenkovskih kolona.

Kako neke stvari postaju relativne! Dedijer je zapisao da se posljednja borba vodila na Goljaku osmog septembra uveče, kad je proglašena

371

kapitulacija Italije. Ali nama će biti suđeno, kao i 1945. godine, da je vodimo još koji dan i poslije proglašavanja kapitulacije.

Mnogo godina poslije rata, prelistavajući ratnu dokumentaciju, doznao sam da je komandant divizije »Murđe« pružao tako žestok otpor, jer su mu Nijemci obećavali pomoć. Štaviše, lično Hitler šalje čestitke komandantu »Murđe«. Ostalo je zapisano da se Hitleru nikad nije smjelo saopštiti da je i »Murđe« kapitulirala.

Odmah po potpisivanju dokumenta general je pozvao nas trojicu: Bakarića, Srećka Manolu i mene na zajedničku večeru, neku vrstu banketa, u osam sati uveče. Meni se nije išlo na tu večeru, mene je progonila žeđ za ratnim materijalom. I trebalo je preduzeti mjere da se zaštite ogromna skladišta, brojni kamioni i drugo, da ne dođe do pljačke. S četom od stotinjak ljudi lutao sam dugo po mjestu i zajedno sa njenim komandirom raspoređivao straže koje su do tada držali italijanski vojnici. Kad smo to sve obavili, svratio sam da vidim je li večera već završena i da li je nešto ostalo i za mene. U velikoj prostoriji, za dugačkim stolom, veoma svečanim, jer je sjedjelo dvadesetak italijanskih oficira višeg ranga s generalom na čelu. General je sjedio na sredini stola, desno od njega bio je Vlado Bakarić, a s lijeve čekala je prazna stolica, određena za mene. Tanjira više nije bilo na stolu, ali je bilo dosta praznih i polupraznih čaša i flaša. Čim me general ugleda, ponudi mi stolicu, ispred koje je već čekao tanjir sa servisom. Vlado Bakarić gledao me mrko, očito ljut i spreman da mi natrlja nos, ali to nije bila prava prilika. I samo što sjedoh, evo i konobara s pićem. Uzeh čašicu i kucnuh se s generalom. Ubrzo sam bio poslužen i večerom. Jeo sam i zbog gladi i zbog toga što drukčije nisam umio, a ponajviše zato da se sve ovo što prije završi. Ostali smo do iza ponoći. Oficiri su bili pijani ili pripiti. Vladala je atmosfera dobro obavljenog posla. Razmišljam, kako li bi ovi ljudi slavili pobjedu kad ovako slave svoj poraz. Ovo je zaista banket u čast kapitulacije. Jedan pripiti oficir priđe mi i šapnu na uvo: »Ke grande bandito«. Samo što me ne ljubi.

Ujutro, trinaestog, ispratili smo diviziju »Murđe« i lijepo se pozdravili sa generalom. Proteklo je više časova dok se razoružana vojska nije izvukla iz grada, da bi najzad u Senj ušle naše jedinice. Duga je bila ta italijanska kolona. Njena motorizacija svela se na nekoliko kamiona natovarenih hranom za vojsku.

Diviziju je čekao dug put preko Novog, Crikvenice i Sušaka u Trst.

Negdje predveče, istog dana, mimoilazeći jedan dio kolone, na putu za Sušak, našao sam se u Novom, gdje sam bio svjedok jedne gotovo cirkuske predstave. Komandant »Murđe« stoji na jednom postolju u stavu mirno otpozdravljajući razoružanoj vojsci, koja gazi tobože paradnim korakom i pozdravlja svog komandanta. Pozdrav je bio na desno. Padaju komande za pozdrav nižih starješina lančano, kao na paradi pobjede. Zastao sam malo da posmatram. Najzad, mahnuvši rukom generalu, sjeo sam za volan i nastavio cestom put Sušaka. Usput sam svratio malo u Crikvenicu i Kraljevicu. Svuda vlada narodno slavlje. Sve je na nogama. I mlado i staro, i muško i žensko okićeno je velikim petokrakama, bilo na kapi ili na grudima, ili i na jednom i na drugom mestu istovremeno. Na transparentima, kućama, brodovima - velike parole.

372

Ovo liči na posljednji dan rata, na konačnu pobjedu. Sve me to veoma raduje, ali ne mogu da ne mislim na Nijemce koji brzo mogu odnekud grunuti. Pri povratku sa Sušaka (o Sušaku malo kasnije), idući prema Novom, gdje je trebalo da smjestimo štab Divizije, opet sam imao priliku da se sretnem sa razoružanom kolonom i sa njenim generalom. Naravno nisam ga mogao mimoići. On je sam davao znak rukom da stanem, da se požali kako ne poštujemo sporazum da im narod oduzima i ono malo oružja što smo im ostavili radi samozaštite.

- Zar se tako poštuje sporazum? - on će pri kraju ljutito.

- Znate generale, meni je jako žao, ali sporazum nije publikovan, pa narod ne zna kako da se vlada. Naš narod ima loše iskustvo s raznim sporazumima. Nemoćan sam da ma šta učinim. Eto tu kod Bakar-ca umalo i mene nisu razoružali. Imao sam grdne muke da dokažem ko sam. - Prevodilac, koji je bio sa generalom, izgleda da je tačno prevodio.

- A kakvi su to ljudi? Vi morate poštovati sporazum. Vi ste ga prekršili.

- Ja ga i poštujem, generale, ali ko može narod da prisili. Mnogo ste mu se zamjerili. Isti ti ljudi koji vam otimaju taj ostatak oružja razoružali su brojne vaše jedinice po Primorju i Gorskom kotaru još prije nego ste vi potpisali s nama sporazum. Jedini ste vi pružali ogorčen otpor puna četiri dana. Dosta ste zla napravili, generale. Dobar je ovaj narod. Niko od vaših oficira nije glavom platio za počinjene zločine. Vidite, narod ne zna da se pobijeđenom sveti. Čak vam ni auto niko nije oduzeo, pa eto ni vaš lični revolver.

- To još ne znači da neće.

Mislim da se ovoga razgovora približno tačno sjećam.

Nepun mjesec dana kasnije, u toku Šeste neprijateljske ofanzive, stiže u Mrkopalj u Gorskom kotaru, neki internirac iz Italije koji traži da dođe do mene da mi nešto važno kaže. Uzgred, tih dana stizalo je iz Italije na stotine i stotine naših ljudi koje su italijanske okupacione vlasti internirale u logore. Imaii smo mnogo posla da ih prihvatimo i uputimo u njihov zavičaj. Među njima bilo je dosta i žena. Naročito je bilo mnogo Dalmatinaca i Crnogoraca. Onaj neznanac koji mi se najavio da ima za mene važnu stvar uđe konačno u Štab. Predstavi mi se po imenu i prezimenu što nisam zapamtio.

»Imam za tebe važno obavještenje, on će. U Sjevernoj Italiji vode se žestoke borbe između italijanskih partizana i Nijemaca i raznih fašističkih bandi. Zahvaljujući partizanima, ja sam i uspio da dođem dovde. Među njima sreo sam i jednog bivšeg italijanskog generala. Kad je saznao odakle sam i kud sam naumio, obratio mi se slijedećim riječima: 'Molim vas pronađite komandanta Trinaeste divizije Veljka Kovačevića i prenesite mu moje pozdrave, pozdrav bivšeg komandanta divizije »Murđe« i poruku da se i ja borim protiv Nijemaca na strani italijanskih partizana'«.

Silno sam se obradovao i bilo mi je jako žao što nisam mogao naći puta ni načina da mu uzvratim pozdrave i čestitam što se nalazimo na istoj strani fronta.

Još dok smo se oko Senja natezali s divizijom »Murđe« stalno smo bili u toku situacije u Primorju i Gorskom kotaru. Primao sam relevant-

373

na obavještenja i od Glavnog štaba Hrvatske i od drugova iz Slovenije. O akcijama drugova u susjednoj Sloveniji 14. septembra me najpotpunije obavijestio, pismom, Edvard Kardelj. Odmah sam mu, u jutro 15. septembra, po njegovom kuriru poslao odgovor: »Dragi Bevc,

Primio sam tvoje pismo. Sigurno ti je poznato o našim uspjesima ovamo. Mi nemamo nikakvih namjera da se povlačimo, nego danas smo morali napustiti Sušak pod pritiskom Nijemaca. U tim borbama kroz grad (Sušak) imali smo oko 30 ranjenih, jedan manji broj mrtvih. Naše jedinice koje se tamo nalaze su nove jedinice, koje su se sada oformile ili bolje rečeno koje se tek formiraju. Mi u Primorju nemamo starih jedinica iz razloga što se Nijemci kon-centrišu u Karlovcu i Ogulinu odakle će (kako očekujemo) poduzimati napad u pravcu Primorja. Do sada je skoncentrirana jedna njemačka divizija. To je obavještenje koje nam je dao Glavni štab...⁵⁶⁾ (Glavni štab nam je naredio) da najhitnije evakuišemo... materijal zaplijenjen. Svaki čas (očekujemo) početak napada iz Ogulina... Situacija u Istri (krajnje povoljna za nas, ali tamo smo mogli poslati samo) jedan bataljon sa zadatkom, da se formira (angažiranjem tamošnjih dobrovoljaca) u brigadu, da organizaciono obuhvati tamošnje naše... ljudstvo. U okolici Sušaka nalaze se naše III i V brigada. U našoj diviziji sada ima već oko deset hiljada ljudi, ako tu računamo i jednu slovenačku brigadu, koja se formira na otoku Pagu.⁵⁷' To su sami internirci, koji su sami formirali (tu brigadu) od (interniranih) ljudi. Mi ćemo ih prebaciti (na obalu kako bismo im omogućili da odu) u Sloveniju... «⁵⁸⁾

S Bevčevim kurirom poslao sam i našeg, koji mi je uveče 16.

septembra, putujući na motobiciklu, donio novo pismo Edvarda Karde-

lja.⁵⁹⁾

»Dragi Veljko!

Primio sam tvoje pismo i držim da ste pravilno postupili.⁶⁰' Mi smo se ovde jučer malo suviše zaleteli i imali u borbama sa Nem-cima⁶¹' prilične gubitke (oko 10 mrtvih, razbijena 2 tenka i 1 oklopni kamion) i morali smo isprazniti Il(irsku) Bistricu (doduše odmah posle našeg povlačenja napustili su Bistricu i Nemci). Nemci su imali razbijena 2 tenka i 3 blindirana automobila. U svim tim borbama sa snagama koje su prodirale u pravcu Rijeke pomalo je popustio moral novajlija, pa smo resili promeniti taktiku, dok ih jače ne formiramo. Naša motorizovana brigada⁶²' povukla se iznad Bistrice. Odatle će manjim odeljenjima vršiti pritisak u pravcu Trsta i

⁵⁶> Tekst je djelimično nečitak, jer je pismo - pisano zelenom tintom - oštećeno.

^5?) Radi se o otoku Rabu.

⁵⁸> Original u Arhivi CK ZKS u Ljubljani.

⁵⁹) Original, pisan mastilom, latinicom, nalazi se u Arhivu Vojnoistorijskog instituta, reg. br. 55-1, k. 7A.

⁶°) Vjerovatno se odnosi na prebacivanje slovenačke Rapske brigade sa ostrva Raba na kopno.

⁶¹> Odnosi se na djelove nemačke Sedamdeset prve pešadijske divizije iz sastava armijske grupe »B«, koji su imali zadatak da posednu željezničke komunikacije u Istri i Sloveniji (vidi tom VI, knj. 7, dok br. 22).

⁶²) Riječ je o brigadi »Ljubo Šercer« Četrnaeste NOU divizije.

374

Rijeke, te provoditi mobilizaciju. Imamo u planu stvoriti tu što pre diviziju.⁶³' Što se saradnje sa vama tiče, ona je nužna, no obzirom na novi sastav, nemojte računati sa nekom većom udarnošću tih snaga. Naredili smo im da razruše prugu Št. Peter - Rijeka i po mogućnosti Št. Peter - Trst. Gorica je u našim rukama i tamo su se formirale jače naše snage.⁶⁴' Ukoliko ćemo te snage učvrstiti pravovremeno, onda ćemo biti gazde u čitavom Primorju. Formiramo na ovom sektoru i jedan odred.⁶⁵'

Slovensku brigadu sa Paga⁶⁶' šalji što pre ovamo.⁶⁷' Mi smo tu isto tako pokupili internirce iz Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore i poslaćemo to snaga (već su naoružani) u najkraće vreme vama. Inače smo iz ovih borbi stekli iskustvo da je motorizacija i opasna stvar, ako se sa njom ne radi oprezno. Resili smo se sada na neku kombiniranu »partizansku motoriziranu« taktiku, pa se nadamo da ćemo bolje proći.

Pozdravi drugove iz CK i GŠ.⁶⁸⁾ Pobrini se za našu stalnu vezu sa ovdašnjim snagama. Adresiraj na: Štab II brigade 'Ljube Šercera' XIV slovenske divizije NOV. S drugarskim pozdravom

S.F. - S.N.!

Bevc« Sve je išlo bolje nego se moglo i zamisliti. Sva italijanska vojska je razoružana bez i jednog ispaljenog metka. Bili smo obaviješteni da je oslobođen i Sušak, ali nam je nešto bilo mutno oko Rijeke. Zapravo, nismo znali tačno da li je i ona u našim rukama ili ne, što ću saznati tek trinaestog septembra na putu za Sušak, zašto naše jedinice nisu ušle u nju. U Bakarskom zalivu sreo sam komandanta Operativne grupe, u stvari jedinica od kojih će za nekoliko dana biti formirana Treća brigada, Gojka Trbovića sa još nekoliko starješina. Onako ljut, osuo sam na njih paljbu što su stali na mostu između Sušaka i Rijeke i nisu išli dalje. Oni su mi objasnili da su već bili prešli most sa jednim bataljo-nom i sa nekoliko tanketa i da im se niko nije suprotstavio. Sve bi bilo u redu, kako navode, da ih nije stiglo naređenje Andrije Hebranga da se povuku, te da je Rijeka njegova briga. Naime, prema njihovim navodima Hebrang je sa sušačke strane stupio u pregovore s generalom Gambarom, zapovjednikom Rijeke i, navodno, očekivao svaki čas predaju grada. U iščekivanju ishoda niko se više nije usuđivao da pređe na onu stranu, jer se duboko vjerovalo u uspjeh Andrijinih pregovora. Kad sam ja došao na Sušak za sve je već bilo kasno, a i sam sam vjerovao

⁶³' Predviđeno je bilo da se divizija formira od ljudstva mobilisanog s teritorije Istre, s tim što bi joj kao jezgro poslužila slovenačka brigada »Ljubo Šercer«. Međutim, to je tada omela jaka njemačka ofanziva, u toku koje su razbijene novoformirane jedinice.

^M> Vidi tom VI, knj. 7, dok. br. 18.

^ć5' Odnosi se na Istarski NOP odred.

⁶⁶' Omaška: treba da piše: Raba.

⁶⁷' Tu brigadu, koja je u početku imala dva bataljona, formirali su, samoinicijativno, internirani Slovenci na ostrvu Rabu, u momentu kapitulacije fašističke Italije. Brigada je uz pomoć Štaba Trinaeste NOU divizije prebačena u Hrvatsko primorje, a odatle u Sloveniju, u sastav Četrnaeste NOU divizije, gde je dobila naziv: Rapska slovenačka NOU brigada (vidi Zbornik, tom VI, knj. 7, dok. br. 30 i 42). Kasnije, početkom oktobra 1943. Rapska brigada je rasformirana, a njeno ljudstvo je uključeno u jedinice Četrnaeste i Osamnaeste NOU divizije (vidi tom VI, knj. 7, dok. br. 60 i 88).

⁶⁸' Odnosi se na Centralni komitet KP Hrvatske i Glavni štab NOV Hrvatske.

375

da će Andrija započete pregovore uspješno završiti. Međutim, to je bila velika zabluda. General Gambara, ortodoksni fašista, nije ni pomišljao na predaju. On je vješto zavlačio Hebranga kako bi sačekao Nijemce koji su već bili na putu i od Pule i od Trsta da mu priteknu u pomoć. Odmah po dolasku na Sušak otišao sam s nekoliko drugova do mosta između Sušaka i Rijeke i na njemu dugo stajao i osmatrao šta se radi na onoj strani. Od sve vojske vidio sam samo jednog italijanskog stra-žara, podalje od mjesta. Kad nas je ugledao, stao je za trenutak mirno kao da nas pozdravlja.

Kad se istovremeno dešava mnogo važnih događaja, teško se odlučiti kojim redosljedom o njima pričati. Svakako, treba naglasiti da je to bio opšti narodni pokret i da je formirano mnogo novih jedinica. Samo za nekoliko dana formirane su, pored dotadašnjih brigada, još i Treća, Četvrta i Peta, a bila je na putu formiranja i još jedna. Brojčano su za naše uslove ogromne, od hiljadu i pet stotina pa do dvije hiljade i više naoružanih boraca. Međutim, naoružanih ljudi bilo je još nekoliko hiljada u odredima, komandama mjesta, narodnooslobodilačkim odborima, komitetima. Računa se da je bilo pod oružjem blizu petnaest hiljada ljudi. Ma koliko to imalo svoju dobru stranu ima i lošu. Ko toliko ljudstvo da prihvati, ko da ga organizuje kao vojsku, obuči i osposobi za borbu? Ova ogromna naoružana masa prosto nam je progutala naše najelitnije jedinice iz kojih se mobilisao kadar za sve stepene koman-dovanja do brigade. Trebalo je pojačati i naš Štab. Za zamjenika komandanta divizije došao je istaknuti lički komandant Mićun Šakić. Obaviješteni smo da naš štab treba da preraste u štab korpusa koji bi obuhvatio i jedinice u Istri; ali, srećom, neko se odozgo sjetio da se rasformira Peta brigada, da se druge znatno smanje, a da se prekobrojno ljudstvo, bar jedan dio, koja hiljada, pošalje za popunu Šeste ličke i Osme kordunske divizije. No, i pored toga Trinaesta divizija ostala je glomazna i nije imala više onu udarnu sposobnost kao dok je bila znatno manja. Formiran je i jak artiljerijski divizion, a za stručni rukovodeći kadar postavljeni su uglavnom italijanski oficiri, dobrovoljci. Oni su majstori artiljerije što će ubrzo potvrditi i na našoj strani.

Ratni plijen je ogroman, kako u naoružanju, opremi, tako i u hrani. Jedan dio materijala evakuišemo od Sušaka željezničkom prugom do Gorskog kotara, dok drugi veliki dio izvlačimo kamionima prema Lici. Susret sa ovakvim bogatstvom, sa ovakvom tehnikom, za do tada jedva naoružane i polunaoružane partizanske jedinice, djelovao je pomalo zbunjujuće. To nam je čini mi se sad teže nego kad smo prolivali krv •za svaku pušku. Ranije smo kukali od malo, a sad kukamo od mnogo oružja. Njega treba znati upotrijebiti. A to se ne nauči za dva dana.

Mene naprosto hvata strah. Nije isto četa od četrdeset-pedeset ili od stopedeset do dvijesta ljudi, ni bataljon od dvjesta i bataljon od pet-sto-šesto ljudi. Nije isto brigada od hiljadu i brigada od dvije hiljade ljudi. Nije isto Trinaesta divizija prije kapitulacije i poslije kapitulacije Italije. Osjećam se lično nesigurno kao komandant. Nije više dovoljno partizansko shvatanje ratovanja. Naoko, kad čovjek pogleda ma koji

376

stroj jedinica izgleda sve savršeno; ali tome »savršenstvu« nedostaje osposobljenost komandnog kadra, obučenost za baratanje svim vrstama oružja. Uz to, ni polovina nije odslužila vojni rok. U naše ruke pala su i brojna plovna sredstva koja nam mogu biti od velike koristi, osobito za održavanje veza sa otocima. Svi otoci Kvarnera su u našim rukama osim Cresa i Lošinja. Bilo bi od velike važnosti da ih oslobodimo, pogotovo što su oni bili još 1918. godine anektirani od Italije.

Domogli smo se i dva aviona na Grobničkom polju: jedan tipa »roda« i jedan dvomotorni bombarder tipa »savoja« i za njih će se naći piloti u partizanskim redovima. Naša »roda« mirno je šetala izvjesno vrijeme nebom i sipala naše propagandne letke. Čovjek prosto da ne vjeruje da je to naš avion da se ne mora sklanjati i kriti. Sa »savojom« je bilo malo drugačije. Njen pilot umalo nije zaglavio. Nikako, valjda zbog nekog kvara, nije mogao da leti pravo. Što god radio avion je letio u širokom krugu tako da mu je jedva uspjelo da ga spusti na aerodrom.

Narodno slavlje ne splašnjava. Posvuda se održavaju veliki politički mitinzi. Govornika kao pljeve. Među brojnim velikim narodnim zborovima održan je i jedan u Crikvenici. Doktor Pavle Gregorić i ja govorili smo sa jedne terase. Pred nama je more naroda koji nas često prekida bučnim poklicima borbi, slobodi, partiji, Titu i Staljinu. Nas dvojica ne zaboravljamo ni u ovakvoj prilici da ukažemo na teške trenutke i velika iskušenja koja nas čekaju, da Nijemci, pored svih neuspjeha na fronto-vima, neće zaboraviti na nas. I jedan i drugi kao da se pomalo pribojavamo ovakvog pretjeranog slavlja, ništa ne možemo obećavati do li duge borbe koja još predstoji. To naročito naglašavamo jer ima ljudi koji vjeruju da je kraj ratu. Svjesni smo te opasnosti, pogotovo što se zabluda poslije može teško odraziti na moral.

U Istri je opšti ustanak. Sudeći prema vijestima koje otuda stižu, sve je oslobođeno osim Pule. Narod je razoružao brojne jedinice Mu-solinijeve vojske. Nije suvišno napomenuti da se tamo još 1942. godine počeo razvijati partizanski pokret, da su postavljeni čvrsti temelji. Blagovremeno posijano sjeme daje krupne plodove. Narod se pripremao za borbu, tako da ga kapitulacija Italije nije našla nespremnog. Ali Istri se u ovom trenutku mora priteći u pomoć. Uostalom, tamošnje jedinice i pokret bili su od samog početka vezani za Hrvatsku, a posebno za Primorje i Gorski kotar. Odmah po kapitulaciji Italije štab Divizije je, po naređenju Glavnog štaba Hrvatske, formirao Operativni štab za Istru i uputio ga tamo. Za komandanta je postavljen Sava Vukelić, a za komesara Josip Skočilić, za referenta za vezu, što je bilo naročito važno, zbog stalnog kontakta sa nama, određen je vrlo spretan momak Milan Fućak. S Operativnim štabom upućeno je nekoliko stotina iskusnih boraca i starješina, kako bi pomogli Istranima u organizovanju jedinica i vođenju borbe.

Ostrva Krk, Rab i Pag su oslobođena. Tamošnji partizani i narod razoružali su s lakoćom italijansku vojsku. Oslobođenjem Raba, gdje su se nalazila dva logora-jedan za Jevreje a drugi za Slovence-izbavljeno je nekoliko hiljada ljudi. Manji broj Jevreja raspoređen je u Trinaestu diviziju, a veći je upućen Glavnom štabu, koji ih je rasporedio po jedinicama i po pozadinskim ustanovama Like, Korduna, Banije. Među nji-

377

ma je bilo dosta školovanih i obrazovanih ljudi što će nam dobro doći, jer se u tom kadru dosta oskudijevalo.

Od Slovenaca sposobnih za borbu formirana je i dobro naoružana takozvana Rapska brigada, od oko hiljadu boraca. Ovom prilikom riješen je jedan spor, koji se povlači preko godinu dana između našeg Štaba i Glavnog štaba Slovenije. Naime, za vrijeme takozvane Roške ofan-zive Glavni štab Slovenije uputio nam je blizu stotinu nenaoružanih mladića, pretežno iz Primorske, onog područja koje je ranije pripadalo Italiji, s molbom da ih prihvatimo, naoružamo i zadržimo kod nas do završetka ofanzive. Prilikom njihovog dolaska poželio sam im dobrodošlicu i održao dug govor. Računajući na snažan efekat mojih riječi, očekujem odobravanje i uobičajene poklike, ali od toga ništa. Oni me samo začuđeno gledaju. Tek kad sam završio shvatio sam da me ništa nisu razumjeli, da sam govorio oprezno. Rasporedili smo ih po svim jedinicama; nasuprot njihovoj želji da budu zajedno, to nikako nismo smjeli dopustiti. Formiramo li od njih jednu četu, izložili bismo ih opasnosti od velikih gubitaka. Ovako raspoređivanje po jedinicama nudilo je najbolju garanciju da će većina preživjeti, kako bismo ih poslije prikupili i poslali u Sloveniju. Ovi mladi ljudi brzo su se srodili sa našim borcima i postali njihovi miljenici.

Po završetku Roške ofanzive stiže zahtjev iz Slovenije da im vratimo njihove ljude i to naoružane. Da bar traže da ih vratimo bez oružja, pa da se čovjek i zamisli, ali ovako, sa oružjem, ni govora. Odvojiti blizu stotinjak pušaka i osloboditi za toliko svoje jedinice, teško bi se na to odlučio bilo koji komandant. Zahtevi su se ponavljali, ali mi ih nismo uzimali u obzir. Nećemo vratiti Slovence i gotovo, sad već ni s puškama ni bez pušaka. Zar se odreći takvih boraca. Glavni štab Slovenije uporan, a mi tvrdoglavi. I konačno evo jedno prekorno naređenje Glavnog štaba Hrvatske da vratimo odmah Slovence u Sloveniju. Znači žalili su se na nas, tužili nas! Sad ih pogotovo ne damo, pa makar nas to lupilo po glavi. Uzgred rečeno, s nekolicinom od tih boraca razgovarali smo mi iz Štaba, onako uz put, da li bi željeli da idu u Sloveniju. Oni nisu pokazivali preveliki interes. To nam je dobro došlo za izgovor da oni i ne žele i da ih mi nećemo silom tjerati. Tako smo i odgovorili Glavnom štabu Hrvatske. Opet smo oštro prekoreni i sa prijetnjom ukoliko ne vratimo Slovence. Tako se to odugovlačilo sve do ovog trenutka. Sada su došli kao poručeni. Mislim da smo dobro učinili što ih nismo ranije vratili. Prilikom formiranja Rapske brigade pokupili smo gotovo sve Slovence, već veoma iskusne borce, iz naših jedinica i priključili njoj. Tako je bio riješen taj spor. Brigada je odmah prebačena u Sloveniju.

Štab Divizije ustoličio se u Novom Vinodolskom, u vili poznatog proizvođača suhomesnatih proizvoda Gavrilovića, iz Petrinje. Kakva promjena. Vila blješti u sjaju. Ali uprkos svim udobnostima, ja sam se mnogo ugodnije osjećao dok sam boravio po seoskim kućama na oslobođenoj teritoriji. Za tu vrstu udobnosti treba imati smisla, treba se prilagoditi, treba se znati i ponašati. Upasti u bogatu vilu ovako u čizmama, naoružan, potpuno se kosi sa njenom namjenom. A ja naučio da u čizmama, tako reći, i spavam. Domoći se sad kreveta znači potpu-

378

no svlačenje, kupanje, neki drugi red koji je meni ličio na kaznu. Srećom, ja se nisam mnogo zadržavao u toj kući, jer sam bio stalno u pokretu od jedinice do jedinice, od mjesta do mjesta, brinući se zajedno sa drugovima iz štaba Divizije i sa nižim štabovima, komitetima i odborima kako da ovladamo situacijom za koju nismo bili ni izdaleka spremni, koja nas je potpuno iznenadila. Komesar Artur Turkulin i Mi-ćun Šakić, zamjenik komandanta, koji je stigao prije nekoliko dana, sve više hvataju konce u svoje ruke. Pomoć Glavnog štaba Hrvatske i CK KPH nam je izdašna i dobro došla.

S obzirom na to da su sva ostrva u našim rukama osim Cresa i Lošinja, naš je zadatak da i njih oslobodimo. U operacijama na moru nemamo baš nikakvo iskustvo. Ja se više bojim mora od oružja; da bar znam plivati. U Španiji sam se čak i topio i jedva spasio glavu. A najveći strah pretrpio sam upravo na moru, ploveći brodom zajedno sa interb-rigadistima kroz frankističke vode između Valencije i Barcelone početkom 1939. godine. Čini mi se da na svijetu nije bilo srećnijeg čovjeka od mene kad sam se dočepao obale u Barceloni, iako su neprijateljski avioni, samo što smo se iskrcali, sručili ogroman tovar bombi.

Čim smo ušli u Crikvenicu priključio nam se s puškom u ruci pomorski oficir bivše jugoslovenske mornarice Jurij Bonaci. Kao dobrog stručnjaka odmah smo ga uzeli pri Štab i imenovali kao odgovornog za mornaricu u Kvarneru.

Iz Glavnog štaba Hrvatske stiglo je naređenje da izvršimo desant na Cres i Lošinj i da ih oslobodimo. 0 političkom značaju takve operacije suvišno je i govoriti. Za naš štab to je bio izuzetno težak zadatak. Brzo smo se bacili na pripreme. Mobilisali smo potrebna plovna sredstva radi desanta, ali bez ijedne borbene jedinice. Imali smo tri dobra broda: »Lav«, »Slavija« i »Makarska« i dosta ribarskih i raznih domaćih brodića. U naše ruke pala su dva snažna i brza motorna čamca koje smo nazvali »Partizan jedan« i »Partizan dva«.

U međuvremenu dobili smo izvještaj da se na otocima nalazi oko četiri stotine četnika, najokorelijih zlikovaca, koji se nisu htjeli predati, uprkos proglasa CK KPH i ZAVNOHA da se nikome ništa neće desiti ako odlože oružje. Na taj proglas predalo se više od hiljadu, ali ne i zlikovci. Oni su, »skakali« sa otoka na otok dok se nisu dočepali Lošinja u nadi da će tu dočekati Engleze. Na Lošinj će ih dospjeti blizu dvije stotine, a ne četiri kako smo procjenjivali.

Za izvršenje ovog zadatka određena je Prva brigada, kao najbolja jedinica, sa još dosta starih boraca, prekaljenih u mnogim okršajima. Ona je bila prebačena iz Delnica u Kraljevicu gdje je trebalo da se ukrca na brodove.

Nekoliko dana prije ukrcavanja napisali smo nakon dugog mučenja, uz veliku pomoć Bonačija, zapovijest za desant. S obzirom na to da je to naš prvi desant, a i jedna od najžešćih borbi koje će se voditi ne samo 1943. godine nego i kasnije na Jadranu, smatram za potrebno da ovdje iznesem tu

ZAPOVIJEST

Štaba XIII Divizije NOVJ za 25. IX 1943. godine Neprijateljske snage u jačini oko 400 četnika nalaze se na Otoku Lošinj, sa slijedećim rasporedom: U Velikom Lošinju nalazi se

379

^s™??'^^?wwW

oko 100-150 četnika a u Malom Lošinju oko 200-250 četnika. Manje neprijateljske grupe nalaze se po okolnim kotama oko ova dva mjesta. U Malom Lošinju neprijatelj je smješten u dvjema kasarnama u blizini škole. Na koti 64 zvanoj Slatina nalazi se jedna neprijateljska baterija, na koti 125 zvanoj Tovar na'azi se još jedna neprijateljska baterija. Između Sv. Jakova i Čunki nalazi se manja grupa četnika postavljenih kao zasjeda za osiguranje istog pravca.

Za likvidaciju ovog neprijateljskog uporišta određujemo I brigadu potpomognutu ratnom mornaricom.

I brigada sa jednim bataljonom ima zadatak da se iskrca sa parobrodom 'Lavom' u uvalicu Pljeska ili Balvanida. Ovaj bataljon koji mora biti u jačini od 350 do 400 ljudi ima za zadatak: da jednom kolonom krene i osvoji Veliki Lošinj, a sa jednom četom da se uputi jugozapadnim dijelom otoka preko kote 108 i napada Mali Lošinj.

Parobrod 'Lav' dužan je kontrolirati jugozapadni dio otoka da neprijateljske bande ne bi uspjele umaći.

Borbeni čamac 'Partizan I' ima zadatak da kontroliše izlaze iz luke Mali Lošinj. Njegov je zadatak da onemogući ma kakav izlaz neprijatelja iz luke i da u svakom eventualnom pokušaju bjekstva obavijesti parobrod 'Lav' koji mora da stupi u borbu. Borbeni čamac 'Partizan br. 2' vršit će patrolu na liniji između otoka Orjula i Osula. Njegov je zadatak spriječiti svaki pokušaj neprijatelju da pobjegne. Ukoliko bi u tom pravcu pokušao neprijatelj da pobjegne, posada ovoga broda takođe mora obavijestiti parobrod 'Lav'. Nakon izvršene operacije gore navedeni brodovi uplovljavaju u luku Veliki Lošinj.

Bataljon koji napada s južne strane dužan je održati vezu sa brodovima pomoću ugovorenih znakova koje će međusobno ugovoriti.

Poslije početka borbe sa prednjih položaja koje će imati ovaj bataljon dužan je s vremena na vrijeme ispaljivati crvene rakete u pravcu 'Malog Lošinja'.

Ukoliko bi bio slučaj da prije padne Veliki Lošinj od Malog Lošinja, snage koje su zauzele Veliki Lošinj odmah kreću u pravcu Malog Lošinja i vrše napad s te strane.

Dva bataljona I brigade, potpomognuti jednom četom od 140 ljudi od II brigade, imaju za zadatak: da očiste neprijateljska uporišta od Nerezina do Malog Lošinja i da zauzmu Mali Lošinj. Jednim bataljonom potpomognutim sa svim topovima i minobacačima nastupiti cestom i kotama čisteći neprijateljska uporišta koja se nađu na tom putu i zauzeti mjesto Mali Lošinj. Ukoliko do toga vremena nije pao Veliki Lošinj, zadatak je ovog bataljona da odmah produži u pravcu Velikog Lošinja i da potpomognu snage koje napadaju s juga.

Četa iz II brigade ima zadatak da očisti zapadni dio otoka od sela Čunki do kote 409 i kote 60. Na tim kotama treba ostaviti posade koje imaju za zadatak da onemoguće bjekstvo neprijatelja iz luke.

Ova brigada ostavit će jedan bataljon u rezervi u selu Osor. Ta rezerva sa jednim dijelom snaga zaposjest će kote oko mosta.

380

Brodovi parobrod 'Lav' i 'Partizan 1 i 2', kao i bataljon koji ope-riše sa južne strane, moraju biti naročito oprezni sa južne strane od eventualne pojave neprijateljskih jedinica. Radi toga je nužna stalna veza između jedinica koje operišu na kopnu i na moru.

Ukoliko bi se operacija produžila cio dan, borbeni čamac 'Partizan 1' i 'Partizan 2' uplovit će u luku Osor ili Nerezine, držeći se zapadne obale 0. Cresa kod uplovljavanja u Nerezine odnosno Osor. U tom slučaju parobrod 'Lav' uzeo bi patrolnu službu ispred ulaza u luku Lošinj Mali.

Grupa koja napada sa sjeverne strane sa prednjih položaja s vremena na vrijeme ispalit će rakete u pravcu Lošinja kako bi se grupa koja nastupa s juga mogla orijentisati.

Početak napada 25. ovog mjeseca u pet sati ujutro. Znaci raspoznavanja za taj dan bit će: Kundak - Karlovac.

Ugovoreni znaci danju - dizanje kape na pušku u zrak dva puta, a odgovor mora biti isti postupak - samo tri puta.

Štab divizije nalazit će se u selu Osor. Tu će se nalaziti i Komanda mornarice. Štab brigade dužan je povezati se telefonski sa Štabom Divizije.

Smrt fašizmu - Sloboda Narodu! Komandant mornarice: Komandant divizije

J. Bonaci s.r. V. Kovačević s.r.«

Pošto sam potpisao zapovijest i dao je Bonačiju⁶⁹ da je i on potpiše naišao sam na otpor. Ne, pa ne. Energično odbija, jer je navodno tek nekoliko dana u partizanima. I otkud to odjednom da se naziva komandantom mornarice. Ja mu kažem da nije to komandant cjelokupne mornarice već samo one za desant i da to mora odmah potpisati. Bo-načijeva skromnost nije mi išla u glavu. Pod mojim pritiskom ipak je morao da stavi svoj potpis. Zamolio me da jednu kopiju zadrži s čim sam se složio. Tek poslije rata on mi je pokazao tu zapovijest. Mislim da je to i jedini primjerak koji je sačuvan. Očito, bio je ponosan na svoj potpis za izvršenje, u to vrijeme, tako složenog zadatka.

U Kraljevici sam prisustvovao ukrcavanju na brodove Prve brigade. Vladala je gluva pomrčina. Gorani, Drežničani, Brinjaci prave junačine,

⁶⁹) Četiri dana poslije izdavanja ove zapovijesti, Juraj Bonaci je pisao: »O dosadašnjim izvršenim operativnim zadacima jedinica Mornarice izvješćujem:

1) Po jedan do dva borbena čamca vrše, po naređenju štaba XIII divizije, redovnu noćnu patrolnu izviđačku službu, na liniji Kraljevica - Martinščica... Osim na ovoj liniji vršeno je noćno izviđanje u Senjskim Vratima.

2) II mornarička četa upućuje se prema istom naređenju... svake večeri na položaje Oštri Rt, Urinj, Sršica, Dubno...

3) Prvih dana dolaska III brigade (13. divizije) u Crikvenicu izvršen je desant sa jednim bataljonom na Šilo u noći. Ova operacija izvršena je zato što su se tamo još nalazile četničke skupine koje su ugrožavale municiju, narod i ratni materijal Šila... Desant je izvršen po planu. Otpora sa strane četnika nije bilo.

4) U noći 15/16. (septembra) izvršen je po naređenju komandanta XIII divizije prepad na Riječku luku sa borbenim čamcem 'Partizan I. Duvao je jak sjevernjak... Došavši pred samu luku okrenuo je prema Opatiji gađajući luku iz dva mitraljeza. Operacija je uspjela... Komandant bio je drug (Rudolf) Deželjin poruč(nik) korvete. Posada se je vrlo dobro držala.

5) 'Partizan I' bio je 23. IX prije podne na pokusnoj vožnji i kanalu na liniji Crik-venica-Glavati. Neprijateljski avion napao borbeni čamac... Posada se je vrlo dobro ponijela.

381

ovoga puta kao da su doživljavali ponovo svoje prvo vatreno krštenje, ali mnogo teže od onog prvog. Kad su ulazili na brod mnoge sam hvatao za ruke da im pomognem i osjetio sam svaki put kako im mišica podrhtava, a bogami podrhtavala je i moja. Doći iz Kapele, bez ikakve pripreme i otisnuti se na more padalo je svima teško. A svega toga ne bi bilo da su znali plivati. Primorci su se ukrcavali na brod, tako reći, pjevajući. Preživim li ovaj rat naučiću plivati, pa bilo što bilo.

Konačno su brodovi zaplovili s tim da prvo pristanu u luku Krk, na istoimenom otoku, gdje treba formirati borbeni poredak plovnih sredstava, a odatle ići dalje, na izvršenje zadatka.

Jurij Bonaci i ja zaplovili smo veoma brzim čamcem »Partizanom jedan«, zaplijenjenim od Italijana, koji je razvijao brzinu oko trideset i pet milja na čas. Naravno, iako se ovaj zadatak mogao povjeriti štabu Brigade, ja sam se, s obzirom na njegov značaj, odlučio da i sam pođem i rukovodim operacijama.

Vožnja ovakvim čamcem u nekoj drugoj prilici, recimo mirnodopskoj, bila bi pravo uživanje. Na njemu su četiri mornara. Razdragani su i oni i Bonaci, a ja moram da glumim kako sam sretan, a strah od mora sve više nadjačava. Čamac samo što ne leti. Za vrlo kratko vrijeme stigli smo od Crikvenice do Krka. Malo nas je ljuljalo kroz Senjska vrata, a meni se činilo da savlađujemo velike talase i da ćemo se svakog trenutka prevrnuti. Negdje na polovini puta, na nebu se ukaza avion. U prvom trenutku pomislih da to nije onaj naš što smo ga zaplijenili na Grobničkom polju; ali prevario sam se. To je bio njemački lovac. Nad-letje nas jednom, pa se pripovrati i drugi put i opali dugački rafal iz

6) Od 22. IX - 26. IX sudjelovala je Mornarica kod operacija zauzimanja otoka Lošinja i uništenja bandita-četnika. U noći 22-23. IX izvršen je desant I brigade (13. divizije) iz Kraljevice u Krk... Za ovaj transport upotrijebljeni su parobrodi: 'Lav', 'Slavija', 'Makarska', motorni brod 'Dva brata'. Koncentracija trupa i brodova bila je na Krku. 23. IX stigao je brodom iz Senja jedan tenk. 23. IX drug komandant divizije V. Kovačević i potpisati (J. Bonaci) otišli su na Krk. Tamo je izrađen plan za prebacivanje trupa na Cres u uvalu Koromačina i to 2 bataljona, dok je treći bio određen za invaziju otoka Lošinja sa jugoistočne strane.... Operativna zapovijed je na vrijeme dostavljena komandantu parobroda 'Lav' drugu (Voji) Ivoševiću. Na 'Lava' je prethodno montiran jedan top i ostavljen jedan odred partizana za top i 4 teška mitraljeza. Prema zapovijedi 'Lav' je ukrcao bataljon 'Matija Gubec' i isplovio tako da neopaženo koristeći noć stigne u uvalu Pljeska na Lošinju... Sa 'Lavom' su plovili još 'Partizan f i 'Partizan II' radi zauzimanja vatrenog položaja istočno i sjeverno od otoka Lošinja sa zadatkom spriječavanja bijega četnika morem dok je 'Lav' imao položaj jugoistočno od otoka. Kad je bataljon bio iskrcan i kad se je 'Lav' spremao da isplovi iz uvale primijetio je da su nepoznata lica došla na ribarski brod (određen za improvizirani most za iskrcavanje bataljona s 'Lava') i da odvode posadu. Ujedno je primjećen na kopnu bunker i više lica unaokolo. Drug (Vojo) Ivošević komandant 'Lava' dao im je ultimatum ako u roku od 5 minuta ne puste posadu ribarskog broda da će otvoriti vatru. Pošto posadu nisu pustili otvorio je vatru na njih iz mitraljeza, a topovsku na bunker koji je od prvog metka pogođen i razrušen. Četnici su na Lava' otvorili oštru mitraljesku vatru sa drugih kota na obali te su izrešetali sav most 'Lava' ali nitko od posade nije bio povrijeđen. Ali kada je 'Lav' bio izišao iz uvale bio je napadnut artiljerijskom vatrom sa tvrđave Tovar iz topa kalibra 220 mm. Vatra je bila oštra i padala je u blizini 'Lava', ali pogodaka nije bilo... Pošto je 26. IX zauzet Lošinj nakon što su četnici u oštroj borbi savladani, 'Lav' je uplovio u Lošinj Veli, a 'Partizan I' i TI' u Rab... Odmah je izdano naređenje svim brodovima koji su sudjelovali kod transporta... da uplove u Lošinj za izvršenje prevoza trupa sa Lošinja u Crikvenicu i Senj... Da je ovaj dio operacija što ga je izvršila Mornarica u potpunosti uspio zato su zaslužne sve posade brodova, a naročito grupa parobroda Lav sa drugom kapetanom (Vojom) Ivoševićem, koji je ploveći pod najtežim okolnostima izvršio uspješno postavljeni mu zadatak... « (AVII, 105 B, 32-2).

382

mitraljeza. Mornari pridodaše gas i počeše da vijugaju. Ma gotovo da se i ne bojim metka koliko se bojim mora. Srećom, avion se brzo vinu u nebo. Njegovi meci pali su u blizini čamca, ali nijedan ga nije pogodio. Odahnuo sam tek kad smo se dohvatili kopna na Krku.

Pošto smo otpratili brodove, Bonaci i ja smo sjeli u isti čamac i uputili se na Cres. On mi stalno pokazuje rukom gdje se nalaze minska polja, kao da želi da mi potpuno uništi živce, a čamdžija kako da ih zaobilazi. Kad bi Bonaci znao moje muke, ne bi mi ni pominjao mine. On me smatrao valjda hrabrim i na moru.

Pristali smo na sjevernoj strani otoka, gdje se nalazio jedan mali molo. Tu smo sreli nekoliko žena koje su dobro govorile čakavski. Mnogo sam se tome obradovao. Dugo smo razgovarali sa njima i objašnjavali im ko smo, da dolazimo kao njihovi oslobodioci. One su nam bile prijateljski naklonjene.

Četnici su se već bili povukli sa Cresa na Lošinj.

Nekoliko časova kasnije stigli smo u gradić Cres gdje su partizani već preuzeli vlast. Ja sam zajedno sa Bonačijem odmah otišao na poštu. Tu zatekosmo jednu mladu Italijanku koja je besposleno sjedjela pored telefona. Sa Operativnim štabom koji je otišao u Istru još nismo uspostavili nikakvu vezu, pa valja pokušati nekako odavde.

- Imate li vezu sa Istrom, djevojko - upitah je. Bonaci prevodi.

- Imamo, kako da ne - ona će vrlo ljubazno, a i preplašeno.

- Nema razloga da se plašite.

- Ne plašim se, ne plašim se. Tako, novi ste ljudi.

- Dajte mi Albonu. - Još nisam znao za naziv Labin. Ona brzo pozvoni i ču se sa one strane ženski glas.

- Ko je tamo na vlasti? - upitam.

- Partiđano.

- Bravo, pravo. A ima li nekoga tu ko govori hrvatski.

- Nema nikoga.

- Imate li prozor na vašoj prostoriji, pa da pozovete nekoga ko go vori hrvatski?

- Samo trenutak - ona odgovori. Poslije minute dva čekanja, evo je opet:

- Pitala sam, ali nema nikoga.

- Onda, dajte mi Piđino (Pazin). Otuda se javi opet neka ženska.

- Ko je tamo na vlasti pitam?

- Partiđano.

- Ima, ili tamo nekog ko govori hrvatski?

- Nema nikog.

- Ima, ima, upitajte sa prozora.

- Ima, ima - ona se oglasi ponovo nakon nekoliko minuta. - Samo malo sačekajte.

I, zbilja, evo čist naš glas s one strane.

- Ko je tamo? - čujem glas.

- Ovdje komandant Trinaeste. - odgovorih.

- Druže Veljko, ovde Milan Fućak. Evo sad ću zvati Savu i Jožu.

383

Ovo je zbilja čudo. Prvi čovjek s kojim sam uspostavio vezu je glavom Milan Fućak zadužen za vezu između Operativnog i štaba Trinaeste divizije.

- Fućak, pa ovo je nevjerovatno. Baš na tebe da nabasam.

- Pa zašto sam ja referent za vezu. Šta znači dobar izbor - on će radosno. - Evo ti komandanta Save Vukelića.

Prvi put, zahvaljujući telefonu, doznao sam šta se zbiva u Istri. Sava se raspričao. Čitava Istra, osim Pule, je u našim rukama. Sav narod uzeo oružje u ruke. Krvav je obračun sa fašistima. Narod pamti i ne oprašta. U toku su formiranja dvije brigade. Odreda, što manjih što većih, ima na desetine. Drugovi iz Operativnog štaba oduševljeni su dočekom naroda. Prvi put pukla je svom širinom stara granica, koja je Istru dijelila od Jugoslavije. Sve kasnije odluke Narodnooslobodilačkog odbora za Istru, ZAVNOH-a i AVNOJ-a samo su to potvrdile. Dugo smo razgovarali. Mislim da sam toga dana postigao rekord u dužini telefonskog razgovora, a činilo mi se da je trajao kratko.

Poslije razgovora uputili smo se nekim automobilom prema Malom Lošinju, do mjesta Osor, na Cresu, odakle vodi most, spajajući Cres i Lošinj. Sreća što ga četnici nisu srušili, inače bismo se namučili grdnih muka. Preko ovog mosta treba da pređu na onu stranu dva naša ba-taljona, baterija topova i jedna četa, od sto dvadeset boraca Druge brigade. Slijedeće noći Bonaci i ja, zajedno sa jednim bataljonom, prešli smo na onu stranu i smjestili se privremeno u selo Nerezine, na Malom Lošinju, gdje su se do jutra nalazili četnici.

Ne znam koliko je bilo časova te noći kad je Treći bataljon krenuo iz Nerezina u napad. Pri rastanku sa komandantom rekao sam mu da odmah, čim stigne do Malog Lošinja, uspostavi vezu sa nama telefonom, na taj način što će preseći žice redovne linije prema neprijatelju i okačiti poljski telefon, prema nama. I mi smo odmah ne razmišljajući, zakačili poljski telefon na žicu. Od Nerezina do Malog Lošinja ima nešto oko dvanaest kilometara. Ide li sve po planu, i bataljon »Matija Gubec« morao bi se već iskrcati na južnom dijelu otoka ukoliko to nije i dosad učinio. Mjesto za iskrcavanje bila je po zapovijesti jedna uvala, južnije od Velikog Lošinja. Pošto sam poželeo uspjeh komandantu bataljona i ponovo mu naglasio da se što prije javi, vratio sam se u kuću u kojoj smo bili smješteni i onako umoran za stolom zaspao.

Telefon mi je bio pored glave. Dobro bi bilo da odspavam sat-dva dok se ne uhvati dodir s neprijateljem. Činilo mi se da sam dobro odvalio kad me nešto trže iz sna, lupa vrata, neki tresak, pucanj, što li, trgnuo sam se i odmah zgrabio telefon i okrenuo ručicu.

- Alo, Treći bataljon.

- Alo, alo, ko je tamo? - čujem.

- Ajde ne izmotavaj se, komandant Trinaeste. Gdje ste? Jeste li zauzeli Mali Lošinj? Nešto si promijenio glas.

- Zauzeli smo ga bez borbe.

- A četnici?

- Pobjegli, razbježala se banda.

- Boga vam, kako ste to mogli dopustiti.

- Osjetili opasnost i pobjegli. Izgleda da je jedan broj strugnuo nekim brodom.

384

Moram biti zadovoljan bez obzira što su četnici umakli. Najvažnije je da smo oslobodili i posljednje naše ostrvo.

- Dobro, jeste li se povezali s bataljonom što vrši desant s juga.

- Ma s kojim bataljonom?

- Izgleda da je neko od nas dvojice lud, sa »Gupcem« pobogu.

- O, da, da.

- Ispalite rakete. Znaš ugovorene znake, kako se ne biste međusobno potukli. Odmah rakete uvis.

U tom trenutku nehotično mi pade pogled na sat. Sa zaprepašće-njem ustanovili da sam spavao svega petnaestak minuta, za koje vrijeme ni na krilima bataljon nije mogao stići do Malog Lošinja. On se tek izvlačio iz mjesta.

Sad mi puče pred očima. Znači ja sam govorio s nekim četnikom, njihovim oficirom ili komandantom, otkrio mu plan napada. Opet pri-vukoh slušalicu i počeh da vičem, da psujem mog sagovornika, a da mu i priznam da me namagarčio, uz obećanje da ćemo se toga dana pogledati oči u oči bar preko mušica. On mi odgovara još žešćim pogrdama, pretnjama i čikanjem. Ja mu psujem kralja, a on meni Tita. Tako sam nesrećan. Otkriti na ovako glup način neprijatelju plan i čas napada više je nego strašno. Zabrinut sam naročito za sudbinu »Gupca«, jer uhvati li ga artiljerija na otvorenom moru teško ćemo moći računati s njim. Prosto ne znam šta da radim.

Neće proći ni petnaestak minuta kad grunuše topovi na južnoj strani, s utvrđenja Tovar i Slatina. Srećom »Gubec« se neopaženo već bio iskrcao u velikoj uvali. Kasnije će saznati da su četnici zaplijenili i jedan njegov brod sa pet-šest ljudi iz posade, ali bataljon je obilaznim putem vijugao privlačeći se Velikom Lošinju, pa ga četnici nisu otkrili.

Ubrzo se zametnula teška borba s jedne i s druge strane Malog i Velikog Lošinja. Oba mjesta začas su se našla u našim rukama, ali utvrđeni Tovar, gdje su se sabili četnici stajao je ispred nas kao zastrašujuća tvrđava, zakićena moćnim topovima i »obrasla« na velikoj širini bodljikavim žicama. Ko drži Tovar drži i otok. Naše jedinice zaposjele su i položaje oko izlaza iz pristaništa da četnici ne bi pobjegli morskim putem.

Borba je trajala dva dana. Imali smo teške gubitke, ali ipak i Tovar i Slatina bili su naši.

O političkom značaju ove operacije suvišno je i govoriti. Ostrva su odlukama AVNOJ-a vraćena i priključena matici zemlji.

Odmah po savlađivanju četnika i oslobođenju otoka održali smo narodni zbor u Malom Lošinju. Partizani su išli od kuće do kuće dok nisu sakupili nekoliko stotina ljudi. Na meni je da održim govor. Po starom običaju, razvukao sam iz petnih žila o borbi i slobodi. Okupljeno stanovništvo gledalo me začuđeno, ali bez ijedne riječi odobravanja, bez ovacija. Sam sebi ispadam smiješan kao da govorim gluvima. Šta se ovo dešava? - pitam. Ali ubrzo će sve biti jasno; ovi ljudi me u stvari ništa ne razumiju. Tek toga dana možda su prvi put čuli za riječ partizan. Još uvijek smo za njih bili samo neka vojska. A koja i kakva - teško su mogli shvatiti, jer sve do tada do njih nisu dopirale nikakve naše veze, ni partijske, ni partizanske. Nakon izvjesnog vremena, zahvaljujući po-

385

litičkom radu naših aktivista, sve dok nas Nijemci nisu protjerali, Lošinj će se masovno opredijeliti za našu borbu.

Po održanom govoru popeo sam se na utvrđenje Tovar, gdje su se nalazili topovi velikog kalibra, iznad 150 mm. Uzeo sam dogled i osmatrao po pučini. Odmah mi pade u okulare jedan veliki konvoj brodova, koji je plovio od juga prema sjeveru, najvjerovatnije prema Puli i Trstu. Brodovi su došli kao naručena meta za ovako moćne topove koje imamo u rukama. Sa mnom je dosta partizana. Naređujem da otvore vatru. Međutim, tu nema nijednog artiljerca. Niko ne zna ni da ubaci granatu u cijev, a kamoli da upotrijebi nišanske sprave i gađa. I tako topovi ćute, a brodovi se sve više približavaju. Počinjem se plašiti da bi mogli uploviti u Lošinjsku luku. Bio sam srećan kad sam vidio da nas mimoilaze i otplovljavaju nekud u nepoznato.

Na Lošinju je trebalo ostaviti posadu od stotinjak boraca, a ostale jedinice vratiti što prije u Primorje. Ne znam iz kojih razloga se nisam vraćao brzim čamcem već sam se ukrcao, zajedno sa bataljonom »Marija Gubec«, na brod »Slaviju«. Zaplovili smo predveče po mirnom moru, s tim da pristanemo u Crikvenicu, ukoliko nije došlo do nagle promjene situacije, do prodora Nijemaca od Trsta. Možda je za takvu procjenu prerano, ali ipak valja biti oprezan, pogotovo što već tri dana nemamo nikakve veze s kopnom. Na brodu se zaorila pjesma kao da je iščezao svaki strah. A i za strah je često najbolji lek pjesma, pa bilo da se i silom pjeva. Povratak s otoka poslije teških borbi mora svakog da veseli. Na komandnom mostu je jedan stariji kapetan, rodom iz Bakra, koji, kako mi je rečeno, ima veliko pomorsko iskustvo. Ja sam se odmah popeo na most i zauzeo mjesto pored njega. On mi poče stručno da objašnjava, čim smo malo poodmakli, osobine svoga broda i njegovu poziciju u datom trenutku. Noć je ubrzo zavladala. Dan nikako nije preporučljiv za plovidbu. Da nije noći i potpunog zamračenja broda imalo bi se šta vidjeti sa takvog mjesta, a ovako jedva se nazire i silueta broda, koji po mom osjećanju, plovi veoma sporo. Po njegovom ljuljanju može se lako osjetiti kako krivuda, pravi blage zavijutke, čas na lijevu, čas na desnu stranu. Prema tumačenju kapetana, on tako vodi borbu da bi doskočio minskim poljima koja, kako kaže, zaobilazimo čas s jedne čas s druge strane, a čas plovimo između njih. Ja naprosto to ne mogu da shvatim, pa mu dokraja i ne vjerujem, ali, po svoj prilici on govori istinu, koju ne želim da priznam zbog svoga straha. Za njega je more, kako mi se čini, kao za mene neka velika poljana, na kojoj sam provodio djetinjstvo igrajući nogomet. Odjednom brod toliko uspori, motori mu se jedva čuju, da sam pomislio da mu se nešto pokvarilo i da ćemo ostati bespomoćno na pučini. Na moja pripitkivanja - kapetan mi objasni da se mora ploviti polako, jer je ispod nas plićak na koji se možemo lako nasukati. Nije isto, kaže, nasukati se kad se plovi brzo ili polako. Drugog puta prema njegovim riječima, nema, jer su okolo svuda mine - samo što ne kažu gdje je tačno koja. Da zna on kakvim me mukama izlaže ne bi ni riječi progovorio o ovim opasnostima. Zaslužena kazna. Tako mi i treba kad sam se popeo kod kapetana, kao da se bez mene ne može. Još, što je najgore, moram da glumim hrabra čovjeka, koji prosto potcjenjuje te čudovišne mine kao da su neke ig-

386

račke. Po svoj prilici, ja bih još mogao ispasti u kapetanovim očima veoma hrabar. Ah, teške li noći!

Tek ću malo predahnuti kad smo se negdje po ponoći našli u Senjskim vodama, u kojima nas dočeka jaka bura, ali to se već da podnositi; glavno je da nema mina. Brod gazi punom brzinom i evo nas nešto prije zore ispred Crikvenice, gdje treba da pristanemo. Ni traga od svjetionika u pristaništu, a stalno je radio prije nego ćemo se otisnuti na desant. Nešto se dogodilo. Da nisu Nijemci upali? I kapetan je u velikoj neizvjesnosti. Kako da se obavijestimo? Da se ne bismo zaletjeli, kapetan zaustavi brod na nekoliko stotina metara od pristaništa. Dovikujemo iz svega glasa nećemo li dobiti kakav odgovor. I, zbilja, ubrzo čujemo odgovore s mola da možemo mirno uploviti. Svjetionik nije radio zato što su toga dana prohujale ispred same Crikvenice brze njemačke plovne jedinice i osule vatru po gradu. Možda je to njihov odgovor na nekoliko naših prepada u Riječkoj luci. Jedan od naših brzih čamaca nekoliko puta se nečujno uvlačio u luku i otvarao vatru iz mitraljeza. Svaki put uspjelo mu je da umakne.

Još nas je čekao Karlobag sa jako utvrđenim garnizonom ustaša, koji smo morali zauzeti. Uspijemo li u našoj namjeri, čitava obala od Rijeke do Zadra biće slobodna. Morali smo brzo djejstvovati dok nas Nijemci nisu iznenadili sa zapada. Dosad su nas ostavili na miru, jer, kako izgleda, imaju dosta posla u Italiji. Još samo Karlobag, pa da prebacimo glavninu naših snaga prema zapadu, odakle nam i prijeti velika opasnost. Za ovu akciju odredili smo i Prvu i Drugu brigadu, mada bi bila dovoljna samo jedna, ali bojali smo se neprijateljskih pojačanja koja mogu pristići od jakog ustaškog garnizona iz Gospića. Za podršku brigada određen je i naš artiljerijski divizion, sposoban, zahvaljujući ita-lijanskim oficirima, da snažno potpomogne napad artiljerijskom vatrom. S obzirom na veliku udaljenost Karlobaga od Crikvenice i Novog, od preko sto kilometara, i na našu veliku žurbu, jedinice smo morali prebacivati do blizu mjesta napada brodovima i kamionima, a jedan dio morao je da ide usiljenim inaršom pješke. Pristup utvrđenom garnizonu, na samom moru, je veoma težak - jedinice su se teško mogle razviti za napad. Reljef kamenjara gotovo da nije za pješačku nogu. Napad je predviđen za treći oktobar. Dan ranije, uoči samog napada Mićun Šakić i ja privukli smo se oprezno i popeli na jednu stjenovitu kotu radi os-matranja. Čitav Karlobag ležao nam je pod okom sa svojim brojnim bunkerima, koje su izradili Italijani, što samo po sebi dosta govori o njihovoj jačini. Za artiljerce biće dosta posla. Poslije ovakvog izviđanja unijeli smo neke izmjene u plan napada. Odmah iza toga ja sam se morao vratiti nazad u Novi, a Mićun je ostao da rukovodi ovom složenom akcijom. U početku je moj auto milio pješačkim korakom, jedva se pro-vlačeći, na dužini od više kilometara, pored pridolazećih kolona dviju brigada koje su mi išle u susret. Pošto sam prošao njihovo začelje, posle svega možda nekoliko minuta, začu se žestoka pucnjava od Karlobaga. Nikako nisam mogao procijeniti šta se to zbiva. Nije valjda da su ustaše izvršile protivnapad da bi iznenadile naše jedinice. Ali ne. Desilo se nešto mnogo teže. Čuvena ustaška bojna iz Gospića, na čelu sa zloglasnim komandantom Delkom Bogdanićem, mačijim kretanjem spustila

387

se niz Velebit, zaposjela položaje u ljutom kršu, odmah iznad ceste, pored sela Cesarice i osula žestoku vatru po jedinicama druge brigade i artiljerijskom divizionu. Vatra se sručila odozgo kao sa neba. Iznenađene jedinice, zatečene na cesti, u kolonskom poretku, morale su da hvataju zaklone u kamenjaru, pored same obale. Otvaraju vatru, ali uzalud kao da gađaju nevidljive avione. Jedna grupa boraca, dobrih plivača, čak je uskočila u more da bi zaplivala prema Pagu. Ali ubrzo će se vratiti.

Bila bi to i suviše teška situacija da se sa začelja kolone nije odvojio samoinicijativno jedan bataljon koji će se ispentrati uz litice i udariti s boka i s leđa ustašku bojnu. Sada su se ustaše dale u panični bijeg, ostavljajući za sobom brojne poginule. Sudeći prema jednom izvještaju, koji nam je nekoliko mjeseci kasnije pao u ruke, bojna je pretrpjela velike gubitke, a ranjen je njen zapovjednik Delko Bogdanić. Njemu je, kako on sam opisuje, uspjelo da se sakrije ispod jedne debele ploče u nekoj škrapi. On piše kako su došli partizani i dugo sjedeli na kamenu iznad njega i svoja teška preživljavanja. Tek u toku noći njemu je uspjelo da se izvuče i da spasi glavu. Izvukao ju je tada, ovaj Pavelićev general, da bi je izgubio tek poslije rata u velebitskom bespuću, gdje će, zajedno sa svojim privrženicima, počiniti brojne zločine.

Borba za Karlobag bila je veoma teška. On će biti oslobođen istog dana, trećeg oktobra. Glavnini ustaša nije uspjelo da se izvuče, zahvaljujući tome što smo u toku noći, uoči napada, prebacili jednim brodom na onu stranu, južnu, dvije čete naših jedinica. Ipak jednom dijelu uspjelo je da umakne. U borbi za Karlobag ustaše su imale oko sto šezdeset poginulih i blizu dvjesta zarobljenih. I ovoga puta u naše ruke palo je dosta ratnog materijala do kojeg nam više nije bilo naročito stalo, jer nismo znali šta ćemo ni sa onim što nam je ostavio Peti armijski korpus. Samo mitraljeza i puškomitraljeza zaplijenjeno je oko trideset. Ali ono što nas je posebno obradovalo bilo je oslobođenje oko osam stotina italijanskih vojnika koji su, po kapitulaciji Italije, zarobljeni od ustaša. Oni su nas dočekali kao svoje oslobodioce.

Poslije Cresa, Lošinja i Karlobaga kao da je nastupilo vrijeme oružanog mira. Nemamo više koga da napadamo, ni da razoružavamo. Slavlje posvuda i dalje traje, pravi narodni praznik. Naša stara slobodna teritorija: Drežnica, Brinje, goranska i primorska sela, ostala su gotovo prazna. Narod navalio na novooslobođena mjesta. Teško bi se našao neko ko se tih dana nije spustio do oslobođenih gradova, da vidi šta se tamo zbiva i da doživi slobodu na jedan drukčiji način. Kad sam prvi put došao u Sušak nekoliko dana po kapitulaciji Italije, sreo sam na desetine ljudi sa stare slobodne teritorije koji su se tu pojavili još sa našim prvim jedinicama i učestvovali u razoružavanju Italijana. Ovi ljudi došli su iz prave pustoši u veliko bogatstvo. Oni su pomagali, koliko su mogli, dijeleći s partizanima i posljednji zalogaj. Mi još nismo mogli ničim da im se odužimo, da im pomognemo. A oni su to sad očekivali. Nisu imali ništa, a trebalo im je mnogo. I pored toga nije zabilježen nijedan slučaj samovoljnog uzimanja ili krađe. Mi iz štaba Divizije, zajedno sa odborima i komitetima, nešto smo planirali, obećavali, ali događaji nam nisu dopuštali da nešto ozbiljnije preduzmemo.

388

Već se pomalo igramo države. Činilo nam se ponekad da je rat gotov i da nam nikad više neće trebati naša prva davno oslobođena sela, bez kojih nas ne bi ni bilo, bez kojih kad smo već nastali, ne bismo se mogli održati.

Samo sam ja na svoju ruku, našavši se visoko iznad Novog, kod jednog velikog stoga evakuisanog materijala, pozvao okupljeni narod, koji tu nije slučajno došao, da nosi koliko ko može. Bilo je tu svega: hrane, obuće, odjeće, soli i koječega drugog. Moj postupak ljudi su prihvatili sa velikom zahvalnošću. Odneseno je dosta, a još više je ostalo. Učinio sam to sa punom odgovornošću, uvjeren da činim dobro djelo i da za to neće biti nikakvih posljedica, ali prevario sam se. Zbog toga ću se ubrzo naći pred partijskom komisijom. Komisija je bila sastavljena od moja tri najbliža druga iz štaba Divizije. Optužnica je bila prilično teška. Moj postupak je ocijenjen kao komandantska samovolja, kao teška demagogija, kojom hoću da se u licu naroda pokažem maltene kao jedini dobročinitelj. Svojim samokritičkim istupom trebalo je da priznam grešku i potvrdim navode optužnice. Moji pokušaji da se pravdam nisu naišli na razumijevanje. Naprotiv, oni kao da su potvrđivali riječi optužbe. U pripomoć sam pozvao nekoliko ljudi, koje sam prepoznao gore kod skladišta, koji su davali sve što su imali za partizane. Od mene očekivana samokritika potpuno je izostala. Na tome mi se naročito zamjerilo, jer nisam znao da se dioba hrane i drugog materijala može provoditi jedino organizovanim putem, a ne samovoljno od pojedinaca, kako se kome hoće. No, i pored svega, nisam očekivao kaznu sve dok komisija nije sazvala partijsku ćeliju.

Predsjednik komisije, poslije dužeg tumačenja mog postupka, predložio je da me kazne partijskom opomenom. Na poziv za glasanje »ko je za neka digne ruku« nijedna se ruka, sem tri člana komisije i moja, nije podigla. Nezgodna situacija. Onda sam se ja obratio okupljenim partijcima sa zahtjevom da glasaju za kaznu. U sebi nisam priznavao tu kaznu, ali me tištala. Ni partijska komisija ni ja nismo mogli predvidjeti da će upravo to skladište od nekoliko vagona materijala, ubrzo pasti Nijemcima u ruke. Kamo sreće da je sav materijal razgrabio narod, pa makar ja dobio i znatno težu kaznu.

Ovo je moja prva i posljednja kazna u životu, koju nikad nisam zaboravio da unesem u moju partijsku biografiju, ali ne i uzrok za njeno izricanje. Ona mi nikad nije ni skinuta. Ja je i danas nosim, ali ne više kao kaznu već ako hoćete, kao priznanje, zbog samovoljnog dijeljenja hrane, odjeće i obuće narodu. Za obuću mi je naročito zamjereno, a najviše za so koja je predstavljala pravo partizansko blago.

Kazna me ipak nije potpuno opametila. Nekoliko puta bio sam u iskušenju, ali ne više kao prvi put. Nekolicini ljudi krišom sam dao po par vojničkih cipela.

Muvajući se ovamo-onamo, nabasam i na jednu gomilu ručnih bombi, onih italijanskih ofanzivnih, lijepo spakovanih u sanducima. Mene to odmah privuče. Bar sad mogu da ih isprobam, dosta smo brojali metke. Uostalom, to su slabe bombe koje partizani nisu mnogo cijenili; jako prašte, ranjavaju, ali od njih se teško gine, sem kad baš direktno pogode čovjeka. Partizani ne bi dali jednu »kragujevku« za deset ovakvih.

389

I taman da uzmem bombu da je aktiviram, pritrča mi jedan partizan, zgrabi je i zafrljači, opominjući me ljutito da ih ne diram, da ne bih izgubio glavu kao što se to lane moglo desiti zahvaljujući mojoj tvrdoglavosti i nespretnosti. Ja sam već gotovo bio i zaboravio na to, ali on ne. Dogodilo se to u Drežnici na očigled gotovo čitave brigade. Partizani doniješe odnekud pun sanduk kragujevačkih ofanzivnih bombi. Kad sam ih vidio veoma sam se obradovao. Prohtje mi se da odmah jednu isprobam. Borci su me odvraćali, ali uzalud. Što se tiče bombi, ja bih se mogao pohvaliti da imam još sa španskog fronta prilično iskustvo u baratanju njima. Uzmem jednu, odvrnem poklopac, onda pokazno, školski, snažno udarim upaljačem o zid i bacim je iz sve snage. Čekam brojeći, kako bih tačno utvrdio vrijeme od njenog aktiviranja do eksplozije. Prolaze sekundi pa već i minuti, ali moja bomba kao da se uspavala. Onda dotrčim do nje, uzmem je i vratim se na isto mjesto. Borci mi dovikuju da se manem toga posla, ali ja se zainatio. Sad udarim jako upaljačem o kundak i ponovo je bacih. Opet ništa. Ne sluša bomba. Ja opet za njom. Neću da je ostavim neeksplodiranu i gotovo. Čuo sam negdje ako bomba neće da se aktivira da je treba baciti u vatru jer inače može u nekoj prilici da iznenadi. Odmah naložih vatru, zaprećem je u njom, kao da pečem krompir, i udaljim se tridesetak metara i legnem. Nakon nekoliko minuta ona se jedva glasnu, malo puhnu i ništa više. Priđem vatri i vidim da se prepolovila po šavu na dva dijela. Donji, plehnati dio je, poput donje polovine jajeta, prazan. Nataknem tu ljušturu na štap i okrećem nad glavom kao da oponašam nekog žonglera i potom bacim. Uzmem i onu drugu polovinu u kojoj je kao prst debeo upaljač i oko njega crna masa. Vreo je. Ipak mi uspje da ga nekako nataknem na štap, podignem iznad glave i pokušavam da ga okrećem, ali ne ide. Bacim ga ljutito nedaleko od sebe. U tom trenutku razleže se snažna eksplozija koja me obori na zemlju. Jak bol osjetih u desnom koljenu. Krv poteče niz nogavice. Vidim da sam ranjen. Borci se sjatiše oko mene i prenesoše me do Štaba. »Imao si sreću reče neko, a šta bi bilo da je eksplodirala kad si je držao na štapu iznad glave«.

Rana nije bila teška. Petnaestak dana u krevetu i već sam na nogama. Doktor mi je dao neku injekciju. Mislio sam da me ta bomba samo ogrebala, sve negdje do sedamdesetih godina, prilikom nekog rendgenskog snimanja koje mi otkri veliko parče gvožđa ispod desnog koljena. Jedva sam se sjetio bombe...

Ovih mjesec dana prošli su za nekoga vrlo brzo, a za nekoga veoma sporo. Čini mi se da nikome ni izbliza nije toliko teško koliko nama u štabu Divizije. Istina, Primorje, Gorski kotar i ogromna masa naoružanog naroda opterećuju nas svom težinom. Treba sve to savladati tako reći, preko noći, povojničiti i stvoriti snažne jedinice, usvojiti toliku tehniku. Ah, divnog li partizanskog doba u kojem smo do juče živjeli. Niko se od nas ne zanosi iluzijom da je rat pri kraju i da se nećemo, koliko sjutra, sukobiti sa Nijemcima. Poznavajući njihovu tačnost, dosta su nas dugo i ostavili na miru.

Tih dana imao sam dosta susreta sa nekim nazovi građanskim političarima. Čini mi se da je njima teže nego nama koji svakog časa očekujemo njemačke trupe. Oni nam nisu protivnici, ali nemaju tolike

390

hrabrosti da bi se mogli otvoreno izjasniti i priključiti nam se. Jedan od njih, nakon dugog uvodnog razgovora, zahtjeva da mu odgovorim da li predstoji njemački napad. Drugim riječima, kako ga ja razumijem, ako ne predstoji odmah će nam se priključiti, a u protivnom bilo bi pametnije da se ne izjašnjava. Ja pomalo petljam, neću da kažem ni da ni ne, ali on, brate, navalio; hoće kategoričan, nedvosmislen odgovor kao da sam ja bogomdani prorok. Kad je tako, bolje da ne taktiziram, pa mu kažem da Nijemci samo što nisu napali i da mi možemo skupo platiti ovih mjesec dana uživanja po oslobođenim gradovima.

Evo i drugog. Ušao je kod mene na sporedna vrata, krijući se da ga ko ne vidi. S njim sam se jednom sreo u prolazu. Poslije nekoliko uobičajenih pozdravnih fraza, on mi se obrati pitanjem.

- Mislite li da je kraj rata blizu?

- To vam niko na svijetu još ne može reći.

- A šta mislite da li će se mnogo gledati po završetku rata ko je na čijoj strani bio? Za mene vam mogu reći da ja javno nisam ni na čijoj, bar zasad.

- A tajno?

- Tajno sam i dušom i vjerom za vas i vjerujte kad ne bi prijetila opasnost od nove okupacije, ja bih se za vas javno izjasnio. I to bi imalo uticaja. Nisam ja čovjek bez imena.

- Nama baš trebaju ljudi sa imenom.

- Trebaće vam i poslije.

- Sigurno, ali sad su nam potrebniji.

- Nikad neće biti suvišni. Ovo, molim vas, da ostane među nama.

- Budite sigurni da ću sačuvati vašu tajnu. Znači vi ćete se otvoreno opredijeliti za našu stranu kad pobijedimo.

- U sebi sam i sad na vašoj strani.

- Vidite, prijatelju, kad pobijedimo za nas će se izjasniti i oni koji su pucali na nas u toku rata.

- Vi me izjednačujete s njima.

- Nikako. Vi ste za nas, znači, ali ne sa nama.

- Zasad je tako.

- Ovih dana imali ste valjda još neke kontakte s nekim našim drugim rukovodiocima?

- Nisam kontaktirao ni sa kim, ne smijem da rizikujem, pa da to neko došapne okupatoru koga, kako vidim, očekujete. Bolje se pričuvati. Ja želim da budem iskren. Za pušku i tako nisam.

- A kako ste se usudili da dođete do mene.

- Usudio sam se. Tu me niko ne poznaje. Za svaki slučaj, ušao sam na sporedna vrata. Vi sigurno o tome nećete nikome reći.

- Moram komesaru - odgovorih.

- To je druga stvar. Samo vas molim da mi nigdje ne zapisujete ime, jer ja, ipak, nisam običan građanin. Čak za vrijeme italijanske okupacije, Italijani su dobro znali da ih ne volim. Ja im nijednom svojim gestom nisam dao povoda ni da me motre, niti da me pozivaju na saslušanje. Sama činjenica da sam bez ičijeg pritiska došao do vas nešto znači. Dođu li Nijemci ja im isto neću dati povoda. Šta bi to značilo, vama je jasno, da im neko kaže da sam dolazio do vas. Treba se znati čuvati.

391

- Danas ste prekršili pravilo.

- Vi niste okupator.

- Šta stanovništvo ovog ustaničkog mjesta misli o vama? Jeste li sačuvali raniji ugled?

- Stanovništvo je u nekom poluludilu još od 1941. godine. Ovih dana je potpuno poludjelo. Ono ne misli šta će biti sjutra, da okupator ne prašta i da će se sve saznati. Komandante, ja ne mogu razumjeti zašto ste svakome dali pušku.

- Ne baš svakom. Uostalom, mnogi su se sami naoružali.

Ne znam koliko bi trajao ovaj razgovor da se na vratima ne pojavi kurir. Nisam ni opazio kad je moj sagovornik iščezao. S njim ću se sresti ponovo poslije rata. Čovjek se održao na nogama, preživio i Italijane, i Nijemce i nas. Kakve je samo on znao govore da drži, kako da se busa u prsa i da hvali da ga nikad ništa nije moglo pokolebati, te da nikad nije povio glavu pred okupatorom, što je i zaista, mora se priznati, bilo tačno i što nije, ako hoćete, ni malo, jer treba imati u vidu da ostati pošten, na ovaj ili onaj način, nije mala stvar. On je pripadao onim ljudima koji su presjedjeli rat kod kuće, ali i njima treba skinuti kapu ako nisu otišli u izdaju. Nešto kasnije taj čovjek je tražio da mu se prizna borački staž. Pozvao se na mene da mu dam izjavu, jer se, kako navodi, sastajao sa mnom u ratu. Dao sam mu izjavu da smo se jednom sreli, opovrgavajući mu pravo na borački staž.

Nismo očekivali Nijemce skrštenih ruku. Preduzimali smo sve moguće mjere za odbranu. Trebalo je, prije svega, onesposobiti prugu Rijeka - Zagreb i odsjeći ovo pristanište od duboke zaleđine. Uspijemo li u tome procjenjivali smo, Nijemcima više ne može biti toliko važan Gorski kotar. Eksploziva smo imali dosta, a pruga je imala mnogo važnih objekata čije onesposobljavanje može da je izbaci iz stroja za duže vrijeme. Među tim objektima svakako su najvažniji tuneli kojih, hvala bogu, ima dosta, veliki nadvožnjaci, vijadukti i mostovi preko nekih uvala. Za rušenje pruge formirane su posebne ekipe, mada među njima nije bilo naročitog vještaka da odredi potrebnu količinu eksploziva za neki objekat. Stručnjake su morale zamijeniti velike količine eksploziva, pa će se tako otpisati svi matematički proračuni.Više tunela ozbiljno je onesposobljeno, a naročito onaj dugački kod Kupjaka, koji će nam čak i poslije rata zadavati grdne muke dok ga osposobimo za promet.

Pored samih Fužina, ovog romantičnog mjesta, na željezničkoj pruzi podignut je gospodstven most iznad uvale koja liči na davno presušeno korito rijeke. Andrija Bubanj, sada već komandant Goranskog područja, o kome je bilo dosta riječi u minulim tekstovima, kao poznati monter i miner, dobio je zadatak da odmah minira most, kako ga Nijemci ne bi zatekli. Ali u izvještaju koji je ubrzo stigao u štab Divizije, Andrija ne samo što odbija da izvrši zadatak, već optužuje i ne dozvoljava to ni drugima pod izgovorom da bi njegovo miniranje, pored toliko srušenih tunela, bio neoprostiv grijeh. Ovakav Andrijin stav bio nam je potpuno neshvatljiv, pa i za svaku osudu. Uostalom, kakva je to drskost da neće da izvrši naređenje; ne pušta čak ni druge minere da ga sruše. Još da stane na most da ga brani. Samo što ga ne optužimo za sabotažu. A možda je u pitanju neprolazna ljepota mosta, možda ga vezuju druge us-

392

^^■^^i^" <Fp*m ■ - SSSR^~ P?W

pomene iz djetinjstva i mladosti. Andrija nas prisiljava da na svašta pomišljamo. Ipak, silom naređenja most je srušen mimo njegovog znanja. U prvom susretu sa njim, kad je trebalo da mu oštro zamjerim, on započe sjetno:

- Srušiste most. Pa imate li vi imalo duše?

- Bolje što smo ga srušili nego da se preko njega kotrljaju njemački vagoni.

- Nikad nijedan ne bi dopro do njega, pored onih srušenih tunela.

- Možda si u pravu, ali - za svaki slučaj. Jedna prepreka više. Iz-gradićemo ljepši i bolji kad se rat završi.

- Ali nikad više onaj. Nije ga trebalo rušiti. Jesi li vidio kako izgleda onako posrnut.

- Andrija, ti si izgleda zaljubljen u njega. Nije on, zaboga, živo biće.

- Za mene, ako baš hoćeš, i jeste. Pored njega sam se i rodio. Poslije ovog razgovora dugo sam razmišljao o Andriji i »njegovom«

mostu. Stalno se pitam čim se to rukovodio da ne izvrši naređenje i da se nikako ne može složiti s takvim aktom nasilja prema jednom sad ratnom objektu, kad se i najveća materijalna i kulturna dobra začas pretvaraju u ruševine. Sinuće mi nešto u glavi mnogo godina kasnije, kad sam gledao film »Most na rijeci Kvaj«. U inžinjeru, graditelju toga mosta, kao da sam gledao Andriju koji čuva most, kao da ga je sam podigao. Andrija je volio most poput onog engleskog oficira inžinjera, kao ljudsku tvorevinu i napor. On nije bio školovan inžinjer, ali je, kao izvanredan konstruktor i monter bio ne manje od toga.

Nijemci

Odjednom, što smo uostalom i očekivali, Nijemci su se sručili sa zapada. Pošto su pregazili Istru, uništavajući sve pred sobom, došao je red na Primorje i Gorski kotar. Ne znajući zapravo još s kakvim snagama neprijatelj raspolaže i što je učinio po Istri, mi smo smatrali da ćemo s našom Divizijom predstavljati tvrd orah, ali ne i da ćemo ih zaustaviti. Znatno kasnije saznaćemo da su udarile odjednom četiri njemačke divizije, od kojih dvije oklopne, najelitnije, »Adolf Hitler«, »Her-man Gering«, koje su i ranije pravile čuda po Evropi. U Glavnom štabu računalo se da ih možemo zaustaviti frontalnim zaposjedanjem položaja. Mi u štabu Divizije, još prije početka ofanzive, procjenili smo da nas frontalna odbrana može skupo stajati, bar na onim položajima koje smo držali, pa smo predlagali da napustimo položaje iznad Sušaka i da se povučemo deset do petnaest kilometara unatrag, iza Bakarskog zaliva i Bakarca, kako nas ne bi zaobišli okolnim cestama, opkolili i nabacili na more. Načelnik Glavnog štaba s tim se nikako nije slagao, već je naredio da zadržimo dotadašnje položaje i da ih čak pojačamo Drugom brigadom. Tako smo morali brzo da prebacimo Drugu brigadu na čelu sa Viktorom Bubnjom i Emilom Karadžijom. Morali smo na položaje brzo, što kamionima, što plovnim sredstvima, što pješke da prebacujemo Brigadu kako bi ona i Treća zajedno zaposjele frontalnu odbranu. I samo što je dospjela do predviđenih položaja, iznad samog Bakarskog zaliva, Nijemci su oklopnim snagama prošišali kroz naše položaje i pot-

393

puno ih razbili. I dogodilo se ono najgore čega smo se najviše i plašili. Gotovo polovina jedinica našla se okružena i nabačena na more u Bakarskom zalivu. Njima će, doduše, uspjeti da se odatle plovnim sredstvima prebace na otok Krk i da se kroz nekoliko dana, znatno južnije, ponovo vrate na kopno, ali po skupu cijenu. Ovakav udar Nijemaca koštao nas je mnogo. To je bio naš najteži poraz u toku čitavog rata.

Naši pokušaji da zadržimo Nijemce, da se ne probiju cestom Luj-zijanom, preko Delnica prema Ogulinu, donijeće samo ograničene rezultate. Uzaludna je bila naša protivtenkovska artiljerija kojom smo pokušali da zaustavimo njemačke tenkove. Na nekoliko mjesta naši protiv-kolci, kalibra 46 mm, zaposjedali su položaje i dočekivali tenkove, pogađali ih sa po nekoliko granata, ali one za njih kao da nisu predstavljale nikakvo oružje. Tenk bi se zadimio, malo stresao i nastavljao naprijed, kao da su ga pogodili piljci iz praćke. Za njemačke »pantere« i »tigrove«, kojih je kako se govorilo bilo dosta, naše oružje bilo je potpuno nemoćno.

Munjeviti prodor Nijemaca brzo nas je otjerao sa glavnih cesta na brdovite terene, gdje će se jedinice Divizije uspješno boriti sa njemačkom pješadijom.

Ovu operaciju Nijemci su nazvali »Volkenbruh«. U njoj su učestvovali Prvi SS korpus sa dvije pomenute oklopne divizije, sa 44. i 71. pješadijskom divizijom, kao i dijelovima 162, 438. i 513. pješadijske divizije. A iz Ogulina su napadali dijelovi divizije »Viking«.

U ovakvoj situaciji, štabu Divizije nije više bilo mjesta u raskošnoj vili Gavrilovića u Novom, već se morao povući visoko u Kapelu, nekoliko dana poslije početka ofanzive, da bi bio što bliže događajima i ko-mandovao jedinicama, iako ni Crikvenica, ni Novi neće pasti u neprijateljske ruke ni za mjesec dana. Umjesto prekrasne vile sad smo bili zadovoljni s jednom šumskom bajtom. Na takve uslove već smo dobro naviknuti, pa nam se ni sad nije bilo teško prilagoditi. Odatle je bilo teško održavati veze sa jedinicama. Radio-veze još nismo imali, a telefonsku samo što bismo uspostavili, štabovi brigada morali su mijenjati svoja komandna mjesta. Zavladao je neopisiv haos. Nijemci su se pojavljivali i tamo gdje ih niko nije očekivao, praveći pravi darmar. Takva situacija trajala je nedjeljama, sve dok nisu počeli povlačiti svoje glavne snage, da bi ponovo prepustili inicijativu u naše ruke. Naša slobodna teritorija čas bi živjela, a čas se gasila. Pojedina mjesta su po više puta prelazila iz ruke u ruku.

Upuštati se opširnije u opis operacija ove velike ofanzive značilo bi posvetiti se čitavoj jednoj vojnoj analizi koja bi ispunila knjigu od nekoliko stotina stranica. A ja to prepuštam vojnicima od pera koji se time bave i koji za to imaju više smisla. Mene više interesuje ono drugo što govori o uslovima, o borcima, o narodu, o njihovoj hrabrosti i moralu. Ma koliko situacija bila teška čini mi se da je najteže nama u štabu Divizije, a naročito komandantu kad ne zna ni gdje su mu jedinice ni gdje je neprijatelj. Ponekad misliš da pred sobom gledaš svoje jedinice, a ono izbiju Nijemci; a dešava se i obrnuto. Nedjeljama nemamo predaha. Pomisliš da se situacija smirila, a ono, odjedanput, zametne se borba tamo gdje je nisi očekivao. Moram priznati da se često prisjećam italijanske vojske. Kakva razlika.

394

Odmah po povlačenju iz Novog, naš Štab se smjestio gore, visoko u Kapeli, u Mošune, u prostorijama direktora bivše pilane, koja je već odavno bila spaljena. I taman što smo se smjestili evo na vratima čovjeka osrednjeg rasta koji samo što pređe prag, stade mirno, pozdravi ispruženim prstima na sljepoočnici i predstavi se: »Ja sam Dimitirje Vojvodić Zeko. Po naređenju Glavnog štaba Hrvatske postavljam se na dužnost«. Njegovo lice zračilo je bliskošću i dobrotom, a i nekom čudnom odvažnošću i odlučnošću. Meni se činilo da se s tim čovjekom odavno poznajem. Ali svojim držanjem izazivao me na smijeh, pogotovo što me pozdravi novim pozdravom, s ispruženim prstima na sljepoočnici, a ne stisnutom pesnicom koje smo se mi još držali. Ustao sam hitro i stao mirno ispred njega da saslušam raport i onda mu pružio ruku. Čvrsto smo je stisnuli jedan drugome. Pošto sam i dalje osjećao da pred sobom gledam starog prijatelja s kojim se za ponovni susret treba po-rvati, pokazavši mu rukom stolicu da sjedne, napravih nestašni potez. Dok je on polako sjedao, zabacivši glavu malo u stranu, ja spretno, zaista ni sam ne znam kako mi to uspije, izvukoh stolicu. On se opruzi koliko je dug. Da je meni neko tako nešto učinio mislim da bih se jedva uzdržao da mu ne opalim šamar. Zeka ne časeći ni trenutka skoči na noge i navali na mene da mi vrati šalu. Nasta pravo gušanje uz vrisku i smijeh. Dugo smo se po podu premetali, poput vragolaste dječurlije, a ne kao komandant i načelnik štaba jedne divizije u toku teške neprijateljske ofanzive koji su tako praznili svoj naboj nemira. Takav je bio naš prvi susret i početak našeg budućeg prijateljstva, zajedničke borbe, velikih opasnosti i iskušenja koja su nas čekala.

Jedan događaj vezan za njega vrijedan je pomena. Ono što je Zeko učinio, kao komandant bataljona Prve dalmatinske brigade, krajem novembra 1942. godine u Jajcu, spada u najveće individualne podvige za koje sam čuo u našem ratu. Zajedno sa svojim zamjenikom Pekom Bogdanom, grupom boraca i kurira oko štaba, našao se iznenada, zbog nekih nepredviđenih okolnosti, opkoljen u jednoj zgradi od njemačke pješadije, tenkova i artiljerije. Činilo se da nema izlaza. Svjesni situacije i pomireni sa sudbinom zakleli su se nad razvijenom bataljonskom zastavom da će se boriti dokraja, do posljednjeg metka i bez pomisli na predaju, poginuti.

Razvila se neravnopravna borba. Nijemci su jurišali, tukli kuću iz tenkovskih topova i iz svih oružja koja su im stajala na raspolaganju, upadali unutra, zauzimali prvi sprat. Topovi su gruvali u zidove praveći velike rupe. Padali su Zekovi drugovi mrtvi ili ranjeni... Kad bi napadači bili uvjereni da u kući više niko nije mogao ostati živ, navalili bi unutra. Onda bi zaštektao mitraljez iz kuće, automati, puške, ručne bombe. To se ponavljalo nekoliko puta, sve žešće, sve opasnije. Kuća se sve više raspadala od udara granata. Kad nisu pomogli topovi, Nijemci su u dva navrata, pomoću tenkova, dovaljali do vrata po bure benzina i zapalili ga. Branioci su počeli da se guše u dimu, ali nisu klonuli; spuštali bi po nekoliko minobacačkih projektila niza stepenice i kroz prozor i od silnog vakuuma eksplozije vatra se gasila.

Narastalo je herojstvo branilaca. Kuća je popuštala od udara granata. Dva tenka i jedna blindirana kola pogađala su precizno, otvarajući

395

nove rupe po zidovima. Branioci se nisu pokolebali. Najzad, nakon šest-sedam časova junačke odbrane, sručile su se artiljerijske granate. Od tih granata niko od naših nije bio ranjen ni ubijen. Vjesnici spasa. To bi morale biti granate naših artiljeraca. Jedan oklopni automobil koji se privukao do samog zida zadao im je nove muke. Iz njega su neprekidno po svim otvorima tukli mitraljezi. Kad bi njemu nekako doskočili, činilo im se, kao da će otvoriti put za proboj. Zeko je zgrabio jednu minobacačku granatu i odozgo, kroz prozor, spustio je pravo na oklopni automobil. Konačno su ga smirili. Nasrtaji Nijemaca nizali su se i nizali. Zeko, Peko i družina tukli su i dalje iz mitraljeza, pušaka i ručnih bombi. Oko zgrade leži više od dvadeset ubijenih Nijemaca. Možda je sad prilika za proboj. Jedan je kurir pokušao da istrči, kako bi uhvatio vezu sa bataljonom, ali odmah je bio pokošen. O proboju nije moglo biti ni govora. Municije je ponestalo i svela se na po nekoliko metaka po borcu.

I odjednom kad se niko više nije nadao, Nijemci se povlače ostavljajući svoje poginule i uništeni blindirani automobil. Naše jedinice probijaju se u mjesto da bi spasile branioce. Ovo herojstvo plaćeno je sa pet poginulih i deset ranjenih partizana.

Nisu svi heroji jednaki. Neko tu počast osvaja borbom iz dana u dan tokom čitavog rata ili junačkom smrću, a neko, poput Zeka i Peka sa grupom mladih boraca, osvaja je za jedan ratni tren.

Sjutradan po ovom događaju štab Divizije izdao je dvije naredbe. Jednom se Zeko Vojvodić, kažnjava opomenom što je sa svojim štabom odsjeo u posebnoj kući, van smještaja svoje jedinice, a drugom on i Štab pohvaljuju se za herojsko držanje. Takav je vojni red.

Jednog dana, kad mi se činilo da se situacija smiruje i kad smo uspostavili kakvu-takvu međusobnu vezu, desilo se nešto što me veoma ošamutilo.

Martin Dasović držao je položaj sa svojom Prvom brigadom iznad samog Mrkoplja braneći slobodnu teritoriju Jasenka i Drežnice, u koju su Nijemci već bili upali preko Ogulina, napravili darmar i povukli se. Tom prilikom pored drugih zlodjela uništili su i našu »Heroj pilanu«. Dva puta su je palili Italijani i dva puta smo je mi obnavljali i to samo nakon mjesec do dva dana. Italijani su se zadovoljavali samo paljenjem pilane, ali kotlovi su ostajali netaknuti. Međutim, Nijemci je nisu, koliko se sjećam, ni zapalili već su jednostavno ubacili nekoliko kilograma eksploziva u njene kotlove i više nije moglo biti govora o njenoj obnovi sve do završetka rata.

U toj opštoj pometnji redovno održavamo telefonsku vezu sa Mar-tinom Dasovićem, svakih nekoliko minuta. I jednog dana samo što sam spustio slušalicu, načelnik Štaba divizije Dimitrije Vojvodić Zeko ponovo zazvoni radi nečeg Martinu. Ali čujem to nije normalan razgovor. On s nekim govori kao s neprijateljem. Zeko psuje, prijeti, prosto ne mogu da razumijem. Vidjevši to istrgoh mu slušalicu iz ruku i uključih se s nekim u razgovor:

- Ko je tamo? - upita sagovornik.

- Ajde ne zavitlavaj - ja ću njemu.

Ali na njegovo insistiranje predstavih se po imenu, prezimenu i zvanju.

396

- Sad mi daj Martina — rekoh.

- Ma kakvog Martina, gospodin zapovjednik.

- A ko je tamo? - ja ću.

- Ovdje zapovjednik Treće satnije - neke ustaško-bombarderske pukovnije, kako razumijem.

Znači neki je ustaški oficir na telefonu. Iznenadili štab Prve, uništili ga ili zarobili.

- Pa majku ti ustašku otkud ti tu - siktao sam i psovao, prijetio kao nikad u životu.

- Pa šta vam je, gospodin zapovjednik. Ja izvršavam svoj zadatak.

Ojađeno spustih slušalicu. Zaključih, a što bih drugo, da je štab Brigade uništen i da se iz njega javlja sad ustaški oficir. Ali zašto se ponaša onako uljudno. Ma da to iz štaba Brigade ne zbijaju neku ludu šalu. To je nemoguće. Zgrabim slušalicu i ponovo pozvah:

- Ko je tamo? - pitam.

- Ovdje Martin, druže komandante.

- Koji Martin?

- Martin Dasović, komandant Prve brigade - grohotom se smije.

- Nije istina da si ti Martin!

- Šta ti je pobogu, Veljko, jesi li poludio.

- Ako si ti Martin, onda si ti izdajnik.

- Ti si potpuno lud - on će povišenim tonom.

- Kad si Martin - što vidim i po njegovom glasu - onda mi reci ko ima tu pored tebe osim ustaša?

- Ma kakve ustaše pominješ, pobogu?

- One što su sa mnom razgovarale prije nekoliko minuta sa toga telefona.

- Joj, šta ti je zaboga, kakve ustaše, šta ti to pričaš! Ti si poludio.

- Budi pošten, pa priznaj jesi li ti njihov zarobljenik pa si prisiljen da se praviš kao da si slobodan.

- U životu me još niko tako nije izvrijeđao.

- Čekaj malo. Brzo mi odgovaraj na pitanje: ko je komandant Prvog bataljona, ko Drugog, ko Trećeg, ko komesar Prve čete, ko Druge, ko ti je kurir...

Martin je brzo i tačno odgovarao ne zbunjujući se ni najmanje. Opet se ja pitam da li je to on. Sad mi se čini da to ipak nije njegov glas.

- Reci, pitam te posljednji put, jesi li ti stvarno Martin Dasović, komandant Prve brigade.

- Gospode bože, što me snađe!

Dugo je trebalo da se uvjerim da govorim s Martinom. Potom mu ispričah što se samo nekoliko minuta ranije desilo i da mi je neko sa njegovog telefona govorio kao ustaški oficir.

- Šta to treba da znači, Martine?

- To je lako objasniti. Negdje na liniji između nas neka ustaška jedinica prikopčala se i pozvala te.

- A vas?

- Mi je nismo čuli. Možda je telefon i zvonio. Ovdje je velika gužva.

397

- To će reći, Martine, da su ustaše, tu negdje, između nas. Telefonske žice mogu ih dovesti, ako ih se budu držali, i do nas i do vas. Mi pri ruci nemamo nijedne jedinice i moraćemo negdje odavde da se po-maknemo. Tebi je lakše. Ne bi bilo loše da pošalješ bar jedan vod linijom do nas.

Tek sad nastupiše prave brige. Neprijatelj može svaki čas da nas iznenadi zahvaljujući tom prokletom telefonskom kabelu za koji se maloprije bio zakačio. Nema druge, moramo pomjeriti Štab negdje dalje. Na brzinu smo se spakovali i odmakli koji kilometar. Što je sigurno, sigurno. Ali sjutradan smo se opet vratili na staro mjesto.

Tokovi njemačke ofanzive su poput jedne zamišljene razuđene rijeke koja se, umjesto da teče svojim jedinstvenim koritom, račva i rastače na sve strane, prijeteći poplavom i uništenjem. Ipak, tenkovi ne mogu svuda stići po raskošnom reljefu Kapele, pa su prinuđeni da se s glavninom drže cesta i zasipaju topovima i mitraljezima okolni prostor, podržavajući strojeve pješadije. Ako je ratna tehnika redovno i prednost neprijatelja, onda ponekad može biti i slabost, pa išla ona na gusjenicama ili na leđima čovjeka, jer ipak ne može, ponajčešće, doprijeti tamo gdje mogu partizanske noge. Kad se pred čovjekovim očima danima odigravaju ovakvi prizori, kao što se odigravaju pred mojim, on bi rekao da će sve naše jedinice nestati u tom zamršenom pletivu, satkanom od vojske i vatre bojnog oružja, da im traga ne ostane. Najgore je kad se front potpuno razdrobi, izukršta, pa više nema ni linija ni položaja, te umjesto svojih često vidiš neprijateljske jedinice i ne znaš otkud ti prijeti opasnost. Mislim da bi za svaku vojsku na svijetu to morao biti kraj osim za ovu poniklu i očvrslu još od nastajanja u svakodnevnim borbama. Mora se priznati, mi smo imali prilično gubitaka, ali daleko od toga da bi oni značili naš poraz. Doduše biće osipanja ljudstva, gotovo će nam se prepoloviti sastav, ali to nisu bila dezerterstva već jednostavno sklanjanje novomobilisanih i neobučenih boraca u užoj ili široj okolini svojih kuća ili u zabiti planine, da bi nam se ponovo priključili kad prođe najteže. I to je bilo dobro. Naše jedinice su se svele na pravu mjeru kako i odgovara datim prilikama.

Dugo će se odmotavati ovo vražje kolo sve dok se Nijemci nisu morali povući u primorske gradove, prepuštajući nam čitav Gorski kotar sa velikim mjestima kao što su Delnice, Srpske Moravice i našu staru slobodnu teritoriju, Drežnicu i Gornji kraj. Oni će u toku zime povremeno upadati jakim snagama da bi počinili nova zlodjela i ponovo se, pod pritiskom naših snaga, povlačili.

Pred nama je goranska zima, sa svim svojim nedaćama u ovom snježnopadnom kraju. Situaciju će nam, doduše, donekle olakšati odlazak naših dviju brigada, po naređenju Glavnog štaba, u Liku da bi nadomjestile prazninu nastalu poslije odlaska Šeste ličke divizije u Operativnu grupu pri Vrhovnom štabu.

Od 1941. godine do ovih dana Primorci i Gorani su pretrpjeli brojna stradanja, ali dolaskom Nijemaca ona će prevazići sve ranije. Njemački vojnik ne zna da bira žrtve.

398

Svečanost u Brinja

Zagazili smo u 1944. godinu. Trenutak nastupanja te nove godine potpuno sam zanemario. Imali smo borbe, noćne marševe, pa je mogao proći i čitav dan, bar za mene lično, dok se ne sjetim da je još jedna ratna godina za nama i da je nastupila nova. Svake prethodne ratne nove godine zametali smo kavgu sa neprijateljem, kako mu ne bismo dopustili da je obilježi nekakvim slavljem i pijankom. Da smo slučajno bili u prilici da svečano dočekamo ovu Novu godinu, što u toku nijedne nismo činili, da podignemo čaše, da nazdravimo, da čestitamo jedan drugom, da se zagrlimo i izljubimo, sigurno ne bismo propustili da izrazimo čvrsto uvjerenje da je konačno nastupila godina pobjede, da ova ne može iznevjeriti kao one dvije prethodne. Svi su uslovi za to. Sovjetske ofanzive teku jedna za drugom, primiče se ruski valjak granicama Njemačke. S Radio-Moskve često se razliježu eterom imena sovjetskih vojskovođa, pod čijom komandom Crvenu armiju krunišu velike pobjede, dajući imena brojnim divizijama prema mjestima dobijenih bitaka. Ali i sa Radio-stanice »Slobodna Jugoslavija« sve češće se čuju imena komandanata slavnih divizija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Drugi saveznici se uglavnom i ne pominju. Na tlu Evrope bore se Crvena armija, naša Narodnooslobodilačka vojska i saveznici u Italiji.

Pune dvije godine, iz dana u dan, očekuje se otvaranje drugog fronta od strane zapadnih saveznika. Četrdeset i druga godina, za koju smo bili sigurni da će se saveznici iskrcati na tlu Evrope, iznevjerila je; iznevjerila je i 1943. godina. Zapad samo prijeti drugim frontom, ali nikako da se dotakne evropskog tla. Iskrcavanje saveznika u Italiji, na stopalu italijanske čizme, nije ono što se očekuje. To nije onaj drugi front koji može bitno uticati na slamanje fašističke Njemačke. Od Rima ne vode strateški putevi do Berlina. Samo desanti na zapadnoj obali Evrope, rušenje njemačkog zapadnog bedema, neprobojnog kako Nijemci tvrde, bio bi udarac na pravo mjesto, koji uslovljava brzu pobjedu. Bio sam uvjeren da će se to dogoditi prvih proljećnih mjeseci.

Naše poprište se dosta smirilo. Opet su gotovo čitava teritorija Gorskog kotara i veliki dijelovi Like i Korduna jedna jedinstvena slobodna teritorija. Cestama kruže naša motorizovana vozila. Glavni štab Hrvatske, CK-a KPH i ZAVNOH i dalje su u Otočcu, do kojeg nisu ni doprli najistureniji njemački klinovi. Naš štab je u Brinju; njega su Nijemci samo dotakli i odmah se povukli. Telefonske veze dobro nas služe. Mo-torizovani kuriri svaki čas odnose ili donose neku poštu. Jedino veze sa našim Operativnim štabom za Istru odvijaju se pomoću kurira, pješaka. Istra se, poslije ofanzive, oporavlja. Posvuda niču partizanske čete, bataljoni i odredi. Veliku glavobolju zadaje nam sve veći priliv Istrana u Gorski kotar. Mnogo je ustanika, mnogo naoružanih partizana za ovako relativno malo, iscrpljeno ratno područje. Kad bi bilo dosta hrane sve bi bilo drukčije. Gotovo da nam je ovih dana glad najveći neprijatelj. Srećom, prošla godina bila je rodna, rodio krompir kao nikad. To nam je odavno glavna hrana i njemu ponajviše možemo zahvaliti što smo na nogama. Da, on je glavna ali ipak ne i jedina hrana. Cesto se uz njega nađe još ponešto. Kad narod stvara svoju vojsku, on je uvijek

399

u stanju da nešto iščeprka što je uspio da sakrije, da duboko zatrpa, da, tako reći, stvori. Ipak, kad bi se podizao neki spomenik i odavalo priznanje i zahvalnost nekoj životnoj namirnici, koja je spasila od smrti mnoge ljude, onda bi to sigurno u ovom kraju bilo krompiru. Taj spomenik zamišljam u svojoj mašti kao veliki stog krompira na rukama žena koje ga nude gladnim ustima, gazeći smrt nogama. Da imam ikakvog smisla za likovno oblikovanje, ne bih žalio vremena da se odužim krompiru, zahvaljujući kojem, ipak, niko nije umro od gladi. Krompir je bio izvor partizanskog života. I niko od tamošnjih boraca, a bilo je i pisaca i pjesnika, da mu posveti bar jedan stih, jednu pjesmu da mu ispjeva. Čak ni u narodnom kolu nikad nije pomenut junak-krompir. Negdje prvom polovinom januara, jednog dana zazvoni mi telefon. Prepoznajem glas komandanta Glavnog štaba Ivana Gošnjaka, moga starog druga iz Španije i francuskih logora. Vidim ima nešto važno da mi kaže. Gošnjak je na tu dužnost postavljen nešto prije kapitulacije Italije. Dotadašnji komandant Ivan Rukavina otišao je na novu dužnost, ostavivši za sobom visok ugled kao najistaknutiji vojni organizator partizanskih jedinica i Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske.

- Slušaj - obrati mi se - imaćeš danas važne goste na ručku. Pripremi nešto dobro da ih počastiš. Ostalo će ti oni reći.

- A ko su ti važni gosti? - upitah.

- Vidjećeš kad dođu.

- Biće sve u redu.

Nisam dugo čekao kad evo nekoliko automobila iz Otočca; zaustavljaju se ispred našeg Štaba u Brinju. Brzo sam istrčao napolje, zajedno sa komesarom Turkulinom i načelnikom Zekom Vojvodićem, da ih dočekamo, upoznamo se sa njima i prihvatimo ih kao goste. Ne malo sam bio iznenađen kad sam među gostima otkrio gotovo sam vrh rukovodstva našeg rata, osim Tita, Marka i Đilasa, glavne ličnosti AVNOJ-a i neke iz Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije. Tu su Ivan Ribar, Edvard Kardelj, Moša Pijade, Rodoljub Čolaković, Radonja Golubo-vić, Josip Rus, Toša Vujasinović, Rato Dugonjić, Marko Vujačić i još neki. U njihovoj pratnji je i jedan kamion partizana radi obezbjeđenja. S Kardeljem sam se još ranije upoznao. Mošu i Ribara nije mi bilo teško prepoznati zahvaljujući njihovim fotografijama, koje su se već probijale kroz našu partizansku štampu. Moga komšiju iz Nikšića Marka Vujačića poznavao sam još od djetinjstva. Ali meni je naročito ostala u sjećanju 1935. godina i jedan susret s njim, uoči izbora za Skupštinu Jugoslavije. Marko je bio kandidat na listi zemljoradničke stranke za srez Nikšić. Velika grupa ljudi čekala ga je na Vilusima gdje je trebalo da dođe i održi predizborni govor. I evo ga konačno. Prije nego će sjahati sa svoga bijelog konja, narod je pohrlio prema njemu sa poklicima i dobrodošlicama. Tu su, naravno, i žandarmi, zlu ne trebalo, da se obračunavaju sa glasačima opozicije. Još s konja otpoče Marko svoj govor: »Danas jašem na ovom zekanu, a od sjutra ću na predsjednika vlade Bo-goljuba Jevtića«. Urnebes. Poklici Marku. Žandarmi bi htjeli da rastjeraju narod, no ne usuđuju se... Rukujući se sad s njim u Brinju, ispred štaba Trinaeste divizije, nisam mogao da se ne sjetim tih njegovih riječi i da mu ih ne ponovim. On mene nije, naravno, poznavao, ali po-

400

znavao je svu moju užu i širu porodicu i odmah poče da nabraja imena, od moga oca pa, redom unatrag, do mojih predaka od koljena do koljena, izražavajući nadu da ih neću obrukati. Uputi me na testament moga oca Jeremije, koji je napisao uoči svoje pogibije u prvom svjetskom ratu. Sjećam se testamenta, a iz priča njegovih drugova, jasno se vidi da je bio revoltiran i uvrijeđen čovjek i da je namjerno otišao da pogine. Njegov odnos prema tadašnjim crnogorskim prilikama vidi se i iz nekoliko redova testamenta:

»... Danas su u Crnoj Gori interes, pravda i sve zasluge rđavo zastupljene. Učini nadležnom starješini po volji, budi mu kesimača, daj mu kravicu, mali zavežuljak para i bićeš čestit patriota svoje zemlje...

Ako će glavar da nešto krupno, debelo slaže onda ti se uvijaj da bi mu potvrdio da je istinu kazao. No, ako si čovjek, nećeš mu odobravati i potvrđivati njegove laži. Da budeš patriota moraš biti kod istog posije glavara špijun i ništa roba. Imao sam prilike da skroz i skroz upoznam takve glavare, jer sam radio da očuvam sebe u narodu i da pošteno mislim i osjećam osvrćući se na pravdu i na to da je Bog živ.

Zbog toga su me sve starješine gledale kao mrka vuka. Mojima preporučujem da se od takvih ljudi čuvaju; neka vjeruju u pravdu, pa će vjerovati u Boga.«

Pozvali smo goste unutra. Imali su gdje sjesti, a imali smo čime i da ih počastimo. Ostalo ponešto od kapitulacije Italije, neke rezerve koje smo, bar u tom dijelu, uspjeli sačuvati. Niko ne odbija ni kavu ni rakiju, a ja sam slušao kako je rakija maltene zabranjena u proleterskim jedinicama i gore u visokim štabovima. Pričalo se da je Moša asketa. Čovjek mora tome da vjeruje. Uostalom, on se asketizmu naučio dugim tamnovanjem u zatvorima. Još prije nego ćemo sjesti za trpezu, odnekud se nađe među ljudima jedna lijepa žena, za koju još nisam znao ko je ni odakle je, s kojom se Kardelj dugo pozdravljao, grlio i ljubio. Ja malo zanosim glavu kao da ne primjećujem, neobično mi. Gledam ispod oka. Koji trenutak kasnije, on nam je predstavi kao svoju ženu Pe-picu, sa kojom se, upravo u tom trenutku, prvi put sreta nakon pune dvije godine, od njenog interniranja u Italiju. Nakon kapitulacije Italije njoj je uspjelo da pobjegne i da se domogne Slovenije. Kako su i kojim vezama njih dvoje upriličili sastanak u našem štabu, kako se ona probila iz Slovenije meni je bilo potpuno nejasno, ali to je sigurno sve unaprijed nekom vezom dogovoreno. Njihov susret ličio je u neku ruku na ponovno vjenčanje koje će predstojećim ručkom prerasti u pravu svadbu. Od toga dana pa sve do Kardeljeve smrti, pri svakom našem susretu oni su me nazivali svojim ratnim kumom, sjećajući se toga trenutka sreće.

Ručak je za ovu priliku bio na nivou zvanica, reprezentativan. Dugački sto u jednoj ovećoj prostoriji, prekriven stolnjacima, porcelan-skim tanjirima, čak i sa nekim posrebrenim servisom, zaplijenjenim od Italijana, s čašama za rakiju i vino, dolikovao bi i danas za ugledne zva-nice biranog društva.

S takvom trpezom nisam se sreo ni prije ni poslije u toku rata, čak ni u Gavrilovićevoj vili, u Novom Vinodolskom. Sjedajući za sto, primje-

401

ćujem da su uvaženi gosti gotovo začuđeni ovakvim dočekom. Nije teško zapaziti kako se pojedini od njih nekako upitno i zagonetno pogledaju. Moša često upire pogled u mene i komesara Turkulina, kao da mu nešto nije po volji, ali ništa ne govori.

Ručak će se otegnuti gotovo puna dva časa. Počeo je jednom velikom musakom, uz upozorenje dobrog kuvara, da vode računa da to nije sve. Ali uprkos tome, musaka je planula začas. Potom dođe i glavno jelo s dosta mesa, uz dobre primjese. Rakije i vina napretek. I po drugi put ostaše prazni tanjiri.

Pošto smo se najeli, ja više nego srećan, što je ručak uspio, a prije nego ćemo biti posluženi kafom, Moša mi mahnu rukom da uđemo u jednu manju prostoriju. Ustao sam poslušno, pitajući se šta to on ima sa mnom nasamo razgovarati. Sudeći po njegovom izgledu, imam utisak da će nešto da me kritikuje, da me na nešto upozorava, pa razmišljam šta bi to moglo biti. Da mu se nisam nešto zamjerio? A možda hoće da mi se zahvali za ovakav doček, što bi mi bilo jako drago. Bilo ovo ili ono, velika mi je čast što ću sa njim da razgovaram nasamo, jer o njemu sam slušao još odavno prije rata, kao o čovjeku koji je na neki način oličenje Partije.

- Slušaj - on će veoma ozbiljno i strogo - jedete li vi svaki dan ovako?

- Je li to ozbiljno, čika Janko, ili se šališ?

- Pitam te jedete li vi svaki dan ovako?

- Slušaj, čika Janko - ja već nabusito - ovo je naš prvi takav ručak u ovom ratu, zahvaljujući vama. Tako, mi da vas dočekamo kako najbolje znamo i umijemo, a evo sad i da odgovaramo za to. Žao mi je što nisi bio juče na našem ručku, pa da vidiš kako jedemo. Kad imamo dosta krompira, mi se ne žalimo na glad. A, eto, mi danas da vas dočekamo kako smo najbolje mogli, a sad na odgovornost. Imam ja zašto odgovarati, ima mi se šta prigovoriti i kritikovati me, ali nikad ne bih mogao pretpostaviti da mogu odgovarati za to što sam goste dobro dočekao.

Tek sad Moša poče da se smijulji.

- Dobro, dobro, što si zapeo.

- Zapeo si ti, a ne ja - moram da se branim.

- Šalio sam se. Susret sa ovakvom trpezom zaista mi je bio neshvatljiv.

0 ovom ručku bilo je riječi svaki put kad bih se sreo sa Mošom, sve do njegove smrti. Nikad ne bih propustio priliku da se ne našalim: »Ja tebe da dočekam, a ti mene na odgovornost«.

Avnojevci i članovi Nacionalnog komiteta nisu došli i prošli već su imali namjeru da ostanu neko vrijeme kod nas. To nas, uostalom, nije nimalo obradovalo, a mislili smo da su oni samo u prolazu prema Sloveniji. Na nama je da ih negdje smjestimo. Za prvu noć tu u Brinju nije bilo problema, ali za njihov duži boravak tu nije bilo prikladno. Moralo se naći nešto bolje i sigurnije. Dobro smo se zamislili. Gdje da ih smjestimo? Stara slobodna teritorija Brinja i Drežnice, toliko puta paljena i pljačkana, nije, uprkos sigurnom boravku u njoj, nudila povoljne uslove za njihov boravak. Uostalom, to je naša vlada, ili bar dio vlade. Srećom,

402

čitav Gorski kotar bio je ponovo slobodan, pa smo imali nekoliko mjesta za izbor. Kad smo sve dobro proučili, onako vojnički, izbor je pao na Delnice ili Skrad. Oba mjesta nudila su veliku sigurnost i dobre us-love za njihov smještaj i ishranu. Ali kad se trebalo konačno odlučiti, uzimajući u obzir ovo ili ono, neki plus ili minus, odlučili smo se za Skrad. Dođe li do nekog iznenađenja, bilo iz vazduha ili s kopna, odozdo od Rijeke i Primorja, Delnice mogu biti prije izložene udaru. A onda tu je i cesta Lujzijana koja, uprkos svih naših napora da je što bolje za-rušimo i zapriječimo, djeluje nekako prijeteće. S njom smo imali mnogo posla još od 1941. godine. Dozna li neprijatelj nešto, može da se sruči na Delnice i kopnom i vazduhom. Zato je izbor pao na Skrad, poznato predratno vazdušno ljetovalište koje neprijateljska ruka još nije bila ozbiljno dotakla. Nekoliko lijepih vila, nekoliko velikih kuća zaista su nudile izvanredne uslove i ne samo za ovo ratno doba već i za bolja vremena. Uz to, najbliži garnizon s neprijateljskom posadom - Ogulin - bio je udaljen preko četrdeset kilometara. I Ogulin i primorski garnizon bili su stalno pod našim okom i sa dobro zaposjednutim položajima prema njima.

Naši gosti prepustili su nam brigu o njihovom smještaju i bezbjed-nosti. Kad smo im saopštili da smo poduzeli sve potrebne mjere preko komande Goranskog područja, komandi mjesta i narodnooslobodilač-kih odbora o njihovom smještaju i bezbjednosti, bili su zadovoljni. Za Skrad su odavno svi znali. Odredili smo i jednu četu partizana za njihovo neposredno obezbjeđenje. Poslije noći prespavane kod nas, njihovim automobilima priključili su se i dva naša kamiona, radi sigurnosti i gosti su se uputili u Skrad. Bez ikakvih nezgoda prevalili su tih šezdesetak kilometara do Skrada, gdje ih je čekala prijatna domaćica sa toplim sobama i dobrom večerom. To je bio komforan smještaj sa kakvim se, kako su i sami tvrdili, nisu sretali prije, a ni poslije u partizanima.

Oko Skrada i njihove kuće vladala je neobična tišina. Tu se nije mogao čuti ni puščani niti topovski pucanj sa ma kojeg položaja. Rijetkost kakva se teško može zapamtiti u partizanskom ratovanju. Telefonska veza dobro je funkcionisala. Svakodnevno ili bismo mi iz Štaba pozivali Skrad, da vidimo kako im je, ili bi oni zvali nas. Sjećam se jednog dana, rano ujutro, još sam spavao, probudi me zvrčanje telefona. Čujem glas naše centralistkinje Lepe Mamule.

- Druže komandante, javi se, traži te Skrad.

Na telefonu je Kardelj. Poslije uobičajenog zdravljenja, on me zamoli da dođem do njih. Odsječeni su, kako on kaže, gotovo od čitavog svijeta, kao da se nalaze u nekom moru tišine, tišine koja gotovo plaši. Jasno mi je da bi on htio da ga upoznam sa situacijom, bar u toj široj okolini. Dobijam dojam da im ovakav mir zaista smeta, da su usamljeni i u velikoj neizvjesnosti. I sam sa mislio da pođem do njih, objašnjavam Kardelju, ali sad ne mogu nikako, jer prema svim obavještenjima nešto se gadno sprema od Like i Ogulina. To, zbilja, nije bilo vrijeme kad bih smio napustiti Štab i otići u Skrad, ni na nekoliko časova. Obećao sam da ću to učiniti što prije ako se situacija razbistri. I taman što završismo razgovor, ponovo zvoni Kardelj. On kaže, kad je već takva situacija, da

403

će sjesti u auto i doći u Brinje. Meni je nezgodno što ne mogu poći do njih i što on mora da se izlaže takvom putu, ali šta mogu. Ostao sam za stolom da razmišljam. Još dok sjedim, javljaju telefonom naše jedinice iz blizine Ogulina da se jedna velika njemačka tenkovska i moto-rizovana kolona uputila ka Jasenku i Drežnici. Ove vijest prosto me pokosi, iako je ta cesta bila toliko razrušena i zakrčena da je Nijemci nisu mogli savladati ni za vrijeme šeste ofanzive. Ali sama činjenica da na nju, vozeći se od Skrada preko Ravne Gore, mora izbiti Kardelj, pet do šest kilometara dalje od Jasenka, prisiljava me da ga odmah pozovem i da mu kažem da nikako ne kreće, jer bi se izložio smrtnoj opasnosti.

- Daj mi Skrad - obraćam se Lepi na centrali.

- Odmah, odmah - ona će.

Čekam nestrpljivo da dobijem vezu, ali veze nema.

- Šta je Lepa, sa Skradom? Momentalno da mi daš vezu.

- Nema veze, druže komandante, uzaludno vičeš.

Ja sam van sebe, grdim Lepu, psujem, čak joj kažem da sabotira. Ona sirota ćuti. Ja joj i prijetim, kao da je ona za sve kriva.

- Kako to da sam prije nekoliko minuta imao Skrad, a sad kao da je grom udario u tvoju centralu, i u tebe, i u linije.

- Mora da je negdje prekid na liniji - ona će.

- Ili u tvojoj glavi - ja ću, urlajući. - Slušaj Lepa, odmah da mi daš vezu, da se ne šališ. - Potpuno sam van pameti. Vičem na sirotu Lepu. Ali uzalud su sve moje prijetnje. Veze nema pa nema. Kako sad da zaustavim Kardelja. Srećom imali smo pri Štabu dvojicu-trojicu dobrih motociklista, kurira. Odmah sam odredio jednog i naredio mu da što brže vozi preko Drežnice i Jasenka i da se uputi cestom prema Ravnoj Gori kako zna i umije i vrati auto nazad. Tek kad se kurir vratio i obavijestio me da je naređenje izvršeno, odahnuo sam.

Nijemcima, pak, ni ovoga puta nije uspjelo da se probiju do Jasenka, ali sama pomisao da je Kardelj mogao upasti u njihovu kolonu, užasavala me.

Kad već pominjem našu lijepu, malu, dobru i hrabru Lepu Mamu-lu, iz Vojnog Tuka, poštaricu iz Mrkoplja, ne mogu da je zaobiđem i da o njoj ne kažem još nešto. Teško može biti nezahvalnije dužnosti od ove njene na poljskoj telefonskoj centrali Divizije. Ona je često, ni kriva ni dužna, morala da ispašta zato što ne može da uspostavi vezu s jedinicama. Bilo da je negdje nastao kvar, bilo da su prekinute linije poljskih telefonskih kablova, ona je uvijek bila prva na udaru. Mnogo puta sam vikao na nju. Ona je uvijek otćutala uz ono njeno stalno-biće, biće, ne ljuti se. A mene je to još više razdraživalo. Poslije čim bismo se sreli, ona je znala da zaboravi na bezbroj puta ponovljene moje grdnje. Šta-više, nije se ni ljutila, oguglala djevojka. A i ja bih znao da malo omećim ako ne i da joj se izvinim.

Meni je, izgleda, bilo suđeno da čak neko vrijeme i poslije rata nastavim istim tonom kad bih pozivao neku telefonsku centralu, koje su obično funkcionisale, bar prvih poratnih godina, kao i one ratne. Jednog proljećnog dana 1945. godine, po završetku rata, ležeći kao teški ranjenik u Vojnoj bolnici u Beogradu, nepokretan, zatražih neki broj u unutrašnjosti preko beogradske centrale. Dugo sam okretao dok najzad

404

ne čuh s one strane žice ženski glas. Taj glas učini mi se nekako poznat, ali tome ne pridajem nikakvu važnost. I ne predstavljajući se telefonist-kinji, naručim broj. »Odmah, odmah«, odgovori ona i zatvori telefon. Ja čekam i čekam, prolaze minuti, prođe i cio sat, ali moj telefon kao da je umro. Ponovo okrenem ručicu. Javi se isti glas.

- Slušaj drugarice, šta je sa ovim tvojim odmah, odmah. - Počinje moja tirada, vičem na nju kao na sabotera, kao nekad na Lepu. Na to će ona pošto sam se dobro izgrmio.

- Od te tvoje dreke nikakve koristi. Ne mogu da dobijem vezu i gotovo.

- Ne možeš ili nećeš - ja ću još drskije.

- Ne mogu. Ta mi tvoja vika neće ništa pomoći. Imala sam i u ratu komandanta koji se isto tako drao na mene, ali uzalud.

- Morao je kad tako radiš - ja ću - ko ti je bio taj komandant?

- Veljko Kovačević - ona će.

- Lepa, boga ti tvoga, pa zar si to ti! Ja sam, Veljko, nikad se neću popraviti.

- Vidim poznat mi je glas, ali ko bi rekao da si ti.

- Dolazi, Lepa, kako znaš i umiješ što prije. Ja ležim tu nepokretan. Dolazi, Lepa, čekam te da te vidim. Uzbuđen sam i obradovan kao da sam čuo glas svojih sestara koje blizu deset godina nisam vidio.

Neće proći ni pola časa kad evo Lepe na vratima. Zagrlili smo se i izljubili, onako partizanski, bratski, sa onakvom ljubavlju kakva najčešće vlada među ratnim drugovima koji su vezani na život i smrt. Kad me vidjela onako nepokretnog, mršavog, izblijedjelog, nije mogla zadržati suze. Umalo i mene nije rasplakala. Od tada sam je sve dok sam ostao u bolnici, svakodnevno pozivao telefonom. Naravno, više nisam vikao. I dolazila je često da me obiđe. Nekoliko puta donijela mi je i neke sitne poklone. Jednom mi je ostavila mali buket cvijeća dok sam spavao.

No, ostavimo Lepu i vratimo se začas u Skrad. Nacionalni komitet neće ostati tu ni punih deset dana. Odatle je čitava grupa otišla u Sloveniju. U Brodu na Kupi čekali su je slovenački partizani na čelu sa komandantom glavnog štaba Slovenije, španskim borcem Francom Roz-manom. Prelazeći most na Kupi, bila je neka poledica, Kardeljev konj se okliznuo i pao zajedno s jahačem u ledenu rijeku. Za njim je, ne razmišljajući ni trena, skočio Franc Rozman da ga spašava iako nije znao plivati. Sad je trebalo spašavati i jednog i drugog, što će partizanima, vičnim na sve nezgode, poći za rukom.

Takav je bio moj prvi susret i rastanak sa članovima Predsjedništva AVNOJ-a.

Toga istog januara, u drugoj polovini, imao sam još jedan dramatičan susret s Kardeljem. Nijemci su još jednom, tih dana, iznenada upali jakim snagama cestom Lujzijanom od Rijeke u Gorski Kotar; ponovo su progrmljeli tenkovi, kamioni i artiljerija. Ja sam se, odvojen od svog Štaba, nalazio u neposrednoj blizini Lujzijane, u Mrkoplju, očekujući svaki čas tenkove. Imali smo vrlo male snage za zatvaranje toga pravca. Procjenivši da tu ne možemo prenoćiti, napustili smo Mrkopalj i popeli se u selo Begovo Razdolje, koje se nalazi na visini od nešto iznad hiljadu i sto metara. Smjestili smo se u jednu kuću, bar da prenoćimo.

405

Odatle nismo imali gotovo nikakvih veza sa jedinicama osim pomoću kurira-pješaka kao 1941. godine. Mrkopalj stalno držimo pod okom. Nikako da ustanovimo da li su Nijemci upali ili ne. Veoma smo oprezni. Odjednom, bila je valjda prošla ponoć, dva velika svjetlosna snopa počeše da šaraju od Mrkoplja prema Begovom Razdolju. Šta je to sad? Naš auto nikako ne može biti. Neprijatelj je znači upao u Mrkopalj. Ali da li je to auto ili tenk - nikako nam nije jasno. Šta taj samac u ovakvoj noći traži. Ako je i od Nijemaca mnogo je, pa da to vozilo ima ne znam kakav oklop.

Svjetlosni mlazevi paraju mrak oko ceste i sve se brže primiču. Dvadesetak partizana i ja s njima brzo postavismo zasjedu neposredno ispred sela. Vozilo se neprekidno primiče. Kad nam se približilo na nekoliko stotina metara, mogli smo ustanoviti da se radi o putničkom automobilu. Puštamo ga sve bliže, držeći ga na nišanu. Da li otvoriti vatru ili ne? Ipak je to samo jedan auto, pa makar bio i oklopljen; bila bi sramota sasuti plotune u njega. Prilika je da nekog zarobimo. Možda i neku veliku zvjerku. Riješismo da ga pustimo da nam se primakne na nekoliko metara, pa onda da iskočimo ispred njega sa uperenim puškama. Na komandu »stoj« ispriječismo se na cesti. Auto zasta i obori svijetla. Iz njega izlaze četiri čovjeka, među kojima prepoznajem Edvar-da Kardelja. Čovjek da se prekrsti od čuda. Otkud on s neprijateljske strane, s ceste Lujzijane kojom krstare neprijateljska vozila! Kardelj nas gleda ne manje začuđen, kao da pita šta to radimo, jesmo li poludjeli.

- Otkud ti pobogu? - pitam.

- Iz Slovenije - odgovori.

- Pa kuda si se provukao?

- Kako misliš provukao? Išli smo od Kočevja preko Broda na Kupi pa preko Delnica i Mrkoplja.

- I tuda vi prošli autom?

- Koliko znam drugog puta nema. Jedina slobodna cesta.

- Ta cesta nije slobodna, druže Kardelj. Nju drže Nijemci od jutros. Vidiš gdje smo se mi povukli.

- Kakvi Nijemci! Mi nijednog nismo vidjeli. Susretali smo se sa nekim vozilima, tu po Lujzijani, ali valjda su to naša.

Ja se hvatam za glavu od pomisli. Ah, od kakve pomisli.

- Imali ste sreću - samo to rekoh.

Kardelj nikako da to shvati. Pošto smo svratili u kuću, gdje smo bili smješteni, dugo smo razgovarali, čudeći se njegovoj avanturi. Na kraju smo ipak zaključili da su Nijemci najvjerovatnije mislili da su to njihova kola, koja su možda i nosila njemačku registraciju, a ni na pamet im izgleda, nije palo da su naša i to sa takvom istaknutom ličnošću. Sad smo se obostrano radovali što se sve dobro završilo. Ja se i danas onespokojim, protrnem od pomisli šta se moglo desiti da smo nepromišljeno otvorili vatru. Srećom, nismo bili brzopleti, uzdržali smo se od pucnjave u nadi da ćemo nekoga zarobiti. To je Kardelju spasilo glavu drugi put za nekoliko sati.

Ali tu nije kraj. Cesta iza naših leđa koja vodi dalje prema Brinju, Lici i Bosni, bila je na velikoj dubini toliko zakrčena i razorena da bi na njoj morala zastati i tenkovska kolona. Šta da radimo sa Kardeljom i njegovim automobilom? Kako da nastavi put? Našao se u pravom ćor-

406

sokaku. Natrag u Sloveniju nikako nije mogao. Istina, nešto južnije od ove ceste, paralelno sa njom, vodi još jedna iz Mrkoplja prema dubini slobodne teritorije. Ona nije zakrčena. Kad bi bio neki poprečni put prema njoj ne bi bilo teškoća. Ovako, između ove dvije ceste, ispriječilo se nekoliko brda sa velikom šumom i nekoliko travnatih proplanaka. Nema puta ni za seljačka kola, a kamoli za automobil. Nešto se, ipak, mora učiniti. Odmah smo okupili više Razdoljčana, kirijaša, s konjima, koji poznaju svaku stazu i bus trave, svaki grm, nećemo li nekako naći put i način da prebacimo auto s ove na onu cestu. Naoružani sjekirama, raznim polugama, šta sve nisu radili čitavu tu noć, da bismo se dokopali cilja. Zahvaljujući konjskim zapregama i ogromnim naporima ovih ljudi, uspjeli smo. Kardelj je mogao da produži put prema Lici i Bosni.

Ledeni marš

Početak je nove 1944. godine. Ona prava goranska zima prilično je kasnila, što joj se ne dešava ni za koju desetinu godina. Veliki snijeg kao da je zaboravio ovo najsnjegovitije područje naše zemlje. Čak ni na svim visovima Kapele nije zasniježilo. A može li biti većeg poklona, većeg prijatelja partizanima od ovakve blagonaklonosti neba. Sve do ove zime snijeg se opasno, nekad manje, nekad više, udruživao sa neprijateljem, čak i od oktobarskih dana. Ovoga puta, tek početkom februara, surova zima udružila se kao nikad do tada s neprijateljem, s njegovom trećom fazom zimskih operacija protiv nas. Nijemci, ustaše, četnici, ne znam da li je bilo još neke bande, navalili su saveznički, gotovo iznenada, na istočne dijelove naše prostrane slobodne teritorije, kao da su željeli da nadoknade ono što su propustili u Šestoj ofanzivi. Prvi su na udaru Brinjski kraj i Drežnica. Prirodno zatišje odjednom je nadvladao pravi pakao. Situaciju je znatno otežavalo to što se na jednom nevelikom prostoru našlo, pored naroda i bolnice, mnogo naših jedinica koje je trebalo hraniti i smjestiti. S jednom brigadom i odredom nekako bi se moglo i opstati, ali nepredviđeno nam se vratila iz Like naša Druga brigada, na čelu sa komandantom Viktorom Bubnjem i komesarom Emilom Karadžijom. Sreća što nam nije vraćena i Četvrta, koja će ući u sastav Trideset i pete ličke divizije, pa da se nađemo u još težim nevoljama. I kad ne bi bilo nikakve ofanzive, tu bi se teško preživjelo.

Svi putevi prema središnjem dijelu slobodnog Gorskog kotara, koji zahvata Delnice, Brod na Kupi, Vrbovsko i nekoliko susjednih opština, presječeni su masivom Velike Kapele, njenim debelim snijegom i ledenim mećavama. S ovim dijelovima slobodne teritorije održavamo veze samo pomoću grupa dobrih skijaša i povremeno telefonom. Našu prostranu slobodnu teritoriju presijeca bedem koji izgleda nesavladiv u ovakvim uslovima. Neprijatelj, zima i glad upregli su se protiv nas kao nikad ranije. Narod čini što je u njegovoj moći, otvara i posljednje trapove, ali to nije ni izdaleka dovoljno da bi se tu ostalo i opstalo. Bolnica je uvijek naša glavna briga.⁷⁰' Na ugroženom području nema nigdje

⁷⁰⁾ Nastupajući od Gospića, neprijatelj je 18. januara 1944. prodro u Otočac, a 23. januara 392. legionarska divizija je preduzela ofenzivu na slobodnu teritoriju Drežnice. Nekoliko dana su vođene najžešće borbe na prilazima partizanskoj bolnici iznad Šekića na Kapeli. U tim borbama istakle su se sve jedinice 13. divizije, a posebno prvi odred.

407

nijednog krova osim onih jadnih potkrovlja, sklepanih na ostacima zidova više puta paljenih kuća. Prostora za manevar nema. Škripac da ne može biti gori.

Partizanske noge su otkazale, snijeg ih je sputao za bilo kakav duži pokret. Kad bi se mogla probiti preko Kapele bar jedna brigada u širi rejon Delnica, to bi, nadam se, ipak pružilo neke izglede da se spasimo. Od »obećane zemlje« dijeli nas pedesetak kilometara nemilosrdne prirode, koja se ispriječila kao najljući neprijatelj. Naša stara dobra Kapela, naše utočište, mnogo puta i spas, ne da k sebi: prijeti, bijesni, opominje. Bila je milostiva, otvorila je toliko puta svoja njedra, a sad se pretvorila u avet.

I narod, i štabovi brigada i svi oni niži, kao uvijek u teškim prilikama, uprli poglede u štab Divizije. On je pozvan da nađe izlaz. A kako da ga nađe? Izbora nema, mora se udariti na planinu, bez oružja, golim životima. Teško je pribrano rasuđivati i osloboditi se misli na njen pakao. Iz ove klopke putevi ne vode nigdje drugdje, ni prema moru, gdje su Nijemci, ni prema Lici, ni Kordunu, od kojih nas dijeli jak neprijatelj i duboki snijeg. Nekud se mora sa jednom brigadom, ako želimo da je spasimo i da druga preživi.

Snijeg i dalje ne popušta, stalno zasipa, a neprijatelj je sve agresivniji. Poslije dugog vijećanja, pala je odluka da se Druga brigada probija kroz zavejanu Kapelu prema središnjem dijelu Gorskog kotara. U normalno vrijeme, bez snijega i sa punim torbicama hrane, trebalo bi za ovakav marš bar dva dana. A ovako, kad se prostor ne mjeri kilometrima, šta čovjek da kaže. Brigadi je, nema druge, suđeno da vodi bitku na život i smrt s nemilosrdnom prirodom, koja se ispriječila između dva dijela iste slobodne teritorije.

Priprema je trajala nekoliko dana. Ne zanemarujući veliko iskustvo u borbi s planinom, snjegovima i glađu, izvršene su sve moguće pripreme. Poveća grupa izabranih skijaša predviđena je da ide na čelu Brigade, da bi trasirala prtinu i koliko-toliko načela cijelac. Tik za skija-šima krenuli su najsnažniji borci da testerišu snijeg. Za tim prethodnicima, kretali bi se bataljoni, podijeljeni na čete. Na začelje je određena sanitetska ekipa, kako bi mogla ukazivati pomoć promrzlim, izgladnjelim i malaksalim borcima. Sve smo predvidjeli. Borci su čak upozoreni i na eventualne pojave halucinacija i kako se u takvim prilikama treba vladati, kako odvojiti opasni privid slatkih želja od stvarnosti. Jedino se nije mogla predvidjeti hrana. Nje nije bilo ni u komori Brigade od nekoliko desetina konja, niti u torbicama boraca, osim malo kuvanog

Komandant i komesar toga odreda, Mile Trbović i Dragutin Gašparović su 7. februara predložili štabu 13. divizije da pohvali »1) komandira 2. čete I bataljona druga Pešun Stjepana, koji se je prvi javio da će sa svojom četom jurišati, što je i učinio gdje je bio teže ranjen; iako teško ranjen, pitao je gdje mu je jedinica. 2) Iz II bataljona pokazali su također hrabrost drugovi Kalafatić Tomo, zamjenik komandira čete i Marčić Milan, vodnik. Borci: Gostović Mihajlo, Komadina Mate, Perušković Ivan, Mičetić Drago, Pleše Josip, Šestan Vlado, Gostović Mirko, Hajduković Đuro i drugarica Šlezinger Ana gdje su obadvoje dali svoje živote služeći primjerom svojom hrabrošću kroz cijelo vrijeme borbe«. (Zb. NOR, V/24, 122) Veljko Kovačević i Artur Turkulin su odmah poslije prve faze njemačke ofanzive na sjeverozapadnu Liku, Gorski kotar i Hrvatsko primorje, 26. januara, pisali Glavnom štabu: »Moral i borbenost kod boraca u ovim borbama bili su zadovoljavajući, te se često čula pjesma u najžešćoj borbi«. (AVII, 913, 2/2).

408

krompira i jednog malog parčeta mesa. Svjesni velike odgovornosti, s Brigadom će biti upućen i načelnik štaba Divizije Dimitrije Vojvodić Zeko, čovjek velikog ratnog iskustva, visokog morala i prisebnosti. Sama činjenica da je s brigadom njen komandant Viktor Bubanj, Goranin, vješt snijegu, komesar Mirko Lenac i načelnik Zeko velika su zaloga i nada za dobar ishod poduhvata.

Zeko Vojvodić nije slučajno određen. On je za sobom već imao jedan istorijski marš sa Prvom proleterskom preko Igmana. Njegovo iskustvo može biti dragocjeno. Sve do susreta s njim, ja sam o tom pogibeljnom maršu znao samo površno. Zekova priča o njemu sad me opterećivala još većim strahom.

- Šta misliš, Zeko - obratih mu se uoči sastanka - šta nas čeka, neće se valjda ponoviti Igman? Ti imaš veliko iskustvo.

- Nadam se najboljem. Izvršili smo sve pripreme. Igmanci ih nisu imali.

S njim i s Viktorom dugo sam razgovarao u našem štabu uoči samog polaska. I njih dvojica i ja držali smo se hrabro, a kako smo se osjećali tek kasnije ćemo jedan drugom otkriti.

Nastupio je prvi dan marša. To je bilo 21. februara. Od Drežnice do spaljenog Jasenka, do podnožja velikog uspona uz Kapelu, trebalo je cestom prevaliti petnaestak kilometara, što je izvedeno uspješno, a da niko nije stradao. Temperatura: 10 stupnjeva ispod nule. U Jasenku je Brigada prenoćila u najtežim uslovima. Odatle do Mrkoplja, prvog mjesta s onu stranu planine, ostala su dvadeset i četiri kilometra uglavnom uspona, koji na pojedinim tačkama doseže i do hiljadu i više metara.

U štabu Divizije ostali smo komesar Vinko Švob, koji je onih dana zamjenio Turkulina, ja i još nekoliko ljudi. Bili smo smješteni u jednoj brvnari, uz malo obezbjeđenja, koje je moralo biti na oprezu, da se od nekud ne bi pojavio neki neprijateljski trup. Jednom sam mu, počet kom zime, za dlaku izmakao. Samo što smo izišli sa štabom Divizije iz jedne kuće u Škaliću, s odstojanja od nekih kilometar i po, vidim tri desetak naoružanih ljudi u partizanskim uniformama kako se primiču kući gdje smo do maloprije bili smješteni. Ne znajući iz koje je jedinice ta grupa, počesmo da dozivamo. Čujemo dovikivanja s njihove strane, ali nikako da se sporazumijemo. Tek sjutradan doznali smo da je to bio y neprijateljski trup, koji će počiniti veliki zločin u susjednom selu. Pri-

padnici trupa, Nijemci i ustaše, predstavljali su se kao borci Druge brigade, koja se tada nalazila u Lici. Kad se oko njih okupilo tridesetak ljudi da se raspitaju za svoje najbliže, zaštektali su njihovi automati i do posljednjeg pobili sve okupljene seljane. Taj događaj sad uoči pokreta Brigade, upozorava i opominje.

Zahvaljujući dobroj telefonskoj vezi s Jasenkom, bili smo u toku odlaska i ispružanja Brigade prema planini. Višekilometarska jednored-na kolona, poput neke džinovske gusjenice, sporo se utapala u duboki snijeg. Bilo je valjda već podne kad je i začelje kolone iščezlo u planini.

Neprekidno držimo otvorenu liniju s Mrkopljem. Komanda mjesta i i Mjesni odbor pripremaju se da prihvate Brigadu i da je dobro nahra-

ne i smjeste. Na njima je da mobilišu što veći broj ljudi kako bi joj pošli

409

u susret, preko Matić-poljane, da joj ponesu nešto hrane i po mogućnosti nalože vatre u debeloj šumi, kako bi se borci mogli ogrijati i okrijepiti. Sve je bilo predviđeno, ali sve neće biti izvršeno. To je bio veliki podbačaj prihvatitelja.

Prolazi deset časova, petnaest časova, zagazili smo duboko u noć, ali od Brigade ni traga ni glasa. Na časovniku je već ponoć, a iz Mr-rkoplja još ništa. Iz Komande mjesta javljaju da je više ljudi išlo u susret Brigadi, čak do iza Matić-poljane i da su se vratili, jer je bilo neizdržljivo. Naredili smo da što prije ponovo krenu. Oni tvrde da je nemoguće. Matić-poljana je nesavladljiva.

Da li je to kraj Brigade? Gubi li ona svoju najveću bitku? Ali opet budi se žižak nade. Prekaljeni su to borci. Tu su Viktor i Zeko, tu su brojna proslavljena imena. Mogu li ih pobijediti zima, umor i glad? Da li je ovo moj najteži dan u životu, pitam se. Neumitna savjest kreće svojim poznatim tokovima da me obori. Ja sam izdao naređenje za ovaj marš. Bez njega, bio sam čvrsto uvjeren, ne samo ja već i svi u Štabu, Brigada ne može opstati. To je bio jedini način da se spase. Svega sam toga svjestan, ali u meni su se probudili nemilosrdni mučitelji da me optužuju, sude i dave. A što bi bilo s njom da je ostala? Samo je jedan odgovor: ne bi opstala. Na granici sam razuma. Kolona od blizu hiljadu i dvijesta boraca uhvatila se u koštac sa smrću. Ja je zamišljam kao nekog mnogonogog gmizavca koji kroz duboku prtinu Kapele kopa svoj grob.

Dvadeset i četiri časa su prošla. Dvadeset i četiri kilometra je puta. I najzad, u zoru, čujem glas iz Mrkoplja.

- Stigla je Brigada.

- Jesu li svi na broju?

- Svi su, svi. Razmještaju se po kućama, gdje ih čeka topao obrok.

- Dajte mi Viktora ili Zeka.

- Pa ko bi sad njih pronašao.

Poslije dvije noći prvi put sam zaspao. Ali pravog sna nije bilo. Nisam mogao da razlučim san i javu, obuzeo me neki neuhvatljivi košmar u kome je sve mutno, bezlično. Snijeg i Nijemci kovitlaju se i prepliću, a između njih - Brigada. Gledam je kako nestaje i iščezava i ponovo se pomalja kao u nekoj bijeloj pustinji. Nekoliko puta sam se budio i ustajao. Jednom sam potpuno ostao bez svoga ja, ne znam ni ko sam ni što sam, izgubio sam svoje ime. Činilo mi se da to dugo traje, a možda je trajalo svega nekoliko sekundi. Opet sam zgrabio telefon i pozvao Mrkopalj da pripitam da li je stigla Brigada. Kad sam ponovo dobio potvrdan odgovor zaspao sam.

Tek nakon dva dana saznali smo od Viktora i Zeka o stravičnom maršu i cijeni kojom je plaćena. Prvi dio puta, uspon prema Bjeloj Lasici, kojeg smo se najviše bojali, izdužena jednovrsna kolona, gazeći snijeg do prsiju, prevalila je ne naslućujući još ništa strašno. Poslije je zemljište znatno položnije. Put vodi između visokih četinarskih stabala, ali tada tek počinju prave nedaće; zima, iznemoglost i glad nastupaju svom žestinom. Počelo je strahovito zahlađenje; oko 30 stupnjeva ispod nule. Oružje protiv užasnog nevremena izgleda da je samo jaka volja, posljednji ljudski napor u borbi za opstanak. Od velike iznemoglosti borci gra-

410

be svaki trenutak da se malo zavale u snijeg i predahnu, boreći se sami sa sobom. Svi su znali, da se ne smiju prepustiti toj slatkoj želji, ali ovog momenta ona postaje jača od svijesti.

Polovina puta savladana je, ipak, bez ijednog gubitka. Vjetar je stalno zavijao kroz krošnje zaleđenog visokog drveća koji se dolje, u dubokoj prtini, malo osjećao. Ali škripanje grana i lomljenje leda pretvarali su se u grmljavinu, sličnu nekoj velikoj kamenoj lavini koja se sur-vava s planine. Koliko je do Matić-poljane? Izgledalo je da će bljesnuti ispred Brigade svaki čas, donoseći joj spas. No, ona je ove noći poput izdužene elise izmicala i svakim trenom postajala sve nedostižnija.

Doći do nje znači dobiti bitku. U to su svi vjerovali.

Nešto ispred Matić-poljane drama je, u stvari, tek počela. Borcima se masovno pričinjavaju lijepe kuće, dobro osvijetljene, veliki kazani hrane. Oni vade svoje porcije, prilaze pojedinim stablima i stavljaju snijeg u njih. Drugi, pak, uzimaju šibice i tobože pale vatre. Primorcima i Istranima priviđaju se od šišarki na borovini i jelovini smokve; pružaju ruke, propinju se da ih dosegnu i pojedu. Halucinacije će malo koga poštedjeti. Čak ni Viktor ni Zeko nisu im mogli izbjeći. Ali uvijek neko priskoči i počinje da trlja snijegom. Padaju i prve žrtve, nema im pomoći. Dva borca tobože pale vatru šibicom i ostaju smrznuti. Na drugom mjestu borac se zaledio držeći porciju u ruci.

I najzad pred Brigadom je čistina Matić-poljane kojom vlada ura-ganska mećava. Nema više guste šume ni pucanja njenih ledenih okova. Orkan tek počinje. Izdužena kolona izbija polako i ispruža se. Još nekoliko kilometara, još malo, još malo, samo što se ne vidi Mrkopalj i spas, ali ovaj put nema kraja. Snažna mećava sručila se na Brigadu. Jednoredna kolona boraca sve se više zgušnjava da se između ne bi stvorio razmak. Drže se za pojase. Prtine nema. Samo što se iščupa noga iz snijega trag je poravnat. Crni i bijeli mrak se izmiješali. Niko nikome više ne može pomoći, niti može vidjeti da li je neko pao, da li ga je vjetar oborio i zameo. Lanac boraca se kida.

I konačno, nakon dvadeset i četiri časa probijanja, Brigada se svalila u Vojni Tuk i Mrkopalj. Cijena Kapelskog marša utvrđena je, bar približno, poslije nekoliko dana. Kad su se jedinice postrojile po četama i vodovima, ustanovljeno je da je ostalo zanavijek na tom stravičnom maršu dvadeset i šest boraca. Svi pokušaji narednih dana, kad se vrijeme smirilo, da se pronađu njihovi leševi bili su uzaludni. Kapelski snijeg krio ih je u svojoj utrobi.

Ali da li je ostalo samo dvadeset i šest? Ta tajna nikad neće biti otkrivena.

Postoji nekoliko čuvenih marševa u toku našeg rata, među kojima je sigurno najznačajniji Igmanski. Ali nijedan nije bio teži od ovoga, niti je plaćen tolikim žrtvama. A da i ne pominjemo one borce koji su ostali promrzlih nogu i ruku. Zeko Vojvodić je jedini čovjek koji je učestvovao u oba marša: Kapelskom i Igmanskom.

Matić-poljana ušla je u imenik našeg narodnooslobodilačkog rata kao spomenik-grobnica dvadeset i šest smrznutih partizana. Danas ako pođete na Matić-planinu, vidjet ćete dvadeset kamenih gromada, ljudskog izgleda, u jednorednoj koloni, koji dočaravaju jednu strašnu stra-

411

niču istorije. Ispred njih je jedan mali spomenik, s četiri ploče, na kojima su uklesani stihovi pjesnika posvećeni smrznutim na Poljani. Ne tražite imena stradalih. Nisu ih sačuvali imenici jedinica. Ali zna se da su najvećim dijelom bili Istrani kao najneotporniji prema divljim zakonima surove planine.

Danas se svake godine, u Mrkoplju i Matić-poljani, skupljaju smu-čari iz čitave Jugoslavije u spomen ovom datumu da bi se takmičili, prošli tragom Brigade, položili cvijeće na grobove i duboko im se poklonili.

Oglasio se prvi proljećni mjesec. Mart. Kad bi još bio i propraćen svojim svojstvima, imali bismo pravdu prirode kao sudionika u našoj borbi. Ali ovdje klima ne poštuje kalendar. Gotovo nikad da se ne ogriješi o njega. Proljeće stalno kasni kao što i zima gotovo uvijek porani. Zima je najduže godišnje doba koje zakida podosta i od jeseni i od proljeća.

Štab Divizije smjestio se u Mrkopalj, u prostorije jedne od onih rijetkih pilana koju nismo zapalili, jer ona nije mogla poslužiti neprijatelju. Poslije prevaljene zime i brojnih neprijateljskih operacija protiv nas, osjetio sam neko olakšanje, nešto kao opuštanje. Teške borbe su iza nas. Sreća nam je, sve u svemu, bila pomalo naklonjena. Sad je neprijatelj već podaleko, pa, štoviše, moramo da ga tražimo na međama naše prostrane slobodne teritorije, da bismo se tukli i zadržali inicijativu u svojim rukama. Željeznička pruga, koju smo temeljito uništili i cesta Lujzijana su mrtve. Ne izbjegavamo ih kao nekad već po njima naše jedinice često ispružaju svoje kolone. Nadamo se novim uspjesima. Snujemo ozbiljne planove u štabu divizije. Valjda je, kako zamišljamo, najteže ostalo za nama.

Ja sam se, kako izgleda, vjenčao za Primorje i Gorski kotar do posljednjeg dana rata, ako ga doživim. Uvijek treba naglasiti »ako doži-vim«. Čovjek nikad nije siguran ni da će dočekati sjutrašnji dan. Česta je uzrečica »ako preživim«. Čuo sam je na stotine puta, opterećuje me. Znam mnogo svojih drugova koji su se poštapljivali njome, a nisu preživjeli. Prisjetim se povremeno razgovora o poratnim danima, o sreći, o ljubavi, o slobodi... Mnogi od njih su već poginuli i odnijeli sa sobom u grob te velike želje, ostavljajući ih u amanet drugima. A zašto ja ne bih bio jedan od tih koji će preživjeti? Hoću da vjerujem u to, mada neću nikad pognuti glavu pred neprijateljskim mecima kao što to nisam ni dosad činio. Često se osjećam zadovoljno uprkos bola za poginulim. Meni se čini da će i planine propjevati kad pobijedimo, da će na svim vrhovima Kapele svijetliti kresovi, veliki poput mojih želja. Vrijedi to doživjeti.

Nikad nisam ni pomišljao da bi me nešto moglo rastaviti od Pri-moraca i Gorana dok traje rat. Pa, tu sam bezmalo tri godine. S njima sam se ne samo sprijateljio već i srodio. Ovdje mi svi kažu da sam njihov što mi veoma laska. Ja se tako i osjećam, kao da mi je tu zavičaj. Zavičaj je nešto od čega se nikad ne može pobjeći, on vas prati velikom nostalgijom, kažu, a ja ga nikad nisam mogao osjećati kao sad ovdje. Pretjerao bih kad bih rekao da nema kuće na ovom širokom prostoru u kojoj nisam bio, ali ne pretjerujem kad tvrdim da nema nijednog sela,

412

u koje nisam bar navratio. A s koliko se ljudi poznajem-suvišno je i govoriti. Malo ima mjesta gdje nisam na nekom zboru održao govor ili neki sastanak. Održao sam na stotine govora, uvijek usmeno. Ko je još u ratu pisao govore! Tema je uvijek ista: rat, borba, sloboda, pobjeda. I imam osjećaj da sam uvijek bio saslušan s pažnjom i odobravanjem. Takav je to narod, sve svoje najbolje osobine preslikava na govornika. Borba, sloboda, bratstvo i jedinstvo, mobilizacija i pobjeda, ma koliko ponavljana nisu dosađivale. Nije bilo vrijeme za filozofiju- mud-rijanje, demagogiju i laži.

Jedan susret, tih prvih proljećnih dana, vjerovatno 18. marta, veoma me obradova. Bio sam neobično iznenađen kad na vratima štaba ugledam moga bliskog prijatelja sa španskog fronta, Vicka Antića. Posljednji put vidjeli smo se proljećnih dana 1941. godine u Parku, ^u bjek-stvu kroz okupiranu Francusku, ka Jugoslaviji. Desetak dana proveli smo zajedno, ilegalno, po ulicama Pariza, zazirući i od sebe samih- I eto, s neba pa u rebra, Vicko na vratima. Teško se može i zamisliti draži susret. Poletjeli smo jedan drugome u zagrljaj. Gotovo da nam poteknu suze od velikog uzbuđenja. Znao sam da je i njemu uspjelo, slično meni, da se domogne domovine još 1941. godine, pa je bio upućen iz Zagreba u Slavoniju radi dizanja ustanka. Tamo se vrlo brzo istakao i kao borac

i kao komandant. Ali otkud on sada ovdje - počinjem

da se pitam. Nije

valjda došao iz Slavonije da se vidimo, mada me ni to ne bi iznenadilo. Ćaskali smo dugo, kako to samo mogu provjereni ratni drugovi, koji za sobom imaju sličnu borbenu prošlost. Bio sam pri rijeci. Razgovor je trajao satima, sve dok Vicko ne izvuče iz džepa kovertirano pismo sa štambiljem Glavnog štaba Hrvatske. Otvorih ga bez velike radoznalosti, jer su takvi omoti često stizali. Nisam mu odmah pridavao pažnju, pa ga, onako otvorenog, stavih na sto. Ima vremena, mislim, neće pobjeći. Tek pošto Vicko ustade i iziđe na časak, pročitah pismo. U njemu je jasno stajalo da odmah predam dužnost Vicku Antićuidase javim Glavnom štabu. U mojoj glavi košmar. Jesam li ja to smijenjen ili možda imaju namjeru da me pošalju na neku drugu dužnost? Možda i o go- vorniju. Ne znam na čemu sam. Ja nikako ne želim da idem o av e. Zar da se rastanem s Primorcima i Goranima? Još u jesen ml go ponuđeno mi je da idem za komandanta Zagrebačke zone, ali tada je uspjelo da odbijem takvu ponudu. Nije mi se dalo da mijenjam teren, ni ljude... • ₀

Što više razmišljam sve sam nekako uvjereniji da saB^ ) J • ^ kratkom postupku, bez objašnjenja i pardona. Zašto, zašto, c j ^. tražim odgovor, da čeprkam po glavi. Nikad ni za šta nj _narodu, kovan, ni kažnjavan, osim onom opomenom što sam o > _m _sg poslije kapitulacije Italije, da razvlači zaplijenjenu ^^rf" ₀ _orajp p_aunazad, prelistavam vrijeme. Da se nisam nešto ogrijesi^.^, _moraj_ista^ se neko nije prisjetio onoga od prije dvije godine? Ja, ^' _I _Qna J asketa, takva je bila linija, zagledao sam se u jednu aj j ^ _šuškamene. Krili smo to, krili, ali nismo mogli sakriti. Počelo J ^ ^.

Ono što bi se drugom moglo pogledati kroz prste _ kom _u

Zato smo morali raskinuti, protivno svim osjećanjima. ^^^ ^ ljubav platila skupo. Izgubila se u ofanzivi, nestala. 0» ' sebe, otuđena.

413

Samo nekoliko mjeseci kasnije do mene će doprijeti vijest da su obojica poginula. Milan je proglašen za narodnog heroja a na Iliju se, svakako nečijom greškom, zaboravilo.

U glavnom štabu

Najzad, teška srca, krenuo sam na put s mojim ličnim pratiocem Todom Ivoševićem, prema Plitvičkim jezerima gdje se nalazio Glavni štab. Nakon tri dana pješačenja, našli smo se nadomak Plitvica i samo što smo izbili na cestu, kod Poljanka, stiže nas automobil u kome se nalazio komesar Glavnog štaba Rade Žigić. Uzeo nas je obojicu i odvezao do Štaba koji je bio smješten u jednoj šumovitoj uvali pored jezera.

Čim sam se našao s Gošnjakom i Žigićem nasamo, odmah sam tražio objašnjenje zašto sam smijenjen. Oni su me uvjeravali da se ne radi ni o kakvoj smjeni, već da je potrebno da malo promijenim dužnost, da ostanem tu pri Štabu neko vrijeme, da steknem malo više uvida u opšta vojna kretanja, pa da će me kasnije poslati opet negdje za komandanta. Onako kao uzgred, a to je ono najteže, na kraju, rekli su da je već i vrijeme da me povuku, da sam se suviše nametnuo narodnoj vlasti, pa da se pomalo postavljam iznad nje. U tome ima samo prividne istine. Stanovništvo oslobođenih krajeva, rješavajući svoje nevolje, najviše se obraćalo nama u Štabu, u nadi da im mi možemo riješti ono što još ne mogu ni odbori, ni komiteti. To je bio izraz velikog povjerenja naroda u svoju vojsku. Možda sam se ja, stvarno, i miješao i gdje treba i gdje ne treba, više nego drugi, ali uvijek sam sve činio sa najčestitijom namjerom.

Načelnik Glavnog štaba, u tome periodu, bio je proslavljeni komandant Sedme banijske divizije, Pavle Jakšić, (diplomirao je egzaktne nauke na Sorboni) koji je ispekao vojni zanat naročito u Četvrtoj ofanzivi, na Neretvi, i Petoj na Sutjesci. S njim sam se ubrzo zbližio i sprijateljio. Njegov pomoćnik bio je kapetan bivše vojske, Crnogorac, pa su ga svi tako i zvali, kao da nije imao drugog imena. S njim sam se već i lično poznavao još iz doba poslije kapitulacije Italije, kad mu je uspjelo da pobjegne iz italijanskog zarobljeništva i da se probije do nas u Gorski kotar. Prihvatili smo ga kako smo najbolje mogli. Bio je veoma iscrpljen i propao. Uostalom, takvi ljudi, izvjesnog vojnog obrazovanja, uvijek su nam dobrodošli. Ja sam lično o njemu vodio dosta računa. Želio sam, između ostalog, da opovrgnem neke glasine koje su se, tu i tamo, čule o mom lošem odnosu prema bivšim oficirima, što je bilo u potpunosti netačno; ali daj stani glasinama na put a povoda je bilo.

Zanimljiv je slučaj jednog bivšeg oficira, za kojeg su mi pripisivali da kod mene samo struže krompir. Radi se, naime, o kapetanu bivše vojske Presiću, Goraninu, koji je službovao u Drežnici do kapitulacije stare vojske. Ni njemu ni mnogim njegovim kolegama nije se pružila prilika da oprobaju svoje oružje u aprilskom ratu. Po opštem rasulu i formiranju takozvane Nezavisne Države Hrvatske, i on se našao na delnič-koj željezničkoj stanici, među nekoliko ljudi, da dočeka poglavnika Antu Pavelića, pri prolasku iz Italije u Zagreb. Presić, kako smo ga zvali,

416

još noseći uniformu stare vojske, raportirao je poglavniku u ime nepostojećeg puka, predstavivši mu se po imenu, prezimenu i zvanju. Na njegov raport Pavelić mu je, tako tvrde svjedoci, rekao: »Odsad si dopu-kovnik«. Takav raport i takvo unapređenje, do kojeg nikad, u stvari, nije ni došlo osim verbalno, Delničani nisu mogli zaboraviti. Osjećali su to kao svoju sramotu. Kapetan je morao da živi gotovo ilegalno u svom rodnom mjestu. Znajući to sve, bio sam iznenađen kad on, jednog pro-ljećnog dana 1942. godine, uđe neočekivano u naš Štab da bi mi lično raportirao u stavu mirno, da dolazi da se bori protiv okupatora. Poželio sam mu dobrodošlicu, praveći se da ništa ne znam o njegovom rapor-tiranju poglavniku. S druge strane, osim toga, kapetan nije imao nikakvih grijehova za koje bi ga trebalo optuživati. Uostalom, mnogi su se, tako reći do juče borili na neprijateljskoj strani, pa onda prešli na našu. Takvi ljudi su nam uvijek bili dobrodošli i nikad ih nismo pitali da li smo se na nekim položajima gledali preko nišana.

Mi smo namjeravali da Presića odmah rasporedimo u neku jedinicu da nije bilo delničkih partizana. Oni su se odmah oglasili tražeći ga da mu sude. Delničani su po pravilu mirni, pitomi ljudi, ali u njima zna često da tinja gnev tražeći zadovoljenje. Nismo im ga smjeli dati. Odlučili smo da kapetana zadržimo kod sebe, pri Štabu. Nismo željeli čak ni da ga raspoređujemo u neku drugu jedinicu da ga ne bismo izložili neprilikama. Mi u Štabu smo uspjeli da izvagnemo njegov prestup, njegovu zabludu, ali i njegov preokret samim svojim pristupanjem partizanima i spremnošću da se bori, kako je sam rekao, pod crvenom petokrakom.

Nije bilo druge, zadržali smo ga u prištapskim jedinicama, gdje je morao da obavlja sve poslove kao i ostali, počevši od onih stražarskih, patrolnih, pa ne treba isključiti da je čak po neki put gulio i krompir. Otuda će valjda i poteći ona, gotovo, anegdota da kod mene bivši oficiri samo stružu krompir. U početku pomalo uvredljivo, ali kako smo imali i drugih oficira i bez Presića, prestao sam da slušam sve te i takve priče.

Nešto kasnije kapetan će biti znatno bolje iskorišćen. Pri našem štabu formirani su neki kursevi za niže starješine radi njihove osnovne vojničke obuke. Tu je Presić našao sebe. A koristili smo ga i za izvjesne štapske poslove. Vojnički je bio dobro pismen i vješt u formulisanju nekih naših uputstava, naređenja i direktiva. Vojna forma je bila potpuno zadovoljena. Trebalo mu je reći samo šta je cilj. Naravno, sve bi to, na kraju, prošlo još jednom kroz naše ruke da bi tekstu dali malo partizanske boje, da ga ne bismo suviše osuvoparili. Dugo će on ostati u Štabu. Tek ćemo se s njim rastati negdje sredinom 1943. godine. Tada nam se obratio Glavni štab Slovenije s molbom da im ustupimo nekog bivšeg oficira koji bi im dobro došao u obuci mladih partizanskih starješina. Molbu smo prosto pozdravili. Odmah smo im poslali Presića i tako se riješili prisilne brige o njemu.

Nekoliko mjeseci kasnije po uvođenju činova u našu vojsku, saznao sam na čudan način za njegovo kretanje. Javljaju mi sa nekoliko strana, iz štabova brigada, da kroz slobodnu teritoriju prolazi pukovnik Presić i da zahtijeva da mu se što prije javim na raport, kako i priliči jednom potpukovniku, koji sam čin ja nosio, prema jednom pukovniku. Ljudi

417

ga, stvarno, vidjeli s pukovničkom oznakom, pa se zbijaju šale na moj račun. U početku ja tome nisam vjerovao, ali bogami, Presić je pukovnik. Kako, na koji način je dobio tako visoko unapređenje, koje nisu imali ni mnogi komandanti divizija, nikako mi nije išlo u glavu. Doduše, bivši oficiri, po pravilu, dobijali su čin više od onoga koji su donijeli iz stare vojske, tako da je Presić mogao dobiti samo čin majora. Šta se to zbilo da on skoči za tri čina više nikako mi nije išlo u glavu. Onda se prisjetili onog raporta iz Delnica kad ga je Pavelić »unaprijedio« u dopukovnika. Možda se Presić predstavio Slovencima u tom činu. Odmah se podigla prava uzbuna u Glavnom štabu Hrvatske. Kako bi se to sve završilo, teško je prorokovati. Njegova časna smrt u borbi, negdje u Sloveniji, stavila je tačku na sve.

No, ne zaboravimo na mog Crnogorca. On je odavao utisak pametnog i obrazovanog čovjeka. Jedino što nam je svima u Štabu smetalo bila je njegova pretjerana uslužnost i poniznost kako prema meni tako i prema komesaru, načelniku i svim starješinama Štaba. Gotovo snis-hodljivo ponašanje stalno nas je podsećalo na odnose u staroj vojsci, o kojima smo mnogo slušali i koje smo negirali jer su se iz temelja kosili sa našim partizanskim shvatanjima o odnosima između mlađih i starijih, gdje se naređenje, istina, bez pogovora moralo izvršavati, gdje se i te kako odgovaralo, ali to nije isključivalo međusobno drugarstvo i bliskost. Snishodljivost nam je bila tuđa. Nakon izvjesnog vremena kapetana smo postavili za zamjenika komandanta bataljona, gdje se nikako nije snašao, a nije mu se pružila ni prilika za provjeru hrabrosti. Čovjek bez iskustva, prvi borbeni dani. U staroj vojsci nije mu se pružala prilika da se ogleda u borbi. Na dužnosti koju smo mu povjerili, ostao je nepun mjesec dana, sve dok ne počeše stizati od Glavnog štaba depeše da se o dotičnom oficiru vodi mnogo računa, da se ne izlaže opasnosti. Mora da je on neka tajanstvena ličnost iza koje se kriju neke velike zasluge.

Dobro opomenuti ovakvim intervencijama, povukli smo ga; ne dao bog da mu se nešto desi u bataljonu. Sve nas je čudilo otkud, od koga potiče tolika briga za njega. Tek nešto kasnije, po njegovom povlačenju u Glavni štab i postavljanju na visoku dužnost, doznali smo da takve intervencije potiču od načelnika Vrhovnoga štaba Arsa Jovanovića. Njih dvojica su zajedno pohađali škole bivše vojske i drugovali do početka rata.

Obradovao sam se susretu s njim u Glavnom štabu. Ali, začudo, naišao sam na veoma hladan i odbojan prijem kao da je između nas postojala neka rampa netrpeljivosti. Kako sam ja sad postavljen za operativnog oficira Glavnog štaba, to mi je i on pored komandanta, komesara i načelnika bio, u neku ruku, pretpostavljeni. Kapetan mi je to odmah dao do znanja na vrlo vješt način, držeći se na priličnom odstojanju. Gotovo da nisam mogao vjerovati da je to onaj isti čovjek čije mi je poltronstvo, dok je bio u štabu Divizije, mnogo smetalo. Znao sam da se iza toga nešto krije, a i on je to osjetio. Kapetan mi je bio »siguran« pokazatelj da mi nije sve rečeno, da ima još nešto što je on nanjušio, a ja ne znam. Oficiru je očito mnogo stalo, da takvim stavom prema meni istakne svoju odanost pretpostavljenima. Čovjek shvatio, da je to neka vrsta testa za njega. Ima ljudi koji na tuđim neprilikama teže

418

da istaknu i dokažu sebe, da se uzdignu... Takvi ponekad mogu daleko dogurati. Ja sam trpio, ali sam i ćutao. Koliko je on držao do mene, koliko me cijenio kao vojnika i čovjeka, navešću, radi ilustracije, jedan primjer, kad smo pod šatorom, Pavle Jakšić, Crnogorac i ja raspravljali o svjetskoj situaciji na frontovima, a posebno o uzrocima neuspjeha Crvene armije 1941. godine. Oficir je tvrdio, oslanjajući se na vojnu teoriju i polazeći sa strateških pozicija, da su Rusi 1941. godine namjerno odstupali do Moskve kako bi što dublje uvukli Nijemce i onda ih potukli. Kakva bi to bila luda strategija, dobacio sam, uvlačiti toliko duboko Nijemce, po cijenu miliona ljudskih života i nemilosrdnog uništavanja svih materijalnih dobara. On mi, bagatelišući me potpuno, doslovno odgovori: »Šta se ti koji ... (ne mogu, iz pristojnosti, navesti tu riječ) razumiješ u strategiju!«. Ne znam kako sam se uzdržao da ne skočim na njega i da ga uhvatim za gušu. Dugo to sebi nisam mogao oprostiti. Ko mu drži desnicu? To me muči. Ne, on ne bi dopuštao sebi takvu drskost da nema nečiju podršku. Još uvijek sam opterećen, možda potpuno neosnovano, mojim odlaskom iz Divizije.

S dotičnim oficirom imaću u toku rata, a i kasnije, još nekoliko susreta. Prvi je u decembru mjesecu iste te 1944. godine, u Beogradu. Sreli smo se slučajno u Vrhovnom štabu, u jednom hodniku. Ne znam da li je bio zaprepašćen kad me vidio u činu general-majora ili ne, ali odmah je - onda potpukovnik - stao mirno, lupnuo potpeticama, pozdravio me i oslovio po činu, nastojeći da mi ukaže što više poštovanja. Opet je bio onaj stari iz prvog susreta u Gorskom kotaru, opet uslužan, opet udvoran da mi se prosto zgadilo. Ničim nisam htio da mu pokažem da sam stariji, niti da ga podsećam na naš zajednički rat u Glavnom štabu. Sad mi je izgledala ogavnija njegova poniznost od one od prije godinu dana.

Naš posljednji, tako da kažem, službeni susret zbio se pred partijskom komisijom 1948. godine, poslije njegovog povratka s grupom oficira, nakon dvogodišnjeg školovanja u stranoj zemlji, zajedno s Arsom Jovanovićem. Arso je već bio poginuo prilikom pokušaja bjekstva preko granice. On i Arso bili su istomišljenici. Dovoljno da i Crnogorca treba saslušati. Zar je on mogao drukčije misliti? Uprkos brojnim dokazima, on ništa nije priznavao. Članovi komisije zasipali su ga brojnim pitanjima. Ja nisam progovarao ni riječ, da ne bi pomislio da mu se svetim. Nakon izvjesnog vremena uhapšen je. Odležao je dvije godine u zatvoru, kao informbirovac. Tako se, kažu, izvanredno držao, pa se došlo do zaključka da nije ništa kriv, da je nevino uhapšen. Pala je i odluka, kako sam čuo, da se pusti na slobodu. I onda, odjedanput, na moje veliko iznenađenje, izlazi u »Borbi« njegova opširna izjava kako je bio uvrbo-van od strane obavještajne službe. Tu izjavu sam čitao nekoliko puta. Ispričao je sve. Posle toga je i pušten iz zatvora. Da je sačekao samo nekoliko dana bio bi pušten kao nevin, kao naša žrtva. Šta mu je bilo da se odjednom pokajao - teško je shvatiti.

U Glavnom štabu zatekao sam Randolfa Čerčila, sina slavnog oca. Gledao sam ga kao dijete, prisjećajući se prve engleske misije koja se

419

spustila kod Brinja. Sin Vinstona Čerčila u partizanima! Istina, ne nosi pušku ali je kod nas, pa koga to da ne obraduje. Sigurno je njegov otac znao šta radi kad ga je poslao da se spusti padobranom kod nas. To mu je možda moglo obezbijediti veliku popularnost, a možda i neku perspektivu u Velikoj Britaniji. Ali, on svojim izgledom, prema našim procjenama, nije naslijedio ništa očevo osim hrabrosti. Hrabro je bilo skočiti iz aviona i doći kod partizana.

U blizini našeg boravišta kod Plitvica, vodile su se žestoke borbe. Pucnjava se dobro čula, ali on se držao kao da je u nekoj dubokoj pozadini. Uz to, svakodnevno je, bez obzira na vrijeme i na blizinu fronta, zajedno s Radom Žigićem, jahao konja pored Plitvičkih jezera. Randolf nam je bio zanimljiv. Često je pričao o sastancima velike trojice u Te-heranu i Jalti. Ispričao nam je, što mu naravno nismo vjerovali sve do objavljivanja Čerčilovih memoara, kako je njegov otac Vinston Čerčil na jednom od tih sastanaka podigao zdravicu Staljinu u čast svjetskog proletarijata. Staljin mu je odgovorio zdravicom u čast Konzervativne stranke. Sa sigurnošću je tvrdio da će Konzervativna stranka na prvim poratnim izborima izgubiti. To je sudbina svake partije u Velikoj Britaniji koja je za vrijeme rata na vlasti.

Jedini moj posao na novoj višoj dužnosti sastojao se u tome da brojne radio-depeše, prispjele od jedinica i Vrhovnog štaba, lijepim u jednu svesku, kako bi ih svi zainteresirani mogli čitati. Ja sam savjesno lijepio depeše, često ližući prste. Ovo je mogao da radi i iole pismen kurir. Samo jednom sam bio upućen u izviđanje, šumskom cestom, sa dvije tankete. Otuda se očekivao napad četnika, ali nismo naišli ni na kakve njihove tragove.

Glavni štab je tih aprilskih dana spremao napad na jedno veće mjesto. Vrhovni štab tražio je što veću aktivnost. Međutim, uoči samog napada zavladalo je nevrijeme pa je odložen, bar za jedan dan, dok se vrijeme ne proljepša. 0 tome je odmah upućena depeša Vrhovnom štabu. I tu depešu zalijepio sam u posebnoj svesci. Već sljedeća, nekoliko časova kasnije, koju ću isto zalijepiti, poticala je od Vrhovnog komandanta maršala Tita. Ona je otprilike glasila: »Pravim vojnicima vrijeme ne može smetati«. I zbilja sjutradan, iako se vrijeme nije poboljšalo, napad je izvršen.

Iz tih dana boravka na Plitvicama ostala mi je u živom sjećanju jedna vožnja motociklom. U Glavni štab stiže Miloš Šumonja, komandant Osme kordunaške divizije. Trebalo je nekim poslom, po zadatku, da odemo zajedno do Slunja. Ovome putu sam se ne malo obradovao, samo da se bar na časak izvučem iz Štaba i oslobodim depeša. Imali smo neki jak motor koji je sigurno mogao da ponese nas dvojicu. Ja sam sjeo za guvernal, a Miso pozadi. Uputili smo se cestom preko Po-ljanka za Rakovicu. Od Poljanka cesta vodi, krivudajući okomitom padinom, iznad same Korane. Neprijatelja nema nigdje u blizini. Jedina nezgoda je u tome što su naši negdje na tom dijelu ceste ukopali na-gazne protivtenkovske mine, za svaki slučaj, da nas ne bi iznenadili njemački tenkovi od Bihaća. To, minsko polje nije nam zadavalo nikakvu

420

brigu, jer se pored njega, na samoj cesti, morao nalaziti naš čuvar koji je znao tačno raspored mina, da ne bi otkud naišlo na njih neko naše vozilo ili seljačka kola. Vozimo se polako, za svaki slučaj, da ne bismo promašili čuvara ako se negdje sa strane sklonio ili zadrijemao. Kad smo došli na mjesto gdje bi on morao da se nalazi, nije bilo nikoga. Zastali smo, dovikivali, ali odziva ni s jedne strane. Nema se kud, nama se žuri, pa moramo da se snalazimo i da prođemo nekako kroz minsko polje, za koje, što je najgore, i ne znamo ni približno gdje se nalazi. Poslije čekanja od dvadesetak minuta odlučismo da krenemo, pa što bude. Opet smo uzjahali. Biće najpametnije da vozimo samim ivičnjakom, s desne strane, iznad duboke provalije koja pada do samog toka Korane. Spotakli se dolje, ili nagazili na minu - isto nam se hvata. Milimo opterećeni velikim strahom i polako, metar po metar, odmičemo. I baš kad smo pomislili da nam je minsko polje već iza leđa, stigosmo jedna seljačka kola s kočijašom. On mirno goni konje ne zazirući ni od čega. Mora da ga je čuvar proveo pa potom nekud odmaglio. Mi se još držimo ivičnjaka, što je sigurno, sigurno. Tek nakon stotinak metara od kola, koja ostaše za nama, potjeramo motor slobodnije, vozeći sredinom ceste i dodajući sve više gasa. Kad smo bili blizu Rakovice začusmo jaku eksploziju. Da li je to eksplodirala mina pod seoskim kolima ili nešto drugo? Žurili smo, pa nije bilo vremena da se vraćamo i ispitujemo. Tek nekoliko časova kasnije, kad smo se vraćali, vozeći opet ivičnjakom, imamo šta vidjeti: na cesti velika rupa, dva ubijena konja i razbijena kola. Kakva je sudbina zadesila kočijaša - nije bilo teško zaključiti.

Kasnijom istragom je ustanovljeno, kako smo čuli, da je čuvar bio napustio svoje mjesto i skoknuo do neke obližnje kuće. Za nesreću, upravo tada, umjesto njemačkog tenka, naišla su seljačka kola i nas dvojica na motoru. Mina ne bira žrtve. Ona je potpuno neopredijeljena.

O ljepotama Plitvičkih jezera suvišno je pripovjedati. Ne malo knjiga je o njima napisano, ali one sve skupa nisu dovoljne da predstave te čudesne draži prirode. Na žalost, one u ovim ratnim prilikama, kad svuda naokolo kosi smrt, gube u svijesti čovjeka ono svoje čarobno svojstvo kojim bi ga u drugim prilikama omamljivale. I meni su se Plitvice toliko »zamjerile« da me teško mogu ponijeti svojim ljepotama. Rat u čovjeku gotovo ubija smisao za lijepo, ne dozvoljavajući mu da se otrgne ni za trenutak od njegovih surovih zakonitosti. I prvi i drugi susret s Plitvicama pali su mi teško, gotovo tragično. Prvi put Plitvice se umalo nisu pretvorile u grobnicu obiju brigada kojima sam komandovao. Voda i vodopadi bili su nam već za leđima kad je neprijatelj pokušao da nam presiječe put i da nas nabaci na njih. Za dlaku smo se izvukli i to po cijenu gubitaka. To nisu trenuci za doživljavanje ljepote. Uzvišena osjećanja kreću se drugim pravcima. Drugi susret s Plitvicama je znatno lakši, ali morali smo, ipak, da bježimo od Jezera, da opet ne bismo bili izloženi opasnosti potapanja.

Doduše, neću reći da se nisam povremeno peo na neku uzvišicu odakle se pruža naširoko pogled po Jezerima i okolini. Ali ipak, ne mogu da pronađem nekog sebe, bar za trenutak, koji se može prepustiti čarima prirode. Zar me rat toliko izmijenio, ispraznio, osiromašio? Uo-

421

čiti lijepo, prazna je predstava ako čovjek ne osjeća ushićenje, ako se osjećanja ne razgaraju noseći ga u sfere punog duhovnog življenja. Da nije grobova boraca oko jezera moji bi doživljaji bili znatno drukčiji. Ali uprkos svemu, rastajući se sa Plitvicama, početkom maja, osjećao sam da- gubim jednu izdašnu blagodat prirode koju sad osjetih bolje nego ikad ranije.

I taman što sam se donekle prilagodio i odučio od danonoćnih krstarenja po Primorju i Gorskom kotaru, pade odluka za seobu. Borbe su sve bliže i očito tu više nije mjesto za siguran boravak Štaba. Avioni su sve češće nadlijetali i izviđali, što je, kao uvijek, siguran nagovještaj da neprijatelj nešto smjera. Jednoga dana, što mi se nikad ranije nije desilo, prvo sam posmatrajući Proščansko jezero, uočio avion u besp-rekornom ogledalu vode. Onda podignem pogled na nebo da ga os-mostrim uživo. Punih pet minuta, koliko je kružio, ogledao se u jezeru. Da sam imao ikakve mogućnosti da bacim neki veliki predmet negdje na sredinu jezera i pomutim njegovu bistrinu, učinio bih to čak i po cijenu rizika samo da tom piratu ometem takvo romantično ogledanje. Činilo mi se da je jezero oskrnavljeno.

Konačno, do viđenja, Plitvice! Ukrcali smo se u nekoliko kamiona i krenuli na Kordun. Naravno, mine na cesti bile su blagovremeno izvađene. Nekoliko dana razapeli smo šatore u voćnjacima blizu Rakovice, a potom produžili preko Slunja i smjestili Štab u Gornje Dubočko, selo u središnjem dijelu Korduna.

Selo je razbacanog tipa, nigdje ni dvije kuće zajedno, što je dobro za ratne prilike. Tu, barem, ne bi trebalo strepiti od aviona. Neće valjda čistiti kuću po kuću, pa makar i doznali da se tu krije Glavni štab. Okolina je brežuljkasta, vidik dalek, te nas neprijatelj ne može iznenaditi. Nebo širom otvoreno iznad naših glava, a ne kao na Plitvicama gdje se iskraj naših baraka nije mogla ni zvijezda vidjeti od gustih krošnji drveća. Smjestili smo se, glavnim dijelom Štaba, u jednu zidanu veliku seljačku kuću, čiji su stanovnici do posljednjeg već davno otišli u partizane. Boravku ovdje radovao sam se samo zato što se odatle, za vrijeme vedrih dana, često vidi masiv planine Kapele kao na dlanu. Tada mi i srce zaigra od radosti. Poznati su mi njeni brojni visovi i ljudi koje oni kriju. Zatvaram oči i zamišljam partizanske kolone kako tamo gmižu onim istim stazama kojima sam i sam mnogo puta prošao. Da sam običan vojnik čini mi se da bih dezertirao i opet se našao tamo sa svojim starim prijateljima. Ovako nema se kud, bavim se štapskim poslovima, lijepim depeše i upoznajem se sa situacijom na širem prostoru. Ma koliko da mi je ovaj posao oduran, ipak često doživim neko prijatno iznenađenje. Ko da se ne raduje kad čuje vijesti iz raznih krajeva, širom Hrvatske i Jugoslavije, o uspjesima naše vojske. To mi je jedina utjeha uz lijepljenje depeša.

Pristao bih da idem negdje i za komandanta bataljona samo kad bi me pustili. U takvom razmišljanju uzeh jednog dana dalekozor da bih što više približio Veliku Kapelu. Bio sam prosto očaran kad se pred mojim očima ukaza gorostasni Klek, iznad samog Ogulina, sa svojim stjenovitim šiljkom. Na njemu, kao dobro nategnuti veliki crveni pra-vougaonik, diči se crvena zastava. Ona je pune dvije godine odolijevala

422

Italijanima, njihovoj artiljeriji, ustašama i četnicima, a evo sad i Nijemcima. Hiljadama puta njene seoske crvene krpe, marame i zakrpe, od kojih je sašivena i po nebroj puta prošivena, odolijevale su i olujama i eksplozijama. A koliko je samo granata ispaljeno na Klek ne bi li je neprijatelj skinuo! Ponosita stijena izranjavana na svakom dijelu očuvala je zastavu na svom šiljku. Tek poneko parče granate bi je probušilo, ali joj to nije moglo nauditi. Doduše, dvaput će je skinuti za vrijeme ofan-zive ali nakratko. Zaista taj vrh zaslužuje i u miru crvenu zastavu. Ako je mogla izdržati čitav rat valjda bi mogla i ovo poratno vrijeme.

U dubokoj smo pozadini bojišta, u partizanskom smislu. Do nas više ne dopiru odjeci kanonada ni s jedne strane. Možda više i neće biti velikih ofanziva. Ni Glavni štab nije više ono što je ranije bio. Razvio se u pravu vojnu komandu sa radio-stanicama, vezama, pratećim organima kao u pravoj vojsci. Za zamjenika komandanta došao je iz Slavonije Petar Drapšin. Za mene posla oko lijepljenja depeša napretek. Tu tehniku sam dobro savladao. A onda, tu su i sovjetska i engleska vojna misija. I to nešto znači.

Za vrijeme moga boravka u Glavnom štabu upoznao sam se s više istaknutih ličnosti. Ostaće mi u najljepšem sjećanju susret s Vladimirom Nazorom, pjesnikom koga sam mnogo čitao još od malih nogu. Krajem 1942. godine za dlaku su mi umakli i Nazor i Ivan Goran Kovačić da se s njima sretnem i upoznam. Čim sam čuo da su u Slunju, izmislio sam neki razlog da odem u Glavni štab i CK KPH, gdje su ostali nekoliko dana, ali kad sam stigao tamo, na moju veliku žalost, njih više nije bilo. Otišli su u Bihać, u Vrhovni štab. Iako nisam zatekao njih dvojicu, zatekao sam, da se tako izrazim, veliku priču o njima. Gotovo da nije bilo jednog partizana, pismenog, pa čak ni nepismenog, koji nije bio pročitao ili bar čuo za riječ Vladimira Nazora, a njegov susret s mladima u Slunju, donio mu je dodatnu slavu. Naime, kad su njih dvojica stigli u Slunj, upravo je počinjala konferencija USAOH-a (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske) i ukazala se prilika da Nazor pozdravi mlade. Samo, kakva će biti njegova pozdravna riječ, šta on može reći kao čovjek koji nije u Partiji, koji tek što je izišao i nije poznavao trenutak naše borbe, koji još nije ni stavio crvenu petokraku na svoj šešir. Može li njegova riječ biti na visini njegovog podviga? Izišao Vladimir Nazor u partizane - zazvučalo je snažno svuda. Ali govor je govor. Rizik, zar ne? Sem toga Nazor se nikad nije bavio politikom. Tako se razmišljalo u političkom vrhu u Slunju. S kojim pravom očekivati od pjesnika političku riječ koja će se uklopiti u liniju Partije! Bilo bi najpametnije, dosjetili su se drugovi da mu neko od političkih ljudi napiše kraći politički govor koji bi pjesnik pročitao pred mladima, koji su se tu skupili iz čitave Hrvatske. Bolje tako da ne bi ispalo nešto neumjesno, nepolitičko. Ali ko da to predloži pjesniku, čovjeku od pera, čovjeku visokog dostojanstva i ponosa. Zar njemu neko da piše govor, a on samo da čita tuđe riječi! To bi ga moglo veoma uvrijediti. Najzad, poslije dugog kolebanja, riješeno je da on sam pozdravi mlade, bez ičije pomoći i ma kakve sugestije pa kako ispalo da ispalo. Uostalom, nije bilo tu još uređaja za prenošenje žive riječi. Čak ni dvorana nije bila ozvučena. Doduše, bilo je nekoliko zapisničara, ali ne i stenografa. Ispadne

423

li nešto u Nazorovom istupanju neprikladno, ima dosta agitpropovaca da objasne i opovrgnu.

U prepunoj dvorani pjesnik je dočekan burnim aplauzom. Nazor pokušava da počne, gladeći se rukom po svojoj bijeloj bradici, ali omladina se ne smiruje. I konačno, nakon, valjda punih deset minuta, kad zavlada potpuna tišina, on polako otvara usta. Šta li će reći, kako će osloviti mlade?

»Drugovi i družice«, izgovori.

Dovoljno da se čitava dvorana digne na noge i da mu zadugo ne da da nastavi. Ovo njegovo »družice« djelovalo je kao munja. Lijepše je zvučalo od »drugarice«. »Žao mi je što ja ne sjedim tu među vama, u vašim redovima s puškom u ruci... « Nazor je vezao rečenicu za rečenicom u svom poetskom stilu, sve jednu ljepšu od druge. U njegovim riječima nije bilo nijedne parole, ni jedne fraze, ali one su bile toliko posebne, toliko nadahnute da su zazvučale nečim novim u izrazu, još neuhvatljivim za naše političke govornike, ali ipak političko, obično, kao da izviru neposredno iz narodne duše. 0 Nazorovom govoru pri stupanju u partizane pričaće se dugo.

Meni će se prvi put pružiti prilika da ga vidim i s njim se upoznam tek ljetnih dana 1943. godine, u Otočcu, poslije njegovog izbora za predsjednika ZAVNOH-a. Bio sam nestrpljiv sve dok mu nisam ispričao da sam se ja s njim sreo znatno ranije, u klupama učiteljske škole na Ce-tinju. Osjećam da sam mu pronašao žicu.

- Kako to? - upita.

- Imao sam vas u školskoj lektiri. I, štaviše, izvukao vas na ispitu i dobio čistu peticu.

On me gleda sumnjičavo.

- A šta te pitao taj tvoj profesor koji ti je dao čistu peticu?

- Sve od biografskih podataka pa do vaših djela.

- Kojih djela?

- Odgovarao sam o vašoj pjesmi »Šikara« i »Medvjedu Brundu«.

- Sjećaš li se šta si odgovarao?

- Odgovaram li ja, druže Nazore, i sada za ocjenu? Ja sam mislio da sam taj ispit već jednom položio. Ali već kad hoćete da provjerite, spreman sam da odgovaram i počeh da prepričavam »Medvjeda Brunda«.

- Dosta, ja sam se šalio.

Od tada sam postao njegov miljenik. Poslije sam se mnogo puta sretao s njim, kako u ratu tako u poslijeratnom vremenu. Nijednom prilikom, ma u kakvoj se sredini nalazili, on ne bi propustio da naglasi, stavljajući mi obično ruku na rame, kako sam ja dobio čistu peticu, odgovarajući o njemu, na ispitu u Učiteljskoj školi na Cetinju.

Nikad nisam vidio Nazora ljutog osim kad bi neko rekao »stari Nazor«. To nije trpio i istinski ga je vrijeđalo. A, uostalom, bio je i u pravu. Zar se za čovjeka od šezdeset i nekoliko godina može reći da je star; izišao je da se bori »kad narod zove«.

Više puta imao sam priliku da sretnem monsinjora Svetozara Ri-tiga koji je 1943. godine došao u partizane. Vidjeti u partizanima tako visoko svešteno lice bila je prava rijetkost. Kler nam, općenito, nije bio

424

naklonjen, čak u ogromnoj većini - držao se neprijateljski prema narod-nooslobodilačkom pokretu, pa je utoliko bilo značajnije vidjeti jednog takvog čovjeka u našim redovima. Monsinjor je djelovao blaženo, svetački i brzo je osvajao naše simpatije. Svojim mirom, staloženošću, blagom riječju zbilja je djelovao apostolski, a zbog velike narodne stvari opraštao nam je agnosticizam, kako je govorio. Iako veliki vjernik, što označava i njegovo zvanje, našao se među ateistima, ali niti je to njemu niti ikom od nas smetalo. Vjerujem da bi on i pušku uzeo da mu je neko ponudio uprkos njegovim poodmaklim godinama. Blagoslove niti je dijelio, niti ga je iko mogao vidjeti kako se moli. Takve spoljne manifestacije kao da su se kosile s njegovim vjerskim ubjeđenjem. Ritig nije bio nametljiv u svojoj vjeri, iako je bio katolik svim svojim bićem. Dijametralno se razišao s ljudima njegovog zvanja, zvali se oni fratri, biskupi, kardinali ili same pape: njegov dolazak u partizane za katolički kler bio je veliki šamar. Ako bi monsinjora neko prisiljavao da se izjasni da li je za boga ili za partizane, on nikad, ni pod kakvim uslovima, ne bi to dvoje mogao suprotstaviti jedno drugom. I sloboda se kod njega identifikovala s krajnjim ciljem religije. Patnje, žrtve naroda bile su i njegove lične. On je živio s njima i duboko ih je preživljavao. Svaki naš neuspjeh doživljavao je teško a svaki uspjeh, što mu se dobro vidjelo na licu, veoma ga je radovao. Ritig je, po mom uvjerenju, iznad svega, bio čovjek, ovaploćenje ljudske duše. Nije mnogo govorio, ali sve što bi rekao, bilo je mudro. Kad bi komunisti nekim čudom proglašavali nekog svog sveca, ugledajući se na crkvu, onda sigurno ne bi mogli zaobići monsinjora Ritiga.

Svoj izbor za člana ZAVNOH-a prihvatio je kao veliko priznanje i obavezu. Za njega je to, prije svega, bila dužnost, da bi što bolje poslužio stvari oslobođenja zemlje. Rekao bih da se on stidio ljudi svoga reda koji su služili neprijatelju. No, ne može se zanemariti i njegov uticaj na dio još neopredjeljenog svještenstva.

I poslije rata on će nastaviti politički život. Dva puta je biran za saveznog narodnog poslanika.

Nikad nisam vidio monsinjora da se nasmije ili šali. Ali nisam ga vidio ni sa strogim izrazom lica. Svaka riječ mu je bila na mjestu, stilski isklesana. Utoliko više me iznenadio jednog dana, negdje pedesetih godina, jednom svojom satiričnom doskočicom kada sam se s njim sreo u Skupštini Jugoslavije. Tih dana naveliko se prepričavalo kako je neki ogromni morski pas, negdje kod Kraljevice, progutao jednu Njemicu ili Čehinju, ne sjećam se tačno. Ljudi su o tome pričali tako ubjedljivo da se sticao utisak da su svi ne samo prisustvovali, nego i fotografisali taj strašni čin. Više nije bilo nikakve sumnje da je djevojka stradala, ali nije baš zgoda da se to i objelodani, da se mnogo priča, da se piše u novinama, jer bi se moglo nepovoljno odraziti na turizam. Pri pomenutom susretu s monsinjorom bilo je još nekoliko drugova, a među njima i načelnik Unutrašnjih poslova za Rijeku. Odmah se povede riječ o nastra-daloj djevojci i ajkuli na šta je udbovac odjednom, malo revoltirano, kontrirao: »A šta ako je ta ženska koju je progutao pas sad u Italiji«. Monsinjor je prihvatio kontrast i spontano replicirao: »Nisam znao da i među ajkulama imate svoje obavještajce«. Bio je to vic godine i dugo se prepričavalo u poslaničkim redovima.

425

Naše zatišje, polovinom maja, iznenada prekide neprijateljska avijacija. Eskadrile od po dvanaest aviona, od ranog jutra pa sve do mraka, nisu se skidale s neba. Čiste po nekom svom redosljedu kuću po kuću, strmoglavljujući se do iznad samih krovova. Šta ih to privlači? Samo jedna bomba sigurno više košta nego nekoliko siromašnih seoskih kućica koje su bar jednom bile paljene. Kako je počelo, može doći red i na nas. Zato se mi svakog jutra, prije nego će se pojaviti avioni, sklanjamo, nekih stotinjak metara iza kuće, na sigurnije mjesto. Tu je jedna uvalica s visokom stijenom, ispod koje se uvlači prikladna pećina koja nudi siguran zaklon ukoliko bombe ne bi pale upravo ispred ulaza.

Prije nekoliko dana stiže i Ivan Milutinović, član Vrhovnog štaba, koji se sklanja zajedno sa nama. Imamo i neki šah i svakodnevno igramo po nekoliko partija. Najčešće se uvlačimo ispod stijena, za svaki slučaj, za vrijeme bombardovanja i ne prekidamo partiju. Uveče se vraćamo u kuću gdje svakodnevno pristižu po neki od komandanata, bilo divizija, korpusa, područja ili okolnih odreda, na neka savjetovanja i dogovore. Naša pisaća mašina neprekidno radi. Jednog dana evo i komandanta Četvrtog korpusa Ivana Rukavine i njegovog komesara Veće Ho-ljevca. Veco je bio vrlo interesantan čovjek. Nosio je i lijepu bradicu koja mu je baš priličila. Iako nije bio običaj da neki partizan nosi bradu, jer ona je bila jedno od obilježja četnika, Vecova nikome nije smje-tala. Uostalom, ona nije ni bila četničkog izgleda, velika, nakostriješena, neuredna i prljava. Veco ju je prosto mazio. Bila je zaokrugljena ispod usana i donjeg dijela lica i kao salivena, blistala je čistoćom. Koliko sam ja mogao zaključiti, ona je smetala samo Ivanu Milutinoviću. Jednog dana obrati mi se:

- A ko je onaj što nosi bradu i šta će mu ona?

Ja sam mu mnogo pričao o Veći, ističući njegove podvige i između ostalih onaj kad je upao sa svojom četom u Karlovac. Ali Milutinović je i dalje negodovao. Razgovor s Ivanom prenio sam Radu Žigicu, komesaru Glavnog štaba.

Za nekoliko dana evo ponovo Veće, ali ovoga puta obrijane brade. Jedva čovjek da ga prepozna. Druga fizionomija. Zažalio sam što sam razgovor s Milutinovićem ispričao Žigicu, koji je tražio od Veće da ob-rije bradu. Osjećao sam se kao da sam mu je ja obrijao. Linijo, linijo, teško li ti je ugoditi! Pa zar i jedna partizanska brada može da ti smeta.

- Onaj se obrijao - reče mi Milutinović.

- Kao što vidiš - rekoh - zahvaljujući tebi.

- Kako to misliš?

- Tvoj prigovor ispričao sam Žigicu.

- Da, da - progunđa. - Nisi pogriješio.

Očito bilo mu je drago što je Veco obrijao bradu. Čini mi se, nisam siguran, da će Veco opet nakon nekoliko mjeseci, po odlasku Milutino-vića, pustiti svoju lijepu bradicu.

Bombe nam se sve više približavaju. Mi se uglavnom držimo naše kuće i pećine. Gotovo svakog jutra, čim čujemo zvuk aviona, povlačimo se. Očito je da nas traže. I jednog majskog mirnog jutra, mimo ikad do

426

tada, čujemo viku Pavla Jakšića da ustajemo i da se sklanjamo. Pavle viče kao da komanduje desetinom, ne osvrćući se na to što su tu i komandant, i komesar i član Vrhovnog štaba, sve njemu pretpostavljeni. Napolje, napolje u sklonište! Svi poslušno iskočimo napolje, niko i ne uzima svoje stvari. I samo što se nađosmo nadomak skloništa, zabrujaše avioni. Istočno od nas, kao da će nas zaobići, rojila se eskadrila od jedanaest aviona. Gdje li im je dvanaesti, da ga nisu smakli naši? Do toga dana uvijek ih je bilo u skupini po dvanaest. Mi ponovo osmatramo stojeći ispred pećine, nećkamo se da uđemo unutra, kao da se stidimo. Ako se sruče prema nama, imamo vremena da se uvučemo unutra. I dok stojimo tako zagledani u nebo, prolomi se iza naših leđa strašna eksplozija. Brzo se okrenusmo. Umjesto naše kuće diže se veliki stub dima i prašine. Jedan avion se od nje propinje u nebo. To je onaj, valjda, što ga nema u poretku eskadrile. Lukav potez neprijatelja. Kad se malo razbistri, lako je bilo uočiti da naše kuće nema, nema nijednog zida niti njegovog ostatka. Ostala je samo velika gomila kamena i mal-tera. I moj zimski šinjel, i automat, i torbica i sve što sam nosio sa sobom ostalo je u ruševinama.

Spasili smo se samo zahvaljujući Pavlu Jakšiću. Više nismo smjeli boraviti ni u jednoj preostaloj kući. Postalo nam je potpuno jasno da su nas avioni tražili, pa možda da ih je neko, nekim špijunskim kanalom ili radio-vezom, i navodio sve dok nas nisu pronašli.

Nedaleko od nas, na jednoj uzvišici, gdje su se nalazile naše radiostanice, preselili smo se i podigli šatore u gustoj šumi, prikriveni od svakog osmatranja iz vazduha. Avioni su i dalje svakodnevno dolazili i čistili kuću po kuću. Mi smo bili pošteđeni, kao da smo bili pod zaštitom radio-stanice. Počelo je da nas muči pitanje, ko to vodi avione ali nismo ništa mogli ustanoviti. Nešto kasnije zbio se događaj u kome smo tražili odgovor. Naime, komandant Vojnog područja za Kordun, Joco Je-remić, čovjek velikog povjerenja, prebjegao je na stranu Nijemaca i stavio se u njihovu službu. Čovjek da ne vjeruje. Možda su avioni upravo i vođeni njegovom rukom. Ali neobjašnjivo je i to što su nas avioni pustili na miru tek pošto smo se ukotvili pored radio-stanice. Možda je i odatle neko špijunirao radio-putem.

Bombardovanje se nastavilo sve do dvadeset i petog maja. Toga dana, od ranog jutra pa sve do noći, brujali su avioni i letjeli nekud južnije, ne obraćajući ama baš nikakvu pažnju na nas. Šta se to zbiva -ne možemo da pretpostavimo. Sve naše radio-stanice rade besprekorno, samo ona s Vrhovnim štabom uzaludno kuca od jutra do uveče. Na pozive, otuda nema uobičajenog odziva. Vrhovni štab se ne javlja. Tek nekoliko dana kasnije evo od njega i prve depeše kojom nas obavještava da je na njega izvršen vazdušni desant i da su se jedva izvukli.

To nas navodi na zaključak da je bombardovanje na Kordunu bilo samo maskiranje glavne operacije na Drvar? Možda u prilog tome govori i jedan ispad njemačkih trupa od Bihaća prema slobodnoj teritoriji

Korduna.

Evo, najzad i partijskog sastanka, prvog od kako sam došao u Glavni štab. Rade Žigić iznosi dnevni red. Kao i obično prva tačka je po-

427

litička situacija kod nas i u svijetu, a iza nje još neke, i još neke, i napokon ono naše neminovno »razno«. Dugo je Rade izlagao, a ja nestrpljivo čekam da završi pa da uzmem riječ. Pošto konačno završi i otvori raspravu, ja podigoh ruku da bih rekao samo jednu jedinu rečenicu, iako za nju nije bilo mjesta sve do onog »razno«. Evo te rečenice: »Molim da ovdje dovedete jednog bivšeg podoficira da lijepi depeše umjesto mene, a meni da povjerite jednu brigadu i postavite me za njenog komandanta«. Svi su se grohotom nasmijali, dobacujući mi da to spada pod tačku »razno«. Poslije toga, umjesto političke situacije i rasprave o njoj, počeše drugovi da mi objašnjavaju čas ovo, čas ono. Nikakva objašnjenja nisam prihvatao, pa sam i dalje nekoliko puta bio prisiljen da ponavljam istu misao. Ivan Gošnjak, kao i obično smiren, objasni kako će u Slavoniji biti formirana jedna nova divizija i da ću ja biti postavljen za njenog komandanta. Mojoj radosti nije bilo kraja. Ali do ostvarenja ove odluke će proći još mnogo dana. Sa Štabom ćemo preseliti u To-pusko, gdje smo imali izvanredan smještaj. Malo Topusko, banijsko mjesto, gdje se smjestio i Centralni komitet, pretvorilo se u prijestonicu Hrvatske, u centar kako političkog tako i kulturnog života, koji se sve više razvijao.

U međuvremenu dobio sam zadatak da pođem automobilom, zajedno sa Jovicom Lončarom, u Cazinsku krajinu i da tamo organizujemo napad na Pećigrad. Naime, bilo je odlučeno, u dogovoru sa engleskom Vojnom misijom, da određenog dana doleti nekoliko savezničkih aviona i da bombarduju Pećigrad, a mi da ga s Krajišnicima zauzmemo.

Situacija u Cazinskoj krajini bila je još veoma čudna, zamršena, naročito poslije smrti komandanta Huske Miljkovića. Predratni član Partije Huška, član OK KPH za Kordun, s kojim sam se jednom prilikom krajem 1942. godine sreo i upoznao u Velikoj Kladuši, gdje se nalazio kao komandant mjesta, nešto se u proljeće 1943. grdno uvrijedio na naše i odmetnuo, da bi sa svojim privrženicima vodio svoj rat, okrenuv-ši nam leđa, ne priznavajući više našu komandu. On je u Cazinskoj krajini, među muslimanskim življem, gdje je bio vrlo popularan, okupio oko sebe blizu tri hiljade boraca, svega i svašta, počevši od nekih legionara, domobrana, pa sve do proustaških i ustaških elemenata. Među njima bilo je i dosta bivših partizana koji su teško mogli da shvate da je Huška zagazio nekim drugim putem. Formirao je nekoliko jakih ba-taljona a sebe proglasio za glavnog komandanta. Sklopio je neku vrstu saveza sa raznim domobranskim pukovnijama, s kojima je dobro sara-đivao, pa i s Nijemcima. Jednom riječju, njegova vojska nije bila ni domobranska, ni ustaška, ni njemačka, iako je sa njima bio u savezništvu. Doduše, on nije samoinicijativno nijednom napadao naše jedinice. Ali, napadnu li na njega naši, znao je dobro da se tuče, pa da nas dobro i potpraši. Cazinska krajina pretvorila se u Huskinu tvrđavu. Jednom prilikom kad je komandant Pete kordunaške brigade, Joco Tarabić, bio upućen da napadne Husku i da tamo zavede red, bio je žestoko dočekan i sa svojom brigadom prosto protjeran sa Huskine teritorije. Oružanom borbom teško se išta moglo postići protiv Huske i njegovih jedinica. On nije bio samo komandant u običnom smislu riječi već je držao svu vlast u svojim rukama; apsolutni gospodar toga kraja, bog i batina. Pri svom štabu imao je, štaviše, i grupu batinaša koji su izvršavali

428

njegove presude. On nije kažnjavao ukorima ni opomenama, koliko batinama; dvadeset i pet po turu nije bilo naročito teško zaraditi. Znajući dobro od kakvog je uticaja Huška, pokušavalo se na razne načine da se s njim nekako stupi u vezu i pregovara, čas u ime ove, čas u ime one komande, ali Huška, nije prihvatio nikakve pregovore i najzad, kad se kod njega pojavio naš parlamentarne i predstavio mu se da dolazi ispred CK KPH da s njim pregovara, ovaj čudni, neobjašnjivi i nadasve primitivni čovjek, prihvatio je ispruženu ruku. »CK-a, da, da, prihvatam pregovore«, - rekao je dostojanstveno. Pregovori s Huskom nisu dugo trajali, svega nekoliko dana januara 1944. godine. Huška se ponovo opredjeljuje za našu stranu, vodeći sa sobom svu svoju vojsku. Odmah je bio unaprijeđen u čin pukovnika Narodnooslobodilačke vojske. Vjerojatno je to bio jedan od njegovih uslova. Veoma ponosan na svoj čin odmah je prišio na svoju bluzu pukovnička obilježja. No, i poslije ponovnog Huskinog opredjeljenja za našu stranu, bit će još mnogo teškoća s njegovim privrženicima. Nije bilo lako preobratiti toliku vojsku u partizane i pokrenuti je nekud dalje od te teritorije. Ona i dalje ostaje tu pored svojih domova pod obilježjima koja je do tada nosila: polumjesec na kapi i zelene zastave na čelu kolone. U to nije bilo lako dirnuti, kao ni u njene islamske molitvene obrede. Tek nekoliko mjeseci kasnije, ta će vojska, dobro očišćena od raznih elemenata, pokrenuta sa te teritorije i u neposrednom dodiru s našim jedinicama, u bližoj i široj okolini, samoinicijativno pobacati sva ta obilježja i konačno prekinuti sa islamskim obredima. Oni će se ubrzo sroditi i sprijateljiti s drugim našim jedinicama i hrabro se boriti sve do kraja rata.

Huskin ponovni dolazak na našu stranu bio je težak udarac za Nijemce i ustaše. Oni pokušavaju sve moguće, oslanjajući se na razne neprijateljske elemente u Huskinim redovima, da mu dođu glave jer, mada je Huška učinio dosta da očisti svoje redove od ustaške primjese, nije mogao sve. Tako, Bajra Baba, jedan od njegovih saradnika, potplaćen od Nijemaca, ubija Husku i uspijeva da jedan manji broj boraca privuče i stavi pod svoju komandu. Međutim, u krajnjem ishodu, Huskina smrt je u čitavoj Krajini, posebno među njegovim borcima, podigla još više njegovu popularnost. Poginuo je na partizanskoj strani. Iako su neprijateljski elementi ubili Husku u martu 1944. godine, još uvijek su se, u toku ljeta u pojedinim jedinicama osjećali tragovi neprijateljskog rada.

S obzirom na sva ta zbivanja juna mjeseca, Jovica Lončar i ja smo upućeni da navrat-nanos organizujemo napad na Pećigrad. Išli smo slobodno cestom prema Krajini, ne očekujući da bi nam se išta neprijatno moglo desiti. Ali čim smo prešli Veliku Kladušu, pred naš auto mladalački hitro iskoči stari Musliman s fesom na glavi i s ispruženom rukom uvis, očito s namjerom da nas zaustavi. Mi stadosmo. On smireno ispriča da je bio koji kilometar naprijed, u jednom klancu i da je vidio pored ceste neku zasjedu. Po njegovom mišljenju to nisu bili partizani. Tih dana lutale su još Cazinskom krajinom pojedine grupe koje su se od-metnule iz Huskinih redova i pravile nam velike teškoće. Stari Musliman nam preporučuje da nikako ne idemo dalje. Sta drugo da i pretpostavimo do da to mogu biti samo odmetnici bivše Huskine vojske. Nema druge, ne smijemo dalje. Stari Musliman ostao je sve vrijeme kod nas i nekoliko puta, onako kao da neće, uputio bi se do onog klanca

429

i vraćao s istim vijestima, tvrdeći da je tamo odmetnuta banda. I tako prolaze sati, a mi i dalje Čamimo na cesti. Tek negdje kasno po podne, evo ga opet sa izviđanja i sa dobrim vijestima. Cesta je čista. Ćim smo sjeli u auto na nebu se pokazaše tri saveznička bombardera koja su se očito uputila da bombarduju Pećigrad. Znači, naša akcija je propala. Kasno uveče stigli smo do štaba cazinskih jedinica. Štab je bio smješten pored same ceste, na nekom prevoju, koji vodi u Pećigrad. Komandant je bio Halil Šakanović, komesar Šukrija Bijedić, partijski rukovodilac Dušan Jandrić. Ništa nam drugo nije preostalo do da prenoćimo. U Štabu je situacija bila veoma napeta. Svi njegovi članovi bili su na velikoj opreznosti. S oružjem pod glavom se i spavalo. Neprijatelj nije mirovao. Opterećeni još uvijek ubistvom Huske, ljudi su strepjeli s razlogom. Koga još neprijatelj nije mogao ostaviti da učini nešto slično. Čišćenje jedinica od zaostalih neprijatelja i dalje se nastavljalo.

Prije polaska na novu dužnost u Slavoniju, pružila mi se prilika da u Topuskom, u centru političkog i kulturnog života Hrvatske, prisustvujem jednom značajnom kulturnom događaju. Topusko je tih dana odisalo dahom svečanosti, iako po zidovima i prozorima nisu visile velike zastave, osim tu i tamo, niti je ono bilo ukrašeno nekim naročitim spoljnim obilježjima. Mjesto je izgledalo dostojanstveno, vedro i bujalo nekim neobičnim životom mimo ikad ranije. To se ogledalo i na licima ljudi ovog romantičnog mjesta. Ono će tih dana doživjeti najljepše trenutke u svom postojanju. U ratu se dešava, ponekad, naročito u ovom našem, da sticajem okolnosti pojedina i mala mjesta zapisu svoja imena u istoriji jednog naroda. To je slučaj s Topuskom. Njegovom imenu do-prinijeće više od svega Kongres kulturnih radnika Hrvatske, pri čemu bi bilo nepravedno reći njene oslobođene teritorije. To je bio Kongres Hrvatske u cjelini.

Na tom značajnom kongresu, koji se pripremao duže vremena, pri-sustvovaće cvijet hrvatske inteligencije, samih njenih vrhova i to u velikom broju, iz oblasti poezije, književnosti, muzike, likovne umjetnosti, kiparstva, operske umjetnosti i publicistike. Skupilo se preko stotinu značajnih imena kako ondašnjeg tako i poslijeratnog, a i današnjeg kulturnog života. Najmanje toliko nije moglo stići iz udaljenih krajeva. Ja, naravno, nisam bio njegov neposredni učesnik, niti je meni, kao vojniku, na njemu bilo mjesta. Štaviše, mene nije ni zanimao sam rad kongresa, samo sam s velikim nestrpljenjem očekivao kulturnu priredbu koja se užurbano pripremala. Nekoliko dana ulazio sam u jednu veliku dvoranu da gledam kako se ona uređuje, deko riše za taj veliki događaj. Gledao sam kako se od engleskih padobrana pravi velika zavjesa i od razne limarije i krpa kulise, povezane nekom zarđalom žicom.

Dok sam očekivao priredbu, otišao sam u prostorije u kojima je bila postavljena likovna izložba trinaestorice već i tada poznatih slikara i vajara, koji su radili svoja umjetnička djela u teškim uslovima partizanskog života, često u nedostatku i osnovnih boja. Pomenuću samo nekoliko umjetnika kao što su Marijan Detoni, Vanja Radauš, Edo Murtić. Bilo je izloženo preko dvjesta sedamdeset dela, što u boji, linorezu, grafici i fotografiji. Svi ovi radovi duboko su odražavali našu ratnu

430

stvarnost. Nigdje do tada nisam vidio takav prikaz strahote rata. Pred mojim očima oživljavali su nebrojeni zločini okupatora i domaćih izdajnika. Ali tu se vidio i naš narod, i naš borac i naslućivala pobjeda svjetlosti nad mrakom.

Izložba je bila otvorena više dana. Stanovništvo iz mjesta i okoline neprekidno je kuljalo da vidi to svjedočanstvo pređenog puta i patnji. Ne malo suza izliveno je pred pojedinim platnima. Kad se i danas sjetim te izložbe, duboko zažalim što se nikad više u poslijeratnim danima neće ponoviti. Mladim ljudima pružila bi se prilika da duboko prodru u značaj i smisao stravičnog puta do slobode.

Uoči glavne priredbe, održane dvadeset i petog ili šestog juna, dan prije nego što ću iz Topuskog krenuti za Slavoniju, ušao sam među prvih deset posjetilaca u dvoranu. Bojao sam se da ne ostanem bez mjesta. To je bila sasvim drugačija priredba od onih koje sam do tada gledao u mnogim mjestima na oslobođenoj teritoriji. Ni danas joj ne bi bilo mane, po mom uvjerenju, ni za jedan naš grad.

Program je bio na visokom nivou. Glumci, u punom zanosu, čitaju pojedine odlomke klasičnih drama, pjesnici svoju poeziju, a prozni pisci odlomke iz svojih novonastalih književnih djela. To im je i prvi susret s publikom. Tu je i dobro uvježban hor, horsko pjevanje i recital, pa i koncertno izvođenje pijanista, violinista i operskih pjevača. Ne znam ni otkud su se tu stvorili toliki umjetnici. Sve je to tako lijepo ukom-ponovano kao da proizlazi jedno iz drugog. »Rodoljupci« Sterije Popo-vića i jedan čin iz Nušićevog »Sumnjivog lica« bili su nadasve dobro prihvaćeni. Iako je priredba dugo trajala razdragana publika zažalila je na kraju što se to sve ipak mora završiti.

Kakav se tu samo glumački kadar okupio! Pomenimo samo neka imena: Vjekoslav Afrić, Emil Kutijaro, Salko Repak, Mira Župan, Joža Rutić, Irena Kolesar i druga. Među pjesnicima su Jure Kaštelan, Dušan Kostić, Zdenko Štambuk i drugi. Prozne radove čitali su Joža Horvat, Ivan Dončević i još nekolicina pisaca.

Na toj priredbi meni se pružila prilika da vidim izbliza mnoge velike umjetnike kao što su Antun Augustinčić, Marijan Detoni, zatim Va-nja Radauš, Ivo Tijardović, zatim Vjekoslav Kaleb, Grigor Vitez, Mirko Božić, Edo Murtić ili visoke intelektualce kao što je, na primjer, jedan Ivan Supek. Zaista cvijet inteligencije Hrvatske. I još poneki iz drugih krajeva.

Predstava ovako visokog nivoa nikad se ni ranije ni kasnije nije održavala za vrijeme rata kod nas. Ona će, kao i Kongres kulturnih radnika, duboko odjeknuti i kao poziv svim kulturnim radnicima, ne samo Hrvatske već i šire, koji su se još nalazili između linija fronta. Na žalost, ovakvi događaji i do današnjeg dana ostali su ipak nedovoljno poznati široj jugoslovenskoj javnosti.

Između Save i Drave

Konačno, svanuo je i dan polaska u Slavoniju. Kraj je juna. Putujem zajedno sa komandantom Glavnog štaba, Ivanom Gošnjakom, koji želi da obiđe slavonske jedinice. Idemo u koloni Šesnaeste slavonske omla-

431

dinske brigade »Joža Vlahović« koja je od 20. oktobra 1943. godine na Žumberku i Kordunu i sad se vraća u svoju matičnu bazu.

Pred nama je dug, opasan i težak put. Pojedine grupe kurira znatno se lakše probijaju kroz brojne opasnosti i velike prepreke nego ovako krupna jedinica. Ko god ide za Slavoniju ili obratno mora dobro da se pripremi da bi savladao takozvani Banijski trokut koji zatvaraju ceste i željeznička pruga Sunja - Kostajnica - Dubica. Pređemo li to srećno, pred nama će se ispriječiti Sava koju moramo savladati nekim plovnim sredstvima partizanskog tipa. Čak da nas čeka i neki slobodan most, za brigadu, od blizu 1.200 ljudi, ipak treba vremena da pređe preko njega. Kad se meni pominje neka vodena prepreka obuzima me patološki strah. Hoću li ikada naučiti da plivam, pa da mi ni Sava ne bude takav problem. Poslije Save čeka nas, možda, najteži dio puta: treba preći prugu Zagreb - Beograd, koju su Nijemci načičkali grozdovima bunkera. Ne znam šta je gore: cesta, pruga, Sava ili, opet, pruga. Komandant Sedamnaeste brigade Milan Popara Seljo, upoznao nas je s planom ovog dugog marša i rasporedom jedinica po ešelonima: prethodnica, glavnina i zaštitnica. Njegovo je ovom prilikom da vodi, a nama dvojici da se upravljamo prema njegovim naređenjima. Hrabri nas što mu to nije prvi put da prevaljuje istu maršrutu. Sve do blizu Trokuta ne predstoji, osim u slučaju nečeg nepredviđenog, neka naročita opasnost. Po njegovom mišljenju, glavna opasnost čeka nas u Trokutu, na koji se, za kratko vrijeme mogu sručiti jake neprijateljske snage i iz njegovih kutova, i sa ka-teta i hipotenuze. Okolo su svuda veliki garnizoni, među kojima su najjači Sisak i Kostajnica. Manje da i ne pominjem. Uostalom, ni Zagreb nije daleko. Sve su mi te opasnosti jasne, ali ja neprekidno mislim na Savu. Treba zamisliti, ako bismo bili prerano otkriveni, šta nas čeka kako s one tako i s ove strane rijeke. Uostalom, koliko treba i kakvih plovnih sredstava da bi se prebacila jedna ovakva brigada na onu stranu i obezbijedila? A šta raditi sa toliko konja koje vodi Brigada sa sobom? Opterećen sam teškim mislima. Divim se Gošnjakovoj hladnokrv-nosti. On se drži tako mirno i hladnokrvno kao da se krećemo kroz slobodnu teritoriju.

Još u toku noći prešli smo cestu Sunja - Kostajnica. Ni metak niot-kud da opali. Poslije nekoliko časova marša pred nama se ispriječi, u mrkoj noći, željeznička pruga koja ide od Sunje, nedaleko od Save, da bi poslije zavila u blizini Dubice preko Save za Novsku. Do zore se mora stići na rijeku. Ta pruga, po kojoj vozovi ne saobraćaju noću, kažu, nikad ne miruje i da su bunkeri pored nje dosta česti. Klepet konjske opreme, potkovki, vojničkih porcija i koještarije, kao da se sve jače čuje što se više približavamo pruzi. Tako to odzvanja u mojoj glavi. Zar to nije poziv na uzbunu neprijatelja? I zbilja prije nego će ijedan bocac nagaziti prugu, počeše da se oglašavaju mitraljezi, njenom dužinom, kako prema Sunji tako i prema Kostajnici. Kolona kao džinovska zmija mili preko pruga da bi što prije izišla iz Trokuta, o kome se priča kao o namaknutoj omči. Mitraljezi su sve glasniji i bliži. Svjetleći meci često se vinu u nebo i nekako kao da se ukrštaju visoko iznad naših glava. I rakete su sve gušće. Samo da već jednom pređemo na onu stranu, bilo bi to veliko olakšanje i uprkos Save koja nas čeka. Kad sam

432

ja zakoračio na prugu i prekoračio prvu šinu, jedna raketa, nedaleko od nas, s desne strane, vinu se visoko. Osjećam se kao da me neko drži na nišanu. Još jedna, pa još jedna raketa. Komandant Seljo, koji se upravo nađe pored nas dvojice, ne haje za tu pucnjavu. On kaže da je to uobičajen način života pruge. Čitavu noć se tako puca, okupator ne samo da razbija svoj strah već i na taj način plaši partizane, da bi ih držao što dalje od pruge. On ne daje, stvarno, za ovu pucnjavu ni prebijene pare. Svako ko ne zna prilike u ovom kraju rekao bi da se vodi ljuti boj. Kroz sam Trokut nismo imali nikakvih neprilika, iako se u njemu, kako kažu, motaju razne protuve, neke četničke grupe, dovedene odnekud, koje uglavnom služe neprijatelju za špijunažu i obavještavanje. Ponekad znaju da naprave i zasjede. Uglavnom pucaju kad partizanima vide leđa, a rijetko spreda ili izbliza. U samu zoru 28. juna stigli smo na desnu obalu Save.

Rijeka je nabrekla vodom, dosta mutna i bujna. Komandant brigade misli da tu, na samoj obali, oslanjajući se na nekoliko kuća, treba da predanimo, pa da se u toku sljedeće noći prebacimo preko Save. Zamisao se meni nimalo ne sviđa. Predlažem da odmah počnemo prebacivati jedinice. Na taj način možemo u toku dana obrazovati mostobran i na suprotnoj obali i eventualno dočekati neprijatelja ako nastupi. Seljo se složi sa mnom i ubrzo se otisnu nekoliko čamaca, koji kao da niču iz zemlje, sa po pet, šest ili više boraca. Čamci se samo umnožavaju. Slika desanta. Nastavi li se ovako svi ćemo do noći biti na onoj strani. Mene naročito kopka kako ćemo prebaciti nekoliko desetina konja za koje očito u ovim čamcima nema mjesta. Svi su konji pod samarima, a neki i s manjim tovarima. I onda, odjednom, kao po komandi, desetina konja zagazi u mutnu rijeku. U prvi mah učini mi se da će se svi potopiti. Ali odmah zatim jasno se vidi kako izmaljaju glave, sapi i repovi iz vode, brzo plivajući prema onoj strani. Milina ih je vidjeti kako pravolinijski brode. Uza svakog konja pliva bar po jedan borac. Vidim nekolicinu kako su se uhvatili konjima za repove i puštaju im se da ih vuku. Ovo je lijep prizor. Ja se nikako ne bih smio uhvatiti za rep konju. Mislim da bih i konja povukao za sobom na dno mutne Save.

Tek predveče dođe red na Gošnjaka i mene. S nama su samo dva veslača. Gotovo da je naš čamac posljednji, jer samo što pristasmo, sa obale, nama s leđa, oglasi se neki puškomitraljez i više pušaka. Džaba mu mitraljez i sva oružja, glavno je da je Sava prebrođena.

Pravo iznenađenje čekalo nas je na lijevoj obali, odmah iza nasipa: dugačka trpeza zastrta plahtama, ćebadima i šatorskim krilima. Desetine žena i ljudi posluživale su nas obiljem hrane. S takvom trpezom, koju je pripremilo stanovništvo okolnih sela, ja se nikad nisam sreo, ne samo u partizanima nego ni ranije. Ne zna se čega je tu više: mlade prasetine, teletine, piletine, ili ćuretine a u izobilju ima i raznog povrća. Đa-konija do đakonije. Nahranile bi se sigurno, tim što je izneseno pred nas, dvije kompletne brigade. Ima i rakije i vina. Na kraju, evo na desetine tepsija s raznim pitama i kolačima. Otkud kolači? - pitam se. Pomislio sam prije svega na neki veliki praznik, bilo naš ili crkveni. Ponajviše zbog kolača. Tamo gdje sam se ja rodio kolače sam vidio samo za vrijeme Božića i Uskrsa, i nikad više. Jedući kolače, upitam najozbiljnije:

433

- Kakav je danas praznik?

- O kakvom prazniku pitaš? - odgovoriše ljudi.

- Pa vidim ovo slavlje, mora da je neki praznik. Uz to, i kolači. Partizani udariše u smijeh. Ispadoh zaista smiješan.

- To je svakodnevni praznik partizana u Slavoniji i u ovom dijelu Posavine. Svakodnevno se tako jede. Nije ovo tvoj Gorski kotar ni Žum- berak.

I nije. Zato sam i pitao, zbunjen. Mislio sam da se svuda gladuje kao tamo. Ali, ipak, ovo meni ne ide u glavu. Ubrzo ću se uvjeriti putem i kad dođem u Slavoniju, da nisu lagali.

Odmah poslije večere produžili smo put. Pred nama je najopasnija prepreka: željeznička pruga Zagreb - Beograd. Do nje treba doći i preći je zapadno od Kutine, blizu Popovače. To je već sasvim blizu Zagreba. Ugazili smo u visoku kukuruzovinu, da bismo se neopaženo privlačili pruzi. Zabranjeno je pušenje i glasan razgovor. Ali nikako ne možemo zabraniti i konjima da ržu. Noć kratka, a do pruge, ipak, daleko. Nekog određenog puta, zapravo, i nema. Naša kolona vuče se cik-cak između njiva, što ionako dug put još više oduljuje. Neki vodič iz okoline, za koga kažu da je veliki vještak, čuva svaku njivu da ne zagazimo u žito a to odnosi vrijeme. Prolaze sati, a meni se čini da nismo mnogo odmakli i da nikako ne možemo stići do pruge u toku noći. Zora izdaleka pomalao rudi. I komandant Brigade je zabrinut. Odosmo zajedno do čela kolone. Okomismo se na vodiča optužujući ga, maltene, da sabotira. Naredismo mu da vodi pravo i da se ne obazire ni na kakve njive i međe.

Već se dobro razdanilo kad smo došli do pruge. Još prije nego će je borci nagaziti, oglasiše se mitraljezi iz bunkera s jedne i s druge strane pruge. Doduše, bunkeri su podaleko, pa srećom vatra nije precizna. Meci zvižde iznad glava, ali nikog ne pogađaju. Sve je dobro samo da se ne pokrene neki od oklopnih vozova koji tuda često patroliraju.

S prvim bataljonom 17. omladinske brigade Ivan Gošnjak i ja prešli smo prugu na konjima. Meci sve gušće zvižde i čini mi se sve niže. Os jećamo ih blizu ušiju. Istini za volju, ja bih najradije sjahao, ali me sra mota. Gošnjak se drži uspravno i ni glavu da pogne. Ipak, sve se srećno završi. Na našoj strani bez gubitaka. Sad se polako hvatamo obronaka planine Moslavine. Meci sve gušće padaju po krošnjama drveća, ali ne predstavljaju veliku opasnost. Nekoliko kilometara dalje, u jednoj pro stranoj uvali, pred nama je selo Selište. To je već oslobođena teritorija Moslavine. Brigada se brzo spuštala i borci su razasuti po svim kućama. Tu treba predaniti. *~

Gošnjaku i meni dodijeljena je možda najljepša kuća u selu, kod jednog gostoljubivog domaćina, na samom početku, što nas naročito ne raduje, s obzirom na to da se neprijatelj upravo s ove strane može i pojaviti. I samo što smo se raskomotili, po selu se osu žestoka vatra s uzvišica preko kojih smo došli. Ne znam kako se moglo desiti da Brigada nije ostavila nikakvu zaštitnicu. Nekoliko metaka lupnu u zidove naše kuće, ostavljajući velike tragove. Komandant Seljo brzo je razvio dva bataljona, udario na gonioce sa oba boka i natjerao ih na panično povlačenje. U selu smo ostali do večeri. Pošto smo se dobro odmorili, najeli i okrijepili mogli smo nastaviti put.

434

Od Moslavine do Slavonije, do Psunja i Papuka, dijeli nas najmanje dva dana napornog marša. Sad mirnije putujemo. To je sve slobodna ili poluoslobođena teritorija, koja se savija oko većih mjesta i jačih garnizona. Gdje se god pojavimo dočekuju nas mještani kao drage goste. Hrane, kolača i pića napretek. Sve do tada nisam mislio da se negdje može tako dobro živjeti dok traje rat.

Nedaleko od Voćina, u podnožju Papuka, u šumi, bio je smješten štab Šestog korpusa na čelu s komandantom potpukovnikom Matom Jerkovićem, komesarom Vladom Janićem i načelnikom Milanom Stani-vukovićem. Korpus je imao u svom sastavu Dvanaestu diviziju, na čelu s majorom Nikolom Demonjom, Banijcem, koji je još 1942. godine upućen u Slavoniju, kao hrabar i odvažan komandir, na čelu jedne banijske proleterske čete, da bi svojim iskustvom pomogao razvoj oružane borbe u ovom kraju. Komesar divizije bio je Otmar Kreačić. U sastavu Korpusa nalazila se i Dvadeset osma divizija na čelu s komandantom majorom Radojicom Nenezićem, i komesarom Đurom Kladarinom. Oba komandanta su mladi ljudi, još nisu bili navršili ni po dvadeset pet godina. Svojom hrabrošću i umješnošću u komandovanju, oni su se već visoko uzdigli i stekli veliku popularnost kako među partizanima tako i u narodu.

Moram priznati da se u početku nisam osjećao najprijatnije. Kao pukovnik, najstariji po činu, komandant još nepostojeće divizije, mora da izazivam podozrenje, da se ljudi možda pitaju kakav li sam ja greš-nik. Ali, izgleda, što ću ubrzo saznati, nisam sam. Prije mene došao je na neobičan način i Vlado Janić Capo, član CK KPH još od 1937. godine. On je još 22. juna, na dan napada Njemačke na Sovjetski Savez, izišao iz Siska, na čelu velike grupe komunista i odmah otpočeo borbu.

Njega je teško opisati običnim riječima. Čovjek takve moralne snage, takve postojanosti, takvih ljudskih vrlina rijetko se može sresti. On o sebi nikad ništa nije znao da kaže da bi u očima sagovornika ispao što bolji. Dok su drugi često znali da se hvale, Vlado bi samo ćutao, slušao, a to je o njemu mnogo govorilo. Ja sam se s njim odmah sprijateljio. Još uvijek opterećen sam sobom, možda i pretjerano, možda i neopravdano ispričao sam mu kako sam dospio u Slavoniju. Tom prilikom pomenuo sam jednog čovjeka koji mi je podmetao klipove. Mimo običaja, to ga razveza: »Znači, zaslugom istog čovjeka, nas smo obojica ovdje. Danas sam mu već zahvalan. Kad .upoznaš Slavonce, bićeš mu i ti zahvalan, bez obzira na njegove namjere«. Meni je uspjelo, ne znam ni sam kako, da mi ispriča kako je bio prvak Balkana u rvanju u teškoj kategoriji. Mislim da je Vlado Janić jedan od rijetkih ljudi o kome niko nikad neće moći da kaže ni u lice ni iza leđa ružnu riječ. Susret s njim prosto me oplemenio.

Ubrzo sam sreo i Đuru Kladarina, bivšeg komesara Sedme divizije, Banijca, a sad komesara Dvadeset osme divizije. On, kako ga je bog dao ironična i cinična s puno duha, odmah me upita po kojoj sam ja liniji »forsirao« Savu.

- Ne znam na šta misliš? - pripitah.

- Šta si zgriješio?

- Ništa, koliko ja znam.

A1S

- Ni ja ništa, a ipak sam tu.

- Ti si sigurno nešto čuo o meni kad tako pitaš.

- Ništa, ama baš ništa. Ali treba da znaš da s one strane Save ovdje dolaze uglavnom ljudi koji imaju nešto. Znaš ono naše »nešto«. Nisi sam. Ima tu još nekoliko sličnih drugara. I Petar Drapšin je tu došao po kazni, kao običan borac, a otišao je kao proslavljeni komandant ovoga Korpusa. Jesi li ti malo, onako, na svoju ruku?

- Jesam, ali ne baš malo.

- Dobar si, dobar. Takvi se ovdje traže. Nadam se da ćemo se ovdje obojica dobro »razviti«. Kažem ti ozbiljno, ovdje su jako dobri ljudi: Dušan Čalić Ćule, Zvonko Brkić, Bogdan Crnobrnja, da ne nabrajam. Ma uzmimo da si stvarno neki grešnik, vjeruj mi to nećeš ni osjetiti.

Brzo sam se sprijateljio sa Slavoncima i prijatno je među njima, ali sam nervozan: jedva čekam da se formira nova divizija. Oteglo mi se Gošnjakovo obilaženje jedinica, jer će tek poslije toga uslijediti njegovo trinaestojulsko naređenje o formiranju nove divizije pod rednim brojem četrdeset. U Četrdesetu diviziju su ušle Šesnaesta omladinska »Joža Vla-hović« i Osamnaesta brigada, dvije zaista slavne jedinice Slavonije. Šesnaestu sam već upoznao na putu iz Banije preko Save. Treću brigadu u diviziji ćemo tek formirati, što će uslijediti 24. avgusta u Grubišnom Polju, kad od Bilogorskog odreda i 1. bataljona omladinske brigade »Jožo Vlahović« stvorimo Virovitičku brigadu.

Kad sam primio pod komandu 40. diviziju s njene prve dvije brigade, u diviziji je bilo 2.195 boraca, a 24. avgusta ih je bilo nešto više od 3.000. U operativnim jedinicama Šestog slavonskog korpusa tada je bilo oko 15.000 boraca, tako da su starije sestre Četrdesete divizije -Dvanaesta i Dvadeset osma - i po brojnom sastavu i po naoružanju bile znatno jače. Uopšte, Dvanaesta i Osamnaesta divizija, gotovo dvije godine starije od novoformirane Četrdesete divizije, izgledaju u svemu superiornije. Brekću snagom. One, kako se meni čini, gledaju na ovu novostvorenu pomalo s visine. Moja Četrdeseta nema još nikakvu prošlost. Trebalo bi zbilja da napravi neko čudo pa da stane s njima rame uz rame. To što sam ja njen komandant, pukovnik, stariji po činu i od komandanta Korpusa, baš ništa ne znači. Volio bih više da sam major kao Demonja i Radojica, da sam komandant jedne od njihovih divizija. Ovako, moram, u ovom još nepoznatom mi području, ponovo da pola-žem ispit iz komandovanja. Ići će to, bojim se, teško. Može li se desiti neko čudo?

Spreman sam na svaki rizik, pa makar i po cijenu glave, da se do-kažem. Nikad mi nije bilo manje stalo do života. Mnogo sam opteretio sebe. Možda sam izgubio svaki kriterij.

Srećom, dobio sam za komesara iskusnog komunistu, koji je otpočeo svoj borački staž u čuvenom Beogradskom bataljonu. Čovjek takvih vrlina kao da je unaprijed bio predodređen za mog komesara. S njim neću imati nikad nikakvog, ni najmanjeg, nesporazuma. Ivan Vondraček - Vanjka. Tek nakon izvjesnog vremena, pošto smo se dobro sprijateljili, povjerio mi se kako mu je rečeno da sam malo na svoju ruku, da vodim računa kako između nas ne bi došlo do trzavica, te da mi se što manje upliće u vojne odluke, jer sam tobože tu osjetljiv. Stav komesara

436

Vanjke osjetiću temeljito i brzo kad u nekim akcijama nismo imali naročitog uspjeha. Za sve vrijeme našeg zajedničkog posla, on se nijednom nije umiješao u moje odluke, iako sam nastojao da ga u svemu držim u toku i da, stvarno, zajedno odlučujemo. On je bio spreman da potpiše naređenje, gotovo i da ga prethodno ne pročita. Imati takvog čovjeka pored sebe, s ravnopravnom ulogom, obavezivalo me na najveću odgovornost. Kad je trebalo dijeliti odgovornost, on je uvijek, nastojao da je zajednički dijelimo. Kad su se dijelila priznanja, držao bi se po strani.

Moje prilagođavanje uslovima ratovanja u Slavoniji nije bilo nimalo lako. Poslije Velike Kapele, primorskog krša, Like i Korduna, naći se odjednom u slavonskoj ravnici, koje su se partizani najviše držali, u kojoj su se i najčešće borili, za mene je bilo veoma teško, naročito prvih dana. Kad sam se prvi put sa Štabom spustio u Požešku ravnicu, između brojnih, što manjih što većih, garnizona, gdje je trebalo ostati neko vrijeme, prvih noći teško mi je dolazio san na oči, od straha da nas ne iznenade tenkovi. Naravno, to sam dobro prikrivao. Ostali borci spavali su mirno, pod zaštitom izviđača i isturenih patrola, kao da se nalaze u nekom širokom slobodnom prostoru, gdje u blizini nema neprijatelja, niti njegovih tenkova. Ali malo pomalo prilagođavao sam se i ja ravnici.

Za Slavonce je bilo neobično kad se moraju tući po Psunju i Papuku. Oni su se mnogo sigurnije osjećali u ravnici. Iz nje ih je bilo teško otjerati. Drugovi su me uvjeravali da ovdje, nikad nisu bili iznenađivani. Crkveni tornjevi i visoko drveće bile su za njih, a i za mene kasnije, prave osmatračnice. Ravnica je tražila Slavonce, a oni su tražili ravnicu. Tvrdilo se, a to je bilo i tačno, da nikad nijedna partizanska zasjeda, ma gdje je držali, nije bila ni iznenađena ni probijena. Mitraljezi imaju širok vidokrug, kroz čiju se vatru nije bilo lako probiti, bili to Nijemci ili ustaše. Srećom, Slavonija nije imala četnika.

Ovdje sam doživio mnogo prijatnosti. Iznad svega me oduševljavalo drugarstvo i međuljudski odnosi. Brzo sam stekao mnogo prijatelja. Naročiti utisak na mene su ostavili Dušan Čalić, istaknuta ličnost, sekretar Oblasnog komiteta, jedan od organizatora ustanka u Slavoniji, Zvonko Brkić, čovjek velikog srca, jedan od najistaknutijih i najomiljenijih partijskih kadrova, Bogdan Crnobrnja, zamjenik komandanta Korpusa, rukovodilac velike popularnosti i zasluga, prvi komandant Dvanaeste proleterske brigade, Pero Car, o kome bi se moglo mnogo napisati, Nikola Jakšić Gedžo, Čedo Grbić, Ivo Sarajčić, Josip Buković Ćiro, Bato Javor-ski, Stjepan Funarić Jota, Duka Balenović, Mirko Bulović, Lazo Vidović, Nikola Kosanović Momo, Dušan Ćorković...

Na žalost, nije mi se pružila prilika da upoznam Nikolu Miljanovića Karaulu, proslavljenog heroja Slavonije koji je poginuo junačkom smrću, kao ni Jovana Marinkovića Ivu, glavnog obavještajca korpusa kome je Gestapo podmetnuo paklenu mašinu, kao poštanski paket, koja ga je usmrtila.

Sreo sam se i sa mnogim ljudima slavnih imena, kao što su dr Pav-le Gregorić, Karlo Mrazović Gašpar, španski borac, Grga Jankez, špan-ski borac, Josip Krajačić Prika, Mane Trbović, koji su još od prvih dana borbe kao organizatori ustanka za sobom ostavili dubok trag kako u narodnim masama tako i među partizanima.

437

Među brojnim rukovodiocima posebno mjesto zauzimao je komandant korpusa Mate Jerković. On je svojom hrabrošću, komandantskim sposobnostima, borbenim entuzijazmom, neposrednošću i bliskošću plijenio ljude.

Kao čovjek ponikao iz siromašne sredine, a, uz to, kao došiljak iz Primorja i Gorskog kotara, nisam mogao shvatiti da se neka vojska u svijetu ovako dobro hrani. Doduše, ja sam, još prije dolaska u ovaj kraj, slušao kako tobože u Slavoniji partizani imaju sve što im srce može poželjeti. Štaviše, tvrdilo se da svaki partizan, za svaki slučaj, stalno nosi u svojoj torbici po veliki komad slanine. Mi tamo, u to nismo vjerovali. Borcima čija je ishrana bio pretežno krompir to je bio predmet za prepričavanje i nadasve za čuđenje; stvarnost je, međutim, prevazilazila sve priče. Slavonski partizani su se hranili kako su htjeli, a po mom sudu čak i izvoljevali. Bilo je svega u izobilju, svih vrsta mesa, a o bijelom hljebu, o piti i kolačima da i ne govorim. Što su jedinice niže po hijerarhiji, čete i bataljoni, one dolje bliže narodu, to su se bolje i hranile. No, bilo je i takozvane slavonske gladi. To je period ofanziva. Tada bi obično proradile po Papuku i Psunju partizanske pekare, a jedinice bi obično podlagale svoje kazane. Umjesto onoga parčeta slanine, o kome sam slušao, strčao bi iz mnogih ruksaka, pored vrata borca, gnjat od šunke.

Nostalgično vezan za Primorje i Gorski kotar, još uvijek zapanjen ovim bogatstvom, napisao sam Okružnom komitetu za Gorski kotar pismo; znate li o čemu? O ishrani slavonskih partizana, mada to opširno pismo nije bilo i bez drugih zapažanja. Naravno i opet o tome, da nikad ne sjednem za sto, a da ne pomislim na moje saborce Primorce i Gorane. Bio sam siguran da će se to moje pismo čitati uz neki kuvani ili, u najboljem slučaju, uz pečeni krompir. Drugovi su moje pismo odmah objavili u svome listu te je to bila prilika za prepričavanje i čuđenje kako ima krajeva gde se partizani, eto, i tako hrane.

Kad je već riječ o hrani, ne smijem zaboraviti na jedan incident između mene i intendanta Divizije. Jednog dana upade intendant, ne znam zašto mu je to trebalo, da me obavijesti kako će zaklati jednog vola, ne radi mesa, koje niko neće ni okusiti, pored prasetine, ćuretine, piletine i ne znam kojeg još, već radi juhe. Vojska se, navodi on, uželjela goveđe juhe. »Znaš li ti - vičem iz sveg glasa - kako se hrane Primorci i Gorani? Zaklati vola radi juhe!« Ne znam šta je on poslije uradio, da li je zaklao vola ili ne, ali sigurno me nije shvatio.

Razmišljajući često o tome kako se razvijao ustanak u Slavoniji, kako je narasla tolika vojska, kako se čitavog rata, uprkos ofanzivama, mogla održati, na tom uskom pojasu između Drave i Save, bez gotovo ikakve mogućnosti da nekud odstupi, došao sam do zaključka da je nju, pored svega drugoga, visokog morala, borbenosti, dobrog vođenja, spasila umnogome i takva ishrana. Zar bi u slavonskim uslovima mogla i da se održi bilo koja vojska ako- bi se hranila poput one u Gorskom kotaru.

Sredinom jula, kao što rekoh, stupilo je na ratnu scenu još jedno novorođenče - Četrdeseta divizija, sa svega dvije brigade. Pri upoređe-nju s Dvanaestom i Dvadeset osmom stvarno je u neravnopravnom po-

438

ložaju. Moja je najveća želja da nova Divizija pristigne dvije starije sestre. Počeli smo dosta skromno. Bilježimo neke uspjehe, čupnemo ovdje ili ondje ponešto, ali ne možemo se još pohvaliti zahvatom kojim bi ona proslavila svoje ime. A i ono što postignemo nekako ostaje u sjenci one dvije. Borbe s kozačkim pukovima, vrijedne su pomena. Kad te kozačke jedinice, koje smo mi nazivali čerkeske, formirane od sovjetskih zarobljenika, krenu u napad na svojim konjima, teško je s njima izići nakraj. Ali i tome će partizani doskočiti. U Slavoniji sam naučio da je mnogo važnije, kad oni krenu na juriš galopom, oboriti puške i mitraljeze po konjima, nego pucati na jahače. Na taj način, u brojnim okršajima s nama, one su izgubile mnogo konja, pa su se sve više pretvarale u običnu mada opasnu pješadiju.

Dvadesetog avgusta, u okviru akcije Dvanaeste divizije za oslobođenje Grubišnog Polja, Četrdeseta je bila angažovana oko njenog obezbjeđe-nja s južne strane, a kao pomoćni zadatak dobila je da napadne neprijateljski garnizon Hercegovac. To nije bio prvi pokušaj da se oslobodi ovo mjesto koje su branila dva bataljona, što domobrana, što ustaša. U Hercegovcu je veliki mlin predstavljao pravu tvrđavu koju je teško bilo osvojiti bez pomoći artiljerije. Uz to, zadatak je trebalo izvršiti, tako reći, za nekoliko časova, prije nego bi se mogla pojaviti neprijateljska pojačanja od Banove Jaruge i drugih garnizona. Ovaj zadatak nimalo me nije obradovao i ne bih ga se ni sjećao da me na to ne ponukava jedan zanimljiv slučaj.

U toku noći privukli smo se na podesne položaje i u određenom trenutku Osamnaesta i dijelovi Šesnaeste brigade otpočele su napad. Štab Divizije smjestio se u selo Trnovica, nešto sjevernije, u kući jednog seljaka. Pored nje smo izabrali osmatračnicu. Domaćin nas je hladno, mrzovoljno primio, kao, u najmanju ruku, nepoželjne goste. Sve se nešto vrpoljio, pokazujući prema nama krajnju netrpeljivost. Nije teško bilo primjetiti da je veoma uplašen, ali ne i ponizan. Mi smo prema njemu pokazivali ljubazno lice i pokušavali da razbijemo njegov neopravdan strah, ali on je samo bezlično klimao glavom. Nekoliko žena u kući gledalo nas je s mržnjom.

Samo što je borba počela, jedna granata iz Hercegovca prošišta i žabi se tu ispred nas u neku pojatu punu sijena. To je bila jedina granata koja je pogodila selo. U početku smo mislili da je neko pokazao gdje se smjestio štab Divizije, kao da je imao radio-stanicu. Nakon eksplozije granate u kući našeg domaćina zavlada prava pometnja. Pokušavamo da domaće ohrabrimo, da ih smirimo, ali uzalud. Ubrzo, kao na neki znak, naši domaćini otrčaše u staju, gdje je eksplodirala granata, što nas začudi. Malo za tim evo ih iznose na rukama teško ranjenog momka u ustaškoj uniformi. Nogu mu, iznad koljena, ranila protivtenkovska granata. Naša hirurška ekipa, smještena u susjednoj kući, vidjevši u kakvom je stanju ranjenik, odmah priskoči da ga operiše. Međutim, ni ranjenik, koji je još bio pri svijesti, niti naš domaćin, ni žene, to nisu dopuštali. Uzalud su bila sva naša ubjeđivanja i nastojanja da ih uvjerimo kako je to jedini način da preživi. Zamotavali su ranjenu nogu nekim

439

peškirima i plahtama, ali našem hirurgu nisu dali ni da priviri. Zadojeni beskrajnom mržnjom prema nama, nisu dozvolili da mu mi spasimo glavu. Prema tvrdnji doktora, ranjenik je mogao preživjeti. Nekoliko časova kasnije, umro je. Ljudska mržnja nekad je bezgranična.

Kako smo potom doznali od seljaka, taj ustaša je iste večeri, došao da obiđe svoju rodbinu i da prenoći. Kad smo mi ušli u selo, on je uspio da se prikrade do sjenika i u njemu sakrije. Prosto je nevjerovatno da jedna jedina ustaška granata, ispaljena te večeri na selo pronađe baš njega.

Naravno, naš štab je odmah, poslije smrti ustaše, napustio tu kuću i preselio se u drugu, da bi ga rodbina mogla, bez našeg prisustva, oplakivati.

Ni ovoga puta Divizija nije uspjela da zauzme Hercegovac. Nakon nekoliko časova ogorčene borbe morali smo se povući. Na drugoj strani Dvanaesta divizija zauzela je poslije teških borbi Grubišno Polje. U borbi sa spoljnim pojačanjima neprijatelja 22. avgusta poginuo je proslavljeni komandant Dvanaeste divizije Ivan Senjug Ujak, jedan od najvećih hero|a Slavonije. Njegova smrt duboko nas je potresla.⁷¹'

Četrdeseta divizija je koncem avgusta, formiranjem njene Virovitičke brigade, stala na obje noge. Bar po broju brigada, ako ne i po pre-đenom putu, ona može stati rame uz rame s ostale dvije. One nas, s pravom, još uvijek pomalo gledaju s visine, ali mi u Štabu se pravimo da to i ne primjećujemo. Mi im, štaviše, dajemo do znanja da nismo za potcjenjivanje, te da i mi možemo učiniti neki krupan korak kojim bismo potvrdili da smo stvarno divizija. Takvom mišlju se ozbiljno nosimo, ali od nje do ostvarenja težak je put.

Međusobno rivalstvo među partizanskim jedinicama, bilo gdje, stalni je pratilac svake od samog njenog nastajanja. Reći za neki odred, ba-taljon ili brigadu, da je bolji od onog drugoga, obično se prima s priličnom neugodnošću, pa makar to bila sušta istina. To se pamti i nastoji svim silama da se pokaže suprotno. Tu ima i ličnog rivalstva, naročito među komandantima, koji mogu biti međusobno veliki prijatelji. Uspjeh neke jedinice je mjerilo ne samo njene vrijednosti nego i njenog komandanta, pa makar za to on bio najmanje zaslužan.

⁷¹) Izvještavajući o borbama za Hercegovac 20. avgusta, štab 6. korpusa je 7. septembra 1944. pisao: »Među poginulima nalaze se: pomoćnik politkomesara III bataljona XVIII brigade Buban Bozo, operativni oficir istog bataljona Vujić Teodor. Među ranjenima nalaze se načelnik štaba XVIII brigade kapetan Ljubo Vukić, komesar IV bataljona iste brigade Branko Despotović i njegov pomoćnik Srećko Stanković. Od jedinica XVIII brigade u ovoj borbi naročito su se istakli kao cjelina Jurišna četa, III i IV ba-taljon. Od pojedinaca istakli su se mitraljezac Jurišne čete Nikola Stanković, koji se je, isto ranjen, vratio na položaj gdje je bio ponovo ranjen i kada su ga po drugi put iznosili sa položaja rekao je drugovima da ne napuštaju uporište dok je i jedan živ i da mu čuvaju njegov mitraljez. Isti je drug ranama podlegao. Pored toga istakli su se komandir čete Dokić Stevo i vodnik Ličinić Trivo, desetar Josip Oštrić i borac Zlata Blažević. Isti su drugovi pod najžešćom vatrom prelazili prepreke u cilju izvršenja dobivenog zadatka. Naročitom hrabrošću istakli su se operativni oficir bataljona Vujić Teodor i pomoćnik politkomesara bataljona Buban Bozo, koji su na čelu svog bataljona vršili povratni napad i uspjeli neprijatelja odbaciti sa zauzetog položaja. U Omladinskoj brigadi se je kao cjelina istakao III bataljon na čelu sa svojim štabom koji je u najtežim situacijama vješto rukovodio svojim jedinicama. Od pojedinaca istakli su se puškomitraljezac Ljudevit Doležaj i njegov pomoćnik Cirkej Stjepan iz Mađarskog bataljona, mitraljezac Ravnak Ivan, vodnik Đuro Zoraja i bolničarka Marija Stri-ja... Jedinice u napadu kao i jedinice u zasjedi (Omladinska brigada) pokazale su u borbama mnogo junaštva, požrtvovanosti i istrajnosti«. (AVII, 473 V, 10-1/5).

440

Četrdeseta divizija, iako u punom sastavu, tek je na startu. Morala bi da učini neko čudo da bi se upoređivala s ostale dvije. Meni se u glavi nešto snuje, nestrpljiv sam, maštam, ali nemam se za šta ozbiljno uhvatiti.

Krajem avgusta pred diviziju se postavio veoma težak zadatak. Naime, saveznička avijacija, u dogovoru sa štabom Šestog korpusa preko engleske Vojne misije pri štabu, trebalo je da bombarduje čitav niz željezničkih stanica na pruzi Beograd - Zagreb, počev od Novske pa sve do blizu Slavonskog Broda. Novoformirana divizija dobila je zadatak, da sa svoje dvije brigade pođe, uoči dana napada avijacije, na Požešku goru i privuče se što bliže pruzi, kako bi izvršila na nju odmah poslije bombardovanja, silovit napad i što jače je razorila.

Radi što potpunijeg izvršenja zadatka, sa štabom Divizije otišao je i šef Engleske misije major Sadklif. Čitavim putem nas dvojica se nismo razdvajali, razgovarajući o sjutrašnjoj akciji, u koju smo uložili svoja očekivanja. Uništiti prugu na tolikoj dužini bilo bi od neobično velikog vojnoj značenja. U toku noći uspjeli smo da se popnemo na Požešku goru, svjesni da se oko nas, na polukružnoj liniji, od Slavonske Požege preko Pleternice, Kapele Batrine, Nove Gradiške i drugih brojnih manjih garnizona, nalaze respektivne snage neprijatelja, od kojih nam prijeti velika opasnost. Trebalo je istog dana izvršiti zadatak i naredne noći izvući jedinice prema našoj slobodnoj teritoriji s osloncem na Psunj i Papuk. Pruga je naš glavni cilj, ali ja, kao komandant, nadao sam se još i znatnom ulovu ratnog plijena. Još uvijek mjerilo uspjeha bilo je zaplijenjeno oružje.

Toga dana vladala je nesnosna vrućina. Jedinice su se raščlanjavale po bataljonima, kako bi se što više primakle pruzi, ali nijedna neće ima ti sreće da je tog dana i vidi. Kud god bi krenule, naišle bi na jaku vatru sa raznih čuka. Za vrlo kratko vrijeme zapucalo je gotovo sa svih strana. Stiče se utisak da je neprijatelj nekako doznao o našim namjerama. Vat ra se sve više zgušnjavala s jedne poveće kružne osnove, prijeteći da nas potpuno opkoli. Već oko podne iznad naših glava i mesta gdje se bio postavio štab Divizije, počeše da se ukrštaju meci. Sa Osamnaestom bri gadom uspostavili smo telefonsku vezu. Njen komandant, Savo Miljano- vić Jaran, gotovo zapomažući izvještava da je neizdržljivo, da na njegove položaje napadaju jake neprijateljske snage. Situacija nije takva da bi se \ mogli povlačiti. Već je potpuno jasno da od naše akcije neće biti ništa.

Umjesto napada, mi se moramo povući tamo odakle smo i došli. Ali kako pod ovakvim pritiskom? O dnevnom povlačenju nema ni govora, a od noći nas dijeli punih osam časova. Prijeti opasnost da budemo potpuno okruženi. Još uvijek na pravcu otkud smo došli postoji širok prolaz kroz koji bismo se mogli i izvući, iako ga neprijatelj sve više ugrožava, ali u ovom trenutku to bi bilo veoma rizično. Neprijatelj bi se mogao dati u potjeru za nama. Šef engleske Misije je stalno kod nas. On nam zadaje veliku brigu. Ocjenjujući situaciju veoma teškom, riješismo da mu damo dobru pratnju kako bi se on što prije izvukao. Kad smo mu to rekli dugo se odupirao, ali mi smo bili čvrsti u svojoj odluci. Morao je pristati. Pozdravio se sa mnom, suznih očiju. »Ne znam -reče - šta bi se ovdje moglo učiniti da imate i tenkovsku

441

diviziju«. - Odlazeći čvrsto mi stisnu ruku kao da se zauvijek rastajemo. Kad sam uzeo dogled, čitav sat poslije rastanka s njim, i ugledao ga s grupom partizana na drugoj strani ceste Požega - Nova Gradiška, laknulo mi je.

Vezu s Korpusom imamo zahvaljujući telefonskoj liniji koju smo povukli za sobom do komandnog mjesta Divizije. Odjednom telefon zazvoni i čujem s one strane komandanta Korpusa Matu Jerkovića:

- Šta se to zbiva s vama? - upita.

- Opkoljavaju nas - rekoh.

- Vatra je takva, kako se nama čini, kao da je sva planina u vatri artiljerije.

- Nije baš sva, ali jeste dosta nje.

- Šta misliš dalje?

- Izdržati do noći. Nikakvo povlačenje po danu ne dolazi u obzir, ukoliko ne želimo da se izlažemo gubicima. Izdržaćemo, izdržaćemo.

Rekao sam tako mada u to nisam bio siguran. Otrgnuti se od položaja gotovo je nemoguće.

Obruč samo što se nije zatvorio sa svih strana. Već su tri časa po podne. Teško je sačuvati prisebnost, ali nema druge, moramo izdržati. Komandant Osamnaeste, s kojim još održavamo telefonsku vezu, ocjenjuje situaciju kritičnom.

U jeku najžešće borbe, sa zapada se poče zatvarati nebo. Crn oblak valja se prema nama uz neprekidni tutanj munja i gromova; prijeti strašnim nevremenom. Lagan vjetar, kao neka prethodnica, provlači se kroz šumu i budi je iz ljetnje jare. Oživjela šuma sve više sa talasa, poput uzburkanog mora. Oblak se primiče i polako obavija planinu svojom tamom. Gromovi biju uzastopno. Vjetar sve više divlja, nadolazi, nosi. Uragan. Pakao. Stoljetni hrastovi pucaju, lome se ili onako s kor-jenjem padaju svom žestinom. Mlade vitice poliježu do zemlje. Odjednom zaćutaše sva oružja. Jedino nebeska grmljavina gospodari. Pomi-ritelj. Pred tim paklom i za mene samog kao da drugi neprijatelj više ne postoji. Izgleda da je svaki vojnik, i na našoj i na neprijateljskoj strani, u tim pomamnim trenucima isto mislio. Ludilo prirode kao da nas je potpuno izmirilo, kao da smo u njemu našli zajedničkog neprijatelja. Drveće i dalje pada kao snoplje. Čovjek ne može da se drži na nogama. Ugrabih trenutak da preko telefona kažem Jaranu da se koristimo ovim paklom i da se povlačimo svom brzinom tamo odakle smo i došli. Na-sta prava trka i pometnja. Njegovo »razumijem« prekide se na pola riječi. Žica je pukla. Nekoliko časova trajala je borba sa stihijom. Za to vrijeme nije ispaljen nijedan metak ni s naše ni sa suprotne strane. Partizani kao partizani, boreći se s užasom nepogode, povlače se u grupama. U ludoj borbi sa stihijom prešli smo cestu Slavonska Požega - Nova Gradiška. Za nama su ostali planina i neprijatelj. Tek pošto smo prešli cestu i odmakli nekoliko kilometara, savlađujući izvaljeno i prelomljeno drveće, kad se već smirilo, mogli smo ocijeniti svu snagu nevremena. Sve do tada nisam vjerovao da priroda svojim čudima može i za trenutak izmiriti međusobno nepomirljive neprijatelje. Ovim je pokazala da je ipak svemoćna.

Negdje predveče, prebrojavajući gubitke, ustanovili smo da nam nedostaje jedan minobacač. Kako je nestao - nismo mogli znati. Ali zato

442

smo imali jedan nov novcat više. Gdje je i kako došlo do ovakve »razmjene« oružja. Šta drugo čovjek i da zaključi do da su se naše i neprijateljske jedinice, bar njihovi dijelovi, negdje u onoj pomami, pomiješali zaboravljajući na svoja obilježja.

Prolazeći cestom od Požege preko Kamenska u Pakrac, punih dvadeset godina kasnije, vidio sam pored ceste velike izvaljene panjeve debelih hrastova koje je tog avgusta oborio uragan.

Slavonska slobodna teritorija prostorno je velika i graniči se s velikim garnizonima. Njima se često teško i približiti, a kamoli izvršiti neki ozbiljan napad koji obećava uspjeh. Mi, doduše, nešto pokušavamo ali... Teško se odlučiti na veći poduhvat. Mali garnizoni gotovo su i iščezli, a u velikim su se nabili većinom domobrani, s kojima, bismo lako izašli nakraj da s njima nisu najčešće ustaške, njemačke i kozačke jedinice. Korpus još nema jačih artiljerijskih jedinica uz čiju pomoć bi se mogao uhvatiti u koštac s utvrđenim posadama.

Početkom septembra u Požeškoj kotlini našle su se, Dvanaesta i Četrdeseta divizija s dvije brigade. Tu je trebalo ostati nekoliko dana, toliko da nas neprijatelj osjeti, a i da mi osjetimo njegov puls. O napadu na samu Požegu još nismo razmišljali. Požegu je držala jaka posada, sastavljena od nekoliko bataljona domobrana, ustaša i kozačkih jedinica. Očito, neprijatelj više nije imao naročito povjerenje u domobrane, pa je uz njih redovno pridodavao ustaške, kozačke ili njemačke jedinice.

Pošto smo se razmjestili po selima u Požeškoj kotlini da se jedinice odmore noć-dvije, naravno, uz dobro obezbjeđenje, Nikola Demonja, i ja dogovorili smo se da se malo »našalimo« s požeškim garnizonom, tako što bismo sa po jednim bataljonom, s dva kraja, izvršili demonstrativan napad na mjesto. Na taj način mi bismo spriječili neprijatelja da napravi neki jači ispad i poremeti odmor naših jedinica. Zadatak ova dva bataljona bio je da se što više približe bodljikavim žicama i bunkerima i otvore kratku, ali snažnu vatru. Mi smo ostali svaki u svom štabu, u dva različita sela, ja kilometar južnije od Brestovca na koti 180.

Ne znam tačno koliko je bilo časova, ali bilo je valjda blizu ponoći, kad poče da se zameće pucnjava na prilazima Požegi. Malo po malo ona se zgušnjavala, pojačavala, rasplamsavala, kao da se radi o pravoj bici. Što je noć više odmicala, vatra je bivala sve žešća. Topovi, minobacači, svjetleće rakete, puške i mitraljezi, s neprijateljske strane, kao da nemaju namjeru da predahnu. Ovo je mimo svakog očekivanja. U štabu moje Divizije zadovoljno trljamo ruke što nam je uspjelo da tako nasamarimo neprijatelja, koji će se možda, još koliko sjutra, hvaliti kako je odbio snažan napad partizana. Tako je to trajalo do kasnih po-ponoćnih časova kada vatra poče da jenjava. Naši bataljoni su se vraćali bez gubitaka. Ono što smo željeli i postigli smo. Čak i više. Mogla se na ovaj način otkriti približna jačina neprijatelja, njegovo naoružanje i raspored bunkera na prilazima grada. To nam može jednog dana trebati, za neku bolju priliku, kad se više nećemo »šaliti« na ovakav način.

Mislili smo da se naš prepad na tome i završio i da ćemo mimo prespavati koju noć u Požeškoj kotlini, bez imalo straha da će neprijatelj i pokušati da iziđe iz svoga garnizona jačim snagama da nas napadne. Ali gle čuda! Iz Demonjinog štaba javljaju pred zoru da je iz Po-

443

žege izišao jedan čitav domobranski bataljon, od četiri stotine domobrana, pod punom ratnom spremom, na čelu sa jednim pukovnikom i predao se. Štaviše, kako je naša budnost već potpuno popustila, bataljon je došao pravo do štaba Divizije, a da ga niko nije opazio. Iznenađeni komandant Demonja ocijeno je da je naš prepad izazvao pravi dar-mar kod neprijatelja, u prilog čemu je govorio i izlazak domobranskog bataljona da se preda. Zato je trebalo brzo djelovati i zauzeti Požegu. Na brzinu izdaje naređenje da se jedinice Divizije usmjere ka Požegi, a on, ne gubeći ni časa, uzeo najbližu svoju četu i uputio se s njom trčeći u grad. Ostajući vjeran sebi, on se sa svojom četom, onako u maršu, probio, bez ijednog metka, gotovo do samog centra Požege. Još uvijek je vladala tišina koju odjednom naruši jedan dugački rafal mitraljeza i isprve ga pokosi.⁷²⁾ Garnizon ponovo ožive snažnom vatrom. Ustaške i kozačke jedinice su se pribrale. Tek nekoliko dana kasnije one će, pred sve jačim pritiskom naših jedinica, biti prisiljene da se povuku i da nam prepuste Požegu.

Smrt legendarnog momka, od nepunih dvadeset i pet godina, Nikole Demonje, odjeknula je bolno širom Slavonije, kako u jedinicama tako i u narodu. Demonja je bio istinski heroj; jedan od onih čije je komandno mjesto određeno njegovim junačkim srcem ponajčešće bilo u prvim borbenim redovima.

Septembar je dobro počeo. Oslobođenje Požege dalo je podstreka i još više samouvjerenosti svim jedinicama. Naša divizija, tražeći neki unosan zadatak, brzo se preselila u širu okolinu Daruvara. U Daruvaru je jak garnizon. Zasad nam nije nudio neke izglede da ga napadnemo i zauzmemo. U njemu je opet miješana vojska; ali kao da se nečemu nadamo, to nas ne obeshrabruje. Stalno vršimo pritisak. Virovitička brigada, kojoj je naročito stalo da se proslavi, stalno je na nogama. Neprijatelj možda stiče utisak, sudeći po njegovoj vatri, da mi nešto ozbiljno spremamo, da bismo se svakog časa mogli sručiti na grad. A ko zna, možda se i ovdje ponovi Požega. Mora da se i neprijatelj, naročito domobrani, ne osjeća prijatno pod našim stalnim čarkama. Na našu stranu prelaze dva tenka, marke »hočkiz«, težine od po dvanaest tona.⁷³⁾ Pored mitraljeza, naoružani su i s po jednim topom. Ovom poklonu obradovali smo se kao daru s neba. Čovek prosto da ne povjeruje da smo sada jači za dva dobra tenka. Radujemo im se kao da su teški po trideset tona. S njima se može, po mom uvjerenju, mnogo učiniti.

⁷²' Štab 12. divizije (komesar potpukovnik Otmar Kreačić i načelnik štaba kapetan Mile Puškarić) 15. septembra 1944. Izveštava: »Borba je počela 5. IX o.g. u 14.30 h i trajala je, sa dužim prekidima, do 4 sata 6. IX o.g... Naši gubici u ovoj borbi iznose: 2 po-

inula i to komandant Divizije major Nikola Demonja i jedan borac, 23 ranjena, među ojima komandnt II bataljona XII udarne brigade drug poručnik Dobričić Petar i obavještajni oficir I bataljona Čehoslovačke brigade drug Vinko Maršon; 4 druga nestala.

' »Glavni štab je već 11. septembra zatražio od Štaba Šestog korpusa: »Nikolu Demonju predložite za narodnog heroja«.

1^> Iz bojne relacije 1. domobranskog zbornog područja za septembar - vidi se daje »jako uzdrman moral momčadi zbog dođaja na bojištima... Pojačana komunistička propaganda uz poziv na predaju učinila je da su malodušnici pojedinačno i u skupinama napuštali svoje jedinice i bježali komunistima zbog čega se opet stvorilo nepodnošljivo nepovjerenje između jedinica i u jedinicama. Najteži udar po moral, borbenost

'■ i povjerenje bilo je bježanje komunistima zapovjednika 3. sati 1/8 gor. pukovnije (iz Pakraca 11. septembra) nadporučnika Čepelja Dragutina, poručnika Antolića, Vukadi-novića i Krželja, koji su sa sobom poveli 50 ljudi. Kada je odmetnicima prešao i oklopni vod (9. septembra - dva tenka) momčad je izgubila podpuno povjerenje i u sebe i u svoje častnike... « (AVII, 488 A, 1-1).

444

Ja neograničeno vjerujem u moć tenkova. A kako i ne bih kad u borbi protiv njih gotovo nikad nismo imali nekog naročitog uspjeha. Bez protivtenkovskih topova, s njima se teško može izići nakraj. Znam ja šta su tenkovi još iz Španije. Koliko sam puta samo bježao pred njima. Bespomoćni pješak. Neko će bježati i ispred ovih naših. Čini mi se da su svemogući.

Divizija je na okupu. Prilika je da, sad ili nikad, napravimo nešto veliko, da iziđemo iz sjenke. O napadu na Daruvar zasad nema ni govora. Njegovu posadu ne možemo iznenaditi, jer stalno nešto čarkamo oko nje. Nekakvog izgleda na uspjeh mogli bismo imati ako izaberemo neki drugi garnizon koji bismo morali potpuno iznenaditi. Pakrac bi možda mogao biti naša meta, ali tu postoji mnogo onih »ali«. To je garnizon još jači od Daruvara. Dobro je što oko njega već nedjeljama ne djeluje nijedna naša jedinica, što smo mu okrenuli leđa, pa valjda niko tamo i ne pomišlja da bismo mogli nešto poduzeti. Jedna pukovnija od što domobrana i sto ustaša, smještena je u njemu. S njima je preko stotinu Nijemaca i jedan njihov pukovnik. Ukupno oko dvije hiljade dobro naoružanih neprijateljskih vojnika. Oni nemaju valjanog razloga da strahuju od nas. Jednom prije nekoliko mjeseci, neke jedinice Šestog korpusa uzaludno su i bezuspješno jurišale na Pakrac. Posada je sigurna u sebe, pa valjda i ne pomišlja da bismo ponovo nešto mogli pokušati. Borci koji su učestvovali u tom napadu naročito se nerado sjećaju Kalvarije, uzvišene tvrđave, koja dominira cijelim mjestom i okolinom. Ko drži Kalvariju drži i Pakrac. Ona je, kažu, neosvojiva. S istočne strane, prema Psunju zaštićena je, prema tvrdnji svih, širokim minskim poljem, preko kojega ni zec ne može preći. S minskim poljima gotovo da nemamo nikakvo iskustvo.

Iako mi se sve to muti po glavi, u meni ipak pobjeđuje misao da ga moramo napasti. Proučio sam dobro, zajedno sa svojim štabom kako se odvijao prvi napad, koji je otpočeo, po starom partizanskom običaju, noću, kad neprijatelj drži zaposjednute sve bunkere. On dobro zna našu taktiku i to da mi samo noću napadamo utvrđena mjesta. Ponoviti opet noćni napad značilo bi osuditi sebe na ponovni neuspjeh. A danju? Lako je to reći, ali kako. Možda u tome i leži ključ iznenađenja. Ko je vidio da partizani napadaju utvrđena mjesta danju, još bez artiljerije? Ali, ako ih ne iznenadimo ne možemo ni računati na uspjeh. Samo danju, kad se vojska odmara ili spava, ne očekujući partizane, mi bismo mogli postići eventualno iznenađenje. Odlučismo da počnemo napad u šest, p₀ podne. Tada počinje i deoba večere kod neprijatelja. Bolji trenutak teško je i zamisliti: tada vojnici umjesto pušaka obično drže porcije u rukama. Nikakvog razloga nema da neprijatelj i pretpostavi takvu drskost. Dakle, iznenađenje treba da bude naše glavno oružje. Neopaženo privući Pakracu dvije brigade kroz kukuruzišta i ruknuti, a Virovitičku ostaviti da pojačava pritisak na Daruvar, kako bi neprijatelj stekao utisak da mi ni na što drugo i ne pomišljamo. Kad sam izložio svoje mišljenje Vanjki, on skoro poskoči od zadovoljstva što udaramo istu dirku. Njegova podrška značila mi je mnogo. Načelnik štaba Franjo Kofler, vojnik od zanata, hrabar čovjek, podržao je bezrezervno ovakvu zamisao.

445

U štabu Divizije, ne obavještavajući nikog drugog, pripremili smo sve što smo mogli, čak 12. septembra napisali i zapovijest za napad. Jedino smo obavijestili štab Korpusa da ćemo malo začačkati oko Pakraca ali ni njima u Štabu nismo otkrili pravu namjeru, da nas slučajno ne bi spriječili, a i da nam za slučaj neuspjeha ne bi zamjerili.

Kad je već sve bilo do tančina utvrđeno i određen zadatak svakoj brigadi, pa čak i svakom bataljonu, pozvali smo i njihove komandante i komesare. Sastanak je održan u selu Siraču, pored samog Daruvara. Poslije moje uvodne riječi, u kojoj sam iznio razloge za predstojeći napad i komesarove podrške, načelnik štaba Franjo Kofler, koji je i pisao zapovijest, prešao je na njeno čitanje. Ona je bila razrađena do detalja, čak je tačno preciziran i zadatak svakog bataljona. Poseban element zapovijesti bilo je vrijeme. Napad svih jedinica mora biti gromovit i izveden tačno u određenom trenutku, istovremeno, prema časovnicima koji se tu moraju izravnati. U tome smo tražili glavnu garanciju uspjeha.

Posebno poglavlje zapovijesti posvećeno je tenkovima. Zahvaljujući tome što manje - više ništa nisam znao iz teorije o upotrebi tenkova, dao sam im takav zadatak da čovjek s iole vojnog znanja to nikad ne bi učinio. Naime, ta dva tenka, trebalo je privući na volujskoj i konjskoj zaprezi od Daruvara do prilaza Pakracu, kako neprijatelj ne bi čuo zvrčanje motora. Ali, avaj, nikakve zaprege neće moći ni pokrenuti tenkove s mjesta, pa su morali da upale svoje motore i da prosto mile, uz što manje gasa, do polaznih položaja za napad. A sad dolazi ono najteže. Tenkovi, u koje sam vjerovao kao u svemoguća čudovišta dobili su zadatak da u datom trenutku, najvećom brzinom, prodru u grad i likvidiraju divizion artiljerije od osam topova, a potom da iznutra idu u susret bataljonima, prema bodljikavim žicama i da im pomognu pri prodiranju unutra. Tek u poratnim danima, kad sam stekao vojno obrazovanje, zgražao sam se sam nad sobom zbog zadatka koji sam im dao. Gledano s čisto vojnog stanovišta, uputiti tenk na top, naročito protivtenkovski, znači osuditi ga na uništenje. To je potvrdio drugi svjetski rat. A u našem slučaju upućena su dva tenka na osam topova. Kad bi to učinio danas jedan mladi starješina na ispitu za viši čin, ja bih ga morao oboriti. Srećom, zahvaljujući mom neznanju, oni će odigrati veliku ulogu; ali partizanska pravila, koja smo sami stvarali u borbi, nešto su drugo od svih vojnih teorija.

Dok sam još upoznavao starješine sa zadatkom jedinica, činilo mi se da me svi i komandanti i komesari gledaju s podozrenjem, a meni je, kao i čitavom Štabu, bilo stalo, iznad svega, do njihove podrške, do onog zaricanja, maltene zaklinjanja, da će zadatak biti izvršen. Vladalo je i dalje ćutanje od kojeg se mi u Štabu naročito bojimo. U ovom slučaju ono ne znači podršku i povjerenje, posebno meni kao komandantu, koga tako reći i ne poznaju. Ja prebiram očima od jednog do drugog. Svojim držanjem ih prosto prisiljavam da se izjasne. Očekujem da će uzeti riječ prije svih komandant i komesar Osamnaeste brigade Savo Miljanović i Mate Jurčić, izuzetno hrabri i odlučni ljudi, pa onda komandant i komesar Šesnaeste Nikola Sužnjević i Drago Bobetko Maga. Tu su i rukovodioci Virovitičke brigade, Lazo Dragaš i Josip Banak. Sve su to veoma umješni i hrabri rukovodioci, koji znaju da misle i procjenjuju šta je realno, a šta nije. Mučnu tišinu prvi presječe Drago Bobetko Maga svojom odlučnom podrškom akciji. On kao da povuče i ostale za tobom. Svi su obećavali, svi su se zaricali kao da polažu zakletvu, da će zadatak biti izvršen. Ovo mnogo znači. Kad sam mislio da je sve već gotovo, ustade komandant bataljona čiji je zadatak bio da se privuče Kalvariji, ključu odbrane Pakraca, s istočne strane, kroz minska polja, i da je zauzme.

- Druže komandante, kako savladati minska polja i zauzeti Kalvariju?

Nemajući nikakav odgovor, a kako i da ga imam, oštro mu odgovorili.

- To je tvoja stvar. Ne smije nijedna mina eksplodirati.

- Razumijem - odgovori namrgođeno.

Početak napada je tačno u 18,00 časova 13. septembra, kada se dijeli večera kod neprijatelja, kad se ništa ne sluti. Radi potpunog iznenađenja nekoliko dana ranije, nigdje oko Pakraca nije se smio naći nijedan jedini partizan. Trebalo se, iz marša, istovremeno sručiti na grad. Moralo se brzo djelovati, pogotovo što nismo imali, izuzimajući Virovitičku brigadu kod Daruvara i Treći bataljon Osamnaeste brigade prema Lipiku, nikakvo spoljno obezbjeđenje.

Uoči datog trenutka, štab Divizije se privukao na jednu malu uzvišicu na sjevernom izlazu, pored pilane, odakle se vidi čitav Pakrac. Svega pola časa prije određenog trenutka za napad, tu smo se postavili. Neprestano, prituljeno, gledamo na časovnike. Hoće li se tačno u određenom trenutku prolomiti juriš. Grad miruje kao da nema u njemu nijednog vojnika. Kad su kazaljke označile određeni trenutak, prolomi se uraganska vatra sa svih strana. Dva tenka uletjela su u grad ustremljujući se na topove. Nekoliko granata ih je okrznulo, ali oni iziđoše kao pobjednici. Artiljerija je morala da začuti. Samo iz Lipika jedna baterija topova tuče nasumice šrapnelskim granatama iznad Pakraca. Zahvaljujući potpunom iznenađenju, svi bataljoni su se sručili preko žica sa vrlo malo otpora. Dva domobranska pukovnika, samo što su iskočila u pidžamama do vrata da vide što se to zbiva, bila su pogođena. Samim tim neprijateljsko komandovanje je potpuno obezglavljeno. Ja ne skidam pogled s Kalvarije sve dok ne ugledah i na njoj naše znamenje. Komandant bataljona stvarno je prošao kroz minska polja a da mu nijedna mina nije eksplodirala. Neka djevojka, dobrovoljac, priključila se bataljonu i provela ga tajnom putanjom do samih utvrđenja na Kalvariji. Poslije je sve išlo lakše. Domobranima nije teško podići ruke uvis. Samo što je napad počeo, formirala se kolona od preko hiljadu zarobljenika, koji su upućeni prema slobodnoj teritoriji.

Ali još nije bilo sve gotovo. U samom centru grada u Učiteljskoj školi i zgradi Komande zabarikadiralo se preko stotinu ustaša i Nijemaca i oni pružaju snažan otpor. Na naše pozive za predaju odgovaraju snažnom vatrom. Više časova, sve do pred zoru, ništa nismo mogli učiniti. Zahvaljujući hrabrim minerima i bombašima kojima je uspjelo da se, pod zaštitom naše vatre, privuku zgradama i miniraju ih, posade su savladane.

Komandant bataljona koji se nalazio na obezbjeđenju prema Lipiku dobio je, između ostalog, zadatak da uspostavi telefonsku vezu sa štabom Divizije i da se do ponoći javi. I, zbilja, tačno u ponoć, evo ga telefonira. Ponesen velikim uspjehom, naredih mu da se do dva po ponoći javi iz Lipika, odakle je neko vrijeme tukla jedna neprijateljska baterija topova. Još prije predviđenog roka javlja se i raportira: »Bez ikakvog otpora predala se domobranska baterija s posadom«.

U ovim borbama pokazale su neobičnu hrabrost Šesnaesta i Osamnaesta brigada kao i mađarski bataljon »Šandor Petefi« na čelu sa komandantom Ferencom Kišom. Smrt komandira jurišne čete Milutina Rakića bolno je odjeknula. Milka Mikelić, takođe komandir jedne jurišne čete, teško je ranjena. Ali smrt Milke Nedelje koja je došla u partizane sa šesnaest godina, sve nas je ražalostila. Pomenimo bar neke borce koji su još jednom ispoljili neograničenu hrabrost: Dušan Reglajac, Petar Verčević, Jovan Ibrik, Ivan Marković, Stjepan Ribičić su, pod najvećom opasnošću, minirali utvrđenu zgradu neprijateljske komande.⁷⁴'

Oslobođenje Pakraca spada u najveće akcije naših jedinica u Hrvatskoj poslije kapitulacije Italije. U naše ruke palo je ogromno naoružanje, između ostalog i dvanaest topova i preko deset vagona artiljerijske i druge municije.

Tek pošto su Pakrac i Lipik pali u naše ruke i sve se smirilo, okrenuli telefon da raportiram komandantu Korpusa Mati Jerkoviću. Zora je bila na pomolu.

⁷⁴~> Štab 40. divizije 19. septembra izvještava: »Neprijateljski gubici iznose 720 zarobljenih vojnika i oficira. Ubijeno 288 vojnika i 20 oficira, među oficirima pukovnik i potpukovnik. Naši gubici: 16 poginulih i 41 ranjen. Među poginulima, jedan domobranski zastavnik koji je došao dobrovoljno prije dva dana pred samu borbu, mlađi vodnik Borčić Petar iz IV bataljona Omladinske brigade, pom. komesara čete Drenski Branko iz II bataljona Omladinske brigade, komandir jurišne čete Milutin Rakić iz Omladinske brigade, vodnik Lapuž Milan iz I bataljona Omladinske brigade, desetar Hardi Joakim iz III bataljona Omladinske brigade koji se je naročito istakao. Od rukovodilaca raljeni su slijedeći: komesar čete II bataljona Omladinske brigade Kolarević Antun, delegat III čete III bataljona Molnar Miroslav, pomoćnik komesara čete I bataljona Omladinske brigade Žganec Josip, delegat Drago Koplec iz Omladinske brigade, potporučnik Šupica Petar iz Omladinske brigade... U ovoj borbi su se naročito istakli tenkovci koji zaslužuju svaku pohvalu za svoju hrabrost. Kao cjelina naročito su se istakli III i IV bataljon XVIII brigade. Kao pojedinci istakli su se slijedeđi drugovi iz XVIII brigade: Popović Savo, bolničar III čete IV bataljona, koji je pod najvećom neprijateljskom vatrom uspio baciti bombu u podrum i tom prilikom ubio 6 neprijateljskih vojnika i izvukao iz istoga jedan puškomitraljez i 5 pušaka, vodnik Regeljac Dušan, komandir I čete IV bataljona, Verčević Petar, borac, Ibriks Ivan, desetar Marković Ivan i vodnik Ribičić Stjepan koji su pod najtežom neprijateljskom vatrom probijali dva zida i uspjeli prenijeti 100 kg eksploziva do same zgrade i na taj način riješili pitanje dižući dio zgrade u vazduh. Komandir II čete Glišić Čedo, borac mitraljezac

'' Cvitković Mato i borac Vidas Ivan koji su uspjeli provesti čišćenje mina na Kalvariji bez i jedne žrtve osim jednog lakše ranjenog. Iz Omladinske brigade istakli su se slijedeći drugovi: mitraljezac jurišne čete Povoljnjak Milan i delegat Ćorić Ljuban, Smolćić Franjo, komandir III čete IV bataljona Kiš Ivan i komesar Vencel Branko, odlikovanje za hrabrost zaslužuje mitraljezac Doležaj Ljudevit, pohvale zaslužuju kuriri IV bataljona Jalže Stjepan i Pehir Stjepan za dobro održavanje veze, desetar Šubić Antun iz I čete II bataljona kao mitraljezac, Vasiljević Joco, Kavali Ivan, Prgolj Stjepan, vodnik Karabogdan Mijo, Marelj Smilja, mitraljezac Abramović Jovo, bivši domobranski vodnik Štafić Stjepan, mitraljezac Pastunović Stevo, vodnik Đurđenović Dragan, desetar Bojćić Marko, svi iz II bataljona, vodnik Bilić Nikola iz III bataljona, desetar III čete III bataljona Jaran Jusuf, mitraljezac II čete III bataljona Sulejman Burić i Ale Čačić, te Hasim Opardić, koji su se pokazali kao vrlo dobri borci u rukovanju sa svojim oružjem, Jorgić Milenko, vodnik I čete kao neustrašiv borac i vrlo dobar rukovodilac svoga voda u borbi, komandir I čete III bataljona Žirovčić Stevo... Pošto je ovoga puta prvi put učestvovala u napadu pješadija zajedno sa tenkovima ovo sadej-stvo pješadije i tenkova postignuto je iznad svakog očekivanja«. (AVII, 473 V, 26-1/5).

448

- Druže komandante, javljam ti da su Pakrac i Lipik pali u naše ruke. Zarobljena je ili uništena gotovo čitava neprijateljska pukovnija.

- Šta kašeš? Jesi li lud? Kakav Pakrac? - Stekao sam utisak da je Mate još sanjiv.

- Sve je gotovo, dođi i vidi. Pripazi putem, nemoj se uplašiti, ide ti u susret preko hiljadu zarobljenika i mnoštvo seoskih kola sa ratnim plijenom.

- Prosto ne mogu da vjerujem - on će - dolazim odmah.

Prije nego se potpuno razdanilo, stižu dva automobila do našeg Štaba. U njima su Mate Jerković, Petar Drapšin, koji samo što je stigao iz Glavnog štaba Hrvatske, još nekoliko rukovodilaca i šef engleske Vojne misije. Naš Štab se i dalje nalazio na istom komandnom mjestu zbog održavanja telefonskih veza s jedinicama. Prvi iz automobila iskoči Mate Jerković i potrča prema meni. Ja stadoh mirno da mu raportiram, po vojničkom običaju, ali on me tako snažno zgrabi i poče da ljubi. Marinom uzbuđenju nije bilo kraja. Svi prilaze i čestitaju nam na ovako velikom uspjehu. I šef Misije onaj isti major Sadklif koji je sa štabom Divizije bio na Požeškoj gori, stiskao nam je svima čvrsto ruku i istinski se radovao.

Ovoga puta nije bilo vremena za uobičajeno slavlje. Trebalo je odmah okrenuti brigade prema Daruvaru. Situacija je sasvim drugačija nego prije nekoliko dana, kad smo oko njega oblijetali i čarkali. Zauzimanje Pakraca moralo se teško odraziti na okolne neprijateljske garnizone. To treba što pre iskoristiti. Uostalom, ni naša Divizija nije više ono što je bila samo prije nekoliko dana. Brojno je veća i prestigla ostale dvije. U naoružanju pogotovo. Divizion od dvanaest topova nije za šalu. A šta da se kaže o moralnoj strani! I ja sam dobio krila. Počinjem da zaboravljam svoje komplekse. Osećam veliko olakšanje. Oblasni komitet štampao je letak o ovom velikom uspjehu koji rastura svuda po Slavoniji. U njemu se ističu jedinice i njihovi štabovi. Nismo zaobiđeni ni mi u štabu Divizije. Svakako to godi čovjeku.

Virovitička brigada koja je ostala na prilazima Daruvara i bez posebnog naređenja veoma se aktivirala. Brigade iz Pakraca marširaju usiljeno kako bi što prije stigle u pomoć. Ali kako nam javljaju izviđači, ne žurimo samo mi prema Daruvaru. Od Banove Jaruge grabi i jedna dugačka kolona Prve kozačke divizije na konjima i s mehanizacijom.⁷⁵' Ko će prije! Stalno smo u toku kretanja njemačke vojske. Žurimo i mi i oni, kao da se takmičimo. A i takmičimo se. Mora da je u Daruvaru zavladala panika čim im tako brzo ide pomoć. Stignemo li mi prvi, uvjeren sam da je Daruvar naš, bez obzira na to što ga brane gotovo tri bataljona domobrana i ustaša.

Dvije kolone, naša i neprijateljska, i dalje se utrkuju. Očito je već u popodnevnim časovima, tog petnaestog septembra, da ovu trku mi gubimo, što u mnogome mijenja situaciju. U Daruvaru je sad bar dvaput više vojske nego prije nekoliko dana, što nas dovodi u veliku nedoumicu. Da li je pojačanje došlo, da tu ostane, ili da spašava posadu? Bilo jedno ili drugo, čvrsto smo odlučili da ipak napadamo.

⁷⁵> Iz bojne relacije 1. domobranskog zbornog područja za septembar 1944. godine vidi se da su opkoljenom daruvarskom garnizonu pristizale u pomoć dvije kozačke pukovnije i jedna bojna 1. gorskog zdruga. (AVII, 58, 9/1-76).

449

Petnaestoga se zametnula žestoka borba. Naše jedinice hvataju se samih kuća u Daruvaru. U tome im pomaže mnogo naš artiljerijski divi-zion pod komandom Mirka Habdije. On sa pogodnih položaja neprekidno tuče neprijateljske kasarne i utvrđenja. Vodi se teška borba čitavog dana. I baš u jeku njenog najvećeg napora, negdje predveče, evo s neprijateljske strane prema našim položajima tri čovjeka s bijelom zastavom iznad glave. I to jednom da vidimo. Parlamentarci u civilnim odijelima. Oni gotovo na koljenima mole da prestanemo s artiljerijskom vatrom, a kao protivuslugu obećavaju napuštanje grada. To nam dođe kao poručeno. Nećemo da pregovaramo mada bismo im bili veoma zahvalni da se povuku. Naš odgovor je pojačana artiljerijska vatra i pritisak.

Šesnaestog je Daruvar u našim rukama. Ne znam ko je u tom času bio srećniji, mi koji smo ušli u grad ili neprijatelj koji nam ga je prepustio i uspješno se povukao.

Zavladao je pravi narodni praznik. Ulice su oživjele, ori se pjesma, a i kolo se tu i tamo zametne. U divnom Češkom domu: pjevački hor, orkestar, kolo, igranka. Djevojke pretežno u divnim narodnim nošnjama. A i partizani se dobro ponovili. Zaplijenjene uniforme, s partizanskim obilježjima, izgledaju sasvim drugačije. U ovakvom slavlju zametnuće se i poneka ljubav. Ovdje su sasvim drugi običaji nego tamo gdje sam ranije ratovao. Tu se nikad nije mogla održati ona naša kruta linija po kojoj je ljubav zabranjena kao grijeh. Zaljubljeni nisu krili svoja osjećanja. Slavonska partizanska linija razlikovala se umnogome od one južnije od Save, pod čijom sam stegom i sam živio. Mora da sam svojim propovijedima zaista bio smiješan ovim ljudima. Dušan Čalić je jednom prilikom čak napadno ismijao moje poglede. Morao sam brzo da ustuknem pred samim sobom i da se više približim, njegovim zakonima čija priroda ne trpi ništa vještačko i nametnuto.

Oslobođenje Pakraca i Daruvara i velikog okolnog prostora predstavljalo je tek početak jedne zamašne ofanzive jedinica Šestog korpusa. Inicijativa je potpuno prešla u naše ruke. Neprijatelj se grčevito uvlači u velika mjesta, očekujući naš napad.

Odmah poslije oslobođenja Daruvara, čitav Korpus usmjerio se na Podravinu u kojoj uglavnom sve gradove drže ustaške jedinice. Četrdeseta divizija, koju su već u Korpusu proglasili specijalistom za gradove, dobila je zadatak da zauzme Podravsku Slatinu. To je dobro utvrđen garnizon za koji smo mislili da ga brani samo oko trista ustaša. Nije nam bilo ni nakraj pameti da su se u Slatini zabarikidirala gotovo dva ustaška bataljona i tri čete njemačke vojske. Da smo to znali, sigurno bismo odustali od napada. Slatinu je branilo preko hiljadu i šest stotina odabrane Pavelićeve vojske. Čak da su i samo domobrani, previše je. Poslije Pakraca i Daruvara stvarno nisam očekivao da će Četrdesetoj diviziji biti povjeren ovaj zadatak. Ne uspjeti značilo bi baciti sjenku na ono što smo prije postigli. U ratu je to tako. Nikakvi prethodni uspjesi ne mogu zaseniti naknadne neuspjehe. To je kao i u životu, rđavo se najduže pamti.

Ovdje smo u povoljnijem položaju samo zato što je spoljna obezb-jeđenja, prema Našicama i drugim garnizonima, zaposjela Dvanaesta divizija. Ne moramo da zaziremo od eventualnih pojačanja.

450

Nakon napornog marša, napad smo otpočeli prema detaljno utvrđenom planu, 25. septembra uveče. Jedinice su grunule sa svih strana kako je bilo i utanačeno. Možda smo samo pogriješili što smo postavili jedan bataljon da napada čistinom od Drave. Ne valja uvijek zatvoriti svaki izlaz. Ponekad nije najpametnije potpuno okružiti neprijatelja. Bolje je dati mu mogućnost da bježi pa se poslije s njim ganjati, a ne ovako nametnuti mu borbu u zatvorenom prostoru.

Štab Divizije postavio je svoje komandno mjesto u jednoj kući na samom ulazu u Slatinu, sa zapadne strane, prema Virovitici. To je bilo podesno mjesto radi povlačenja telefonskih linija do brigada i pojedinih bataljona. Slučaj je htio da to bude popova kuća.

Borba se brzo zahuktala. Jedinice su se dohvatile kuća i sve se jače probijaju prema centru. Nekoliko tvrdih bunkera, što je bilo naročito važno, brzo su pali u naše ruke. Vodi se žilava borba za svaku kuću. Naša artiljerija ne hladi cijevi, ali ona ne može biti toliko efikasna noću na nevidljive ciljeve. Čini mi se da ona daje više moralnu nego stvarnu podršku. Na pješadiji je da riješi ishod borbe. Dok tako gruva, gdje štab Divizije ne može naročito uticati na tok borbe, pop se neprekidno vrpolji oko nas. Očito, to mu je prvi susret s partizanima. Radoznao je. Sigurno nam nije prijatelj, ali ipak želio bi da s nama raščisti neka teorijska pitanja. Praveći veliki uvod, pita me šta je primarno duh ili materija, kao da od toga zavisi i ishod rata i njegovo lično opredjeljenje. Ja se uhvatio materije kao primarnog, ali ne da se pop, suprotstavlja mi se »svojim« duhom. Rvamo se, ali s popom teško mogu izići nakraj. Dobro je teorijski potkovan. Međutim, dobijam utisak da je zapeo svom silom da me pridobije. Na koncu me pita, a na to je i ciljao, da li vjerujem u boga. Kad sam mu rekao da ne vjerujem, on mi na vrlo vješt način daje do znanja da u njemu ne tražimo saveznika. To me nije iznenadilo. Nisam to ni tražio. I dok se bespredmetno nosim s popom, zazvoni mi telefon. Čujem glas komandanta bataljona koji je imao zadatak da napada iz ravnice, od Drave: »Druže komandante, probijaju se preko mene. Nemam vremena za razgovor«. Razdanilo se već poodavno.

Ustaše su napuštale Slatinu i probijaju se prema Dravi. Slatina je, što je najvažnije, u našim rukama, ali bez ijednog zarobljenog neprijateljskog vojnika i s malo ratnog plijena.

Neprijatelj se bezglavo povlači ravnicom prema Dravi i mađarskoj granici. Sigurno očekuje da će biti prihvaćen od svojih saveznika. Brigade su se odmah pustile za njim, širokim streljačkim strojem, prostranom ravnicom, prisiljavajući ga na panično bjekstvo. Iako naša vatra, onako u trku, ne može biti efikasna, njen učinak je ipak veliki. Nije teško zamisliti kako se u ovakvoj situaciji osjeća onaj ko odstupa da bi spasio glavu. Ni ja nisam mogao odoljeti, uzjahao sam na motorkotač s prikolicom, uz pratnju jednog kurira i pustio se koliko sam mogao dok nisam pristigao naše jedinice. Sve do blizu obale Drave neprijatelj se, tako reći, nije mogao ni osvrnuti. Pognuo leđa i bježi. Teško ga hvatamo u vidiku, ali nije teško ocijeniti kako su te pomamne ustaše izgubile glavu. Sve do tada, u toku rata, ja zaista nisam vidio nijednu vojsku da tako bježi. Ovo je dobar predznak. Tek na stotinak metara od Drave, dočekala nas je jaka vatra ustaša, kojima je uspjelo da obrazuju mostobran, kako bi se prebacili na mađarsku stranu. Naše jedinice pritišću sve jače, ali mostobran ne popušta. S pojedinih dijelova naših položaja može se dobro vidjeti mađarska strana, po kojoj već padaju naši meci, ali se na Dravi još ne pojavljuje nijedan čamac, da prihvati bjegunce. Čuju se njihova dozivanja, zapomaganja s naše obale, ali na onoj strani kao da su svi gluvi. Mora da je došlo do nekog nesporazuma među saveznicima. Izgleda da su se Mađari pobojali da bismo mi mogli forsirati Dravu. Nije lako ustašama: s jedne strane mi, a sa druge Drava, niko da im pruži ruku. I konačno, nakon nekoliko časova zagaziše čamci. Mostobran polako popušta. Na rijeci je pravi darmar. Nema dovoljno čamaca da bi se ustaše mogle brzo prebaciti na onu stranu. Voda sve jače ključa. Neki se bacaju, onako obučeni tražeći u njoj spas, ali malo će ih isplivati na onu stranu. Da to nisu ustaše, čovjek i da se sažali.

Kad smo najzad izbili na obalu, niko s one strane ni metka da ispali na nas. Bježi se, kako izgleda, što dalje od obale kao da ćemo ih goniti i na onoj strani.

Plijen je opet velik. Pored pušaka, mitraljeza i drugog oružja, tu su i četiri topa, kalibra 76 mm i stotinu sedamdeset i šest granata. Želio sam da taj broj tačno zapamtim iz razloga koje ću navesti.

Topova i municije, i tako napretek. Možemo dopustiti sebi i takvo rasipništvo da ove zaplijenjene granate ispalimo po onoj obali Drave, bar toliko da se zna da smo prvi u drugom svjetskom ratu tukli iz artiljerije po fašističkoj Mađarskoj. Namjestili smo zaplijenjene topove nedaleko od obale i privukli uz njih sve granate. Uslijedila je plotunska paljba. Već nakon nekoliko plotuna, zapištalo je na desetine sirena s one strane, kao uoči naleta bombardera. Kad smo ispalili i posljednju granatu, brzo smo povukli sve naše jedinice u Podravsku Slatinu i okolna mjesta, kako bi se odmorile poslije silnih napora. Na Dravi je vladalo zatišje sve do iza ponoći, dok ne osu artiljerija s one strane, iz Mađarske. Sudeći prema paljbi, sigurno u njoj učestvuje nekoliko diviziona. Vatra se koncentrisala na uži priobalni dio, gdje smo bili prije nekoliko časova. Po svojoj prilici, Mađari su se uplašili da bismo se mi mogli prebaciti i na njihovu stranu. Ovakva kanonada trajala je sve dok se nije potpuno razdanilo.

Uspjesi slavonskih jedinica krunisani su i velikim priznanjima od strane Glavnog štaba Hrvatske koji je još prije nekoliko mjeseci raspisao međusobno takmičenje svojih pet korpusa - Četvrtog banijsko-kordunaškog, Šestog slavonskog, Osmog dalmatinskog, Desetog zagrebačkog i Jedanaestog ličko-primorsko-goranskog. Korpus koji za dati period postigne najveće uspjehe u borbi biće proglašen udarnim, a njegova najbolja brigada proleterskom. Nakon toga počelo je veliko nadmetanje. I kad su se, na koncu, svodili računi, Šesti korpus je, zahvaljujući posljednjim uspjesima, proglašen za najbolji. Nekoliko njihovih brigada, među kojima i Šesnaesta i Osamnaesta, proglašene su udarnim a nešto kasnije Dvanaesta, proleterskom. I Korpus je proglašen za udarni.⁷⁶¹

⁷⁶ Glavni štab Hrvatske je 19. oktobra 1944. u depeši javio štabu 6. korpusa da su »u tromjesečnom međukorpusnom takmičenju najbolje rezultate postigle jedinice VI korpusa«. Nekoliko dana kasnije prispjela je i depešna čestitka štaba 8. korpusa: »Čestitamo borcima i rukovodiocima najboljeg korpusa Hrvatske koji su svojom hrabrošću " i vojnom vještinom nanijeli najveće gubitke neprijatelju u tome tromjesečnom takmičenju... « (AVII, kut. 119).

4S2

No, nije se stalo na Podravskoj Slatini. Tek poslije nje razviće se još šira ofanziva. Naročito žestoka borba vodiče se za oslobođenje Virovitice. Ovoga puta Dvanaesta divizija preuzela je štafetu od Četrdesete i petog oktobra napala Viroviticu koju je branilo preko hiljadu ustaša, domobrana i žandarma. Četrdeseta je zaposjela položaje, radi obezbjeđenja, od koprivničkog pravca. Borbe za Viroviticu bile su veoma žestoke, naročito za jedan stari dvorac, debelih zidova, u kojem su se zabarikidirali branioci. No on nije mogao odoljeti našoj artiljeriji koja ga je tukla direktno, s odstojanja od nekih stotinjak metara.

Za vrijeme ovih borbi, Četrdeseta divizija je bila potpuno slobodna. Vrijedan predah. Čim mi je javljeno da je grad zauzet, odmah sam krenuo tamo, da čestitam novom komandantu Dušanu Pekiću i komesaru Josipu Krajačiću Priki. Pekić je prije desetak dana preuzeo dužnost od Milana Stanivukovića, jednog od najuglednijih partizanskih ličnosti Slavonije, od ustanka miljenika Čule Ćalića. Milana su poslije Demonjine nesretne pogibije poslali iz štaba korpusa da privremeno komanduje divizijom, kojom je komandovao i do proljeća kada je povučen u štab korpusa za načelnika. U Virovitici saznajem da je Pekić ranjen. Zamenjuje ga Gedeon Bogdanović Geco. Zatičem ga s komesarom Josipom Krajačićem Prikom. Prika je odnedavno komesar divizije, tek dvadesetak dana, otkako je Otmar Kreačić Kultura zamjenio Vladu Janića Capu, kojemu je Vrhovni štab poverio dužnost političkog komesara novoosnovanog Korpusa narodne odbrane.

U štabu Dvanaeste divizije najslabije sam poznavao ondašnjeg zastupnika komandanta Gecu Bogdanovića, koji je došao s dužnosti načelnika Dvadesetosme divizije, kada je ova upućena preko Save, da bi se probijala za Srbiju i uzela učešća u beogradskoj operaciji. Geco je izuzetna ličnost, od onih samosvjesnih i teško savitljivih karaktera koji su tipični junaci romana. Upoznao sam ga nešto prije bitke za Viroviticu, kod Suhopolja. Žurio sam na položaje Virovitičke brigade, koja je vršila pritisak od Suhopolja prema Virovitici. Išao sam na motociklu s prikolicom. Sve je bilo dobro, iako je drum bio ma mnogo mjesta prekopan, dok nisam izbio pred Suhopolje, gdje je mene i mog pratioca zaustavio razoreni mostić na cesti Suhopolje - Podravska Slatina. Naravno, moj pratilac i ja morali smo zastati dovijajući se kako da savladamo tu prepreku i da se prebacimo na drugu stranu srušenog mosta. Kod mosta je stajao krupan čovjek s oznakom majorskog čina. Moj pratilac i ja, mučeći se kako da prebacimo motorkotač, pronađosmo u blizini dvije željezne šine, veoma teške, kojima bi se mogla premostiti ova prepreka. Uz veliki napor, uspjelo nam je da šine nekako postavimo na dva suprotna oslonca. Nepoznati major, krupan čovjek, gleda nas sa strane i prosto nam se smije, podruguje, ne držeći ama baš ništa do toga što sam ja pukovnik a on major.

- Šta to radite? - upita strogo, ironično.

- Hoćemo da podignemo most i da prekotrljamo motor na onu stranu.

- Koliko vidim, nema krila.

- Sad će ih dobiti - i ja ću ljutito. On ni da se sjeti da nam pomogne.

453

- Otkud vam pragovi?

- Ne trebaju. Može i bez njih.

- Znači samo šinama? Bravo! Baš volim da vidim.

I tako, malo po malo, on sve više podiže glas, a ja mu uzvraćam, umalo da se posvađamo. Namučili smo se grdnih muka dok nismo izvukli dvije željezničke šine i postavili ih preko jaza, a onda ih izvrnuli pobočke, i polako, nas dvojica, pregurali motor na onu stranu. Kad smo posao završili, uzjahali smo na motor, mahnuli nepoznatom majoru, onako izazovno, ali nam je on već bio okrenuo leđa, kao da nas uopšte ne primjećuje. Da smo se još malo zadržali sigurno bismo se dobro podžapali. Kad su mi kasnije rekli, prema mom opisu, da je to Geco Bogdanović sve mi je bilo jasno, a i žao što to nisam znao kad smo se sreli. Rastanak bi sigurno bio prijateljski. O njemu sam mnogo slušao i jedva sam čekao da ga ponovo sretnem.

Geco je tvrdio da ima najduži partizanski staž u Jugoslaviji, da je za njega 1937. godina ono što je za mnoge 1941. Naime, on se već 1937. godine odmetnuo iz stare vojske u šumu. Pune četiri godine žandarmerija ga je gonila po Bilogori kao nekada Čarugu. Dolazio je u teške situacije, ali uvijek bi uspio da se izvuče. Tih godina stekao je veliki ugled među stanovništvom, bez kojeg se ne bi mogao ni održati. Njegova mreža jataka i prijatelja bila je veoma razgranata. Zato je 1941. godina za Gecu bila pravo svanuće. Sad je bar mogao da se bori legalno. Možda Geci nije bilo baš po volji kad bi se reklo da se on priključio partizanima, on koji se bori već četiri godine s puškom u ruci. »Ko se kome priključio ja vama ili vi meni, to je veliko pitanje« - znao je da kaže.

On je bio drsko, tvrdoglavo hrabar, ali smrt kao da ga nije htjela. Slabiće i manje hrabre borce teško je podnosio. Imao je oštar kriteri-jum za priznanje hrabrosti, pa će oko toga biti dosta nesporazuma. Kad bi neki borac dobio Orden za hrabrost, a po Gecinom mjerilu ne bi mu smio pripasti, on je znao da kaže: »Ako ga on nosi na prsima onda bi takvim odlikovanjima trebalo prekriti moja leđa«.

Ali da se vratim na 6. oktobar, kad sam hitao u oslobođenu Viroviticu, da drugovima čestitam na blistavoj pobjedi. Tada sam, na ulazu u mjesto, koje se još dimilo od silne vatre, sreo dva mališana, obučena u domobranske uniforme, koje su ih skoro progutale. Iznad glave su im visoko štrcale puške.

- Otkud ovdje? - upitah.

- Iz borbe - odgovoriše.

- A ko vam je dao uniforme i puške?

- Niko nam ih nije dao, sami smo se naoružali i uniformisali.

- Odložite oružje! - ja ću povišenim tonom.

- Ni pred kim ga više ne odlažemo. Jednom ste nas već prevarili - odgovoriše i pobjegoše.

Odmah mi je bilo jasno o čemu se radi. Još prije ovih naših operacija, štab Korpusa je, u dogovoru sa Oblasnim komitetom i Oblasnim narodnooslobodilačkim odborom, odlučio da svu djecu, koje je bilo dosta po jedinicama i štabovima, prikupi na jedno mjesto i da organizuje s njima školsku nastavu, kako bi ih na taj način nekako izvukli iz borbenih redova i sačuvali. Poslije grdnih muka prikupljen je veći broj ma-

454

lišana, kao i potreban broj učitelja i profesora iz jedinica i oslobođenih mjesta. U početku je izgledalo da je riješen jedan težak problem, da će se jedinice osloboditi stalne brige oko ove djece, stalnog nadzora nad njima. Međutim, brojno stanje »škole« iz dana u dan se smanjivalo. Na jutarnjoj prozivci sve je bilo manje odziva. I tako u roku od deset do petnaest dana sva ta djeca su se opet našla u borbenim jedinicama.

Poslije Virovitice razvila se nezadrživo naša operacija Podravinom, sve do Koprivnice. Zajedničkim snagama Šestog i Desetog zagrebačkog korpusa oslobođen je čitav niz mjesta i neprijatelju naneseni veliki gubici. Đurđevac je donio veliki ratni plijen. U njemu je uništen takozvani Pavelićev »oklopni sklop«. Pored više tenkova zaplijenjeno je i na desetine motocikla s prikolicom marke »cindap«. Njima sam se posebno obradovao. Mogao sam da biram od njih ovaj hoću, ovaj neću.⁷⁷'

U ovoj velikoj operaciji, počevši od Pakraca, naše snage zarobile su i uništile preko osam hiljada neprijateljskih vojnika. I sve bi se najbolje završilo da smo se znali zaustaviti kad treba. U velikom pobjedonosnom zamahu napadnuta je i Koprivnica. Prevelik zalogaj.⁷⁸' Trebalo je je znati stati. Ali, obadvije komande korpusa uz prisustvo načelnika Glavnog štaba Hrvatske Pavla Jakšića, donijele su zajedničku odluku da se napadne. Taj se napad završio neuspjehom, uz prilične naše gubitke. U Koprivnici se neprijatelj ojačao i dobro pripremio da nas dočeka, da nas zaustavi, jer blizu je Zagreb. Međutim, taj neuspjeh ne umanjuje naše prethodne pobjede. Čitava centralna Slavonija i veliki dio Podravine bili su oslobođeni. Na taj način naša slobodna teritorija graničila se, na dužini od blizu stotinak kilometara Dravom s Mađarskom. Nakon izvjesnog vremena slavonske jedinice srešće se na tom dijelu s jedinicama Crvene armije i našima koje su nastupale zajedno s njom.

Komandant u gaćama - Našice - Pleternica

Kišovit je i blatnjav slavonski dan, kao pozno jesenji, mada je tek dvadeseti oktobar. Juče ujutro krenuli smo s glavninom Divizije iz Virovitice za Daruvar. Izdužena kolona vijuga krivudavom i blatnom cestom kako bi što prije stigla na odredište. Niotkud nikakve opasnosti, što je rijetko, čak ni od neba, pa da i nije oblaka. Već poodavno urijedila je neprijateljska avijacija. Njeno pomamno doba bespovratno je

⁷⁷> Virovitička brigada je u Molvama 12. oktobra razbila »800 do 1000 neprijateljskih vojnika koji su bježali u paničnom bijegu«. U tom broju Virovitička brigada je imala 12. poginulih i 7 ranjenih. »Među ranjenima nalazi se i pomoćnik komesara ove brigade Fabijan Franjo, koji je lakše ranjen u nogu. I komandant dijelova pri štabu ove brigade Stevo Sablić ranjen je u ruku. Komesar III čete III bataljona ranjen je u ruku«. (AVII, 1299, 20-1/4).

⁷⁸⁾ U borbama za Koprivnicu 40. divizija je imala 16 poginulih i 55 ranjenih. Štab divizije šest dana poslije borbi, 20. oktobra, ocjenjuje: »Iako su iznenada poslate u napad na uporište bez naročitih prethodnih priprema, kako bi to inače bilo korisno kada se napada tako veliko uporište, ipak su se i komandno osoblje i borci dobro snašli i junački letili prema neprijateljskom položaju... Pokazalo se da su jedinice XVIII udarne brigade sposobne da smjesta uđu u akciju i na najteža mjesta. Borci su kretali i borili se hrabro i pokazali spretnost u podilaženju. Jurišna četa te brigade i ovoga puta pokazala je svoju vrednost. Kuriri naših jedinica, iako po godinama vrlo mladi, pokazali su se hrabri i brzi iako su imali da se kreću na znatnim udaljenostima i kroz sela koja su im sasvim nepoznata a do nedavno bila puna Bijele garde. Ljudstvo Brdske baterije i ovoga puta pokazao je sposobnost izlaženja na položaj i blagovremenog otvaranja vatre«. (AVII, 473, 40-1/2).

455

prošlo. Ni Nijemci, ni ustaše, kako izgleda, ne mogu odvojiti nijedan avion za nas. A kako su se znali nekad obrušavati!

U Daruvar smo stigli pošto se dobro smračilo, pokisli do kože i za-mazani od tmastog ljepljivog blata. Ništa ne mari, sve će se to osušiti. Nema velike bojazni da bi se neko mogao prehladiti ili dobiti kijavicu. Na takve nezgode partizani su uveliko oguglali, pa i postigli priličan imunitet.

Daruvar je izgledao isuviše gradski za ratne prilike. Većina ulica je dobro osvijetljena, a naročito centar i Daruvarska banja, kao da je rat davno ostao za njima, da se više nikad ne povrati; kao da se potpuno zaboravlja da je tu, nadomak, svega trideset do četrdeset kilometara, oko Banove Jaruge, jedna čitava njemačka divizija koja svaki čas može da grune.

Odmah po dolasku prije nego će se jedinice i rasporediti po kasarnama i kućama, trebalo se dobro obezbijediti da nas neprijatelj ne bi iznenadio. Južnije od grada, na nekoliko kilometara, izbačeno je nekoliko četa, kako bi se glavnina Divizije mogla dobro odmoriti. Patrole su upućene i koju desetinu kilometara naprijed. Nije bilo razloga za strah. Uostalom, Divizija je zaslužila da se baš u ovom gradu, koji je nedavno oslobodila, odmori nekoliko dana.

Štab Divizije, s prištapskim jedinicama, smjestio se u Banju. Daruvarska banja odlikuje se jako toplom vodom i veoma dobrim smještajem u nekoliko velikih zgrada hotelskog tipa. Sve je to sačuvano u veoma dobrom stanju, gotovo kao u mirnodopskim uslovima. Oko banjskih kuća prostire se veliki park s raznovrsnim rastinjem, počev od onog niskog ukrasnog, pa sve do visokog četinarskog i listopadnog drveća. Sve to izgleda tako toplo i lijepo kao da je ženska ruka umiješala svoje prste. Vjerujem da je ona tu imala učešća, s obzirom na to da je Banja bila namijenjena nerotkinjama. Muškarci nisu mogli ni primirisati u nju. Tako je bilo do rata. Ali rat je i njoj promijenio namjenu. Tu su se smještali neprijateljski štabovi i odatle komandovali vojskom. Naravno, po našem dolasku u Daruvar i mi smo ostali vjerni tom običaju, pa se štab Divizije sa već brojnim prištapskim jedinicama smjestio u banjski hotel i druge zgrade. Žene će ipak morati da sačekaju kraj rata.

Toga dvadesetog oktobra večerao sam veoma kasno. Trebalo se i okupati u kadi s toplom vodom. Ovakva prilika ne smije se propustiti. Dok sam se pripremao za kupanje, dođe kod mene štapski kuvar, mladić od dvadesetak godina, koji mi se obrati gotovo sažaljivo: »Druže komandante, molim te da mi daš tu tvoju prljavu uniformu, da je noćas osušim i očistim. Zbilja, nema smisla kako izgleda. Umazan si dozlaboga. Ujutro će biti sve potaman«.

Nije bilo druge, svukoh uniformu i dadoh mu je. S uniformom uze i moje čizme i košulju, koja je takođe bila mokra i prljava. Ostadoh samo u gaćama.

Dugo sam se brčkao u kadi. Umalo nisam zaspao. Odolijevajući snu, oteturah se do kreveta i legoh u čistu i ispeglanu posteljinu. Prije nego ću leći, rekao sam da me niko ne smije buditi sem u slučaju neke više sile. Zaspao sam odmah i prosto uživao u snovima koji me poniješe čak do djetinjstva i školskih klupa. Činilo mi se da je to java i srećan

456

sam. Bio sam već dobro zagazio u svoju prošlost i ne znam gdje bih se zaustavio da me ne trže jaka pucnjava. Puščana i mitraljeska vatra prosto se ori. Možda ja to sanjam. Ali ne, potpuno sam budan. Moje djetinjstvo sasvim iščeznu. Zamijeni ga prava vatrena oluja. Čini mi se da čitav grad gori u vatri. Oko našeg hotela izgleda da se vodi najžešća borba. Po zidovima moje sobe prelivaju se u nijansama crvena i zelena svjetla raketa. Iznenađeni smo, uhvaćeni na spavanju. Šta drugo i da pomislim. Nijemci su provalili u mjesto i sad se obračunavaju s našim jedinicama.

Brzo skočim na noge i pružam ruke prema stolici da obučem uniformu i da preuzmem komandu nad Divizijom. Ali, jao, uniforme nema. Kakav šok! Obezglavljeno istrčim, onako go u hodnik. Na koncu, ja sam komandant, odgovoran za Diviziju, bilo u uniformi ili bez nje. Trčim dugačkim, jako osvjetljenim hodnikom, s puno prozora. Svi su zaposjednuti i sa svakog se puca, bilo iz pušaka ili automata. Većina boraca gađa nekako ukoso, uvis, iznad glava, kao da su se neprijateljski vojnici popeli na drveće. Vičem iz svega glasa pitam šta se to zbiva, ali niko ne haje za mene, kao da sam posljednji konjovodac. Pa je li mene kuvar degradirao kad mi je uzeo uniformu da je očisti? Vičem i dalje, ali ništa. Tek poneko jedva okrene glavu da me pogleda onako iskosa. Jadnoga li komandanta, jadnoga li pukovnika! Bojim se da bi Divizija noćas mogla biti prepolovljena. Tutnjava ne jenjava. Ali čemu ovolike rakete, pravi vatromet, neobično u borbama za naseljena mjesta. Sam sebi izgledam bijedno. Panika me hvata. U takvoj bezglavoj trci po hodniku, naklonim se preko jednog prozora na kome nije bilo nikoga. Vidim dolje, pred ulaznim vratima, stražara kako ispaljuje metak za metkom uvis. To me potpuno izbezumi. Čuješ, u ovakvoj prilici puca uvis. Evo prilike da odušim: - Čuješ ti dolje, zar se tako bori! Pucaj preda se! Nijemci ne padaju s neba, ipak se kreću po zemlji!

On se radosno okrenu prema meni i ispali još dva metka uvis.

- Druže komandante, kad da pucam uvis ako ne noćas. Pucam za Beograd. U njegovu slavu. Noćas je oslobođen. Javio radio. Pominje komandanta Peka Dapčevića. Čuješ šta se radi u mjestu. Pucaj, druže komandante.

Kakvo iznenađenje! Kakva sreća! Beograd je oslobođen!⁷⁹' Veličanstveno ga Divizija proslavlja. Kakvom sam samo strahu bio izložen dok nisam saznao da se u Daruvaru proslavlja veliki praznik, a ne obračunava s Nijemcima. Odmah sam istrčao do stražara, uzeo mu pušku i sam ispalio nekoliko metaka uvis, da ne bi ispalo da samo komandant nije na taj način obilježio veliki trenutak.

U parku, ispred banjskih zgrada, već su se zametala kola. Izmiješali se partizani i građani. Zaorile su se pjesme iz stotine grla. Nisam mogao odoljeti izazovu. Uhvatio sam se u kolo, zaboravljajući potpuno da sam go. Tek poneko, ko bi me prepoznao, udario bi u smijeh. Ali ništa mi to ne smeta. Slavlje uz pucnjavu trajaće cijelu noć. Već se bilo gotovo razdanilo kad evo i kuvara s uniformom. Izvinjava se što mi nije donio na vrijeme. Kaže da je morao da slavi.

⁷⁹) Glavni štab je 21. oktobra poslao depešu štabu 6. korpusa: »Najsvečanije proslavite oslobođenje Beograda. Tri dana palite vatre po brdima«.

457

To je bio jedini put u ratu da sam prenoćio bez uniforme pri ruci. Ovoga puta bio sam kažnjen. Ali ne mari, zar se može poželjeti ljepša kazna.

Kakva je bila ta noć u Daruvaru očito govore i ustaške novine, koje će mi doći do ruku za nekoliko dana. Pod naslovom »Pobuna u Daruvaru« slijedi opširan članak kako smo se međusobno potukli. Znači, vatra se dobro čula i na velikoj daljini.

Nakon oslobođenja Beograda očekivali smo da ćemo se ubrzo sresti s našim jedinicama koje nastupaju otuda i s Crvenom armijom. Pred nama je, na vidiku kraj rata.To nas podstiče da razvijemo što veću aktivnost, da povećamo napore, da neprijatelju ne damo mira. Ne treba mu dopustiti da liječi teške rane koje zadobija posvuda. S njegovim ofanzivama, a bilo ih je mnogo, valjda je gotovo. Prosto zavidim našim u Srbiji koji su se već sreli s Crvenom armijom. Ali nećemo ni mi dugo čekati. Zato će i naša aktivnost biti prije svega, usmjerena prema istočnoj Slavoniji, kako bismo se što prije sreli. Sremski front zaustavio je malo naše, a Dunav Crvenu armiju i vojvođanske divizije. Svaki čas očekujemo da se s oba pravca razvije naša ofanziva. Snage našeg Korpusa su taman gdje treba, da udare Nijemce s leđa.

Po svim slavonskim oslobođenim mjestima podižu se svakodnevno slavoluci, sve jedan ljepši od drugoga, s dobrodošlicom Crvenoj armiji, kao da će se ona pojaviti svakoga časa, pa da nas ne iznenadi, ne zateče nespremne za veliki trenutak koji priželjkujemo još od 1941. godine. Od velike želje da što prije stupimo u neposredan dodir s crvenoarmejci-ma, štab Korpusa, Oblasni komitet i Odbor odlučili su da pošalju Moću Bunjevca, poznatog borca i političkog radnika, a sada kao jednog od oblasnih rukovodilaca OZNE da se, kako zna i umije, uostalom zašto je obavještajac, probije do Dunava i preko njega, na ovu stranu, kako bi im prenio naše pozdrave i veliku želju da nam što prije dođu. Težak je to zadatak, ali Moco ga je prihvatio s oduševljenjem uprkos svim opasnostima koje ga čekaju na tom napornom putu. Njegova je sreća što po karakteru svoje službe ima dobre veze s punktovima na terenu pa će imati i podršku, što bi za svakog drugog predstavljalo nesavladivu prepreku.

Ode Moco, a mi ostasmo da ga čekamo. Proračunava se i vrijeme za koje se može vratiti. Prolazi dan za danom, prođe i deset, pa i petnaest, ali od Moče ni traga ni glasa. Šta bi to moglo biti? Grdno smo se uplašili. Da li mu je trebalo dati ovako rizičan zadatak? Odgovornima kao da nije mirna savjest što su ga poslali. Za ovako dugo vrijeme, koliko ga čekamo, gotovo da se i rat mogao završiti, kako smo nešto ranije računali.

Počeli smo već da ga oplakujemo. Takav vuk. I kad smo već izgubili svaku nadu da će se vratiti, evo ga. Izgledao je veoma loše, smršao i nekako postario. Svi navalili na njega da priča, ne daju mu progovoriti.

»Jesi li vidio Crvenu armiju? Kako izgledaju crvenoarmejci? Kad će nam doći? Jesi li im uručio naše pozdrave? Pričaj, samo nam pričaj«.

458

Siromah Moco ne može ni da dođe do riječi od našeg zapitkivanja. On se nekako čudno drži kao da nije onaj čovjek, onaj veseljak kakav je bio kad je otišao. Nimalo se ne uzbuđuje. Šta se ovo s njim zbiva da nam je znati.

- Vidio sam crvenoarmejce, vidio, vidio, kako da ne. Bolje da nisam.

- Šta ti to pričaš, bolje da nisi?

- Lakše drugovi, lakše, vi zapeli pa zapeli da li sam ih vidio. Niko da me pita kako sam dospio do njih, kako sam izvukao živu glavu, nego samo jesam li ih vidio, jesam li ih vidio. Pa jesam, jesam. - Moco je vezao svoju dugačku priču, kojoj bi se mogle posvetiti brojne stranice knjige, od polaska pa do povratka. Za dobrog pisca bilo bi tu dosta materijala da napiše čak jedan popriličan roman. Ja se moram ograničiti da samo ovlaš prepričam Mocino kazivanje.

Naš emisar, Moco, srećno se provukao kroz duboku pozadinu njemačkog fronta, preplovio nekim čamcem Dunav i našao se na njegovoj lijevoj obali koju drže crvenoarmejci. Tu i počinju njegove nevolje. Kad je mislio da već može i zapjevati, na putu mu se ispriječilo nekoliko crvenoarmejaca. Umjesto raširenih ruku i bratskog zagrljaja, morao je, po komandi da ide pred njima. Pokušavao je Moco, natucajući nešto tobože ruski da im dokaže ko je i otkud dolazi, ali vojnici mu nisu dali ni da pisne. On je za njih dolazio s neprijateljske strane fronta i gotovo. Dugo je pješačio Moco, do prvog štaba, odakle je, poslije temeljitog sa-slušavanja, upućen u neki viši štab. I tako, od štaba do štaba, dospio je u nejd još viši. Slijedile su istrage, ispitivanja. Ne vjeruju Rusi. Njegovu tvrdnju da dolazi od štaba Šestog korpusa Narodnooslobodilačke vojske samo da ih vidi i uruči im partizanske pozdrave niko nije uzimao ozbiljno. Za isljednike Moco je bio uhoda s neprijateljske strane, kome treba razvezati usta da progovori. Sve Mocine tvrdnje pale su u vodu. Nije imao pri sebi nikakav dokument čak ni običnu partizansku propusnicu kojom bi dokazao svoj identitet. Mocino lijepo pričanje o Crvenoj armiji, njeno uzdizanje, nije imalo nikakvog učinka. Pa zar da izgubim glavu kao špijun jadikovao je Moco nad svojom sudbinom. Kad je vidio da nema izlaza zatražio je da mu povjere neki opasan zadatak, da bi se na taj način iskupio. I to je upalilo. Dobio je veoma opasan zadataka, kakav bi teško mogao dobiti, vršeći svoju dužnost, u partizanima. U tom štabu određena je grupa od pet-šest crvenoarmejaca, na čelu s jednim oficirom, sa zadatkom da ih Moco vodi preko Dunava, na neprijateljsku stranu fronta, i da uhvate oficirski živ jezik i da ga dovedu nazad. Dakle, trebalo je preploviti Dunav, pronaći neki njemački štab i uloviti oficira. Nikako vojnika. Samo oficira i gotovo. Jedino oficir može dati potrebne podatke. Ne uspije li u tome, zna se šta ga čeka. Uspije li, on će dokazati svoj identitet. Srećom, Moco je, bez velikih teškoća, ponovo preveslao Dunav s grupom i doveo je do naselja Dalj, na samoj desnoj obali, nedaleko od Vukovara, gdje se, što je on dobro znao, nalazi štab nekog njemačkog bataljona. Prikradali su se noću polako po Mocinom taktu, korak po korak, i tako neopaženo stigli do kuće u kojoj se nalazio štab. Do samih vrata. Onda su prosto niknuli unutra i savladali oficira uz veliku galamu crvenoarmejaca, kao da se

459

nalaze negdje u svojoj dubokoj pozadini, od čega je Moću hvatao još veći strah. Tako je uhvaćen njemački oficir. Dovoljno za iskup. Moco je računao da se sad može vratiti u štab Korpusa. Ali ne. Morao je ponovo čamcem preko Dunava, a odatle automobilom, zajedno s grupom i kidnapovanim oficirom, u taj visoki štab, gdje će tek sada biti prihvaćen kao pravi prijatelj. Slavljenik. Izgovoreno mu je mnogo čestitki i pohvala. Uzeli su mu i lične podatke i obećali da će biti odlikovan visokim sovjetskim odlikovanjem.

Ispratili su ga s počastima i uz lično obezbjeđenje do Dunava. I tako nakon četvrtog prebrođavanja Dunava, tamo i ovamo, zahvaljujući svojim kanalima, Moco se vratio živ i zdrav. U našem Štabu smo ga po-smatrali s divljenjem, ali iznad svega on je bio naš junak zato što je vidio crvenoarmejce.

Poneseni velikim uspjesima Narodnooslobodilačke vojske, a posebno našim u Slavoniji, mi smo ponekad znali da precijenimo svoje mogućnosti, u želji da postignemo što veće uspjehe. O tome najbolje svjedoči naš napad na Našice.

Po naređenju štaba Korpusa, Četrdeseta divizija, poslije dnodnev-nog marša, našla se krajem oktobra, u selima istočno od Dilja, odakle se prostire široka ravnica prema Osijeku i Vinkovcima. Nedaleko od nas, u široj okolini Našica, raspoređena je i Dvanaesta divizija. Bilo nam je jasno da nismo tu tek tako, da štab Korpusa nešto priprema, ali još nismo znali ništa određeno sve dok jednog dana u štab Divizije ne stiže sekretar Oblasnog komiteta Dušan Čalić Ćule. I samo što uđe obrati mi se:

- Hoćemo li na Našice, Veljko?

- Nismo valjda poludjeli - odgovorih.

- Ti si kukavica - on će pola u šali, pola u zbilji.

- U ovom slučaju jesam. Unutra su jake njemačke snage. Zasad ne bismo smjeli poduzimati takav napad?

Ne mogu da odgonetnem, s obzirom na njegov ton, da li je on za takav napad ili ne. Znam da je na visokoj partijskoj funkciji, ali on o tome ne odlučuje. Štab Korpusa može jedino da donese takvu odluku. I dok mi tako razgovaramo neće proći ni pola sata, kad evo komandanta Korpusa Mate Jerkovića. Još dok se rukujemo Ćule dobacuje:

- Mate, Veljko se grdno uplašio Našica.

- Ako se, stvarno, radi o napadu na Našice, priznajem da jesam.

- Radi se upravo o tome. I baš ćeš ti da ih napadaš s tvojom divizijom - Mate će vrlo odlučno.

- Naređenje je naređenje, znam šta znači, ali ja mislim da taj napad zasad treba odložiti. Unutra je preko hiljadu Nijemaca, prema podacima kojima raspolažemo. - Još do tada nismo ni znali da su unutra dva njemačka bataljona od blizu hiljadu i petsto ljudi.

- Ti si se specijalizirao sa svojom Četrdesetom za gradove - reče Mate.

- Hvala ti na priznanju, mada je moja samo inicijativa. Prave zasluge pripadaju jedinicama i jurišlijama koje su sve izvele, ali sam protiv napada na Našice. Šta tim dobijamo? Bolje da pričekamo.

- Zapovijest za napad dobićeš svaki čas.

460

Teška odluka koju teško prihvatam. Nisam vidio ubjedljivog razloga za napad osim u onom opštem htjenju da se što prije sretnemo s našim divizijama, koje su zastale u Sremu. Više nam nije bilo mnogo stalo ni do oružja, ni do municije, jer smo ih imali u izobilju. U minulim operacijama zaplijenili smo toga na vagone.

Matu Jerkovića poštovao sam izuzetno, ne zato što mi je bio pretpostavljeni, već prije svega kao čovjeka i odličnog komandanta koji se nije nepromišljeno zalijetao, ali ovoga puta nismo se mogli složiti. Na meni je ostalo da izvršavam naređenje na najbolji mogući način, još, ako hoćete, upornije nego da sam bio za ovu akciju. Uspijemo li, rado-vaću se kao da sam ja bio inicijator.

Poslije nekoliko dana temeljitih priprema, otpočeo je, osamnaestog novembra, naš napad. U njemu će učestvovati Četrdeseta divizija, u punom sastavu, a u toku sedmodnevnih borbi uključiće se i dijelovi Dvanaeste divizije. Ova divizija je imala zadatak da glavninom snaga spriječi dolazak njemačkih pojačanja od Osijeka, odakle su se jedino i mogla očekivati.

Već na samom početku našeg napada prosto se prolomilo s neprijateljske strane. Užasniju vatru ne pamtim od španskog fronta. Na desetine teških minobacača sručilo se odjednom, plotunski, na svim našim prilazima u mjesto. Neprijateljska artiljerija tuče dalje po našoj bližoj pozadini. Uprkos svemu, uhvatili smo se prvih kuća i uspješno se probijamo u centar, do ispred pravog bastiona bunkera i tvrdih kuća. Ovako organizovana neprijateljska vatra jasno govori da je on imao podatke šta spremamo. Komandant Osamnaeste brigade, Savo Miljano-vić Jaran, koji se našao s Brigadom u pravom paklu, javlja mi u grču da su ih dočekali dvanaestocijevni minobacači. Ne radi se o tome, kažem mu već je to vatra desetina minobacača koja se koncentrisala na tvoje jedinice. Našice bljeskaju paklenim svicima, nanoseći nam znatne gubitke. Promiču nosila za nosilima - treba sve ranjenike izvući iz mjesta i prenijeti do bolnice u Papuku. Već prve noći pojedine čete su gotovo desetkovane. Osamnaesta brigada ima najviše gubitaka. Gubici rastu iz časa u čas. I Nijemci ih imaju, ali to nam u ovom trenutku nije nikakva utjeha.

Prve naredne noći, prije nego će svanuti, ocijenivši da naš napad ne obećava ništa dobro, pozvao sam preko telefona štab Korpusa i iznio mu situaciju i predlog da se povučemo, da ne bismo trpjeli dalje gubitke. Naišao sam na oštar prijekor, koji me je jako uvrijedio. Bio sam van sebe. Iz istih stopa otišao sam u grad, zajedno s komandantom Jaranom u prve borbene redove, da ih obiđem i osokolim. Idemo skrivenom stazom, ali ne toliko da ne bismo naišli i na poginule ili ranjene borce. Uvukli smo se u prizemlje jedne poluporušene kuće, do jednog puškomitraljesca. Ispred nas, na dohvat ruke, isprsio se debeli njemački bunker, s više otvora i nekoliko mitraljeza. Mitraljezi samo štekću. Prilegao sam i sam pored našeg mitraljesca.

Vraćajući se po danu nazad, na komandno mjesto, očajan zbog gubitaka i uzaludnog srljanja, nisam se mnogo zaklanjao. Gotovo da sam zaboravljao na sebe. U tom zaboravu prešao sam preko jednog mostića, preko kojeg, kako kažu, još niko nije uspio da živ pretrči. Dok sam tr-

461

čao zasu me snop metaka, ali nijedan me ne dotače. Kad čovjeku nije ni do života, onda ga i smrt zaobilazi.

Pakao će trajati sedam dana i sedam noći, od noći 17. i 18. do jutra 24. novembra. Tvrdoglavo smo udarili glavom o zid i trpjeli gubitke.⁸⁰' Neprijatelj je istina, satjeran u najuži centar, naneseni su mu teški gubici, ali uporno se brani. Sedmog dana, ujutro, popeo sam se na toranj crkve, odakle sam mogao jasno vidjeti kako se razvija borba. Naš obruč se sve više steže. Očekujem da će svakog časa neprijatelj istaći bijelu zastavu. Ali, umjesto bijelih zastava, na nebu se pojaviše neprijateljski avioni koji počeše da kruže, bombarduju i mitraljiraju naše položaje. Dok su tako kružili iznad mjesta, velika gomila od više stotina njemačkih vojnika bezglavo jurnu iz opkoljenog uporištva, hvatajući se čistine prema Đurđevcu. Nikad nisam vidio Nijemce da tako manito bježe, ne osvrćući se na našu vatru koja ih, iako neprecizna, prati. Sad su Našice, mislio sam, konačno u našim rukama. Ali to nije kraj borbe. Pred nas se ispriječi veliki Pejačevića dvorac, debelih zidova. Sa svih otvora štek-tali su mitraljezi ili automati njemačkih vojnika. Od napada na njega odustalo se, nakon puna dvadeset i četiri sata jurišanja.⁸¹' Neprijateljska pojačanja od Osijeka i Miholjca već su se probijala prema nama. To je i kraj borbe za Našice.

U naše ruke, i ovom prilikom, pao je znatan ratni plijen. Neprijatelj je pretrpio velike gubitke, ali to ne umanjuje naš neuspjeh. Mi smo imali preko dvjesta poginulih i oko osam stotina ranjenih boraca.

Poslije neuspjeha žrtve još teže padaju, teže se zaboravljaju, ukoliko se uopšte mogu zaboraviti. Ali da smo uspjeli, pred nama bi se otvorila čitava istočna Slavonija, čak do Osijeka, što bi bila znatna pomoć kako snagama Treće armije na Dravi tako i Prvoj na Sremskom frontu. Time se i rukovodio štab Šestog korpusa kad je donosio odluku o napadu.

Za čitavo to vrijeme napada nisam ni zadrijemao, ni zaspao, niti mi se za to pružila prilika ni za trenutak. Nikad ranije nisam razmišljao o

⁸⁰' 40. divizija je imala 69 poginulih i 387 ranjenih. Štab divizije je pohvalio »lica koja su se istakla: u Virovitičkoj brigadi: komandiri čete Brlačić Ivo i Draženović Ante. U Omladinskoj brigadi bilo je 49 rukovodilaca izbačeno iz stroja, što dokazuje dobru volju da dadu sve od sebe. U XVIII udarnoj brigadi: komandant II bataljona Mlađenović Stevo. Komandiri četa: Krajnović Milorad, Dundović Josip, Zegnal Ivan, Smiljanić Đuro i Juzbašić Josip. Vodnici: Nikšić Nikola, Marković Ivica, Hegeljac Dušan, Kač-marek Aleksa i Radović Miloš. Borci: Pavlović Ilija, Radak Stjepan, Protić Gojko, Cvet-ković Đorđe, Rott Adolf, Farkaš Mijo, Šipoš Eduard, Luvić Marko, Marčep Luka, Čepo Josip, Simić Slavko, Prpić Antun, Kon Robert, Modrušan Ivan i Šelović Cvijeta. Politički rukovodioci: Maričić Dušan, Lasić Ilija, Radić Ante i Drlić Milan. Osobito su se istakli svojim znanjem i borbenošću štab XVIII udarne brigade i štab Virovitičke brigade«. (AVII, 1291, 46-2/3).

⁸¹> Štab 40. divizije 28. novembra u analizi boja piše: »Uporište je bilo branjeno bodljikavom žicom, bunkerima, saobraćajnicama, zidnim ogradama, zemljanim i betoniranim bunkerima i utvrđenim zgradama... Neprijatelj se je branio iz kuća i naše jedinice osvajale su kuću po kuću. One su eksplozivom probijale zidove i tako su krčile put ka centru grada... Neprijatelj se branio veoma uporno: kad mu uništiš bunker on se povuče u saobraćajnice pa se iz njih bori, a kad ga istjeraš iz saobraćajnice tada pređe u zgradu i iz nje se bori. Tako potiskujući neprijatelja i prodirući iz zgrade u zgradu naši su borci satjerali neprijatelja u jednu jedinu zgradu: vlastelinski dvor grofa Johana Pejačevića. Iako su prilazi bunkerima i saobraćajnicama bili veoma teški, naše su jedinice uporno išle na njih, bilo je primjera da su pojedine jedinice pravile na dan i po 6 juriša. Dešavalo se da su trojke sa ručnim bombama pritrčale saob-raćajnici i među neprijateljske vojnike bacili bombe... Veoma veliki broj kuća je iz-goreo, a isto tako velik broj kuća je uništen eksplozivom... «

462

tome koliko čovjek može izdržati bez sna, ali ovom prilikom uvjerio sam se da može dugo. Kad sam konačno došao u priliku da prilegnem, odspavao sam netremice šest do sedam sati.

Krajem novembra Divizija čiji sam bio komandant dobila je zadatak da zauzme jak garnizon Pleternicu, koju je branilo nekoliko stotina ustaša. Pleternica je za neprijatelja predstavljala vrlo važan odbrambeni čvor, između Slavonske Požege i Slavonskog Broda, koji neposredno štiti željezničku prugu Zagreb - Beograd. Njoj se moglo prići jedino sa šumovitog dijela od Požeške gore, a nikako iz ravnice, s istočne strane i preko rijeke Orljave koja, u ovo doba godine, može biti i te kako pla-hovita. Težište odbrane nalazilo se na uzvišici iznad samog naselja, oko crkve i groblja. Crkvu nismo smatrali značajnim odbrambenim objektom, ali ko drži taj dio drži i mjesto.

S obzirom na blizinu jakih njemačkih i ustaških snaga u Kapeli Batrini, koje za kratko vrijeme mogu priteći u pomoć garnizonu, napad bi morao biti energičan, kako bismo što prije zauzeli mjesto. Za napad je određena Virovitička brigada, koja se, sve to do tada, još nije bila dovoljno isprobala u borbama za naseljena mjesta. Na čelu Brigade nalazili su se komandant Lazo Dragaš i komesar Miloš Crnobrnja, veoma hrabri borci. Prvi komesar Virovitičke brigade, Josip Banak, ostao je u Virovitici kao komandant mjesta. Da bismo ovoga puta poštedjeli Osamnaestu i Šesnaestu brigadu, poslali smo ih da obezbjeđuju akciju prema Kapeli.

Napad je počeo, po običaju, pred zoru, u 2 sata 2. decembra. Već na samom početku Brigada je naišla na žilav otpor dobro organizovane vatre neprijatelja. Što su minuti više odmicali, vatra se sve više zgušnjavala i sužavala prema crkvi i groblju. Naš napadni stroj zalijegao je i podizao se po nekoliko puta na juriš, ali bez nekog vidljivog uspjeha. Tapka se, uglavnom, u mjestu. Sunce je već bilo dobro poodskočilo na nebu kad se oglasi komandant Osamnaeste preko radio-telefonije s izvještajem da se prema njima kreću jake neprijateljske snage, te da svakog časa očekuje njihov napad. I nije se čekalo dugo. Na obezbjeđenji-ma se razvila žestoka borba. Redaju se juriši Nijemaca i ustaša jedan za drugim. To ohrabruje posadu u Pleternici. Ustaše nas dozivaju pogrdnim riječima, prijete. Stalno sam u telefonskoj vezi s komandantom Virovitičke, a i pod okom mi je. Ne bi bilo razloga za naročitu zabrinutost da komandant Osamnaeste, nakon već dva časa borbe, ne poče, gotovo u grču, vikati da se boji najgorega. Jasno mi je da bi mu bila najbolja pomoć da što prije likvidiramo garnizon u Pleternici, poslije čega nadamo se, ni pojačanja nemaju naročitog razloga da tako žestoko napadaju. Situacija postaje sve dramatičnija. Probiju li se neprijateljska pojačanja, naša akcija je propala.⁸²⁾ Virovitička se i dalje ne pomjera s

⁸²⁾ Osiguravajući napad Virovitičkoj brigadi Omladinska je »imala zadatak blokirati neprijateljsko uporište Požegu... Blokada je bila dobro izvedena. Vršeći fingirani napad, u kojem ga je pomagala naša artiljerija, štab brigade je ocenio (komandant Nikola Sužnjević, komesar Drago Bobetko) da bi sa dva pravca mogao upasti u samo uporište. Donio je odluku i sa dva bataljona izvršio upad: jednim bataljonom zauzeo fabriku špirita i bolnicu, a jednim bataljonom krenuo ulicom koja vodi iz Pleternice u Požegu a zove se Arslanovci... Mađarski bataljon koji je išao ulicom Arslanovci pod vodstvom svoga komandanta (Ferenca Kiša) je drsko upao prema centru varoši, jer je taj put sa leve i desne strane izložen neprijateljskoj vatri a uz to ga iz centra grada očekuje vatra. Taj bataljon je uništio 3 bunkera i protjerao neprijatelja iz 3 zgrade.

463

mjesta. Svi njeni napadi ne donose željene rezultate. Čujem ponovo komandanta Savu Miljanovića i komesara Matu Jurčića da su se gotovo izmiješali u obračunu s neprijateljom.

Boje se da neće izdržati. Znam dobro ko je Osamnaesta brigada, koju su Slavonci nazvali krvava, ali sam veoma nemiran. Zovem komandanta virovitičke i naređujem mu da u roku od pola časa moraju zauzeti Pleternicu. I, zbilja, ubrzo se prolomi juriš, ali opet ništa. On ponovi juriš, poslije kojeg nasta zatišje. Ja ga pitam je li gotovo.

- Nije - odgovara. - Ne može se od crkve i groblja. Odozgo tuku mitraljezi.

- Ako iz crkve tuku onda je minirajte. To više nije crkva nego bunker.

- Ali kako joj se primaći?

- Kako znate i umijete.

Izgubio sam prisebnost. Naređujem da je miniraju kao da joj se može slobodno prići, kao na bogosluženje.

- Pokušavali smo i pokušavali, ali uzalud.

- Ako je tako onda se povucite s Brigadom, dolazim s kuririma da zauzmemo Pleternicu. - Van sebe sam od bijesa.

Dozlaboga uvrijeđeni komandant Lazo spusti slušalicu. Vidim da sam izgubio svaku mjeru, ali, šta ćeš, Miljanović i dalje zapomaže. Imam utisak, da svakog časa mogu biti probijeni njegovi položaji, u kom slučaju se moramo povući. Činilo mi se da ćemo doživjeti još jedan neuspjeh. Onda, odjednom, oko crkve, zagruva. Pravi prolom, kratak bez ijed-nog naknadnog pucnja. U Pleternici zavlada mir. Oglasi se moj telefon na kome čujem Lazov raport: »Pleternica je pala«. Brzo smo komesar Vanjka i ja otišli u mjesto da čestitamo komandantu i komesaru, da ih pohvalimo i da s njima podijelimo radost. Našli smo ih u jednoj kući, u koju se već smještao Štab. Kad smo ušli unutra, oni ustadoše i stadoše mirno pozdravljajući nas bez ijedne riječi. Obojici su oči bile mutne. Usne im podrhtavaju.

- Šta vam je? Umjesto da se radujete, vi kao da plačete.

- Poslije onakve tvoje uvrede još i da se radujemo - reče komesar Miloš.

Tek sad sam shvatio do koje sam ih mjere uvrijedio kad sam im rekao da ću ja s kuririma učiniti ono što nisu mogli s Brigadom. Nisam imao riječi za izvinjenje. Prišli smo jednom pa drugom i snažno ih zagrlili i poljubili. Kad smo malo došli k sebi, razveze se radosna priča. Veliki uspjeh a malo gubitaka, pa kako i ne bi. Ispričaše nam kako su zauzeli crkvu i groblje, a tim samim i mjesto. Uvrijeđeni mojim pogr-

Mađarski bataljon pod vodstvom svojega komandanta kapetana Kiša, i ovom je prilikom pokazao svoju hrabrost«. Za to vrijeme 18. udrana brigada je zatvarala prilaze Pleternici i Požegi iz Nove Kapele i Batrine. Ujutro 2. decembra u nekoliko navrata odbijeni su svi napadi iz Nove Kapele i Batrine. Po padu Pleternice oko 200 nepri-• ■ jateljskih vojnika je bježalo i upalo u položaje 3. bataljona 18. brigade: »Neprijatelj je napao velikom žestinom i razvila se žestoka borba kakvu ni stari borci nisu upamtili: i skakali su jedni drugima na mitraljeze i vatali jedni druge za guše. U takvoj situaciji komandir I čete III bataljona Đorđe Zorica ne čekajući naređenje udario je neprijatelja s leđa i time je III bataljon održao svoj položaj... Odbijajući neprijateljske juriše da bi dali primjer novim borcima članovi štaba brigade pod vodstvom svojega komandanta majora (Save) Miljanića jurišali su na neprijatelja i nalazili se u streljačkom stroju«.

464

dama, dali su jedan drugome ruku, zagrlili se, stali na čelo brigadnog stroja; spremni da poginu, poletjeli su na juriš. Vidjevši njih dvojicu čitav brigadni stroj sručio se i preplavio neprijateljsko uporište.

- Znači, vi pošli da poginete iz revolta?

- Baš tako. Teško nam je pala tvoja uvreda. Sad ti hvala. Da nije bilo nje još bismo se možda mučili oko Pleternice. Prokleta crkva i groblje.

Poslije oslobođenja Pleternice, neprijatelj, koji je napadao od Kapele, odustao je od daljih pokušaja. U mjestu, naročito među partizanima, vladalo je pravo slavlje. Kad smo izišli napolje, da malo osmotrimo, trže nas prolomna eksplozija. Crkva, koja nam je zadavala grdne muke, više se nije vidjela. Umjesto nje dizao se gusti oblak prašine. Zastadosmo zanijemjeli, gledamo se i iščuđavamo. Kad se malo razbistri gore, mogli smo vidjeti samo veliku gomilu kamenja i maltera. Uhvatih se za glavu, jedva dolazeći k sebi.

- Šta učiniste, drugovi, pobogu? Znate li šta to znači? I oni se uhvatiše za glavu kao da me oponašaju.

- U borbi za crkvu i groblje, mi smo još i prije tvoga naređenja pripremali njeno miniranje, kako bismo joj nekako doskočili. I sam si rekao da je ona bunker, a ne crkva. Ali kako se ovo sad desilo - to nam nije jasno.

- Ostajem pri tome i sad da je bunker. Ali samo mi to znamo. Od prije nepun čas ona je opet crkva. Više se iz nje nije pucalo. Drugo je to kad ona sije smrt odozgo iz otvora. Ni bunkere ne miniramo pošto ih zauzmemo.

- Nije nam ni padalo na pamet da je miniramo pošto smo je zauzeli. Ko bi se i sjetio da opozove naređenje kod minera. Ni ti ga nisi opozvao kod nas. Nema potrebe.

Rušenje crkve zagorčilo nam je ovaj lijepi uspjeh. Partizani su se uvijek odnosili prema ovakvim spomenicima vjere kao prema svetinji. A to je i bila linija Partije. Na stranu to što je ona poslužila kao tvrđava. Da se ovo desilo u toku borbe, dok je šiktala mecima, nikom ništa.

Neće dugo proći kad evo popa pravo kod mene. Nađosmo se oči u oči. Ah, neprijatnog li susreta. On protestuje i optužuje nas kao bo-guhulnike, rušitelje svetinje. Optužuje pop, ali optužujem i ja. Na moje pitanje da li se crkva može smatrati svetinjom ako služi kao tvrđava u ratne svrhe, on vješto izbjegava odgovor. Da li se ona može smatrati hramom vjernika kad je oskrnavljena? Natezanje s popom trajalo bi beskonačno, on je bio voljan, da se neko ne sjeti da me pozove kobajagi da me neko hitno traži.

Kao što smo i očekivali, digla se velika prašina ne samo s popovske strane nego i s naše. Na nišanu smo bili ja, kao komandant, i komesar Vanjka. Zbilja to je jedina crkva u Hrvatskoj za koju znam da je stradala od naše ruke, a kler nas optužuje već od 1941. godine da smo rušitelji crkava i svih svetinja. Pri tome zaboravlja da niko nije toliko oskrnavio crkve koliko sami popovi koji su ih zloupotrebljavali za prekrštavanje Srba. A ne jednom se to prekrštavanje pretvorilo u ustaški pokolj.

Znajući da se neće na ovome stati, komesar i ja odlučili smo da svu odgovornost preuzmemo na sebe, da je ne prebacujemo ni na Brigadu,

465

ni na minere. Popovi trube do nebesa. Čak ni poslije rata, kako se pričalo, na ovu crkvu se neće zaboraviti. O Pleterničkoj crkvi pročulo se do samog Vatikana.

Na koncu, nakon izvjesnog vremena, kad sam mislio da je stvar legla, evo Dušana Čalića kod mene da me obavijesti kako je došao član partijskog rukovodstva Hrvatske, Karlo Mrazović Gašpar i da me traži da me strijelja.

S Gašparom se još nisam nikad sreo, mada smo obojica bili na španskom frontu. 0 njemu znam mnogo kao o istaknutoj ličnosti Partije. Kako izgleda, bez njega se ne može izvesti ni jedna revolucija u Evropi. Ne znam sigurno da li je malo zakačio od oktobarske revolucije, ali jest dobro od mađarske, španske i ove naše. U svakom slučaju, on je čovjek triju revolucija. U Slavoniji je bio u neku ruku domaćin od prvih dana borbi, zajedno s doktorom Pavlom Gregorićem, Grgom Jan-kezom i Vickom Antićem. Iako, kako kaže Ćule, dolazi pravo iz CK KPH da me strijelja, ta prijetnja me nimalo ne plaši. Do susreta s njim proći će punih petnaest dana. I evo jednog dana, na prolazu kroz Kut-jevo, rekoše mi da se on tu nalazi. Odmah sam otišao da ga pronađem. Još s vrata, ulazeći u njegovu sobu, obratih mu se:

- Jesi li ti Gašpar? Čujem da me nešto tražiš.

- Jesam, a ko si ti?

- Ja sam onaj što ga tražiš da ga streljaš. Dolazim da izvršiš kaznu.

- O Velko, Velko, vrag te zemal kaj si mi zdelal. Popovi se dali na uzbunu. Optužuju nas valjda i kod Pape kako rušimo crkve. Ti si im dao materijala.

- Nismo srušili crkvu, Gašpare, nego bunker. Od jedne su napravili stotine. Ne zaboravi, Gašpare, da nas oni optužuju još od 1941. godine.

- Sve ja to znam, ali je niste smjeli srušiti.

- Ponavljam, za mene to više nije bila crkva. Iz nje je pucalo i pogađalo naše borce.

- Ali vi ste je srušili poslije borbe.

- To je tačno. Nesporazum. Greška, priznajem. Šta se sad može? Napraviće oni novu, budi uvjeren.

- Tačno je to, ali biće velike bruke.

Istina proći će više godina poslije rata dok nije ponikla nova crkva na istom mjestu, ali mnogo veća i ljepša. A kome da zahvale popovi i vjernici za takvo maltene monumentalno zdanje?

To se zove ofanziva. Hoćemo li preživjeti

Na pragu smo 1945. godine. Slobodna teritorija Slavonije iznenada dobija veliki vojni značaj. Na Dravi smo se sreli, poslije bitke na Dunavu, kod Batine Skele, s jedinicama Crvene armije i vojvođanskim Dvanaestim korpusom. Kontakt sa sovjetskim jedinicama je uspostavljen 8. decembra u Barču. Konačno ostvario se naš san od 1941. godine. Ali to nije ono pravo, dijeli nas Drava. Mi moramo da vidimo crvenoar-mejce na našoj strani. Treba pozvati neku njenu jedinicu da pređe na našu slobodnu teritoriju, da nam bude gošća, da je dočekamo kako joj i dolikuje. Na naše veliko zadovoljstvo, takav poziv je i prihvaćen.

466

Određenog dana, sredinom decembra, u Virovitici je bilo sve spremno za veličanstven doček 703. puka 233. divizije Crvene armije. Grad je bio iskićen našim nacionalnim i crvenim zastavama. Slavoluci s dobrodošlicama redali su se jedan za drugim po ulicama, a naročito prema Barču, otkud crvenoarmejci treba da umarširaju. Nekoliko časova prije nego će se i pojaviti, narod je izišao na ulice koje su, tako reći, bile dupke pune.

I evo konačno nastupio je željeni trenutak, praznik kakav se samo može zamisliti; 233. divizija prešla je preko pontonskog mosta, kod Bar-ča, na ovu stranu Drave. Nestrpljivi smo. Ali začudo, sve se odvija nekako mimo našeg očekivanja. Divizija od više hiljada ljudi, odmah po prelasku rijeke, razvija se u široke kolonske borbene poretke, koji će se ubrzo pretvoriti, dobrim dijelom, u streljačke strojeve. I što se više kolone raščlanjavaju sve su izraženija dva krilna klina koja će opasati izdaleka Viroviticu. Mi doček nismo ovako zamišljali. Vjerovali, smo da će crvenoarmejci ući maltene paradnim korakom. Od toga ništa. Ne smeta. Manevar. To je prava vojska koja čak i ovakvu priliku koristi za uvježbavanje jedinica. Ulazak u grad ličio je opet na pokazanu vježbu, kao da se neprijatelj skriva iza svakog ugla. Takav dolazak u Viroviticu, iako nije izveden na svečan način, nije bio manje vrijedan za partizane i narod. Za nas je to bio veliki trenutak. I sve bi bilo u najboljem redu da uveče, tog decembarskog dana, nisam čuo radio-Moskvu ili »Slobodnu Jugoslaviju«, ne sjećam se tačno, koje donose vijesti da su jedinice Crvene armije zauzele Viroviticu. Da sam bio sam pored prijemnika, ja ne bih vjerovao svojim ušima. Viroviticu su oslobodile naše jedinice prije dva mjeseca, a prema radiju tvrdi se da su je oslobodili crvenoarmejci. Krivo nam je dozlaboga, ali ko još da se ljuti na Crvenu armiju. Mora da je to neka greška, koju će u sljedećim emisijama ispraviti. Mi ih pozvali kao prijatelje, a neko se sjetio da javi kako su oslobodili Viroviticu, koja ih je čekala otvorenog srca. A možda je i to, razmišljam, učinjeno samo radi toga da bi se neprijatelju dalo do znanja da se jedinice Crvene armije nalaze i u Slavoniji, da su prešle Dravu, te da se primiču Zagrebu. Biće da je to, biće da je ovo, biće da je ono, ali, ipak, sve mi je to nepojmljivo. To Crvenoj armiji ništa ne treba. Ona ima zaista čim da se pohvali i bez Virovitice. Tu grešku sigurno će oni sami ispraviti. Moraćemo o tome razgovarati s komandantom 233. divizije.

Divizija Crvene armije ostaće u Virovitici i oko nje blizu mjesec dana. Svuda oko mjesta zaposjela je položaje, iskopala čitav niz rovova, za slučaj da se do nje probiju, s jedne ili s druge strane Podravine, njemačke snage. Sve do tada skoro da nisam ni znao kako izgleda jedna organizovana sa vremena odbrana, frontovskog tipa. Nizao se rov za rovom, povezani međusobno dubokim saobraćajnicama.

Polovinom decembra stiže naređenje da dužnost komandanta Divizije predam Savu Miljanoviću i da odmah krenem za Beograd radi odlaska u SSSR na vojno školovanje. Ovakvom pozivu nisam se mnogo obradovao. Želio sam da dočekam kraj rata u zemlji, a za vojno usavršavanje ima vremena; ali tu nema izbora, naređenje je naređenje. Teško mi se bilo rastati s brojnim ratnim drugovima. Obišao sam mnoge jedinice i štabove da se pozdravim i tako izgubio čitavu nedjelju dana.

467

Smatrao sam da nije naročito važno da li ću zakasniti neki dan, a is-pašće to, što će se kasnije vidjeti, veoma povoljno za mene.

Štab Korpusa dao mi je automobil da se odvezem do Beograda Prelazeći pontonski most na Dravi, kod Barča, i putujući njenom lijevom obalom, mnogo puta sam se okrenuo prema Papuku i Psunju, duboko uvjeren da je to moj rastanak s njima, bar dok traje rat. Cesta je bila veoma živa. Prava pozadina fronta. Po njoj su se valjala brojna sovjetska vozila, bilo u jednom ili u drugom pravcu, pa smo se teško probijali. Veoma neprijatno iznenađenje čekalo me nešto dalje, bliže Dunavu, gdje na dužini od desetak kilometara ceste više nije bilo. Duž njene ranije trase nalazilo se na stotine velikih rupa od eksplodiranih mina koje su postavili Nijemci, kako bi zaustavili napredovanje Crvene armije i naših jedinica, ali mene je još više začudilo kad sam vidio pored takve ceste drugu, napravljenu od dugačkih i debelih trupaca, koje su položile i pričvrstile jedinice Crvene armije. Naš mali auto se ipak nekako kotrljao.

U mađarskom gradiću Šilošu nalazio se Glavni štab Vojvodine, na čelu s komandantom Kostom Nadom, komesarom Kadom Petričevićem i načelnikom štaba Vukašinom Subotićem. Susret s Kostom bio je veoma srdačan. Još prije četiri godine rastali smo se u koncentracionom logoru Vernetu, ispod Pirineja, u Francuskoj. Odatle smo, svaki svojim putem, stigli u Jugoslaviju, ljetnih dana 1941. godine. Tu sam prenoćio da bismo sjutradan, nas dvojica zajedno nastavili put do Novog Sada Putujući tako, zadržali smo se poduže na desnoj obali Dunava, na Batini, poprištu velike bitke, gdje su jedinice Crvene armije i Dvanaestog korpusa izvršile forsiranje ove velike rijeke prije nešto više od mjesec dana Tragovi bitke po bregovima i vinogradima govorili su očito o paklu koji je tu više dana vladao. Zemljište je bilo gotovo preorano od artiljerijskih granata i avionskih bombi. Na desetine uništenih tenkova, topova i drugog oružja ležali su kao nijemi svjedoci razaranja. Dugački pontonski most preveo nas je na suprotnu stranu, u ravnicu Vojvodine.

Iz Novog Sada do zemunskog aerodroma prebacio sam se sa nekim malim avionom. Tako sam konačno, poslije nekoliko dana, stigao u Beograd; prvi put u životu. Susret s gradom veoma me uzbudio. Još nije bio zaliječio rane zadobijene aprilskih dana 1941. godine. Ma koliko one bile zamaskirane raznim tarabama, ni običnom oku nije mogla izmaći strava njemačkog zločina. Najnovije rane grada, poslije oktobarske bitke, bile su uglavnom površinske, svježe. Mnoge kuće išarane su mecima pušaka i mitraljeza, a na više njih mogao se pročitati svjež utisnut natpis na ruskom: »Min njet, starši seržant Saharov«.

Istog dana otišao sam u Vrhovni štab da se javim načelniku Arsi Jovanoviću. Njegov ađutant kome sam se prethodno najavio reče mi da je general nekud izišao, ali da svaki čas može doći. Morao sam da pričekam. Nakon nekoliko minuta Arso se pojavi. Ugledavši me, malo za-sta, zagleda se u mene u nedoumici i pruži mi suzdržano ruku. Ja mu na brzinu ispričah da dolazim po pozivu radi odlaska na školovanje u Sovjetski Savez, ali on, kao da to preču, uđe unutra. Ni riječi da mi kaže. Ja stojim i čekam da me pozove; njega nema, pa nema. U tom dugom čekanju, kad sam već bio izgubio svaku nadu, na vratima se pojavi

468

Vlado Popović. Čim me ugleda priđe; srdačno se zagrlismo i poljubis-mo.

- Otkud ti ovdje, pobogu?

- Došao sam po pozivu radi upućivanja na školovanje u Sovjetski Savez.

- Pa, dobro, šta tu čekaš?

- Čekam generala Arsa da me pozove.

- A što ne ulaziš sam?

- On mi je rekao prije dva sata da će me pozvati. Mora da je zauzet.

Vladi suknu plamen u obraze, naglo otvori vrata i uđe unutra. Čujem Vladinu viku, ali ništa ne razumijem. Potom se brzo otvoriše vrata i evo Arse. Sad mi se obrati vrlo srdačno i poče da se opravdava što sam ga morao tako dugo čekati, jer je, kako kaže, bio veoma zauzet. Sad smo sva trojica unutra. Oni i ne znaju ništa o mom pozivu, pa me upućuju generalu Velimiru Terziću, u zgradu Generalštaba. Sjutradan javljam se generalu raportirajući po strogo vojničkom redu. Kad sam mu ispričao zašto sam došao, on mi reče da više nema ni govora o odlasku u Vorošilovljevu akademiju, jer sam zakasnio. Grupa od petnaestak istaknutih rukovodilaca, među kojima su Danilo Lekić, Ante Banina, Milan Kuprešanin i drugi, već je poodavno otišla. Za mene više tamo nema mjesta. Hvala bogu, mislim ovo mi dođe kao naručeno. Meni se i tako ne ide, bar do kraja rata. I kad sam pomislio da će završiti na tome naš razgovor, Terzić mi obeća da će me uputiti u Vistrel. Šta mu je sad to, nikako da dokučim, a on mi nekoliko puta ponavlja taj Vistrel, maltene kao nagradu. Sjutradan saznaću, raspitujući se, da je to vojna škola za niže oficire. To me grdno uplaši, a i uvrijedi. Tačno je da nemam nikakve vojne škole, ali imam bar dva rata za sobom, pa ipak, nema nikakvog smisla da počinjem od abecede, kao, recimo, komandir voda ili čete. Ne znam šta da radim, koga da molim da me ne šalju. Kad već mogu da idu navedeni drugovi u Vorošilovljevu akademiju, nema smisla da ja jedini idem u početnu. Ponovo se sretnem s Vladom Popovićem i sve mu ispričam s molbom da učini nešto da ne idem ni u tu ni u ma kakvu drugu školu. Sudeći po njegovom držanju, a bio je čovjek visokog ugleda, on bi mogao nešto učiniti.

Smjestio sam se u jedan hotel, u Kosovskoj ulici, da čekam. Zapravo, tu samo noćivam. Slobodno vrijeme provodim lutajući Beogradom. Jednog dana, negdje po podne, čujem kako se zaustavi pred hotelom neki automobil. Odozgo, s prozora, ugledam Milana Žeželja, Titovog ađutanta, kako izlazi iz njega. On odmah istrča uza stepenice do mene, u sobu. »Brzo u auto, zove te Tito«. Sjeo sam s njim i odvezao se do Bijelog dvora. Unutra nalazim Mitra Bakica, Titovog sekretara, s kojim sam drugovao neko vrijeme u Zagrebu prije moga odlaska u Španiju. Sjeli smo u njegovoj kancelariji i raspričali se nadugo i naširoko. Osjećam veliko uzbuđenje pred susret s Vrhovnim komandantom. Ne znam kako ću ispasti, mogao bi mi se i jezik svezati. Uz to, obučen sam frontovski, kao da dolazim baš s položaja. Žeželj me iznenadio, pa nisam imao vremena ni da se malo očistim, očetkam. Dva dana se nisam ni brijao. Takav se ne ide pred Vrhovnog komandanta. Opterećen sam nesavladivom tremom koja mi je teža od bilo kog ranijeg straha. Nije

469

šala prvi put vidjeti Tita. I dok tako sjedim s Mitrom, on se pojavi na vratima. Priđe mi sa smiješkom na usnama i oslovi me po imenu. U tom trenutku bio sam kao preporođen. Ni traga od treme. Zasjedosmo utroje i zametnu se razgovor. Ja se već i zaboravio, pa se i raspričao preko svake mjere. Naročito sam bio iznenađen njegovim poznavanjem situacije kod nas u Slavoniji. Nije mu promaklo da zamjeri i zbog našeg napada na Našice. Tek pri kraju razgovora, ja onako zanesen njegovom riječju, nisam jasno razabrao kad mi je on, učini mi se, rekao da se ponovo vraćam u Slavoniju za komandanta Šestog korpusa i da sam unaprijeđen u čin general-majora. Gotovo ne vjerujući u to, htio bih nekako da pripitam, ali nezgodno mi. Uzvrpoljio sam se. U jednom trenutku oslovili ga sa »druže Maršale i druže Vrhovni komandante«, na što mi on odgovori malko ironično »druže generale i druže komandante Šestog korpusa«. Pročitao me. Sad sam stvar pritvrdio. Mojoj radosti nije bilo kraja.

- A Mato Jerković, druže Maršale?

- Ti se uplašio za njega. Ide za zamjenika komandanta Treće armije koja je u formiranju.

Pri kraju razgovora, pošto ustade, reče mi da ima tu u dvadeset časova neki prijem i da i ja treba da prisustvujem. Šta mu to znači? Prijem! Meni je taj pojam gotovo nepoznat. Osam godina sam proveo što u ratu, što u zatvoru. Moja predstava o prijemu potpuno je mutna, ali upotpuniću je tek u dvadeset časova. Ostala su mi puna tri sata da razgovaram s Mitrom i da šetam oko Bijelog dvora. Na pomolu je dvadeseti čas. Unutra sam kod Mitra, odakle mogu dobro da osmatram. Pristiže automobil za automobilom, ulaze unutra brojni uzvanici. Tito je stao na kraj velikog mermernog hola, iznad dva stepenika, kako bi primio goste i propustio ih unutra, u salone za prijem.

Stiglo je valjda preko stotinu ljudi. Među njima prepoznajem Titove najbliže saradnike i nekoliko mojih drugova iz Španije. Tu je i Peko Dapčević. Svi uniformisani ljudi su divno obučeni. Od one naše stare partizanske nošnje ni traga. Pogled mi naročito privlači gospoda u crnim šeširima i dobro našminkane žene, u dugačkim haljinama. Nije mi teško pogoditi da su to stranci, diplomate. Među tim svijetom dosta je i mladih žena u kratkim suknjama, s kratkim frizurama, ali bez ikakve šminke. Partizanke. Tito nepomično stoji na istom mjestu i sa svakim se gostom rukuje, propuštajući ga dalje u velike salone. Zvanice su već urijedile. Vrijeme je i za mene. Ustanem, malo zategnem ramenima i zakoračim. Ali u tom trenutku poteže me za bluzu Mitar Bakić: »Pobogu brate, ne ideš na juriš nego na prijem. Skidaj to čudo sa sebe«. Baš čudo. Na meni je uniforma od crnog grombija, za zimske kapute, koju mi je sašio jedan slavonski krojač. A onda su tu žute čizme, sa sarama do koljena, a odozdo načičkane punoglavim čavlima, radi boljeg prija-njanja za slavonsko blato. Na glavi mi je titovka od istog materijala. A onda preko svega toga široki kožni opasač s uprtačem, dugi remen preko ramena, o kome visi veliki revolver, gotovo do koljena, pa remen o kome visi artiljerijski dogled, pa remen sa torbicom za topografske karte. Sve se to ukršta preko prsiju i leđa. Samo mi, zbilja, nedostaju bombe o pojasu i spreman sam za juriš. »Skidaj, skidaj to«, kaže Mitar, »ne ideš na bunker«. Nema druge, skidam to silno remenje.

470

Dakle, sad se mora naprijed. Preda mnom je široka mermerna ploha na kraju koje čeka Tito. Meni se čini da on svakog gosta, dok prilazi, dobro odmjeri od glave do pete. Veoma mi je stalo da ostavim što bolji utisak na njega, da ne ispadnem kao neki šmokljo već kao pravi vojnik, a sad, bogami, i general, od nepune trideset i dvije godine. Samo što, odlučno, stupih desnom nogom na mermer, ona mi se otrže i odletjeh uvis kao na najklizavijem ledu. Prokleti čavli. Izvrćem se na leđa, lijeva noga perja uvis, ruke se raširile i okreću se kao dva propelera neće li me nekako održati na nogama. Moj je položaj u potpunoj suprotnosti sa zakonima zemljine teže. Lijeva noga zajedno s trupom i glavom je u vodoravnom položaju. Ah, da mi se samo održati da ne razbijem glavu. Potiljak, čini mi se, samo što ne briše po mermeru. Klizam, klizam čitavu vječnost. Ne znam sam kako već ne zviznem potiljkom o mermer. Znoj me čitavog oblio. Osjećam ga kako mi mili po tijelu, a niz lice mi se sliva kao ispod tuša.

Zavlada potpuna tišina. I dok se tako borim za glavu i obraz, prolomi se glas Peka Dapčevića: »Vidite ljudi ovoga nespretnjakovića, preživio je dva rata i gdje dođe noćas da izgubi glavu u Bijelom dvoru, na ovom bijelom mermeru«. S njegovim posljednjim riječima doklizah desnom nogom do stepenika, tik ispred Tita. Kad noga udari o stepenik, tijelo mi se ispravi. Ah, velikog li srama. Svi se smiju, a ja propadam. Jedino se ne smije Tito. On mi pruža ruku da se pozdravimo, a lijevom mi dotakne rame i prošapta uz blagi smiješak: »Dobro si se održao«.

Te noći više nisam nijednom stao na mermer osim uz pripomoć jednog ili dva čovjeka, kojima bih se hvatao za lakat. Na tepihu sam se osjećao sigurno.

Dobro je što sam zakasnio na školovanje u Moskvu. Isplatilo se.

Još jedan uzbudljiv trenutak, vezan za moga komesara Vanjku, do-živo sam u Beogradu. Vanjka i ja bili smo zajedno, na čelu Divizije, već blizu pola godine. Za to vrijeme nijednom, u međusobnom razgovoru, nismo se doticali svojih porodica. Bilo je to gotovo nenormalno za ljude koji tako dugo žive zajedno. I kad bih zaustio da ga pitam, riječ bi mi stala na vrh jezika. Nešto kao da me upozoravalo da ne zamećem s njim razgovor takve prirode, a i on me svojim držanjem sprečavao. Osjećao sam da ga nešto teško muči. Ponekad je bio veoma zamišljen i odsutan. Bilo mi je jasno da na duši nosi neki težak bol u koji nisam mogao proniknuti. I zarasle rane lako ožive kad se u njih takne. Ja nisam želio da ih diram. Više puta slušao sam komesara kako govori s mlađim drugovima, onim koji su često jadikovali nad sudbinom svoje rodbine. Kad sam jednom prilikom ugledao njegove zamućene suzne oči, on mi se požalio na kijavicu, na nazeb, ali to je bio samo izgovor. Sve češće sam postavljao sebi pitanje: zbog čega Vanjka pati?

Za vrijeme oslobođenja Beograda on se nije radovao kao ostali. Šta je to što ga toliko muči - saznaću tek uoči mog polaska za Beograd. Tom prilikom izvuče iz džepa parče papira na kojem je pisalo samo: Kajmakčalanska 14. Dajući mi ceduljicu zamolio me da pronađem tu

471

ulicu i da mu napišem ko sad tamo živi. »Znaš, reče, u toj kući bio sam sve do odlaska u partizane. U njoj mi se rodilo dvoje djece, sin i kćerka. Odmah po mom odlasku u Beogradski bataljon, moja porodica je odvedena u Banjički logor i likvidirana«.

- Nisu valjda streljali i djecu.

- Zašto: valjda. Neće biti ni prva ni posljednja. Molim te, ako ikako možeš, fotografiši nekako tu kuću i pošalji mi sliku. Eto, da je imam.

Obećao sam da ću sve poduzeti.

Nekoliko dana po mom dolasku u Beograd, otišao sam da potražim Vanjkinu kuću. Kuću bih, čini mi se, prepoznao po opisu i da nisam imao njen broj. Pokucah na vrata i odmah uđoh. U jednoj začađe-noj prostoriji sjedjeli su pored peći jedna stara žena, sedamdesetih godina, druga mlada od trideset i pet-šest godina, dječak i djevojčica, od nekih deset-dvanaest godina. Svi su me posmatrali, rekao bih, začuđeno, pa čak i uznemireno.

- Oprostite obratih im se - za ovakvu slobodu. Dolazim iz partizana, iz Slavonije. Tražim trag od porodice moga prijatelja, pa bih htio da doznam nešto o njenoj sudbini.

- Šta vam mi možemo pomoći, druže?

- Vjerujem da možete. Ta porodica je živjela ovdje, u ovoj kući, sve do okupacije, a i poslije neko vrijeme.

- Sigurno se varate, mi smo tu odavno.

- Recite mi, molim vas, da li ste poznavali nekoga od porodice Vanjka.

- Ne. Mi nikakvog Vanjku nismo poznavali - reče žena.

- On mi je rekao da je u ovoj kući živio još od prije rata.

- I mi smo tu od prije rata. Tu sigurno nisu živjeli nikakve Vanjke, kako kažete da se zovu.

- Oprostite, onda sam pogriješio broj. Potražiću po drugim kućama.

- Možete, ali takvog prezimena tu sigurno nema nigdje u blizini. Druže, vi ste sigurno pobrkali ulicu.

Ponovo pogledam adresu koju mi je dao Vanjka i vidim da potpuno odgovara ovoj ulici i broju. Greške nema. Ako je ima onda je Vanjka nešto pobrkao. Šta mogu, poduzeo sam sve, zahvalim se porodici i iz-iđem napolje. U nedoumici sam. Opet se zagledam u kućni broj. Odgovara. Kroz glavu mi sinu misao: da li je Vanjka pravo ime moga komesara. Da to nije slučajno njegovo partizansko ime, kakvo su mnogi partizani nosili još od 1941. godine. A kako ono biješe njegovo pravo ime? Moje sramote. Kako se on potpisivao ponekad na naređenjima? Ivan Vondraček. Brzo se vratim unutra.

- Evo mene opet. Možda je ovo neki nesporazum. Ja u stvari tražim porodicu Ivana Vondračeka - Vanjke.

- Žene briznuše u plač.

- Šta vas on interesuje, druže? Da, tu je on živio, ali ne nikakav Vanjka.

- Vanjka je njegovo partizansko ime - ja ću.

- Nismo to znali. Ivan Vondraček je poginuo u Beogradskom ba-taljonu još 1941. godine. Ja sam njegova žena, ovo su njegova djeca, a ovo je njegova punica.

472

Ja gotovo vrisnuh:

- Nije vam Vanjka poginuo. Nije poginuo Ivan Vondraček!

- Druže, ko ste vi? Varate se. Evo vam neka vrsta posmrtnice. -Žena izvuče neku obavijest. U nizu drugih ubijenih partizana nalazilo se i ime Ivana Vondračeka.

- To je laž, ja dolazim od njega. I on je obaviješten da ste vi stradali.

Moji domaćini ustaju i čudno me gledaju.

- A čim to možete dokazati?

- Ja sam komandant divizije, u Slavoniji, čiji je on komesar. - Prisjetili se da u džepu imam fotografiju s Vanjkom. Brzo je izvučem i da-doh im je. - Je li to vaš Vanjka? Slikali smo se prije dvadeset dana. On je, kao što vidite na slici, potpukovnik.

Gledajući Vanjkinu fotografiju, počeše da je ljube i stavljaju na grudi, zalivajući je suzama. Potom se baciše na mene, vješajući mi se o vrat i ljubeći me. Ni ja se nisam mogao uzdržati. Plakao sam zajedno s njima. Ko nije plakao od radosti, taj ne zna šta je prava radost.

Ostao sam dugo kod njih i pričao im o Vanjki. Zamolio sam ih da mu napisu pismo uz obećanje da ću mu ga sigurno predati. Nekoliko dana potom svratio sam da ga uzmem.

Nije teško zamisliti kakav će to biti moj susret s Vanjkom, u Slavoniji. Nikad nikome nisam donio tako radosne vijesti kao što sam Vanjkinoj porodici i njemu.

Istim putem, uz nešto više teškoća, vratio sam se, u Slavoniju, zajedno s Jovom Kapičićem, koji je išao u Baranju, na dužnost komesara Dvanaestog korpusa. Bila je to Nova 1945. godina.

Odmah po dolasku preuzeo sam dužnost. Svi članovi štaba bili su mi dobro poznati. Komesar Korpusa, od prije nekoliko mjeseci, poslije odlaska Vlada Janića na novu dužnost, bio je moj stari prijatelj iz Špa-nije i Gorskog kotara, Otmar Kreačić Kultura. Na dužnosti zamjenika komandanta bio je i dalje Bogdan Crnobrnja, a načelnik štaba Slovenac Franc Inkret, veoma sposoban starješina. Na dužnosti obavještajnog oficira nalazio se Ivan Mišković Brk, istaknuti borac i sposoban rukovodilac, a šef odsjeka OZN-e bio je Lazo Vidović.

Posebno mjesto u Korpusu zauzimao je Rade Pavlović Stric. Kad se kaže da je on bio intendant Korpusa, po službenom nazivu šef ekonomskog odsjeka, ma koliko cijenili tu veoma važnu službu, čini mi se da bismo ga degradirali. Rade Pavlović Stric bio je institucija za sebe. On bi tek povremeno navratio u Štab. Njemu ništa nije trebalo naređivati, niti je bilo za to ikakve potrebe. Ne vjerujem da je u Slavoniji bilo ijednog partizana koji nije znao za ime Stric. Bio je opšti stric. U njegovim podzemnim i nadzemnim skladištima bilo je uvijek na vagone životnih namirnica, u vidovima, kao da će rat trajati godinama i godinama. Ne zna se, stvarno, čega je bilo više. Njegova moć doći će do punog izražaja za vrijeme neprijateljskih ofanziva, kad bi proradile njegove pekare po Psunju i Papuku, kad bi otvorio svoje depoe sa suvomesnatim prerađevinama, kad bi partizanske podzemne bolnice morale da prihvate ranjenike. Mnogi njegovi magacini dočekaće puni i kraj rata, a samo podzemni »silosi« sačuvali su oko stotinu vagona pšenice koja će biti

473

podijeljena narodu u pasivnim krajevima. Stric je odista bio sposoban čovjek, ali sve bi to bilo uzaludno da nije imao čvrst oslonas na usta-ničku bazu širom Slavonije. Teško bi se našlo ijedno manje ili veće mjesto, okupirano ili slobodno, gdje nije dejstvovala partijska i skojev-ska organizacija, gdje nije bila organizovana narodna vlast, legalna ili ilegalna. Oblasni komitet partije i Oblasni narodnooslobodilački odbor za Slavoniju bili su de fakto jedina vlast koju je narod priznavao.

Velika je razlika između dužnosti komandanta divizije i komandanta korpusa.⁸³ Iako je Šesti korpus imao, od krupnih jedinica, poslije odlaska 28. divizije u Bosnu pod neposrednu komandu Vrhovnog štaba, samo dvije divizije, Dvanaestu i Četrdesetu, kao i jednu artiljerijsku brigadu, njegova nadležnost nije se ograničavala samo na tome. Šest komandi vojnih područja - brodskog, slatinskog, novogradiškog, požeškog, daruvarskog i osiječkog - s brojnim komandama mjesta i partizanskih straža sve te ustanove i više partizanskih odreda, uključenih u Šesti korpus, pokrivaju čitavu slobodnu teritoriju sa svojim složenim organizmom. Kad sam preuzeo komandu korpusa, on je u svom sastavu imao blizu 30.000 boraca.

Radost mog povratka u Slavoniju pomutila je smrt pukovnika Milana Stanivukovića, jednog iz grupe prvih slavonskih partizana. Bio je divan čovjek i neustrašiv borac. Bio je najprije komandant 12. divizije, zatim načelnik korpusnog štaba, a potom ponovo - poslije Demonjine pogibije u Požegi - preuzima komandu 12. divizije. Još za života bio je od onih likova čija su imena dopirala u svaki kutak Slavonije, a i u drugim krajevima se znalo za njega. Milan je poginuo 27. decembra u Le-vanjskoj Varoši, kad je, objedinjujući komandu nad jedinicama, štitio prilaze Levanjskoj Varoši i Pleternici od Đakova.⁸⁴' U to vrijeme je komanda 12. divizije povjerena načelniku štaba divizije kapetanu Petru Romaniću, a početkom januara je štab korpusa predložio Glavnom štabu Hrvatske da za komandanta divizije postavi majora Dušana Kreču, komandanta 21. udarne brigade. Glavni štab Hrvatske je taj prijedlog usvojio, ali u međuvremenu - u dogovoru s komandantom Treće armije Kostom Nađem - mi smo za komandanta 12. divizije postavili potpukovnika Đuru Dulića, dotadašnjeg zamjenika komandanta 51. vojvođanske divizije. Pokazat će se da je izbor bio odličan; Dulić je zajedno s komesarom divizije Prikom Krajačićem izvrsno vodio prvu diviziju slavonskih partizana. Odmah po mom dolasku u Slavoniju - mislim da je to bilo krajem prvog tjedna u januaru - Savu Miljanića, dotadašnjeg vršioca dužnosti komandanta 40. divizije, postavili smo za komandanta divizije. Vojaček je ostao na dužnosti političkog komesara. I u štabovima slavonskih brigada je bilo mnogo izmjena, kako u vojnom tako i u voj-

⁸³' Komandant 40. divizije Savo Miljanović je 20. januara obavijestio štabove, komande i borce 40. divizije: »Nekadašnji komandant divizije Veljko Kovačević unapređen u čin generala i postavljen za komandanta 6. korpusa«. (Zb. NOR, V/37, 613).

⁸⁴> Kad je Veljko Kovačević otišao u Beograd, s namjerom Vrhovnog štaba da ga pošalje na školovanje u SSSR, a Stanivuković poginuo, Štab 6. korpusa je pisao: »Time su ostale divizije bez komandanata od kojih je svaki bio sposoban da primi i vodi korpus i koje nemamo s kim nadomjestiti iz naših štabova. Komandanti brigada naime svi su mladi kao takovi, dok članovi štabova divizija (načelnici i operativni oficiri) nemaju komandantskih kvaliteta« (Zb. NOR, V/37, 169).

474

no-političkom kadru, ali su se - uza svu mladost - uglavnom svi pokazali doraslim svojim zadacima.⁸⁵

Početkom 1945. godine Slavonija je dobila vojni značaj kakav se ranije nije mogao predvidjeti. U januaru iste godine, tamo je prešao čitav Dvanaesti korpus sa svojom Šesnaestom, Trideset i šestom i Pedeset prvom divizijom. Na čelu korpusa nalazili su se komandant Gligo Mandić i komesar Jovo Kapičić. Štab se smjestio u Virovitici. Gledano s čisto vojnog stanovništa, jedinice Šestog i Dvanaestog korpusa, kao i Desetog, u zapadnom dijelu Velikog mostobrana, predstavljale su značajne snage u pozadini Sremskog fronta i Drave, što je očito bio veliki trn u oku za njemačko komandovanje. Upravo zato će februar te godine biti najteži mjesec za Slavonce u toku rata. Neprijatelj je sebi stavio u zadatak da likvidira slobodnu teritoriju i očisti cijelu Slavoniju od naših snaga kao neposrednu pozadinu fronta u Sremu, na Dunavu i dijelu Drave.

Toj svojoj operaciji Nijemci su dali ime »Vukodlak«. U cilju njenog izvršenja, koncentrisali su u širem rejonu Našica, svoj 91. korpus. U sastavu Korpusa nalazile su se zloglasna Sedma SS »Princ Eugen« divizija, 297. pješadijska divizija, borbena grupa »Fišer«, jačine jedne divizije, i policijska divizija »Štefan«. Sa zapadne strane koncentrisao se 69. korpus, u koji su ušle Prva kozačka, Prva ustaško-domobranska i Sedma ustaško-domobranska divizija. Slavoniju je čekala najteža ofanziva od početka rata. Bilo je i ranije dosta neprijateljskih ofanziva, ali ne nikad ovakve, s ovolikim snagama. Sedmog februara zatutnjalo je s obadvije strane Podravine, od Našica i od Koprivnice i Bilogore. Osnovni cilj na-stupajućih trupa je spajanje u rejonu Virovitice, likvidacija slobodne teritorije'koja se oslanjala na Dravu na dužini od preko stotinu kilometara. Uprkos snažnom otporu Dvanaestog i Desetog korpusa sa zapadne strane, kao i Šestog od strane Našica, neprijatelj je relativno brzo napredovao, zahvljujući svojoj ogromnoj premoći u ljudstvu i tehnici. Danonoćno su se vodile žestoke borbe.

Po ocjeni našeg Štaba, neprijatelju je bio prvi zadatak da likvidira mostobran, da očisti Podravinu, pa da se, u drugoj fazi, okrene prema nama, prema snagama Šestog i Desetog korpusa. Srećom, još ranije, u decembru 1944. godine, prebačeno je preko Drave, u Mađarsku, oko dvije hiljade teških ranjenika Šestog i Desetog korpusa, kako bi kasnije bili upućeni u Vojvodinu i Beograd. U toku same ofanzive, da bismo ostali što pokretniji, u Mađarsku smo prebacili naš artiljerijski puk, Osječku brigadu i zbjeg od više hiljada ljudi iz planinskog područja, što će se kasnije pokazati, tako reći, spasonosnim.

Jedinice Šestog i Desetog korpusa vodile su neprekidne borbe držeći se obronaka Papuka i Bilogore. (Nisu smjele dopustiti da ih nabace

Nekoliko dana prije nego što Veljko Kovačević preuzme komandu korpusa, Mate Jer-ković i Otmar Kreačić su pisali Glavnom štabu Hrvatske: »Sastav pretežnog broja štabova brigada je vrlo mlad usljed velikih izmjena učinjenih iz raznih razloga. Osječka, Omladinska i XVIII udarne brigade imaju komandante (Milan Bobić, Stanko Basarić i Marijan Grozaj) i polit, komesare (Ivan Malić, Alojz Tencer Švabo i Franjo Vlasac) na dužnosti po mjesec dana, a ni u ostalim štabovima brigada ne stojimo mnogo bolje: XII brigada - polit, komesar mjesec dana (Jovo Kokot), IV brigada - polit, komesar 15 dana (Pero Kojadinović), Virovitička - polit, komesar 2 mjeseca (Miloš Crnobrnja). Po tom pitanju ni načelnici štabova brigada ne stoje mnogo bolje«. (Zb. NOR,

475

u ravnicu jer bi možda bile prinuđene da odstupaju preko Drave u Mađarsku). U tim teškim borbama, kod Orahovice, poginuo je proslavljeni heroj Josip Ružička, komandant Čehoslovačke brigade.⁸⁶' Josip Ružička i Josip Vojaček Taras, komesar Brigade, bili su dvije najistaknutije ličnosti među Česima i Slovacima u Slavoniji. 0 komesaru Josipu Voja-čeku Tarasu da progovorim uzgredno. Kao častan i veoma popularan borac, odselio je u Čehoslovačku odmah poslije rata s oreolom partizanskog junaka. Tako je tamo i dočekan i prihvaćen. Ali 1948. godine, po izbijanju Rezolucije Informbiroa, partizanski oreol biće mu najteža optužba. U tim crnim danima Taras je morao da počne život ispočetka kao kočijaš, a neće mnogo napredovati ni narednih godina.

U jeku najteže bitke, kad su se sve više približavale neprijateljske snage Virovitici, ugrožavajući jedinice Dvanaestog korpusa da budu odsječene od Drave, komesar Otmar Kreačić Kultura i ja riješili smo da skoknemo od Daruvara do Virovitice, jednom slobodnom cestom i da posjetimo štab Dvanaestog korpusa, da vidimo šta namjerava. U Štabu smo zatekli komandanta i komesara nagnute nad topografskom kartom. Jake snage neprijatelja primicale su se opasno s obadvije strane, uprkos snažnom otporu. Ostali smo s njima čitav sat. Bilo nam je jasno da se već dobro suženi mostobran ne može dugo održati. Oni su bili mišljenja da će izdržati do sjutradan uveče, kad bi se i povukli preko Drave, na mađarsku stranu. Po našoj ocjeni, to bi moglo biti isuviše kasno i da bi oni sa svojim divizijama, mogli doći u tešku situaciju, te da bi odmah, naredne noći, devetog na deseti morali da se povuku, s čim su se i složili.

Mi se nismo mogli duže zadržati, jer smo se bojali da nam neprijatelj može svakog časa presjeći cestu kojom smo došli. Sjeli smo u auto i razvukli preko Suhopolja, desetak kilometara istočno od Virovitice, što smo brže mogli. Suhopolje je već izgledalo pusto. U blizini se vode teške borbe. Činilo nam se da smo izmakli u posljednjem trenutku. Vozeći se dalje slobodno krivudavom cestom, koja razdvaja ogranke Papuka od Bilogore, računali smo da nam više ne prijeti nikakva opasnost. Cesta je bila pusta, bez žive duše, tipično za ovakve prilike. Vozeći se tako bezbrižno, odjednom ugledasmo pred sobom na nekoliko stotina metara, kako neki vojnici njih deset-petnaest, pretrčavaju cestu, hvatajući se najnižih obronaka Bilogore. Ništa zato, naši se po djelovi-ma, povlače. Ali kad se malo bolje zagledasmo, otkrismo, na naše zaprepaštenje, da oni imaju šlemove na glavi. Nijemci. Otkud? Nemoguće. Naša cesta je presječena i nema nam puta naprijed automobilom. Šta da se radi? Po logici stvari ne preostaje nam ništa drugo do da iskačemo iz auta i da se provlačimo kroz šumoviti teren do Daruvara. Kad

⁸⁶' General-major Kovačević je u depeši od 10. februara 1945. godine javljao: »Poslije žestokih borbi na liniji V. Barna - Lončarica - Dabčevica prošlu noć uspjelo nam je naše jedinice izvući i prebaciti ih na Daruvarski sektor. Naše jedinice pokazale su u ovim borbama veliko junaštvo i upornost starješinskog kadra. Imamo dosta izbačenih iz stroja. Poginuo je komandant Čehoslovačke brigade Ružička Josip (7. februara), komandant 12. brigade (Dušan Ostojić) i načelnik iste brigade (Bogdan Gojković), su ranjeni. Pomoćnik komesara 18. brigade (Ernest Raćki) ranjen, nekoliko komandanata i komesara bataljona poginulo i ranjeno. Neprijatelj ovladao sektorom Virovitice 10. februara ujutro. Jake njemačke snage od Našica i Osijeka krenule prema zapadu«. (Zb. NOR, V/38, 477).

476

bi se išlo kako se najbolje može zamisliti trebalo bi nam dva-tri dana. Ni vozač, ni mi ne poznajemo zemljište, niti njegove skrivene partizanske staze. Poslije kraćeg dogovaranja, odlučismo da prosto zažmurimo i da na bezobrazluk razvučemo cestom, punom brzinom. Možda nam to i uspije. Njemačke izvidnice, patrole, šta li, koje držimo pod okom, mogu pomisliti da je to njihov automobil. Imamo i hrabra vozača. Auto pojuri svom brzinom. Kilometar - dva su krivina za krivinom. Samo da nam se auto ne pokvari. Kad smo došli do najkritičnijeg dijela, pored grupe Nijemaca, koje gledamo s leđa kako se oprezno šunjaju uz jedan brežuljak i ne osvrću na nas, kao da nam pade kamen sa srca; ali opasnost nije sasvim prošla, još uvijek smo dobra meta. Još nekoliko stotina metara i mi se nađosmo van opasnosti. Tek kad smo bili na potpuno sigurnom dijelu ceste, mene poče da obuzima strah. A kako i ne bi kad smo se tako drsko poigrali sa sudbinom. Nijemci su zauzeli Podravinu i uspostavili front na Dravi. Nije nam teško bilo ocijeniti da će se sad sručiti na nas, na Šesti i Deseti korpus, koji su još držali veliku slobodnu teritoriju, s nekoliko gradova kao što su Pakrac, Daruvar i Grubišno polje. Nijemci, s istim snagama od sedam divizija, otpočeli su takozvanu operaciju »Papuk«, kako su joj dali ime. Nije teško procijeniti u kakvom ćemo se položaju naću u predstojećih desetak dana - gotovo da je bilo bezizlazno. Njemačke divizije razgranale su svoje kolone uzduž i poprijeko oko Psunja i Papuka; samo što nismo međusobno pomiješali kolone i strojeve. Već nakon dva - tri dana više nije bilo nijednog slobodnog sela. Tada smo - 19. februara - poslali depešu Trećoj armiji: »Slobodne teritorije više nema. Skačemo s čuke na čuku«. S jedne strane divizija »Princ Eugen«, a s druge naša Dvanaesta, na čelu sa Đurom Dulićem i komesarom Josipom Krajačićem Prikom, poklopile su Papuk planinu. Pojedini njegovi visovi prelazili su više puta iz ruku u ruke. Četrdeseta divizija, poslije napuštanja Pakraca i Daruvara, zajedno sa štabom Korpusa i brojnim prištapskim jedinicama, Oblasnim komitetom i odborom, drži se zapadnog dijela Papuka i Ravne gore. Papuk grmi u plamenu. S komandantom Dvanaeste divizije održavamo redovnu vezu radio-putem. Četrdeseta nam je pod okom. Ne zna se kojoj je teže. Dulić javlja da je neizdrživo i da se on mora probiti s Divizijom preko ceste Kamensko-Voćin na Ravnu goru, kod nas. On misli da je nama lakše. Mi mu zabranjujemo i naređujemo da se probije kako zna i umije, po brigadama, bataljonoma, pa i četama, prema Dilju, da mu je to jedini izlaz. Uvijek veoma disciplinovani i odgovorni komandant nikako ne prihvata naše naređenje, zapeo da se probije prema nama. Hoće, pa hoće na našu stranu. Taman da se nabiju obadvije divizije s hiljadama drugih boraca i naroda na malom prostoru, koji je izložen napadima sa svih strana. Kad ne pomažu nikakva naređenja, komesar i ja dogovo-rismo se da prekinemo svaku vezu s njima, bar za izvjesno vrijeme. Pozovemo načelnika za vezu, Bogdana Trgovčevića i naređujemo mu da samo sluša radio-stanicu Dvanaeste divizije, ali da ne daje nikakvim signalom glasa da smo živi. To može prisiliti Dulića da zaključi da smo u veoma teškoj situaciji, ili čak uništeni. Uspjela je ova varka. Puna dvadeset četiri časa primani su pozivi od Dulića, ali bez odgovora s naše strane. Tek potom smo mu se javili kao da smo vaskrsli iz mrtvih.

477

On javlja da se s Divizijom, po četama i bataljonoma, probija prema Dilju. Po završetku ofanzive priznao nam je da ga ništa ne bi zadržalo da se probija prema nama osim zanijemljene naše radio-stanice. Tada je tek došao do zaključka da je i kod nas, na Ravnoj gori, možda još i teže nego kod njega, ili čak da je štab Korpusa uništen.

Borbe su svuda neprekidne. Nije šala sedam divizija pretežno elitne njemačke vojske, koja je plela svoje zamršene mreže po planini. Nije tu bilo više nekih obruča, niti nekih linija fronta. Vladao je jedan opšti krkljanac u kome je došla do izražaja naša provjerena partizanska taktika, zahvaljujući kojoj su se naše jedinice prometale čas ovamo, čas onamo, kao da su nicale iz zemlje, raspalile bi po neprijatelju i opet nestajale i opet nicale. I tako iz dana u dan. Ipak naš se prostor i dalje sužavao i, uprkos svemu, teško se mogao vidjeti izlaz. Koliko se puta samo štab Korpusa gotovo sučelio, krivudajući kroz šumu, s Nijemcima. No uprkos svemu naše jedinice izvodile su uspješno napade. U napadu na cestu Komensko - Voćin neprijatelj je pretrpio teške gubitke.

I onda odjednom desilo se čudo. Spas. Ta ogromna vojska od preko šezdeset hiljada, povukla se. Istina, nanijeli smo joj dosta gubitaka, ali to nije uzrok njenog povlačenja. Mnogo godina docnije, prelistavajući raznu dokumentaciju, saznaću da je neka viša njemačka komanda naredila povlačenje, radi hitanja u pomoć Mostaru i Sarajevu i radi priprema za forsiranje Drave, koje će nešto kasnije uslijediti kod Valpova i Donjeg Miholjca. Odoše te silne divizije, ode zloglasna »Princ Eugen«, s kojom sam se prvi put sreo na Kordunu, januara 1943. godine i dobro je zapamtio. A zapamtio sam je i sad. Valjda nam je ovo posljednji rastanak.

Naša bivša slobodna teritorija, izuzimajući Podravinu, s Pakracom, Daruvarom, Lipikom, Grubišnim Poljem, Voćinom ponovo je u našim rukama; nikad više u nju neće kročiti neprijateljska noga.

I u ovoj ofanzivi slavonske jedinice pokazale su veliku borbenost, neustrašivost, nalazeći izlaz i u najsloženijim uslovima borbe. Njih je nemoguće upoređivati po vrijednosti i hrabrosti. Po ratnom stažu stvar stoji drugačije, ima ih starijih i mlađih, s više i manje iskustva, ali kad je riječ o hrabrosti, teško bismo se ogriješili kad bismo za neku brigadu, uzevši u cjelini, rekli da je hrabrija od drugih. Prosto zato što su se u svima borili »mirni« Slavonci. Ja sam došao u Slavoniju s izvjesnim predrasudama, kojih ću se već u prvim borbama potpuno osloboditi. Jest da oni hoće i da dobro pojedu i da popiju, da zaigraju i zapjevaju, jest da im žensko teško može odoljeti, jest sve to, ali iznad svega su oni borci. A šta da se kaže o njihovoj vještini u borbama za naseljena mjesta? Zar o Slavoncima ne govori dovoljno sama činjenica da ih je oko trideset hiljada poginulo, što u borbi što kao žrtve fašističkog terora; isto toliko je ranjeno u borbama.

Nije bilo teško komandovati jedinicama koje su imale takve rukovodioce, pored mnogih pomenutih, koji su od samog početka oružane borbe stasavali u prvim redovima s puškom u ruci, da bi ubrzo stali među najzaslužnije sinove Slavonije, kako na političkom tako i na vojnom polju. Ko još u Slavoniji ne poznaje heroja Đaka Puača, Nikolu Sužnjevića, Dušana Kreču, Marijana Grozaja, Ivana Miličevića, Blaža

478

Majstorovića Subaru, Stjepana Domankušića, Jevta Šašića, Slobodana Ilica Čiču, braću Aljošu i Bogdana Jovanovića, Mišu Kmecika, Milana Joku, Bogoslava Berića, Gavra Vidovića, Duku Priliku, Ivana Pihlera...

Iako nije stasao u jedinicama ne može se nikako zaobići stari Tuna Babić, istaknuti član Hrvatske seljačke stranke koji se rano priključio ustanicima da bi svojom riječju i djelom poslužio kao primjer privrženosti borbi.

Ofanziva je za nama, a mi u oslobođenim mjestima. Neprijatelj nije ni pokušao da zadrži u svojim rukama Pakrac, Daruvar, Lipik, Grubišno Polje, Velike i Male Zdence, koje smo oslobodili jesenjih dana. Štab Šestog korpusa smjestio se u Daruvar. Sad tek možemo da svodimo račune o tome šta se sve zbilo i šta se moglo zbiti da nije bilo ovoga ili onoga. A toga »ovoga« i »onoga« ima napretek. Ja, pak, ne mogu da ne upo-ređujem ovu minulu njemačku ofanzivu s onom njemačkom u Primorju i Gorskom kotaru. Ovu nije pratila glad koja nam je tamo bila ljuti neprijatelj. Ali i ovdje se pominjala glad. Ja bih je nazvao »slavonska glad«. Za tih deset dana ofanzive »Papuk« teško da se i u jednoj jedinici ili štabu podložio kuhinjski kazan i skuvala topla hrana. Njih su morali zamijeniti suhomesnati proizvodi i bijeli hljeb koji se pekao tu i tamo, po skrivenim šumskim pekarama. Brojna Stričeva, duboko skrivena skladišta, nadzemna i podzemna, otvorila su širom svoja vrata. Šta se sve u njima nije krilo, počevši od slanine pa redom do slavonskog kulena!.

Poslije oslobođenja Slavonske Požege, zaplijenjene su ogromne količine konjaka »Štok« i evakuisane u šumu. Na ovoj zimi i ofanzivi dobro su došle.

Veoma sam zabrinut za sudbinu teških ranjenika. Ako su oni preživjeli onda, zbilja, možemo biti veoma zadovoljni ishodom ofanzive. Ali, vidim, to nikog drugog mnogo ne brine, što ja nikako ne mogu razumjeti. Vladala je gotovo potpuna sigurnost za ranjenike, kao da su pod zaštitom Crvenog krsta u nekoj Švajcarskoj. Ali neće proći ni puna dvadeset i četiri časa od završetka ofanzive kad se u štabu Korpusa pojavi doktorka Natalija Kiseljevska, rukovodilac korpusnog saniteta, koja nam, sasvim mirno, izloži da su svi ranjenici dobro, da su naši podzemni bunkeri - bolnice izdržali još jednu probu, da nijedan ranjenik nije pao u neprijateljske ruke. Čovjek da to pozdravi plotunima.

Slavonska partizanska »sanitetska škola«, da je tako, s punim pravom, nazovem osnovana je gotovo s prvim ranjenicima, četrdeset prve na drugu godinu. Slavonske planine, po svojoj dužini i širini, ne nude za vrijeme ofanzive neku dubinu za povlačenje ni partizanima, a kamoli ranjenicima i pokretnim bolnicama. Dovoljno je baciti samo jedan pogled na geografsku kartu Slavonije, na njene planine okružene sa svih strana ravnicom, pa da se neupućen čovjek upita: kako su tu mogle djelovati tako krupne partizanske jedinice i zbrinjavati toliki broj ranjenika. Utoliko više iznenađuje podatak da je u toku rata kroz partizanski sanitet, kroz ljekarsku obradu, prošlo oko trideset hiljada, što lakših što težih, ranjenika i da nijedan jedini nije pao u neprijateljske ruke. Mnogo teških ofanziva prevaljalo se preko međurečja Save i Drave, ali neprijatelju nikad neće uspjeti da pronađe nijednu podzemnu bunker-bolni-

479

cu, kojih je bilo mnogo Za to, u prvom redu, treba zahvaliti pozadinskoj službi, njenom sanitetu, počevši od onih stotina znanih i neznanih junaka, »naoružanih« samo lopatama, krampovima, ćuskijama, sjekirama, pilama i drugim alatima za izgradnju bolnice nad zemljom i pod zemljom, uključujući doktore i bolničko osoblje, koji su živjeli, u punom smislu riječi, za ranjenike.

Ako uopšte treba nekog istaći, griješeći se o mnoštvo nepoznatih, onda je to sigurno doktor Grujica Žarković. On je utemeljio i razvio slavonski partizanski sanitet. Pod njegovim rukovodstvom iskopano je na stotine podzemnih bunkera u zabitim dijelovima Psunja i Papuka, gdje su teški ranjenici bili pod maksimalnom medicinskom zaštitom, mogućom u tim uslovima, dok opasnost ne prođe. Zemljište pod kojim su se krili bunkeri, gledano s polja, nikakvo oko ne bi moglo otkriti; da se tu, pod zemljom, nešto skriva ni naslutiti se ne da. Graditelji nisu ostavljali za sobom traga.

Ove posljednje ofanzive, u podzemnim bunkerima nalazilo se više stotina teških ranjenika. Iznad njihovih glava krstarile su neprijateljske trupe, zadržavale se po više časova i vodile borbu s partizanima. Nije teško pretpostaviti kako su se oni dolje pod zemljom, mogli osjećati u tim trenucima, bez obzira na sve mjere maskiranja. Zahvaljujući ovakvom zbrinjavanju ranjenika za vrijeme ofanziva, partizanske jedinice nisu morale da ih vuku za sobom i da vode tešku borbu za njihovo spašavanje. One su bile potpuno slobodne, što nije bio slučaj ni u jednom kraju naše zemlje, izuzimajući donekle Sloveniju.

Po odlasku doktora Žarkovića u Glavni štab Hrvatske, na njegovo mjesto došla je doktorka Natalija Kiseljevska, koja će ubrzo osvojiti srca ranjenika i postati, tako reći, njihova druga majka. Ona kao da je bila rođena da svoj život posveti humanosti i radu za dobro čovjeka.

Jedna je strana obezbjeđenje ranjenika, a druga njihovo liječenje u uslovima koji, gledano iz mirnodopske perspektive, izgledaju nemogući. Međutim, stepen ozdravljenja ranjenika mogao bi se, po mom laičkom mišljenju, čak upoređivati s današnjim. Kad bi danas, recimo, doktor Jože Koporc, da ga nazovemo glavnim hirurgom Šestog korpusa, pisao knjigu o ratnoj hirurgiji, ona bi možda izgledala nevjerovatna za suvremenu medicinu. Koliko je on samo izvršio teških hirurških zahvata. To bi se isto moglo reći i za doktora Vladimira Bergleza, hirurga. S njima bi se rame uz rame, mogli svrstati doktori: Katja Wewern, Anđelko Kučišec, Nada Milinović, Ivica Borovečki, Karel Oberžek, Franjo Poloček, Stanko Ibler, desna ruka Kiseljevske, Tea i Branko Oberhofer, Žarko Cvetković, student medicine. A šta da se kaže o brojnim medicinskim sestrama, bolničarkama, kuvarima, nosiocima ranjenika i drugima. Svi su oni svoje živote vezali za živote ranjenika i nikad ih, ni u najtežim situacijama, nisu napustili. Njihovo požrtvovanje i junaštvo, čini mi se, spada u jednu posebnu kategoriju koja prevazilazi čak i podvige boraca iz prvih borbenih redova.

A ima li slavonskog ranjenika koji nije čuo za Josipa Kockovića Bracu. I sam ranjavan, on je njihov junak i glavni organizator spašavanja i evakuacije. Kao čovjek izuzetne humanosti i sposobnosti, preuzeo je dužnost upravnika Evakuacione bolnice. Sam naziv određuje ka-

480

rakter takve bolnice; ona će biti formirana kad se ukazu prve prilike za slanje ranjenika van Slavonije.

No, vremenom broj teških ranjenika narastao je toliko da je za njega bio isuviše uzak i geografski i sanitetski i medicinski, slavonski prostor. Morao se naći neki izlaz; i nađen je zahvaljujući engleskoj Vojnoj misiji pri štabu Korpusa. Ona je i ranije dosta učinila da nam se pomogne u naoružanju, opremi, a nadasve u medicinskom materijalu. Avioni su sve češće dolijetali iz Italije i bacali materijal padobranima ili bez njih, iz niskog leta, ako nije bio lomljiv. Tek krajem ljeta, 1944. zahvaljujući prije svega, našem prijatelju šefu Misije, majoru Sadklifu, avioni će početi da slijeću na našim improvizovanim aerodromima i da odnose ranjenike u našu bazu Bari, u Italiju. Naš aerodrom, ako se tako može nazvati, nalazio se kod Voćina, pored sela Macuta, po kome će i dobiti ime. Odatle do najbližeg garnizona neprijatelja jedva da ima petnaestak kilometara.

Danas kad čovjek pogleda to jadno poljanče, nikad ne bi mogao pretpostaviti da se tu mogla spustiti ni obična »roda« a kamoli veliki dvomotorni transportni avioni. Zahvaljujući stručnoj pomoći engleskih oficira, organizirana je posebna aerodromska sluiba, koja je poravnavala teren i u datom trenutku, noću, ložila vatre, po pravcu slijetanja i uzlijetanja, kao neka služba noćnog navođenja aviona. Glavni i odgovorni za aerodromsku službu bio je politički komesar aerodroma Srećko Fi-šić španski borac. U toj ulozi, koju je besprijekorno obavljao, pročuo se među partizanima i stanovništvom. Za dopremanje ranjenika, iz brojnih bolnica po Psunju i Papuku, bio je odgovoran Josip Kocković Braco. Na tom aerodromu znalo se spustiti odjednom i do deset aviona koji bi donosili, usput, ratni materijal, a potom uzimali ranjenike i odlijetali u Italiju. Na takav način evakuisano je, krajem ljeta i početkom jeseni 1944. godine, blizu hiljadu i pet stotina ranjenika. Neprijatelju, uprkos nastojanjima, nikad neće uspjeti da otkrije taj naš aerodrom iako mu se nalazio, tako reći, pod nosom. Neki njemački lovac uspio je da u blizini ovog aerodroma sruši jedan engleski avion, nešto prije slijetanja. Ovaj se odmah zapalio i izgorio. Jednom pilotu uspjelo je da iskoči i da se spasi zahvaljujući padobranu. Bojali smo se da nam poslije ovoga više neće dolaziti saveznički avion. Ali samo dva-tri dana nakon toga, evo ih opet kao da se ništa nije dogodilo.

Hrabrost engleskih avijatičara zaslužuje divljenje. Ona će se još ispoljiti za vrijeme posljednje ofanzive. Veoma često dolijetalo je čak i po pet transportnih aviona, ako je vrijeme dopuštalo i bacalo nam ratni materijal, nadlijećući nisko neprijateljske položaje. No, i pored svega što su poduzimali da nam pomognu, mi smo se prema njima držali nekako tuđe i nedovoljno zahvalno. Nikako da zaboravimo na savezničku pomoć Draži i četnicima, čak ni u ovakvim prilikama, iako su i oni izloženi istim opasnostima kao i mi, pokazujući takvu hladnokrvnost koja zaslužuje svako poštovanje. Sumnjali smo. Sjećam se jednog razgovora sa majorom Sadklifom, šefom Misije, koji smo vodili komesar i ja. Razgovor se vodio o njihovoj daljoj pomoći nama, onako uopšteno.

- Koliko vam je potrebno uniformi da bi se obukli svi partizani? - upita pri kraju major.

481

Komesar Kultura i j_a se zgledasmo, čitajući jedan drugome misli. Hoće, majković, da otkrije naše brojno stanje. Tu smo znači. Nećeš ga dobiti, nećeš. Red je na mene da dam »tačne« podatke.

- Ne znam tačno, ali mislim da bi nam bilo zasad dovoljno oko trideset i pet hiljada uniformi.

Kultura malo kao nezadovoljan što sam podbacio, gladi brkove, nešto bilježi, tobože računa, da bi me ispravio.

- Ja mislim da je to nedovoljno. Po mome bi trebalo oko četrdeset i jedna hiljada uniformi.

Igramo kao Sterijina »Laza i paralaža«: nijedan ni da trepne. Lažemo na veliko. Major nam se zahvali i iziđe. I gle čuda, neće proći ni dva dana, evo aviona; bacaju bale uniformi, s male visine, kao da nam je major, zbilja, povjerovao.

Uoči ove posljednje ofanzive, kao i za vrijeme nje, imali smo više stotina teških ranjenika koji će, i ovoga puta, kao i svaki put ranije, provesti te mučne dane pod zemljom. Naravno, poslije njenog završetka naša prva briga bila je da ih što prije izvučemo ispod zemlje i izvedemo na svijetlo dana. Danima su dovoženi do Daruvara, gdje su im se nudili veoma dobri uslovi i za smještaj i za liječenje. Odmah smo se obratili depešom Vrhovnom štabu u Beogradu, s kojim smo povremeno održavali radio-veze, s molbom da nam pošalje avione radi evakuacije ranjenika do Beograda. Brzo smo dobili potvrdan odgovor i zahtjev da što prije pripremimo pogodno tlo i da javimo sve podatke potrebne za slijetanje aviona. Odmah smo se dali na posao. Pored Daruvara nije bilo teško pronaći ravno zemljište, koje se može za svega nekoliko časova urediti kao improvizirani aerodrom. Naše aerodromske ekipe imale su već prilično iskustva za takav posao. Čitavom dužinom predviđene piste bilo je pripremljeno za desetine ložišta, koja se za tren mogu upaliti, radi navođenja aviona na sletište. Sve je bilo spremno za prihvat aviona i ukrcavanje ranjenika. Mnoštvo seljačkih kola čekalo je pod zapregom, kako bi što brže prebacili iz grada ranjenike do aviona. Sve podatke poslali smo radio-putem u Beograd, da ne bi bilo nesporazuma s pilotima.⁸⁷

Ipak nešto škripi. Prolazi dan za danom, ali očekivanih aviona nema. Nestrpljivi smo, šaljemo depešu za depešom. Stiže i obećanje za obećanjem.-^ Već je prošla i nedjelja dana, a od aviona ni traga ni glasa. Po čitave noći bdijemo na aerodromu, osluškujemo i gledamo u nebo. Ranjenici se i dalje gomilaju u Daruvaru. Pristižu i ranjenici Desetog korpusa. Skupilo ih se preko hiljadu i iz časa u čas ta se brojka povećava. Situacija je veoma neizvjesna. Svakog časa može da se pokrene Kozačka divizija iz Banove Jaruge i brojne druge snage i da nas dovedu u vrlo tešku situaciju. Po svemu sudeći, izgleda da smo prerano napustili planinske bolnice i koncentrisali toliki broj ranjenika u Daru-

⁸⁷> Štab 6. korpusa je 4. marta 1945. poslao depešu: »Avioni se mogu spuštati kod Daruvara, gdje su se i ranije spuštali Pavelićevi transporteri. Dimenzije su 1200-200. Aerodrom se nalazi između Gradine i samog Daruvara, te između ceste gornji Daruvar - Daruvar - Podbor - Doljani. Aerodrom je označen na svakih 100 metara sa po tri crvene i dvije bijele daske. Na 25 kilometara okolo nema nigdje neprijatelja. Aerodrom osiguravat će naše jedinice. Molimo najhitnije odgovor kada će doći avioni i koliko tako da bismo mogli ranjenike dopremiti (iz bolnice na Papuku). Cijela stvar je veoma hitna. Javite znake kakve trebamo dati sa aerodroma«. (AVII, 215, 1-34/4).

482

varu. Oni sad, kao nikad ranije, vežu ruke operativnim jedinicama, koje moraju biti stalno spremne za njihovu odbranu. U tome napetom očekivanju, nekoliko puta smo, na zujanje nekog aviona visoko iznad naših glava, palili vatre, misleći da su naši. A ono, ispostavilo se, da je proletio neki neprijateljski avion. Naših nema pa nema. Obećanja i obećanja, ali ništa. I najzad, jednog sunčanog martovskog dana, nad Daruvarom za-tutnjaše nebesa od silne huke. U po bijela dana na naš aerodrom spušta se dvanaest dvomotornih aviona, jedan za drugim, s oznakama britanskog vazduhoplovstva. Iznad njih, visoko, vije se grupa od petnaestak dvotrupnih lovaca »lajtning«, radi zaštite transportnih aviona.

U trenutku spuštanja, kod komesara i mene dolazi šef engleske Misije, ustreptao od silne radosti, da nam maltene raportira da su doletjeli avioni iz Italije da ponesu ranjenike. Iznenađeni smo. U prvom trenutku ostali smo bez riječi. Zahvalismo mu se i zamolismo ga da malo iziđe, pa ćemo ga pozvati. Nas dvojica gledamo se zapanjeno. Šta ovo znači? Ovdje nisu čista posla. Hoće Englezi da nam, tu ispod nosa oslobođenog Beograda, odvezu ranjenike u Italiju. Ovo je očito neka mutna igra, zaključujemo, igra prestiža u odnosu na Ruse. Drugim riječima: evo vam vaših sovjetskih saveznika i njihove pomoći. Vide da nam obećani avione ne stižu, pa koriste priliku u političke svrhe. Oni nam šalju avione iz Italije kad mi upinjemo pogled u nebo da bismo ugledali sovjetske. Nećete, nećete! Tako razmišljam ja. Tako razmišlja i komesar.

- Vidiš li ovo, Kultura?

- Vidim isto kao i ti.

- Slušaj, da im ne damo ranjenike.

- Da ne damo. A šta ako prodru Nijemci?

- Neće, imamo jaka obezbeđenja i pripremljeno mnogo kola za evakuaciju ranjenika u šumu.

- Ali ipak?

- To se ne može dogoditi. A ukoliko bi se tako desilo, moja i tvoja glava visiće o konopcu. Biće najbolje da odmah obavijestimo gore kako smo postupili. Možda to upali i pospiješi brzo slanje aviona.

Na meni je ostalo da saopštim majoru našu odluku. Obratih mu se zbunjeno, nešto počinje da me muči.

- Gospodine majore, veoma smo zahvalni na vašem plemenitom činu, ali mi smo upravo dobili depešu da avioni, koliko večeras, najdalje sjutra, stižu iz Beograda. - Lagao sam, takvu depešu nismo još primili.

Major me gledao zapanjeno. Tom savjesnom čovjeku, moj odgovor teško je pao. Pozdravio je i izišao bez ijedne riječi. Avioni su ubrzo počeli da uzlijeću, ostavivši nam za sobom veliku količinu materijala koju su dopremili. Gledajući ih kako se podižu, poče iznenada da mi se tumba u glavi. Stidio sam se i pred ranjenicima, među kojima je bila zavladala velika radost što će konačno stići na sigurno mjesto. I uvijek kad se sjetim povratka praznih engleskih aviona, ne mogu da ne razmišljam o ondašnjem sebi, svome shvatanju, svojim zabludama, svojim ekstremima.

Čim su avioni uzletjeli, javili smo Beogradu kako smo postupili. Nikakvog prigovora nije bilo. Javljeno nam je da avioni sigurno stižu. I,

483

zbilja, slijedeće noći evo ih. Dobro je. Njihov tako brz dolazak bio je naš mjerodavan svjedok, u očima majora, da smo mu rekli istinu.

Tako je počela evakuacija oko 1.500 ranjenika za Beograd. Ona će trajati gotovo petnaest dana. Redovno su slijetala po dva dvomotorna sovjetska aviona, isključivo noću. Noć je još prilično duga, pa su mogli da učine po dvije ture uzastopno. Jedan avion mogao je da primi dvadeset i pet ranjenika, tako da je za jednu noć u četiri leta, bilo odvezeno po sto ranjenika. Nekad bi se spuštala istovremeno i po tri aviona. Jedne noći isti pilot je doletio čak tri puta. Nije to bio mali podvig. Još uvijek najveći dio puta avioni su letjeli iznad okupiranog dijela i Sremskog fronta.

Svakodnevni susreti sa sovjetskim pilotima, prilikom ukrcavanja ranjenika, razvili su se u međusobno prijateljstvo. Jednom su, štaviše, donijeli dva paketa poklona za komesara i mene od nekog pukovnika, komandanta transportne avijacije u Beogradu. U paketu je bilo raznih suvomesnatih proizvoda, šunke, i slanine, nekih ribljih konzervi, a od pića moskovska votka i gruzijski konjak. Red je bio da mu se odužimo, a imali smo i čim. Dovukli smo i ubacili u avione više sanduka konjaka »Štok« i kutjevačkog vina, najmanje petnaest-dvadeset, za pukovnika i za naše poznanike pilote, koji na aerodromu nisu htjeli da okuse ni kap alkohola. Tako je za petnaestak dana otpremljeno u Beograd oko 1.500 ranjenika. Time su našim jedinicama bile odriješene ruke, poslije velike brige oko obezbjeđenja ranjenika za vrijeme njihove evakuacije.

U toku evakuacije gotovo svake noći, pored brojnog osoblja sanitetske službe, dolazili su iz radoznalosti, i pojedine odgovorne starješine iz brigada i divizija. Ranjenici su svima ležali na srcu. Jedan od najrevnosnijih posjetilaca bio je i komesar Četrdesete, Ivan Vondraček Vanjka. Svaki put, pri uzlijetanju aviona, bio je veoma ushićen. Prilikom susreta s njim na aerodromu i Kultura i ja osjećali smo kao da želi nešto da nam kaže, ali se ustručava. I najzad, kao da je nešto što ga muči prelomio u sebi, evo ga jedne noći, uoči dolaska aviona, kod nas dvojice. Siromah Vanjka, gotovo da, poče da zamuckuje izražavajući želju da skokne do Beograda, da vidi svoju porodicu, s kojom se rastao još 1941. godine, a o kojoj sam mu ja prvi donio vijest da je živa. Njegova molba bila je popraćena brojnim »ako«, ako situacija dozvoljava, ako to ne bi ispalo nezgodno. Vanjkino ustručavanje bilo je potpuno neumjesno. Možda je trebalo da sami prvi, dođemo na takvu ideju. Ali kad je već ovako ispalo, zašto da se malo s njim ne našalimo, s njim krutim lini-jašem, te da mu do samog uzlijetanja aviona ne saopštimo da može ići. Prilika zaista, kad je riječ o Vanjki, za dobru šalu. Počesmo, idući ka aerodromu, da mu objašnjavamo, prvo s političke strane, kako bi njegov odlazak bio veoma nezgodan, jer je on komesar divizije. Uostalom, upadali smo jedan drugom u riječ, navodili da imamo još mnogo ljudi koji se isto od početka rata nisu vidjeli sa svojom rodbinom, pa kud bi nas to vodilo ako bi sad svi pohrlili kućama. Potom smo pošli na etičku stranu, da bi on, u slučaju da mu odobrimo polazak za Beograd, zauzeo mjesto jednog ranjenika, što se duboko kosi s etičkim normama našeg rata. Siromah Vanjka se preznojavao i propadao u zemlju, našu kritiku ne samo da je duboko prihvatio, već se i kajao za svoj postupak. Nas dvojica smo se držali kao da se nalazimo na partijskom sastanku.

484

Još prije nego ćemo stići na aerodrom, bilo je sve uređeno s pilotima za njegovo prihvatanje, pa čak i način kako će ući u avion. U avionu predviđenom za Vanjku, trebalo je smjestiti dvadeset i četiri ranjenika, a ne dvadeset i pet. On će biti taj dvadeset i peti putnik.

Prvi avion je već uzletio. Mi i dalje igramo svoju igru. Kad je u drugi plasman unesen i posljednji ranjenik i jedan od članova posade, gledajući nas, uhvati vrata da ih zatvori, kako smo se i dogovorili, povi-kasmo jednoglasno: »Uskači, Vanjka, uskači, šta čekaš. Prosto ga zgra-bismo i gurnusmo unutra, ne dajući mu ni riječ da progovori. »Ostani koliko hoćeš. Samo pazi da ne propustiš avion za povratak«.

Nakon tri dana Vanjka se vratio, srećan što je najzad vidio svoju porodicu. A o epizodi s aerodroma ostalo je da se dugo priča.

Ranjenike smo otpremili. U očekivanju smo velikih događaja i zadataka koji će se postaviti pred Korpus. Biće sigurno još teških borbi, za koje se treba dobro pripremiti, pa je potrebno da se jedinice malo i odmore. Šteta bi bilo sad rasipati snage za neke sitnije akcije. Neće dugo mirovati front ni u Sremu, ni na Dravi. Treba što bolje iskoristiti ovaj predah.

Poslije kraće pauze, za vrijeme ofanzive, opet su stupili na scenu glumci Kazališta narodnog oslobođenja Slavonije, koje postoji još od 1942. godine, a čijem je utemeljenju najviše doprinio istaknuti partijski rukovodilac Nikola Jakšić Gedžo. Njegovi članovi Đokica Milaković, Stjepan i Pero Dobrić, Josip Hajnc, Ljubo Ojdanić, Ankica Vrban, Luka Aparac, Tozo Bunjevac, Milan Vučinić, Ratko Žura, Slavko Pavlović i drugi, gotovo su stalno na daskama, izuzimajući nekolicinu koji su otišli preko Drave sa štabom treće armije. Oni su po gradovima i selima ili u jedinicama nastupali sa svojim recitacijama, skečevima i jednočinkama humorističkog sadržaja od B. Nušića, B. Ćopića, Mateja Bora, odlomaka iz Čapekove drame »Mati« i drugih. Na njihovim priredbama uvijek je puno publike.

Zabavnih predstava, koje smo mi nazivali priredbama, ima dosta posvuda. Gotovo da nema večeri bez neke priredbe. Samo na sportskom polju nismo naročito aktivni. Tu bi nešto trebalo učiniti, nešto o čemu će se pričati. Zato nam je dobrodošla ideja, ne znam od koga poteče, da se odigra jedna fudbalska utakmica između reprezentacija Šestog i Desetog korpusa. Ovakav predlog primljen je obostrano s oduševljenjem, kako od komesara i mene, tako i od komandanta Zagrebačkog korpusa Mate Jerkovića, koji je prije izvjesnog vremena preuzeo komandu od Vlade Maletića, i komesara Ivana Šibla. Sad moramo da se međusobno »obračunamo« i na fudbalskom polju. Prava prilika da im pokažemo da smo i tu jači, a ne samo po brojnom stanju. Od formiranja oba korpusa, od samog početka, Šesti se kao znatno jači, i uvijek s velikom slobodnom teritorijom, stalno starušio, gledao na Deseti pomalo s »visine«. Više puta igrao je ulogu i domaćina, kad bi Deseti morao da se povlači prilikom teških ofanziva, koje je neprijatelj poduzimao, da bi ga odbacio što dalje od Zagreba. Zaista, Deseti korpus, sa svoje dvije divizije i brojnim odredima, borio se junački u najtežim uslovima, neposredno oko Zagreba, manevrišući između Moslavine i Kalnika. Ali uprkos svemu, njemu je uspijevalo da tu, u neposrednoj blizini

485

velikog grada, stalno drži poveliku slobodnu teritoriju, koju je povremeno gubio i brzo povraćao. Čazma je bila neka vrsta njegove prijestolnice.

»Rivalstvo« između korpusa, bilo je neprekidno. Utoliko je više predstojeći fudbalski okršaj pitanje časti. Navijačke strasti, kao da nije rat, zahvatile su sve do posljednjeg borca, a i okolno stanovništvo, Mate i Šibi, s jedne strane, a Kultura i ja, s druge, postajemo dirigenti fud-balskih strasti. Jedni drugima prijetimo, međusobno se izazivamo. Zavladala je prava fudbalska groznica, pravo fudbalsko ratovanje. Borili smo se za prestiž...

Određenog dana, negdje krajem marta, skupilo se na daruvarskom igralištu svijeta, u pravoj fudbalskoj atmosferi. Naša je velika prednost što se igra na našem terenu, u Daruvaru, pred našom publikom. Imamo i dobar tim, sastavljen od bivših igrača slavonskih klubova. Računali smo sa sigurnošću da naši rivali nemaju u tom meču šta da traže. Sastav protivničkog tima nije nas mnogo interesovao. Uz to, imamo i našeg sudiju, Marjana Matančića, komesara bataljona. Na njegovu pomoć nema potrebe da računamo, a i da računamo, on nam je ne bi pružio kao čovjek visokog morala a, uz to, i predratni internacionalni sudija, koji je vodio više međunarodnih utakmica. Ali ipak, milo nam je što on sudi.

U zakazano vrijeme timovi su izišli na teren u novim dresovima i kopačkama na nogama. Gledajući ovako odoka, naši igrači izgledaju nekako krupniji, jači, puni snage.

Konačno, ču se sudijina pištaljka i lopta se zakotrlja s centra. Zaorilo je iz punih grla nekoliko hiljada naših navijača. Izgledalo je, kako je krenulo, da ćemo naše protivnike prosto slistiti. Ali iz minuta u minut, na našu veliku žalost, s loptom kao da igra samo protivnički tim. Naš golman skače iz ugla u ugao pred silnim »bombardovanjem« od strane protivničkih igrača. On brani, kako se to obično kaže, i nemoguće. Ali ipak, nije mogao da odbrani pet udaraca. Pet - nula. Malo prema onome koliko su nam mogli spretati u mrežu.

Džaba mu i poraz, a ko će ostati živ od Mate i Šibla. Naši protivnici, dok smo se mi hvalisali, ćutali su, kao da su se bili unaprijed pomirili s porazom. Dozlaboga lukavo su se spremali, ne otkrivajući svoje karte. Tek po završetku utakmice bilo nam je jasno ko su nam bili protivnici na terenu. Gotovo svi do posljednjeg igrača su iz predratnih klubova HAŠK-a »Građanskog« i »Konkordije«, iz Zagreba, ako ne baš iz prvih timova, a ono bar iz njihove blizine.

Progutali smo knedlu dostojanstveno.

Šesti korpus udara u leđa Nijemaca

Spremno smo dočekali aprilske dane. Jedinice su brojčano znatno ojačale, odmorile se i osvježile. Sve je bilo podređeno budućim operacijama koje nije bilo teško predvidjeti. Frontovi u Sremu i na Dravi, bilo nam je jasno, svakog časa mogu oživjeti napadom naše Prve i Treće armije. U takvoj situaciji, Šesti korpus može očekivati složen zadatak u neposrednoj pozadini moćnih njemačkih snaga, kojima sigurno nije teško procijeniti naše namjere.

486

Već krajem marta, odmah nakon evakuacije ranjenika, obadvije divizije pomjerene su znatno prema istoku, ka centralnom dijelu Papuka i sjevernom dijelu Požeške kotline, koje lako mogu poslužiti kao polazna osnova za probijanje prema istoku, kroz mrežu neprijateljskih posada. Neprijatelj je, nakon svojih krupnih operacija u toku zime, organizovao prema nama ozbiljne zapreke, kako bi onemogućio naš prodor prema istoku. U ruke nam je pala i jedna direktiva višeg njemačkog komandovanja kojom se zahtijeva od nižih komandi da ni po koju cijenu ne dozvole prodor naših jedinica prema njegovoj užoj pozadini fronta.

Učestale su depeše od Vrhovnog štaba i Treće armije, u čijem smo sastavu od januara, da budemo pripravni i poduzmemo sve mjere za jačanje bojne gotovosti jedinica. Divizije su, zbilja, u pravom smislu riječi divizije, već poodavno iskočile iz partizanskih okvira i po broju i po naoružanju. Radio-telegrafisti i dan i noć dežuraju pored svojih aparata. I najzad stiže i prva depeša da se probijamo s obje divizije prema Vinkovcima, u susret Prvoj armiji, koja samo što nije otpočela operacije. Nad ovakvim zadatkom dobro smo se zamislili. Gdje su čak Vinkovci. ( Tu depešu ubrzo zamijeni nova, prema kojoj jednom divizijom treba da djejstvujemo prema Dravi, a drugom prema Vinkovcima. Ubrzo za njom evo i treće depeše od Treće armije. Njom se naređuje da se probijemo s obadvije divizije do Drave, kod Valpova. Ova me potpuno izbaci iz stroja. Gdje je samo Drava. Oni kao da zamišljaju da pred nama nema nigdje nijednog neprijateljskog vojnika. Iz istih stopa napisao sam odgovor »Da li da donesemo čamce da vas prevezemo na našu stranu«. Oko ove depeše umalo da se posvadim s komesarom i s Karlom Mra-zovićem. Oni na mene vatru da je ne šaljem, da smo mi vojska, te da se ne smijem tako bezobrazno i bezobzirno odnositi prema višoj komandi. Ne daju, pa ne daju. Nisam je poslao. Vjerujem da do ovakvog naređenja ne bi nikad ni došlo da su u štabu Armije znali kakve je snage neprijatelj ispriječio ispred nas. Umjesto mog neumjesnog odgovora, onakvog sadržaja, odgovorili smo da ćemo sve preduzeti da izvršimo zadatak.⁸⁸'

⁸⁸) U 7 sati 5. aprila štab Treće armije je poslao depešu Štabu Šestog korpusa »U vezi sa predstojećim zadacima najhitnije postavite Maribor (40. diviziju) i Osijek (12. diviziju) na prostoriju: Čeralije - Slavonski Drenovac i Vetovo - Kaptol. X korpus preuzeće slobodnu teritoriju Daruvara i okoline, zašto je on već dobio naređenje generalštaba«. Veljko Kovačević i Otmar Kreačić su istog dana u 14.40 sati odgovorili: »Primili smo naređenje i odmah pristupamo izvršenju«. Dva dana kasnije, uli sati 7. aprila štab 3. armije javlja štabu 6. korpusa: »Gligo (Mandić, komandant 12. korpusa) i njegovi dolaze na vašu stranu (na desnu obalu Drave) 8. ili 9. o.m. Stoga postupite ovako: Veljko sa Osijekom (12. divizija) neka najhitnije krene i probije se na prostor između Našica i Valpova. Sa te prostorije prodorom ka liniji Valpovo - Astrijevci treba da olakša rad Gligi, Marku (Peričinu Kamenjaru, komandantu 16. divizije) Kolji (Saviću, komandantu 51. divizije) i Dušanu (Vukasović, komandant 36. divizije, poginuo u Baranji 19. marta prilikom razbijanja bolmanskog mostobrana) i da se s njima poveže. Kultura (Otmar Kreačić, komesar korpusa) sa Mariborom (40. divizija) neka se odmah prebaci na Dilj odakle će bez zadržavanja produžiti ka liniji Đakovo - Stri-živojno na kojoj liniji će koordinirati i povezivati se sa Kočom Popovićem, komandantom 2. armije) koji će kad i Gligo krenuti iz prostora Bos. Samca u Slavoniju. Peko (Dapčević) komandant 1. armije) u isto vreme kreće opštim pravcem prema Vinkvo-cima i dalje. Izvršenju pristupite odmah i stalno javljajte stepenu izvršenja zapovesti«. Popodne 7. aprila štab 3. armije je izmijenio prethodnu zapovijest (nastupanje u dva pravca) i naredio štabu 6. korpusa da s obe divizije nastupa »na prostor između Našica i Valpova«, što »znači da otpada pokret ka Dilju - Koči (u susret 2. armiji)«. U štabu korpusa uočavali su svu težinu prodora predviđenim pravcem. U vezi s tim Kovačević i Kreačić ujutro 8. aprila šalju depešu štabu armije: »Neprijatelj je prema

487

Sam zadatak određivao je i naš pravac nastupanja. Drugih alternativa nije bilo osim grebenom i južnim podnožjem Papuka preko Vetova i Kutjeva. Uspijemo li u tome bez teškoća, zbilja drugo nam i ne preostaje do da produžimo ravnicom prema Valpovu. Naše divizije izvršile su silovit napad sljedeće noći, ali su naletjele na čvrstu i neprobojnu odbranu. Čitave noći ponavljali su se uzastopni napadi, uz naše osjetne gubitke, ali sve je bilo uzalud. Kad jedan komandant takve odlučnosti i herojstva kakav je Rade Knežević koji je prije nekog vremena preuzeo dužnost komandanta Dvanaeste divizije od Đure Dulića koji je otišao na novu dužnost u Beograd, kaže da je uzaludno dalje jurišati onda se to mora poštovati. Morali smo odustati od daljih pokušaja. Iako smo znali da nas neprijatelj čeka, ipak nismo vjerovali da je organizirao takvu žilavu odbranu. Šta sad da radimo? Naprijed se mora, na nas se ozbiljno računa, ali kuda i kako. Nekog drugog izbora, koji bi u ovoj situaciji obećavao uspjeh, nemamo. Odluka se ipak morala brzo donijeti. Meni se u glavi vrzma veoma rizična, gotovo luda ideja: odložiti sve teško naoružanje, sve topove, sve brigadne, divizijske i korpusne komore i zagaziti u brigadnim i bataljonskim kolonama, između neprijateljskih posada, kroz Požešku kotlinu, da bismo se dohvatili obronka planine Dilja. Lukavstvo je u dosadašnjem ratovanju bilo uvijek naše ozbiljno oružje. Neprijatelju neće, valjda, ni pasti na pamet, da bismo se mogli usuditi na ovakvu drskost.

U toku dana razrađena je naša zamisao sa štabovima divizija i brigada i sve moguće mjere koje treba preduzeti kako nijedna kolona ne bi dala glasa od sebe, osim ako bude napadnuta. Ni na kakvu drugu

nama organizirao položaj od Požege do Slatine. Neprijateljska uporišta idu ovim redom: Požega - Jakšić - Bjelišće - Kutjevo - Vetovo - K. Tromeđa - Kapavac - Dobra voda - Petrov vrh - Brezica - Božin grob - Lončarski vrh - Bektuk - Gradište - Velika Brazda - Bukova glava - Seona - Stari i Novi Zoljani - Londžica - Ljeskovica - Vukojevci - Čaglin - Darkovac - Buk - Djedina Rijeka - Paka - Slobodna Vlast -Levanjska Varoš. Drži cestu, sela i prugu koja radi Našice - Slatina. Kolone i dalje prolaze od Našica prema Slatini. Situacija nam nepoznata na prostoriji severno od ceste Slatina - Našice - Đakovo. Na prostoriji Kutjeva nalazi se prva regimenta gestapovaca. Na prostoriji Čaglina Osma lovačka pukovnija. Požega - Kutjevo tri bojne 4. gorskog zdruga, 1000 milicionera. Na prostoriji Seona - Oranovica: ustaše - gestapovci i prolazeće kolone. Primili smo drugu depešu. U cilju izvršenja naređenja po-stupićemo po planu kojeg smo poslali u prvoj depeši. Probijanje pravcem Mikleu -Čačinci - Đurđevac - Klokočevac u sadašnjoj situaciji nema izgleda za uspjeh i obzirom na prolazeće kolone motorizacije, te nepoznavanje situacije sjeverno od ove komunikacije. Pojedinačno probijanje divizija u određenim pravcima nema izgleda na

• uspjeh. Smatramo jedino mogućim u ovoj sitauciji napasti neprijateljske položaje iz među Orahovice i Kutjeva u cilju probijanja prema komunikaciji Bektež - Našice, a dalje probijanje komunikacije Đakovo - Našice u određenom pravcu«. Popodne 8. ap-

, rila štab armije naređuje: »Najpovoljnijim pravcima, probijanjem, vi treba da izbijete istočno do Našica i da presječete komunikaciju Našice - Bizovac. Nama izgleda povoljniji pravac za to južno od Našica, nego severno. Vi sami to definitivno procijenite

¹ i odlučite. Vršite pripreme i primičite se prema Našicama, a mi ćemo vam javiti kad treba na zadatak da krenete«. U 15 sati 9. aprila štab korpusa javlja štabu armije: »Sutra optočinjemo sa operacijama u cilju stvaranja koridora prema Našicama«. Uveče 10. aprila štabu armije je javljeno: »Vodimo uporne borbe sa jakim neprijateljskim sna-

. gama na prostoru Vetovo-Kutjevo«. U 9 sati 11. aprila, poslije nekoliko odgađanja početak ofanzive (zbog pripremanja grupe divizija 1. aprila za prodor iz rejona Brčkog preko Save) štab 3. armije je obavijestio Štab 6. korpusa: »Danas u noći otpočinje opš-■ ti napad svih snaga naših, Pekinih i Kočinih u cilju likvidacije sremskog fronta i po-meranja fronta ka Zagrebu. Uložite sve za izvršenje zadatka koji smo vam postavili.

• »Na pitanje iz štaba korpusa, štab armije je obavijestio: »Zadatak koji smo vam po stavili je deo opšteg plana postavljenog od Vrhovnog komandanta, koji ima istorijski značaj i prema tome učinite sve za izvršenje zadatka«. (AVII, 295, 4-40-46).

488

pucnjavu nije se smjelo reagovati. Ipak, sve to skupa nije garantovalo da se s tolikom vojskom možemo provući dugačkom ravnicom, a da ne budemo otkriveni. Zato smo riješili, radi maskiranja pokreta jedinica, da izvršimo demonstrativni napad na dva najjača krilna garnizona, na Slavonsku Požegu, a na suprotnoj strani na Vetovo i Kutjevo. Izazovemo li neprijatelja na uzbunu, na prihvatanje borbe, kao da se radi o ozbiljnom napadu, zagrmjeće s njegove strane iz svih oružja, što će nam omogućiti da se provlačimo, uz pomoć noći, usiljenim maršom, neopaženo Požeškom ravnicom.

Odložili smo sve teško oružje i komore i s padom mraka, brigadne i bataljonske kolone, s jakim prethodnicama, zagazile su u Požešku kotlinu, koja se pruža sve do Dilja, u nedogled. Trebalo je marševati najbržim korakom, bez zastoja, bez predaha, tako reći, bez daha, nečujno. Noć je veoma mračna.

Besprekornu tišinu ubrzo nače pucnjava od Slavonske Požege, sa desne strane, i od Kutjeva i Vetova, lijevo od nas. Početna vatra ubrzo preraste u pravu grmljavinu. Raznobojne svjetleće rakete, s obadvije strane, jedna za drugom, paraju nebo. Ovo smo i željeli. Naša dva bataljona, jedan Desetog korpusa, upućena da izvrše prepad, izgleda da su se predstavili neprijatelju kao prave divizije. Nastavi li se ovako čitave noći, mi bismo mogli marševati s našim kolonama gotovo pjevajući, bez straha da nas neko otkrije.

Nakon nekoliko časova marša, nađosmo se nadomak ceste koja vodi od Požege i Pleternice prema Kutjevu. Od nje valja zazirati, mada ne vjerujemo da bi neprijatelj mogao noću da njom vrši neki manevar, osim u slučaju da nas otkrije.

Štab Korpusa kreće se s jednom od brigada, zajedno s njenim štabom. Kad smo bili nadomak ceste, Kultura i ja riješimo da ošinemo konje, kako bismo pristigli našu prethodnicu, jačine jednog bataljona, koja mora da je već izbila na cestu. Tu smo je i stigli. Ona se razvijala, za svaki slučaj, da zaposjedne položaje prema Kutjevu. Zadovoljni što se sve odvija bolje nego smo i očekivali, što i dalje naveliko gruva s obadvije strane, što je cesta slobodna, riješismo da tu malo zastanemo, onako na konjima, dok nas ne pristigne kolona s kojom smo išli. O nekom iznenađenju, po svoj prilici, više ne može biti ni govora. Ali moju procjenu opovrgnu jedan dugački niz automobilskih farova koji se brzo primiče od Kutjeva. Mora da smo otkriveni. Za svega nekoliko minuta mi se nađosmo u svjetlosti jakih farova. Preplašeni konji počeše da se trzaju i propinju, tako da se jedva održavamo na njima. Onda odjednom, tu silnu svjetlost prekinuše plotuni i mitraljeski rafali naše prethodnice. Nekoliko ručnih bombi odjeknu u blizini. Potom vatra poče da se udaljava i polako malaksava. To ohrabruje. Nas dvojica još, zapravo i ne znamo šta se zbiva. U toj neizvjesnosti ponovo se nađosmo u svjetlosti dva automobilska fara koji kao da odjednom izbiše iz zemlje. Još nismo stigli ni izvući revolvere, a auto se uz jaku sirenu zaustavi ispred nas. Iz njega izlazi načelnik štaba Četrdesete divizije Mihajlo Miščević, s kojim sam bio zajedno nekoliko mjeseci u istoj diviziji. Izlazi on iznutra razdragan i nudi nam da se malo provozamo. Ako je i za šalu - mnogo je. Zaplijenio čovjek auto pa hoće da se provoza. Ne znam da li da se

489

ljutim, ili da se smijem. Dobro poznajem ovoga hrabrog čovjeka, ali ne mogu da shvatim da mu je u ovakvoj situaciji do tako opasne igre. Gadno nas je uplašio. Grdimo ga, a on se smije. I meni je već do smijeha. A kako i ne bi kad nas, između ostalog, on izvještava da je u naše ruke palo još trideset i šest kamiona, koje je iznenadila naša zasjeda Bili su puni vojske, kako kaže. Vojska se razbježala ne odgovorivši na našu vatru nijednim metkom. Miščević je imao namjeru da odmah zapale kamione, s čim se mi nismo složili, jer bi nam oni osvijetlili prelaz preko ceste i poslužili neprijateljskoj artiljeriji kao reper da se sruči na nas. On je preuzeo na sebe da organizuje paljenje kamiona tek pošto svane, a do tada ćemo mi, valjda, prilično odmaći, bude li sve išlo kao dosad.

Ponoć je prošla. Naše kolone se primiču cesti, ali izdužile su se i treba im dosta vremena. U nedoumici smo, da li smo otkriveni ili ne, da li su oni kamioni išli da nam presijeku put, ili su slučajno prolazili. Ipak, bez velike potrebe oni se ne bi usudili da krstare noću.

Pred nama je još željeznička pruga koja ide podnožjem Dilja i ruba Požeške kotline, od Kapele Batrine za Našice. Od nje ne zaziremo mnogo. Čim je pređemo, hvatamo se Dilja. Nastavljamo marš mnogo sigurnije. Komesar Kreačić i ja, sticajem ovih čudnih okolnosti, našli smo se u prethodnici s jednom jakom četom. Noć je neobično mračna. Jašemo na konjima jedan za drugim, ali se ne možemo vidjeti. S naše lijeve strane je neki mrtvi potok, uokviren visokim krošnjastim vrbama i bujnim rastinjem, što još više zatamnjuje naš put. Razgovaramo slobodno, jer nema više potrebe da šapućemo. Najopasnije je valjda ostalo za nama. Otpustili smo dizgine, pa neka nas konji nose tragom čete koju čujemo, ali je ne vidimo ispred nas. I dok tako razgovaramo, čujem kako se nešto iza mojih leđa surva, kao da pade u provaliju. Pitam Kulturu šta je to, ali on ne odgovara. Nakon nekoliko doziva, on se oglasi iz neke dubine. Brzo sjašem i upalim baterijsku lampu. Lijevo je jarak dubine desetak metara, jako strm. Na dnu njega leži obespomoćao konj, izvmut na hrbat, ispod kojeg se izvlači s teškom mukom moj komesar, srećom i neogreban. Put je nastavio pješke. Konju nije bilo spasa.

Već se bilo razdanilo kad smo se s četom našli ispred željezničke pruge. Još samo nju da pređemo. Ali rano smo se po radovali. Na pruzi ispred nas, na nepun kilometar, mili oklopni voz. Kad sam ga ugledao smrklo mi se pred očima. Ko bi to očekivao. Šta da se radi? Zalegli smo pokušavajući da se priberemo. Brigade nema još na pomolu, da bar raspemo minobacačkom vatrom i tako pokušamo da otvorimo put. Koliko bi nam sad valjalo jedan top. Očito je da smo otkriveni i da nas oklopnjak čeka. Gledamo ga napeto. On se jedva primijetno kreće na pravcu prema Našicama. Potom se vraća stotinak metara, malo zastaje i ponovo kreće nazad. Kad bi bar odmakao koju stotinu metara, mi bismo se mogli došunjati do pruge, minirati je, i kako-tako, odškrinuti prolaz brigadama. Ali otkud nam eksploziv? Voz kao da ispunjava naše želje, ode nešto dalje, nego prvi put. Patrolira. Trenutak je za našu akciju. Dovijajući se šta da radimo, riješismo da skupimo sve defanzivne bombe iz čete, pa da nekako pomoću njih pokušamo minirati prugu. Čuješ, bombe i miniranje pruge! Šta čovjeku neće pasti na pamet u ovakvoj nevolji. Da pokušamo. Pedesetak bombi imamo na gomili. Nas dvojica

490

smo u ulozi glavnih »stručnjaka«. Ja, doduše, imam neko iskustvo u podmetanju mina u Gorskom kotaru, ali s pravim eksplozivom. Naša zamisao je da bombe, pošto im odvrtimo upaljače, stavimo u jednu torbu i, onako u gomili, podmetnemo pod šinu, s tim da jednu aktiviramo i ubacimo među ostale. Pošto smo se dogovorili i sve utanačili, odredili smo jednu desetinu zajedno s nama dvojicom, da se privuče pruzi. Jedan bombaš preuzeo je na sebe samo aktiviranje bombi. Privlačimo se polako, gledajući jednim okom prugu, a drugim oklopnjak. Sve je bilo za tren gotovo. Bombe su pod šinom. Pošto smo se malo odmakli od pruge, hrabri borac tresnu bombu o šinu i stavi brzo kod onih drugih, a onda odskoči do malog propusta ispod pruge. I samo što pade, raz-leže se snažna eksplozija. U istom trenu iz oklopnog voza osu se paljba prema mjestu eksplozije, ali se on nije usuđivao da krene prema njemu.

Štab korpusa, zajedno s četom, srećno je prešao prugu, u ulozi isturene patrole, što nije uobičajeno čak ni za partizansko ratovanje, od prije dvije godine. Popeli smo se na jedan brežuljak, odakle se pruža pogled daleko Požeškom kotlinom. Pred nama je impresivna slika širokog streljačkog stroja, iza kojeg se isteže desetak kolona naših brigada. Kotlina prosto vri od silne pucnjave, ali ko na koga puca, teško je razabrati. Iza ovakvog poretka jedinica, kao neka široka dimna zavjesa, dižu se visoko stubovi dima i plamenovi zapaljenih kamiona. Artiljerijska vatra iz Požege okomila se oko zapaljenih kamiona, kao da su partizani poludjeli pa čekaju pored njih. Gledajući taj neobični stroj kako nam se primiče, bio sam veoma zabrinut, bojeći se velikih gubitaka. Oklopnjak je žestoko proradio. Sijeva iz svih njegovih čeličnih kupola. Osjetivši takvu vatru, nastupajuće jedinice polako se zanose ulijevo. Nakon izvjesnog vremena prvi redovi stroja zastaše i prilegoše. Osjeća se neko muvanje, pregrupisavanje po njegovoj dubini, ali nikako da shvatim što se, zapravo, zbiva U očekivanju da zalegli stroj ustane i da se pomjeri još više ulijevo, kako bi što manje trpio vatru usidrenog oklopnjaka, sruči se žestoka minobacačka vatra po oklopnom vozu i obavi ga gustim dimom. Istovremeno naš konjički divizion, od preko stotinu konjanika, pojuri galopom prema oklopnjaku, kao da je od papira. Ovakav prizor gledao sam samo u filmovima. Minobacačka vatra sve je gušća. Voz poče polako pa onda sve brže i brže da uzmiče, dok se potpuno ne izgubi iz vidika. Prolaz je otvoren. Ovo je, nadamo se, posljednja prepreka u izvršavanju našeg zadatka.

Za nekoliko časova sve jedinice su prešle prugu i utonule u guste šume Dilja, odakle je trebalo nastaviti marš njegovim bilom, pored Levanjske Varoši, prema Našicama u susret jedinicama Treće armije. Predstoji nam još dalek put. Tu su jedinice dobile prvi put kratak odmor. Vješti komandanti Dvanaeste divizije Rade Knežević i Četrdesete Savo Miljanović, izvještavaju da gubitaka na našoj strani nema. Zaplijenjenog oružja bilo je dosta, što je za nas veliko opterećenje.

Koristeći ovaj kratak odmor, odmah smo se javili radio-putem štabu Treće armije i dali mu tačnu poziciju gdje se nalazimo i kuda ćemo dalje nastaviti. To je bilo veoma važno, prije svega, kako nam je kasnije rečeno, zbog naše avijacije da ne bi došlo do zabune pa da se sruči na nas.

491

Poslije kraćeg predaha i ešaloniranja jedinica po brigadama, otisnuli smo se usiljenim maršem prema cilju. Za prethodnicu je određena Šesnaesta brigada, ojačana s dosta minobacača, sa zadatkom da otvara put, ispriječi li joj se nešto na njemu. I taman što je malo odmakla, morala je da zastane naišavši na jaku vatru s južnog, najvišeg dijela Dilja, iznad ceste koja vodi od Slavonskog Broda prema Levanjskoj Varoši. Sad nam je potpuno jasno da je neprijatelj otkrio još ranije naše namjere, pa pokušava da nas zadrži. No, brigada nije bila iznenađena. Ona je brzo zauzela položaje, postavila oko dvadeset minobacača i zasula neprijatelja jakom vatrom od koje se dao u bjekstvo.

Sad nam je put široko otvoren. Niko se ne žali na umor, iako je ostao za nama neprekidni marš od više desetina kilometara. Čovjek zaista mora da se divi takvom požrtvovanju boraca. Čini mi se da svaki od njih, nošen čvrstinom vjere da stupa u posljednju bitku za oslobođenje zemlje, osjeća punu odgovornost za izvršenje zadataka, kao što je mi osjećamo u štabu Korpusa. U pitanju je i čast i odgovornost. Zar da nam se sjutra prigovori da nismo izvršili zadatak.

Gadan je ovaj zaobilazni put do Našica. Krećemo se takvim maršom koji se ne može podvesti ni pod jedan imenik vojnih pravila, pa čak ni pod onaj o usiljenim marševima.⁸⁹'

Petnaestog aprila, u popodnevnim časovima, izbili smo kod sela Razbojište, nedaleko od Podgorača i Našica. Na položajima pored samog sela, zatekli smo našu Virovitičku brigadu, koja je uspjela, nekoliko dana ranije, da se provuče između neprijateljskih garnizona i da tu stigne u pravi čas.

⁸⁹> U 18,30 12. aprila štab 6. korpusa obavještava štab 3. armije: »Preduzimamo sve da se prebacimo k vama. Otočac (virovitička brigada) krenuo u tom pravcu. Organizujemo celu stvar prebacivanja na taj način što ćemo krenuti bez komore provlačeći se između neprijatelja da bismo se pojavili na sektoru Našice - Podgorač«. Sutradan je štabu armije javljeno: »Jedna brigada će danas izbiti na liniju Našice - Podgorač«. Noćas ćemo se probiti sa cijelim korpusom u istom pravcu«. (AVII, 295, 4-29/1). O prodoru 12. korpusa i Osječke brigade Štab armije je u 2 sata 12. aprila obavijestio štab 3. korpusa: »Na dravskom sektoru operacije koje su noćas počele razvijaju se uspješno po planu. Do ponoći prebačeno već šest bataljona. Sa prebacivanjem se brzo produžava. Pekine snage (1. armija) po zauzeću Gunje produžavaju nastupanje na levom krilu, a noćas preduzimaju proboj na desnom krilu«. U podne 12. aprila uslijedio je novi radiogram: »Po uspješno izvršenom prelazu preko Drave noćas u 23 časa naše jedinice danas do 9 časova zauzele Gat, Veliškovce, Tiborjance, Bistricu i izbile na drum i željezničku prugu Velimirovci - Valpovo. Valpovo opkoljeno kao i selo Nard. Vode se borbe kod Josipovca, a komunikacija Josipovac - Pterijevci presečena. Istočno od Osijeka zauzet Sarvaš i Belo Brdo. Imamo preko 200 zarobljenika iz 11. LW divizije. Produžavamo dalje uspješno napredovanje u određenim pravcima. U daljem napredovanju naše jedinice zauzele su s. Prinovci, Marjanci, Torijevci, Vinogradci. Belišće je opkoljeno a Valpovo sa zapadne, sjeverne i istočne strane. Opkoljena neprijateljska snaga u Nardu uništena. Na svaki način nastojte da se probijete k nama i povezete sa našim jedinicama«. Pred ponoć toga dana štab armije je javio štabu 6. korpusa: »Desno krilo Pekinih snaga oslobodilo Vukovar i nastavlja sa prodorom. Zahvaljujući krajnjem naporu... u toku današnjeg dana posle vrlo uspešnog razbijanja neprijateljske odbrane u rejonu Valpova, do pada mraka, zauzeli smo širi mostobran na liniji Drava - Podvraski Podbojci - Bačkinci - Kunišinci - kanal koji vodi severnom ivicom s. Marjanci i Valpovačka Gorica - Karašica - od sela Marijančanci do njenog utoka u Dravu - pošto su na juriš osvojeni Valpovo, Belišće, Bistrinci i druga uporišta. Celokupna neprijateljska posada razbijena, uništena ili zarobljena... Vode se borbe za Bizovac. Osma brigada zauzela Dalj i nadire ka Osijeku. Zarobljeni Nijemci izjavljuju da je njihova druga odbrana na liniji Đakovo - Našice - Podravska Slatina«. U 9,15 sati 14. aprila 6. korpusu je javljeno: »Slomivši noćas neprijteljsku odb-ranu na prilazima Osijeku i posle kraćih uličnih borbi danas ujutro oslobođen je Osijek«. (AVII, 295, 40-45/1).

492

Pred nama je prostrana ravnica istočne Slavonije, u kojoj kao da vri od silne vatre. Nikako da pohvatamo konce gdje su naši, a gdje neprijatelj. Sudeći po logici stvari, tu negdje ispred nas, morali bi se nalaziti neprijateljski položaji. Mi bismo im morali biti iza leđa. Upravo tu gdje se mi sada nalazimo, neprijatelju se nudi najpovoljnija linija odbrane prema nastupajućoj Trećoj armiji. Osujetimo li mu to, mi ćemo do kraja izvršiti naš glavni zadatak.

Nošeni tom mišlju, neprekidno osmatramo i osluškujemo, ali još smo u velikoj dilemi. Zapravo, nikako da otkrijemo gdje su naše, a gdje neprijateljske snage. Možemo se naći pod udarom artiljerije Treće armije i međusobno se potući.

Sa štabom Korpusa zastali smo kod jedne usamljene kućice odakle možemo dobro osmatrati. Naše jedinice su nam iza leđa; očekujemo naređenje. Ali još je za to rano, sve dok nam se ne razbistri situacija. Ne skidam dalekozor s očiju. Eksplozije, dim i siluete promiču okularima, ali se ne legitimišu. Nakon dugog osmatranja, odjednom opazismo kako se ispred nas na odstojanju od kilometar i nešto više, na jednoj pošumljenoj zaravni, gomila i mota neka vojska. Da li je naša ili njihova? Proći će sigurno desetak minuta dok nismo utvrdili da su to Nijemci. Malo nam laknu. Konačno da nekog identifikujemo. Prema našoj procjeni, oni se tu okupljaju kako bi zaposjeli položaje. Prilika za nas, kakva se samo može poželjeti, da im udarimo s leđa i da ih potučemo. Brzo smo izdali naređenje objema divizijama da se glavninom razviju i udare s bokova na njemačku grupaciju. Virovitička brigada, koja je već zaposjela položaje lijevo od nas, dobila je zadatak da ih čvrsto drži dok se ne razviju ostale naše snage i da ni po koju cijenu ne dopusti Nijemcima da se probiju. Uspije li ovakav naš manevar, Nijemcima nema izlaza i mi ćemo se ubrzo sresti s Trećom armijom. Nas dvojica, komesar i ja odmah smo se uputili otvorenim zemljištem, pod sporadičnom vatrom neprijatelja, do položaja Virovitičke brigade. Biće najpametnije da se nađemo kod nje, ukoliko neprijatelj pokuša da se preko njenih položaja probije.

Čim smo stigli do položaja Brigade, prije nego će se i osjetiti dejstvo naše glavnine, na nju se sruči jaka vatra. S trenutka na trenutak ona se sve više zgušnjava. Nas dvojica, mimo ostalih, stojimo na kraju desnog krila položaja i posmatramo razvoj borbe. Brojne snage Nijemaca postupno se razvijaju za napad, uz podršku vatre. Brigada im ne ostaje dužna, ali neprijatelj se, u kratkim skokovima, sve više približava. Još se ne osjeća napad naše glavnine, pa se Brigada može naći u teškom položaju. Samo da ona izdrži dok glavnina ne pređe u napad.

Pritisak je sve jači. Pod žestokom vatrom jedan dio boraca, a odmah tu do nas, podiže se da odstupi. Mi viknusmo na njih i oni ponovo prilegoše. Nas dvojica i dalje stojimo. Meci se stalno zarivaju oko naših nogu. I konačno zametnu se vatra na oba neprijateljska boka. Dobro je, dobro je, brigade su konačno prešle u napad. Ali pritisak na Virovitičku još ne popušta.⁹⁰* Nijemci se ne bi smjeli probiti. Počinjem već da se

^ Veljko Kovačević je 15. aprila javio štabu 3. armije da se »Virovitička brigada povukla od centra Podgajaca pod jakom vatrom artiljerije od Budinaca, Jelisavaca i šume Veljanska Tenarica«. Istovremeno javlja da imaju »samo pješadijsko naoružanje«. U 13.40 sati 15. aprila štab korpusa je javio generalu Nađu: »Naše jedinice sastale su se sa

493

radujem brzom susretu s Trećom armijom i njenim komandantom Kostom Nađom.

Ali moju radost nenadano presječe jak bol u lijevoj nozi; padoh. Metak me pogodio iznad skočnog zgloba i razmrskao obadvije kosti. Krv šiklja na sve strane. Nijemci još pritišću. Pokušavam da ustanem, ali lijeva me noga ne sluša. Oko nas je čistina kao na dlanu. Meci zvižde i pravo je čudo kako nas još neki ne pogodi. Niko ne može da nam priskoči u pomoć. Moj komesar hvata me ispod pazuha i polako vuče ravnicom do najbližeg zaklona. Iscrpljen od teškog umora i krvarenja, svaki čas padam u nesvijest i povraćam se. Začudo, nijednom mi nije ispao revolver. Držao sam ga čvrsto da ne bih pao živ Nijemcima u ruke. Kad me Kultura izvukao do najbližeg zaklona, priskočili su i drugi u pomoć. Ubrzo sam se našao na nosilima.

Šta se dešavalo poslije sa mnom, za nekih desetak časova, ne sjećam se. Kad sam se osvijestio, vidim da se nalazim u nekim seoskim kolima, na slami. Moja lijeva noga bila je u gipsu do kuka. U šumi okolo pucalo se cijele noći. To je bio lov na pojedine Nijemce koji su uspjeli da umaknu poslije teškog poraza u okršaju s našim divizijama.

Živ da se pojedem zbog ovog ranjavanja. Bilo je kasno da se kajem što sam tako glupo ranjen svojom krivicom, što smo se i ja i komesar potpuno zaboravili, ne poštujući osnovnu vojnu abecedu, koju mora znati i svaki vojnik-redov. Nama dvojici, koji komandujemo Korpusom, ni u ovoj, ni u kakvoj sličnoj prilici, nije bilo mjesto u streljačkom stroju. Kad bi tako nešto učinio neki niži komandant, mi bismo ga žestoko kritikovali. Ali ipak postoji jedno ali! U ratu ima trenutaka, bez obzira na zvanje i čin, kad oklonost zahtijeva drugačije ponašanje od nekog bogomdanog pravila. To je tačno, ali zašto smo obojica stajali? Zašto nismo prilegli kao i drugi? Meni će biti velika utjeha saznanje da je moje ranjavanje, kao generala i komandanta Korpusa, u streljačkom stroju Virovitičke brigade imalo snažan odjek među njenim borcima, da izdrže do kraja njemački napad. To je bila osnovna garancija za potpun uspjeh manevra obiju divizija i poraz Nijemaca.

Toga 15. aprila za mene je rat bio završen.⁹¹' Nadao sam se da ću i ja ući u Zagreb s jedinicama kojima komandujem. Ali umjesto u Zagreb, prebačen sam u tek oslobođeni Osijek u koji je prva upala naša Osječka brigada, koja je bila, još ranije prebačena u Mađarsku, u sastav Dvanaestog korpusa. Smješten sam u vilu »Sinic«, koja je sad jednim dijelom pretvorena u bolnicu. Istog dana posjetio me komandant Treće armije Košta Nađ. On nije štedio riječi da istakne učinak jedinica Šestog korpusa, što će naročito izraziti u posebnoj naredbi, čim se vrati u

• dvije čete XII korpusa u Razdjevišti. Naš štab momentalno u Podgoraču. U 8 sati stigli sa jednicama probijajući se na komunikaciji Brod - Djedina Rijeka na sektor Našice - Đakovo. Virovitička presjeka cestu Našice - Đakovo i vodi borbu ćelu noć u Raz-bojištu. Razbojište likvidirano. Borba u centru Podgorača. U 17.50 sati 15. aprila Krea-čić je javio štabu armije: »U 2 sata Veljko ranjen u nogu kroz kost. Bit će svakako van stroja dva mjeseca. Uslijed odlijeva krvi i premorenosti vrlo je slab. Molimo čim bude put potpuno slobodan da pošaljete auto po njega. Momentalno komandovanje preuzeću ja«. Tri sata kasnije: »Molimo najhitnije javite da li možete noćas, kada i gdje, poslati ambulantna kola za Veljka«.

⁹¹) Ujutro 16. aprila Kultura javlja generalu Nađu: »Veljko otišao autom jutros za Osijek«. (AVII, 295, 4-32/).

494

svoj Štab. Nisam navikao ni da pohvaljujem, niti da budem pohvaljen, ali ova mi je pohvala bila veoma draga prije svega zato što se njome odaje priznanje čitavom Korpusu, o čemu govori nekoliko slijedećih redova te naredbe.

»... Želimo da vam izrazimo zahvalnost i pohvalu za vaše dosadašnje, junačko i umješno rukovođenje jedinicama VI udarnog korpusa, koja se naročito izrazila prilikom neprijateljske ofanzive u februaru i martu mjesecu t.g. na vaše jedinice i oslobođenu teritoriju Slavonije, kao i u teškim naporima akcija sadejstva u pozadini neprijatelja prilikom forsiranja Drave od glavnine snaga naše armije.

Ovom prilikom naročito ističemo junačko i do krajnosti požrtvovano držanje komandanta Korpusa general-majora Veljka Kovačevića, koji je u posljednjim borbama koje su vodile vaše jedinice u cilju spajanja sa glavninom naše armije, jurišajući na čelu svojih jedinica teže ranjen, kao i požrtvovano držanje polit-komesara pukovnika Otmara Kreačića, koji je uz najveće napore i opasnosti iznio svog ranjenog druga komandanta sa bojnog polja.

Takođe želimo da istaknemo vaš predan i požrtvovan rad koji ste sprovodili u cilju vojničkog, političkog i organizacionog sređivanja i jačanja vaših jedinica, tako da su one danas osposobljene za izvršenje svih zadataka koji se pred njima postave«.

Hvala vam, Slavonci. Ovo priznanje pripada, prije svega, vama. Posmatrajući vas u borbi, činilo mi se da gledam internacionalne brigade u Španiji!

Osuđen sam na dugo ležanje. Ponašanje doktora nimalo mi se ne sviđa. Stalno nešto sumnjičavo šapuću o mojoj nozi, strahujući od gangrene. Za bolesnika svaki šapat doktora je sumnjiv. Kad bi oni to znali, sigurno ne bi šaputali. Znam dobro šta je gangrena, ali neću dopustiti da mi amputiraju nogu. Srećom, do toga neće doći. Ipak štakama ću se koristiti gotovo čitave 1945. godine, dok konačno ne ustanem.

Teško mi je ležati nepomično, ali, srećom, gotovo nikad nisam sam. Posjećuju me mnogi prijatelji. Dobio sam i nekoliko pisama, među kojima je i jedno od Peka Dapčevića, komandanta Prve armije, s datumom 23. aprila. Evo toga divnog, humanog i drugarskog pisma:

»Od Načelnika operativnog odsjeka tvoga štaba saznao sam prije tvoga pisma da si ranjen. Bilo mi je vrlo žao, jer znam kako je biti ranjen u ovakvoj situaciji, tim prije za tebe koji si tu na domaku Zagreba ratovao. No mi ćemo gledati da nam to plate ovi gadovi i vjerujem da ćemo im se osvetiti i za tebe i za nas. Nijesam vidio borce 40-te divizije, ali su mi rekli da je to dobra divizija«.

Gledaj da ti ta noga ne ostane kraća, jer kako si ružan, ako ti i noga ostane kraća, nikad od tebe familije. Vjeruj mi da nijesam imao vremena doći da te vidim jer sam sve vrijeme bio sa divizijama, pa sam ti čak ovih dana bio u selu Buk kod Pleternice, gdje si ti nekada vodio ljute bojeve.

Gledaj, rđo jedna crnogorska, da slušaš te ljekare, da ti ne bi morali plaćati invalidninu poslije rata. Pravo ti reći malo sam ljut na tebe što si tako podmetnuo nogu.

Kad uzmemo Zagreb traži da te prebace na liječenje, da bi mogli doći kod tebe da ti vadimo dušu, a i ako umreš da bi te mogli sahraniti

495

pored Jelačića. Ja ću uostalom gledati da i Jelačić pogine kad mi uđemo u Zagreb.

Sigurno si čuo kako nam se dobro ova vojska bije i da imamo malo više materijalnih sredstava, vjerojatno bi već 1. maja bili u predgrađu bijelog grada Zagreba, a ovako ćemo malo kasnije. Imamo velike teškoće sa snabdijevanjem jedinica hranom zbog nedostatka transportnih sredstava iako hrane u Sremu ima dosta. Teško ti je ratovati moj Veljko, kao moderna vojska ako nemaš sredstava koje ima moderna vojska. Motorna vozila koja smo zaplijenili su većinom stara ili napola oštećena, te na njih ne možemo potpuno računati.

Ja sad krećem u Slavonsku Požegu, a sjutra u Pakrac.

Desno krilo naše armije izbilo je juče u Pakrac a lijevo krilo kod Nove Kapele. Siječemo ti ove Švabe i ustaše i doveli smo ih u situaciju da misle da smo Rusi iako smo mi još daleko od Rusa.

Dakle, da se vidimo u Zagrebu pa makar ti išao i pješke.

Mnogo te i toplo pozdravlja tvoj Peko«.

Iako nisam na frontu, stalno sam u toku glavnih zbivanja. Naše divizije postepeno se približavaju Zagrebu. Imam radio pored glave, namješten na »krugovalnu postaju« Zagreb, on radi neprekidno i danju i noću, kako ne bih propustio trenutak kad ću se za navijek rastati od »krugovalničara«, koga slušam već četiri godine i sresti s našim vjesnikom sa iste stanice, iz oslobođenog grada. Za taj trenutak isplati se živjeti. Prolaze dani, ali »krugovalničar« se ne skida. On i prijeti s trista hiljada Pavelićevih bajoneta. Sve do konca aprila, u starom stilu grmi, zaplašuje... Ali dobrom uvu ne može promaći da već početkom maja taj isti glas nekako se opušta, malaksava, mekša i ljubazniji je. Ko bi rekao da je to onaj stari »krugovalničar«. Jednog dana on čita nečiji članak o nesanici i kako se treba boriti protiv nje. Zaista je ta lekcija došla u pravi čas. Mimo ikad ranije, ona je mnogima potrebna. Iz njegovog riječnika polako iščezava riječ »bandit«.

Negdje šestog ili sedmog maja već ne čujem nijedne pogrdne riječi. Po njegovom glasu čovjek može da procijeni da su partizani na pragu Zagreba. »Krugovalničar« je već prepodoban. Samo što nas ne oslovljava sa drugovi. Čini mi se da bi on mogao svakog trenutka ustupiti mikrofon nekom od naših. Da li je moguće da se ovaj čovjek tako brzo »prevaspitao«? Sedmog ili osmog maja, s blagonaklonošću obavještava građane da se drže svojih domova, jer partizanske jedinice ulaze u grad. Nisam siguran, ali čini mi se da je čak jednom pomenuo Narodnooslobodilačku vojsku. To upozorenje je bilo posljednje što je rekao. Potom je svirala neka muzika. Očekujem veliki trenutak. Samo što nije. Muzika svira. Od velikog nestrpljenja gotovo da onako ležeći poskakujem u krevetu. I onda odjednom, kao da se gramofonska ploča s muzikom prelomi, nasta mali tajac. Čuju se neki koraci. Nešto lupnu. I onda glas: »Ovdje komandant 20. srpske brigade«. Mislim da sam dobro zapamtio jedinicu.

Beskrajna je moja radost. Za tren se skupi u mojoj .sobi desetak drugova da proslavimo ovaj veliki trenutak.

Kraj rata je na pragu.

496

Sastanak Glavnog štaba Hrvatske, marta 1942. Slijeva na desno: Vlado

Popović, Rade Zigić, Veljko Kovačević, Ivo Vejvoda, Ivan Rukavina,

Ilija Engel i Šime Balen

Grupa primorsko-goranskih partizana; krajnji desno: čuveni kurir Andrija Grgurić Dimnjačar Spanac

#£

497

Šesta primorsko-goranska brigada u Dreznici 1942; ispred stroja Viktor Bubanj

498

499

Grupa rukovodilaca Brinjskog bataljona, gornji red- Srdan Uzelar Malikan, Vlado Lončar, u sredini sedi Mićo Kosovac, deZ odnlega

učitelj iz Ledenica

Goransko-primorski partizani u Drežnici 1942. godine

*% «f v,

500

Goransko-primo rsk i partizani 1942. Pokret za napad na neprijatelja

Narodni heroj Ljubica Gerovac

501

Glazba Trinaeste primorsko-goranske divizije

Bogdan Crnobrnja, Petar Drapšin i Mate Jerković u Slavoniji 1944. godine

Fudbalska reprezentacija Šeste Učke divizije (stoje) i Trinaeste primorsko-goranske divizije (sede u belim dresovima) u Otočcu 1943. godine

Ivan Mišković, Savo Miljković, Lazo Dragaš i Veljko Kovačević u Slavoniji 1944. godine

^ro

503

Susret sa crvenoarmejcima na Dravi 1944. godine

Vlado Matetić, Karlo Mrazović Gašpar, Veljko Kovačević i Otmar Kreačić

504

u Slavoniji 1944. godine

Veljko Kovačević i Maga Bobetko u Sla\uiu]i 1944. godini.

Otmar Kreačić i Veljko Kovačević uoči završne oslobodilačke ofanzive

505

1945. godine

Registar ličnih imena

ABRAMOVIĆ Jovo - 448 AFRIĆ Vjekoslav - 232-236, 431 AHMETOVIĆ Lutvo - 139 ALBAHARI Moša - 94, 95, 128, 129,

133 AMBROZIJE - 145, 173 ANGELINI Giuseppe - 209, 304, 347,

358, 359 ANTIĆ Vicko - 13, 35, 413, 466 ANTOLIĆ - 444 APARAC Luka - 485 ARTUKOVIĆ Andrija - 173 AUGUSTINČIĆ Antun - 431 AVŠIČ Jaka - 284, 285

BABA Bajro - 429

BABIĆ Bogoljub Horta - 231

BABIĆ Tuna - 409

BABIĆ Vlatka - 229

BABIĆ Zvonko Žulja - 231

BACE Maks - 55, 226, 310, 333, 334

BADNJEVIĆ Ešraf - 139

BAKARIĆ Vladimir - 161, 176, 179,

180, 185-187, 211, 218, 237, 246,

261, 262, 277, 291, 326, 365, 367,

368, 370, 372 BAKIĆ Mitar - 469, 470 BALAČIĆ Vlado - 196 BALEN Šime - 179, 226 BALENOVIĆ Duka - 437 BANAK Josip - 446, 463 BANINA Ante - 181 469 BARĆEVIĆ Ivan - 339 BASARIĆ Stanko - 475 BASTA Milan - 363 BEBLER Aleš - 284 285 BEKIĆ Branko - 330 BERIĆ Bogoslav - 479 BERUS Anka - 65, 66, 72, 160, 161,

222, 223, 230, 237, 251-253, 319 BERGLEZ Vladimir - 489 BIBER Tehek Antun - 72, 73, 139

BIJEDIĆ Šukrija - 430

BILIĆ Nikola - 448

BIZMARK - 41

BLAŽEVIĆ Zlata - 440

BOBETKO Drago Maga - 446, 447,

463 BOBIĆ Milan - 475 BOGDAN Peko - 395, 396 BOGDANIC Delko - 387, 388 BOGDANOVIĆ - 235 BOGDANOVIĆ Gedeon Geca - 453,

454 BOJČIĆ Marko - 448 BONACI Jurij - 379, 381-384 BOR Matej - 485 BORĆIĆ Petar - 448 BORIJAN Bude - 8 BORIJAN Lucija - 8 BOROTA - 363 BOROVEĆKI Ivica - 480 BOSIĆ Miloš - 262 BOSNIĆ Bude - 113, 116, 272, 415 BOSNIĆ Dmitar - 116 BOS Emil - 38 BOŽANIĆ Petar - 346 BOŽIĆ Mirko - 431 BRKIĆ Zvonko - 436, 437 BRLAČIĆ Ivo - 462 BRNĆIĆ Jože - 200 BROZ Josip Tito - 7, 60, 61, 115, 187,

200, 201, 203, 209, 256, 258, 292,

295, 329, 352, 361-363, 377, 385,

400, 420, 469-471 BUBAN Bozo - 440 BUBANJA Andrija - 79, 93, 126, 127,

140, 141, 200, 231, 304, 305, 392,

393, 415 BUBANJ Viktor - 97, 138, 154, 197,

200, 225, 272, 286, 289, 312, 316,

317, 322, 323, 327, 336, 338, 343,

348, 366, 393, 407, 409-411, 415 BUKOVIĆ Josip Ćiro - 437 BUKVIĆ Đuro - 192 BULOVIĆ Mirko - 437 BUNJEVAC Moco - 458-460 BUNJEVAC Tozo - 485 BURIĆ Sulejman - 448 BUTOVAC Karlo - 162, 163 BUZA Miloš - 262-264

507

CAR Luka - 339

CAR Martin - 170, 173

CAR Nikola - 95, 101, 122-124, 197,

199, 200, 203, 204, 218, 229, 231,

272, 284 CAR Pero - 437 CAR Rato - 363 CENČIĆ Eduard - 93, 200 CIRKEJ Stjepan - 440 CRNIĆ Ivica - 162, 163 CRNKOVIĆ Valo, 221 CRNKOVIĆ Viktor Riđan - 146, 219,

220, 279, 336 CRNOBRNJA Bogdan - 436, 437, 473 CRNOBRNJA Miloš - 463, 464, 475 CRNOGORAC - 416, 418, 419 CUCULIĆ Josip - 200, 281 CVETAN Franjo Primorac - 128 CVETKOVIĆ Dragiša - 7 CVETKOVIĆ Đorđe - 462 CVETKOVIĆ Žarko - 480 CVITKOVIĆ Mato - 448

ĆETKOVIĆ Milovan - 10 ĆETKOVIĆ Pero - 201, 202 ĆETKOVIĆ Vlado - 24, 27, 29, 35, 46,

150, 179, 226, 330, 333 ĆOPIĆ Branko - 485 ĆOPIĆ Vladimir - 154 ĆORIĆ Ljuban - 448 ĆORKOVIĆ Dušan - 437 ĆUPURDIJA Rade - 263

ČABRIJAN Milan - 327 ČAČIĆ Ale - 448 ČAJKOVSKI Petar Iljič - 233 ČALIĆ Dušan Ćule - 436, 437, 450,

453, 460, 466 ČAPEK Karei - 485 ČARGONJA Josip - 346 ČARUGA - 454 ČEPELJ Dragutin - 444 ČEPO Josip - 462 ČERČIL Randolf - 419, 420 ČERĆIL Vinston - 420 ČOHAR Milan - 363 ČOLAKOVIĆ Rodoljub - 400

ČOLIĆ Slavko - 309, 310

COP Bogdan Satir - 231

ČUBRIĆ Josip - 70

ČULJAK Jože - 139

ČUPIĆ Vukan - 27

ČUTURILO Stevan - 178, 183, 184

DŽ

Džons Viljem - 352 Džefson Ronald - 352

DAPČEVIĆ Peko - 23, 35, 457, 470, 471, 487, 488, 492, 495, 496

DASOVIĆ Martin - 371, 396, 397, 415

DASOVIĆ Stjepan Brko - 265, 266

DASOVIĆ Vlado - 193

DEDIJER Vladimir - 371

DEGREL Leon - 19

DELBELO Drago - 331

DEMONJA Nikola - 182, 435, 436, 443, 444, 453, 474

DESPOTOVIĆ Branko - 440

DETONI Marijan - 430, 431

DEVČIĆ Šime Poštar - 243, 246, 247

DEŽELJIN Rudolf - 381

DIKIN - 352

DIMIĆ Nada - 90

DIMINIĆ Dušan - 200

DOBRIĆ Pero - 485

DOBRIĆ Stjepan - 485

DOBRIČIĆ Petar - 444

DOKIĆ Stevo - 440

DOLEŽAJ Ljudevit - 440, 448

DO MANI Robert - 184

DOMANKUŠIĆ Stjepan - 479

DONČEVIĆ Ivan - 431

DOTLIĆ Dušan - 330, 348

DRAGAŠ Lazo - 446, 463

DRAKULIĆ Nenad Braco - 214

DRAPŠIN Petar - 10, 21, 23, 24, 27, 29, 35, 311, 423, 436, 449

DRAŽENO VIĆ Ante - 462

DRENOVAČKI Mirko Luka - 281

DRENSKI Branko - 448

DRLIĆ Milan - 462

DRNDIĆ Ljubo - 230

DUGANJAC Zvonko - 363

DUGONJIĆ Rato - 400

DULIĆ Đuro - 474, 477, 488

DUNDOVIĆ Josip - 462

508

ĐERĐA Josip - 154, 159, 222, 270 ĐILAS Milovan - 400 ĐURĐENOVIĆ Dragan - 448 ĐURĐEVIĆ Nikola - 363

ELI - 358

ENGEL Elijas Ilija - 21, 291 ERDELJAC Petar - 351, 352 EVIĆ-KRAJACIĆ Bosiljka - 8

GOŠNJAK Ivan - 9-12, 17, 330, 331,

333, 400, 414, 416, 428, 431-434,

436 GRBIĆ Čedo - 437 GREGORIĆ Pavle - 377, 437, 466 GRGURIĆ Andrija Dimnjačar - 93,

146, 219, 220, 279-282, 296, 297,

336-341, 347 GROZAJ Marijan - 475, 478 GRUBOR Petar - 196 GRŽETIĆ Joso - 83, 101, 129, 131, 132,

134, 135, 197, 198, 200, 291, 293,

302, 312, 316, 319, 321, 336, 338,

343 GRŽETIĆ Maca - 272, 306 GUBEC Matija - 101

FABIJAN Franjo - 455

FARKAŠ Mijo - 462

FELKER Vlado - 363

FLORES Vječeslav Cvetko - 19, 20, 23,

35, 46, 47, 51-53, 55, 58, 60, 61 FRANIĆ Andlar - 135, 136 FRANKO - 7, 22 FRANJO JOSIF - 90, 110 FUĆAK Milan 231, 377, 383, 384 FUNARIĆ Stjepan Jota - 437

GAĆEŠA Vasilj - 179 GALOVIĆ Branko - 346 GALJER-HOLJEVAC Nada - 139, 180 GALJER Vilim - 139 GAMBARA - 375, 376 GAŠPARAC Vinko - 200 GAŠPAROVIĆ Dragutin - 408 GAŠPAROVIĆ Vinko Vinčina - 80,

129, 131, 140 GEBELS - 44 GERASIMOVIĆ Ivan - 19 GEROVAC Ljubica - 195, 213, 215 GOGONOŠIĆ Zlata - 247 GOJKOVIĆ Bogdan - 476 GOLDŠTAJN Lea - 273 GOLDŠTAJN Slavko - 273, 275 GOLIK Ilonka - 84, 93 GOLUBOVIĆ Radonja - 400 GORTAN Vladimir - 229 GOSTOVIĆ-GRUBOR Dušanka - 196 GOSTOVIĆ Mihajlo - 408 GOSTOVIC Mirko - 408

HABDIJA Mirko - 450

HAJDUKOVIC Đuro - 408

HAJNC Josip - 485

HANTER - 352

HARDI Joakim - 448

HARIŠ Ivan - 80-82

HEBRANG Andrija - 150, 159, 161,

266, 326, 333, 368, 375, 376 HEGELJAC Dušan - 462 HERO Tomislav - 272, 339 HINKOVA-VEJVODA Vjera

101-103, 117, 118, 145 HITLER Adolf - 19, 20, 21, 23, 28, 32,

33, 36, 40-44, 48, 372 HOFMAN Milan - 149 HOHNJEC Štefica - 60 HOLJEVAC Vječeslav Veco - 179, 180,

330, 331, 333, 426 HORVAT Joža - 210, 431

IBLER Stanko - 480 IBRIK Jovan - 448 ILAK Stjepan - 73 ILIC Slobodan Ciča - 479 ILJF i PETROV - 253 IVANOVlC Vlado - 184 INKRET Franc - 473 IVOSEVIĆ Dušan - 327, 346 IVOSEVIĆ Milan - 327 IVOSEVIĆ Miloš Rajkan - 176 IVOŠEVIĆ-ROGOVIĆ Miloš - 260, 267

509

IVOŠEVIĆ Vojo - 382 IVOŠEVIĆ Todo - 416

JAHIĆ Fadil - 23, 35

JAKOVAC Martin - 21, 24, 25, 37, 38

JAKŠIĆ Nikola Gedžo - 437, 485

JAKŠIĆ Pavle, 416, 419, 427, 455

JALŽE Stjepan - 448

JANČIĆ Bogdan - 260-265, 267, 270,

271, 274 JANČIĆ Jelena - 267, 274, 275, 302,

304 JANDRIĆ Dušan - 430 JANIĆ Vlado Capo - 435, 453, 473 JANKEZ Grga - 437, 466 JARAN Jusuf - 448 JAVORSKI Bato - 437 JEDINAK Bozo - 346 JELAČIĆ - 496 JELENC Franjo - 86, 91, 170 JELIĆ Ivan - 327 JEREMIĆ Joco - 427 JERKOVIĆ Mate - 435, 438, 442, 448,

449, 460, 461, 470, 475, 485, 486 JEVTIĆ Bogoljub - 400 JOKA Milan - 479 JORGIĆ Milenko - 448 JOVANIĆ Đoko - 335, 341, 363 JOVANOVIĆ Aljoša - 479 JOVANOVIĆ Arso - 348, 418, 419, 468,

469 JOVANOVIĆ Bogdan - 479 JOVANOVIĆ Pava - 339 JOVANOVIĆ Žikica - 9 JURIĆ Vjera - 149 JURIČIĆ Mate - 446, 464 JURKOVIĆ Nikola - 70 JUZBAŠIĆ Josip - 462

KAČNAREK Aleksa - 462

KALAFATIĆ Blaž - 80, 159, 160, 292

KALAFATIĆ Tomo - 408

KALEB Vjekoslav - 431

KAPIĆIĆ Jovo - 473, 475

KAPOR Čedo - 11

KARABOGDAN Mijo - 448

KARADŽIĆ Vuk - 85

KARADŽIJA Emil - 198, 229-231, 348,

393, 407 KARAĐORĐEVIĆ Petar II - 261 KARAPANDŽA Branko - 77

KARAPANDŽA Jelena - 77

KARAPANDŽA Simo - 77

KARDELJ Edvard Bevc - 361, 374,

375, 400, 401, 403^107 KARDELJ Pepica - 401 KAŠTELAN Jure - 431 KAVALI Ivan - 448 KAZIMIR Dolar - 346 KESER Josica - 300 KESER Rudolf - 298, 299 KISELJEVSKA Natalija - 479, 480 KIŠ Ferenc - 448, 463, 464 KIŠ Ivan - 448 KITL Adolf - 9 KLADARINA Đuro - 435 KMECIK Miša - 479 KNEŽEVIĆ Rade - 488, 491 KOCKOVIĆ Josip Braco - 480, 481 KOFLER Franjo - 445, 446 KOJADINOVIĆ Pero - 475 KOKOT Jovo - 475 KOLAREVIĆ Antun - 448 KOLESAR Irena - 431 KOMADINA Mate - 408 .KOMADINA Pero - 155, 272 KO MAR Slavko - 198, 229, 285 KOMBOL Juraj - 339 KOMBOL Stanko - 159 KON Robert - 462 KONČAR Rade - 8, 60, 139, 150, 266,

319 KOPLEC Drago - 448 KOPORC Jože - 480 KOSANOVIĆ Anka - 175 KOSANOVIĆ Boško - 327 KOSANOVIĆ Bozo - 339 KOSANOVIĆ Bozo Lukin - 176 KOSANOVIĆ Bozo Pepin - 176 KOSANOVIĆ Braco - 176 KOSANOVIĆ Đurica - 176 KOSANOVIĆ Đuro - 175 KOSANOVIĆ Ilija - 176 KOSANOVIĆ Kojo - 276 KOSANOVIĆ Ljubo - 176 KOSANOVIĆ Marica Majkica - 175 KOSANOVIĆ Milan - 113-115, 174,

175 KOSANOVIĆ Milka - 175 KOSANOVIĆ Nikola Momo - 437 KOSANOVIĆ Simo - 175 KOSOVAC Ilija - 196 KOSOVAC Mićo - 196 KOSOVAC Vujo - 196 KOSTIĆ Dušan - 431 KOVAČEVIĆ Jeremija - 401

510

KOVACEVIĆ Mirko - 10 17 45 46, 47, 71, 73

KOVACEVIĆ Sava - 326 371

KOVACEVIĆ Simeunić -'86-89, 91-93, 105, 173

KOVACEVIĆ Veljko - 98, 99, 104, 147, 150, 153, 205, 218, 222, 230, 252, 275, 310-313, 316, 321, 327, 330, 339, 346, 348, 350, 351, 371, 373, 374, 381-383, 397, 405, 408, 460, 466, 474-476, 487, 493-496

KOVACEVIĆ Vojo - 72, 73

KOVAČIĆ Ivan Goran - 233, 423

KRAJAĆIĆ Anka Bela - 273, 274

KRAJAĆIĆ Josip Prika - 437, 453, 474, 477

KRAJAĆIĆ Marijan - 8

KRAJNOVIĆ Milorad - 462

KRAS Josip - 75, 76, 94, 98, 147, 149, 158

KRAŠOVEC Jaša - 163

KRAŠOVEC Viktor - 161, 164-166, 200

KRAUS dr Oto - 244, 245, 273, 302

KREAČIĆ Otmar Kultura - 55, 187, 237, 255, 302, 310, 435, 444, 453, 473, 475, 476, 482-484, 486, 487, 489, 490, 494, 495

KREAĆIĆ Valerija Valja - 305

KREČA Dušan - 474, 478

KRKLJUŠ Slavko - 55, 61, 68

KRŠČANOVIĆ - 211

KRŠUL Mate - 161, 223

KRUNIĆ Uroš - 291

KRUŽIĆ Zora - 27

KRŽELJ - 444

KUĆAN Ružica - 127, 128

KUČIŠEC Anđelko - 480

KUFRIN Milka - 308

KUKIĆ Miloš - 150, 152, 343

KUPREŠANIN Milan - 469

KURT - 42, 47

KURTINI - 363

KUTI JARO Emil - 431

KVARA Edoardo Sito - 367, 370

KVATERNIK Slavko - 249

KVEDER Dušan - 55

LAPUŽ Milan - 448

LASIĆ Ilija - 462

LATAS Branko - 184

LATINOVIĆ Lazo - 16, 19, 20, 23-28,

30, 309

LEKIĆ Danilo - 55, 56, 469

LENAC Ivan - 21, 24-27, 37, 38,

134-136, 200, 281, 284, 316, 317,

323, 324 LENAC Mirko - 409 LENJIN Vladimir Iljič - 187 LICINIĆ Trivo - 440 LAMPAR Blažo - 322, 323 LONČAR Bogdan - 272 LONČAR Đuro Vilson - 191, 192 LONĆAR Jovo - 296-298, 330, 428, 429 LONĆAR Mane Prsan - 196, 324 LONČAR Mile - 192 LONČAR Vlado Kojčin - 106, 107,

188-190, 192, 193 LONČARIĆ Jovo - 272, 281, 365 LONČARIĆ Vjekoslav - 97 LONGO Luiđi Gala - 23, 24 LOVINĆIĆ Ivica - 188, 190, 192, 195,

196 LUKIĆ Dragiša - 35 LUVIĆ Marko - 462

MAČEK Vlatko - 7

MAGAŠIĆ Anica - 72

MAGDIĆ Ivan - 363

MAJERHOLD - 73

MAJNARIĆ Drago - 93

MAJNARIĆ Dragutin - 93

MAJNARIĆ Stanko - 84

MAJSTOROVIĆ Blaž Šubara - 479

MAKLIN - 352

MALETIĆ Vlado - 485

MALIĆ Ivan - 475

MALJKOVIĆ Mane Kumbija - 196,

346 MALJKOVIĆ Milan Malikan - 196 MALJKOVIĆ Miloš - 192 MALJKOVIĆ Nikola - 255, 337-341 MAMULA Bogdan - 85, 260 MAMULA Jovo - 85, 260-265, 267, 270 MAMULA Lepa - 403-405 MAMULA Nenad - 176 MAMULA Pero Radin - 176 MANCE Dragan Drago - 79, 84, 93, 94 MANDIĆ Gligo - 475, 487 MANOLA Srećko - 55, 179, 226, 370,

372 MARAS Mican - 125 MARAVIĆ Dušan - 114, 115 MARAVIĆ D. Dušan - 116

511

MARAVIĆ R. Dušan - 116 MARAVIĆ Ilija - 272 MARAVIĆ Mane - 327 MARAVIĆ N. Nikola - 116 MARAVIĆ R. Nikola - 116 MARAVIĆ Stanko - 339 MARČEP Luka - 462 MARČIĆ Milan - 408 MARČINOVIĆ Ivan - 85 MARELJ Smilja - 448 MARIČIĆ Dušan - 462 MARINKOVIC Ivo Slavko - 74-81, 83,

84, 86-89, 92-98, 101, 105, 143, 144,

150, 154, 158, 161, 162, 173, 222,

223 MARINKOVIC Jovan Ivo - 437 MARINKOVIC Marica - 76 MARKELIĆ Vlado - 146, 252, 351 MARKON Slavko - 139 MARKOVIĆ Dušan - 339 MARKOVIĆ Ivan - 448 MARKOVIĆ Ivica - 462 MARKOVIĆ Jurica - 172, 198, 256,

293, 299, 300 MARKOVIĆ Veljko - 230 MAROVIĆ Ile - 306 MARŠON Vinko - 444 MARTI Andre - 7, 23 MATAIJA Ana - 120 MATAIJA Jure - 121 MATAIJA Milan - 120, 121 MATAIJA Pepica - 120 MATANČIĆ Marjan - 486 MATES Leo - 187 MATETIĆ Dušan - 316, 317 MATETIĆ Vlado - 272, 317 MATIĆ Anka - 35 MATIĆ Branko - 86, 89, 92, 272 MATIĆ Đuro - 78, 85, 161, 415 MATKOVIĆ Živko - 363 MAVRIĆ Ignac - 346 MAVRINAC Josip Kanjol - 230, 231 MESARIĆ Blaž - 139 MESIĆ Frane - 327 MEŠTEROVIĆ Đuro - 10 METIKOŠ Draginja - 272 MIČETIĆ Drago - 408 MIGO Dimitrije Vrbica - 363 MIHAILOVIĆ Draža - 178, 183, 351,

352, 364, 481 MIHELJČIĆ Josip - 93 MIKELIĆ Milka - 448 MILAKOVIĆ Đokica - 479 MILANOVIĆ Duka - 272

MILANOVIĆ Ilija Labra - 272, 334,

339 MILČINOVIĆ Olga - 139, 140 MILIČEVIĆ Ivan - 478 MILINOVIĆ Nada - 480 MILUTINOVIĆ Ivan - 426 MILJANOVIĆ Nikola Karaula - 437 MILJANOVIĆ Savo Jaran - 441, 442,

446, 461, 464, 467, 474, 491 MILJKOVIĆ Huška - 428-430 MITIĆ Ranko - 312, 316 MIŠČEVIĆ Mihailo - 489, 490 MIŠKOVIC Ivan Brk - 473 Miso - 288, 289 MLAĐENOVIĆ Stevo - 462 MODRUŠAN Ivan - 462 MOJMIR Martin - 72 MOLNAR Miroslav - 448 MRAZOVIĆ Karlo Gašpar - 8, 437,

466, 487 MRKALJ Sava - 85 MRVOŠ Rade, 167, 200, 281 MUGOŠA Ilija - 363 MURETA Franjo - 80 MURETA Srećko - 80 MURIES Adrien Ninet - 26, 27, 38 MURTIĆ Edo - 430, 431 MURVIN Antun - 84, 93, 200 MURVIN Ivan - 84, 93, 200 MUSOLINI Benito - 19, 257, 377

NAĐ Košta - 15, 55, 91, 468, 474, 493,

494 NAZOR Vladimir - 233, 423, 424 NEDELJA Milka - 448 NEDIĆ Milan - 19 NENEZIĆ Radojica - 435, 436 NIKOLIŠ Gojko - 10 NIKŠIĆ Nikola - 462 NOVINC (Štajduhar) Vidica - 320 NUŠIĆ Branislav - 235, 431, 485

OBERHOFER Branko - 480 OBERHOFER Tea - 480 OBERŽEK Karei - 480 OBRADOVIĆ Ilija - 346 OFAK Josip - 200, 231 OFAK Marijan - 8, 231 OGULINAC Franjo Seljo - 150, 176, 179

512

OJDANIC Ljubo - 485 OPAČIC Ćanica - 150 OPARDIĆ Hasim - 448 OREŠKOVIĆ Marko Krntija - 8, 147,

150, 151 OSENICA Stevo - 291 OSTOJIĆ Dušan - 476 OSTROVSKI - 316 OŠTRlC Josip - 440 OŽBOLT Filip - 231 OŽBOLT Frane - 231

PAĐEN Anka - 210, 271

PARMAČ Stnako - 181

PASTUNOVIĆ Stevo - 448

PAVELIĆ Ana - 154

PAVELIĆ Ante - 19, 33, 36, 48, 54, 55,

82, 83, 89, 166, 169, 170, 181, 198, 203, 208, 224, 249, 260, 287, 298, 299, 388, 416-418, 450, 455, 482, 496

PAVELIĆ Marija - 154

PAVELIĆ Milan Ćabre - 154

PAVELIĆ Nikica - 147

PAVELIĆ Valentin Valaš - 153, 154

PAVIČIĆ Bozo - 363

PAVIČIĆ (-Kovačević) Pavica - 78, 79,

83, 93, 99, 221 PAVIĆIĆ Margareta - 83, 99 PAVLIĆ Duka - 79, 80, 129, 130, 132 PAVLIĆ Pavle - 351

PAVLOVIĆ Ilija - 462

PAVLOVIĆ Rade Stric - 473, 474, 479

PAVLOVIĆ Slavko - 485

PEHIR Stjepan - 448

PEJAČEVIĆ Johan - 462

PEKIĆ Dušan - 453

PELEŠ Rade - 78 - ;

PERIČIN Marko Kamenjar - 487

PEROVIĆ Nikola - 322, 323

PERUŠIĆ - 363

PERUŠKOVIĆ Ivan - 408

PEŠUN Stjepan - 408

PETEN - 18, 28, 32, 33

PETRANOVIĆ Zdenko Jastreb - 200,

210, 231 PETRIČEVIĆ Kado - 468 PETROVIĆ Bartol - 75, 76, 98 PETROVIĆ Grujo - 10 PETROVIĆ Ilija - 415, 416 PIHLER Ivan - 16, 479

PIJADE Moša - 175, 400-402

PIKULIĆ - 230

PINTAR Miho Toledo - 55

PIPINIĆ Josip - 339

PLEŠE Ivan Lankosi - 231

PLEŠE Ivan Rodo - 84

PLEŠE Josip - 408

PLEŠE Stipe - 200

POLIĆ Oskar - 230

POLIĆ Stipe - 231

POLOČEK Franjo - 480

POPARA Milan Seljo - 432^-34

POPOVIĆ Bogdan Danko - 237-256

POPOVIĆ Danica - 239-241

POPOVIĆ Koča - 487, 488

POPOVIĆ Mladen - 241, 247

POPOVIĆ Savo - 448

POPOVIĆ Sterija Jovan - 431, 482

POPOVIĆ Vladeta - 74

POPOVIĆ Vladimir Vlado - 8, 60, 73-75, 117, 150, 153, 161, 184, 186, 187, 205, 246, 262, 266 291, 292, 469

POPOVIĆ Vojin - 35

POPOVSKI Jelisije - 15

POVOLJNJAK Milan - 448

PREMATE Veljko - 363

PREŠIĆ -416-418

PRGOLJ Stjepan - 448

PRILIKA Duka - 479

PROTIĆ Gojko - 462

PRPIĆ Antun - 462

PUAĆ Dako - 478

PUŠKARIĆ Darinka - 94, 200

PUŠKARIĆ Mile - 444

RAĆKI Ernest - 476

RAĆKI Nikola Koljka - 79, 84, 93, 200,

415 RADAK Stjepan - 462 RADAKOVIĆ Ilija - 293 RADAUŠ Vanja - 430, 431 RADEJ Vlado - 170, 173 RADIĆ Ante - 462 RADIĆ Boro - 64, 65 RADIĆ Dušan - 363 RADOĆAJ - 240 RADOJČIĆ Milan - 339 RADOJČIĆ Rade Kiča - 272, 346 RADOJČIĆ Simo - 339 RADOVIĆ Miloš - 462

513

RADULOVIC B. Sava - 116

RADULOVIĆ M. Vajo - 116

RADULOVIC Mitar - 263

RAFAJLO - 247

RAJAČIĆ-LAKIĆ Jela - 196

RAJAČIĆ-PEKIĆ Milan - 196

RAJAČIĆ-VUKELIĆ Julka - 196

RAJČEVIĆ Dane - 226

RAJKOVIĆ Mata - 196

RAKIĆ Boris - 363

RAKIĆ Milutin - 448

RAKOVIĆ Ratko - 231

RANKOVIĆ Aleksandar Marko - 400

RANOGOJEC Irena - 247

RANOGOJEC Vlado - 247

RAŠINA Milka - 96, 97

RAVNAK Ivan - 440

REGLAJAC Dušan - 448

REPAK Salko - 232, 234, 236, 431

RIBAR Ivan - 400

RIBIĆIĆ Stjepan - 448

RISTO Baja - 24

RITIG Monsinjor Svetozar - 424, 425

ROATA - 145

ROMANIĆ Petar - 474

ROT Nikola - 227

ROTT Adolf - 462

ROZMAN France - 405

RUBČIĆ Nika - 139

RUKAVINA Ivan - 8, 150, 179, 180, ' 185, 186, 199, 205, 211-213, 215, 226, 230, 237, 246, 261, 262, 291, 326, 328, 329, 348, 400, 426

RUS Josip - 400

RUSEK Anton - 101

RUSTANBEG Milan - 200, 210, 231, 415, 416

RUTIĆ Ivka - 232, 234

RUTIĆ Joža - 232, 233, 236, 431

RUŽIČKA Josip - 476

RUŽO Nadin - 20, 35, 38

SABLIĆ Sveto - 455 SADKLIF - 441, 449, 481 SARAJCIĆ Ivo - 437 SA VIC Kolja - 487 SCUERA Antonio - 365 SELB Mimi - 20, 35, 38 SELEMUN Ljuban - 262 SENJUG Ivan Ujak - 440 SERDAR Stevan - 351

SIMIĆ Aleksandar - 351, 352

SINKO Veljko - 163, 200

SKOČILIĆ Josip Joža - 159, 366, 377,

383 SKOČILIĆ Stjepan - 346 SKOMERŠ Ivan - 70 SKRIGIN Georgij - 232, 233, 236, 237,

282 SLANI Milan - 198, 229-231 SMILJANIĆ Đuro - 462 SMOLČIĆ Franjo - 448 SNAGIĆ - 150 SPASIĆ Branko - 21, 24, 25, 34, 37-39,

41, 44, 45, 49-51, 53, 54, 58, 71 STALJIN Josif Visarionovič - 20, 90,

110, 130, 187, 283, 377, 420 STANIĆ Dmitar - 346 STANIĆ Dragica - 247 STANIĆ Rudi - 247 STANIVUKOVIĆ Milan - 435, 453, 474 STANKOVIC Đuro - 363 STANKOVIC Nikola - 440 STANKOVIC Srećko - 440 STARCEVIĆ Franjo - 200, 281 STIPANĆIĆ Ivo - 281 STIPANOVIĆ Marica - 102 ŠTIPANO VIĆ Mića - 102 STIPANOVIĆ Milka - 102 STRIJA Marija - 440 STRIŽIĆ Tomo - 80, 81, 95, 98, 103,

104, 122, 124, 146, 152, 154, 155,

176, 225 SUBOTIĆ Vukašin - 468 SUPEK Ivica - 72, 431 SUŠANJ Boro - 327 SUŽNJEVIĆ Nikola - 446, 463, 478

ŠABAN Đuro - 78 ŠAKANOVIĆ Halil - 430 ŠAKIĆ Mićun - 376, 379, 387 ŠARENAC Sergije - 363 SAŠIĆ Jevto - 479 ŠĆITAR Drago - 346 ŠELOVIĆ Cvijeta - 462 ŠESTAN Vlado - 408 ŠIBL Ivan - 485, 486 ŠIMIĆ Ante - 171 ŠIMIĆ Josip - 200 ŠIMIĆ Slavko - 462 ŠIMIĆ Stjepan - 272 ŠIPEK Nikola - 117

514

ŠIPOŠ Eduard - 462 ŠIROLA Franjo - 279 ŠIROLA Vitomir - 231, 317 ŠKALER Jelena - 55, 57, 59 ŠLEZINGER Ana - 408 ŠNELER Mladen - 231 ŠTAFIĆ Stjepan - 448 STAJNBERGER Adolf Drago - 178,

183, 184 ŠTAJNER Joso Pista - 260 ŠTAMBUK Zdenko - 431 ŠTIMAC Stipe - 93 SUBIĆ Antun - 448 ŠUMONJA Miloš - 420 ŠUPICA Petar - 448 ŠUPIĆ Rade - 81, 154, 158, 229 SUŠANJ Boro - 272 ŠVOB Vinko - 125, 126, 132, 140, 162,

163, 166, 197, 198-200, 203, 206,

207, 218, 225, 231, 276, 285, 286,

316, 317, 348, 409, 415

TRBOVIĆ Drago - 339

TRBOVIĆ Dušan Duda - 272, 292, 312

TRBOVIĆ Đuro - 91, 119, 210, 294

TRBOVIĆ Gojko - 91

TRBOVIĆ Mane - 437

TRBOVIĆ Marko Sibirac - 90, 91,

104-108, 112-115, 174 TRBOVIĆ Mile - 408 TRBOVIĆ Milica - 272 TRBOVIĆ Nikica - 272 TRBOVIĆ Nikola - 91, 267 TRBOVIĆ Rade - 272 TRBOVIĆ Rajko - 210, 295 TRBOVIĆ Stojan - 91, 118, 119 TRGOVĆEVIĆ Bogdan - 477 TROHAR Ivanka - 271 TURK Bozo - 231 TURKOVIC Ružica - 272 TURKULIN Artur - 330, 331, 339, 368,

379, 400, 402, 408, 409, 415 TUS Andrija - 80, 159, 415

TARABIĆ Joco - 428

TATALOVIĆ D. Branko - 116

TATALOVIĆ M. Mane - 116

TATALOVIĆ V. Milan - 116

TATALOVIĆ Jovan - 115

TATALOVIĆ Lazo - 115

TATALOVIĆ-LONČAR Dara - 272

TATALOVIĆ Mihail - 339

TATALOVIĆ Pero Džidža - 272

TENCER Alojz Švabo - 475

TERZIĆ Velimir - 330, 414, 469

TIJAN Ivan - 93, 162

TIJARDOVIĆ Ivo, 431

TILJKO - 319

TODOROVIĆ Vojo - 55

TOMIĆ Đ. Nikola - 116

TOMIĆ Đ. Sava - 116

TOMIĆ I. Milan - 116

TOMIĆ L. Aleksa - 116

TOMIĆ Aleksa - 110, 111, 113, 186

TOMIĆ Dejan - 115

TOMIĆ Đorđe Šula - 272

TOMIĆ Đurđina - 272

TOMIĆ Nikola - 114, 115, 186, 272

TOMIĆ Panta - 114

TOMIĆ Tane - 146, 269, 278, 298, 299,

336 TOMLJENOVIC Braco - 184, 259, 270 TRBOVIĆ Dmitar - 272

UDOVIČKI Lazo - 20, 33-36, 38, 42, 45 UGARKOVIĆ Stipe Palenta - 317, 319,

348 UZELAC Srđan - 188-190, 192-195,

348, 349

VASILJEVIĆ Joco - 448

VEJVODA Ivan Ivo - 90, 91, 98, 100, 101, 103-105, 117, 122, 133, 136, 145, 146, 149, 152, 153, 155, 159, 160, 176, 177, 181, 197, 205, 225, 235, 237, 243-245, 261, 270, 278, 313

VENCEL Branko - 448

VERĆEVIĆ Petar - 448

VIČIĆ Srećko - 363

VIDAKOVIĆ Đuro - 184

VIDAS Bozo Vuk - 127

VlDAS Ivan - 448

VIDOVIĆ Gavro - 479

VIDOVIĆ Lazo - 437, 473

VIDOVIĆ Nikola - 330

VITEZ Grigor - 431

VIVODA Ladislav - 155, 272

VLAHOVIĆ Jože - 140

VLASAC Franjo - 475

VOJAĆEK Josip Taras - 474, 476

515

VOJNOVIĆ Milan - 232, 234, 236 VOJVODIĆ Dimitrije Peko - 395, 396,

400, 408, 410, 411, 415 VONČINA Stane - 363 VONDRAČEK Ivan - Vanjka - 436,

437, 445, 464, 465, 471^173, 484,

485 VRANEŠ Rade Rabata - 196 VRBAN Ankica - 485 VRBAN Ante - 363 VUČEVIĆ Mate - 346 VUČINIĆ Marković Veljko - 229, 230 VUČINIĆ Milan - 485 VUCKOVIĆ Ana - 78, 85 VUCKOVIĆ Đuro - 78 VUCKOVIĆ Mara - 78 VUCKOVIĆ Marko - 78, 85, 93, 99, 161 VUCKOVIĆ Milan - 78 VUCKOVIĆ Nikola - 78 VUCKOVIĆ Rade, 78, 85 VUCKOVIĆ Smilja - 78, 85 VUČKOVIĆ-ŠVABIĆ Dana - 272 VUJAČIĆ Marko - 400 VUJASINOVIĆ Toša - 400 VUJIĆ Teodor - 440 VUJINOVIĆ Radiša - 267 VUJNOVIĆ Bozo - 346 VUJNOVIĆ Vlado - 85 VUKADINOVIĆ - 444 VUKASOVIĆ Dušan - 487 VUKELIĆ - 304

VUKELIĆ Branko - 101, 225, 363 VUKELIĆ Danica - 272 VUKELIĆ Dejan - 115 VUKELIĆ Đuro - 316 VUKELIĆ JAGETIĆ Sava - 90, 105,

112, 146, 225, 261, 272, 289, 303,

324, 330, 377, 383, 384 VUKELIĆ Naca - 272 VUKELIĆ N. Vitomir - 116 VUKELIĆ-PIMIĆ Mitar - 272 VUKIĆ Ljubo - 440 VUKIĆ Stipe Pipe - 363

VUKMANOVIĆ Svetozar Tempo - 60

329 VUKOVIĆ Tugić - 363 VUKŠIĆ Milan - 85

WEWERN Katja - 480 WOHLFAHRT Aleksandar - 247 VVOHLFAHRT Betika - 247

ŽARKOVIĆ Grujica - 480 ŽEŽELJ Milan - 213-215, 302, 469 ŽGANEC Josip - 448 ŽIGIĆ Rade - 226, 416, 420, 426-428 ŽIROVĆIĆ Stevo - 448 ŽIVKOVIĆ Mladen - 69-71 ŽNIDARIĆ Henrik Riko - 222 ŽUJOVIĆ Sreten - 368 ŽUPAN Mira - 431 ŽURA Ratko - 485

ZAKLAN Dmitar - 336, 363 ZASTAVNIKOVIĆ Marica Baronica -

67, 68, 265, 266 ZATEZALO Đuro - 223 ZEGNAL Ivan - 462 ZLATIĆ Dina - 8, 221 ZLATIĆ dr Savo - 179 ZORAJA Đuro - 440 ZORICA Đorđe - 464 ZRNIĆ Milan - 327 ZRNIĆ Šaša - 327 ZRNIĆ Sava - 327

516

SADRŽAJ

517