Izdavači

VOJNOIZDAVAČKI I NOVINSKI CENTAR ROID »STVARNOST«

Za izdavača

mr Stevan STANOJEVIĆ, pukovnik, načelnik Centra

Milan OSMAK, direktor ROID »STVARNOST«

Biblioteka

RATNA PROŠLOST NARODA I NARODNOSTI JUGOSLAVIJE

Knjiga TRISTA ŠEZDESET DEVETA

Monografije

JEDINICA NOV I PO JUGOSLAVIJE

Knjiga STO PEDESET SEDMA

UREĐIVAČKI ODBOR

Svetozar ORO, general-potpukovnik, predsednik; dr Slobodan BRANKO-VIĆ, potpukovnik; Ahmet ĐONLAGIĆ, pukovnik; dr Vlado IVANOVSKI; Aleksandar JANIĆ, general-pukovnik; dr Petar KAČAVENDA; Rahmija KADENIĆ, general-pukovnik; Zdravko KLANJŠČEK, pukovnik; Metodije KOTEVSKI, general-potpukovnik; Ivan MATOVIĆ, pukovnik; Veljko MI-LADINOVIĆ, general-potpukovnik; Antun MILETIC, pukovnik; Predrag PAVLOVIĆ, pukovnik; Radomir PETKOVIĆ, pukovnik; mr Stevan STANOJEVIĆ, pukovnik; tika STOJŠIĆ, general-potpukovnik; Ali ŠUKRIJA; Fabijan TRGO, general-potpukovnik; Petar VIŠNJIĆ, pukovnik; mr Av-gust VRTAR, general-potpukovnik; dr Slavko VUKCEVIC, potpukovnik; Radomir ĐONDOVIĆ, pukovnik.

IZDAVAČKI SAVJET

Ante GAVRANOVIĆ, predsednik, Slobodan ELEZOVIĆ, Franjo ILlĆ, Predrag KEROS, Bohorija LOVRIĆ, Ivan MIHALIĆ, Milan OSMAK, Vladimir ŠTOKALO, Nenad TURKALJ

Glavni i odgovorni urednici Radomir ĐONDOVIĆ, pukovnik Vladimir ŠTOKALO

Urednik

Snežana TMUŠIĆ, profesor

Recenzenti

dr Miloš BANDIĆ

dr Tode ČOLAK

dr Pero DAMJANOVIĆ

Veljko MILADINOVIĆ, general-potpukovnik

Stručni redaktor Jovo POPOVIĆ

 VELJKO KOVAČEVIĆ

RATNA SJEĆANJA

Beograd, 1989.

 UDK 886.1/.2-94 NOB

KOVAČEVIĆ, Veljko

Ratna sjećanja : dani koji ne zalaze / Veljko Kovačević. - Beograd : Vojnoiz-davački i novinski centar ; /Zagreb/ : Stvarnost, 1989 (Beograd : Vojna štamparija). - 517 str. : ilustr. ; 24 cm. - (Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije. ; knj. 369. Monografije Jedinica NOV i PO Jugoslavije ; knj. 157)

Tiraž 2000 primeraka.

Cena    , v

a) Ratna sjećanja - Dani koji ne zalaze

Ratna sjećanja autora knjige i učesnika događaja obuhvataju vremenski dug period - od februara 1939. godine do maja 1945. godine i oslobođenja Zagreba. Dug je i brojnim okršajima bio obeležen ratni put Veljka Kovačevića. On će se početkom 1939. godine kao interbrigadista naći u logoru u Francuskoj, okupiranom Parizu, na radu u Nemačkoj... Odatle se vraća u već okupiranu Jugoslaviju, Zagreb, Drež-nicu, naći će se u Trinaestoj Diviziji. I o svemu, o ljudima i događajima, ostaće zapisano na stranicama ove knjige: toplo, potresno, često i dramatično, i nadasve duboko ljudski i humano.

CIP - Katalogizaciia u publikaciji Centralna biblioteka JNA

 Predgovor

D

esetak mojih dosad objavljenih knjiga - romani, pripovjetke ili novele - uglavnom su ratna proza. U njih sam, kako mi je to diktirao romansijerski nerv, utkivao svoja ratnička iskustva. A ova knjiga je nešto drugo: sad sam iskustvo romansijera i pripovjedača koristio da bih kronološki ispričao svoj lični doživljaj ratnih vremena. Špan-ske ratne prilike i borbe ovdje nisam opisivao, ali to ne znači da doživljaji iz Španije nisu na neki način utkani u opise događaja i odnosa kako iz perioda 1941-1945, tako, još više, u opise događaja i ljudi u logorima in-terbrigadista u Francuskoj od februara 1939. do proljeća 1941. godine.

Događaje, ljude, prilike i odnose sam opisivao uglavnom samo po onome što sam zapamtio. Budući da sam u svojoj prozi elemente sjećanja bogato koristio, to su i sjećanja - detalji kao i cjelina - dosta svježa. To se vidi i po tome što je stručni redaktor na mnogo mjesta u knjizi sjećanja (ili krhotine sjećanja) dokazivao izvornim dokumentima.

Nastojao sam da ne previdim bitna zbivanja i ključne ličnosti iz moje ratne biografije. To, ipak, ne znači da sam u zapise unio baš svaku značajnu ličnost. Nadam se da će mi čitalac to oprostiti: nije to učinjeno namjerno, a ponajmanje što sam želio nekoga izostaviti.

Sad su moji »Ratni memoari« definitivno uobličeni. Ono što sam ranije objavljivao (a najviše je toga u knjigama objavljenim pod naslovom »Dani koji ne zalaze«, »Eksport-pres« 1982. i 1985. godine) sad je kompletirano, u znatnoj mjeri popunjeno novim dijelovima i, više ili manje, značajnim ispravcima nekih detalja, što su inicirali i brojni čitaoci u više stotina pisama koje sam dobivao posljednjih godina

»Ratni memoari« obuhvataju dva perioda: dvogodišnje robovanje u logorima i četverogodišnje ratovanje u narodnooslobodilačkoj borbi. Drugi period (naš narodnooslobodilački rat) ima dva dijela: organiziranje ustanka i borbe primorsko-goranskih jedinica od septembra 1941. godine do proljeća 1944. godine, s prelaznim boravkom u Glavnom štabu Hrvatske, te borbe u Slavoniji od 1. jula 1944. do 15. aprila 1945. godine.

Zahvalan sam svima koji su mi pomogli u radu na »Ratnim memoarima«, a posebno stručnom redaktoru Jovi Popoviću, recenzentima doktorima književnosti Milošu Bandiću i Todi Čolaku, te dr historijskih nauka Peri Damjanoviću i Veljku Miladinoviću.

Beograd, 1. februara 1989. godine

5

 

 Kroz okupiranu Evropu

Logor u Girsu

P

osljednje metke smo na frankiste ispalili na samoj špansko-francuskoj granici davnog februara 1939. godine, da bismo, za-koračivši na francusko tlo, upali u ruke kordona francuske policije. Policajci su nas razoružali, opljačkali i strpali u koncentracione logore. Bio je to kraj španske republike i slavnih internacionalnih brigada."

Ko bi tada rekao da je to početak višegodišnjeg zatočeništva u francuskim logorima. Nismo se zanosili iluzijama da će nam francuska vlada i njene vlasti dodijeliti priznanje za borbu protiv fašizma, ali ni pretpostavljali da ćemo postati njeni zarobljenici, da ćemo dobiti etiketu međunarodnih komunističkih kriminalaca zato što smo se borili za slobodu, što smo se, boreći se protiv fašizma u Španiji, borili i za Francusku, nad kojom se sada nadvijala opasnost i sa južne strane, sa Iberijskog poluostrva. »Nagrada« za to bili su nam koncentracioni logori: Sen Siprijen, Girs, Arželes-sir-Mer, zloglasni Verne. I bacanje iz jednog u drugi, iz goreg u gori.2)

Od prvog dana ulaska u logore, nas četiri stotine Jugoslovena nije napuštala misao o povratku u zemlju. Nismo imali sreću Francuza, Engleza, Amerikanaca, Skandinavaca, Belgijanaca i još nekih drugih boraca iz zapadnih naroda čije su zemlje svoje dobrovoljce prihvatile bez nekih represalija. Mi smo morali da dijelimo logorsku sudbinu sa borcima interbrigada iz Njemačke, Austrije, već okupirane Čehoslovačke, Mađar-

'' Dvadeset mjeseci poslije razoružanja i zatvaranja interbrigadista u logore u pustom i zabačenom dijelu južne Francuske, nedaleko od Pirineja, na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito je u »izvještaju o organizacionom pitanju« u posebnom poglavlju (»Naši dobrovoljci u Španjolskoj«) govorio i o sudbini 1750 »naših španaca«. »KPJ je postepeno mobilizirala, kako u zemlji tako i među našom emigracijom, proleterske borce i slala ih u Španjolsku. I kao što su među prvima došli u Španjolsku, tako su među posljednjima izašli, braneći do same granice odstupanje bjegunaca pred Frankovim hordama. Skoro na svim vojištima bili su naši borci i svojim su herojstvom visoko digli zastavu Kominterne i naše Partije. Prema izjavi (An-dre) Martiia i mnogih drugih, naši drugovi su bili ne samo među najhrabrijim nego i najdiscipliniranijim... Kao što je poznato, još i sada se nalaze među ostalima i naši borci u koncentracionim logorima pod najstrašnijim uslovima u kojima ih drži Pete-nova reakcija. Naša vlada odbija uprkos svim protestima da preduzme korak za povratak naših boraca, a ukoliko nekome i uspije da se istrgne iz pandža reakcije u Francuskoj i da se vrati, reakcionarni režim Cvetković-Maček strpa ga ovdje u koncentracioni logor. Dužnost je naša: prvo, da poduzmemo sve kako bi se prisilio režim da poduzme korake za povratak naših boraca i, drugo, da im se olakša položaj tamo putem slanja paketa i novca. (Izvori za istoriju SKJ, Peta zemaljska konferencija KPJ, Beograd, 1980, str. 28-29. Sve primjedbe-fusnote-unio je redaktor).

2> Delegati Pete zemaljske konferencije KPJ su Spancima i svim robijašima poslali »vatrene komunističke pozdrave«. »Žrtve koje ste vi dali nisu bile uzaludne. Naša Partija je jača i konsolidovanija nego ikada i to treba da vam da snage da vedra i ponosita čela podnesete sve patnje koje vam nameće klasni neprijatelj... « (Proleter, januar 1941).

7

 ske, Rumunije, Bugarske, Italije, Grčke, Albanije i nekih latinsko-ame-ričkih država u" kojima su vladali režimi poput onoga u Kraljevini Jugoslaviji. O nekom legalnom povratku nije moglo biti ni govora. Svi naši zahtjevi francuskim vlastima da nas puste na slobodu kao da su pogoršavali odnos režima prema nama. Napori naprednih snaga u Jugoslaviji za naš povratak bili su uzaludni.3' Stari režim kaže da ga nismo pitali kada smo odlazili u Španiju.

Tu je u pravu. Zaista, niko ga nije pitao. Kakva bi to tek ludost bila. Zar sami sebe da strpamo u zatvor i u logor! Jedini put za Španiju vodio je ilegalnim kanalima Komunističke partije Jugoslavije. Sada, našavši se u logoru, kao da više nismo imali puta prema Jugoslaviji. Daleko veća prepreka od bodljikavih žica, koje su nas opasivale, bile su jugos-lovenska i francuska vlada koje će se pobrinuti da nas, po mogućnosti, potpuno likvidiraju, što će se nešto kasnije jasno vidjeti.

Prolazili su mjeseci i mjeseci, a već i godine u koncentracionim logorima, pod surovim životnim uslovima u vladavini teške gladi, maltretiranja i ponižavanja, a izlaza nije bilo. Obadvije domovine, Jugoslavija i Španija, kao da su zanavijek za nas izgubljene. Ali, mi nismo ni tražili ni željeli treću. Povratak u Jugoslaviju, da bismo tamo nastavili borbu, bio je ne samo naša jedina želja već i jedina odluka, pa ma koliko morali tamnovati. Partija nas je poslala u Španiju da se borimo, da pomognemo španskom narodu i da se učimo ratovanju, kako bi oni što prežive, kad-tad poslužili svom narodu u borbi za slobodu.

Ono malo pritajene nade za povratak u zemlju, za organizovanje nekog tajnog kanala uz pomoć Komunističke partije Francuske, konačno se ugasilo izbijanjem drugog svetskog rata 1. septembra 1939. godine. I fizička veza sa domovinom bila je time prekinuta. Otvorenih puteva prema Jugoslaviji više nije bilo, čak i ako bi nas Francuzi pustili iz logora. Gotovo da se trebalo oprostiti i od pomisli na nekakvo bjekstvo iz logora i probijanje do domovine kroz zaraćenu Evropu. Front je presijecao naš kontinent. Zato nije bilo moguće organizovati ilegalne kanale poput onih kojima smo išli od Jugoslavije do Španije. Ali, vjerovali smo da je nastupio trenutak za naš izlazak iz logora, da će se francuske vlasti, bar sada, sjetiti nas, boraca protiv fašizma, da će nas pustiti i ponuditi nam oružje da se borimo protiv istog neprijatelja protiv kojeg smo već vodili jedan rat. Umjesto toga, pooštren je režim u logoru prema nama. Mi smo sudeći po svemu, neka unutrašnja opasnost za Francusku, koju treba potpuno onemogućiti. Bili smo spremni da se do posljednjeg, uprkos svemu što nam je priredila Francuska, borimo za nju, da ponovo uzmemo oružje. Tu smo želju i otvoreno izrazili. Međutim, morali smo se pomiriti s logorom; no ni tada nije nas napuštala vjera u povratak u zemlju, kao da za to postoje neki nebeski putevi.

3) Akcijom za povratak Spanaca u zemlju rukovodio je CK KPJ, prije svega Vladimir Po-pović, Rade Končar i drugovi iz odbora u kojem su bili Španci Karlo Mrazović, Marko Orešković, Ivan Rukavina i Marijan Krajačić, te Bosiljka Ević Krajačić, Dina Zlatić, Lu-cija i Bude Bonjari. Vlastima su upućene stotine apela s više desetaka hiljada potpisnika. Traženo je: »1. od francuske vlade preko njenog poslanika da se prestane sa zlostavljanjem naših dobrovoljaca, sa nasilnim uvrštavanjem u radne kompanije, da im se zagarantuje život i da ne prave smetnje njihovom povratku u zemlju. 2. od iueosloven-ske vlade da našim dobrovoljcima odmah dozvoli i omogući (davanjem potrebnih isprava) nesmetan povratak u zemlju... « (Arhiv CK SKJ, kt. 283)

8

 Još od prvog dana zatočeništva, naša partijska organizacija je ocijenila da povratak u Jugoslaviju ne može biti bez organizovanog puta, i to od Pirineja do Jugoslavije. Te devize smo se čvrsto držali. Sekretar partijskog komiteta Ivan Gošnjak bio je njen odlučni pobornik i zastupnik, uz podršku svih nas. Ali, trebalo je stvoriti taj organizovani put. Bijeg iz logora bio je, možda, najlakši dio zamisli. Za to smo bili i spremni i dovoljno spretni, a i hrabri.

Istina, bilo je drugova koji su vjerovali da će poslije biti lakše, da će negdje naći utočište, da se mogu kriti i, na koncu, doći do Jugoslavije, samo ako savladaju logorske žice. Još prije izbijanja rata bilo je nekoliko pokušaja bjekstva. Nekoliko drugova se, bez znanja naše organizacije, provuklo kroz bodljikavu žicu i nestalo. Kad smo otkrili da ih nema, radovali smo se što su uspjeli, a istovremeno strahovali za njihovu sudbinu. Naše bi strahovanje prestajalo kad bismo ih, ubrzo, ugledali na logorskim vratima vezane, pod pratnjom policije. Neki su drugovi i pobjegli, zahvaljujući svojoj spretnosti, i uspjeli da odu čak u Ameriku ili Kanadu. Ali, nijedan nije stigao u Jugoslaviju, kud ga je želja vukla i što je bio naš osnovni zadatak.

Nije suvišno spomenuti bjekstvo Adolfa Kitla, Nijemca iz Pančeva, koji je pripadao našoj grupi i osjećao se istinskim Jugoslovenom. Taj izvanredni čovjek, jedan od najomiljenijih logoraša, uvijek pun humora i vedrine koju je unosio u logorski život, nemirnog duha i vazda na svoju ruku, kome partijska disciplina nije ležala na srcu, nimalo nas nije iznenadio kad se jednog jutra nije pojavio u našoj logorskoj smotri pred policijom. Vjerovali smo da njemu niko ne može ući u trag i da će potjera francuske policije za njim biti uzaludna. I zbilja, policija mu u trag nije ušla. Ali, nakon mjesec dana, Kiti se ipak pojavio ne izgubivši ništa od svog raspoloženja, da bi nam, kako je on to kazao, donio pozdrave iz Engleske, iz Liverpula. Probio se kroz sve francuske barijere, preplovio Lamanš, i eto, dospio u Englesku. Ali, kad se već osjetio na sigurnom tlu, uhapšen je i predat francuskim vlastima, koje su ga, vezanih ruku vratile nazad u logor. Na tom njegovom putu, pri povratku, izbio je rat. Kiti je za dlaku izmakao potapanju broda kojim je plovio u Lamanšu.

Sjutradan po njegovom povratku, na našim zidnim novinama pojavila se karikatura Zikice Jovanovića pod naslovom: Girs - London -Girs. Ispod naslova mogli smo prepoznati Kitla sa svojim koferom i iscijepanim odijelom, pod pratnjom dva policajca.

Otpočela je 1940. godina. Navršila se godišnjica našeg logorovanja. Njemačko-francuski front još miruje. Vjerujemo da Francuska neće biti ni Austrija ni Čehoslovačka, u koje su njemačke trupe umarširale bez ijednog ispaljenog metka s protivničke strane. Sjećanje na Verden, Marnu, bar prema istoriji, hrabri nas. Tu je sada Mažino-linija iza koje stoje velika Francuska, Engleska, a moglo bi se reći i Amerika, iako ona još nije stupila u rat, da poraze fašističko čudovište. Mada nekoliko hiljada nas interbrigadista ne bismo predstavljali neku vojničku snagu, mjesto nam je u tim linijama, mjesto nam je svuda gdje se vodi borba protiv fašizma. Ali umjesto puštanja na slobodu i našeg naoružavanja, logorski režim se pogoršavao iz dana u dan. Dnevno sledovanje hrane, i do tada jadno, već se prepolovilo. Izgledamo kao aveti.

9

 O putu u zemlju možemo samo da razmišljamo; o stvarnom povratku i o organizovanju kanala, samo da maštamo. Mašta je velika stvar. Na nekoliko naših sastanaka, sekretar komiteta Gošnjak i dalje govori o organizovanom bjekstvu. Gotovo da mi to izgleda smiješno. Ali, moraš da vjeruješ. Tako nas je Partija uvijek učila. »Ko zna šta se može desiti sjutra« - čuo sam na tom sastanku komiteta. O tim riječima razmišljam i nagađam, ali ni za što opipljivo ne mogu da se uhvatim.

U logoru su sve češći sukobi s policijom. Ona ne štedi pendreke. Izvlačimo deblji kraj, ali niko ni da se počeše po leđima. Naš logoraški front oživljava. To nas još više snaži. Nije suvišno osvrnuti se na jedan događaj od 2. aprila 1940. godine, koji će biti od velikog značaja za našu dalju sudbinu. Sličnih je bilo i ranije i kasnije, ali ne takvog značaja.

Prvih mjeseci 1940. godine, režim logoraških vlasti je znatno pooštren. Glad je pritiskala sve jače. Lica logoraša su se izdužila, a naša »bolnica« je premala. Velike nužničke kible, koje svakodnevno nosimo do rijeke da bismo ih ispraznili i oprali rukama, mada mnogo lakše, iz dana u dan čine nam se teže. Kako je vješto riješena logorska kanalizacija! I stvarno, kad nas postroje u dugačke redove, dva po dva, kibla za kiblom, uz pratnju policajaca, i ličimo na neki kanal. Oni u »bolnici« ne moraju nositi kible. Pa zar da im čovjek ne zavidi? Dizenterija se i ne smatra bolešću. Ko bi drugi i nosio kible? Zar čitav logor proglasiti bolnicom? Naši doktori - logoraši: Milovan Ćetković, Grujo Petrović, Gojko Nikoliš i Đuro Mešterović, imaju pune ruke posla. Izmislili su neki ugljen da bi nas izliječili, a ne mogu ni sebe. Gladovanje je, govori se, najbolji lijek. Da u tome ima malo istine, onda se niko od nas ne bi razbolio. I kad mene jednog dana spopade ova nedaća, moja dva ba-račna druga Mirko Kovačević i Petar Drapšin obratiše mi se s posebnim »ponosom«: »Gladovanje, druže, gladovanje. Od danas do daljeg mi ćemo jesti tvoje porcije. Nadamo se da ćemo ti se odužiti«. Tri dana jeli su moje zeljaste porcije i ono bijedno parče gnjecavog hljeba - »priželjkujući« da se bolest postepenije liječi. Ubrzo su mi se obojica odužila. Taj nepredviđeni dodatak jeo sam s naročitim uživanjem, uzvraćajući im »želju« da se bolest liječi što postepenije, prirodnijim putem. Igra dizenterije nastavljala se neprekidno, ne zaobilazeći nikoga. Ona će ostati naš nerazdvojni saputnik u žicama.

Njemačka ofanziva kao da je lebdjela u vazduhu. Policija sve češće upada u logor sa psima, koje, istina, drži na lancu. Logorom se prenesoše glasovi o navodnom formiranju nekih radnih četa za potrebe fronta. Na Mažinovljevoj liniji, izgleda, dobro bi došli i nenaoružani ljudi. Ima tamo potrebe za miniranjem i razminiranjem i mjesta da se »časno« pogine i da se na »častan« način riješi problem interbrigadista. I mine su oružje. »Interbrigadisti, vi imate iskustva, evo vam prilike da se proslavite i u minskim poljima za sreću Francuske« sve se češće dobacuje. »Samo naoružani spremni smo da se borimo na svakom mjestu na frontu« - odgovaramo. »Samo bez oružja! Nećete li milom, hoćete silom« - prijeti policija.

Plan je bio isuviše očigledan: žrtvovati interbrigadiste za Francusku. Na tome bi im bile zahvalne mnoge vlade, a naročito naša koja nam je već poodavno zabranila povratak u zemlju i »preporučila« nas fran-

10

 cuskoj policiji. Istina, prije toga poslala nam je i svoje emisare sa odštampanim pokajnicama, sračunatim za potrebe policije i štampe. Tražilo se da ih potpišemo lično, da izjavimo da se kajemo što smo se borili u Španiji, da pljunemo na našu borbu, da postanemo izdajnici. »Samo taj potpis i vi ste slobodni, otvorena su vam vrata Jugoslavije« - govorili su emisari. Umjesto potpisa, pljunuli smo im u lice.

Policija je neumorno agitovala i tražila dobrovoljce za radne čete ili, kako smo ih mi nazivali, »čete smrti«, što će u stvari i biti za mnoge koji u njih pođu.

Pošto više nije bilo ni onih rijetkih dobrovoljaca, logorske vlasti su počele naredbama i spiskovima da određuju interbrigadiste, i Špance da ih svrstavaju u radne čete i šalju na front. Već je upućeno nekoliko četa sastavljenih od pripadnika više nacija. Na nas, Jugoslovene, nikako da dođe red, iako su sve ostale nacionalne grupe već bile načete. Izgledalo je da je internacionalnim brigadama došao kraj. Šta radi Partijski komitet logora? Što je skrstio ruke i pomirio se s takvom stvarnošću? Da u njemu sjedi bar jedan Jugosloven, uvjeren sam da bi se nešto preduzelo. Zar pognuti šiju i primiti tu naredbu policije? I robijaši pronalaze metode borbe i to, često, veoma uspješne. Zar da se zadovoljimo samo time što se više niko ne javlja dobrovoljno za radne čete? Zašto nas, Jugoslovene, policija zaobilazi? Da nam ne priprema nešto teže nego drugima? Mnogo smo im se zamjerili, to znamo. Prije nekoliko dana kad su iznenada upali u naše barake, pronašli su pun kamion marksističke literature na raznim jezicima. Krstili su se od čuda. Nikako nisu mogli da objasne kako je dospjela u logor, kako smo je unijeli, kako se provukla kroz žice. Sigurno im nikad neće ni na pamet pasti da su gotovo sve naše čuture, kojima je samo grlić bio ispunjen vodom, krile u sebi po jednu, a i po dvije neokvašene knjige. To je izum Čeda Kapora, tipografskog radnika koji je još u Jugoslaviji uspješno proizveo više falsifikovanih pasoša za odlazak u Španiju.

Bilo je i drugih načina unošenja knjiga, ne manje uspješnih. Svjesni smo da nećemo moći da izbjegnemo trenutak kad će pokušati da načnu i našu grupu. Opasnost se nadvijala sve bliže. Osjećali smo je, iako se ničim nije otkrivala. Ima ona svoje nevidljive predznake koje primaju izoštrena čula logoraša. Načeta je i posljednja baraka do nas. Sve se to dešava pred našim očima, ali o naše tri barake logora Girs ni da se oče-šu! Samo, jugoslovenska grupa ne čeka skrštenih ruku. Sve je spremno za poziv. Odluka o tome šta da se radi donesena je čim je ustanovljeno da radne kompanije znače i političku i fizičku likvidaciju internacionalnih brigada. Čekamo poziv. Partijski sekretar našeg komiteta Ivan Goš-njak iznio je zaključak komiteta da se jugoslovenska grupa mora silom suprotstaviti policiji. I boriti se do posljednjeg daha. Ne dopustiti odvlačenje nijednog Jugoslovena.

Danima očekujemo prozivku. Odluka je jednostavna: oduprijeti se silom. A otkud snaga nenaoružanim, pregladnjelim zatočenicima da se nose s naoružanim ljudima? U takvim uslovima, odupiranje silom za nas znači fizički otpor golorukih trista Jugoslovena! Kad bi nam se priključila masa od dvadesetak hiljada logoraša, to bi već, mada goloruka, bila velika snaga. Nama bi se čak moglo i zamjeriti zbog ovakve odluke.

11

 Nemamo direktivu odozgo za takvu samovolju. Na nju se samostalno odlučila grupa od nekoliko stotina ljudi ponijetih mišlju da mogu da naprave čudo, ali svjesnih da mogu i stradati. Moramo da ćutimo kako se ne bi pročuo glas o našoj namjeri.

Ali, i pored zabrane, glas o otporu naše grupe probija se već kroz tu masu, a nove radne čete, jedna za drugom, odlaze svakih nekoliko dana. Redovi su se ozbiljno načinjali. Logorska vrata se otvaraju sve češće. Od onih što odu, ne stižu ni pisma ni poruke. No, policija kao da nas zbilja zaboravlja ili štedi. Odvedoše i Ivana Gošnjaka u jedan poseban zatvor u logoru. Mora da su doznali kakva je njegova uloga, pa ga odvajaju od nas.

I evo, najzad, 1. aprila 1940. godine. Dana varki. Moram nekoga da prevarim. Još od djetinjstva to nijednom nisam propustio. I toga 1. aprila ispričao sam grupi drugova kao novost da sam iz pouzdanih izvora doznao da ćemo u roku od tri dana biti pušteni na slobodu. Priprijetio sam im da nikome ne govore, jer bi širenje takvih glasova moglo samo da smeta. U početku su mi povjerovali, ali se neko prisjeti datuma. Nasmijali smo se gorko.

Oko osam sati dođe jedan policajac i pročita sa svoje liste imena desetorice Jugoslovena koji sjutradan treba da budu pred upravnom zgradom, gdje će se svrstati u neku radnu četu i otputovati iz logora. Dakle, došao je red i na nas. Proziv. Da to nije neka varka od strane policije? Pa, i ona može da se našali. Ali, gdje se još policija šalila sa uhapšenicima, pa bilo to i prvog aprila!

Pred nama je drugi april. Od njega nas dijeli samo jedna noć. A kakav bi mogao biti taj dan? Na frontu smo često očekivali juriše i to čekanje bilo mi je teže od samoga boja. Čovjek razmišlja, strahuje od onoga što mu može donijeti sljedeći dan. Da li i drugi tako razmišljaju? Ovaj sjutrašnji prijeti, čini mi se, više od svih prethodnih.

U logoru je blato kao nikad do tada. Naše specijalne potpetice, visoke i po dvadeset santimetara, propadaju sve do samih stopala. U glavi mi je neprekidno živa odluka komiteta:

»Osujetiti plan policije. Ne dozvoliti odvlačenje u radne kompanije nijednog Jugoslovena. Suprotstaviti se fizički do posljednjeg daha«.

»Biće sjutra oranja po blatu« - čuh da neko reče. Na kakvo to oranje misli? Ne mogu da shvatim.

Osvanuo je 2. april. Pred upravnom zgradom logora naziralo se pedesetak ljudi okupljenih iz drugih nacionalnih grupa. Vrši se prozivanje kandidata za radne čete. Kakvih tu sve imena nema! Čuju se odzivi. Jedino na prozivku desetorice Jugoslovena niko se nije odazvao. Policajac je ponavljao imena i po nekoliko puta, ali uzalud. Odmah poslije toga dotrčao je s porukom komandanta logora da se na zborno mjesto hitno jave određeni Jugosloveni: »Čitava grupa čeka na vas, a voz ima utvrđeno vrijeme polaska. Uvijek ste najnedisciplinovaniji«. - »Samo malo pričekajte«, čujem ironični glas iza svojih leđa. Neki drugovi kašlju silom i neprirodno. Možda će taj kašalj policajac bolje razumeti nego primjedbu onoga što je tražio da »malo sačekaju«. Policajac ode, ponavljajući nekoliko puta: »Samo brzo, svi čekaju na vas«.

12

 Nakon pola časa, dotrča razjaren neki drugi policajac, koji je imao i čin na ramenicama. On prijeteći pročita naredbu kojom uprava logora poručuje da će upotrijebiti silu ukoliko se u roku od pola časa ne odazovu prozvani Jugosloveni. Opet neko dobaci: »Ko će platiti zakašnjenje voza ako ne dođemo na vrijeme?« - Ovoga puta niko se ne zakašlja.

Cijela grupa bila je na okupu. Trista namrgođenih lica, kakva nikad nisam vidio, kao da su nečim prijetila. Po svemu sudeći bura je na pomolu, ali niko još ne može da joj predvidi snagu i trajanje. Očekujemo 8,30 časova. Prvi ultimatum je istekao. Evo ponovo onog istog policajca sa još oštrijim ultimatumom, ali sa rokom od jednog časa. Zašto su nam rok toliko produžili? Možda da ozbiljnije razmislimo o svom postupku. Ako su željeli da postignu psihološki efekat, zaista ga i postižu, ali suprotan od onog koji su očekivali. Jedan drug mi pokaza pune džepove kamenčića, velikih kao piljci. Ah, silnog mi oružja. Prođe i taj drugi čas, a policije nema.

Tek negdje oko jedanaest časova ugledasmo kako prema našim trima barakama nastupa dobro naoružana grupa policajaca. Na glavama nose šljemove, kao nikada do sada. I to nešto znači. Svi su krupni, snažni, dobro uhranjeni, a imali su, nekako, isuviše crvena lica. Masa logoraša iz drugih nacionalnih grupa, ne znajući još, zapravo, što to znači, sklanjala se, praveći im prolaz. A nije im zgodno ni da se nađu na putu. Policajci zastadoše ispred naše druge barake. Jedan između njih koman-dova »mirno« i poče da proziva. Prvi na spisku je Vicko Antić. Ah, taj prokleti azbučni red kako za ponekog može biti nezgodan. I na frontu, za posebne zadatke »a« i »b« su prvi na udaru. Policajac izgovori to ime i zasta da čuje odziv. Umjesto Antićevog odziva, prolomi se iz trista grla: »ua, ua«. To »ua«, kao po komandi, poče da osvaja baraku po baraku, zahvatajući čitav logor, sve nacionalne grupe, hiljade logoraša. Ono se ubrzo pretvori u jedno neprekidno »ua« od kojeg je, čini mi se, i blato podrhtavalo. Logoraši su nogama u žitkom blatu. Kao da su ga i Pirineji prihvatili i vraćali još jačeg. S tim jedinstvenim poklikom nadolazila je snaga i spremnost da nasrnemo na bajonete i bodljikave žice. Naša grupa više nije bila usamljena. Pritajena snaga mase, sve ono što se u njoj mjesecima nagomilavalo, odjednom je buknula, provalila, prolomilo se.

Okruženi policajci brzo su uzmicali prema kapiji »B« uz povike zatočenika: »Živjele internacionalne brigade«, »Živjela španska Republika«. Začu se i pjesma Madridu: »Gvozdene čete idu u borbu«. Nicali su borbeni poklici sa španskog fronta. Masa je hrlila kroz blato prema cesti ograđenoj žicama, koja je dijelila logor na dva dijela. Pred jakom ogradom gomilale su se hiljade zatočenika jadnog izgleda. Noge su duboko tonule u raskvašenu zemlju. Španske parole zamjeniše nove: »Živio francuski narod«, »Dolje fašizam! Dolje tirani«, »Dajte nam oružje da se borimo!«

Policija se povlači i zaposijeda kule oko žica. Sa svih strana izma-ljaju cijevi. Samo jedna zapovijest: »pali« i hiljade ljudi našlo bi smrt u blatu. Hoće li doći do toga? Za takvo naređenje bilo bi dovoljno samo da neki od logoraša zakorači u žice. Nije trenutak za to. »Bravo, Jugosloveni, svaka vam čast. Što ranije nije udarilo na vas. Danas bi nas bilo više na okupu« - dovikuju nam logoraši sa svih strana.

13

 Nakon nekoliko časova začu se iz daljine tutnjava kamiona, koja se iz trenutka u trenutak pojačavala. Neka motorizacija približavala se logoru. Ubrzo ugledasmo čelo kolone, koja zasta pred glavnom kapijom. Začelje joj se nije moglo vidjeti. Bila je i suviše daleko. Vidimo i postrojavanje neke vojske u plavičastim uniformama, sasvim drugačijim od policijskih. Možda je to neka nova policija, ponikla u ratu? Možda je i gora od ove s kojom se nosimo više od godinu dana? Uzbuđenje među logorašima narastalo je sve više. Uzbuđena masa još se više za-huktavala. Samo da ne nasrne na žice, samo da se ne zaboravi, da ne pređe trenutak iza kojeg nastupa požar.

Mi, Jugosloveni, koji smo zapodjenuli bitku, treba da ocjenimo dokle se može. Velike nepoznanice i veliki rizik, velika odgovornost. Vojnički rečeno, glavni udar treba da izvršimo mi. On tek predstoji. Kakav će biti obračun naoružanih kolona s nenaoružanim ljudima?

Logorska vrata se širom otvoriše. Kolona uniformisanih ljudi, u dvojnim redovima, sa bajonetima na puškama i šljemovima na glavama, nastupala je čvrstim, zastrašujućim korakom. Njeno čelo promaršira sve do kraja ceste i tamo zasta. Francuska vojska, ona kojoj bismo se rado priključili da se zajedno borimo protiv Hitlera! Hoće li ona upotrijebiti oružje protiv nas? I mi smo vojska, samo razoružana. Još preovlađuju republičke uniforme.

Na komande oficira, zastala kolona precijepi se dužinom na dva simetrična dijela. Po dva reda se okrenuše prema objema stranama logora. Pred našom grupom njihovi redovi su najgušći. Gledamo se oči u oči s vojnicima. Ču se komanda: »Na gotovs!« - Stotine cijevi upereno je u nas. Samo jedan plotun i palo bi na stotine logoraša. Ču se i druga komanda, ali za logoraše; »U barake, ili ćemo nastupati i pucati«.

Iz mase zagrmje: »Les soldats sont nos freres« - prolamalo se iz svih grla, složno kao pod palicom moćnog dirigenta. I smatramo ih braćom po oružju. Na njihovom frontu stajao je isti neprijatelj iz Španije, protiv kojeg smo se mi borili dvije i po godine. »Živio francuski narod«; »Dolje tiranija«; »Vojnici su naša braća«; razleže se i »Marseljeza«. Razjareni pogledi vojnika počeše se omekšavati. Gledali su nas nekim drugim očima, bliskim, prijateljskim. Njihove puške iz položaja »gotovs« počeše da padaju k nozi, jedna za drugom, do posljednje.

»Vojska naprijed« - ponavljana je komanda za komandom. Nijedan vojnik ne mrdnu. Sad su nas gledali, čini mi se, kao saučesnici našeg otpora. Neustrašivi stav ljudi s ove strane žice razvio je ljudska osjećanja među vojnicima, koji ostaše gluvi na komande svojih starješina. »Marseljeza« ponovo odjeknu među logorašima. I po deseti put ču se komanda: »Naprijed!«. Vojnici ne mrdaju. Najzad, pade komanda: »Na lijevo krug!« Ona ih odvede tamo odakle su došli. Pljesak logoraša trajao je sve dok i posljednji vojnik ne zamače kroz kapiju.

Nekoliko časova po odlasku vojske, opet se začu tutnjava kamiona. Sigurno to više neće biti vojska. Kolona je bila crna, kao prekrivena nekim dugačkim crnim plastom. I šljemovi na glavama policajaca su crni. Samo oružje svjetluca. Policajci su vješto iskakali iz vozila, vještije od vojske i brzo se postrojavali. Svjesni smo da ovoga puta neće biti kao sa vojskom. Za njih ne prianjaju tonovi »Marseljeze« ni naši poklici. Ve-

14

 lika opasnost nadvila se nad logorskom masom. Šta dalje? Dokle se može ovako? Cijevi uperene na nas, ovoga puta nisu padale k nozi. »Na gotovs« - prsti uhvatiše obarače. »U barake, naređujemo posljednji put« - pada komanda. Nastupio je odlučujući trenutak. Tada na scenu stupa Košta Nađ, naš komandant, koga smo izabrali mi i ostali interbrigadisti našeg »balkanskog« ilota (odeljenje logora). Uprava logora je bijesno gledala na takvu našu vojnu organizaciju, ali nam ništa nije mogla. Na poziv francuskog komandanta, Košta iziđe na drum. Urnebes logoraša je još veći. Kratak je bio razgovor između njih dvojice. Onda se Košta okrenuo prema nama i razmahnuo blago rukama u stranu, bez riječi, dajući nam na takav način znak da se smirimo. Dobro smo ga razumjeli. Zavlada potpuna tišina. Francuzi su zabezeknuti takvom našom disciplinom. Što oni nisu mogli postići prijetnjama i uperenim puškama, Košta postiže blagim zamahom ruke. Još jednom Košta dade znak rukom, ali ovoga puta da se povlačimo u barake, da ne bi došlo do krvoprolića. Bio je to zaista krajnji čas. Francuski komandant dao je Kosti obećanje da neće poduzimati nikakve mjere ako se povučemo u barake. On neće održati riječ, ali mi smo, idući do krajnje granice, postigli ono što smo željeli, a što će imati presudan uticaj na dalju sudbinu interb-rigadista.

To je, zaista, bio posljednji trenutak. Povlačimo se u barake. Blato je opustilo, ali su iz baraka odjekivali povici logoraša kao i prije. Po blatu su nastupali policajci u kordonima. Jedna grupa od stotinak policajaca opasa tri jugoslovenske barake. Kad su obruč dobro stegli, počeše upadati unutra među redove drvenih ležaja, sklepanih od nekih starih daščurina. Dva dugačka reda kreveta, po tridesetak s obadvije strane, pružala su se duž barake. Između njih se protezao prolaz ne širi od pola metra. Stadosmo uz svoje krevete očekujući napad. U našu baraku upala je grupa od deset policajaca. Odmah do vrata bio je krevet Jelisija Popovskog, prvi na udaru. I, zbilja, svi se okomiše na njega.

-     Hoćete li raditi u radnim kompanijama? - upita jedan od njih.

-     Ne! - odgovori Jelisije tako da ga čuje čitava baraka. Petorica se sručiše na njega da ga raščerupaju. Četvorica su držala

front prema nama, a jedan, ponajsnažniji, stade na vrata. Stroga raspodjela posla. Vođa grupe, na Jelisijev odgovor »ne«, čvrsto ščepa njegovu beretku kako bi ga za kosu izvukao napolje. Ali, na opšti smijeh nas stotinak, beretka osta u ruci policajca, a Jelisijeva ćelava glava kao da bijesnu. Ovo još više razdraži policajce, kao da su prevareni, pa stadoše da udaraju kako je koji stizao. Jelisije se baci na pod, uhvati se rukama za noge kreveta, ali ga brzo otrgoše. Dvojica su ga vukla za noge, a ostali udarali dok ga ne izvukoše kroz vrata. Jelisije leđima ostavlja za sobom duboku brazdu u blatu, po kome su ga vukli. To je oranje, koje neko juče pomenu. Na takav način savladali su i odvlačili jednog po jednog, uz sve silnije fizičko obračunavanje. Svaku žrtvu uspravljali su na vratima, kako bi dali priliku onom krupnom policajcu, koji je tu čekao, da je udarcem pesnice u glavu onesvijesti. Njegov je zadatak samo to. Na vratima je otpor prestajao. Ljudi su padali u nesvijest i tako odv-lačeni po blatu nekud u neizvjesnost.

15

 Stalno isto pitanje: »Hoće li raditi?« I uvijek isti odgovor: »Ne«. Poslije toga je otpočinjala neravnopravna borba, borba pregladnjelog i nenaoružanog logoraša s grupom policajaca, koja je trajala sve dok se uhapšenik ne onesvijesti.

Već je pokupljeno tridesetak drugova iz naše barake. Zavidim onima prvim. Najteže je iščekivati red. Samo jednom da se riješim i te brige. Svaki drug brani se na svoj način, svaki želi da nadmaši prethodnog. Evo reda i na mog najbližeg susjeda, krevet do kreveta, Ivana Pihlera. On ne sačeka policijsko pitanje o radu, već se, prije nego se sručiše na njega, baci na pod i čvrsto uhvati objema rukama za noge dva suprotna kreveta. Dvojica policajaca uhvatiše ga za noge i stadoše da ga vuku, druga dvojica tukla su ga po rukama da ga nekako iščupaju, ali, začudo, Pihler nije popuštao. Držeći se čvrsto za dva kreveta, gurao je pred sobom i ostalih trideset. Pravi dar-mar. Prosto mu zavidim. Njega je teško nadmašiti. Ali, ukrotitelj na vratima i njega smiri.

Najzad, dođe red i na mene. Učinio sam što i drugi. Ne sjećam se kako sam prošao kroz vrata. Osvijestio sam se iza druge barake, iz koje su se prolamali protesti. U njoj su bili zatvoreni Rumuni. Kad otvorih oči, ugledah svoje noge ispod pazuha dvojice policajaca. Ruke su se vukle iza mene, kao izglavljene iz ramena. Oči i nos, kao neka peraja, virila su mi iz blata; i po očima mi blato, teško gledam, a i disanje mi je otežano. Moram priznati da mi ovakvo klizanje nije naročito neprijatno. Žitko blato mi promiče ispod nogu, pod leđima, ispod pazuha, oko vrata, kao neka prohladna vodena struja. Samo kad se ne bi gledalo. Glava dolje, umjesto nogu, a noge gospodski perjaju ispred policijskih ramena. I policajci su blatnjavi. Ovo je zbilja oranje ljudskim tijelima...

Nešto docnije, opazih nekoliko ovakvih zaprega. Sve su išle iz naših triju baraka. Izgleda da je na Jugoslovenima da plate račun za čitav logor. Nešto podalje, vidim neko čudno klupko policajaca; s nekim se bore. Jedan krupan čovjek nadvisivao ih je za glavu. Oni su nasrtali na njega, a on bi se okrenuo, mahnuo rukama i tijelom i obarao po nekolicinu odjedanput. Ubrzo, prepoznah da je to Lazo Latinović, kapetan republičke armije. Sjećam ga se još sa španskog fronta, kad je, sam, izvukao protivtenkovski top na jedno brdo. S njim se danas, izgleda, neće orati kao s nama. Nalijetali su na njega da ga sruše, odskakivali su kao od stijene i opet nasrtali, ali nikako da ga obore.

Kad me dovukoše do ceste pustiše mi noge i ja ostadoh da ležim. Jedan policajac udari me na rastanku nogom u rebra. Zabolje me tupo i duboko. Drugi me pijunu.

Desno su, okrenuta na suprotnu stranu od kapije, stajala tri kamiona, puna Jugoslovena. Šta je to? Nikako ne mogu da shvatim kud namjeravaju s nama, kad na toj strani nema izlaza. Ležim i dalje. Prohtjelo mi se da se malo pravim da sam mrtav. U glavi mi se komešalo. Dozivali su me drugovi iz kamiona, ali im se ne odazivam. Opet me jedan policajac munu u slabine i pijunu mi u lice. Dobro, mislim, još ću malo da glumim. Iz kamiona dozivaju sve jače. Okrenem se i namignem drugovima. Oni se nasmijaše: »Ustaj, budalo«, dobaci neko.

16

 I dalje je pristizala »zaprega« za »zapregom«. Jednog logoraša do-vukoše, podigoše i ubaciše u kamion. Ugledah kako se nose i s proslavljenim junakom sa španskog fronta Mirkom Kovačevićem. Ruke su mu ukrstili na leđima, guraju ga pred sobom i udaraju po leđima i glavi. Čim me ugleda kako ležim kao proštac, snažno se trže i iščupa jednu ruku, ali ga oni brzo ukrotiše. Namignuh mu i osmjehnuh se malo. Razumjeli smo se. On mi uzvrati osmjehom. Uviđajući da je ovakvo moje držanje besmisleno, da mogu dobiti još više batina i biti još gadnije isp-ljuvan, skočih na noge i uskočih u kamion. »Čekaj da ti i mi malo pridodamo« našali se jedan drug i udari me blago koljenom. »Htio bi da zaplačemo nad tobom«. Neko je pjevušio iz kuta kamiona: »Las com-panias de acero centando a la murerte van«.4>

Kamioni najzad krenuše u suprotnom pravcu od izlaza. Ali, nakon nekoliko stotina metara zastadoše ispred dvije odvojene barake, opasane s nekoliko redova bodljikavih žica. Logor u logoru. Neka vrsta logorske samice. Od ukupno devedeset uhapšenih, sedamdeset i šest su Jugosloveni. Nas strpaše u jednu baraku. Barake su služile samo za izabrane logoraše kao zatvorske ćelije. I nama pripada takva »počast«. Bili smo zadovoljni, bez obzira što nas još čeka. Tu zatekosmO i Goš-njaka.

U barakama nije bilo nikakvih ležaja osim blatnjavog poda kojeg mi još više zablatismo. Prva dva dana nismo dobijali ni hrane ni vode. Umjesto da mi štrajkujemo glađu, policija se poslužila našim oružjem. Ali, hrana je pristizala nevidljivim »kanalima«, provlačila se kroz tolike žice i tolike straže na magičan način. Doturala ju je naša grupa, praz-neći svoje »zlatne rezerve«, kako smo nazivali one male zalihe, stvarane za crne dane od paketića koje nam je slala Partija iz Jugoslavije pomoću Crvenog krsta. »Gle, bogamu, ovo se i isplatilo. Samo da ovako potraje« - kaže u šali jedan drug i žvaće dobro parče slanine sa dosta svježim bijelim hljebom. »A kad se vratimo onamo, biće opet parče slanine kao kocka šećera za tri dana«.

U očima logoraša postali smo junaci dana. Čitav logor bdi nad našom sudbinom. Mi bismo često zametali pjesmu i zato što nam se pjevalo, i što smo prkosili, i da bi nas čule okolne barake i na taj način dali glas o sebi i svom držanju. Policija je bjesnila, lupala kundacima u baraku, upadala unutra. Mi smo bivali sve bučniji, sve prkosniji. I kad negdje desetog dana' stiže vijest da od 2. aprila policija nije ni pokušavala da ma koga potjera u radne kompanije, bili smo zaista srećni. Sve ono što smo pretrpjeli bilo je isuviše malo prema onome što smo postigli.

Negdje dvadesetog dana, dođe do naše barake grupa policajaca, brzo nas postroji, dobro okruži i povede prema kapiji. Šta to namjeravaju? Šta sad da činimo? Bili smo u nedoumici. Ipak smo vjerovali da nas ne gone u radne čete. Doduše, policija nam je odmah rekla da nas tjera na šišanje. Čim stupismo na cestu, logoraši počeše da istrčavaju iz baraka. Za tili čas, na žicama se naredalo na hiljade zatvorenika. Logor je dobijao svoj izgled od drugog aprila. Bučni poklici su upućeni nama. Otpozdravljamo mašući rukama kao pravi slavljenici.

4) Gvozdena četa pjevajući ide u smrt.

17

 Policija nas zaustavi pred berbernicom, naočigled logoraša, kako bi ih umirila. Tu nas ošišaše, fotografisaše jednog po jednog s lica i s profila, i uzeše već, valjda i po deseti put otiske prstiju. Nakon toga vratili su nas u naše odvojene barake.

Za ovakve kao što smo mi postojali su i gori logori od Girsa. 0 zloglasnom Verneu čuli smo i ranije, ne sluteći da ćemo i sami ubrzo dospjeti u njega. Sredinom maja, našli smo se u njegovim žicama. Narednih nedjelja, za nama su pristizali i drugi brojni Jugosloveni i druge nacionalne grupe, jer su se vlasti uvjerile da između nas nema velike razlike.

Pobuna u Girsu 2. aprila 1940. godine, imala je neprocjenjiv značaj i bila iznad svih ranijih i kasnijih. Ona je potpuno osujetila namjeru francuskih vlasti da unište interbrigadiste. Istina, mi, Jugosloveni, iskusili smo ponajviše, ali to nije velika cijena za ono što smo izvojevali. Iskustvo stečeno tom akcijom, bilo nam je u daljoj borbi jedna velika pouka. Čak ni u zloglasnom Verneu surovi policijski režim koji smo zatekli, nije mogao dugo da se održi.

Kroz okupiranu Francusku

Njemačka ofanziva na Francusku zatekla nas je u Verneu. »Neprobojna« Mažino-linija probijena je kao da je od tijesta. Francuski sjever, stotine hiljada ljudi, kotrlja se prema Parizu i jugu. Razbješnjela se velika drama drugog svjetskog rata. A mi, interbrigadisti i Španci, čamimo iza bodljikavih žica u najtežim životnim uslovima od kad smo zatvoreni. Izgleda da smo za Francusku opasniji od nastupajućih Nijemaca.

Zabrinuti smo. Ne može čovjek da se ne pita šta će biti s nama ako se Nijemci do nas probiju. Ali, stali su. Peten je kleknuo, potpisao kapitulaciju i stavio se na čelo višijevske satelitske vlade koja mu je pomračila ime i sahranila njegovu slavu iz prvog svjetskog rata, žigošući ga pečatom izdajnika.

Početkom 1941. godine navršile su se već dvije godine našeg logo-raštva. Ne napušta nas nada u povratak u zemlju. Ničeg na pomolu nema, ali vjera u nama živi. U takvim uslovima, vjerovanje je najjača čovjekova snaga. Ona je takva sila samoodržavanja, bez koje bismo možda pomrli pri onoj hrani od hiljadu kalorija na dan, koju dobijamo od Francuza.

Blizina Nijemaca nas uznemirava. Oni sve češće navraćaju i do logora, bilo u uniformama ili u civilnim odijelima. Jasno nam je da nas svakog časa mogu pokupiti i odrubiti nam glave. Ali, izgleda da im sada nije do toga. Rat dobijaju svuda, a neprijatelja čak i potcjenjuju. Već poodavno su dobro pomogli pokopu Španije. Sad sahranjuju Evropu. Njih logoraši interesuju samo kao radna snaga za njemačke preduzimace i trgovce. Radna snaga je za Nijemce valuta nad valutama. Čak im mnogo ne smeta ni njena politička boja. Zar da Nijemci strepe od ostataka poražene španske republike? Uz to, u onom velikom francuskom haosu, u logorima se skupilo ljudi sa svih strana, da se tu više ne zna ni ko pije ni ko plaća, ni ko kome pripada, kakvom političkom opredjeljenju.

18

 Čak se jednoga dana, za vrijeme odstupanja francuske vojske, među nama nađe i Leon Degrel, vođa belgijskih reksista, jedne fašističke organizacije, Hitlerov i Musolinijev miljenik. Imao sam »čast« da s njim, u istoj dvorednoj koloni - bio je u redu ispred mene - nosim klozetske kible do rijeke, kao glavnog kolektora logora Verne. Ali, desetak dana po potpisivanju francuske kapitulacije, Degrel je oslobođen, vjerovatno i uz vojničke počasti, da bi u Briselu čitavog rata predstavljao glavni politički oslonac Hitleru, poput Nedića i Pavelića kod nas, iako se nije krunisao kao šef države.

Tu opštu hajku za radnom snagom mi bismo morali nekako da iskoristimo, da bismo se dočepali Njemačke, a odatle i Jugoslavije.

Nekoliko desetina naših ljudi uspjelo je da se, po direktivi Komiteta, ugura u razne grupe i ode na rad u Njemačku. Nešto kasnije, takvih rizika biće još više. Drugi način nismo sagledavali. Njemačke poslodavce u tom periodu nije čak ni interesovala politička pripadnost radne snage, već isključivo sposobnost za rad.

Lazo Latinović i Vjećeslav Cvetko Flores odvojeni su od nas onog 2. aprila i odvedeni nekud van žica. Izgleda da su njih dvojicu policijske vlasti smatrale glavnim organizatorima pobune. Mora da su o njima imali i neke podatke iz predšpanskih dana, a i španskih, pošto su obojica bili oficiri republičke armije. Bili smo veoma zabrinuti za njihovu sudbinu. I ubrzo se to pokazalo duboko opravdanim. Francuska policija vodila ih je od saslušanja do saslušanja, od zatvora do zatvora, tako reći od Atlantika do Sredozemlja, izvodila na vojne sudove, koji su ih osuđivali na zatvore u nekim kazamatima i tvrđavama, kao da koncentracioni logori za njih još nisu pravi. Tako su oni izdržali šest mjeseci u zatvorima klasičnog tipa. Nekoliko mjeseci proveli su među kriminalcima. To su im bili najteži dani, jer bi malo koje jutro osvanulo a da neko od političkih zatvorenika ne bude zaklan. Policija se, po svoj prilici, vješto koristila kriminalcima za likvidaciju pojedinih političkih zatvorenika. Izgleda da je i Lazu, Cvetku i još nekolicini njihovih političkih drugova bila namijenjena takva smrt. Spasili su se od nje noćnim dežuranjem, neprekidnom budnošću i spremnošću na odbranu. Kad su njih dvojica konačno prebačena u zatvor u Po (mali gradić ispod Piri-neja), za njih je to bilo izbavljenje od stalne prijetnje kamom.

Tu ih je zatekla njemačka ofanziva na Francusku. Francuskom je zavladala panika i rasulo. Zahvaljujući tako žalosnom stanju, njih dvojica su uspjela da pobjegnu iz zatvora i potraže puteve izvan bodljikavih žica i zatvorskih kula. Odavno su oni kovali planove da se domognu Marseja. Sad im se, bez velikih teškoća, ta namjera i ostvarila. Kad bježi na stotine hiljada ljudi, a sigurno i koji milion, onda se nađe prostora i za ovakve bjegunce, koje obično jure policijske potjernice i ucjene.

Dolazak Laza Latinovića u Marsej biće od izuzetnog značaja za or-ganizovanje bjekstva u Jugoslaviju mnogih naših dobrovoljaca. On se brzo snašao, čak se i polulegalizovao, zahvaljujući jugo slovenskom konzulu u Marseju Ivanu Gerasimoviću, poštenom čovjeku, pravom rodoljubu, koji je činio koliko god je mogao da pomogne Špancima koji su, progonjeni, dolazili do njega.

19

 Polulegalni Lazo postavio je u Marseju svoj ilegalni štab, organizo-vao prvo prihvatilište, tako reći startnu liniju za dugački kanal kojim će teći bjegunci kroz okupiranu Evropu do Jugoslavije. Bez organizo-vanog kanala nije moglo biti ni govora o nekom bjekstvu na tako daleki put. Tim kanalom će među prvima poći Lazov najbliži prijatelj Vjećes-lav Cvetko Flores. On je morao što brže da bježi. Opstanka u Francuskoj njemu nije bilo. Još prije rata Francuzi su ga protjerali iz zemlje za vječita vremena, a koga oni jednom protjeraju teško da se ikada više smije pojaviti pod francuskim nebom. On je srećno došao do Zagreba. Kasnije ćemo vidjeti od kakvog je značaja bio njegov dolazak u Zagreb, kakvu će ulogu odigrati u prebacivanju Španaca do Jugoslavije.

Jedan drugi Lazo, Lazo Udovički, sticajem nesvakidašnjih okolnosti, otišao je nešto kasnije iz logora Alžeres, gdje je bio prebačen iz Girsa, i našao se u Parizu. I on će tamo pobiti svoj ilegalni stožer, jednu od početnih stanica na dugačkom putu do Jugoslavije.

Dok smo još bili u koncentracionom logoru Girsu, on je dopisivanjem uspostavio vezu sa jednom mladom Parižankom. U to vrijeme mnogi logoraši primali su pisma od naših nepoznatih prijatelja iz Francuske, a i drugih zemalja. Lazo je bio veoma uredan i nije se oglušivao ni o jedno takvo pismo. Odgovarao je redovno. Pisma su sve češće raz-mjenjivana, dok nisu postala gotovo svakodnevna. Tako se, eto, pomoću pisama, i bez ijedne međusobno razmijenjene fotografije, naslijepo razvila velika ljubav. Koliko je ona bila snažna, najbolje govori činjenica da je ta mlada Parižanka Mimi Selb savladala sve prepreke^ sve zabrane, sve bodljikave žice i uspjela da, na legalan način, izvuče Laza iz logora Alžeresa. Ljubav se, ubrzo, završila srećnim. brakom.

Tako se Lazo ustoličio u Parizu i, u saradnji sa svojom budućom ženom i njenom prijateljicom Nadin Ružo, organizovao ilegalnu stanicu za prihvat i dalje slanje prema zemlji jugoslovenskih dobrovoljaca u španskom građanskom ratu.

Kraj marta 1941. godine zatekao nas je u bodljikavim žicama Ver-nea. Evropa se smiruje. Da nije žestokih bombardovanja Londona i potapanja engleskih brodova od njemačkih podmornica po svim okeani-ma svijeta, ne bi se imalo šta pisati sa frontova. Rat je protutnjio Evropom i predahnuo. Frontova, tako reći, nema, osim vazdušnog i pomorskog. Istok je miran, što nas naročito raduje. Rat je, kako izgleda, daleko od sovjetskih granica poslije potpisivanja pakta o prijateljstvu između Hitlera i Staljina. Sudeći po onome što do nas može da dopre, poslije toga akta fašizam kao da je dobio nekakvo blagorodnije lice u shvatanju komunista širom Evrope. Samo, čini se da u Jugoslaviji nije tako. Do nas dopiru pozivi Partije da pokušamo bjekstvo i da se nekako domognemo domovine i tu nastavimo borbu za odbranu zemlje.

U Jugoslaviji se nešto muti. Od prije nekoliko mjeseci vajkaju se -hoće pakt, neće pakt i, najzad, hoće pakt sa Hitlerom. Ali, narod ga cijepa. Otvara se još jedan front u Evropi. Hitler ponovo juriša. U našem logoru progrmješe zvučnici koji direktno prenose uzlijetanje njemačkih štuka i junkersa da bombarduju Beograd i ostale gradove. Trešte zvučnici, kao da iz njih urla na hiljade avionskih motora, da bi dočarali cijeloj Evropi i svijetu snagu i bijes Hitlerove avijacije. S gorčinom i tu-

20

 gom doživljavamo te potresne trenutke. Možda upravo sada ginu naši najbliži, ruše se naši domovi, gradovi, sela, mostovi i sva kulturna dobra. Jugoslavija je, kako izgleda, čitava u plamenu. Ali nadamo se da naši narodi neće Nijemcima ostati dužni. Silnici su bili isto tako moćni 1914. godine, ali su dva puta posramljeno protjerani poslije Cera i Ko-lubare. Tradicija je na našoj strani.

Nama, Jugoslovenima, ovih trenutaka raste ugled čak i u očima logorske policije. Policajci nas nekako pitomije gledaju. Možda i oni navijaju za nas, misleći da će se naši u zemlji boriti hrabro protiv Nijemaca kao što smo se mi ovdje, u logorima, borili protiv njih, policajaca. Francuzi, oni van žica, otvoreno dižu glave. Mi smo stalno u toku zbivanja. Žice nas nikad nisu mogle ograditi i izolovati od naroda. Došao je, kažu, kraj Hitleru; Srbi će mu doći glave. Cer, Kolubara, Kajmakča-lan slave potajno u Francuskoj kao nikada prije.

Ali, iz časa u čas vijesti sa fronta su sve teže. S Evropom je gotovo. Još samo, reklo bi se formalno, nije pokorena Velika Britanija. Dokad će trajati Hitlerovo carstvo? Ni na pomolu nikog na ovom svijetu ko bi mu mogao nauditi! Sovjetski Savez je van sukoba. Da li je porobljena Evropa porobljena za vječita vremena?

Tih dana rata s Jugoslavijom, logorska policija pozva sedam-osam Jugoslovena, među kojima i mene. U grupi su Petar Drapšin, Elijas En-gel Ilija, Branko Spasić, Ivan Lenac, Martin Jakovac i neki drugi čija sam imena, na žalost, zaboravio. Treba da nas nekud vode, da nas odvoje od ostalih drugova. Na osnovu kakvog kriterijuma i gdje nas šalju, na goru ili bolju stranu, teško je utvrditi. Doduše, mi smo imali stare jugoslovenske pasoše, prave ili falsifikovane. Kako su se oni našli u rukama francuske policije - bog će sam znati. Mi smo se s pasošima rastali još 1937. godine, odmah po prelasku francusko-španske granice i stupanju na tlo Republike. Možda ti pasoši, koje nam policija sada vraća, nešto i znače.

Neizvjesnost je velika. Tješimo se da nećemo doći u uslove gore od ovih iz Vernea. Samo da nas ne upute u Afriku, kako se već dešavalo nekim bundžijama.

Teško nam se rastati od drugova sa kojima smo se borili u Španiji i ovdje, u logorima, oko četiri godine. Uz to, trebalo je da se i mi uključimo u neku od grupa koje odlaze na rad u Njemačku. To bi bio veliki korak na našem putu do zemlje, ma koliko da je rizičan. Sad nam je ta mogućnost uskraćena.

Mi nismo bili jedina grupa koja će na ovakav način nestati iz Vernea - na njega su se okomile njemačke firme u potrazi za radnom snagom. Što se više ljudi javlja za rad u Njemačkoj, sve više sličnih grupica odvodi nekud francuska policija. Izgleda da su policijske vlasti, ili neko od njih, riješile da sabotiraju naš odlazak na rad. Kad nam već nisu dali puške koje smo tražili da se borimo, riješili su, sad izgleda, da nam se »oduže« na ovakav način.

Tako, umjesto da napustimo logor i odemo na rad u Njemačku radi daljeg probijanja prema Jugoslaviji, što je bio plan naše partijske organizacije, policija je nas nekolicinu odvela na željezničku stanicu i uz jaku pratnju strpala u jedan vagon sa drvenim klupama. Sva dotadašnja

21

 naša prevoženja iz logora u logor vršena su vagonima za stoku. Policajaca je, ovoga puta, nešto više nego hapšenika. Svojim divljačkim ponašanjem zastrašuju nas. Ovo podsjeća na prvi susret sa njima, prije nešto više od dvije godine, kada su nas čekali na granici pri povlačenju iz Španije pred Frankovim trupama. Ne skidaju pogleda sa nas. Ne daju nam da međusobno govorimo. Ne možemo ni šaptati. Ali, mi smo na sve to već navikli. Razgovaramo očima i prstima, krijući. Proglašavamo dizenteriju kao našu zajedničku bolest. Ona je i tako bila, protekle dvije godine, naš nerazdvojni saputnik, pa zašto da ne bude i za vrijeme ove vožnje. Ni logorskim vlastima, niti njihovoj medicini nije zadavala baš nikakve brige. Neka se bar sada, u vagonu, neko od njih sretne sa ovom našom nedaćom. Policajci su prisiljeni da nas, svaki čas, sprovode jednog po jednog do nužnika i da dežuraju ispred vrata, koja moraju biti malo odškrinuta. To dovodi i do svađe s njima, jer tvrde da nije bilo ni potrebno da nas dovode do nužnika i da oni ne čuju ništa što bi svjedočilo da smo bolesni. Zbilja, neprijatna je ta policijska dužnost, kad njeni vršioci moraju da prate i ovakve fiziološke procese.

Poslije višečasovnog klaparanja, naš voz se zaustavio na marsejskoj željezničkoj stanici. Ovo nije loše. Iako smo u policijskim rukama, mi smo, ipak, bliže Jugoslaviji za nekoliko stotina kilometara. Za onoga ko misli na bjekstvo, to nije beznačajno. Policajci nas istjeraše iz vagona i postrojiše na peronu. Pošto nas opasaše čvrstim obručem svojih tijela i bajoneta, pade komanda za pokret. Uramljeni policijskim pravougao-nikom, idemo širokim ulicama grada. Kako prolazimo, narod zastaje i gleda nas sa mržnjom i prezirom. Zaista užasno izgledamo, onako poderani, polubosi, neobrijani, ošišani do kože, mršavi, da se čovjek uplaši od nas. Iz očiju posmatrača samo što vatra ne sijeva. Čujemo i psovke koje nam pojedinci upućuju. Mora da smo za ovu masu veliki zločinci. Svakoga časa, idući ovako pokunjenih glava, ne smijemo da ih podignemo, očekujemo da se gomila sruči na nas i da nas linčuje. Uzdamo se u zaštitu policajaca. Bože, šta smo dočekali. Pada mi na pamet, da bih razbio taj prezir, da vičem iz svega glasa da žive internacionalne brigade, da nismo razbojnici, već borci za slobodu. Snaga i smjelost su me iznevjerili. Ne bojim se policijskih batina, ali se bojim da bi me kao začetnika izdvojili iz grupe i da bi me negdje progutala pomrčina.

Poslije dugog pješačenja ulicama grada, naši pratioci nas strpaše u jedan kamion dobro zatvoren sa svih strana, pa ne možemo da vidimo na koju se stranu svijeta krećemo. Nakon svega dvadesetak minuta truckanja, kamion stade. Kad smo izišli iz njega, pred nama se ukaza velika kapija u obliku slavoluka, na kojoj je velikim slovima pisalo: CAMP DE MILLE. Tu smo, znači. Novi logor. 0 njemu smo i ranije slušali. Morao je biti mnogo snošljiviji i od Girsa i od Vernea! Njega čak bije glas da je samo za repatrijaciju, da se iz njega ljudi legalno vraćaju u svoju zemlju, ili u neku drugu, ako ih prima. Kad bi to i bila istina, mi nemamo kud legalnim putem. Jugoslavija kao država više ne postoji; potpisana je kapitulacija. A i dok je postojala, nije htela ni da čuje za nas.

Camp de Mille je prema Verneu zaista obećana zemlja. To, zapravo, i nije logor kao pređašnji. Velika, nezgrapna zgradurina bez ijedne ba-

22

 rake naokolo kakve prate sve koncentracione logore na svijetu, kakve postoje u literaturi o logorima, u zapažanjima i sjećanjima onih koji su ih preživjeli, liči na neku razvalinu. Barake i žice su simbol logora ove prve polovine dvadesetog vijeka. U ovom novom prebivalištu, istina, opasani smo žicanim pojasom i policijskim obezbjeđenjima, ali je to slabo. Gotovo da bi čovjek iz trka mogao da preskoči te žice. Čak ni odnos policije prema nama nije ni izdaleka onako brutalan kao ranije. Opito-mili su se pomalo policajci, ne vitlaju pendrecima, ne psuju naglas, kao da su se prevaspitali. I hrana je nešto bolja, a može se ponešto i kupiti, ako čovjek ima novaca. Sve u svemu, ovo je gotovo nekakav privilego-vani logor, kakav zatvorenik iz Girsa i Vernea može samo da poželi.

Tu smo prvi put sreli Luiđi Longa Gala, čovjeka iz visokih krugova Kominterne, koji je zajedno sa Andre Martijem, organizirao internacionalne brigade. Moji drugovi i ja bili smo jako uzbuđeni kad smo vidjeli tog čuvenog revolucionara, a istovremeno i našeg dalekog pretpostavljenog na španskom frontu. S dječjom radoznalošću i oduševljenjem, gledali smo ga iz prikrajka sa neodoljivom željom da s njim razgovaramo. To bi nam zaista činilo veliku čast. Longovo ime se već pominje u čitavom svijetu.

Longo je često šetao sam. Sudeći po izgledu, bio je zanesen dubokim mislima. Njegov izduženi stas i mršavo, dugo, jako ispijeno i blijedo lice imali su neku naročitu mekoću, blagost i humanost. Da ne znam ko je, nikad ne bih rekao da je to veliki borac za prava radničke klase. Taj nesklad između njegovog izgleda i njegovog značaja naročito me oduševljava.

Uprkos našem izuzetnom respektu prema tome čovjeku, smatrali smo da ne smijemo propustiti ovakvu priliku da se s njim upoznamo i malo progovorimo. To bi nam ostalo kao dragocena uspomena.

I konačno, nakon dugog ustručavanja, prišli smo mu, jednog dana, i predstavili se. Odjednom je nestala velika trema. Prihvatio nas je objeručke i pozvao u šetnju. Dugo smo hodali po logorskoj stazi i slušali njegovo mirno izlaganje o situaciji u Evropi. Za nas je to bio politički čas najvišeg nivoa.

Petar Drapšin i ja smo se, poslije, svakodnevno nametali i provodili s njim po koji čas u šetnji i razgovoru. Ozbiljno nas je brinula njegova sudbina. Nije pretjerano ako kažem čak više od naše. Mi, tako reći ano-nimci, još smo imali kud da bježimo. A kuda će on? Za njega su, zbilja, svi putevi zatvoreni. Njega nije teško prepoznati. Neko ilegalno bjekstvo u Italiju, u naručje fašizma, za njega bi značilo propast. Izruče li ga pe-tenovci Hitleru - čeka ga ista sudbina. Što god da smo nagađali, za njega nismo mogli da pronađemo nikakvo izbavljenje.

Ali, vratimo se 1941. godini. Ni časa ne časeći povezali smo se sa našim ilegalnim »konzulom« u Marseju Lazom Latinovićem. Njegov štab je već funkcionisao bez greške. Kanal od Marseja do Pariza uspostavljen je i isproban. Njim je već počelo da teče. Fadil Jahić i Peko Dap-čević su dva najdrskija bjegunca iz Vernea; nešto kasnije to je i Vjećes-lav Cvetko Flores. Fadil i Peko su, nekoliko mjeseci prije nas, po odluci našeg partijskog komiteta i po svojoj volji, pobjegli na izuzetno lukav i hrabar način. Jednog jutra uzeli su između sebe veliku kantu za đubre

23

 ih nešto slično i uputili se, onako ćaskajući, drsko, prema glavnoj kapiji i stražarima. Pratimo ih sa velikom zebnjom. U njihovom koraku i držanju ništa se ne mijenja. Dvadesetak metara ispred kapije malo zasta-doše, kobajagi da se odmore. Nešto su, nad kantom, na izgled veselo pričali i smijali se. Onda je ponovo uzeše i, istegnuti u stranu i malo pognuti kao da nose teški teret, usmjeriše se prema širokim vratima, odškrinutim. Da drskost bude još veća, zastaše načas kod stražara, tik ispred vrata. Stražar poteže vrata kako bi mogli komotno da izađu na bunjište, tu blizu, gdje smo svakodnevno u velikim dvorednim vrstama i pod jakom policijskom pratnjom nosili đubre, ali nikome ni na kraj pameti nije bilo da bježi kod tako jakog obezbjeđenja. Stražar ne pritvori vrata za njima, da ih ne bi opet otvarao kad se vrate i tako im ponovo pravio uslugu. A i bila su teška. Ali se oni neće vratiti. Umjesto smeća istresoše iz velike kante nedaleko od smetlišta, u zaklonu, svoja odijela koja odmah obukoše.

Kad je policija sjutradan, na jutarnjoj prozivci ustanovila da ih nema, oni su već bili kod Laza u Marseju, gdje će i ostati neko vrijeme i biti mu od pomoći kod organizovanja ovog prihvatilišta.

Poslije dogovora sa Lazom, došao je čas odluke. Glavom kroz žice, pa kud puklo. Prvo su pobjegli Petar Drapšin i Vlado Ćetković sa nekoliko drugova. Nekoliko dana poslije njih došao je red i na moju grupu, u kojoj su bili Ivan Lenac i Martin Jakovac, radnici iz Lokava, malog sela u Gorskom kotaru, i Branko Spasić Cetinjanin, zagrebački student.

Uoči bjekstva, Drapšin i ja sastajali smo se sa Longom i rekli mu o našoj namjeri. Pohvalio nas je, ohrabrio i zaželio uspjeh. Tom prilikom dao nam je iz svog plitkog džepa stotinak franaka, što nije ni bila mala para u to vrijeme. Pozdravili smo se srdačno sa njim, opterećeni velikom brigom o njegovoj sudbini.

Nekoliko godina kasnije, 1943, poslije kapitulacije Italije, osjetio sam se zaista srećnim kad sam čuo da je preživio te najkritičnije godine i da se bori na čelu italijanskih ustanika.

Desetak godina poslije rata doživio sam izuzetnu sreću kad sam vidio Luiđi Longa u našoj zemlji i podsjetio ga na one teške, minule dane u Francuskoj.

Posljednje noći u Camp de Milleu spavao sam nemirno. Morili su me nespokojstvo i strah od neizvjesnosti. Ali, već sljedeće noći kad smo se nas četvorica, pošto smo obukli nova odijela, izvukli iz žica, osjetio sam se kao na krilima. Nikakvih teškoća do Marseja nismo imali. Kad smo se dočepali tramvaja i njegove gužve kao da smo se preporodili. Još od Zagreba nisam sjeo u tramvaj. Naravno, nemamo nikakvih isprava, pa ne može čovjek da malo ne zazire.

Poslije nekoliko časova, stigli smo u »Bar«, hotelčić Baje Riste, Rue de la Mure 9, gdje se nalazio Lazo. Hotel je imao svega nekoliko soba, od kojih su dvije bile pod Lazinom »vlašću«. Odmah nas je prihvatio i smjestio u jednu. Iako dijelimo sobu, osjećamo se prekomotno. Hoće mi se da skačem uvis od sreće. Nešto me nagoni da se igram, da se radujem na sav glas, da dam oduška uzbuđenju. Poslije toliko godina, po meni se u kupatilu razliva topla voda iz tuša. Podižem glavu da mi pada u oči, u usta, u nos, da prodre duboko u mene. Velika je to radost.

24

 Prvi put smo na slobodi poslije Španije. To je izuzetan tranutak sreće kakav mogu doživjeti samo ljudi kojima je sloboda bila potpuno oduzeta. Tu sreću ne mogu da nam pomute ni prijetnje potjernica raspisanih za nama. Naša imena se sada, možda, negdje otkucavaju i prenose ustima žandarma po policijskim stanicama, telefonskim slušalicama, papirima. Ali, uprkos takvoj opasnosti, nismo mogli da ostanemo zatočenici naše male sobe. Velegrad. Njegove ulice privlače magijskom snagom. Povjerili smo se uličnoj vrevi. Htjeli smo da napajamo oči gradskim proljećem, da dišemo punim plućima, da doživimo nešto lijepo. Oči, srce, duša bili su željni svega što treba da im pripada. Poslije bodljikavih žica gledati ljepote grada, zbilja je prava duhovna hrana. Veče južnjačkog grada, iako pokorenog, potištenog, uzvišava i oplemenjuje čovjeka. Mnoštvo svijeta, mladost prosto cvjeta ulicama. Tu i tamo parovi se ljube. To uzbuđuje i vraća čovjeka nekoliko godina unatrag, kad smo i sami dijelili ulice sa mladošću našeg podneblja. Ali, mi smo i sad mladi iako moramo da zaboravimo šta nam mladost duguje. Ona se za nas u ovom smislu nikada više neće vratiti, kao da smo se s njom zanavijek rastali onoga trenutka kad smo ilegalno prešli našu granicu i stupili na strano tlo. Srce se sa tim ne miri, ali razum mora.

Kad me povukla za lakat neka prodavačica ljubavi, na jednom uglu, umalo da je odgurnem. Ona mi isplazi jezik i zableja. Kad bi nas neko namjerno posmatrao, teško bi po nama primjetio da smo sumnjivi, da se za nama traga. Pristojno smo obučeni, dotjerani. A i sloboda nam mijenja izraz, ozaruje, razigrava čula, podmlađuje. Imamo nešto i džeparca, ne mnogo, ali ipak. Nećemo pocrvenjeti kad uđemo u kafanu.

Prema planu bjekstva, podijeljeni smo u dvije grupe, po četvorica. Ja sam ostao sa Lencem, Jakovcem i Spasićem. Mi stalno zajedno iz-lazimo-u grad. To je kao neka vrsta pripreme. Ili se krećemo zbijeno ili malo odvojeno jedan od drugoga, za svaki slučaj, zavisno od mjesta gdje se nalazimo i od stepena opasnosti. Policiju osjećamo po nosu. Čim je nanjušimo, raščlanjavamo se. Kad prođe, mi smo opet u grupi.

Mala kafanska prostorija hotelčića u kojem smo prebivali koristila nam je za veći dio dnevnog boravka. U njoj nije bilo mnogo gostiju ni gužve, a policija je rijetko navraćala. Lazo nam je preporučio tu kafanu kao najsigurniju. Za šankom je stajala mlada, ljepuškasta djevojka, koja nas je uljudno posluživala, mada se rijetko osmjehivala i bez sklonosti da s nama nešto više razgovara osim onoliko koliko joj je to posao nalagao. Jednostavno bi nas poslužila onime što smo tražili, i naplatila. Ali nas nekoliko nije poslužila rakijom kad smo naručili po drugu čašu. Govorila je da nema, iako smo dobro vidjeli da je druge goste posluživala i po nekoliko puta. Nije nam ostalo ništa sem da ćutimo. Ni riječi prigovora. Još samo to, a bjegunci!

Mi smo tu djevojku gledali sa velikim interesovanjem, kao gladnici veliku pogaču koju ne smiju ni taknuti. Jednoga dana, odstupajući od našeg uobičajenog ponašanja, drznuli smo se i zatražili da nam natoči još po jednu ljutu. Začudo, ona natoči. Druga čaša djelovala je kao grom na nas onako pregladnjele i iscrpljene poslije dugog zatvora u logorima. Čudan je učinak te druge čaše. Ona nam je razvezala jezike, misli i osjećanja. Nadošla nam je hrabrost. Čvrsto uvjereni da djevojka ne raz-

25

 umije ni jedne jedine riječi našeg jezika, počeli smo da joj dobacujemo, da joj izjavljujemo ljubav, da je priželjkujemo. Bilo je tu dosta riječi kakvim je bogat naš jezik, ali nisu za unošenje ni u jedan pristojan tekst. Ivan Lenac, lokvarski drvosječa, bio je najgrlatiji. Na njega je čašica najjače djelovala. Koliko smo puta samo opisivali njen izgled. Za nas je ona u tom trenutku bila djevojka snova, kakva se još nije rodila. Njene oči, lice, nos, kosa, stas toliko su se puta provlačili kroz naše riječi kao da smo neki veliki slikari koji se spremaju za stvaranje umjetničkog djela.

Djevojka je nezainteresovano posmatrala, kao da govorimo kineski. Ponekad bi se malo nasmejala kao da je htjela da kaže: iako ne razumijem šta pričate, ipak osjećam da je riječ o meni.

Kad dođe vrijeme da izađemo, poslije neuspjele narudžbine treće čaše, Lenac joj zatraži, na slabom francuskom, da naplati račun. Tada, na naše veliko iznenađenje, Ninet, kako se zvala naša djevojka, poče da računa na dosta dobrom našem jeziku, dajući nam jasno do znanja da je sve što smo pričali o njoj čula i razumijela. Nas trojica pokunjeno pobjegosmo preko vrata ostavljajući Lenca sama nekoliko minuta da se stidi i crveni. Danima više nismo smjeli svratiti u taj lokal. A i kad bismo navratili, osjećali smo se nelagodno.

Nama tada nije bilo ni u podsvijesti da se u toj djevojci krije naš čovjek. Tridesetak godina kasnije, ja ću joj, na posljednjem ispraćaju u Beogradu, sjećajući se tih teških trenutaka, govoriti u ime španskih dobrovoljaca koji su se okupili nad njenim grobom. »Moramo se vratiti unazad dvadesetak godina, u ona teška vremena iz 1941, kada si vezala svoju sudbinu za našu. Događaji s tobom i tvojom kućom u Marseju nešto su naročito, nešto što bi moglo prije da posluži za pisanje knjige, kako bi se dao tvoj pravi lik istinskog junaka jednog životnog romana, nego za pisanje oproštajnog govora... «

U blizini putničkog brodskog pristaništa u Marseju, nalazila se tada jedna visoka kuća s kafanom u prizemlju koja zaslužuje, da je rat nije sravnio sa zemljom, da na njoj mi, španski dobrovoljci, istaknemo mer-mernu ploču s duboko uklesanim imenom Ninet, imenom one mlade i na izgled bezbrižne djevojke koja stoji za šankom. Upravo za tu kuću i njenu mladu domaćicu, vezana je sudbina mnogobrojnih jugosloven-skih Španaca na njihovom prvom krupnom koraku za probijanje do Jugoslavije. Na tom prvom koraku do daleke domovine, svako je od nas morao prvo dobro da upamti ulicu i broj te kuće u Marseju. Bježali smo, provlačili se ispod žica, savlađivali dugačke puteve ponavljajući u sebi tu adresu, pitajući se: ko je taj velikodušni domaćin koji izlaže svoju glavu smrtnoj opasnosti da bi nam omogućio prve korake na tom dalekom putu. U tim najtežim godinama i u proljeće 1941, kada je smrt vrebala na svakom koraku, u tu kuću slivalo se na desetine naših španskih dobrovoljaca i prolazilo ispred šanka pored djevojke koja ih je, onako, uzgred, upućivala uza stepenište, kao da to nije njen posao. Ko bi tada i pomislio da je upravo ta mlada djevojka čije ime niko od nas nije znao, jedan od glavnih junaka na samom našem startu u bjekstvu kroz okupiranu Evropu do Jugoslavije, djevojka koja je svjesno, radi nas stavila život na kocku. To je bila Adrien Muries Ninet, naša domaćica,

26

 jedna od onih često nepoznatih junaka. Da bi se ocijenila njena uloga u tom zaista velikom podvigu, treba dobro poznavati uslove u kojima se ona prihvatila te uloge i opasne zamke smrti koje su vrebale na svakom koraku. Ninet je dobro znala za što se zalaže, šta radi i za koje ideale, kad je svoj dom pretvorila u veliku prihvatnu stanicu, u stjecište progonjenih dobrovoljaca, u kojem će oni prvi put poslije dugog logorovanja osjetiti slobodu kakvu je teško zamišljati iza bodljikavih žica. I dok su za nama jurile potjernice širom pokorene i okupirane Francuske, ta kuća nas je danima i nedjeljama čuvala pod zaštitom svoje domaćice Ninet. Bjegunci su dolazili u nju, boravili po više dana, liječili se, pripremali i odlazili i ne znajući, zapravo, da toj mirnoj djevojci mnogo duguju. Za neke dobrovoljce ta kuća je sve do završetka rata, a za neke i do ovoga trenutka, bila velika zagonetka. Pitali su se: ko je Lazu dao kuću da organizuje prihvatanje boraca usred Marseja? Ko je čovjek koji se izložio tom smrtnom riziku? Ko je taj što veže svoju sudbinu za našu, krajnje neizvjesnu i opasnu? Ni onda, ni danas, mnogi ne znaju da je Ninet, Lazova žena s kojom se danas opraštamo, ta tiha djevojka iz kafane, bila jedan od glavnih junaka tih dana i najbliža Lazova saradnica.«

Dobrog saradnika Lazo je imao i u Vukanu Čupiću, studentu medicine, koji je u to vrijeme živio u Marseju. Vukan je imao dobre veze sa francuskim studentima komunistima, a i visok ugled kao veoma istaknut student. Uz to, imao je dobre odnose sa nekoliko francuskih doktora koji su bili od velike pomoći našim ilegalcima, kad je to bilo neophodno. Vukan je bio spreman i na najopasnije zadatke. Njih dvojica će izvesti i prvu diverzantsku akciju u Marseju za vrijeme rata. Jedne noći, ljeti 1942. godine, ubacili su bombu u prostorije neke fašističke organizacije. Materijalna šteta bila je znatna, a sama akcija imala je velikog odjeka u gradu.

Takav je bio borbeni politički početak našeg istaknutog profesora Medicinskog fakulteta Vukana Čupića.

Petnaestak dana, koliko smo proveli u Marseju, nisu bili tako prazni. Ušla nam je voda u uši. Pronašli smo nekoliko lokala u koje povremeno navraćamo. Tamo više nije bilo nijedne Ninet koja nam ne bi natočila, koja bi se uplašila da ne popijemo previše. Morali smo sami da se čuvamo. Ali, ipak, jednog dana malo se zaboravio Ivan Lenac, pote-gao čašu-dvije preko mjere. Kad smo izašli, isprsi se na sred ulice i poče da viče iz sveg glasa: »Viva las brigadas intemacionales«, kao da se nalazi na nekom trgu Barcelone ili Valencije za vrijeme republičkog slavlja. Sigurno nema Francuza koji ne razumije ove riječi, tako slične francuskom jeziku. Ljudi su zastajali i čudili se. Nas trojica umalo da pobjegnemo. Ali, brzo smo se snašli i navalili na njega da ga ućutkamo i dovučemo u sobu. Lazo je bjesnio. Puna tri dana nismo izlazili iz naše sobe. Zaslužena kazna.

Nedjelju dana prije našeg odlaska, otisnula se u neizvjesnost grupa sa Petrom Drapšinom i Vladom Ćetkovićem. Dođe, najzad vrijeme i na nas. Poslije dobro proučenog plana bjekstva do Pariza, pamćenja brojnih adresa, javki i koječega, što i nije bilo lako, pozdravili smo se sa Lazom. Prošli smo i kroz kafanu, ali nismo rekli Ninet ni »do viđenja«,

27

 da se slučajno ne bi što dosjetila, da nas ne bi otkrila, kako smo razmišljali, neupućeni u njenu ulogu. Mora da smo previše glupo izgledali u njenim očima. Tada nismo ni pomislili da ona igra ma kakvu ulogu u organizovanju našeg povratka u zemlju, a kamoli da je jedan od glavnih stubova u Marseju.

Prva prepreka nas je čekala na željezničkoj stanici. Bez ikakvih smetnji uzeli smo vozne karte do Liona. Ali, na ulaznim vratima prema peronu, pored željezničke kontrole, čekala je i policijska. Policajci su zagledali ljude i legitimisali možda svakog petnaestog, dvadesetog. Mi smo došli na stanicu sat-dva ranije radi osmatranja, kako bismo ušli u voz sa što manje rizika. Uoči polaska svakog voza, dolazilo je do velike gužve. Tu je već bilo teže za kontrolu. I kad se zametnu jedna od takvih navala prema peronu, riješismo da se uvalimo u nju. I zbilja, u kovitlacu mase, nađosmo se na peronu. Laknu nam na srcu kao da smo prešli još jednu granicu. Kad bismo sa sobom imali ma kakve papire, lakše bismo se osjećali. Ovako smo »čisti« od svega. Štaviše, pretrpio sam žestoku kritiku drugova, kad se na mom sakou pronašlo jedno dugme sa natpisom »Valencija«. Ni sam ne znam kako je ono tu dospjelo, ali sam dobro zapamtio kako su mi čitali lekcije šta bi sve to dugme moglo da otkrije. Mora da sam ga prišio prije nekoliko mjeseci i ne misleći da bi ono u nekoj situaciji moglo da ukaže na naše španske tragove.

Ušli smo u voz. Lion je naša naredna stanica, gdje treba da siđemo, iako u njemu nemamo sigurnog oslonca i prave partijske veze. Tu treba nekako da ispitamo uslove daljeg probijanja prema sjeveru, pošto je nedaleko od Liona i demarkaciona linija između okupirane i neokupirane Francuske, ili između, kako smo najčešće govorili, Hitlera i Petena. Lazo nas je uputio na hotel »Monteskije« kao na kakvu-takvu vezu. Gotovo da su mi teže adrese, imena ljudi, ulica, kućnih brojeva i od same opasnosti koja nas pritiska. Čovjek mora da pazi na ponašanje, na svaki korak, da ničim ne privuče pažnju na sebe. Tome smo vični, ispekli smo posao od Jugoslavije do Španije, a i prije. Ali nikad nas nisu opterećivale tolike adrese i nepoznanice kao ovoga puta. Nekoliko omaški u Marseju bile su samo naše prolazne slabosti. Kad bi nas neko posmat-rao sada, u drugom razredu ovog ekspresnog voza koji jezdi prema Parizu, nikad ne bi rekao da smo ilegalci, ljudi koje goni policija, kojima će hitlerovci odrubiti glavu ako ih uhvate i otkriju.

Što više odmičemo put sjevera, sve se slobodnije osjećamo. Na usputnim stanicama uđe poneki putnik. Provejava opšta apatičnost, opšta nesreća poražene i poklekle Francuske. Mržnja prema Nijemcima kao da svakom čovjeku bije iz očiju. Ljudi to i ne kriju. Veoma su izdašni na riječima. Petena proklinju. Žigošu ga sramom izdaje. U takvoj sredini, moramo se prijatno osjećati. Doduše, ne smijemo da se izjašnjavamo, da se solidarišemo. To od nas niko i ne traži, niti nam se iko u razgovoru direktno obraća. No, sramota je i ponižavajuće u ovakvim okolnostima, ćutati. Ali, mora se.

U Lionu smo. Hotel »Monteskije« nam je određen za sklonište i prenoćište, ali bez prijavljivanja policiji. Umjesto neke labave veze do

28

 koje treba da dođemo, prije nego ćemo ući u hotel sretosmo Petra Drapšina sa još nekoliko drugova. Mislili smo da su već stigli u Jugoslaviju. Oni nam odmah sve objasniše i povedoše nas u svoju sobu. Dva ležaja za osam gostiju, ali nema bojazni od tjeskobe. Ko je ovdje dobročinitelj što nam pruža ovakvu pomoć nikome od nas nije poznato. Mi jednostavno dolazimo u tu sobu, noćivamo, sretamo se sa ljudima na recepciji, na stepeništu, ali za sve kao da ne postojimo, kao da niko neće da nas primijeti. Čudno.

Susret sa ovom grupom bio nam je od velike koristi. Dobili smo podrobne podatke o situaciji u gradu i na sjeveru do Pariza. Odmah smo upozoreni da se predstavljamo, ukoliko nas neko pita ili legitimiše, kao bjegunci sa sjevera, ispred Nijemaca. Na svakog takvog čovjeka gleda se ovdje blagonaklono i izlazi mu se u susret. Drapšin i grupa već su se polulegalizovali kao tobožnji bjegunci iz Pariza. Dobili su i neke privremene propusnice za slobodno kretanje. Ni od čega više ne zaziru. Imali su sreću da je na njih nabasala neka policijska patrola i umjesto da ih strpa u zatvor, pozdravlja ih maltene kao junake sa sjevera. Zašto se i nama nešto slično ne bi desilo? U ovom opštem francuskom vrtlogu sve je moguće. Više se ne plašimo ni potjernica iz logora.

Ali, ipak ne možemo a da ne mislimo kako bismo svakog časa mogli biti otkriveni. U Lionu se stekla nekakva diplomatija naše kraljevske vlade. Pobjegla je iz Pariza i tu, kobajagi, vrši neku patriotsku dužnost, vrbujući radnike i razne jugoslovenske bjegunce sa sjevera u nekakvu novu jugoslovensku vojsku u Africi, kojoj je namijenjeno da, kako pričaju, po milosti božijoj i kraljevoj, učini ono što nije mogla ona propala armija. Ti diplomatski probisvijeti, a možda i agenti raznih obavještajnih službi, kojih je tu sigurno bilo napretek, vrzmali su se svuda, tražeći žrtve. Kao ni prethodna grupa sa Petrom Drapšinom i Vladom Ćetko-vićem na čelu, nismo mogli izbjeći susret sa nekim od ovih ljudi. Naravno, odmah smo im rekli da smo radili u Parizu i pobjegli od Nijemaca. Oni su nam izrazili divljenje i počeli da ispoljavaju svoju spremnost da nas upute gdje treba.

Nekoliko dana ostali smo u Lionu, osjećajući kako se oko nas steže obruč diplomatske emigracije. Živimo napeti kao strune. Pribojavamo se da bi nas svakog časa mogli otkriti. Treba bježati što prije. Veliki strah pričinjava nam jedan naš drugar iz Španije koji je pobjegao iz logora Vernet na nama neobjašnjiv način. Prema Drapšinovom pričanju, on se potpuno odomaćio u Lionu. Nije se razdvajao od te diplomatske gospode. Morali smo da zaziremo od njega, čuvajući se da ga ne sretnemo, da nas ne oda. Smatrali smo da je već duboko posrnuo.

I, eto, upravo uoči našeg odlaska, kad smo imali vozne karte u džepovima, sretosmo nasred ulice tog čovjeka zajedno sa dva diplomatska službenika, koji su bili naročito aktivni u vrbovanju za Afriku. Čelo u čelo. Nije se imalo kud. Rukujući se sa nama, diplomate, da ih tako us-lovno nazovemo, predstaviše nam našeg druga iz Španije kao izbjeglicu sa sjeverne Francuske i kao budućeg borca nove jugoslovenske vojske van otadžbine. Naš sumnjivi drug kao da se bojao da mi njega slučajno ne otkrijemo, predstavi nam se lažnim imenom i prezimenom i poče odmah da nam priča kako je pobjegao iz Pariza i stigao u Lion. Dok

29

 smo se rastajali od njih, »sumnjivac« nam šapnu: »Vidjećemo ko će prvi do Jugoslavije«. Pobijedio je. Stigao je prvi, brišući zanavijek naše neosnovane sumnje.

Istoga dana, ušli smo u voz koji ide prema demarkacionoj liniji, a onda dalje prema Parizu. Kao i ranije provlačimo se srećno kroz vagone i kupee i niko nam ne traži lične isprave. Ovim vozom trebalo je da prođemo kroz gradić Makon i, još stanicu-dvije, pa da siđemo i produžimo pješke do naše sljedeće veze, koja bi morala da nas prebaci preko demarkacione linije između neokupirane i okupirane Francuske. Ta linija trebalo bi da je nedaleko od mjesta našeg silaska.

Od stanice smo se uputili nekim seoskim putevima držeći se strogo uputstava koja smo dobili u Marseju. Bili smo uvjereni da se nećemo izgubiti i promašiti obećanu usamljenu seosku kafanu i kafedžiju koji treba da nas prebaci prijeko. Mrak je već preovladavao. Išli smo oprezno i ne žureći mnogo, sve dok se pred nama iznenada ne pojavi kafana koju smo tražili. Nevelika kuća sa dosta prozora i vrata, svijetlila je raskošno i toplo. To nas začudi s obzirom na njenu ulogu u ovakvim poslovima. Primicali smo se posljednjih nekoliko stotina metara korak po korak, oprezno, i na priličnom odstojanju jedan od drugog. Kad smo bili na pedesetak metara od kuće, dogovorimo se da ja pođem i vidim šta se unutra dešava, a da ostali pričekaju u pomrčini.

Umjesto očekivane tajanstvenosti i usamljenog kafedžije, koji je tu, kako smo zamišljali, radi ovakvih sumnjivih poslova, a ne radi trgovine, naišli smo na kafanu dupke punu. Sto do stola. Velika galama. Pilo se naveliko. Pored samog šanka ustoličila se dva policajca, isto kao oni iz koncentracionih logora. Bože, sinu mi u glavi, da nisu tu došli da nas čekaju. Kafedžija, podeblji čovjek, upravo ih je posluživao vinom kad sam pomolio nos na vrata. Šta da se radi? Kako da se priđe kafedžiji? Nije bilo druge, povukao sam se i obavijestio saputnike. Dogovorili smo se da prisjednemo u mraku i pričekamo dok se lokal ne isprazni. Tek potom da priđemo kafedžiji. Čekamo, čekamo, ali niko ne izlazi. Ova družina, izgleda riješila je da se cijele noći ne razilazi. Strpljenje polako počinje da nas izdaje. Nešto se mora poduzeti. Riješim da uđem sam i da kafedžiji, onako za šankom, šapnem javku. Osjete li to policajci, uvjeren sam da će mi uspjeti da pobjegnem preko praga, a onda neka nas love po pomrčini. Na koncu, ako mene i uhvate, neće trojicu mojih drugova.

U velikom strahu ulazim unutra. Prođem pored policajaca, priđem kafedžiji, predstavim mu se kao Čeh (tako nam je Lazo rekao) i šapnem mu javku.

Na moje riječi, kafedžija poče da viče kao da je želio da ga čuje cijela kafana:

-     Ne brini. Od juče sam prebacio dvije grupe, pa ću i vas noćas. Koliko vas ima?

-     Četvorica - odgovorih sa velikim strahom.

-     Zovi ih da uđu unutra. Možete tu i večerati. I tako ćete morati da pričekate. Vodič mi nije pri ruci, ali on može doći svakog časa. Pobogu, koliko je vas Čeha! Grupa za grupom. Tako i treba. Pobjeda je naša, zapamti što ti kažem.

30

 Na njegove riječi niko od gostiju nije obratio ni najmanju pažnju, pa ni ona dva policajca koja su već bila naručila još jednu bocu vina. 0 prelascima demarkacione linije, o bjekstvima, o prebacivanju preko nove granice, tu se govorilo kao da je to jedino zanimanje svih gostiju ove kafane, uključujući i policajce.

Pozvah drugove da uđu. Kako nije bilo nijednog slobodnog stola, vlasnik pomjeri nekoliko gostiju i privuče nam taj sto tik uz onaj policijski. To nas nije hrabrilo, ali ovdje kao da vladaju neki drugi zakoni. Nema gonilaca i gonjenih. Sjeli smo, naručili večeru i polako jeli.

Pri kraju večere, na vratima se pojavi neki visok momak.

- Dobro je, evo vodiča. S njim se nagodite. To je vaša stvar u koju neću da se miješam - reče kafedžija.

Kakva nagodba, kakvi bakrači! Šta to treba da znači? Platismo račun, pozdravismo se sa govorljivim kafedžijom, on nam poželje srećan put i stavismo se pod komandu plavokosog momka. Čim se udaljismo od kafane, on nam reče da mu dugujemo trista franaka, što je njegova osnovna taksa, ako želimo da nas vodi. Bez kolebanja, dadosmo mu novac. Gazimo za njegovim stopama i u najvećoj tišini, na što nas on upozorava.

Vodio nas je desetak minuta, pa odjednom zasta.

-     Tu smo - reče šapatom. - Dalje ćete morati sami.

-     Znači li to da smo prešli demarkacionu liniju?

-     Ne znači. Ne mislite, valjda, da se preko nje može šetajući. Nego, slušajte me dobro: vidite li ono brdo tamo ispred nas, malo se ocrtava?

-     Ne. Ko bi ga vidio u ovakvoj pomrčini.

-     To nije ni važno. Nije ono daleko, pred nama je. Po sredini njega, s ove strane, vodi jedna cesta. Ona je demarkaciona linija. Njom gotovo svaka pola časa prolaze njemačke patrole na biciklima i sa psima. Vi se prikradite cesti na stotinak metara i zalegnite. Nikako bliže, da vas ne otkriju psi. Tu ćete sačekati dok ne protutnji patrola, a potom, odmah, trk preko ceste. Pređete li je srećno, nadam se da hoćete, onda ste u okupiranoj Francuskoj, kod Nijemaca. Nastojte da se što brže udaljite od ceste. Napominjem da je to važno zbog pasa, da vas ne bi tjerali po tragu. Nanjuše li vas, ja vam ne bio u koži.

Nismo očekivali da ćemo se sresti sa ovakvim petljavinama. Bili smo čvrsto uvjereni da će nas vodič prevesti preko granice, da je za to dobio onih naših trista franaka maločas. Mi imamo još nešto novca i ne bismo žalili ni posljednji franak samo da nas prebaci. Počesmo da ga moljakamo, maltene preklinjemo da nas dovede bar do mjesta odakle se cesta može vidjeti. Uz nagradu od sto franaka, vodio nas je još stotinak metara i stao. Za još dva puta po stotinak metara digao nam je još dvjesta franaka. S posljednje tačke gdje nas je doveo, mogli su se primijetiti obrisi brda. Nudili smo mu još novaca za koji metar dalje, ali više nisu pomagali nikakvi franci.

Tek sad vidimo da naša veza nije partijska i da smo upali u neku švercersku organizaciju. Za ovakve prilike možda su takvi »kanali« i podesniji.

Oprostismo se s našim vodičem, koji nas je dobro opljačkao. Kako se tu dijeli plijen, mi ne možemo da nagađamo. Možda će upravo ovim

31

 našim novcem biti plaćeno piće policajcima koji su onako žudno i željno pili. I zaslužili su.

Krećemo se lagano. Oprezno. Prikradamo se kao mačke, korak po korak. Da nam je bar ocijeniti gdje je cesta. Iza oblaka za trenutak proviri Mjesec. Sreća. Cesta se otkri na stotinak koraka pred nama. Sve do nje, sa naše strane, prostiralo se gusto žbunje, a s one druge, koliko smo mogli nazrijeti, oveća šuma. To nam odgovara. Sa šumom smo često prijateljovali i na španskom frontu.

Zalegosmo na jedno šezdesetak koraka od ceste. Dišemo na pola pluća, strahujemo. Da se nismo suviše približili cesti? Otkriće nas njemački psi kad naiđu s patrolom. Sa psima još nismo ratovali, pa im i ne znamo ćudi. Samo smo slušali zaplašujuće priče. I gle, nismo dugo čekali, ni četvrt sata, do nailaska patrole. Ona bez zastajkivanja protut-nja uz lavež pasa, uz svjetlo farova bicikla. Sudeći po njima, bilo je desetak vojnika i bar tri psa.

Nastupi naš trenutak. Ustasmo kao po komandi za juriš i potrčas-mo svom snagom. Za tren, cesta osta za nama. Uhvatismo se šumovite uzbrdice da bismo se što brže udaljili od opasnice. Pratila nas je nepregledna pomrčina u kojoj se čovjek osjeća gotovo slijepim. Samo naprijed, samo naprijed, hrabrimo se dok se hvatamo za granje i teturamo od stabla do stabla. Još malo pa ćemo se valjda dovoljno udaljiti i odmoriti negdje, gdje ćemo dočekati jutro, naći pravac i nastaviti put prema Parizu. Ali u toj ludoj jurnjavi, odjednom se pred nas ispriječi neočekivana vijuga, nova cesta, koju onako bezglavo jureći, pretrčasmo bez razmišljanja.

Otkud ponovo cesta? Malo dalje zastadosmo da porazgovaramo, vodič nam ništa nije rekao o njoj. Biće da smo u mahnitoj jurnjavi ponovo prešli demarkacionu liniju i vratili se odakle smo i došli. To i ne bi bilo čudno u onakvoj noći, u krajnjoj napetosti koja hvata ljude u sličnim prilikama. Misao da smo se vratili natrag brzo nas osvoji. Znači, opet kod Petena. Zvijezda Sjevernjača se, za trenutak, promoli i odmah nesta iza oblaka. Ona se mora nalaziti na pravcu našeg kretanja, ali ko da povjeruje da je baš ona? Gdje smo da smo, najvažnije je, u ovom trenutku, da se što više odmaknemo od ove ceste, pa bilo da idemo na sjever ili na jug. Tako nam je brzo, bar za nekoliko kilometara ostala za leđima. Kad smo upali u nekakve vinograde sjeli smo da se odmorimo i dogovorimo šta dalje da se radi. Ali, prije svega, morali smo nekako doznati gdje smo, kod Hitlera ili kod Petena. Ako smo se, prelazeći cestu po drugi put, vratili otkud smo i došli, moraćemo opet da pozivamo kafedžiju u pomoć. A, bogami, više nemamo ni novaca u izobilju.

Dok tako razgovaramo, do ušiju nam doprije jak otkucaj časovnika iz neke dubodoline najvjerovatnije sa tornja neke crkve. Četvrt časa. Branko Spasić poskoči ohrabreno: »Dobro je, dobro, drugovi, za četrdeset pet minuta znaćemo da li smo se vratili kod Petena ili smo u okupiranoj Francuskoj, kod Nijemaca. Vidjećemo da li se radi o istoj cesti«.

Kakvo olakšanje. Ako ništa drugo, doznaćemo gdje smo. Razlika u vremenu između Njemačke i Francuske iznosi jedan čas. Za toliko njemačko vrijeme ide ispred francuskog. Znači, otkuca li onaj časovnik sli-

32

 jedećeg časa jedanaest puta, onda smo kod Petena, a otkuca li dvanaest biće da smo kod Hitlera. Sreća naša što je Peten od nezavisnosti Francuske sačuvao bar njeno redovno vrijeme, da nije naredio da se i kazaljke časovnika pokore Hitleru.

Sad počinju dugi trenuci iščekivanja. Časovnik otkuca još dva puta, što znači da je dvadeset dva i po ili dvadeset i tri i po. Dogovorili smo se da svi zajedno, naglas, brojimo otkucaje predstojećeg punog časa, da ne bi bilo nesporazuma. Najzad, sitni gong otkuca četiri puta, a onda krupni poče da odzvanja jedanput, dvaput, triput i tako redom. Otkuca i jedanaest časova, a onda kao da malo zasta, da bi, potom kucnuo još jednom. Kakva radost! Ustali smo i čvrsto se zagrlili. Stigli smo tamo gdje više ne postoji nijedna granica, pa ni jugoslovenska, na našem dugom putu. Na Pavelićevu NDH nismo ni računali, iako je najavljeno njeno imenovanje. Uostalom, tamo smo kod kuće, biće lakše.

Prenoćili smo u vinogradima. Nije se moglo spavati. Aprilska noć bila je veoma hladna. U rano jutro, još se nije razdanilo, uputili smo se prema maloj željezničkoj stanici Sanji. To je, u stvari, prva stanica poslije one na kojoj smo sišli, nedaleko od Makona, ovoga puta s druge strane demarkacione linije. Brzo smo izišli na neku makadamsku cestu, možda baš onu koju smo noćas na njenom graničnom dijelu prešli. Idemo po starom ilegalnom načinu jedan za drugim, na priličnom odstojanju. Ako jedan padne u ruke policiji ne mora i drugi. Najteže je, ipak, prvome.

I taman što smo uzeli međusobno odstojanje, evo Nijemaca na motociklima i kamionima. Ako nas zaustave i zatraže isprave, imamo pripremljen odgovor: bježimo sa juga od Petena i tražimo posao kod njih. Uvjereni smo da im tako nešto može samo polaskati. Evo i jedne grupe biciklista sa psima. Oni nam dolaze s leđa. Mora da su od onih što kon-trolišu demarkacionu liniju. I oni nas mimoilaze. Na nas niko ne obraća pažnju. To nas hrabri i otvara nadu da ćemo ovako dogurati do Jugoslavije.

U Šanjiu smo uzeli karte drugog razreda i ušli svi u isti vagon, ali u različite kupee. Ni po dva zajedno. Hodnikom se sretamo s migovima sporazumjevanja. Po vozu se vrzma nekoliko njemačkih oficira koji svojim glasnim govorom narušavaju potišteni mir putnika.

Moje drugove i mene brine susret s Parizom. Kako u milionskom gradu pronaći našu drugu partijsku stanicu na čelu sa Lazom Udovičkim s kojim smo se rastali prije nekoliko mjeseci u koncentracionom logoru. U glavi držimo sve što treba kako bismo ga pronašli: silazak na Lionskoj stanici, pa prvu metro-stanicu, put metroom do neke podzemne raskrsnice gdje treba presjesti i doći do željezničke stanice St. Lazar, onda neki lokalni voz do predgrađa Pariza, pa ulicu, pa broj. Sve je to veoma zapetljano. Nismo vični velikom gradu. A šta ako je Lazo uhapšen! Kakve misli ne počinju čovjeka da napadaju. I zašto u ovakvim prilikama mora da se pretpostavlja samo najgore? Ali, misli drukčije neće. A moglo bi se povjerovati i da ćemo se s njim sresti čim iziđemo iz voza!

33

 U okupiranom Parizu

Poslije nekoliko časova, naš voz se zaustavi na Lionskoj stanici, u Parizu. Prikupismo se i brzo iziđosmo na ulicu. Odmah nam pade u oči jedna omanja njemačka kolona kako prilazi stanici. Na ulici je mnogo prolaznika, neka žurba, ali ne onakva kao 1937. godine kad sam išao u Španiju. Pritisla apatičnost i potištenost. Izgled ove mase podsjeća na razilazak ljudi poslije posmrtnog ispraćaja nekoga za kojim se mnogo žali. Tužan je susret s Parizom da ne može biti tužniji. Čovjeku teško ide u glavu da to doživljava ovaj veliki grad, ovaj svjetski grad, grad ko-munara...

Ali, sad nije vrijeme za takve misli. Čovjek mora da im se odupre i da se vrati stvarnosti. Možda samom trenutku.

Tu u jednoj uličici, s lijeve strane, vidi se velika kafana, gostionica. Biće najbolje da malo svratimo, nešto pojedemo i popijemo, pa da onda razmišljamo o probijanju kroz lavirinte Pariza do Laza. Za ovakve stvari brzo se složimo. Uostalom, ako nas uhapse, bar neka smo siti. Sjeli smo za jedan sto, nedaleko od vrata, pri velikom staklenom prozoru koji gleda na ulicu. Naručili smo i odmah bili posluženi. Ulica nam privlači poglede. Nijemci su išli u manjim grupama, a i pojedinačno,' čas ovamo čas onamo. Onaj ko posmatra zapaziće kako građani okreću od njih glavu sa dubokim prezirom.

Nagnuti nad sto, dogovaramo se kako da krenemo na ovaj najsloženiji dio puta. Držaćemo se zajedno, da se ko ne bi izgubio, da nas ne bi razdvojila vrata dok ulazimo u metro. Svako mora da zna plan napamet, a dok smo na okupu Branko će nas voditi i mi ćemo se upravljati prema njemu. Dok tako šapućemo, Branku se nekontrolisano ote: »Laza, Laza« šta mu je, je li poludio? Istrča na ulicu i uhvati se s nekim u zagrljaj. Je li ovo privid? Neki lijep san? Halucinacija! Nije nam bilo teško prepoznati Laza Udovičkog. Gotovo je nerealno i od sreće očekivati da nam bude ovoliko naklonjena. U gradu sa preko tri miliona stanovnika sresti jedinog nama poznatog čovjeka, upravo onoga koga tražimo, našu partijsku vezu, više je nego čudo. Zar to, možda, ne pred-skazuje i naš spas? Šta se s nama sve moglo desiti na tom zamršenom putu do njega? Možda bismo ga pronašli, a možda i upali u neku klopku i mrak nas progutao za vječita vremena.

Lazo uđe sa Brankom i sjede za naš sto. Čuđenje me još drži.

-    Ma, jesi li to stvarno ti, Lazo, ili su utvare? - upitah ozbiljno.

-    Nisam utvara, ali moram da se pretvaram i te kako!

-    Slušaj, Lazo, preživim li rat, preživimo li ga nas petorica, ovaj susret s tobom moraću negdje da ispričam. Budi mi svjedok, jer niko mi ne bi vjerovao. Ni ja ne bih nikom povjerovao da mi tako nešto ispriča.

-    Biće vremena da razgovaramo o tome, a sad da krenemo - reče on. - Nije ovo mjesto za duže sjedeljke. Tu je stanica oko koje se neprekidno šunjaju agenti.

- Vodi nas tačno putem kojim smo mi morali sami do tebe. Nedaleko od kafane spustili smo se u metro stanicu i ušli u voz.

Nakon izvjesnog vremena, izlazimo iz voza i presjedamo u drugi. Ova je vožnja trajala nešto duže. Prošli smo kroz nekoliko stanica i izišli na

34

 jednoj velikoj, s mnogo svijeta. Probijajući se kroz masu, brzo se nađosmo na željezničkoj stanici St. Lazar. Upali smo u prvi voz koji će nas ponijeti do Loveciena, jednog podaljeg predgrađa Pariza. Kad smo stigli, krenusmo nekud desno, pa lijevo, ovamo, pa onamo, dok ne dođosmo u ulicu Motbuison broj 2.

Sad tek možemo da ocijenimo kakvu smo premiju izvukli susretom sa Lazom. Meni se čak čini da ga nikad ne bismo ni pronašli. Možda griješim, jer su ga kasnije pronalazili mnogi naši drugovi služeći se ovom istom zapetljanom podzemnom i nadzemnom stazom. ^

Brojem dva nume risana je jedna vila kakvu sam do tada mogao da posmatram samo izdalje. I to ne često. U njoj nas sretoše dvije mlade i izuzetno ljubazne Francuskinje. Dočekaše nas dobrodušno, neposredno, kao da smo stari znanci i prijatelji. Odmah mi je bilo jasno da je jedna od njih Mirni Selb, djevojka koja se dopisivala sa Lazom dok je još bio u logoru, njegova buduća žena. Druga se zvala Nadin Ružo.

Ova vila u Parizu, koja je pripadala višem društvu, pretvorila se, odjednom, zahvaljujući ovim djevojkama, u naše ilegalno stecište. Kroz nju će proći na desetine naših Španaca probijajući se ka Jugoslaviji. Ali ona nije samo relejna stanica već pravo prihvatilište za skrivanje, odmor, oporavak, liječenje i solidnu pripremu za nastavljanje puta. Tu smo mi, bjegunci, ostajali, kako koji, po deset, pa i po dvadeset dana. Nas četvorica proveli smo u toj vili oko dvadeset dana. Lazo i djevojke dovlačili su odnekud hranu i piće, kao da raspolažu velikim novcem. Djevojke nas paze kao da smo im najdraži i jedini gosti, bliska rodbina s kojom se dugo nisu vidjeli.

Prije uspostavljanja ovog punkta, prvih mjeseci 1941. godine, u Pariz dolaze Fadil Jahić i Peko Dapčević, što je bilo veoma važno za pripremu i organizovanje jednog ovakvog prihvatilišta za jugoslovenske Špance. Živjeći ilegalno, povezali su se sa Ankom Matić i još nekim drugovima radi prihvata bjegunaca. Nekoliko pobjeglih, među kojima i Vje-ćeslav Cvetko, upravo su došli kod njih u Pariz i oni su se o njima dalje starali. Ali, tek nešto kasnije, kad je stigao u Pariz Lazo Udovički, uspostavljena je prava naša baza. Fadil i Peko su mogli da nastave probijanje prema Jugoslaviji.

Prije nas kroz tu vilu već su prošle dvije grupe koje su vodili Petar Drapšin i Vlado Ćetković. One su, ako ide sve po planu, već morale da stignu u Njemačku i da se negdje privremeno zaposle. Lazo stalno očekuje njihova pisma i adrese, što će biti obaveza svih koji prolaze tuda, kako bi on iz Pariza kratkim kartama međusobno povezivao Špance po Njemačkoj radi organizovanja bjekstva do Jugoslavije.

Prvi maj te 1941. godine, proveli smo u vili. Već nas je poširoko društvo. Pristigli su još, istim kanalom, Vicko Antić, Dragiša Lukić i Vo-jin Popović. Slušamo Moskvu na prigušenim radio-talasima. Na Crvenom trgu se održava velika vojna parada. Ćuju se čak i koraci vojnih ešelona, kloparanje tenkovskih gusjenica, tutnjava motora. Čini mi se da se sloboda razliva, da će poplaviti svu Evropu, da nam pruža ruke, već je na domaku da je objeručke zagrlimo. Zar u to doba, u okupiranom Parizu, može za nas, zanesenjake slobode, biti ljepšeg doživljaja i veće sreće.

35

 Mi gotovo nijedan dan nismo mogli da ostanemo zatvoreni u vili. Grad nas je privlačio bez obzira na opasnosti. Put za odlazak u grad i povratak dobro smo zapamtili. Uži centar, gdje najviše lutamo, još bolje.

Da nisam 1937. godine, pri odlasku za Španiju, proveo u Parizu ne-delju dana, sada ne bih mogao tako porazno doživljavati duh porobljenog grda. Čini mi se da ni kuće nisu iste, da su i one obavijene sjetom, potamnjele, ostarjele i oronule. Život ulice, tamo gdje se trenutno mogu vidjeti ili ne vidjeti njemački vojnici u kratkim, dobro izglancanim čizmama, izgleda još gore. Njemački vojnik, dobro instruiran, kao da se trudi da bude dostojan okupator.

Sjećam se kako je Pariz prije nekoliko godina vrio mladošću. Mladi su se grlili i ljubili na ulicama ne zazirući ni od koga. Sada, kao da je mladost uvela, ljubav zamrla. Nigdje da primjetim bar jedan par kako se grli i ljubi. Danima sam se trudio da otkrijem bar neki trag predratnog života mladih. Uzalud. Šta sve ne može da zgazi njemačka čizma! Dokad će to trajati? U Evropi nigdje nijednog fronta. Sve su oči uprte u Veliku Britaniju, koja, u mukama, gotovo izdiše. Samo vjerovanje da nijedan okupator nije vječan, da će se probuditi snage koje će srušiti fašizam, ostaje kao jedina nada. A gdje su te snage danas? Gotovo da je ovo besmisleno pitanje. Od Gibraltara do sovjetske granice, od La-manša do Bosfora prostire se fašizam. Misleći glavom običnog borca, kome je strategija tuđa, na pomolu nema perspektive. Svoje vjerovanje u snagu radničke klase Njemačke pokopao sam još u Španiji. Neću da kažem da mi nije padala misao na Sovjetski Savez, ali on je u prijateljstvu sa Njemačkom; na Ameriku, a ona je daleko i nije u ratu.

Davno sam izabrao stranu za koju se borim, radi koje živim i pokušavam da se probijem do svog ognjišta. Tamo će mi, nadam se, biti vraćena puška koju su mi Francuzi uzeli na špansko-francuskoj granici prilikom povlačenja. Ne zato što volim oružje, nisam zbog njega išao u Španiju, već što volim slobodu. A dok se do nje može doći samo oružanom borbom, puška mora ostati najbliži drug.

Koliko li je samo udaljena Jugoslavija? Bojim se da sam još uvijek daleko od nje. Šta li se tamo dešava? Tek što je okupirana i raskomadana. Utoliko nas više privlači. Da nam je što prije da preskočimo ovu Francusku, da se iz nje izvučemo, onda Njemačku i, tu smo!

Lazo je, uz pomoć svojih saradnika u Parizu, dobro obaviješten. Pokazao nam je jednu veliku zgradu u koju ljudi ulaze što silom, što dobrovoljno, nešto i pod pratnjom vojske. Gledamo dugačke kolone kako ulaze unutra. I nas četvorica tu treba da se prijavimo kao nezaposleni, radi odlaska na rad u Njemačku. Treba da se predstavimo kao da smo iz Hrvatske. Novoimenovana Pavelićeva takozvana NDH izbila je u očima Nijemaca u prvi plan Hitlerovih prijatelja. Ta se okolnost mora iskoristiti. S velikom zebnjom očekujemo susret s tom palačom rada, valjda i po stoti put sva četvorica ponavljamo kako nikako ne smijemo ničim otkriti svoje španske tragove.

Za tih dvadesetak dana, koliko smo proveli kod Laže, dobro smo se oporavili i okrijepili. Pariz smo više upoznali nego što bismo za šest mjeseci legalnog života u njemu. Gdje čovjeka koji se krije ne donesu noge!

36

 Napokon, dođe i vrijeme da pokušamo i zagazimo u staro njemačko carstvo. Stali smo pred onu palatu gdje gmižu neprekidne kolone radi odlaska u Njemačku. Valjda ti ljudi imaju neko zanimanje. Za njih neće biti teško naći posla. I za naše drugove Lenca i Jakovca ne bi smjelo biti teškoća. I u ratu i u miru, za drvosječe se sjekira može naći. A Branko i ja - prave golje, studenti, filozofi. Početnici. Šta da kažemo da znamo raditi? Šta da kažemo ako nas budu ispitivali gdje smo radili? Manuelni radnici. Dobar odgovor. Ostali bez posla i želimo na rad u Njemačku. A šta odgovoriti na brojna unakrsna pitanja kad nas zaokupe? To nam zadaje grdnu glavobolju. Šta pokazati kad nam zatraže dokumenta? Zbilja, može nam se desiti da nas odmah strpaju u zatvor, ili u koncentracioni logor.

Konačno se priključismo jednoj dugačkoj koloni koja se dosta brzo kreće naprijed. Podsjeća me na veliku rijeku koja neprekidno teče. Iza širokih vrata hale ona se raščlanjuje, račva, brazda i u ogromnoj hali zamire.

Nakon čas, čas i po, i mi prođosmo kroz ta vrata, Pred nama se pružila prostrana hala sa stotinama, bar mi se tako čini, rasutih stolova. Za svakim stolom po dva uniformisana čovjeka, a pred svakim od njih po koji red pristupnika za rad u Njemačkoj. Mi idemo zajedno i mjer-kamo. Biramo za koji sto da se opredijelimo. Za jednim su dva postarija čovjeka; jedan od njih, s dvorepom bradom, govori ruski. Odlučismo se za njega. Strah nas razdire od ishoda ovoga susreta od kojeg zavisi da li idemo u zatvor ili u Jugoslaviju.

-     Šta hoćete - upita bradati oficir pristojnim tonom.

-     Htjeli bismo na rad u Njemačku - odgovorismo u jedan glas.

-     Odakle ste?

-     Iz Hrvatske.

On poče da nas mjerka i zagleda malo klimajući glavom, kao trgovac kad kupuje stoku.

-     Možete li raditi na visini od pedeset metara?

-     Možemo - ču se odgovor.

Ja se uzdržah. Prvi put kao da sam shvatio da ove stvari oko odlaska u Njemačku izgledaju mnogo jednostavnije nego što sam zamišljao. Svima nam laknu kad bradati oficir poče da upisuje naša imena u neke formulare i rubrike. Ja sam bio četvrti po redu.

- Vaše ime? - upita.

Rekoh mu pravo ime i prezime koje upisa pored naziva neke firme i nekog grada. Svu četvoricu rasporedi u različita mjesta.

-     Oprostite - rekoh - ja ne mogu raditi na visini od pedeset metara.

-     A na deset metara?

-     Ni na pet, hoće ponekad da me uhvati vrtoglavica. - Zar da poslije Španije i logora izgubim glavu na nekoj njemačkoj tvrđavi! To bi bila ponižavajuća smrt. - Ne mogu nikako - ponovih.

-     Dobro - oficir će - pa, zapravo, šta vi znate da radite?

-     Šta znam - počeh da zamuckujem - pa, eto, ja sam vježbao na strugu kao pomoćni radnik.

On se slatko nasmija:

- Vi strug nikad niste ni vidjeli. Otkud pomoćni radnik na strugu.

37

 Gadno sam se zapetljao. Stvarno, nikada strug nisam vidio, ali sam mislio da je to mašina za nekoliko radnika.

-     Ali, ali - počeh ušeprtljano - volio bih da naučim na strugu.

-     Vaše zanimanje?

-     Student.

-     Čega?

-     Mašinstva - slagali debelo. Ja tek započeo čistu filozofiju.

-     Dobro kad želite da naučite raditi na drebanku, Rajh će vam to omogućiti. Piši - reče onom drugom uniformisanom čovjeku: -Emil Boš, optička industrija u Ratenovu. Dva mjeseca u šegrtsku školu, a onda u fabriku, u proizvodnju. Sad potpišite ugovor na godinu dana, koliko ste obavezni da radite u Njemačkoj.

Moji drugovi kao da tek sad shvatiše da sam ja maltene izvukao premiju, a da oni, sa onolike visine, mogu, zbilja, da izgube glave. Nisko radno mjesto, pri zemlji, kao da ih je pozivalo da se i sami spuste s tolike visine. Počeše, kao da se kolebaju, da li da idu na rad u Njemačku. Odjednom se oni »uplašiše« visine i vrtoglavice. I, bez velikih molbi, vješti trgovac ljudima ispunio im je želju spuštajući ih jednog po jednog na zemlju. Osjetivši slabost bradonje, Spasić ga zamoli da i njemu omogući rad na strugu i to, ako može, sa mnom. I tome bi udovoljeno, na njegovo i na moje zadovoljstvo. Znači, bićemo zajedno. Gorani Ivan Le-nac i Martin Jakovac određeni su da budu isto zajedno. Složna četvorka pocijepa se na dva dijela.

Sve se završi bolje no što smo očekivali. Oficire nije zanimalo ni gdje smo bili, ni šta smo radili, ni kako smo ostali bez posla i ličnih isprava. Glavno je da smo fizički sposobni za neki posao. Za kakav -ni to ih nije zanimalo. Onoga ko ne zna ništa da radi, kao nas dvojica, Nijemci će naučiti i uklopiti u svoju mašineriju. Doučiće onoga ko nešto zna. Za Nijemca, kako izgleda, nema čovjeka izgubljenog za rad.

Masa ljudi odlazila je tih dana iz Pariza na rad u Njemačku. Dobija se utisak da se Pariz preseljava nekud daleko na sjever. Vozovi idu jedan za drugim, u gustim ešelonima, po nekakvom naročitom voznom redu. Od polaska našeg voza dijeli nas još dvadeset četiri časa. S Len-com i Martinom, čiji je voz odlazio nešto ranije, oprostismo se čvrstim zagrljajem i uz želju da se što prije sretnemo u Jugoslaviji, na našem frontu, u koji smo instinktivno vjerovali iako nismo znali šta se sprema u zemlji.

Prije polaska na željezničku stanicu, oprostili smo se sa Lazom, Mimi i Nadin. Da li je i ovo posljednji rastanak? Mnogo sam ih imao posljednjih. Ovaj, na sreću, to nije bio.

Proći će više godina od tih pariških dana dok nisam doznao da je rat preživjela, pored Lazove žene Ninet, i njena prijateljica Nadin Ružo. Odmah sam joj napisao pismo sa izrazima duboke zahvalnosti za ono što je učinila za nas Jugoslovene. Ubrzo sam dobio njen odgovor, iz kojeg ću navesti nekoliko rečenica:

»Ko kome da zahvaljuje, ja vama ili vi meni? Svakako ja vama. Zahvaljujući vama Jugoslovenima, postala sam komunista. Ne zaboravite da sam ja iz bogate francuske porodice. Utoliko je moja zahvalnost vama veća«.

38

 U srcu Trećeg Rajha

I nas dvojica smo konačno u vozu, punom Francuza i Francuskinja. Nikad prije, ni u Španiji, nisam vidio toliko uplakanih lica kao ovoga puta. Ridaju i oni u vozu, i oni na peronima, kao da se zanavijek rastavljaju i od Pariza, i od svoje zemlje i od svojih najbližih. S piskom lokomotive, razleže se pravi krik. Nas dvojica sjedjeli smo s lijeve strane u vagonu. Ne skidamo pogled s Pariza, koji polako ostaje za nama. Onda smo ustali i još dugo gledali Ajfelovu kulu, sve dok njeni obrisi nisu iščezli u sutonu našeg vida. Tuga nam je obavijala srce.

Prolazili smo kroz mnoge gradove i velika industrijska naselja. Sve je u nekom mahnitom pogonu i zamahu. Njemačka treperi u svjetlosti. Njeno nebo kao da je neprikosnoveno, imuno na ma čiju avijaciju. Kao da čika čitav svijet. I, tako, nekih tridesetak časova kroz zahuktalu Njemačku, dok se konačno pred nama ne ukaza željeznička stanica sa natpisom »Ratenov«. Tu, osim nas dvojice, izađe još desetak radnika.

Smješteni smo u barake u kojima se nalazilo po nekoliko redova kreveta na sprat. Stanari naše barake su najvećim dijelom Francuzi i Česi. Preko puta, na pedesetak metara od nas, počinje logor s barakama nanizanim u nekoliko redova. Tu su Poljaci. Veoma brzo mogli smo se uvjeriti da mi uživamo privilegovan položaj u odnosu na njih. Naša naseobina baraka ne smatra se logorom, što stvarno i nije, ali ona poljska jest koncentracioni logor, mada lakše vrste. U njemu je surov režim. Pored obaveznih čestih postrojavanja, stalnih prozivki, odvođenja na rad u stroju, na njih često nasrću esesovci, udaraju ih, maltretiraju, poniža-vaju. Svaki Poljak, bilo muškarac ili žena, obilježen je na lijevoj strani revera velikim slovom »P«, kako bi se izdaleka uočavao. Oni, po pravilu, ne smiju ni s kim da druguju osim među sobom. Usudi li se neko od njih da skine »P« sa sakoa, da bi se malo iskrao i prošetao, teško njemu ako ga uhvate.

Izgleda da u Njemačkoj svako može nekako da se provlači, da životari između zatvora i slobode, ukoliko nije Jevrejin, Poljak ili Srbin. Najteže je Jevrejima. Njima je izrečena smrtna presuda i prijeti im potpuno istrebljenje. U poređenju sa njima, Poljaci i Srbi su u mnogo povoljnijem položaju. Poljaka i Srbina, ipak, rijetko će neko, recimo, ubiti na ulici bez ikakve presude.

Odmah po dolasku u Ratenov, počelo je Brankovo i moje »školovanje« u šegrtskoj školi. Prije nego što ćemo ići u radionicu, osjećali smo se veoma neprijatno misleći da ćemo upasti među djecu. Ali, među stotinak polaznika, isključivo stranaca, od kojih nekoliko bjelogardejaca, mi smo bili gotovo najmlađi. Šegrti su imali od dvadeset do šezdeset godina. U drugom dijelu zgrade nalazila se šegrtska škola koju su pohađala njemačka djeca.

U našoj radionici nalaze se mnogi alati i sprave: mengele, turpije, razni zavrtnji, brusilice, pa strugovi, glodalice i razne mašine, u koje se ništa podbogom ne razumijemo. Zidovi naročito privlače pažnju. Po njima su ogromni plakati sa velikim naslovom: »Pažnja, pažnja, špijuni!« Ispod su naslikana dva Nijemca kako idu ulicom i razgovaraju, a iza njih ogromno ljudsko uvo stranca koje ih prisluškuje. Ovo je stvarno

39

 dobra opomena i za nas dvojicu, kako bismo vodili računa šta pričamo, jer smo sigurni da tu ima dosta napetih ušiju njemačkog porijekla.

Na čelu naše grupe je neki četrdesetogodišnji majstor. Nijemac, koji mora da nas nauči zanatu. Brzo prelazimo osnovnu obuku sa najprimitivnijim alatima. Nakon petnaestak dana, zaposjeli smo strug. Tu su već prvi crteži i komadi aluminijuma, od kojeg treba napraviti neki prost predmet. Prvi put u svom životu da nešto sam stvorim. Majstor je jako zadovoljan, iako te moje prve »tvorevine« baca u koš. Ali iz dana u dan, pod njegovom kontrolom i pomoći, mi izrađujemo, neke sve uspjelije dijelove. Kako je krenulo, za koji mjesec osposobićemo se da izrađujemo korisne predmete. A nastavimo li ovako, evo nas brzo u fabrici.

Teče i plata. Svakih nedelju dana primamo zaradu. Na hranu se, naročito poslije logora, ne možemo potužiti. Krompira ima u izobilju. Nas dvojica smo se oslonili na jednu prodavnicu koju vodi neka mlada Njemica. S njom smo se ubrzo upoznali i često prijateljski razgovaramo. Prema nama se odnosi prijateljski, ljubazno i blagonaklono. Već kroz nekoliko dana, dok je svima drugima mjerila sve na gram, nije se više osvrtala na tačkice nas dvojice. Bilo da kupujemo salamu, slaninu, sir, šećer, jaja ili nešto drugo, davala nam je i duplo i troduplo više nego što nam je pripadalo. Kako smo pridobili tolike njene simpatije, ostaće nam uvijek nejasno.

Sredinom maja 1941. godine ništa se naročito u svijetu ne zbiva. Nijemci trijumfuju nakon pobjeda. Ulicom maršuju djeca, omladina, starci. Hiljade kukastih krstova i zastava po rukavima, po balkonima, prozorima, krovovima. Kad krene ulicom okićena povorka, dobija se utisak da će se pretvoriti u nabujalu rijeku i sve preplaviti. U vojničkoj pjesmi, u razgovoru običnih građana, čuje se na svakom koraku kako treba osvojiti još Rusiju. »Još Rusija, još Rusija«, narasta iz dana u dan i pretvara se u zapovijest nacije. To bi im još trebalo, pa da slome zube! Ne vjerujemo da će se Hitler odlučiti na to. Svakodnevno gledamo željezničke ešelone natovarene tenkovima, topovima i raznim oružjem kako kuljaju nekud na sjever. To nas mnogo ne uznemirava. Vojska je vojska, kad ne ratuje mora nečim da se bavi. Uostalom, Njemačka i SSSR vezani su paktom o prijateljstvu i nenapadanju u trajanju od deset godina.

Ipak, u maju, ima ponešto da se pročita u novinama. Jedna od najtragičnijih vijesti koje sam čitao na naslovnim stranicama bila je kako je stvorena kraljevina Crna Gora. U podnaslovu stajalo je nešto sitnijim slovima: »Narod crnih brda ponovo je slobodan«. Zbilja, čovjek ne zna kako da se ponaša: da li da očajava, plače ili da lakrdija. Ali, da nismo u odnosu na Poljake u privilegovanom položaju, pošto se vodimo kao da smo iz Hrvatske, sad bismo se mogli predstavljati kao Crnogorci. Nađe li se neki Crnogorac u Njemačkoj, njega će već početi da smatraju prijateljem Rajha.

Jednog dana grmi ulica; radio i sva sredstva informisanja javljaju da je potopljen najveći engleski bojni brod »Hud«. Kakvo je to slavlje! Uniformisane kolone sa kukastim krstovima prosto se valjaju. Podrhtava zemlja od marševa, talambasa i slavlja. Njemački »natčovjek« propi-nje se do nebesa. Pitam se gdje je ta čuvena njemačka radnička klasa, gdje je ta Njemačka - kolijevka velikih revolucionarnih ideja i zbivanja? Gdje su, makar i samo tragovi, njemačke komunističke partije? Je li,

40

 zbilja, zatrta u korijenu? Pretražujem okom po zidovima i omeđinama neću li naići na kakav ostatak parole ispisane rukom komuniste. Pro-nađoh, najzad, na jednom starom, zabačenom zidu tri velika izblijedjela slova KPD. Sigurno su napisana prije desetak godina. I to je sve.

U jeku slavlja, provuče se glas da je potopljen ponos njemačke mornarice, bojni brod »Bizmark«. Osveta za »Huda«. Ali Nijemcima to ne ulazi u glavu. Glavno je da je potopljen »Hud«. »Bizmark«, valjda, nije velika cijena. Potapanje »Bizmarka« ozari naša srca. I na licima stranih radnika osjeća se radost, prikrivena, pa ipak dovoljno rječita.

-    Jesi li čuo za »Bizmarka«? - pripitah jednog Čeha.

-    Pa, ko nije čuo za Bizmarka, molim te. Veliki Nijemac. Veliki državnik.

-    Ne pitam te za njega već za ovoga što se utopio.

-    Nisam znao da ima nasljednika. Kako to da mu se desi? Neka mu je pokoj duši - Čeh će.

-    Ti me praviš budalom.

-    Ako sam nisi, teško te iko može napraviti. Ja nisam u školi na času istorije, ne polažem za ocjenu. Ja samo znam za blagopočivšeg starog Bizmarka. 0 njegovim nasljednicima ništa nisam čuo.

-    I ne znaš da je potonuo »Bizmark«.

-    Nisam znao ni da postoji taj tvoj Bizmark, a kamoli da ne zna da pliva.

Čeh me gleda plemenitim i radosnim pogledom, ali ne napušta svog Švejka, kao da je htio da mi kaže kolika sam budala kad zaboravljam gdje se nalazim. Ovaj razgovor sa njim o potapanju »Bizmarka« dosta mi je pomogao da prikrivam svoja zadovoljstva kad Nijemcima ponegdje ne ide od ruke.

Ali ko od Poljaka može igrati Švejka? Ovi samo što ne urliču od radosti! Podsjećaju me na Poljake iz internacionalnih brigada u Španiji. Za njih postoji samo otvorena borba. Znaju da će ovdje dobiti batine, da će biti žestoko kažnjeni, ali javno ispoljavaju radost nad »mrtvim« »Bizmarkom«. Još u Španiji smo se mi, Jugosloveni, često divili Poljacima. Upamtili smo ih kao najponosniju i najhrabriju nacionalnu grupu koja je došla da se bori na tlu Republike. I ranije, kao i sada, kad upo-ređujem ljude, na srcu mi leži da kažem: pošten kao Poljak, čovjek kao Poljak, stabilan kao Poljak, uporan kao Poljak, drug kao Poljak, hrabar kao Poljak. Imati Poljaka za prijatelja, prava je čast. Branko i ja smo se ovdje, za samo nekoliko dana sa mnogima od njih združili i sprijateljili. Naravno, nikome ne odajemo svoju partijsku boju, ali sam uvjeren da bi, i da smo im rekli kako smo se borili u Španiji, ta tajna bila sačuvana kao da smo je šapnuli zemlji.

Ne bih bio u koži onoga koga Poljak mrzi. Njegova mržnja prema Nijemcima čini se da je praistorijska. Za njega je Nijemac samo Nijemac. Opteretila je Poljake istorija, zla sudbina njihove zemlje. A oni ne žele ništa da zaboravljaju.

Nas dvojica smo pokušali da među njemačkim radnicima nađemo

nekog naprednog čovjeka, jer se ne mirimo s tim da je Hitleru uspjelo

v da uništi sve što je progresivno, da ubije svaku klicu napredne misli.

Ubrzo smo se sprijateljili s jednim njemačkim radnikom koji nam se

41

 mnogo dopadao; ostavljao je utisak da je sačuvao radničku dušu, duboko zapretanu u sebi. Razgovarali smo o svemu i svačemu sem o politici. Naravno, nas dvojicu je u razgovoru dosta ograničavao njemački jezik, ali mi se čini da to nije prepreka za razumijevanje. Nijemac ničim nije pokazivao da pripada onoj ogromnoj većini svojih sunarodnika čija zla krv plavi Evropom i sije smrt na svakom koraku. On nam je bio i od izvjesne pomoći. Kao pušač, teško sam mogao da kupim cigarete. Imao sam za njemačku sredinu isuviše crnu kosu, koja me je odmah odavala kao stranca. Kad god bih se pojavio na trafici i zatražio cigarete, otkrije li trafikant da nisam Nijemac, cigareta za mene ne bi bilo. Zato je, često, ovaj naš drug Nijemac, inače plav, stajao u red i kupovao mi po nekoliko cigareta, koliko se odjednom moglo kupiti.

Jednoga dana, evo našeg prijatelja sa malim poklonom u ruci koji mi pruži uz nekoliko skromnih riječi. To me, u početku, zaista dirnu. Otvorio sam paketić pred njim, i iz njega izvadio četiri kutije »Drave«, one prave, predratne! Zbunjen sam i ošamućen. »Drava«. Pogleđujem ga upitno. A on mi se raspriča kako je bio u napadu na Jugoslaviju i otuda donio mnogo stvari. Iako nije pušač, kaže, nisu naodmet ni cigarete. Sve džabe. Smučilo mi se. Ovo mi teže pade nego da se preda mnom isprsio neprijatelj sa španskog fronta. Zahvalih se Nijemcu, iako mi je srce pucalo od bola. Onda mi ispriča još kako je poslije Jugoslavije demobi-lisan i da nikad više ne bi želio nositi pušku. To mi opet malo povrati povjerenje u njega. Učini mi se kao da se izvinjava, kao da je osjetio šta se kuva u meni. Zvao se Kurt.

Koncem maja pronese se glas da je izbio rat između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Trčimo po gradu i osluškujemo ispod zvučnika, kupujemo novine, ali o ratu ni riječi. Kakve su to glupe šale? Kome su potrebne takve glasine? Možda to, stvarno, pomislio sam, pronosi neka od naprednih snaga da bi unijela pometnju i demoralizaciju među Hit-lerove sljedbenike. A možda to njemačkoj soldateski i odgovara, možda to ona i sama ubacuje da bi pokazala kako joj ni more nije do koljena.

Još prije takvog glasa o ratu sa Sovjetima, a poslije i više, stalno se čulo: »Još Rusija«, »Još Rusija«. Nisam tada mogao da shvatim da bi iko na svijetu, pa bio to i ludi Hitler, smio da udari na zemlju socijalizma.

Desetak dana po dolasku u Njemačku, javili smo se Lazu u Pariz i s njim uspostavili vezu. Bili smo dužni, zaradimo li neku paru, da mu nešto pošaljemo, da pomognemo prihvat drugih bjegunaca, ali je za to bilo još rano. Pomoću njega smo dobili adrese nekoliko naših drugova rasutih po Njemačkoj. A njima je Lazo poslao naše. Tako nam je omogućeno da se među sobom povezujemo i da započnemo pripreme za bjekstvo u zemlju. Samo, neko bi morao da preuzme na sebe organizaciju, da uspostavi kanal do Jugoslavije. Svaki čas očekujemo vijesti od tog nekog da je sve spremno i da treba da krenemo. Upravo zato ono malo zarade, koju svakih sedam dana primamo kao šegrti, moramo dobro da čuvamo. Trebaće za voz, a možda i za nekog vodiča poput onoga u Francuskoj.

Najviše se družimo sa Poljacima. Među njima smo stekli mnogo istinskih prijatelja. Pojedini su se često znali osmjeliti i skinuti slovo »P«

42

 sa revera, kako bismo mogli zajedno u grad ili nekud u šetnju. Bio je to veliki rizik i za njih i za nas. Jednoga dana sam, tako, prošetao sa jednom mladom Poljakinjom, kojoj je moglo biti ne više od osamnaest godina. Poslije šetnje sjeli smo na klupu, nedaleko od baraka, i razgovarali. Čavrljali smo ljubazno, ona poljski, a ja na našem jeziku, ali kad pričamo sporo i razgovjetno dobro se sporazumijevamo. Dan je bio vruć, pa sam skinuo sako i objesio ga na njenu stranu klupe, kako bi je bar malo zaštitio od sunca. Tu smo ostali u prijatnom razgovoru sve do sumraka. Na rastanku, ona mi se mnogo zahvaljivala, molila me da joj oprostim. Nikako nisam mogao da shvatim zašto me toliko moli za nekakvo praštanje. Ništa ružno nije učinila. Rukujući se, pri odlasku, reče mi kako će te noći pobjeći i da se sigurno više nikada nećemo vidjeti. Opet je tražila oproštenje.

Dok sam se vraćao u svoju baraku mnogo sam mislio o tome, ali nisam nalazio nikakvo objašnjenje. Stvar će mi biti jasnija tek nešto kasnije, kad sam stavio ruku u džep sakoa. Moga novčanika, u kome sam imao pedesetak maraka, više nije bilo. Opraštam joj po hiljadu puta, pomislio sam, ako pobjegne, ako joj moj novac bude od ikakve pomoći. Ipak, bilo mi je krivo što mi ga nije zatražila. Za bjekstvo bih joj dao isto onoliko koliko je i sama uzela.

Sjutradan djevojke više nije bilo; pobjegla je, rekli su mi Poljaci. Hoću da vjerujem da je njeno bjekstvo uspjelo, da su joj moje marke bile od pomoći. Dobro je što čovjek često ne zna kakva je bila sudbina njegovih brojnih prijatelja, što živi u nadi da ih stalno sreća prati. To sam i ja želio ovoj mladoj i hrabroj Poljakinji. Nikad neću smatrati da mi je ukrala novčanik. Jer, valjda nikada u životu moj novac neće biti korisnije utrošen ukoliko je njeno bjekstvo uspjelo. Možda je tih mojih pedesetak maraka odigralo neku ulogu kao dio vozne karte, za prevoz nekakvim automobilom, ili da nekog potplati na seoskim raskrsnicama.

Opet je, početkom juna, data lažna uzbuna o ratu sa Sovjetskim Savezom. Ova je još gromoglasnija. Ona preletje kao uragan u ionako grlatoj propagandi, ali se isto tako brzo smiri. Opet nema rata. I opet pre-biram koliko zemalja nadvladaše Nijemci. Pa, ipak, čovjek ne može da se ne pita otkuda takvi glasovi.

Vozovi, i dalje puni ratne opreme i naoružanja, zloslutno hrle na istok. Hoće li tehnika zagrmjeti? Nagovještava li nešto ono neprestano: »Još Rusija«, »Još Rusija«? Potiče li ta parola samo iz glave pomahni-talog njemačkog vojnika? Nju izgovara i radnik, i žena, i dijete, svako! Mnogi znaci vidno ukazuju na novi rat, iako im čovjek ne može vjerovati. Ja ne strepim za Sovjete. Uvjeren sam u njihovu snagu. Znam šta piše u njihovom ustavu. Rat se može voditi samo na tuđoj teritoriji, a nikako na sovjetskoj. Zar je moguće posumnjati u to? Tada bih bio je-retik, čovjek koga bi savjest duboko grizla. Takne li Nijemac Rusa, uvjeren sam da će se brzo sresti sa crven oarmejcima. Ne, ne, Hitler nije toliko lud!

Petnaestak dana kasnije, bila je nedjelja, do naših baraka opet dopre vijest da je izbio rat između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Na ovakve glasine ni nas dvojica, niti iko od toliko stranih radnika nije obraćao pažnju; to je već treća ili četvrta »bomba« u posljednjih mjesec dana.

43

 Ali, ovoga puta ne naprazno. Čim smo izišli na ulicu, mogli smo se uvjeravati da to nije »patka«. Novine su, krupnim naslovima, potvrđivale tu vijest. Stotine zvučnika grmjelo je ulicama. Gebels, Hitler i ostale glavešine, drekavim glasom, prijete komunizmu i obećavaju pobjedu za nekoliko sedmica. Ulica se pretvorila u uvo. Da nije zvučnika, čovjek bi rekao da to rlisu oni Nijemci od juče. Svuda muk i pokunjenost. Stariji diskretno vrte glavom: Nijemci ne vole dva fronta. Dva fronta ih opominju na poraz- Možda je te nedelje, 22. juna 1941. godine, ta misao prisutnija kod njemačkog čovjeka nego ikad ranije.

Sad nam je bilo jasno otkuda su poticale one prethodne lažne uzbune i čemu su bile namijenjene. Trebalo je takvim načinom psihološki pripremiti naciju.

Ali, nakon nekoliko dana, Nijemci podižu glave. Vijesti sa Istočnog fronta su zapfepašćujuće. Radio i novine grme o napredovanju njemačkih oklopnih divizija na desetine, pa i na koju stotinu kilometara dnevno. Pada grad za gradom. Na redu su Kijev, Minsk, Smolensk, Lenjin-grad. Za osarfi dana mora pasti i Moskva. Svaki Nijemac, pa i onaj koji je 22. juna išao pokunjene glave, u to je čvrsto uvjeren. Nas dvojica mislimo da je sve to laž. Ni štampa, ni radio ne mogu nas uvjeriti da Nijemci tako bfzo napreduju. Ali, Nijemci nam to dokazuju neoborivim svjedočanstvima. Kao prije izvjesnog vremena kad su vozovi, puni ratnog materijala, išli na istok, sad ih vidimo na stotine kako jure na zapad puni ratnih zarobljenika. Istina je pred očima, ali čovjek neće da joj vjeruje. Jednog dana pošao sam na željezničku stanicu da izbliže pogledam vozove. Ali se peronu nije moglo ni pristupiti od silne mase raskrvav-ljenih, izranjavljenih, bosih, poderanih, gotovo izbezumljenih crvenoar-mejaca, koji su ležali kao snoplja po svim pločnicima na stanici i oko nje. Strašan je to susret sa Crvenom armijom. Čovjek je valjda najgluplji kad ni činjenice ne priznaje kao dokaze; ni sve ovo ne može da me uvjeri u stvarnost.

Gledajući svojim očima tu jadnu vojsku, sjetih se velikih procesa sovjetskim maršalima i revolucionarima od 1937. do 1939. godine. Još u koncentracionom logoru čitao sam stenografske bilješke sa tih procesa i vjerovao im bez ikakvih ograda, kao i svi drugi. Dok sada stojim na željezničkoj stanici Ratenov, mislim na mogućnost da je posrijedi opet neka izdaja, poput onih sa tih velikih procesa. Tako je rasuđivala moja nezrela pamet, kojoj će biti potrebno još dosta vremena da moj revolucionarni romantizam potisne životnom stvarnošću. Baš ništa nisam znao do da vjerujem. Možda je to vjera za mnoge od nas, tada, i bila najjače oružje. Zar posumnjati u staljinsku istinu? Kome bi to moglo biti i u podsvijesti!

Branko i Ja smo zaključili da moramo sa svoje strane i da se, na neki način, uključimo u borbu i ovdje, na njemačkom tlu. Rečeno-uči-njeno. Nećemo proizvesti nijedan ispravan dio, jer je to grijeh, neposredna pomoć Njemačkoj. Mi moramo sabotirati. To je jedini način borbe dok ne pobjegnemo. Već obojica uspješno izrađujemo po neki dio, tačno po crtežu. Svi su oni od tvrdog aluminijuma. Kad neki dio napravimo ispravno, onda ga duboko, kao greškom, zarežemo čeličnim re-začem i sve pokvarimo. Našeg majstora to ni najmanje ne uznemirava. On ga baci u k°š i na tome se sve završi.

44

 Na mom strugu, već modernom, ima mnogo dugmadi za prebacivanje u različite brzine okretanja, kako naprijed tako i unazad. Ali pri svakom mijenjanju smjera kretanja, mašina prvo mora da se isključi i potpuno umiri. A šta, pitam se, ako ja tako ne postupim, nego je, recimo, uključim na najveću brzinu unaprijed, pa onda uprem dugme da se okreće najvećom brzinom unatrag? Mora da će se desiti neko čudo. Osvrnem se dobro oko sebe i tako uradim. Osjetih veliku tresku po zidovima, sve mašine stadoše i u velikoj radionici nesta svjetla. Malo sam uplašen, ali i ushićen. Sabotaža je uspjela. Neka sad opravljaju. Pogle-dujem se sa Brankom. Gledam, kao nedužan, ostale radnike. Uto uđe i majstor. On hladnokrvno uze jedne ljestve, promijeni neki osigurač i sve proradi kao i prije. O, moje li sabotaže! Od velike zamisli, ostade jad. Kad sam to učinio i drugi put, majstor mi priprijeti prstom. Nisam ni primijetio da je na njegovom mjestu, dok je bio napolju, sjedilo jedno dijete od desetak godina, koje ga je obavijestilo. Međutim, kako je Branku uspjelo da slomi glavu frez-mašine, nikako ne mogu da razumijem. Mislio sam da je to nemoguće izvesti sa nekoliko udaraca teškim maljem po njoj. Sreća što se to meni nije desilo jer me je majstor već držao na oku. Branka je gledao sa simpatijama, blagonaklono. Poslije smo se dogovorili da ovakve gluposti više ne činimo, jer nećemo mnogo nauditi Rajhu, već da gledamo kako što prije da od struga strugnemo, što nam je i jedini zadatak.

Koncem jula, ne sjećam se tačno datuma, stiže na moju adresu dopisna karta od Mirka Kovačevića, moga rođaka, pariškog studenta i proslavljenog komandira protivtenkovske baterije na španskom frontu. Mirko, republikanski oficir, već kao dvadesetogodišnjak spadao je u užu grupu najpoznatijih Jugoslovena u Španiji. Još tako mlad istakao se hrabrošću i umješnošću u upravljanju artiljerijskom vatrom. O njegovim podvizima govorilo se i među interbrigadistima i među španskim borcima.

On je do moje adrese došao preko Laza Udovičkog iz Pariza. Bila je napisana njemačkim jezikom »Mein liber Bruder«, sjećam se početka. Ispod je tekst dirljiv, do ganuća. Kaže kako je došao na rad u Njemačku i da su mu mama i tata dali u amanet da me pronađe, da se zajedno slikamo i da im pošaljemo fotografiju. Mirko se izvinjava što ne može, zbog posla, da dođe kod mene, jer ne bi ni valjalo da traži odsustvo kad je tek počeo da radi. Kaže da meni, možda, posao dozvoljava da se obratim svojim pretpostavljenima za odsustvo bar od jednog dana, kako bih došao do njega.

Naoko naivno pismo, a za ljude u ilegali - najsadržajnije. Spominjanjem oca i majke, jasno se govorilo da je uspostavio vezu sa Partijom u zemlji, da je na pomolu treća etapa našeg bjekstva.

Branko i ja odmah smo otišli kod majstora da ga zamolimo da nas pusti jedan dan da se vidimo sa mojim bratom. On pročita kartu, pogleda nas pitomo i pozva da pođemo sa njim do direktora škole. Direktor, jedan sedamdesetogodišnjak, toplog izraza lica, uze kartu i polako poče da je čita. Prije nego će doći do kraja, navukoše mu se suze na oči. A što se nas tiče, držali smo se presamićeno, valjda bi nam mogao pozavidjeti svaki glumac.

45

 - Možete odmah ići. Kakvo toplo pismo. Kakav njemački jezik -reče, pružajući nam propusnice koje sam ispuni i potpisa.

Nismo oklijevali. Namučili smo se dok smo otkrili gdje se nalazi Bi-terfeld. Udaljen je više stotina kilometara, a, uz to, moramo presjedati na jednoj usputnoj željezničkoj stanici. Novaca smo imali da kupimo karte za voz, od čijeg nas polaska dijeli nekoliko časova.

Koristeći se ovolikim vremenom, riješismo da svratimo u prodav-nicu do naše prijateljice Njemice. Red bi bio da ponesemo neke poklone, ako ona bude, kao do sada, blakonaklona prema nama. Imali smo još nešto malo tačkica za neke sitnice. Kad smo ušli, kod nje nikog nije bilo. A pred njom, na tezgi, stajao je veliki komad barene šunke - imao je bar dva kilograma. Mi kao od šale rekosmo da bismo upravo to htjeli da kupimo. Bez razmišljanja, djevojka nam spakova i dade. Platismo i odosmo preko vrata gotovo ne vjerujući da takvo blago imamo u rukama. Na trenutak smo se i kolebali da li da nosimo cio komad, ili da zadržimo malo i za sebe. Odrezali smo samo po parče i odmah pojeli.

Do Biterfelda smo išli brzim vozom i bez teškoća pronašli traženu adresu. Prije nego ćemo ugledati Mirka, čujemo njegov glas odnekud od baraka. On i Vlado Ćetković trčali su nam u susret i galamili. Grlimo se, ljubimo, stišćemo oko pasa, podižemo jedan drugog uvis od sreće. To ponavljamo po nekoliko puta.

Kad smo ušli u njihovu baraku, izvukosmo poklon. Oni ostase zapanjeni. Otkad su otišli u Španiju tako nešto nisu ni vidjeli, a kamoli probali. Mi smo im rekli da ni ubuduće tako nešto neće vidjeti kad nemaju veze sa njemačkim ženama. Morali smo naširoko da im pričamo kako se mi snabdijevamo i kakve privilegije uživamo kod prodavačice namirnica kojoj se, sigurno, nikad nećemo odužiti. Taj dug i žaljenje što je nikad više nisam vidio i što joj se neću zahvaliti, osjećam i danas.

Za razgovor o najvažnijoj stvari izišli smo napolje. Oni su nam rekli da je uspostavljena partijska veza sa Zagrebom i »kanal« za naše bjek-stvo. »Kanal« je već isproban. Njime je prošlo desetak drugova koji su bili veoma ugroženi, i sada se nalaze u zemlji, a možda i u partizanima. Mirko i Vlado, u grupi sa još nekim Špancima, spremaju se za iduću subotu. Termin im je određen. Zborno mjesto za sve bjegunce je lajp-ciška željeznička stanica. Odatle ih uzima pod svoju komandu Vjećeslav Cvetko Flores, koji sve konce ove složene organizacije drži u svojim rukama. Njega je zadužio za ovaj posao CK KPH u Zagrebu. On odgovara za prikupljanje nas, Španaca, po Njemačkoj i prebacivanje do zemlje. Samo ime Floresa obećava da će se sve završiti kako treba. Uostalom, on je jedan od prvih pobjegao iz Marseja i stigao u Jugoslaviju. Zagrepčanin Flores opet je u svom elementu. Plan proračunat i do tančina razrađen!

Od Mirka i Vlada smo doznali da se samo subotom može bježati. Nijedan drugi dan ne dolazi u obzir. Sve je to Cvetko smislio i preračunao. On je, inače, bio ljubimac čitave naše grupe u logoru. Subotom je bjekstvo i okupljanje u Lajpcigu, a u nedjelju po svim računicama, mora se stići u Zagreb. Nijemci mogu otkriti naš nestanak tek u pone-deljak, kad nas ne budu vidjeli na poslu. Poslije je kasno za potjeru. Upozoreni smo da u subotu, onu koja je za nas određena, a od koje nas

46

 je dijelilo još desetak dana, stignemo u Lajpcig obavezno prije polaska voza preko Salcburga za Zagreb. Ništa više nisu znali da nam kažu sem da ćemo sva druga uputstva i javke dobiti na željezničkoj stanici u Lajp-cigu, od Cvetka ili od nekog njegovog pomoćnika.

Vraćamo se srećni. Ali, treba iščekivati tih desetak dana do bjek-stva. Svratili smo i kod direktora škole da mu se zahvalimo što nam je omogućio da se vidimo sa mojim bratom. Opet nas je lijepo primio. Stvarno, imamo mu zašto i biti zahvalni. Šta bismo radili da nas nije

pustio.

Toga dana, sretosmo i našeg prijatelja Nijemca Kurta koji mi je dao one četiri kutije »Drave«. Uprkos njegovom učešću u ratu protiv naše zemlje, on ostavlja utisak svjesnog radnika, s kojim bi se, možda, moglo i politički razgovarati. Počeo sam izdaleka, ali on me, srećom, preduhitri hvalisanjem kako će sigurno njemačke trupe u roku od osam dana ući u Moskvu i samim tim završiti rat. Govorio je u zanosu, ponosito. Nas dvojica ne znamo kako da se držimo; ne smijemo da mu protivr-ječimo, ali mu, iz svog dostojanstva, i ne odobravamo.

Pozvao nas je da dođemo na kriglu piva onoga dana kada bude čuo njemački glas iz Moskve. Naravno, obećali smo. Više ga nikad nismo vidjeli. Neko nas je obavijestio da je ponovo mobilisan sjutradan poslije našeg razgovora. Možda je određen u neku prethodnicu koja treba prva da uđe u Moskvu.

Razgovor sa ovim Nijemcem trebalo je da nam bude posljednja opomena da se ni s kim od njemačke pripadnosti ne upuštamo u ma kakve političke stvari. Poveli smo o tome računa i sve potčinili predstojećoj suboti.

Ali vrag nam ne da mira. Proći kroz Berlin, živjeti tu pored njega a ne vidjeti ga, smatrali smo nedopustivim. Jednog popodneva ušli smo u voz i za čas stigli u Berlin. Krstarili smo po gradu, tamo-amo, došli i do Rajhstaga, obilazili ga, gledali stražare kako stoje kao kipovi. Zatim smo ušli u metro, vozili se dugo pod zemljom i vratili na polaznu stanicu. Upoređujući berlinski i pariški metro, ne samo da smo bili na strani pariškog, koji nam je odisao nekom toplinom i bliskošću, nego nas je ovaj njemački odbijao kao njihova kratka čizma i uniforma.

Išli smo još u Brandenburg, Magdeburg i neke obližnje gradove, i nigdje nam niko nije tražio legitimacije. Uostalom, ko bi kontrolisao tu masu od preko dvanaest miliona stranih radnika. U vozovima gotovo da se i ne čuje njemački jezik. Koje nacionalnosti samo nisu tu zastupljene! A možda se i Gestapo rasplinuo po Evropi i okupiranim dijelovima Sovjetskog Saveza, pa ne stiže i ovdje. Istini za volju, u Njemačkoj nemaju ni koga da se plaše. U to smo se uvjerili.

Konačno, evo i naše subote. Nekoliko dana ranije, uzeli smo karte za voz koji kreće odmah po podne, po isteku našeg radnog vremena. Po redu vožnje, on treba da stigne u Lajpcig nešto oko dva časa prije polaska voza za Zagreb, preko Salcburga i Maribora. U petak po podne proveli smo nekoliko časova sa našim prijateljima Poljacima i Francuzima. Željeli smo da taj dan ostane i njima i nama u sjećanju. Iako nikad nismo otkrivali naše namjere, osim jednom Poljaku u koga smo imali izuzetno povjerenje, govorili smo u aluzijama koje će im biti jasne

47

 tek po našem bjekstvu. One su sadržale naš pozdrav i izvinjenje. Bože, razmišljao sam, hoću li se ikad i sa kim od ovih ljudi više sresti u životu. Čvrsto prijateljstvo, skovano u ovakvim uslovima, ima veliku težinu. Zato će ono i da živi u meni dok sam živ; da me nostalgično, i danas, progoni želja da tražimo te ljude, bar u mislima, da vjerujem da su preživjeli rat i da i oni mene nose u svojim sjećanjima kao ja njih. Strašno je rastati se sa nekim koga voliš, a biti svjestan da se nikada, makar živjeli i po sto godina, nećete sresti.

Voz je krenuo po redu vožnje. Izlazeći iz Ratenova, stajao sam pored prozora i dugo razmišljao o mojim prijateljima Poljacima, Francuzima i Česima koji su ostali. Mislio sam sa zahvalnošću i na mladu Njemicu kojoj se nikada nećemo odužiti.

Vagon je pun stranih radnika. Među njima je mnogo Hrvata. Oni naglas psuju Nijemce, ne zaboravljajući ni Hitlera, ni Pavelića. Zariču se kako će pobjeći. Meni se čini da je ovo neki pobunjenički voz. Svi se bune, svi psuju, svi kažu da bježe. Jedino se nas dvojica skrivamo i nećemo ni u šta da se miješamo.

Na nekoliko stanica voz je dugo stajao, ali mi vjerujemo u njemačku tačnost. I najzad, kad je već trebalo da smo u Lajpcigu, naš voz je sa puna dva časa daleko od njega. Poslije smo kasnili još dva sata. Izišli smo obeznanjeni na lajpciškoj stanici. Raspitujemo se za naš obećani voz, ali on je otišao prije dva časa! Šta sad da radimo? Naprijed se ne može, a teško i natrag. Kad bismo bar imali neku vezu prema Zagrebu. Kako se skrivati nedjelju dana, do slijedeće subote. Zbilja, kao da nam nema izlaza. Dugo smo šetali po staničnim peronima i vijećali šta da radimo. U džepovima imamo još nešto maraka. Nema druge, treba kupiti vozne karte i odmah natrag, otkuda smo došli. Sjutra je nedjelja, stići ćemo rano u Ratenov i tako zamaskirati naše bjekstvo. Pošto se nedjeljom ne radi, niko, valjda, neće ni primijetiti da smo bježali.

Teška srca sjeli smo u voz za Ratenov. To mi je najmrskiji put koji ću imati u životu. U ponedeljak smo opet bili na poslu kao da se ništa nije dogodilo. Štaviše, sljedeće sedmice treba da napustimo šegrtsku školu i da se uključimo u proizvodnju. Nadamo se da ćemo to izbjeći. Ali, subota je daleko. A što je najgore, potpuno smo izgubili povjerenje u onaj voz koji je, uprkos čuvenoj njemačkoj tačnosti, kasnio, u minut, četiri časa. Više se ne smijemo prepuštati njegovoj milosti. Moramo se odlučiti za neki prepodnevni. A kako se izvući s posla? Šta učiniti? Kad smo pronašli najpovoljniji brzi voz koji, ni pod kakvim uslovima ne bi smio kasniti više od desetak časova, riješili smo da sljedeće subote, čim dođemo na posao, simuliramo trovanje.

Dobro smo uvježbali kako da to izvedemo da bi nas majstor poslao kod doktora.

U međuvremenu, idući ulicom Ratenova ugledasmo, jednoga dana, vojnika u uniformi stare jugoslovenske vojske kako goni konje upregnute u seljačka kola. Šta je ovo, pobogu, ne možemo da se iščudimo. Odmah se uputismo za zapregom, onako kao uzgred, kao da šetamo trotoarom. Kad ih stigosmo, obratimo se vojniku na našem jeziku da nam kaže ko je i odakle je, kako to da je na slobodi. On odmah zaustavi konje i htjede da nam priđe, ali mu rekosmo da je i za njega i za nas

48

 opasno da nam se primiče. Bolje je da idemo, ovako, on ulicom a mi trotoarom i da neprimijetno razgovaramo. On nam na brzinu ispriča da je odnekud iz Srbije, čini mi se iz blizine Lazarevca, i da je tu u jednom zarobljeničkom logoru, gdje ih ima koja stotina. Danju rade po raznim imanjima, a noću se vraćaju u logor, na salaš ograđen žicama. Rekao nam je u kome je pravcu taj logor i koliko je udaljen.

Sjutradan po podne nas dvojica riješismo da potražimo taj logor, da ga obiđemo i vidimo naše ljude. Kao da smo potpuno zaboravili gdje se nalazimo i kakvoj se opasnosti izlažemo. Zaista, tada nismo ni bili svjesni toga. Vjerovali smo, naivno, kako to najčešće i priliči mladosti, da nam se ništa ne može dogoditi, da nema situacije iz koje se ne bismo izvukli. Zapravo, na opasnosti nismo ni mislili. U svakom slučaju, kada danas razmišljam o tome, mislim da je to jedna od naših najnep-romišljenijih odluka u životu.

Uputili smo se preko livada i žitarica da tražimo logor. Nakon pet-šest kilometara pješačenja, već je polako preovladavao večernji suton, ugledasmo neke nezgrapne kućerine ograđene koljem i žicom. Biće da je to logor. Bez ustezanja, uputismo se prema kapiji na kojoj nije bilo stražara. Unutra je bilo stotinak jugoslovenskih vojnika koji su gulili krompire za večeru. Mi prosto upadosmo među njih i pozdravismo ih. Oni svi ustadoše, otpozdraviše i počeše radosno da nas okružuju, kao da smo došli da ih oslobodimo. U tom trenutku, s druge strane, vidjevši okupljanje zarobljenika, jedan postariji podoficir SS trupa potrča prema nama kao mahnit. Mi se iščupasmo od vojnika i pođosmo mu u susret.

-     Heil Hitler - rekosmo, dižući ruku na fašistički pozdrav.

-     Heil Hitler - odgovori i stade mirno u stilu njemačkog vojnika. Bez ovakvog pozdrava u Njemačkoj se nikud ne može. Nekoliko

puta su nas dvojicu izbacivali iz kafane samo zbog »guten tag«. »Guten tag«, »gut morgen«, izumrli su. »Heil Hitler« potpuno je istisnuo sve druge pozdrave.

Rukovasmo se.

A šta dalje, jadna li nam majka. Bili smo nepripremljeni. Ali, Branko se prvi snađe.

- Gospodine... - oslovi ga za jedno dva čina više - mi smo ovdje pri komisiji iz Nezavisne Države Hrvatske radi obilaženja logora, da vi dimo da nije ko izostao iz naše države nerepatriran. Ako dopustite, mi bismo vas zamolili da malo razgovaramo sa ovim vojnicima.

Mislim da su sve Srbi - reče - ali možete razgovarati.

Podoficir im naredi da uđu u jednu poveću prostoriju i posjedaju po podu. Nas dvojica i esesovac sjedosmo na neki stari sto, ispred njih, esesovac, naravno, u sredini. Prije nego ćemo preći na razgovor, ponu-dismo mu cigaretu, a i on nama istovremeno, pa počesmo da se pre-gonimo u nuđenju. Pošto pripalismo obratimo mu se:

-     Mi bismo mogli početi?

-     Da bogme, da bogme.

-     Onda, zemljaci, nemojte odgovarati nikako u jedan glas, grupno, odgovarajte samo pojedinačno na naša pitanja.

-     Dobro - reče jedan zarobljenik.

-     Zna li ovaj između nas nešto naški?

-     Ni riječi, garantiram.

49

 Branko i ja kao da smo se nadmetali u rječitosti. Govorili smo im o ratu, o stanju na frontovima, koje je bilo vrlo teško, i da nikako ne smije da ih zavara sadanji uspjeh Nijemaca. Njemačka će sigurno izgubiti rat. U to moraju biti uvjereni. Čak nije daleko dan kad će početi da se povlače. Što se tiče Jugoslavije, stvari su dobro krenule. Ustanak je počeo. Na kraju razgovora, upozorili smo ih da vode računa o svom držanju, jer će se jednog dana vratiti u zemlju da polažu račune pred svojim narodima.

Bilo je to pravo političko predavanje, poput onih koja bi u partizanima držao, recimo, jedan komesar čete svojim borcima. Zarobljenici su bili dirnuti. Iz očiju im se čitala i radost i sjeta. Da nije bilo esesovca, sigurno bismo pobrali aplauz. Ispratili su nas tužnim pogledima, onakvim kakvima zatvorenici, pri rastanku, ispraćaju ljude koji idu na slobodu.

Pri samom izlasku iz logora, esesovac nam zatraži legitimacije. Ovome se više nismo nadali. Prvi put u Njemačkoj da nas neko legitimiše. Mi, naravno, rutinirano, stavismo ruke u džep i umjesto legitimacije iz-vadismo ausvajs, propusnicu sa fotografijom za ulazak u radionicu. On se zadovolji i pozdravi nas fašističkim pozdravom.

Vraćali smo se zadovoljni kao da smo obavili odgovorno partijsko zaduženje. Mnogo godina će proći da uvidim u kakvu smo opasnost ušli. I samo zahvaljujući jednom glupom podoficiru, a ne našoj pameti, sve se dobro završilo. Pitao sam se mnogo puta u zrelim godinama da li je iko u toku rata učinio nešto ovako nepromišljeno kao nas dvojica.

Koliko se sjećam, istoga dana uveče doživjeli smo veliko iznenađenje: fantastičnu iluminaciju nad Berlinom, koja se može vidjeti, valjda, sa više stotina kilometara. Nečija avijacija sručila se na raskošno osvijetljeni grad, koji ne zazire ni od Engleza ni od Rusa. Neko se, eto, drznuo i provukao do berlinskog neba, kojeg sada šaraju sa zemlje stotine i stotine svjetlosnih snopova velikih reflektora, tražeći drske strane aviona. Berlinsko nebo žare na hiljade svitaca od eksplozija protivavion-skih granata. Tutanj i drhtaj tla od detonacija bombi osjećamo i mi pod nogama.

Radnici su pred barakama. Svi pogledi su usmjereni na berlinsko nebo. Veliko je to ohrabrenje; nagovještaj budućeg, onog za što živimo, za što se borimo. Naše je slavlje nijemo, ali veliko. Još samo kad bi to bili sovjetski avioni. Ipak, teško da mogu biti njihovi. Nijemci su duboko prodrli u njihovu zemlju.

Trebalo je da prođe više od trideset godina da saznam da su zaista, bili ruski. Da smo to onda znali, mislim da bismo se teško uzdržali da ovom slavlju ne damo glasno oduška, što bi nas moglo stajati glave.

Mora da je gadno stradao grad. Ne bismo smjeli propustiti da to vidimo. Sjutradan, po isteku radnog vremena, uputili smo se u Berlin da vidimo njegove rane. Dugo smo lutali gradom, nekoliko časova, ali nigdje ni traga ni glasa, ni ogrebotine od sinoćnjeg bombardovanja. Kakvo razočarenje.

Po neuspjelom traganju, sjeli smo, demoralisani, u neki ekspresni voz. Kad smo se spremali da iziđemo u Ratenovu, jedva smo uspjeli da kroz prozor ugledamo velika slova naše stanice; ekspres nas ponese da-

50

 Ije do nekog velikog grada, nekoliko stotina kilometara. Srećom, imali smo nešto novaca pri sebi da uzmemo karte za običan putnički voz i da se kasno noću vratimo u Ratenov.

Bjekstvo

Konačno, evo i po drugi put naše subote, koju smo jedva dočekali. Karte su za prepodnevni voz i imamo ih u džepu. Sad samo da dobro simuliramo trovanje, kako bi nas majstor poslao na ljekarsku. Ulazeći u radionicu, bili smo blijedi od straha, a ne od tobožnjeg trovanja. Zatim smo obojica počeli gotovo na isti način da se presamićujemo, pre-nemažemo, hvatamo za stomak od, navodno, silnih bolova. Naprezali smo se da povratimo dok nam nisu udarile suze na oči. Čim majstor ugleda kako se mučimo, reče da brzo pođemo do doktora. I sđm je procijenio da smo se otrovali nekom hranom.

Ambulanta se nalazila u gradu, na našem pravcu prema stanici. Izišli smo kao prebijeni i gegali kao da smo na samrti sve dok su iz radionice mogli da nas prate, a onda su nas noge hitro ponijele na željezničku stanicu. Kompozicija je čekala na prvom peronu. Po drugi put zbogom Ra-tenove, nikad te više ne vidjele naše oči. Točkovi zakloparaše.

U Lajpcig smo stigli rano. Voz je došao na vrijeme, a ne kao onaj, proklet bio, prije nedjelju dana. Sad ne znamo šta ćemo sa vremenom, treba ga nekako neupadljivo provesti, dok se sa nekim od naših ne sretnemo na stanici. Tek negdje pred veče evo prvog Španca, ali se mimoilazimo bez pozdrava, a tako bismo se rado zagrlili i izljubili. Moramo dosljedno poštovati pravila ponašanja. Eto još nekih naših Španaca. Isto se tako mimoilazimo. Tek negdje oko osam uveče, počeo je već da pada mrak, evo i Vjećeslava Cvetka Floresa. Jedva ga prepoznajem. Ni slika ni prilika onoga Cvetka iz Španije i iz logora. Ni po čemu ne liči da je naše krvi. Nosio je malu bradicu, njemačkog kroja, i nisko spuštene zaliske. Bio je visoko podšišan, do ruba kožnog kačketa, koji mu je stajao na vrhu glave. Iako je vruće vrijeme, na sebi je imao neki zamazani kožni sako i pantalone planinskog kroja. Na leđima - planinski, dobro zamazan, ruksak s mnogo džepova. Još samo capin i konopac, pa bi mogao da se popne na Alpe. Pravi Tirolac. Mi mu se javismo, zastavši malo, ali on ni da trepne. Tek nešto kasnije, pri drugom susretu, pozdravi nas njemačkim fašističkim pozdravom i reče onako u prolazu: -Nigdje više od dvojice zajedno u vozu. Ja ću s vama do stare granice. Izlazna stanica je Herenhauzen, pretposljednja pred bivšom jugosloven-sko-austrijskom granicom. Heil Hitler! - podiže ruku i produži. Samo što nas prođe, opet čujemo kako nekom viče: Heil Hitler!

Za njim je išao jedan naš drug bjegunac, koji je u ime Cvetka obavljao neke tehničke stvari. S njim sam šetao prvo ja, pa onda Branko, a on nas je upoznavao sa tokom daljeg bjekstva, kako da se ponašamo u vozu, šta da radimo, kuda da idemo kad siđemo na stanici Herenhauzen. Dao nam je i pet partijskih adresa i javki u Zagrebu. To je trebalo naučiti napamet i ponoviti pred njim. Bez toga nema puta naprijed. Poslije smo Branko i ja preslišavali jedan drugoga. Lekciju smo dobro

51

 naučili. Sada možemo mirno sjesti u voz i bježati do te posljednje stanice koja se zove Herenhauzen. Četvrta smo grupa po redu. Tako nam je rečeno. One tri su srećno stigle do Zagreba. Nadamo se da će i nas poslužiti ista sreća.

Oko deset uveče, voz je bio na kolosjeku. Desetak bjegunaca, koliko ih mogu nabrojati, ušlo je unutra. Nas dvojica se ne razdvajamo. Ali, nigdje ne mogu da otkrijem Cvetka Floresa. Prošao sam kroz dugačku kompoziciju nekoliko puta, ali njega nisam mogao otkriti. To nas obojicu brine. Šta da radimo bez njega pošto siđemo na stanici Herenhauzen? Za dalje, do Zagreba, nemamo nikakvo uputstvo. U glavi imamo put samo do jedne čuke, nedaleko od krajnje stanice. Uplašili smo se i za Cvetka i za nas.

Voz je krcat stranim radnicima, najviše iz Hrvatske. Opet svi govore o bjekstvu. Sudeći po onome što čujem, izgleda da su svi odreda bjegunci. Ali, po svoj prilici, oni hoće da vozom pređu u NDH-a. I svi će zaista preći našu stanicu Herenhauzen, ali rijetki o d njih nisu bili vraćeni natrag. Kao i uvjek u ovakvim prilikama, samo ipak ne kao sad, probdjeo sam sve vrijeme pored prozora, još od samog izlaska iz Lajp-ciga, da nam ne bi umakla izlazna stanica, kao da je ona tu, na nekoliko kilometara, a ne više časova vožnje.

Tek, sjutradan po podne, poslije dugog puta, voz je stao u Heren-hauzenu. Mala je to stanica, s malom zgradom i s nekoliko pomoćnih objekata.

Petnaestak Jugoslovena, jedan po jedan, izlazilo je iz dugačke kompozicije, zajedno sa još dosta putnika, i nastavljalo odmah iza stanične zgrade seoskim puteljkom, koji je preko neke livade, a potom kroz šumu vodio ka jednoj šumovitoj glavici. Idemo jedan za drugim, na velikom odstojanju. Put potpuno odgovara opisu koji nam je dat u Lajp-cigu. Išao sam među prvima i čim sam se malo popeo uza stranu, gledao sam duž puteljka da među bjeguncima pronađem Cvetka. Ali njega nije bilo.

Kad smo jedan po jedan pristigli u šumu, počelo je pozdravljanje i maltene pravo slavlje. Jedan drug, biće da je Cvetkov opunomoćenik, saopšti nam da tu mirno sačekamo Cvetka, da ne galamimo i da slavlje odložimo za kasnije, jer je još daleko do cilja. Cvetko će se pojaviti, kako reče, tačno kad treba. Ne treba ništa da brinemo, stara granica je tu, u blizini, na nekoliko kilometara.

S prvim mrakom, iznenada, kao da pade s nebesa, pojavi se Cvetko. Došao je do nas nekim drugim putem, a sigurno i nekim drugim vozom. Na sebi je imao isto odijelo kao u Lajpcigu. Na leđima isti ruksak, ali pun. Njegovo lice zračilo je dobrotom i srećom. Po starom običaju, dobro se izgrlismo i izljubismo. Uzgred rečeno, nas dvojica smo bili nerazdvojni prijatelji preko dvije godine u koncentracionim logorima. Kad nas sve pređe svojim vraškim pogledom, skide teški ruksak s leđa i raz-veza ga. Vadio je hljeb, sir, salamu, slaninu i još neke stvarčice, tako da je bilo hrane do mile volje. Pošto smo se dobro potkrijepili, pade Flo-resova komanda za pokret. Pred nama je bivša granica. Iako je taj dio bio prisajedinjen Rajhu, granicu su, iz nekih razloga, dobro zaposjele njemačke jedinice. Moralo se ići u najvećoj tišini, bez ijedne riječi,

52

 bez ijedne upaljene cigarete. Cvetko je vodio, odvajao se od nas po pedesetak metara, izviđao, vraćao se i vukao malu kolonu za sobom. I tako više puta.

Nakon nekoliko časova takvog hoda, on nas najzad zaustavi i reče da smo prešli granicu. Od mjesta gdje smo stali, dao nam je tačnu mar-šrutu do Zagreba i usputne veze koje će nam biti na usluzi. Tu smo se oprostili sa Cvetkom. On se vratio, da bi do iduće subote prikupio novu grupu Španaca po Njemačkoj i doveo je u zemlju. Kakve su njegove petlje i šare po Njemačkoj, u potrazi za španskim dobrovoljcima, to valjda niko, sem njega nije znao, pa ni sam Centralni komitet KP Hrvatske, zadužen od CK KPJ i Tita, koji mu je dao potpuno odriješene ruke. Ma koliko da mu je od pomoći bio njegov vanredni njemački jezik, on je morao da živi kao progonjena zvijer.

Od Maribora nas dijeli tridesetak kilometara koje moramo prevaliti pješke. Na velikim odstojanjima i različitim putevima, prema Cvetko-vom uputstvu, nastavili smo do Maribora. Otkako smo krenuli iz logora, Branko i ja se ne razdvajamo. Čini mi se da jednako i mislimo. Na ovoj dionici puta niko nas ne zaustavlja, tako da smo u Maribor prispjeli prije podne i odmah se uputili na željezničku stanicu, da uzmemo karte do Dobove, koja je, po njemačkoj naredbi, sad dobila ime Ran, a nalazi se blizu novoustrojene granice između Njemačke i NDH-a.

U Dobovi treba da pronađemo neku vezu koja će nas prebaciti preko nove granice. Bili smo uvjereni, pošto smo, tako reći, već u svojoj kući, da više neće biti nikakvih teškoća do Zagreba. Uostalom, šta je tih tridesetak kilometara prema gotovo dvije hiljade koje su ostale za nama kroz okupiranu Evropu. Šta se dešava u NDH-a, malo smo znali. Cvetko nam je rekao da se ne smijemo predstavljati kao Srbi ili, ne dao bog, kao Jevreji, što je bilo izuzetno važno, a i sam je malo znao šta se tamo zbiva, jer već gotovo dva mjeseca krstari po Njemačkoj i prikuplja dobrovoljce.

Kad smo predveče stigli u Dobovu, obratimo se na adresu naše veze u jednoj trgovini. Trgovac, čovjek osrednjih godina, u prvi mah nije htio za nas ni da čuje. Poricao je ma kakvu vezu sa organizacijom.

-    Vi ste potpuno pogriješili adresu. Nisam ja ovdje jedini trgovac.

-    Znamo, ali nam ti jedini trebaš. Na tebi je da nas, kao i one prije nas, kako znaš i umiješ prebaciš preko granice.

-    Nikog ja nisam prebacivao. Nisam ja švercer.

-    Znamo mi to. Kod tebe smo upravo zato što nisi švercer.

-    Dalje od mene ako boga znate. Vi sigurno nemate pojma šta se radi prijeko. Kad bi vas, recimo, neko i prebacio, teško da bi ijedan živ mogao stići do Zagreba. Pobjegli nekakvi komunisti iz zatvora, pa za sobom podigli pravu hajku. U okolini Zagreba hapse i prave i zdrave. Pucaju, bez pitanja, na svakog ko se kreće van ceste. Ne smije ni seljak na svoju njivu.

-    Hvala na savjetu, mi ćemo, čim nas prebaciš preko Sutle, ići cestom.

-    Hapse i cestama, odvode, strijeljaju. Ja neću da budem saučesnik u vašoj nesreći.

53

 Mi smo uporno navaljivali na njega, ukazujući mu na svu opasnost koja prijeti i njemu i nama našim boravkom u mjestu. Doduše, mi smo boravili u jednom kukuruzištu u blizini.

Tek predveče, valjda kad se uvjerio da nismo uljezi, ubačeni nekako u partijski kanal, počeo je da popušta, čak i da nas oslovljava sa »drugovi«. Bio je koliko dobar toliko i naivan, koliko hrabar toliko i plašljiv i zbunjen.

-     Oprostite - govorio je - vodiči mi otkazuju. Boje se, lete glave kao da su od kupusa. Večeras ćemo se nekako i snaći, ali produži li ovako, meni je odzvonilo. Otkud u tolikom broju izvirete, ako boga znate! I to samo nedjeljom. Svaka nedjelja mi je crni petak.

-     Znaš, nedjeljom se ne radi. To za nas dođe kao neka vrsta izleta. Ali, zapamti, kad ovuda prođe jedan sa bradom, onda više ne strahuj, on će biti posljednji.

-     On je sve ovo i zakuvao. Bio je on kod mene, ne boj se. Kad je dolazio s one strane, od Pavelića, prošao je pored mene i uvuče me u ovu nepriliku, a sad se više ne može nazad. Ali, ako ga vidite, pozdravite ga. On je mnogo dobar i opasan čovjek.

Toga popodneva, došlo je na ovu vezu sedam-osam drugova, sve jedan po jedan. Trgovac nas je rasporedio u dvije grupe, jednu za tu večer, a drugu za slijedeću. Branku i meni bilo je suđeno da prenoćimo u kukuruzištu, iako smo prvi došli kod njega. Ili nam se nešto svetio zbog naše drskosti, ili je, možda, u nas imao naročito povjerenje opet zbog takve drskosti, pa veli, možemo i pričekati.

Ni ovdje nemamo naročite sreće sa vodičem. I on poče da zakera, da kuka kako je izložen opasnosti. Ne smijemo mu zamjeriti. Teško mu je. Vodio nas je kroz kukuruze, pa kroz neku šumu sve dok nas, najzad, ne dovede do Sutle. Šapatom nam objasni da se na tom dijelu granica provlači Sutlom. Dvjesta metara nadesno vidjela se kuća, sa dva osvijetljena prozora, u kojoj su bile ustaše. Vodič nam objasni kolika je dubina Sutle, kako da je gazimo.

Svukli smo se dogola, smotali nekako odijela i stavili ih na glave, a onda zagazili u rijeku. Utonuli smo u mutnu vodu gotovo do ramena. Srećom, tu je rijeka bila mirna, kao da nije tekla. Brzo smo se našli na suprotnoj obali, ali smo cvokotali od zime. Vodič nas pozdravi poluglasno s one strane i ode. Znači, stigli smo u NDH. I posljednja granica je iza naših leđa. Ostalo je još tridesetak kilometara do Zagreba. Svu noć smo proveli lutajući po kukuruzima, šumarcima, u zaobilaženju pu-teva i puteljaka, kojih je bilo i za đavola previše. Potpuno smo se skva-sili i ukaljali što je samo po sebi predstavljalo veliku opasnost na putu do Zagreba. U svanuće izbismo na cestu u blizini Zaprešića. Odmah smo se, po starom običaju, razdvojili i išli jedan za drugim na odstojanju od nekih pet stotina metara. Ovoga puta, ja sam išao naprijed. Povremeno se sačekamo radi dogovora, pa opet uzmemo odstojanje. Jutarnje ljetno sunce polako je sušilo našu odjeću, ali nije moglo da zbriše blato koje smo navukli na sebe. Takvi nismo smjeli da produžimo prema Zagrebu. A druge odjeće nismo imali. Bez dobre pralje i ribaće četke, tu se malo što moglo učinit. Na dugačkom dosadašnjem putu, nikad se nismo neu-godnije osjećali. Neka tajanstvenost kao da se svijala oko nas. Na pu-

54

 tevima nigdje žive duše, kao da se nalazimo u međuprostoru rovova nekih zaraćenih strana, a iz njih svakog časa može da zagrmi.

Pri ulasku u Zaprešić, sretosmo uniformisane vojnike sa »U« na kapi. To je ta nova Pavelićeva vojska koju prvi put vidimo. O njoj nam je samo ponešto dopiralo do ušiju. Jurili su nekud na kamionima i biciklima. Mi smo se sklanjali na pločnike ispred kuća, izigravajući nedužne putnike. Zaprešić je dugačko selo. Htjeli bismo negdje da svratimo i da se raspitamo šta se zbiva, šta nas još može čekati na kraju ovoga našeg puta. Prevalismo put od Pirineja do Zaprešića, pa ne bi valjalo da slomimo nož u repu. Tek pri kraju dugačke ulice opazismo, na desnoj strani, neku krčmu. Pošto iz nje iziđe nekoliko ustaša, a mi se uv-jerismo da unutra nema više gostiju, riješili smo da uđemo.

Za šankom su stajali muž i žena, prezimenom Škaler. Samo što pre-koračismo prag, domaćini rekoše nekako dobroćudno:

- Vi sigurno bježite iz Njemačke. Ovih dana samo prolaze.

U prvi mah ostadosmo zbunjeni i ništa nismo odgovorili. Ali, oni još jednom pripitaše da li bježimo iz Njemačke.

-    Pa, bježimo - odgovorismo.

-    A zašto?

-    Zato što danas imamo svoju državu i više volimo da radimo ovdje nego u Njemačkoj. Svoja kuća.

-    Da, da. Svi se tako izgovaraju. A vjerujte da je to slab izgovor. Pričuvajte se da se ne provedete kao oni prije nekoliko dana. Pucalo je jače nego na Badnji dan po Zagrebačkoj gori. Ne znamo šta je bilo s njima.

Kasnije ćemo saznati da je to bila grupa Španaca sa Kostom Nadom, Danilom Lekićem, Dušanom Kvederom, Otmarom Kreačićem, Vo-jom Todorovićem, Srećkom Manolom, Slavkom Krkljušem, Maksom Baćom i nekim drugim. Kad su prešli most na Krapini, za nekima od njih se stuštila ustaška hajka. Puna dvadeset i četiri časa ganjali su ih divljački po Zagrebačkoj gori. Sama sreća ih je spasila. Ovu grupu, inače, tjerao je peh i u Njemačkoj. Njeni pripadnici su se u francuskom logoru uključili u grupe koje idu na rad u Njemačku. Za njima se potpuno zameo španski trag. I sve bi se, možda, dobro završilo da nisu u fabrici morali da idu na neke ljekarske preglede. Slovencu Mihu Pin-taru rendgen je otkrio puščani metak iznad srca. Nastala je doktorska hajka za metkom. Otkud metak? Gdje ga je zadobio? A vjerovatno, ko zna, Nijemci su prepoznali svoj metak iz Spanije. I tako nekim vojno-logičkim metodom došli su do toga da je Pintar Miho Toledo, učitelj, zadobio metak u Španiji, na republikanskoj strani. Istog dana pohapše-na je cijela grupa i strpana u koncentracioni logor. Dvadeset i jedan dan mučeni su najstrašnijim metodama. A onda su Nijemci rekli: »Mi smo s vama sklopili ugovor da ćete kod nas raditi godinu dana. Nijemac drži svoju riječ. Ovaj dvadeset i jedan dan, koji ste proveli u našem prihvatnom logoru, služi samo kao primjer da biste znali šta vas čeka ukoliko se budete bavili politikom, ili čime drugim sem radom. Sad na posao«.

Kao najugroženiji, oni su morali odmah da bježe. Cvetko Flores se pobrinuo o tome. Međutim, bila je prava muka oko novca. Ostali su bez

55

 groša u džepu. Onda su riješili da se obrate za pomoć našim radnicima, pod izgovorom da prikupljaju priloge za naše zarobljene vojnike, zatvorene po raznim logorima u Njemačkoj. Obraćali su se brojnim radnicima za pomoć. Neki su davali po koju marku, a neki ne. Danilo Lekić se obratio za pomoć i nekom kršnom Ličaninu. Ovaj ga dočeka na nož: »Još za njih da dam. Ni marke! Neka tamnuju. To su i zaslužili. Što se, kukavice, nisu borile. Komunisti su jedini kojima bih pomogao. Oni su bili za borbu i za slobodu«.

Lekić se našao u pravom iskušenju da li da mu se oda ili ne.

-     Slušaj - Danilo će njemu, pa bilo što bilo - ja i tražim pomoć za komuniste.

-     Pogledaj me u oči - Likota će.

-     Gledam bez treptanja.

-     Ne lažeš me?

- Ne lažem. Radi se o njihovim glavama, njih treba spašavati. Kad je tako, kad je za komuniste, evo ti moj prilog. - Ličanin izvuče

ravno hiljadu maraka i dade. Poslije tolikog priloga više nije trebalo ni prikupljati pomoć. Takav čovjek teško da je mogao preživjeti u carstvu njemačkog fašizma.

Tako je ova grupa imala mnogo nevolja, više od ijedne druge.

No, vratimo se našoj krčmi u Zaprešiću. Priča kafedžija o potjeri, dobro nas plaši. Njegova žena kao da je uviđala naše nevolje, pozva nas da uđemo u kuhinju, da se sklonimo, da nismo tu, na udaru, da se osušimo i očetkamo, jer ovako kako izgledamo, reče, nema nam puta naprijed. Dugo smo sjedili u kuhinji i sušili se, a ona nas nekom jakom četkom četkala. Ispadosmo dosta pristojno. Nešto smo i pojeli, pa smo mogli da produžimo put. Jelena Škaler, naša domaćica, isprati nas do vrata i poželje srećan put.

Ispred nas, na udaljenosti od dvjesta-trista metara, vidjela se pored ceste neka tvornica, ciglana, šta li. Ispred nje se, sa toga mjesta, mogla vidjeti grupa uniformisanih ljudi kako svakoga, ko tuda prolazi, zaustavlja i legitimiše. To nas uznemiri i zastadosmo na samim vratima. Jelena nas ponovo pozva unutra.

-     Imate li, stvarno, kakve isprave? - upita.

-     Nemamo baš nikakve.

 

-     Pa, pobogu, kud ste krenuli! Zar ne vidite šta se radi. Pred tvornicom će vas uhapsiti.

-     Mnogo vam hvala, ali mi ne mislimo ispred tvornice, zaobići ćemo je pa kroz polje, kroz kukuruze, pa na cestu i most na Krapini.

-     Vi podbogom milim ništa ne znate šta se ovdje radi. Ustaše pucaju na svakog ko se kreće van ceste. Znate, pobjegli komunisti iz nekog zatvora. Ja ne znam koliko ih je pobjeglo, mora da ih ima mnogo kad se nadala ovolika hajka. Pomogla bih vam kad bih znala. Čuješ, ispred te tvornice bez isprava, gotovi ste odmah. Mrdnete li iza tvornice, sigurno će pucat. Zbilja, morate li vi baš naprijed?

-     Moramo. Ne mislimo se više vraćati u Njemačku.

-     Znate šta - ona će, kao da se prisjeti nečega - ja imam iza tvornice njivu sa povrćem. Ne brinite. Samo da uzmem korpe. - Jelena ut-rča unutra, iznese dvije velike kotarice i dade obojici po jednu. Sad ova-

56

 ko, jedan s jedne, drugi s druge strane i držite me podruku, kao da stvarno idemo da naberemo zeleni.

Krčmarica Jelena išla je između nas slobodno, a mi pribiti uz nju kao da nam je majka, iako nam, po godinama, to nikako nije mogla biti. Sa dvije velike korpe zamahivali smo kao da se igramo, kako bismo izgledali što prirodnije, a kako nam je, stvarno, bilo na duši, to samo mi možemo znati. Ispod oka smo gledali prema tvornici. Tamo su se muvali naoružani ljudi, ali na nas nisu obraćali pažnju.

Kad smo došli na Jeleninu njivu, već smo bili prošli tvornicu. Pozdravili smo se s njom i mnogo joj se zahvaljivali. Nastupi li ikad bolje vrijeme, zarekao sam se u sebi, doći ću da joj se još jednom zahvalim. I održao sam riječ. Odmah po oslobođenju zemlje, posjetio sam tu ka-fanu. Jelena i njen muž nisu me prepoznali. Ali kad sam im rekao da su mi oni, možda, spasili život, jako su se obradovali. Tako skovano prijateljstvo ostalo je trajno.

Pred nama je još rijeka Krapina i most na njoj, a onda Podsused i konačno, krajnji naš cilj, Zagreb. Na njegovom smo pragu, ali kako izgleda, još je daleko. Na mostu na Krapini, kako nam je Jelena rekla, do juče nije bilo stražara. Samo da most preskočimo, onda se možemo uhvatiti Zagrebačke gore, koja daje dosta prostora i gonjenima i gonioci-ma. Izlazeći iz kukuruzovine na cestu, ugledasmo ga pred nama. Tek kad smo zakoračili na njega, vidjesmo na suprotnoj strani naoružanog čovjeka. Natrag se više nije moglo, a naprijed nam se nije išlo. Ali, drugog izlaza nije bilo i odlučismo se za naprijed. Ako nam stražar bude pravio kakve smetnje, nadamo se da ćemo ga savladati, pa, eventualnu, i gurnuti s mosta dolje. Odmah nam se učinje da on nije od onih pravih, iako je na šeširu nosio veliko »U«. Očito, to je neki naoružani seljak. Kad mu priđosmo na desetak metara, on nas upita:

-     Otkud, gospodo?

-     Iz Njemačke, gospodine. Dolazimo u svoju zemlju.

-     Pokažite mi vaše isprave.

-     Odmah, odmah - pružismo mu svoje ausvajse sa kojima smo ulazili u našu radionicu.

-     U redu, naprijed.

Kakvo olakšanje. Pala je, valjda, i posljednja prepreka. Ali prerano se poradovasmo. Dok nam je stražar vraćao ausvajse, dojuri na biciklu drugi ustaša, pravi, u uniformi, sa ustaškom kapom na glavi i svim obilježjima ove zločinačke vojske.

- U redu što se tiče legitimacije - umiješa se on - pokažite vaše propusnice.

Mi se oba uhvatismo za džepove i izvadismo žuti papir od pola arka, formular sa dosta redova ispisanih goticom. Na njemu su bila naša prava imena, ograđena redovima gotice. A ta gotica je pisala da mi imamo pravo da kupimo po jedan radnički kombinezon. Pri dnu papira utisnut je njemački dvoglavi orao i kukasti krst. S desne strane je potpis našeg majstora. Novoprispjeli ustaša i naoružani seljak, čuvar mosta, zagledavali su papir klimajući glavom. Bili smo sigurni da ne znaju ni na latinici čitati njemački, a kamoli goticom, koju nije znala ni polovina Nijemaca. Uvaženo nas pozdraviše njihovim novim pozdravom: »Za dom spremni«, i vratiše papire.

57

 Ishod mimo očekivanja. Valjda je ovo posljednja brana. Samo taj Podsused, pa Vrapče, pa konačno Zagreb, od kojeg nas dijeli dvadesetak kilometara. Ako čitavi prođemo Podsused, kod kuće smo! Idemo ohrabreni. Ali, nismo makli ni kilometar od mosta, kad evo jedne kolonije Cigana sa četiri-pet kola. Sa jednih siđe neka lijepa Ciganka i poče da nas salijeće i proriče našu budućnost. Naravno, to nismo mogli mimoići. Odmah smo joj dali nekoliko maraka, a ona je vješto brbljala o našem budućem životu, o velikim putevima, o ljubavi, te kako neka lijepa djevojka misli na nas, o sreći, o djeci. Uživali smo u njenoj rječitosti i davali joj marku po marku.

-     Sad malo stani i ispričaj nam kako je tamo otkud dolazite - rekosmo.

-     Na šta mislite? - ona će.

-     Mislimo na Podsused i na put do Zagreba.

-     I vi se nečega plašite?

-     Plašimo - rekosmo.

-     Slabo, ne može gore. Svuda su ustaše. Otuda nas gone.

Još bismo se zabavljali sa Cigankom, još bi nam ona digla koju marku, da ne naiđe jedan seljak koji je, vozeći se na konjskim kolima, gonio petnaestak konja prema Podsusedu. Ovo se nije smjelo propustiti. Odmah ustanemo i priđemo seljaku ponudivši mu našu pomoć. On je sa zahvalnošću prihvati. Cestom su često nailazili automobili i kamioni i zametala se mala gužva, ne zato što su se konji plašili, nego što bi naprečac stali i tako izazivali kratke zastoje u saobraćaju. Iz automobila su vikali i psovali, i seljaka, i nas, i konje. Branko i ja preuzeli smo na sebe ulogu čuvara samih pastuva, a ne raga, upadali među njih i »raščišćavali«. Kad uspostavimo red, rasporedimo se jedan s jedne, a drugi s druge strane ceste, gonimo konje, vičemo, ne bi li bar nekog poplašili da siđe sa ceste, kako bismo trčali za njim, plašili ga i vraćali na put. Ali, takvu želju konji nisu pokazivali. Ipak, uspijevali smo da zametnemo bar malu gužvu kad bi naišlo neko vozilo i tako, tobože, svojim posredništvom, raščišćavali put. Naše sakoe stavili smo u kola kod seljaka, i, onako, razdrljeni, »nosili se« s konjima.

S čoporom konja, kao vrijedni čobani, prošli smo Podsused. Ustaša je, stvarno, bilo mnogo. Oni su nekud jurili biciklima, automobilima, mimoilazili nas, razgonili nam konje, vikali i psovali. Od Podsuseda do Vrapca nismo više imali neprilika. Tu se oprostismo od dobrodušnog gonioca konja. Seljak nam se mnogo zahvaljivao. Mi njemu još više, samo u sebi. Teško da bismo prošli Podsused da njega nije bilo.

Na pragu smo grada punog opasnosti i neizvjesnosti. Ustaški teror bio je na vrhuncu. Progoni komunista, naprednih ljudi, Jevreja, Srba bili su pomamni. Adrese i javke, koje nam je dao Cvetko, ponavljali smo mnogo puta i u sebi i jedan drugom. Srećom, i Branko i ja dobro poznajemo Zagreb. Ali, treba u njega ući neopaženo.

Na svim ulazima su jake kontrole. Dolazeći od Podsuseda, prema uputstvu, nismo smjeli da idemo pravo, niti da izbijemo na Ilicu. Trebalo je odmah, na samoj periferiji grada, pronaći prolaz koji vodi desno i zaobilazno izvodi na Savsku cestu. Hvatajući se prvih kuća u ulici, stalno gledamo desno, ali nikako da pronađemo tu našu skretnicu, taj pro-

58

 laz na Savsku cestu. Vraćali smo se, ali uzaludno. Mora da je još naprijed. Nije bilo druge nego da nastavimo pravo. I onda, odjednom, kao grom iz vedra neba, na desetak metara pred nama stvori se ustaška mitnica. Na takvim mjestima nekada su stajale takozvane trošarinske stanice radi oporezivanja seljačke robe, prije nego što izađe na pijacu. Ali ova se nije bavila takvim poslovima. Mitnica je tu bila radi kontrole ljudi. Ispred nje je stajalo nekoliko ustaša, budno osmatrajući prolaznike. Neke su legitimisali, neke pretresali, a neke propuštali bez velike kontrole. Čim ih ugledasmo, nas dvojica se trgosmo natrag. Desno od nas nalazi se jedna mljekara u koju smo se sklonili i naručili kiselo mlijeko. Kroz izlog smo mogli dobro da osmatramo kako ustaše vrše svoju dužnost. Gotovo niko nije mogao ni ući ni izaći da ga bar dobro ne onjuše. Za nekim bi potrčali i vraćali ga nazad.

Iza mitnice, na pedesetak metara, nalazila se tramvajska okretnica. Tu su se tramvaji, pošto isture novi broj, okretali i odlazili u grad. Brzo smo skovali plan kako da se probijemo pored mitnice. U pogodnom trenutku, kad tramvaj počinje da se okreće, treba da projurimo svom brzinom pored mitnice, kako bismo ga uhvatili u pokretu. Tako obično rade putnici koji kasne. U trenutku kad kondukter novoprispjelog tramvaja prevmu tablu na kojoj se ukaza osmica, dok su posljednji putnici ulazili unutra, mi iskočismo iz mljekare i svom brzinom protrčasmo pored mitnice, ustašama ispred nosa. Tramvaj je već polako kretao kad smo se uhvatili za pritvorena vrata. Ona se potom širom otvoriše i mi šmugnus-mo unutra. Nismo se okretali da vidimo šta se kod mitnice događa.

U našoj smo staroj osmici, koja ide do Maksimira! Mnogo puta sam se tridesetsedme vozio njome, naročito na utakmice, a malo puta platio kartu. Ovoga puta smo platili. Još kod Jelene Škaler razmijenili smo nekoliko maraka za kune.

Imamo pet adresa i pet javki! Za koju da se odlučimo. Nekako nam je najprivlačnija ona u Tratinskoj cesti, na Trešnjevki. Trešnjevka je staro radničko uporište. Morali smo presjesti u drugi tramvaj da bismo stigli u tu ulicu. U blizini broja šesnaest - naša adresa - nalazila se tramvajska stanica. Susret sa ovim brojem priredio nam je pravo iznenađenje. Ta kuća nije imala spratove, a naša veza treba da se nalazi na drugom spratu, u ulici krojača Crnkovića. Ipak, ušli smo unutra, pregledali spiskove stanara, zagledavali iznad svih vrata, ali traženog natpisa nije bilo. Zatim smo svratili u broj osamnaest, ali uzalud, pa u broj četrnaest ali, opet, ništa. Tek nekoliko dana kasnije doznali smo da se naša javka nalazila u broju dvanaest. U glavi smo premetali toliko brojeva, pa nije ni čudo što smo ih pobrkali i izmiješali.

No, ništa za to, ostale su nam još četiri adrese. Druga veza nalazila se u istoj ulici. Bila je to neka mala trgovačka radnja, u kojoj smo morali da nađemo trgovca Marka. Odmah smo otišli tamo. Ali, začudo, radnja je bila zatvorena, mimo svih drugih u okolici. Moraćemo malo da prošetamo dolje-gore dok se ne otvori. Šetali smo i šetali, zaustavljali se pred radnjom, nekoliko puta pokucali na vrata, ali ni žive duše. Nastavili smo da šetamo, naoko odvojeno, ali smo se svaki čas sretali upravo pred tom kućom. Koliko bismo se još tuda vrzmali bog će sami znati da nam ne priđe jedan mladić koji nam se obrati riječima:

59

-     Izvinite, vi, izgleda, nekoga tražite ovdje?

-    Ne, ne tražimo nikoga, malo šetamo.

-    Ako, možda, tražite trgovca Marka, bolje da ne gubite vrijeme, jer ga sigurno nećete naći. - Čim to reče, nesta.

Morali smo odmah da se čistimo. Docnije smo saznali da je Marko uhapšen nekoliko dana ranije, a da je mladić koji nas je obavijestio bio jedan od partijskih stražara, čija je dužnost bila da osmatra provaljenu adresu i da upozorava ljude za koje je mogao da ocijeni da su naši.

Ovaj promašaj nas je dobro uplašio. S dvije javke nemamo sreće. Da li se preostale tri još drže na nogama? Krenuli smo na treću: Ra-dišina ulica, broj 3, trafika. Dođosmo i pred taj broj, ali trafike nema. Međutim, trafika se nalazi na broju pet. Mora da je to, ipak, ta koju tražimo. Sličnost brojeva tri i pet unijela je pometnju prenošenjem adrese od usta do usta dok nije došlo do nas. Ušli smo unutra. Jedna mlada plavokosa djevojka prodavala je cigarete i još neke sitnice. Kupci su ulazili i izlazili. Nikako da ostanemo sami sa njom. I mi kupismo cigarete, pripalismo i zastadosmo pred nekom reklamnom slikom strastvenog pušača. Ovu reklamu gledali smo sve dok prodavačica napokon ne osta sama. Onda joj se obratismo javkom:

- Imate li cigarete sa zlatnim šiljkom?

- Dobićemo ih sjutra - odgovori ona. Zvala se Štefica Hohnjec. Kakva sreća, čuli smo odgovor koji smo očekivali. I prije nego će

ući neki kupac, djevojka nas pozva da se provučemo iza pulta i uđemo u jedan sobičak.

Najzad, veza je uspostavljena. Kraj dugog putovanja od Pirineja do Zagreba. U rukama smo partijske organizacije, koja treba da se stara o našim budućim zadacima.

U trenutku našeg dolaska, u Zagrebu se nalazila još koja desetina španskih dobrovoljaca, koji su čekali na raspored i lažne isprave, kako bi mogli krenuti nekud širom Jugoslavije, u partizane. Sljedeće dvije nedjelje stigle su još dvije grupe iz Njemačke, na isti način i pod dirigentskom palicom Vjećeslava Cvetka Floresa. On je izvršio zadatak na najbolji način. Blizu stotinu španskih dobrovoljaca stiglo je u Zagreb. Za isticanje značaja toga i uloge Vjećeslava Cvetka neka nam posluži pismo druga Tita od 4. 9. 1941. godine, upućeno CK KPH, na ruke Radu Končani i Vladu Popoviću:

»Onaj drug koji je iz Njemačke doveo tolike Špance zaista je zaslužio pohvalu i mi ćemo to objaviti u zgodnoj formi u 'Biltenu'. Neka Vlado Šp(anac) i dalje vodi brigu da se što više ljudi povuče iz Njemačke. Neka se na tome ne štedi novac, ako je potrebno neka onaj drug ponovo putuje u Njemačku, ali oprezno. Sa tim drugom se ima jedna kombinacija, ali to ćemo udesiti kad se sastanemo.

Špance Srbe, treba poslati sve u Bosnu kod Tempa koji će tamo ostati, ako pak treba da neki dođe ovamo (u Srbiju), pozvaćemo ga otuda«.5

s> J.B.Tito, Sabrana djela, t. 7, str. 112. Ovo je pismo uslijedilo na »Izvještaj o Špancima« Vladimira Popovića pisan sredinom avgusta 1941: »Prije mjesec dana po odobrenju Starog (Tita) poslao sam jednog druga Španca (Vjećeslava Cvjetka) u Njemačku da uspostavi kontakt sa drugovima koji su tamo došli iz logora u Francuskoj i da organizuje

60

 »Onaj drug«, o kome govori drug Tito, je Vjećeslav Cvetko Flores. Ovo priznanje sekretara Partije i vrhovnog komandanta vjerovatno nikad nije doprlo do Floresovih ušiju. Kad je do kraja izvršio ovaj težak zadatak, Flores je otišao u partizane i odmah poginuo.

U knjizi o narodnim herojima naći ćemo ime Vjećeslava Cvetka Flore sa. Oskudne su riječi o njemu, skromne kao što je i on bio skroman. Priznanje njemu ne može se izraziti nikakvim odlikovanjima.

Svakako mi, španski dobrovoljci, ostajemo veliki dužnici Vjećeslavu Cvetku Floresu. Oskudne su moje riječi kojima govorim o njemu. Svaki njegov dolazak u Njemačku, krstarenje po njoj, prikupljanje Španaca, njihovo prevođenje preko granice i uvođenje u kanal do Zagreba, moglo bi poslužiti kao izuzetna građa za istiniti roman o jednom čovjeku neizmjerne smjelosti, snalažljivosti, sposobnosti i velike zasluge, s kakvim se češće sretamo na filmu nego u životu. Na žalost, nikakvo naše kazivanje o njemu ne može zamijeniti njegovu nerecenu riječ koja u sebi krije veliku dramu čovjeka za koga nije bilo nemogućeg.

Život mu nije bio ni toliko naklonjen da se sretne u svojoj zemlji bar sa nekim od nas Španaca da mu stisnemo ruku i rečemo: hvala.

njihov povratak. Prethodno smo uspostavili prijemni punkt kod Dobave i u Zagrebu. On je na svoju inicijativu i bez ičije pomoći organizovao punktove u Dessau, Gratzu, Espenheimu, Biterfeldu i Leipzigu. Došao je u kontakt sa svim našim drugovima koji su radili u okruzima Leipziga i Berlina. 50 drugova, grupu po grupu, dopraćao je do granice, prebacivao i ponovo se vraćao za nove. Od niih 50 stiglo je 43. Jedan se nije snašao, mada je bio upozoren; prilikom hapšenja pred Zagrebom kazao da je Srbin i ubijen je. Zove se Slavko Krkljuš - Vojvođanin. 3 su ostala u Zidanom Mostu, a za trojicu se ne zna. Od 43 poslato na rad (u partizane, odnosno u razne krajeve gdje je trebalo organizirati ustanak) 19, od toga 2 za Srbiju, 1 u Sloveniju, u Dalmaciju su poslata 3, ostali u Hrvatsku, većinom u Liku i Kordun, 1 u Cmu Goru... « (Arhiv CK SKJ, f. CKKPJ 1941/177).

61

 Povratak u Jugoslaviju

Zagreb

O

dsječen sam od svakog osim od pojedinih ljudi iz organizacije koja se stara o skrivanju i prenoćištima ilegalaca. Prvog dana prelazio sam više puta iz ruke u ruke nepoznatih vodiča, sve dok mi nije nađen smještaj u meni nepoznatoj ulici, kod nepoznatog domaćina. Čini mi se da je putovanje od Pirineja do Zagreba, po ilegalnom bespuću, bilo gotovo pravo milje prema ovdašnjim pravilima ponašanja, koja je mojim drugovima i meni nametnula partijska organizacija. Lična sloboda je potpuno podređena ilegalnom životu u Zagrebu, podređena zakonima jednog borbenog fronta koji se ne samo nazire nego i provlači svuda. Na njemu ne grmi kao na mojim prethodno doživljenim frontovima, ali tutnji muklo i neprestano, prekida nema. Vrijeme je podijeljeno na rokove i vezano za punktove i za stvari. Tu i tu je sastanak, u to i to vrijeme, sa drugom koji će u ruci imati to i to. On će te preuzeti. On će se postarati o tvom boravku i prenoćištu. Sijaset je takvih uputstava. Čovjek mora da živi napeto, kao programiran, u stalnom osluškivanju, ali dosta sigurno, jer zna da je pod starateljstvom nekog i da se ništa ne prepušta slučaju. Osjećamo, u čitavoj organizaciji smještaja, gotovo naredbu da niko od nas Španaca ne smije pasti policiji u ruke. Bilo bi to kobno i neoprostivo poslije svih zavrzlama bjekstva do Zagreba. Svi moramo stići živi i zdravi u partizane, negdje po Jugoslaviji. Samo da nam se još naprave te legitimacije i propusnice pod lažnim imenom. Jedno bez drugog ne vrijedi ništa. Ovakav režim, kome bih morao da se povinjavam dok sam u Zagrebu, teško mi pada. Ne leži mi. Zazireš od svega i svačega a, s druge strane, treba da se ponašaš kao da uživaš sve privilegije ustaške i njemačke vlasti. Željan sam slobode, slobode kretanja, prividne slobode ulice, kafane, poslastičarnice, slobode u Tuškancu, Maksimiru. A sve je to nespojivo sa životom ilegalaca, za koje postoji, ukoliko se prekrši pravilo, samo jedna presuda i to smrtna.

Želio sam da se što prije domognem ulice, da se pustim njome, da obiđem nekadašnja svoja svratišta, da pronađem stare prijatelje. Srce me vuče na to. Ali od starog kao da nije ostalo ništa. To se vidi već po prvom pogledu bačenom na ulicu. Nema više onog živog korza na Jelačićevom placu ni u Ilici, nema onog meteža, gužve, ni dobacivanja djevojkama, kao da su ljudi promijenili svoju prirodu. Nigdje grupa ljudi da stane i prošereti. Najviše ako se vidi troje zajedno. Izgleda da je strah potpuno preuzeo vlast, da je ovo njegovo doba i da nikog ne zaobilazi ni s jedne ni s druge strane nevidljivog fronta. Čini mi se da sva-

62

 ko od svakoga zazire, da je ovdje stvarno neki nemušti front u kome su zaraćeni izmiješani, ali se još potpuno ne razaznaju. Samo da mi se izmigoljiti iz ove napetosti, od stalne prijetnje racija, koje se ponavljaju svakodnevno, čas ovdje čas ondje, ne zaobilazeći ni jedan dio grada. Često gone jednog čovjeka, a hapse, po nekim svojim mjerama, po koju stotinu. Koga sve ne krste da je komunista. Kome sve neće odletjeti glava pod tim znamenjem. Na određenim panoima su izložena imena grupe strijeljanih komunista. I njih stvarno najviše gone, mada najmanje hvataju. Čuje li se gdje pucnjava, a ona je česta, onda znaj da se tamo policija srela sa nekim skojevcem ili komunistom.

Skojevci su, uzgred budi rečeno, prava napast. Svuda zameću kavgu. Blago njima, oni su naoružani. Jednom mi dođe misao, od koje sam se kasnije stidio, da bi bilo dobro da se malo primire, dok mi, Spanci, ne umaknemo iz grada u koji stalno pristižemo. Poneko ima sreću da odmah od organizacije dobije isprave i ide dalje u partizane. Meni je suđeno da gotovo mjesec dana živim ilegalno u Zagrebu, da povremeno prisustvujem nekim sastancima i dogovorima da ne bih potpuno dangubio dok ne budem raspoređen i dobijem dokumenta.

Malo-pomalo počinjem da se privikavam. Opasnost je svakim danom sve veća, ali je sve lakše podnosim. Nekako sam se i oslobodio. Zanemarujem polako pravila strogog ilegalnog ponašanja. Ona su mi dosadna i prosto me sputavaju, a čini mi se i ugrožavaju. Počinjem da tražim neki svoj stil, koji mi mnogo ne pristoji, ali me privlači. Vidio sam mnogo puta da ulična manguparija svojim postupcima ne skreće na sebe nikakvu pažnju, koja bi bila opasna. Što, zar se i ja ne bih mogao poslužiti njenom metodom: ići razmetljivo ulicom, ponašati se mangupski, zaustavljati se pred izlozima, začešljavati kosu, kreveljiti se, nikad ne izbjegavati policiju, ići drsko prema njoj, nositi neupaljenu cigaretu u ustima, premetati je jezikom po usnama, pljuvati po trotoaru. Činiti sve ono što nikad nisam činio kao student u Zagrebu, čega sam se gnušao već pri samoj pomisli; kašljati na sav glas, dobacivati prolaznicima, zviždati. Uz to, važno je govoriti malo po zagrebački onim piskavim »kaj«, »bum«, »vrag te zel«, i na taj način otkloniti sumnju da sam Srbin. I komunisti, bez obzira na dijalekat kojim se služe, imaju svoj rječnik, prilično tvrd, obojen na svoj način, na nivou svoga ubje-đenja.

Prihvatajući se ovog metoda, čini mi se da sam se za nekoliko dana potpuno izmijenio i poistovjetio sa svojom novom ulogom. Oslobodio sam se i ohrabrio. Nije trebalo dugo da čekam do prvog ispita i iskušenja. Našao sam se u obruču jedne pomamne racije. Narod je bježao na sve strane. Policija i ustaše hapsili su naveliko i trpali u policijska kola. Led me steže oko srca, ali se pretvaram. Stajem pred jedno ogledalo u izlogu i počinjem da cupkam. Prebacujući se s noge na nogu, valjam cigaretu po ustima, s kraja na kraj usana, začešljavam kosu i onda se zasukujem pokušavajući da vidim kako izgledam pozadi, kao da tražim svoj rep. I kad su mi ustaše bile na domaku, kad bi već mogle da se sruče na mene, počinjem još jače da poigravam i balansiram na jednoj nozi, pa na drugoj. Zatim se naglo okrenem prema dvojici ustaša koji su ušli trkom. »Prosim žigicu«, kažem. Jedan ustaša me opsova

63

 i ćušnu t^ko snažno da umalo ne uletjeh glavačke u izlog. Zadovoljan sam. To Łam, u stvari, i tražio. Obruč me prođe. Bravo. Uvjeren sam da sam uspješno položio ispit iz uličnog ponašanja za ovakve prilike.

O sv(?m ponašanju na ulici ne smijem da govorim ni s kim od ljudi sa partijskih veza, mada se s njima, meni gotovo uvijek nepoznatim i bezimenih na različitim mjestima svakodnevno sastajem. Javke su naše međusobP0 legitimisanje. Ali, ima i nekoliko ilegalnih stanova gdje se mi, ŠpanŁi> u manjim grupama, povremeno sastajemo nagađajući gdje bismo mPgli biti raspoređeni. Jedanput mi neko od drugova prigovori zbog mo$ ponašanja. Ne znam kako me je otkrio. Kaže da je izazivačko i nedoliči10- Dao sam mu za pravo, ali svoj stil nisam mijenjao. Ulična škola nij0 mi bila tuđa još od prije rata. Španija, borba, francuski logori su je, istii1^ °d mene udaljili, ali je susret sa Zagrebom ponovio izvjesne pogodnosti- Uz to, i malo lukavstva u borbi nije naodmet.

SjećanJe na predratni Zagreb uzbuđuje. Naročito me privlači nekoliko mojiP- bivših punktova. Očekujem da će se na njima sastati sa istim onim licima s kojima sam se sretao prije rata. Ne mogu da odolim toj želji. Mofa bar da svratim u onu poslastičarnicu u Ilici, čim se pođe uz ulicu - s lijeve strane, gledano od Jelačića placa. Prometna slasticama. U njoj je metež od mase mladeži. Bila je kao naručena za besparaše, kakvi sm° bili i ja i nekoliko mojih drugova studenata. Dešavalo nam se da pn?vedemo i po dva, pa i tri dana da se, tako reći, ničim ne založimo. Izučili smo se živih muka. I, onda, kad bi nekome stigla odnekud neka crkavica, svraćali bismo negdje i dobro se najeli, da se dugo

pamti.

Onu poslastičarnicu smo otkrili svega desetak dana prije moga odlaska u Spamju 1937. godine. Nas trojica, dobro se sjećam, izgladnjeli i pregladnJeli, ušli bismo u poslastičarnicu za vrijeme najveće gužve, i, onako na brzinu, pojeli po nekoliko kokosovih kolača. Nemajući ni prebijene pare u džepu, vješto smo, neopaženi ni od koga, izmicali preko vrata. Sroarrali smo to velikim podvigom. Ali smo se jednom zarekli, ne znam ko Je predložio, da nekad ubuduće, ako ikad imadnemo svoj hljeb, maramo doći da to ispričamo vlasniku i da mu platimo dug.

Utopija!

Poslije takva tri »podviga«, otišao sam u Spaniju, pa onda zaglavio u francu<ke logore preko dvije godine, i teško da bih se sjetio ove po-slastičarnice da se jednoga dana 1940. u našem logoru ne pojavi jedan novi Jug0sven> isto španski borac. Po partijskom zaduženju bio sam obavezan da se, ispred naše ćelije, što prije s njim upoznam, jer je raspoređen u na§u baraku.

Druže> iz kog logora dolaziš? - upitah ga. - U kojim si jedinicama bio u Šp^iJi? "~ Predstavih mu se.

On se malo nasmija, priđe mi i prigrli me.

_ ja sam Boro Radić. Ja tebe dobro poznajem.

- MCra da si me s nekim zamijenio.

_ NiKako. Sjećaš li se poslastičarnice na početku Ilice - on će - gdje si navraćao ponekad, sa nekolicinom tvojih drugara obično uveče, za vrijeme flaJvece gužve; kad se najedete kokosovih kolača, kidali ste neplaćena računa?

64

-      Sjećam, kako se ne bih sjećao - rekoh. - Zar si i ti bio s nama? Potpuno sam te zaboravio.

-     Nisam s vama nego za šankom. Ja sam posluživao i naplaćivao. Nekoliko puta sam vas poslužio. Svaki put sam se dobro nasmijao kad biste zamezili i odmaglili, misleći da vas niko ne primjećuje. Neka, neka idu, velim, mora da ste neka teško pregladnjela studentarija. Kao što vidiš, dobro te pamtim. I one bih prepoznao da ih sretnem.

Stajao sam zapanjen. Vjerovao sam da smo to tako vješto izvodili da nas niko živ nije mogao primijetiti; ali, eto, primjećivao nas je po-slastičarski radnik Boro Radić i to tako dobro da me je prepoznao i nakon nekoliko godina.

- Hvala ti, Boro, to ti nikad neću zaboraviti. Mogao si nam zami jesiti grdnu poparu. Zbilja si drug i čovjek. - Gledao sam ga s divlje njem i zahvalnošću. Kakav je to samo čovjek! Od tada će nastati naše veliko prijateljstvo.

Kad sam sad navratio do te poslastičarnice, koja je zjapila prazna, sjećao sam se toga. Gdje li je sad moj prijatelj Boro? Da li je i njemu uspjelo da pobjegne iz logora i dođe u zemlju? Na žalost, on nije bio takve sreće. Doći će tek poslije rata koji je pošteno odslužio u pokretu otpora u Francuskoj.

Očekujući iz dana u dan lažne isprave, popeo sam se na vrh glave našim ilegalnim »konačarima«, koji su zaduženi da nas smještaju na sigurno mjesto. Oni se svi nalaze pod komandom Anke Berus, čije ću pravo ime saznati nešto kasnije, kad se s njom sretnem u partizanima. Ona je svako veče šetala, kao otmena dama iz visokog društva, u ugovorenoj ulici i komandovala i raspoređivala ilegalce. Na desetine ilega-laca našlo bi se u jednoj ulici i šetalo trotoarima ispod drvoreda. Dan se, kako tako, i da savladati, ali ostaje noć. Mora se negdje prenoćiti.

Iz te ulice počinje razvođenje. Anka diriguje nevidljivim štapićem. Ponekad se čeka i po nekoliko časova da priđe neka djevojka ili mladić, da te uhvati podruku i vodi kod nekog neznanca. Tih bliskih neznanaca ima zaista mnogo, jer konačišta za svu tu silu ilegalaca treba često mijenjati, kako radi domaćina tako i radi njih samih. Otkrije li se da je neko primio neprijavljenog čovjeka, cijela porodica ode u logor ili u smrt. Ne zna se kome je teže: ilegalcu, ili onome ko ga prima.

Ja sam, kao jedan od rijetkih, za tih dvadeset i nekoliko dana boravka u Zagrebu promijenio isto toliko i prenoćišta i konačara. Svake večeri našao sam se u ulici za »nezbrinuta lica«, kako bih je danas nazvao. Anka je mislila svaki put da ću se konačno skrasiti na jednom mjestu, bar za nekoliko dana, kako su drugi činili. Ali, ja to, stvarno, nisam mogao. Gdje bih god došao i prenoćio više sam se plašio za domaćina nego za sebe. Osobito kad vidim da ima djece. A bilo ih je redovno, svuda. Teško mi je bilo što domaćine svojim prisustvom izlažem smrtnoj opasnosti, mada oni to sigurno nisu tako doživljavali. Pamtim i danas fizionomije mnogih od njih. Ali njihova imena onda nisam znao. Ne znam ih ni danas, a volio bih da ih unesem u svoja pisana sjećanja; dobro ih pamtim po njihovoj muci, pa bih htio da im se na ovaj način odužim. Neka se bar ovako, uopšteno, izrazi moja zahvalnost i spoznaja da nisu borci samo oni koji su pušku nosili.

65

 Naročito se sjećam jedne u nizu večeri kad sam bio prekobrojan za »konačare«. Na desetine ilegalaca vijalo je ulicom, čekajući vodiča koji će ih negdje odvesti i smjestiti. Te noći bilo ih je, čini mi se, više nego obično. Kad me vidje Anka, prosto se smrknu. »Sve je zauzeto«

- govorila je. - »Što nisi ostao tamo nekoliko noći! Šta da radim? Misliš li da mi imamo stanova napretek, pa hoćeš ovdje, hoćeš ondje«.

Te noći sam čekao podugo, gotovo do blizu policijskog časa. Onda mi priđe jedna djevojka, uze me pod ruku i poče da mi priča kako sam im ja, koliko ona zna, najteža mušterija od svih koje imaju. I strogo i ljupko zvučale su njene riječi. »Noćas ćeš prenoćiti u jednoj krojačnici«

- reče ona. »Idemo na Zrinjevac. Pazi, ja ću te zaključati unutra. Narav no, sam ne možeš izići. Ujutro, prije otvaranja radnje, nemoj se iznena diti kad uđe jedan dječak. On je naviknut na takve stvari«.

Na Zrinjevcu se popesmo na prvi sprat jedne lijepe zgrade, djevojka otključa vrata i pusti me unutra, poželje mi laku noć i zaključa za sobom.

Ovako mi i treba. Kako bih rado pobjegao i prespavao negdje u parku kad bi se smjelo i kad bih imao ključ. Šetao sam nekoliko časova po krojačnici i posmatrao Zrinjevac. Nigdje žive duše osim uniformisa-nih ljudi koji šaraju parkom. Policijski čas je stupio na snagu. Moram da se pomirim sa sudbinom i da prenoćim. Ispružio sam se na velikom stolu za krojenje i stavio pod glavu jednu balu štofa. Dobro sam spavao.

U takvom položaju zatekao me ujutro dječak kome nije moglo biti više od trinaest do četrnaest godina. Ja sam se trgao, pri buđenju, a on mi dobroćudno reče da se ništa ne plašim. Dječak kaže kako bi oni tu već davno unijeli neki krevet, ali ne smiju, jer bi to moglo ispasti sumnjivo.

Oko sedam dođe i majstor; dječak mu nešto šapnu i on mi priđe, pozdravi se sa mnom i predloži da tu ostanem i predanim, ukoliko nemamo kakvo bolje sklonište ili neki naročiti zadatak. Trebalo je samo da, po njegovom savjetu, skinem sako kako bih za svakog posjetioca izgledao kao mušterija koja je tu da proba odijelo.

Ovo mi dođe kao poručeno. Teško je nositi se sam sa sobom i maj-munisati ulicama Zagreba. Čovjek više ni u šta nije siguran, ne zna gdje će upasti u zamku. Još jedino sigurno mjesto, ukoliko se može govoriti o nekoj sigurnosti, na ulici, ostao je tramvaj. Rečeno nam je da tramvaji još nisu podvrgavani policijskoj kontroli, da ustaše još ne upadaju unutra. I ja sam se dosta puta vozio tramvajima, ali se jedna karta ne može koristiti cio bogovetni dan. A Partija nema toliko novaca da bismo karte mogli kupovati do mile volje.

Ostah u krojačnici. Prva mušterija dođe oko osam časova i pozdravi s vrata: »Za dom spremni«. To me žacnu, ali me majstor smireno pogleda »Sve je gotovo za drugu probu« - reče došljaku. Ovaj hitro skide sako. Na desnom boku visio mu je revolver. Krojač mu reče da ga odloži kako bi probao sako. Ovaj, po svoj prilici policijski agent, ili ustaša, odmah se otpasa i položi revolver na klupu, tik pored mene. U meni prostruja misao da zgrabim revolver i da bježim. Otkad su me razoružali na špansko-francuskoj granici nije mi se pružila prilika da dođem do nekog oružja. Danas se ništa ne rješava riječima. Oružje je glavni

66

 presuditelj. Da nije majstora i ovoga dječaka, da se ovo događa na nekom drugom mjestu, sigurno bih zgrabio taj revolver. Ovako ne smijem, oni bi ga glavom platili.

Bezbrižno sam proveo prijatan dan na dosta bezbjednom mjestu. Već sljedeće noći, opet sam se našao u određenoj ulici. Ostao sam ponovo kao posljednji »nezbrinuti«. Iščezli Španci. Ja sam. Tek pred sam policijski čas, već sam se bio uplašio, priđe mi jedna lijepa djevojka, uhvati me pod ruku i reče kako ću tu noć prenoćiti kod Baronice.

Čiji li je to pseudonim, pitam se. Da to nije krojačka radnja ili neka slična njoj? Djevojka mi objasni, ne naročito ljubaznim riječima, dojadio sam, iako se na izgled držala vrlo pitomo i pripijeno uza me kao da seta sa svojim momkom, da se ne radi ni o kakvim radionicama već o jednoj istinskoj, plemenitoj, baronici. Rekla mi je da i ne pokušavam da upamtim ni ulicu, ni broj, niti išta od njene adrese. Kad sam ,se uvjerio da idem u neku gospodsku kuću, molio sam i maltene preklinjao da me vodi kud bilo drugdje, u onu krojačnicu ili gdje god hoće, samo ne kod baronice. Osjećao sam se veoma neprijatno. Nisam ja prikladan gost za takvog domaćina. A kako samo neuredno izgledam, pa čak i nečisto. Ne sjećam se ni kad sam se okupao posljednji put.

Djevojka pozvoni na vrata i prosto me gurnu unutra, osmjehnu se i ode. Ušao sam u stan Marice Zastavniković Baronice i njene kćerke. One me prihvatiše, obično, jednostavno, svojski, po domaći, kao da sam s njima rastao, a plemstvo je, valjda bilo sastavni dio njihovih priroda. Bez nadmenosti. Pred mojim očima je sve bliještalo u sjaju, ali me njihova jednostavnost brzo opusti iz prevelike ukočenosti i napetosti.

Večera je bila bogata. U obilju tanjira, čaša, hrane, jedva sam se snalazio. Prespavao sam samo jednu noć u tom raskošnom konačištu, ali tu mi se, moram priznati, manje ostajalo nego u bilo kom drugom stanu, mada baronici nije prijetila nikakva opasnost. Nova vlast je držala do nje. Ko bi mogao i pomisliti da ona i njena kćerka i dušom i tijelom pripadaju pokretu koji izlazi iz okvira njihove pripadnosti, da rade za njega, da mu čine neprocjenjive usluge. Nazirao sam ulogu te kuće. No, i da mi se tu i ostajalo još koju noć, rečeno mi je da samo prenoćim i da se čistim odmah ujutro. Ova je kuća čuvana za izuzetne svrhe, kao jedna od rijetkih baza o čijoj namjeni neprijatelj nije mogao ni da pretpostavlja: tu su se skupljale one partijske ličnosti čije su poruke polazile na razne strane. Najvažnije je lično baronica nosila do Beograda, ili negdje drugdje. Za ilegalnu poštu nije bio i ilegalan put. Nju su Nijemci i ustaše pozdravljali s dubokim naklonom. Veliki pomoćnik u tome bio joj je i njen njemački jezik, koji je govorila vanredno dobro.

To što sam ja imao čast da prenoćim u tom stanu bilo je gotovo iznuđeno silom prilika, jer se te noći jednostavno sa mnom nije imalo kud. Baronicu su morali da čuvaju. Taj stan se nije smio izlagati radi nas, običnih prolaznika, koji svaki čas mogu da padnu policiji u ruke. Treba na sve računati. Nisu ljudi od gvožđa. Znaju da popuste i progovore, i padnu u izdaju.

Godinu dana kasnije, sreo sam Maricu Zastavniković i njenu kćerku u partizanima. Tek je bila došla sa razmjene. Početkom 1942. godine,

67

 jedan ilegalac je pokleknuo i prokazao njen stan, pa su i ona i kćerka uhapšene i odvedene u koncentracioni logor u Gradišku. Kakva je ličnost bila Baronica i kakve su njene zasluge, najbolje govori činjenica da su se Partija i Glavni štab NO Hrvatske odmah postarali da za nju ustupe nekoliko zarobljenih ustaških glavešina.

Već sam se dobro privikao na uslove ilegalnog života u ovom hao-tičnom gradu, rekao bih, ratnom poligonu. Skojevci i dalje svakodnevno zameću kavgu bombama, revolverima ili paljevinama. Unose i veliki strah, a izazivaju i velike simpatije prema sebi. Racija za racijom. Svaka ustaška racija, u stvari, objavljuje da su naši napravili neko čudo. Nekoliko puta su me ljudi s veze upozorili da se, recimo sjutradan, sklonim nekud sa ulice, da ne smijem pasti u policijske ruke. Odmah mi je bilo jasno da će se nešto dogoditi. Čast svemu, ali teško je i shvatiti naređenje da ne smiješ pasti neprijatelju u ruke. Oko stotinu Španaca prošlo je kroz Zagreb, promijenilo na stotine prenoćišta, upadalo u desetine racija i sve se dobro završilo. Nije teško zamisliti kakva je bila snaga zagrebačke partijske organizacije i širokog fronta otpora, kad su, usred prijestolnice ustaškog terora, mogli da izvedu tako nešto. Jedino je Slavko Krkljuš uhapšen i strijeljan, ne kao Španac, već kao Srbin. Kr-kljuševa »ispravna« legitimacija obezbeđivala mu je slobodno kretanje dok mu nije utekla riječ da je Srbin.

Samo jednom sam pomislio da sam gotov, poslije noćenja kod jednog našeg simpatizera, čini mi se u Zvonimirovoj ulici. On je znao ko sam i razgovarali smo otvoreno. Brzo smo se sprijateljili. Njegova žena se nije miješala u razgovor, ali je bilo očito da i ona zna ko sam. Imali su i malu djecu. Već po svom starom običaju, rekao sam im da slijedeće noći neću doći kod njih, ali sam obećao da ću navratiti po podne da još malo popričamo.

Izišao sam u grad rano, na neki sastanak, i još prije podne, umjesto popodne, kako sam obećao, zaputio se natrag prema stanu gdje sam prenoćio. Vrata su bila poluotvorena. Upadoh unutra bez kucanja, i, kao u snu, pravo među tri-četiri ustaše, sa kojima je bio i moj domaćin. Nešto su gledali, pipali i mjerili, ne obraćaju pažnju na mene. Gotov sam, pomislih. Ali, prije nego što i izrekoh sebi tu presudu, izletje mi iz usta nesvjesno, spontano: »Jesu li strugnuli?« »Nije valjda da su nas čekali, pokupili što im je trebalo i pobjegli«, reče jedan od uniformisanih. »Znači, krađa«, već malo pribranije, i ja se umiješah u posao, oponašajući moga domaćina koji je jadikovao za nekim pokradenim stvarima.

Poslije desetak minuta oni odoše, a nas dvojica ostadosmo sami. Žena je bila nekud izišla. Vikao sam na njega, ljutio se, a njega baš briga. Morao je, kaže, da prijavi krađu. Dobro je to i s političke strane. Pa, valjda, nisu ni oni toliko ludi da posumnjaju da bi ih mogao zvati i u takvoj situaciji, bez obzira na vrijednost pokradenih stvari, jedan komunista! Uostalom, pravda se, nije računao da se ja mogu vratiti u to vrijeme. Pohvalio me je zbog snalažljivosti.

Godinu dana docnije, sreo sam se sa ovim čovjekom u partizanima. Svakako, ovaj događaj ni tada ni u docnijim susretima nismo mogli da zaobiđemo. Ja nikako da mu oprostim, a on.i dalje ne štedi pohvale na moj račun.

68

 Ako ste tih dana sreli u Zagrebu čovjeka sa beretkom na glavi, onda budite sigurni, bar devedeset odsto, da je to neki Španac.

Do posljednjeg nosimo beretke, zaboravljajući da ona nije naša nacionalna kapa i da se vrlo malo nosi. Začudo, te naše beretke kao da nikome sa strane nisu zapinjale za oči. A mi, Španci, se međusobno i na daljini prepoznajemo po njima. Jednog avgustovskog dana, išao sam nekud od Jelačića placa, onako bez cilja, prema Zrinjevcu, kreveljeći se pred izlozima. Na jednom uglu, na raskrsnici vrlo prometnih ulica, vidim visokog čovjeka sa beretkom na glavi. Stoji kao statua, ne mrda. Pogled mu nekud bludi. Čovjek bi rekao, na prvi pogled, da on tu nešto istražuje, da premeće po glavi neke ulične projekte. Primičući mu se prepoznajem da je to naš stari drugar iz Španije Mladen Živković. Ali ne znam zašto se ovako isprsio, šta to krupno razmišlja. Baš kao da želi da na sebe skrene pažnju cijele ulice. Gledam ga, a čini mi se i on mene, ali se ne pozdravljamo. Konspiracija. Tako bih se rado zaustavio, zagrlio se s njim i porazgovarao, kad bi nam se pružila prilika, na nekom sigurnom mjestu. Mladena sam smatrao za najhladnokrvnijeg i na-jbezbrižnijeg čovjeka na svijetu. On je teško mogao da se uzbudi, naljuti, uvrijedi. Zračio je nekom nesvakidašnjom toplinom i srdačnošću.

Prošao sam ga. Ali, nakon dvočasovnog lutanja tamo-amo, opet me noge nanesoše na ugao gdje sam ga ostavio, samo ne da ga tražim, na to nisam ni pomišljao! Za ilegalca to nije bilo mjesto ni da zastane, a kamoli da se zadrži duže vremena. Na moje zaprepašćenje, on je stajao tu, na istom mjestu na kome sam ga i ostavio.

Sjetih se, tada, jednog događaja iz 1937. godine, čiji je glavni junak bio jedan naš drug veoma sličan Mladenu. Kad god se sjetim toga, meni udare suze na oči od smijeha i divljenja prema tom začuđujuće hladnokrvnom čovjeku. Idući u Španiju, septembarskih dana 1937. godjne, on je, poput mnogih od nas, stigao u Pariz, gdje je trebalo da se na određenim mjestima poveže sa ljudima koji će se starati o daljem toku probijanja do Republike. U Zagrebu je dobio javku i adresu veze u Parizu. Naravno, adresu je morao da nauči napamet, pa i da je dobro izgovara na francuskom jeziku, kako ne bi izazivao nikakvu sumnju. I javku je morao da zna napamet. Bez toga nije mogao da stigne na određeno mjesto, niti bi ga ma ko prihvatio u Parizu.

Kako je u Zagrebu sjeo u voz, tako je, bez ikakvih teškoća, stigao u Pariz. Nijednom nije presjedao. Kad je na stanici izišao iz voza i htio da krene na upućenu adresu, shvatio je da je zaboravio i adresu, i javku i sve što je morao da zna. A kako i da se prisjeti, kad su mu i adresa i javka na jedno uvo ušle, a na drugo izišle. Prosto rečeno, nije se ni trudio da ih zapamti, pa nije mogao ni da ih se sjeti. Njemu je bilo glavno da je upućen u Španiju. Bio je uvjeren da će stići, pa zato ni na kakve lozinke i adrese i to još na tuđem jeziku, nije ni obraćao pažnju. Zadivljujuće je kako ni u ovakvoj prilici, kad je ostao sam i, tako reći, izgubljen na željezničkoj stnaici u Parizu, on nije izgubio glavu. Pa, valjda će se već nekako snaći. Izišao je iz stanice i bez uzbuđenja, stao kod taksi stanice i čekao. Čekao je »onog pravog«, koji će ga dalje voditi. I stajao je tu, nepomično, nekoliko časova. Čekao je. I dočekao? Prišao mu je, najzad, jedan taksista, vjerovatno neki od onih iz takozvanog

69

 crvenog pojasa Pariza, i pokazao mu da uđe u kola. Valjda ga je pročitao. Drugar je sjeo i prepustio se njegovoj volji. Vozili su se podugo, do pred hotel »Central«, gdje auto stade. Taksista mu pokaza natpis nad hotelskim vratima, kao da pita je li potrefio. Sad se i naš junak prisjeti hotela!

Kako se snašao unutra, na recepciji, gdje je trebalo da kaže javku, a nije znao nijedne francuske riječi, nemoguće je shvatiti. Kakvom li se tu vještinom poslužio da bi se, zaboravivši javku, probio do pravog mjesta u Parizu i stigao u Španiju, isto kao ja, koji sam javku i adresu ponavljao nebrojeno puta od Zagreba do Pariza, teško je odgonetnuti. Bez javke se nije mogla preskočiti nijedna stepenica do Španije, u koju su vodili strogo ilegalni, lavirintski, putevi. Izgleda da to samo njemu nije bilo potrebno. On kao da je samom svojom pojavom iskazivao sve o sebi svim ljudima koji su se bavili ovim opasnim radom. Kako drugačije čovjek da objasni da ga je kao španskog dobrovoljca otkrio i pariški taksista i poveo na pravo mjesto.

Da nije i Mladen sve zaboravio kao ovaj drugar, upitah se. Gledam ga. Čini mi se da i on mene gleda isto kao i maloprije, ali ne mrda. Prolazeći pored njega, opsujem ga i viknem ljutito da ide za mnom. Poslije petnaestak metara malo zastanem, sagnem se kao da privezujem pertle na cipelama, i tako kradom provjerim, da li me je prepoznao, čuo, i da li me prati. Išao je za mnom na kratkom odstojanju. Ja sik-ćem. Tako bih ga slatko udario. Ali, ubrzo, taj moj bijes poče da popušta. Pa zar da se na Mladena ljutim? Još jednom se okrenem, vješto, kao i prije. On je išao za mnom. Dobro mi se približio. Ubrzam korak, dok nije počeo da me hvata rukama, kakav je! Kad ugledam jedan svod ispod neke palate, skrenem unutra i zastanem.

-    Da nisi i ti, Mladene, zaboravio adrese i javke kao onaj našijenac u Parizu?

-    Kako da zaboravim kad ih nisam ni znao?

-    Došao dovde tako divlje?

-    E, ne bi se moglo baš tako reći. Ni za Španiju nisam imao ni veze ni javke. U Splitu sam se ukrcao na brod »Sud« kao slijepi putnik i srećno stigao u Alikante. Nikakve mi javke više nije trebalo.

-    A koji te »Sud« ovdje dovezao?

-    Ti uvijek mene nešto zavitlavaš.

Imaš li bar jednu adresu ili javku? - ali, nije ovo mjesto gdje se smijemo duže zadržavati. Uputili smo se ulicom, ja naprijed a on za mnom, do jednog našeg prihvatilišta gdje smo se mogli dobro raspričati.

-    Vidiš - on će - ja sam pobjegao iz logora Girs još prije nekoliko mjeseci, zajedno sa Nikolom Jurkovićem, mojim Šibenčaninom, i Ivanom Skomeršom. Nalutali smo se do mile volje do Pariza. Tu smo se povezali sa nekom ženskom iz partijske organizacije da se nekako prebacimo do Jugoslavije, ali nam ona ništa nije mogla pomoći. Ostali smo bez prebijene pare. Onda smo se uputili prema Marseju, ne bismo li se ukrcali na neki brod do Jugoslavije.

-    Da ne misliš na brod »Sud«?

-    E, ne možeš ti da ne peckaš. Stigli smo do luke, ali ni da omi-rišemo kakav brod. Nije nam preostalo ništa drugo no da se prebacimo do Bordoa, u nadi da ćemo tamo dohvatiti neki brod. Ali su nas, u Aže-

70

 nu, uhapsili i zatvorili mjesec dana. Poslije su nas otjerali u logor Ver-net. Tu smo se ubacili među logoraše upućivane na rad u Njemačku. U Espenhaimu sam radio dva mjeseca dok nije došao red na mene da bježim. Uspostavljena je neka veza preko Josipa Čubrića. On je bio vođa puta do Jugoslavije. Kako se govorilo, Josip je imao neke adrese i javke, ali nam ih nije kazivao, niti sam ih ja tražio. Uostalom, on nas vodi. I sve bi se, možda, dobro završilo da nas između granice i Maribora nisu napali iz pušaka neki folksdojčeri. Mi smo se razbježali na sve strane. Brine me šta je s njima. Nalutao sam se, ali tu sam. Najvažnije je da sam stigao.

-    Dobro, ali gdje si prešao ovu najnoviju granicu? Ko te preveo preko nje.

-    Niti me ko prevodio, niti sam znao da postoji.

Blago njemu, pomislih, a koliko smo se Branko i ja namučili dok je nismo prešli.

-    A ti se ukipio na onom ćošku i čekaš partijsku vezu.

-    A šta drugo da radim, valjda će neko naići. Vidiš, ti si naišao.

-    A kako bi dalje do partizana da se nismo sreli?

- Pa, valjda, kad sam stigao dovde, nekako bih i do partizana. Mladen je bio bolje sreće od mene. Stigao je u partizane bez velikih

natezanja za samo nekoliko dana.

Prije nego ću stići u Zagreb, računao sam da ću u njemu zateći Mirka Kovačevića, koji je iz Njemačke pobjegao petnaestak dana prije mene. Rastajući se u Biterfeldu, zaželjeli smo jedan drugome da se ubrzo sretnemo negdje na bojnom polju u Jugoslaviji. Nisam imao sreće da se s njim nađem u Zagrebu. Otišao je, kako mi je rečeno, u Dalmaciju, za komandanta tamošnjeg partizanskog odreda. Meni je to teško palo, kao zla slutnja. Vidio sam u mislima dalmatinski krš i golet. Najviše sam se plašio Mirkove hrabrosti. Suviše je on hrabar za onu golet. Nikad nije bio oprezan. A bio je i veoma ponosit. Čudi me kako je preživio Španiju. Kroz kakve je on ratne strahote prošao!

Nekoliko dana kasnije, stiže vijest da je Mirko poginuo na čelu Splitskog odreda, zajedno sa gotovo čitavim odredom. Preživjela su samo nekolicina, da bi ispričala tragediju slavnog odreda... Mirkova smrt me je teško pogodila. Ne mogu da prihvatim da više nije živ, da je već na prvom koraku svog drugog rata", u dvadeset i petoj godini završio svoj životni put. On je, koliko znam, prvi Španac koji je poginuo u partizanima.

Misleći o Mirku nametnu mi se misao o životu i smrti, o čemu, inače, nikad nisam želio da razmišljam. Veliki rat se zahuktao. Kad će mu doći kraj? Ko će ga preživjeti? Koliko će ponijeti života? To niko unaprijed ne zna, ali neumitno je da se u ratu kratko živi. Pitanje je samo koliko je to »kratko« bilo i korisno ljudskom dobru. Ko ratuje mora i da shvati da mu svakog trenutka smrt može doći glave, a o tome se, jednostavno, ne bi smjelo misliti. Misliti se mora jedino o slobodi. Ima li išta na svijetu skuplje od nje? Ničime se ona ne može kupiti osim ljudskim životima. A kakva je sloboda, osim slobode opredeljenja ja još ne znam. Samo je zamišljam. I znam šta je nesloboda, u onom smislu da se moraš boriti za svaki djelić svojih ljudskih prava.

71

 Opet nedaće sa mojim cipelama. Kažem opet, zato što sam imao grdne kubure s dužinom stopala i pri prelasku Pirineja, na putu za Špa-niju, a i na španskom frontu. Dugo sam išao bos zbog broja četrdeset pet do četrdeset šest. Kad sam stigao u Zagreb, bio sam polubos. Cipele proderane do tabana, a odozgo toliko pohabane da me je bilo sramota da stanem pred čistača obuće na ulici. Staranje oko mojih cipela preuzela je Anica Magašić, istaknuta aktivistkinja u Zagrebu, koja je, u sa-radnji sa Ankom Berus, vodila neposrednu brigu o nama Špancima. Uputili smo se zajedno od obućarske do obućarske radnje, tražeći cipele odgovarajućeg broja. Probao sam na nekoliko mjesta sve velike brojeve, ali moga ni za lijek. To me ljuti. Mi, Jugosloveni, bar nismo oskudijevali u velikim nogama, bar tu nismo bili uskraćeni, pa je čudno da proizvodnja ne misli na to. O porudžbini po mjeri nije moglo biti ni riječi, jer sam svakog časa očekivao da otputujem iz Zagreba u partizane. Napokon, Anica se dosjeti da poznaje jednog čovjeka s obilatim cipelama. Ostavila me je da čekam i dala se u potjeru za njim. I zbilja, nakon izvjesnog vremena evo je, sa gotovo novim cipelama. Kasnije sam doznao da su one pripadale profesoru, fizičaru Ivici Supeku. Srećom, bile su kao da su rađene po kalupu moje noge. Nikad nisam imao priliku da se zahvalim Supeku. Njegove cipele odnijeće me u partizane i dobro poslužiti sve do jedne akcije, u kojoj sam se nanovo dobro obuo.

Toga dana rastao sam se sa Anicom Magašić, s kojom ću se ponovo sresti u partizanima, kad ću i doznati njeno pravo ime i prezime. Ona je rekla i meni i drugima da sam bio najnedisciplinovaniji Spanac koji je dolazio u Zagreb. Suviše kasno sam doznao tu istinu. Ja zaista nisam bio dovoljno svjestan koliko sam ih mučio, ako ništa drugo, a ono svojim prenoćištima i skitanjima po Zagrebu.

Svaki dan mi govore da ću, koliko danas ili sjutra, dobiti legitimaciju, propusnicu i raspored. Gdje li će me odrediti ljudi iz Partije da se borim? Kad bi me pitali gdje želim, ja, zaista, ne bih znao da se odlučim. Bolje dame i ne pitaju, kao što ne pitaju ni druge. Raspored i gotovo. Samo pušku, pa gdje me dopadne. Ovako je čovjek bespomoćan. Bar da ima neki revolver pri ruci. Dosadio sam i samom sebi svojim, tobože, frajerskim ponašanjem. Racije, hajke, racije, hajke. Strpljenje me polako izdaje. Da mi se pridružiti bar nekoj od naših bombaških grupa koje djeluju po Zagrebu. Moram ponoviti da su mi stvarno ti naši diverzanti ulili dosta straha u kosti. I uvijek se znalo, prije nego i dopre vijest, da su negdje udarili. To otkriva trka i panika policije i ustaša, koji, onda, bezglavo hvataju sve odreda. Od jednog, samo, Martina Moj-mira, zagrebačkog diverzanta, kao da se grad trese. A mnogo je takvih Martina. Za Mojmira sam znao da voli solo akcije; iako prevashodno radi po zadatku, omakne mu se ponešto i na svoju ruku.

Drugog dana u septembru sastao sam se na Medvešćaku sa Vojom Kovačevićem, studentom, mojim predratnim prijateljem sa Zagrebačkog sveučilišta. Znao sam da je na nekoj odgovornoj partijskoj dužnosti, ali ne da je član biroa Mjesnog komiteta Zagreba. Sjeli smo na jednu klupu, nešto po podne, i ostali tu puna dva sata. Poslije dugog razgovora o političkoj situaciji u zemlji i o španskom građanskom ratu, vratili smo

72

 se zajedno do ugla Draškovićeve i Jurišićeve ulice, gdje smo se srdačno pozdravili, poželevši jedan drugome da se ubrzo sretnemo u partizanima.

Pozdravljajući se sa njim, nisam ni pomišljao da nam se neće ispuniti takva želja, da je to naše posljednje viđenje. Zapravo, ja još nisam bio dovoljno svjestan kako se rasplamsava rat na našem tlu, kako smrt svakog časa, posvuda, tamani ne birajući žrtve. Zato nisam mogao odmah ni da povjerujem kad sam, kasno uveče, čuo da je Vojo ubijen. Činilo mi se da smo se tek rastali. Mora da se neko grubo našalio, ili je to samo pretpostavka, jer se, možda, nije pojavio na vrijeme na nekom sastanku. Obično kad ilegalac kasni, nešto nije u redu. Na žalost, vijest je bila tačna. Vojo je uhapšen odmah poslije rastanka sa mnom.

Antun Biber Tehek, sekretar Rejonskog komiteta u Zagrebu, prekaljeni ilegalac, koji je nekoliko puta imao uspješne obračune revolverima sa ustašama, ispričao mi je mnogo kasnije kako je Vojo stradao. Po svoj prilici, odmah po rastanku sa mnom, on je otišao na sastanak sa partijcem Stjepanom Ilakom, kod Hrvatskog narodnog kazališta. S obzirom na veliki promet, pa donekle i gužvu oko Kazališta, taj prostor je često korišten za brze susrete ilegalaca udvoje, utroje. Ali, i ustaše je, u to vrijeme, privlačilo Kazalište. One su imale svoje osmatrače i doušnike, koji su pratili sve šta se zbiva. Vojo je zapao za oko našem otpadniku, policijskom agentu, građevinskom radniku Majerholdu, koji ga je odmah pokazao ustašama.

Ćim su Voja doveli u zatvor, podvrgli su ga strašnim mučenjima u nadi da će iz njega izvući riječ, priznanje i prokazivanje ilegalaca i organizacije. Sve im je bilo uzalud. Izdahnuo je nakon pet sati užasa, a da nije ni riječ progovorio.

Evo, još nisam ni uzeo pušku u ruke, a doživio sam dva teška udara. Mirko, pa Vojo! A koliko je tek onih koje ne poznajem, a svakodnevno padaju.

Težak je susret sa ovim novim, tek zametnutim, ratištem. Ovo je nešto sasvim različito od Španije. Tamo su nas od neprijatelja dijelili rovovi i bodljikave žice, znalo se gdje je ko. Ovdje je front svuda, a nigdje nijednog rova. Zakloni su slabi ili jaki onoliko koliko su slabi ili jaki ljudi koji ih drže.

Zakazan mi je sastanak sa jednim partijskim rukovodiocem na Cvjetnom trgu, kod jednog stuba. Nisu mi dati ni znaci za raspoznavanje, ni vodič koji bi me povezao s njim. Samo mi je određeno, u minutu tačno, vrijeme. Mora da je neko s kim se poznajem kad nemamo znake za prepoznavanje, razmišljam. Veoma sam uzbuđen. Slutim da će taj sastanak biti za mene od naročite važnosti. Osjećam se slobodnije, u džepu već imam legitimaciju, koja mi je uručena juče. U njoj piše da mi je ime Ljubo. Prezime nisam zapamtio, ali mi je od njega ostalo u sjećanju neko »ic« na kraju. Čini mi se da takvih prezimena ima u Zagorju. Moja legitimacija sa mojom fotografijom ohrabrila me, iako znam da je fal-sifikovana. Gotovo da priželjkujem da me neko legitimiše, da joj isprobam vrijednost. Osjećam da je kraj mom boravku u Zagrebu. Još samo taj raspored i propushica, pa, do viđenja, Zagrebe.

Tačno u minut, došao sam na određeno mjesto. S druge strane prilazi Vlado Popović, moj stari prijatelj iz Španije i koncentracionih lo-

73

 gora u Francuskoj. On je uvijek, u najtežim situacijama, imponovao svojim držanjem, nekom dostojanstvenom otmenošću. Vlado je, pri povratku u zemlju, bio bolje sreće od nas drugih Španaca, samo zahvaljujući svome imenu i prezimenu. Naime, u logoru smo imali Vladetu Popovića, studenta iz Sarajeva, i Vladimira Popovića, studenta medicine iz Beograda. Imena su slična, a prezimena ista. Zahvaljujući uticajnoj rodbini, Vladeta Popović je dobio pasoš iz zemlje za legalan povratak 1939. godine, prije izbijanja drugog svjetskog rata. Nekome iz našeg komiteta sinula je ideja da bi se, možda, pomoću ovoga pasoša mogla izvući iz logora i vratiti u zemlju oba Popovića. Predloženo je Vladeti da pasoš ustupi Vladu, kako bi pokušao da se pomoću njega probije u zemlju. Uspije li to, »zabunu« će kasno otkriti i Vladeta će sigurno dobiti novi pasoš iz zemlje, jer je prvi, navodno, došao u pogrešne ruke. Ukoliko se greška otkrije i Vladu Popoviću ne uspije da na tuđi pasoš dođe do Jugoslavije, pasoš će biti vraćen Vladeti. Sve se završilo kako se najbolje moglo zamisliti. Vlado je stigao u Jugoslaviju. »Greška« je u zemlji uočena, Vladeta je dobio novi pasoš i otišao.

Sada smo na Cvjetnom trgu. U svakoj drugoj prilici čvrsto bismo se zagrlili, ovdje smo se samo rukovali uz radostan plamen iz očiju. »Ideš u Hrvatsko primorje i Gorski kotar, za komandanta tamošnjih jedinica, postojećih i budućih. Linija je narodni front«. On mi još reče da ću ići na put zajedno sa drugom Slavkom i da treba da budem spreman. Kod Slavka je, kaže, i propusnica za mene.

To je bio sav naš razgovor.

Vlado Popović je tada bio sekretar Operativnog rukovodstva CK KP Hrvatske, od Pete zemaljske konferencije KPJ zamjenik člana Centralnog komiteta KPJ. On je ličnost velikog političkog formata, kojoj je drug Tito povjerio veoma odgovorne i složene zadatke.

Naravno, nije bilo nikakve potrebe da on izlazi na sastanak sa mnom. Sve mi je to mogao prenijeti neki običan partijac. Ali on je želio da se vidimo, iako je za njega svaki izlazak na ulicu predstavljao smrtnu opasnost. Vlado je spadao u onaj uži krug partijskih ljudi za kojima je policija tragala i tragala, raspisujući visoke ucjene.

Pa rtizan i

Nastupio je čas polaska. Na tačno određenom mjestu, u tačno određeno vrijeme, 5. septembra 1941. godine, po ilegalnim pravilima, sastao sam se sa čovjekom koji mi se predstavio kao Slavko. To je bio pseudonim Ive Marinkovića, profesora, mitrovačkog robijaša, člana Centralnog komiteta KPH i sekretara karlovačkog Okružnog komiteta Partije. Proći će dosta vremena dok to nisam saznao. Za mene i za svakog drugog, sad je samo - Slavko. To je sve što o njemu mogu sada da znam. Rukovali smo se srdačno. U takvim prilikama ljudi se sprijatelje za tren. Znaju da su vezani na život i smrt, možda na koji dan, na koji mjesec, ili na koju godinu. Slavko je djelovao mirno, pitomo, blisko, svojski. Odmah mi se nekako otvorio, kao da smo stari poznanici. Dade mi i propusnicu na ime i prezime koje stoji i u mojoj legitimaciji.

74

 Rekao mi je da putujemo u Primorje i Gorski kotar, da on tamo dobro poznaje situaciju, jer često navraća. Uz put treba da svratimo na nekoliko mjesta, radi obilaska nekih ljudi i partijskih organizacija.

Ispred glavnog kolodvora u Zagrebu, šetali smo i osmatrali šta se po njemu zbiva. Slavko reče da je opazio jednog agenta, koji ga dobro poznaje i da moramo sačekati dok se situacija ne razbistri. Muvali smo se tamo-amo dok ne dođosmo na neki sporedan ulaz, podalje od glavnog, gdje nas sačeka jedan željezničar i uvede u prazan vagon voza za Sušak. Karte smo platili do Fužina, mjesta poviše Sušaka, odakle se račva put za Crikvenicu. Sjedosmo u prazan kupe i zagledasmo se kroz prozor, suprotno od perona, u vagone nekog teretnjaka. Slavko je mnogo zazirao od ove stanice, jer su se po njoj često, kako kaže, vrzmali agenti u potjeri za komunistima. A njega su mnogi poznavali, neki su ga i hapsili. Voz, srećom, krenu na vrijeme. »Do viđenja, Zagrebe!« - rekao sam u sebi, s uvjerenjem da ću se opet vratiti, da mi to nije posljednji rastanak sa voljenim gradom. Tako sam mislio i tako mu govorio »do viđenja« i kad sam kretao u Španiju 1937. godine, mada za takvo uvjerenje nije bilo velike osnove. Više od polovine mojih špan-skih drugova nije se vratilo. Ja sam vjerovao i onda, i sada vjerujem. I oni su tako vjerovali. Ljudi koji se bore za slobodu moraju da vjeruju, jer, može li se čovjek uopšte boriti a da, pri tom, ne vjeruje da će doživjeti ono za što se bori. Optimizmu su široki vidici, jer kako može bez njega i Sunce toplo da šija? Može li se ičim hraniti duša ako optimizma nema? Kliktao sam u sebi! Ovaj dan mog izlaska iz Zagreba, predstavljao mi je pravu radost. Prosto sam srećan. Pomisao da sam ja već i neki komandant, kako mi je rekao Vlado Popović, stvar je koja me nagoni da se grohotom nasmijem. Ja i komandovanje, razmišljam. U Špa-niji sam bio komandir desetine i nekog malog voda koji nije imao ni dvadeset boraca. Zapravo, tu se nije ni moglo govoriti o komandovanju. Moja se uloga svodila na ono: »hoćemo li - hoćemo«. Kakvi će to biti vojnici, tamo na terenu, što čekaju da im dođe ovakav komandant, koji, eto, zna da puca i iz puške, i iz mitraljeza, i da baca bombe, ali koji bi sigurno pao na ispitu za kaplara. Čak ni u Španiji nisam znao kako valja po komandi, zabaciti pušku o desno rame.

U Karlovcu smo sišli i opet izišli na sporedni izlaz sa nekim željezničarom koji je držao nekakav alat u ruci, kao da nešto radi. Slavko kaže da je Karlovac za njega najopasniji grad. Na glavnim ulazima i izlazima čekaju svuda jake kontrole, koje pregledaju lične stvari, legitimi-šu i traže propusnice. A mi, da je milina, provlačimo se, zahvaljujući željezničarima, bez ikakve kontrole. Bogami, ovo je Partija dobro organi-zovala. A ja sam gotovo priželjkivao da me neko legitimiše, da dokažem više sebi negoli onom drugom da i ja posjedujem lične isprave. Ni malo ne zazirem što su falsifikovane. Falsifikovan je bio i pasoš s kojim sam otišao u Španiju. Usavršili su se naši majstori.

Išli smo sve nekim sporednim uličicama do jedne u kojoj je bila i jedna izdvojena kuća. Tu smo zatekli čovjeka osrednjeg rasta, ali dobro razvijenog i veoma raspoloženog. On nas dočeka kao stare znance. Bio je sekretar Operativnog rukovodstva Okružnog komiteta za Karlovac, stari robijaš, revolucionar Josip Kras. S njim se nalazio i Bartol Pet-

75

 rović, stari komunista, sad organizacioni sekretar OK. Područje Okružnog komiteta zahvatalo je ogroman prostor: Kordun, Baniju i Gorski kotar, čitavo pobunjeno područje. Čim se rukovasmo, on se raspriča kako je bio na slobodnoj teritoriji Korduna. Oduševljen je. »Išao sam« - kaže - »slobodno kroz naselja sa revolverom za pojasom. Ne možeš da vjeruješ. Kao da sam se obreo u nekom novom svijetu. Pjesma, veselje. Veliki prostor je oslobođen«.

Šta je to slobodna teritorija? Toga nije bilo u Španiji. Linijski front, rovovski, dijelio nas je od fašista, za leđima nam je Republika. Kako to, pitam se, može da postoji slobodna teritorija od, recimo, nekoliko sela i kako se ona brani? Čitao sam i slušao dosta o slobodnim teritorijama po Kini, ali nisam mogao da shvatim do kraja suštinu takvog načina borbe.

Kras me je plijenio i riječju, i predusretljivošću, i neposrednošću, vedrinom i jednostavnošću, svojstvenom samo dobrim i pametnim ljudima. Sastanak najužeg dijela Okružnog komiteta održan je u istoj kući nekoliko časova po našem dolasku. I ja prisustvujem sastanku. Josip Kras nas upoznaje sa stravičnim podacima o ustaškim pokoljima Srba po Kordunu i Lici, govori o ustanku, o borbama koje se već vode i o tome šta treba dalje raditi da bi se mobilisao narod i ujedinio čvrsto oko Partije za borbu protiv svih neprijatelja.

Drugi dio je posvetio borbi u gradovima. Uprkos proganjanju svega naprednog i strahovladi, svakodnevnim padanjima komunista i drugih naprednih ljudi u ruke policije i Gestapoa, situacija je, s jedne strane crna da ne može biti crnja, a s druge bila dobra. Svuda se narod diže na ustanak. Ustaški pokolji se više ne mogu lako ponoviti. Partija je tr-gla narod iz zablude i povela ga u borbu. Po selima više niko ne čeka ustaške kame vjerujući da ništa nije kriv, te da nema zašto bježati. Koliko je hiljada ljudi s takvim uvjerenjem platilo glavom.

Kras me je podrobnije upoznao sa mojim zadatkom na terenu. Rekao je da sa Slavkom idem da obiđem što više organizacija, kako bih se što bolje upoznao sa situacijom. Bartol Petrović, član OK-a, ostavljao je utisak vrlo pametnog i trezvenog čovjeka, vičnog ilegalnom radu.

Upoznao sam još nekoliko odgovornih drugova, starih komunista, kako u Zagrebu, tako i u Karlovcu. S nekim od njih sretaću se kasnije i u partizanima, a sa nekim nikad više. Sa nekima od njih prvi susret bio je i posljednji.

Po sastanku, 5. septembra u Karlovcu, prenoćili smo kod Slavkove sestre, profesorice književnosti Marice Marinković.

U željezničku stanicu smo 6. septembra ponovo ušli na sporedni ulaz, opet uz pomoć jednog željezničara. Osjećam se kao da sam dobio krila. Ovo je, valjda, posljednji korak do partizana. Za pojasom već imam revolver, koji sam dobio od Krasa. Sad mogu reći da sam naoružani partizan. Eto, kao da počinjem da ličim na komandanta. U Španiji su samo komandanti nosili revolver. Prvo obilježje. Još samo vojska, uniforma i komandantsko znanje!

U Dubravama voz zasta i mi iskočismo. Tu Slavko mora da obavi neke partijske poslove. Čim smo izišli iz voza, osjetili smo miris paleži. Jedan talas vatre već je bio prošao. Ponešto je i zaobišao. Još se može

76

 i povratiti. Moramo da svratimo na partijsku vezu kod braće Branka i Sime Karapandže. Uputismo se odmah prema njihovoj kući, malo podalje od stanice. Mala, lijepa seoska kuća, okružena velikim šljivikom, bila je pošteđena vatre. Kod kuće smo zatekli njihovu majku Jelenu, postariju ženu. Ugledavši nas, ona se prosto prestravi. Mislila je da smo ustaše. Svim silama smo nastojali da je smirimo, uvjeravajući je da smo drugovi njenih sinova, da želimo i da se moramo s njima sresti. Ništa nije prianjalo za njene uši. Ona je uporno tvrdila da su joj sinovi nekud daleko otputovali, jedan, navodno, u Sloveniju i da se već danima ne pojavljuje kod kuće. Mi smo, pak, bili čvrsto uvjereni da se oni skrivaju negdje u blizini, ali da majka neće da nam ih otkrije, pa makar mi bili, sad već i po njenom vjerovanju, njihovi drugovi. Opraštajući se od nje, Slavko je pohvali:

-     Reci sinu da je dolazio Slavko.

-     Kako da mu rečem kad je otišao.

-     I da mu je majka pravi konspirator.

-     Ja, bogami, ne razumijem ništa šta to znači.

-     Reci mu da ima dobru majku.

-     Djeco moja, teško je danas biti dobar. Zavladalo je pravo zlo. Trebalo je da prođe otada gotovo punih četrdeset godina, da bih

ušao u trag Branku Karapandži. On mi je potvrdio, preko telefona, još se nismo lično sreli, da je, zaista, tih dana, kako je tvrdila njegova majka, otišao u Sloveniju, gdje će provesti čitav rat kao istaknuti partizanski rukovodilac. Tamo će, uz ime i prezime dobiti i nadimak Matijaž, po kojem ga ljudi i danas mnogo više poznaju nego po krštenom imenu.

Ponovo smo u vozu. Sljedeća naša stanica je Ogulin. Tu moramo zastati nekoliko časova da uspostavimo vezu s tamošnjim drugovima a, onda, dalje. Vozeći se prema Ogulinu, nazirali smo, pred sobom u daljini obrise masiva Kapele. Djelovala je veličanstveno i tajanstveno. Iznad samog Ogulina uzdigao se gordo njen visoki Klek, sa svojim stjenovitim hridinama i šiljatim kamenitim vrhom.

U Ogulinu smo izišli iz voza i, po Slavkovom upozorenju, brzo se vratili unutra. Po stanici su se vrzmali agenti i ustaše koje je on dobro poznavao. Svuda njegovi opasni poznanici. On je znao mnogo tih ljigavih i opasnih ljudi, kao da se rukovodio onom vojničkom da neprijatelja treba dobro upoznati. Kad smo ušli u kupe, krišom mi pokaza na neke tipove i reče da ih motrim, te ukoliko se sklone nekud da iziđemo radi obavljanja partijskog zadatka. Ja sam ih stalno posmatrao, ali su se oni neumorno šetali po peronu, kao da su nekoga vrebali.

Nastavili smo put dalje. Mora da se svrati u Srpske Moravice. Tada se nisu smjele zvati Srpske. Pomene li se taj dio imena na nezgodnom mjestu, ode glava. Ako ćeš da ugodiš ustaškoj vlasti i da sačuvaš glavu, onda reci Hrvatske Moravice ili, ako ćeš da sačuvaš glavu, možeš reći samo Moravice. A ako bi se poigravao s njom, onda dodaj: Srpske Moravice. Neupućen u to, na blagajni karlovačke željezničke stanice, rekao sam »Srpske«. Blagajnica me pogleda, čini mi se, sa simpatijama, jer čemu inače njeno upozorenje da taj stari geografski naziv više ne vrijedi i da ga se čuvam.

77

 U Moravicama nas je dočekao naš simpatizer, željeznički radnik Đuro Šaban, koji nas odmah odvede u selo Vučkoviće, uglednoj porodici Nikole Vučkovića. Bila je to velika zadruga. Otac Nikola, čovjek po godinama postariji, ali mladalačkog zanosa, predstavljao je, što nije bilo teško uočiti, stub porodice, gotovo da kažem i u političkom smislu. Majka Mara, žena izuzetne plemenitosti, podsjetila me je na majku iz Gorkijeve knjige »Mati«, koju sam pročitao još u koncentracionom logoru. Sinovi Milan, Marko, Rade i najmlađi Đuro, još nedozreo za pušku, te sestra Ana, kao da su se međusobno utrkivali da nam što bolje ugode, a, prije svega, da dokažu da su oni spremni na sve zadatke iako nisu u Partiji. Bez izuzetka, od svih članova ove porodice naših odanih prijatelja mogla se odmah oformiti partijska ćelija. Ipak, među braćom, najviše se, svojom borbenošću i načinom mišljenja, isticao Marko.

U toj kući naišli smo na topao prijem i doček kakav se priređuje samo željenim gostima i pravim prijateljima. U njoj se ubrzo okupilo još nekoliko nepartijaca, koji su izražavali želju da uđu u Partiju i da se što prije dočepaju puške. Među njima su bili: Đuro Matić, student, Đuro Šaban i Smilja Vučković, smjela djevojka. Sastanak sa njima trajao je do kasno u noć. Međutim, toga puta nije došlo do formiranja partijske ćelije. Žurilo nam se, ali smo im obećali da ćemo se ubrzo vratiti.

Prateći nas na željezničku stanicu, Marko Vučković nam pokaza jednog mladića, u prolazu, za koga reče da se zove Rade Peleš. Rade je, kako nam ispriča, već naveliko, na svoj način, zaratio sa željezničkom prugom. Stalno nešto čačka oko šina, podmeće klipove, a jednom je napravio i podmetnuo i neku minu. Iako ona nije izazvala neku veliku materijalnu štetu, imala je političkog efekta. Tu svoju borbenost, dovitljivost i hrabrost Rade će, ubrzo, potvrditi u borbi.

Još dok smo sjedjeli u kući Vučkovića te večeri, pred nju je došla grupa od desetak italijanskih vojnika. Nešto su njuškali. Domaćini su im ponudili stolice i oni posjedaše. Slavko, koji dobro zna italijanski jezik, pratio je iz kuće njihov razgovor, ali se nije mnogo uzbuđivao. Majka se držala malo nemirno. Čas je izlazila napolje da bi pokazala »ljubazno« lice prema ovim neželjenim gostima, a čas se vraćala kod nas, izražavajući veliki strah za našu sudbinu. Ugasila je svjetlo u našoj sobi, kako oni ne bi što osjetili.

Sjutradan smo stigli u Delnice, u našu glavnu partijsku bazu u ovom kraju. Slavko mi je, uz put, rekao da ćemo odsjesti u jednom ho-telčiću, kod Pavice Pavičić (buduće Kovačević).

Pavica, djevojka od nekih osamnaest-devetnaest godina, kćerka je vlasnika ovog malog hotela s nekoliko soba. Tu nam nije trebalo nikakve javke. Slavko je i ranije navraćao, pa su ga dobro poznavali. Uđosmo odmah u prizemlje, gdje se nalazio kafanski dio; bacismo uzgred pogled po stolovima, za kojima su sjedjeli italijanski oficiri i nekoliko domobranskih i produžismo uza stepenice na prvi sprat. Jednim malim hodnikom uputismo se prema kuhinji. S desne strane stajao je neki stalak i na njemu šerpa sa tri-četiri litra mlijeka. Na mlijeku se naborala po-debela pavlaka. Otkad nisam pio mlijeko! Šerpu, prosto, nisam mogao mimoići. Išao sam iza Slavka i kad dođoh do nje, uhvatim je sa obadvije ruke za uši i nagnem. Vukao sam dugo, napio se koliko sam mo-

78

 gao. Još dok sam pio, bacim pogled preko šerpe i opazim Pavičinu majku kako me sa čuđenjem gleda iz kuhinje. Slavka je poznavala. Kad joj priđoh da se s njom pozdravim, obrati mi se kao majka:

- Ili ste mnogo gladni ili mnogo žedni, ali, kako god bilo, ne žalite

mlijeko.

-     Oprostite - osjetio sam potrebu da objasnim - godinama nisam pio mlijeka. Nisam mogao odoljeti. Ovo nije lijepo s moje strane.

-     Baš je lijepo što ste to tako uradili - odgovori ona najprirodnije moguće; sporazumjeli smo se bez ikakvih riječi.

Uđosmo u kuhinju i sjedosmo. Uto banu i Pavica. Čovjek da ne vjeruje da ovako mlado stvorenje drži u svojim rukama ključeve ovog ilegalnog punkta, da na njoj leži takva odgovornost. Lijepa djevojka, srednjeg rasta, suviše mladolika, dijete. Međutim, čim progovori ostavlja utisak stabilne i zrele ličnosti, kao da je ranu mladost preskočila za desetak godina. Dok smo sjedjeli u kuhinji, ona nam je naširoko pričala sve što je znala o Delničkoj četi6' koja se ulogorila odmah tu, na visokom Petehovcu. Ali za razgovore je ostalo još dosta vremena. Trebalo se što prije smjestiti, radi prenoćišta. Pavičina majka nas uvede u jednu malu sobu s dva kreveta. Da bismo se malo odmorili, raskomotimo se, izvadimo revolvere i bacimo ih na krevet. Gledajući kako ona preneraženo posmatra naše oružje, postidjeli smo se. Stara zbunjeno iziđe, ali ne reče ništa. Poslije nas je Pavica jako prekorila.

Slavko se opet interesuje da nema kakvih novosti iz Zagreba. Sad mi je tek rekao da tamo treba da leti u vazduh telefonska centrala. To je bio razlog, objasnio mi je, što je na brzinu trebalo isprazniti Zagreb od mnogih ilegalaca.

Poslije nekoliko sastanaka sa Nikolom Račkim Koljkom, Dragom Manceom, sekretarom Kotarskog komiteta i nekoliko drugih komunista, sve preko Pavice, otišli smo u Fužine, gdje je trebalo da se nađemo sa tamošnjim komunistima: Andrijom Bubnjom, Dukom Pavlićem, iz Lica i još nekim rodoljubima, a u okolini Fužina treba da nas čeka i Bribirska četa, o čemu smo se dogovorili još iz Delnica preko kurira. Naše propusnice važile su samo do Fužina. Tu im je i vremenski rok isticao. Da bi se dalje putovalo, bilo naprijed ili nazad, morale su se pribaviti nove propusnice.

Izišli smo iz voza kasno po podne. Osim nas dvojice više niko nije sišao. Prije nego uspjesmo da umaknemo, priđoše nam dvojica karabi-nijera i zatražiše isprave. Vidjevši da su nam propusnice zastarjele, nare-diše da pođemo s njima u karabinijersku stanicu. To je još jedna prilika da bolje upoznam Marinkovića. Razdraganim italijanskim jezikom, u žu-boru vokala, zametnu s njima razgovor kao sa starim znancima, pa čak i prijateljima, koji nam tobože prave veliku uslugu već i samim tim što će nas povesti do karabinijerske stanice. Ivo se držao kao da mu nije ni u podsvijesti da nas oni, u stvari, hapse. On im biranim riječima uputi i niz pohvala i duboku zahvalnost za takvu njihovu brigu. Napomenu, onako uzgred, da ćemo mi biti veoma zadovoljni ako nam oni i samo rukom  pokažu  u  kom  pravcu  da  se  uputimo,  kako  bismo  našli

6) Sve tadašnje partizanske jedinice u onom kraju nazivale su se »logorima« ili »odredima«, a autor ih naziva četama, što su one stvarno i bile ili će ubrzo postati.

79

 tu stanicu i produžili svoje propusnice. I ne čekajući na njihov odgovor, on im pruži ruku ne žaleći i dalje pohvale na račun njihov i njihove nacije. Karabinijeri čak stadoše mirno i pozdraviše nas vojnički. Oduševljen sam njegovom snalažljivošću i hladnokrvnošću. Još će nam one valjati.

Istog dana uveče, nakon nekoliko časova boravka u Fužinama i nekoliko sastanaka tu i u Vratima, pošto se dobro smrklo, sreli smo se sa Bribirskom četom u blizini Lica. Nekoliko desetina partizana nalazilo se u njoj. Na čelu čete bio je njen organizator Tomo Strižić, jedan od najuglednijih komunista u Hrvatskom primorju, iako nije bio njen komandir (prvi komandir čete bio je Franjo Mureta, komesar Andrija Tus, a Tomo partijski rukovodilac). Za Tomino ime vezani su i nastanak brojnih partijskih organizacija u Primorju, prvi ustanički dani, nastanak čete i njeni uspjesi, kojih je ona već do tada dosta imala.

Četa se odmarala pod visokim jelama. Čim nas ugleda, Toma lagano komandova da četa ustane, a sam priđe da nam raportira, kao da je on bio njen komandir. Zaista smo se obojica osjećali neugodno. Nismo htjeli da prihvatimo raport. Prišli smo mu i srdačno se pozdravili bez vojnih formalnosti koje je Tomo već počeo polako da primjenjuje. Tomo predloži da ja, kao Španac, preuzmem komandu čete za planiranu akciju. Naravno, nisam pristao. I Slavko i ja uključismo se kao obični borci u četu pod komandu Tome Strižića i komandira i komesara. Sa četom je bio i Ivan Hariš, miner iz Španije. Svoje majstorstvo trebalo je da pokaže i kod nas. Prvi put upravo te noći, 9. septembra 1941. godine.

Četa je te večeri trebalo da izvrši veoma važnu akciju. Tu blizu Lica, pod okom Italijana, nalazilo se jedno skladište ekrazita koje je trebalo obiti i iz njega se snabdjeti radi miniranja pruge i vozova. Akcija je bila delikatna zato što ju je trebalo izvesti bez borbe jer, otkriju li nas Italijani, teško bi se tu išta moglo učiniti. Četa se polako prikradala magazinu. Prema garnizonu ostavila je malo obezbjeđenje. Duka Pavlić, komunista iz Lica, veoma istaknut i hrabar čovjek, sa lakoćom je odvalio vrata skladišta. Unutra se nalazilo dvadesetak sanduka ovog dragocjenog eksploziva, svaki težine oko dvadeset kilograma, ukupno 340 kilograma. Uz to, bilo je dosta kapsula, štapina i svega što je potrebno za miniranje. Nekako se podesilo da je svako od nas dobio da nosi po jedan sanduk. Slavko i ja smo ih uprtili na leđa.

Brzo smo se povukli do kraja Ličkog polja i posjedali pored jedne male, usamljene crkve, odakle je počinjao da se uzdiže masiv Kapele do svog visokog vrha Viševice. Tu smo se raskomotili, da sačekamo akciju Hariša na pruzi između Lica i Fužina. Još dok smo obijali magazin, on je otišao tamo zajedno sa Blažom Kalafatićem, Andrijom Tusom, Srećkom Muretom i Vinkom Gašparovićem koje je obučavao za minerski poziv. Samo još da naiđe neki poželjan voz. Nestrpljivo čekamo i osluškujemo da li se prugom što čuje. I onda, odjednom, pisak lokomotive, od Fužina. Lokomotiva se, sudeći prema varnicama iz njenog dimnjaka, primicala Hariševoj mini veoma brzo, obećava da se voz kompletan surva. Još jedan pisak lokomotive pred samim tunelom, ali mina se ne oglasi. Voz iščeznu u tunelu. Mislio je Hariš, kako nam je kasnije objasnio,

80

 da tu pruga »diše« dublje, da se šine ugibaju za koji santimetar više. Prevario se. Nije bilo druge, morao je ponovo na prugu, od koje je nedaleko čekao učinak mine. Trebalo je pomaći minu i postaviti je tako da drugi put ne zataji.

Hoće li nešto naići? Hoće li mina eksplodirati? Koliko znam Ha-riša, nijedna mu mina u Španiji, u Frankovoj pozadini, nije zatajila, a mnogo ih je podmetnuo i pročuo se po njima. Hoće li prvi voz poletjeti u vazduh? I prije je bilo diverzija na pruzi, ali nije bilo punog pogotka.

Napokon, zavarniči iz tunela od Rijeke. Lijepo je gledati kad lokomotiva noću rasipa svoje ognjene zrake. Sudeći prema onome što vidimo, brzina je znatno veća nego ona prije, a i nizbrdica je. Jednosmjerno varničenje odjednom se prekinu jakim bljeskom od kojeg se začas ispružiše i naše sjene po poljani. Prođe nekoliko sekundi dok do nas ne doprije snažna grmljavina, koju je pojačavao eho masiva Risnjaka i zapadnog dijela Kapele. Bravo, Harišu! Čim se Hariš pojavi, navalismo da ga grlimo i ljubimo. Tada još nisam mogao ni zamisliti da je to početak jednog velikog pomora vozova na pruzi Rijeka - Karlovac, da će upravo taj njen dio postati njihovo groblje. Možda najveće u Jugoslaviji. Odatle će Hariš ubrzo otići da minira druge pruge. Nadimak »Gromovnik« dao mu je Rade Šupić, sekretar Kotarskog komiteta za Sušak.

Više nismo imali šta da čekamo tu, blizu pruge. Pri samom vrhu Viševice, u maloj vrtači, čekao nas je logor Bribirske čete. Ali pred nama je strm uspon, a na leđima teški sanduci sa po dvadesetak kilograma eksploziva. Kad sam ga stavio na leđa, pogurio sam se kao pod pritiskom čitave tone. Prosto disati ne mogu, koljena mi klecaju. Svaki metar daljeg uspona pretvara se u tešku prepreku. Sad tek osjećam posljedice koncentracionog logora i višemjesečnog bjekstva od Pirineja dovde, do Kapele. Svaki drugi pa i Slavko nose sa lakoćom taj isti teret. Moje mučenje niko ne osjeća, a ne smijem da se potužim da ne ispadnem slabić. Vapim za odmorom, ali ovdje ljudi ne znaju da se odmaraju. Ispod tih sanduka čuje se i pjesma, a meni riječ teško može da se otkine s usta. Na svaki sat zastajali smo po desetak minuta, i opet nastavljali uz sve veći uspon dok se ne domogosmo vrha Viševice. Tih dvanaestak časova borbe sa sandukom i planinom ostali su mi u sjećanju kao jedan od najtežih fizičkih napora u životu.

Gore nas je čekala palenta, zasmočena nekom masnoćom. Svima jednako. Nekome je to, vidim, i dosta, ali mene mori glad. Krivo mi je što se niko ne sjeti da mi ponudi još, što ne shvata da sam ja, što u ratu, što u zatvoru, gladovao pune četiri godine. Zar o tome ne govori ništa mojih sto i osamdeset santimetara visine odjevenih težinom od samo šezdeset i tri kilograma. Ali ovi ljudi, zapravo, još ništa i ne znaju o meni; to će im, nešto kasnije, reći Slavko. I to je bilo dobro. Za večeru sam dobio obilato povećanje, iako ga nisam tražio. Dovoljno je bilo što sam Španac. Gledali su me s ushićenjem i posebnim poštovanjem. Ot-kinuli bi od svojih usta da bi me nahranili. Bribirci su divni ljudi.

Ovakav susret sa Bribirskom četom i njenim organizatorom Tomom Strižićem, o kome su kružile priče kao u legendi, za mene je bio nezaboravni doživljaj. Četa mi se pretvarala u veliku vojsku. Činilo -mi se da je gledam kako se račva u brojne jedinice i pretvara u veliku sna-

81

 gu. Svuda se zameće, niče nepredvidivo, svuda se nagovještava njena snaga kako u selima tako i u gradovima. Vidim, čini mi se, jedno veliko ustaničko platno, živo, bujno. Iz svih razgovora i izvještaja, kojih u četi ima dosta, proizilazi i osjeća se duboka narodna mržnja protiv okupatora i Pavelića. Okupatorska tvorevina NDH je teška uvreda za svakog poštenog Hrvata. Okupator se još od prvih dana »odobrovoljio«, zasipa narod šakom i kapom: makarona, brašna, konzervi, šećera i čega sve nema, gotovo u izobilju. Ovaj narod mogao bi da se ni u šta ne miješa i da dobro živi. Ali, on se ne da kupiti. Ti paketi sljedovanja, često ne-raspakovani, stižu u šumu do partizana i oni će stizati još koji mjesec, sve dok se i okupator nije trgnuo i uvidio da se ovdje nikakvim mitom ljubav ne može steći.

Tu, gotovo na samom vrhu Viševice, u jednoj maloj uvali gdje se nalazila brvnara Bribirske čete, prisustvovao sam časovima minerske obuke, koje je držao Ivan Hariš - budući Gromovnik. Iz svih jedinica sa područja Primorja, Gorskog kotara, Drežnice i Gornjeg brinjskog kraja okupilo se dvadesetak budućih minera. Učionica je postavljena na otvorenom prostoru. Ima i veliku tablu, znatno veću od onih školskih, kredu u nekoliko boja, štapin, kapsule, razne vodove, žice, jednu kantu pijeska i veliki kup zemlje. Prvo je teorijska pa praktična nastava. Ivan crta na tabli, s dvije vrste krede, osnovne pojmove iz elektrike. Pokazuje kako dolazi do spojenog kruga. Nacrtano je i dugme u koje kad se upre dolazi do spojenog kruga i eksplozije. Onda, to Ivan pokaže na praktičan način s jednom kapsulom, vezanom provodnikom s električnim napajalom, zarivenom u zemlju ili pijesak. Bez greške, svaki put dođe do eksplozije. Ostao sam čitav čas i čini mi se da bih znao da podmet-nem minu i dignem voz. Sve do tada mislio sam da je Ivan samo dobar praktičar i da su mu tuđe teoretske strane zanata.

U toj školi zametnule su se prve generacije primorsko-goranskih minera, koji će kasnije praviti čuda na pruzi i svuda gdje je trebalo. Kad je Hariš završio kurs s njima, bio je, poslije nekoliko nedjelja, maltene svečano ispraćen u druge krajeve u kojima je razvijao svoju minersku vojsku.

S Viševice smo morali ponovo 11. septembra da se vraćamo u Delnice, radi sastanka sa tamošnjim ljudima iz organizacije i obilaska Del-ničke partizanske čete. Dug je put od Viševice do Delnica, kroz planinu, a nezamisliv bez dobrog vodiča, čak i da nema rata, kad bi čovjek mogao da se posveti prirodi, da u njoj otkriva nove ljepote. To su predjeli s mnogim visovima i dubodolinama, prekriveni visokim četinarima i bukvama, između kojih se prepliću razne puzavice, šiblje i raznovrsno planinsko cvijeće. Prošli smo pokraj Žilavih dolaca. A ko njih nije vidio, pričali su mi, taj teško može da shvati kakve čarobne zavrzlame može priroda da stvori. Naš vodič nas je, uz to vodio preko nekoliko visokih vrhova, na kojima bi neizostavno zastao da osmotrimo nepreglednu ljepotu zelenila, koja se tu i tamo, pjegala i prvim bojama jeseni. Hoće li se sve ovo pretvoriti u ratno poprište? Hoće li se rat ogriješiti i o ovu prirodu i njenu čednost, koju u mnogim predjelima još nisu dotakli ni ljudska ruka ni njeno sječivo? Za jedno brdo iznad Mrkoplja vodič nam reče da se zove Čelimbaša, a nešto dalje iza još većih brda je selo

82

 Begovo Razdolje, koje ne možemo vidjeti. Kaza nam, još, da Begovo Razdolje ima najvišu školu u Jugoslaviji. Mi se zagledasmo, začuđeni. On se onda osmjehnu i objasni da se ona nalazi na visini od 1.150 metara. Toponim nam je jasno ukazao i na to dokle su, čak, dopirali Turci. Ova planina dosta pamti.

Bio bi ovo, doista, put osvježenja da ne moramo u Delnice, u veliki i opasni garnizon. Naravno, kud bismo drugdje nego kod Pavice. Na onom istom mjestu, kao i prije nekoliko dana, stajala je ona šerpa s mlijekom. Opet sam nagnuo, kao i prvi put. Pavičina majka, Margareta Pa-vičić, opet me uhvati kako pijem i reče da ne treba da ga žalim i da popijem sve do dna, ako mogu. Rekla je da ta šerpa neće iznevjeriti i da je nikad ne mimoiđem.

Predveče 13. septembra smo otišli na Petehovac da obiđemo Del-ničku četu. U njoj se nalazilo petnaestak partizana, svi članovj Partije. Sve sami Delničani, osim Jose Gržetića, koji je došao iz Zagreba. Sastanak i razgovor sa četom otegao se do kasno u noć. Na tom mjestu četa boravi od svog formiranja, nešto više od mjesec dana. Teško bi se mogao naći neko od odraslih u Delnicama, pa i u okolini, ko.ne zna gdje se ona nalazi. Jedino Italijani i nešto Pavelićevih slugu, koje su tu odnekud dovedene, nisu znali. A bilo je dana i to dosta, kad je spremljena hrana iz samog hotela gotovo javno išla za četu. To mnogo govori i obećava. Izgleda da ništa ne može pokolebati riješenost ovoga življa da se bori.

S obzirom na to da nam se jako žurilo, da je trebalo da obiđemo čitav Gorski kotar i Primorje, nismo mogli kod čete da prenoćimo. Uputili smo se natrag u Delnice ali, zaboravili smo na vrijeme i policijski čas, koji je počinjao oko devet uveče. Noć je bila premračna, pa smo jedva pronalazili stazu za povratak prema pruzi i cesti. Išli smo pipavo, polako. Do blizu nadvožnjaka koji nismo mogli da zaobiđemo, stigli smo oko ponoći. Idemo najtiše što možemo, kako bismo neopa-ženo prošli ispod njega. Na domaku smo. Jedva i sami čujemo sopst-vene korake.

-     Alto la - Alto la! (Stoj!) - ču se iz nekoliko grla na italijanskom jeziku. Znači da na pruzi, na nadvožnjaku, stoji italijanska patrola, ali mrak je takav da ni mi nju ne možemo da vidimo, niti ona nas. Sudeći po zveketu šina i škripi šljunka, patrola zauzima položaje da nas dočeka. Bio sam spreman da bježimo, ali me Slavko uhvati za ruku i smiri. Uvjeren sam da nas ne mogu pogoditi ako se damo u trk. Slavko kao da je osjećao moj nemir, stavi mi ruku na rame.

-     Stoj, ko ide? - ču se ponovo.

-     Stali smo. Idu dva čovjeka, a ko je tamo? - Slavko će, na van-rednom italijanskom jeziku.

-     Patrola - odgovoriše oni. - Kuda ćete?

-     Idemo u mjesto.

-     U ovo doba?

-     A što mari?

-     Pa znate li da je policijski čas?

-     Ništa zato. On za nas ne važi.

.- Naprijed! - ču se komanda patrole.

83

 Krenusmo slobodno. Čvrsto držimo revolvere u džepovima. Slavko stalno nešto s njima razgovara i nadmudruje se. Evo nas u podvožnjaku. Kad iziđosmo, opet se zametnu razgovor između Slavka i njih, nevidljivih. Čini mi se da je, u ovoj pomrčini, i njih, a i nas hrabrio međusobni razgovor. Na ovakvim prugama, već nekoliko nedjelja, puca se na svakoga, bilo danju ili noću. A mi ispod ove prolazimo u ponoć, mal-tene uz počasti. Ko se ovdje koga više plaši - teško je procijeniti.

Opomenuti od patrole na policijski čas, šunjamo se u Delnice na vrhovima prstiju. Mrtva tišina. Nigdje nema nijedne svjetiljke. Čitav puk vojske se odmara. Naši gotovo mačiji koraci odzvanjaju nam u ušima. Stigosmo i do Pavičinog hotelčića. Hvatamo za kvaku na vratima, ali se ona ne povinuje našoj potrebi. Kucamo dosta jako, čini nam se da Delnice odjekuju, pa opet ništa. Na ulici nam se ne ostaje, a unutra ne možemo. I kad počesmo da skupljamo kamenčiće da gađamo Pavičin prozor, čujemo lupu koraka jedne patrole. Sklanjamo se brzo iza kuće i, šćućure ni, spuštamo niz neki zid. Koraci odzvanjaju sve jače ispred hotela kao da se pretvaraju u lupu prangija. Slušajući sa strahovanjem njihovu silinu, razmišljam kako ti koraci predstavljaju samu suštinu okupacije. Svirepo odzvanja! Samo vojnička čizma ima pravo na život u ovom mjestu i u ovoj mrkloj noći.

Udaljiše se, više ih ne čujemo; gađamo okna kamenčićima. Prozor se otvara i na njemu naslućujemo tri ljudske prilike. To su Pavica i njeni otac i majka. Prestravljeni su od naše nepromišljenosti i drskosti. »Ludi li ste, bože mili« - čujemo s prozora. Pavica brzo siđe i polako otvori vrata, ne shvatajući da mogu ljudi kao što smo mi ovako da krše sva pravila ilegalstva.

No, to nije bila jedina neprilika koju smo učinili našim ljubaznim domaćinima. I toga dana i nekoliko sljedećih, a i kasnije u više navrata, pojedinačno ili zajedno, mi smo se ponašali krajnje drsko, kao da smo članovi kluba oficirskog društva koje je često ispunjavalo kafanu. Ponekad u slobodnom vremenu, kad je trebalo da se skrivamo u sobi, da ne dajemo glasa od sebe, silazili smo dolje, zauzimali po neki sto, prilazili šanku, pa se i sami posluživali kao da smo tu domaći. Pavica je uzaludno molila da se mičemo odatle kako ne bismo stradali. Još više su patili njeni roditelji, strahujući i za nju i za nas.

Gotovo redovno kad bismo išli na neke sastanke, zakašnjavali smo u povratku, noću i pravili joj neprilike. Nismo to činili što smo htjeli nego smo morali, jer je trebalo ostvariti više susreta s pojedincima i sa organizacijom. U Delnicama smo morali više puta da se sastanemo sa članovima Mjesnog i Kotarskog komiteta, koji su ilegalno živjeli u mjestu ili u četi, na Petehovcu. Bila je to jaka organizacija sa istaknutim komunistima. Među njima su se izdvajali sekretar Mjesnog komiteta Ilon-ka Golik i sekretar Kotarskog komiteta Drago Mance. Izuzetan ugled i uticaj imali su mitrovački robijaši Nikola Rački Koljka, braća Muvrin -Ivan i Antun, Ivan Pleše Rodo i Stanko Majnarić. Oni su bili moralni i politički stub Partije u tom kraju. Dalji razvoj borbe donio im je i kasnije mnoge odgovorne dužnosti. Slavko se sa njima još odranije poznavao, što je za mene bilo izuzetno važno i obezbijedilo mi povjerenje tih drugova. Ne znam kako bih prošao, kako bih se povezao s organizaci-

84

 jom, da sam došao sam iz Zagreba. Za uspostavljanje veza s njima, često nije bila dovoljna javka za raspoznavanje. Nekoliko partijskih ljudi odozgo dolazilo je prije nas na određeno mjesto, sa pravom partijskom jav-kom, ali je sve to bilo uzalud, morali su da se vrate ne uspostavivši vezu! Delnički komunisti su dobro pamtili kako im je prije rata došao čovjek »odozgo«, s propisanom lozinkom, da im prenese direktive i primi izvještaj o radu delničke ćelije, ali se za njim odmah pojavila policija i pohapsila ih sve odreda. Nekolicina od njih je osuđena na po nekoliko godina robije. Od tada i otuda su delnički komunisti bili nepovjerljivi prema javkama bilo koga ako sa njim nije dolazio neko koga su već od-ranije poznavali.

Dalji naš put vodio je opet u Moravice. Zadovoljstvo je bilo navratiti do porodice Vučkovića. Ona nam je služila kao jak oslonac. Ovoga puta, 16. septembra, formirana je i prva partijska ćelija, u koju su ušli: Đuro Matić, Marko Vučković, Rade Vučković, Ivan Marčinović i Milan Vukšić, a nešto kasnije Ana i Smilja Vučković. Mirne duše mogli smo ih primiti još toliko, da je bilo vremena. Zahvaljujući ovoj ćeliji, ubrzo će biti formirana i Moravska partizanska četa nedaleko od samih Moravica.

Šteta što kod porodice Vučković nismo mogli da ostanemo bar nekoliko dana i da se dobro odmorimo. Začudo, domaći i ne strepe od našeg prisustva. Umjesto da s nestrpljenjem očekuju da ih što prije napustimo i ne izlažemo opasnostima, oni nas mole da ostanemo još koji dan. Pri polasku, poželješe nam srećan put i da se što prije vratimo. To je zaista iskreno. Pitao sam se: zar je danas moguće u okupiranim mjestima imati prijatelje koji žele da im što prije dođu progonjeni ljudi, kad je jasno da im te posjete neposredno ugrožavaju život.

Iz Moravica smo morali da nastavimo put prema Drežnici. Ići vozom do Ogulina, a onda pješke, suviše je opasno. Zato smo se uhvatili šume, šumskih obronaka i puteljaka, zaobilazeći veća naselja, u kojima čekaju razne zamke. Usamljene kuće, grupe kuća, manja sela nismo zaobilazili. Više Vrbovskog nalazi se zaselak Vujnović. Jedna usamljena kuća u zaseoku Japići, ispriječila nam se nasred puta. I ne pokušavajući da je mimoiđemo, banusmo unutra. Domaćin Vlado Vujnović, mlad čovjek, nakon nekoliko rečenica prihvati nas kao stare prijatelje, bez podozrenja, kao da nam je na čelu pisalo ko smo i čim se bavimo. Iskoristili smo tu priliku i odmah nastupili sa otvorenim kartama. Povjerovao nam je i izrazio spremnost da nam se odmah priključi. I priključio se, ali ne da ide s nama, što mu nismo dopustili, već da tu ostane i da nam služi kao veza i oslonac. I, zbilja, ta kuća ostaće naša sigurna baza u radu. A Vlado će se pokazati kao odlučan borac, spreman i na najteže zadatke.

Evo nas istog dana, 17. septembra, i u Gomirju, mjestu na pruzi, poznatom po starom manastiru i Savi Mrkalju, donekle Vukovom preteči, a sada i po velikom italijanskom garnizonu. Uveče smo se sastali sa Jo-vom Mamulom, članom Partije, željezničkim radnikom, kod koga smo i prenoćili. Sastanku je prisustvovalo nekoliko radnika, naših simpatizera. Izuzetno povoljan utisak na nas je ostavio Bogdan Mamula, koji je, iako veoma mlad čovjek, djelovao ozbiljno, zrelo i borbeno. Kao po-

85

 sljedica toga sastanka, u Gomirju će ubrzo biti formirana partizanska jedinica.

Idući u Drežnicu, trebalo je svratiti u Jasenak. To lijepo turističko mjesto, na raskrsnici puteva za Drežnicu, Ogulin i Novi Vinodolski, koje su Italijani pretvorili u veliki vojni logor. Jasenak je i za okupatora i za nas imao veliki značaj. Svuda okolo u Gorskom kotaru, Primorju, Drežnici zametala su se borbena jezgra i pucalo se. Ali ovdje, u Jasenku, još ništa nije učinjeno, iako je u njemu bila pilana s priličnim brojem radnika i nekoliko valjanih članova Partije do kojih je trebalo prodrijeti. Zbog tolike vojske, Jasenak je za nas bio teško pristupačan. Predratne veze bile su pokidane. Jedina na koju se moglo donekle računati išla je preko Simeuna Kovačevića - kafedžije, našeg simpatizera. Još prije rata s njim je uspostavljena veza i preko njega se išlo dalje. Uputivši se u Jasenak, mi nismo znali da se u njegovu kuću smjestio štab italijan-skog puka. S vremena na vrijeme u nju je navraćao, kako smo čuli primičući se mjestu, i neki general, komandant divizije iz Ogulina, sa jakom oružanom pratnjom. U Jasenku je trebalo pronaći Branka Matica i još neke druge.

Samo preko tih ljudi: Simeunića i Branka i još nekoliko pojedinaca trebalo je prodrijeti u Jasenak. Moralo se prići okupljanju radnika s pilane i sa šumskih radilišta i pokušati sa mobilizacijom. Jasenačko tlo je bilo veoma povoljno. Međutim, uticaj Partije, ipak, nije bio velik. Razni protunarodni režimi stare Jugoslavije pokušavali su da od ovdašnjeg srpskog življa, pomoću popova i žandarma, naprave neki svoj režimski šovinistički oslonac protiv Hrvata. Vodeći takvu politiku, stari režim je pokušao da u Jasenku organizuje i neku sindikalnu organizaciju pod nazivom »Sindikat svetog Save«. Na prvi pogled, znajući za sve ovo, Ivu Marinkoviću, kao Hrvatu, nije bilo naročito zahvalno da dođe i da priprema Jasenčane za ustanak pod crvenom zastavom. Bilo, je zaista, da se čovjek lecne. Ali, ni Ivo ni ja nismo sebi dopuštali da mislimo na to.

Prvi pokušaji išli su preko Simeunića. Preko njega su se mogle hvatati veze sa nekoliko komunista u mjestu, ali doći do njega bilo je zaista složeno i opasno. U njegovoj kući stanovao je i Branko Matić. Otkako je u njoj i italijanska komanda, Simeuniću je zapala uloga glavnog domaćina, intendanta i kuvara za italijanske oficire, koji iz nevelike kuhinje gotovo nisu ni izlazili.

Jasenak su često blokirale kad jače kad slabije, italijanske trupe, što je zavisilo od situacije na terenu, od aktivnosti partizana. Ovoga puta, dok smo se primicali, obaviješteni smo da je blokiran, ali to nas nije obeshrabrilo; u Jasenku je morala nići partizanska jedinica. Uzdamo se i ovoga puta, u Marinkovićev italijanski jezik. On nam je dosad svuda otvarao vrata. Ali za ulazak u Jasenak, a posebno za ovaj naš prvi put (imaćemo ih nekoliko do kraja 1941. godine, zajedno ili, kasnije, ja sam); uslovi su bili veoma rizični.

Prije ulaska u mjesto provukli smo se do pilane, udaljene kilometar od centra sela i javili se našem prijatelju, direktoru Franju Jelencu, sa kojim smo i do tada imali neke veze. On nas je uputio kako da se najlakše provučemo do Simeunića.

86

 Umiješali smo se u grupu radnika i krenuli pored dugačkih drvlja-nika, razgovarajući glasno o »poslovnim stvarima«, kao tobožnji trgovci drvima, kako smo se, uostalom, stalno predstavljali.

Pred nama je Simeunićeva kuća, gradskog izgleda, oko koje se vrzmalo na desetine italijanskih vojnika. Ima dvoja ulazna vrata. Nas su interesovala ona sa kuhinjske strane, gdje ne bi trebalo da bude stra-žara. Međutim, moralo se računati i na predostrožnost neprijatelja. I, zaista, stražar se nalazio i na tom mjestu.

Veoma smo uzbuđeni, ali moramo bar izgledom da odajemo hlad-nokrvnost, prisebnost koja je, priznali mi to ili ne, načeta. Odjednom smo se našli u italijanskom mravinjaku. Sinu mi da smo u zamci. Rekao bih da i Slavko u tom trenutku isto misli. Ali više nije bilo vremena za odstupanje. Pogledali smo se i energično krenuli prema vratima i ne osvrćući se na stražare.

- Alto! - povika on oštro.

Ivo više drsko nego učtivo osu na njega nekoliko rečenica na italijanskom, kao da mu čita lekciju iz stražarske službe. Poslije ovakvog »objašnjenja«, gotovo izvinjavajući se, stražar nas pusti unutra. Savladavanje ove prepreke ulilo nam je hrabrosti i samopouzdanja.

Korak-dva i već smo na vratima kuhinje pune italijanskih oficira, među kojima je i nekoliko domobranskih. Između njih šepurio se Si-meunić u bijeloj kecelji, s velikim riganjem u rukama, izdvajajući se od ostalih svojom debljinom. Naš dolazak gotovo da nije ni zapažen u toj gužvi. Možda smo jedino Simeuniću pali u oči. Ranije se s njim nikada nismo sreli. Ipak, nije na nas obraćao nikakvu pažnju. A sigurno nije ni pretpostavljao da bi mu sad mogla doći neka predratna veza, u ime Partije i politike. Možda je i javku zaboravio. Možda se i promijenio. Uostalom, on i nije član Partije.

Iako nam niko ne ponudi mjesto, mi sjedosmo na klupu pored dvojice oficira.

Nije nam bilo lako da priđemo Simeuniću i da mu se predstavimo. U tim trenucima, dok smo ga posmatrali među Italijanima kao domaćina i kuvara, konobara i trpezarca, počeli smo da se pitamo je li to uopšte čovjek koga mi tražimo. Nasta kolebanje da li da mu uopšte i prilazimo. Bojali smo se neugodnog iznenađenja. Njegova srdačnost i ljubaznost prema Italijanima izazivale su našu sumnju. U takvim se trenucima na svašta pomišlja. Dovoljna je mala neopreznost, pa da se posjeta završi tragičnim neuspjehom. Simeunić nam je bio sumnjiv. Kad ga čovjek posmatra kako se zabavlja sa Italijanima, kako im se smješka, kako barata sa onih nekoliko njihovih riječi, što do posljednje naopako izgovara, kako mu se oni cerekaju, najradije bi pobjegao, zaobišao svakako takvog »povjerenika«. Imali smo mi dosta cijenjenih prijatelja i simpatizera, a i pojedinih članova Partije, koji su tih teških dana zatajili i pokunjili glave pred okupatorom, pa šta očekivati od ovoga kafedžije, sa kojim je postojala, nekakva, eto, veza i samo javka koju još niko dosad nije došao da isproba.

Vrijeme je prolazilo sporo. Počesmo se ispitivački zgledati, kao da smo jedan od drugog tražili odgovor kako da se odavde izvučemo. Naravno, nismo zaboravljali pri tom da bi tek to moglo da postane sum-

87

 njivo. Da bar možemo kafedžiju nekako da izdvojimo, da progovorimo s njim nasamo, bez ovih i ovakvih svjedoka. Ne pokušati ništa značilo bi izdati sebe i bilo bi siguran znak malodušnosti, što nismo mogli sebi da dozvolimo. Možda stvari, ipak, drugačije stoje, možda trenutni utisak vara. Možda se, ipak, može pokucati na Simeunićeva vrata. Treba samo ugrabiti pogodan čas.

U taj trenutak dođe on sa crnom kavom koju smo naručili. Ivo poluglasno izgovori javku. Javka je djelovala kao grom. Simeunić stade kao okamenjen, otvorenih usta, a tiganj u ruci, s nekim šniclama, poče da drhti. Zurio je zabezeknuto, ne dižući pogleda sa nas. U toj svojoj bespomoćnosti i šutljivosti ostade nekoliko sekundi a, onda, kao da se pribra i, svjestan situacije u kojoj se iznenada našao, reče:

- Pa vi ste ludi!

U redu, pomislimo, iako nije izrekao dio lozinke koju je bio dužan da reče. Sam po sebi, uzvik je djelovao smirujuće. Ohrabreni smo, iako njegova reakcija ostavlja još uvijek izvjesnu sumnju. Čim to izgovori okrete nam leđa i poče na svom italijanskom da razgovara sa svojim »stalnim gostima«, i da ih nudi svojim kuvarijama. Ali smo odmah primijetili da nije bio najzadovoljniji onime što je učinio kad smo mu se predstavili. Mogao je da izazove sumnju kod italijanskih oficira, pa i prema njima nastavio da se slično ponaša. Da priča, da zastajkuje, da bi se, onda, opet trgao i grohotom nasmijao. Riješen da iziđe iz ove neprilike, što ni u kom slučaju nije bilo lako dok smo nas dvojica tu sjed-jeli, razletio se po kuhinji, čas prema štednjaku, čas prema nama, čas prema Italijanima, nudeći sve odreda. Mrgodio se put nas, a smijao se Italijanima, pretvarajući se u suštii ljubaznost  i uslužnost.

Onda bi se okrenuo prema nama i bolećivo, šapatom, govorio: »Kuću mi napuštajte bogom vas kumim, zaklaće i mene, i vas, i ženu i djecu«.

Vrtio se i vrpoljio kao u vrzinom kolu, sa dva upriličena lica, jednim namrgođenim i napregnutim molbama i kletvama, nagovještavajući najveću opasnost, i drugim, razdraganim, nasmijanim prema Italijanima. Razgovarao je i te kako vješto, da niko ko ne zna šta se u njemu zbiva, nije mogao da osjeti kakve ga brige more i čega se boji. On je glumio, pričao na sav glas, smijao se, nudio šnicle, točio piće, trčkarao po kuhinji svakako u nastojanju da skrene pažnju s nas, a naročito da bi spriječio oficire da s nama progovore ili da nas legitimišu. Sve je to trajalo časovima, a on je igrao u punoj formi, u istom stilu.

»Drugovi, bogom vas kumim, napuštajte mi kuću, jer će nas pobiti, da nam traga ne ostane«.

Nije mu bilo lako. U kući mu se sastala dva protivnička štaba. Neprijateljski, u punom sastavu, i naš, mada krnj. Simeunić je i jednog i drugog dvorio kako je najbolje umio, iako je bilo prirodno da mu i jedan i drugi budu nepoželjni, jer mu je, u ovom slučaju, visila glava o koncu.

Trebalo je da se što prije riješi Slavka i mene, pa nas je prihvatio kao najpreče goste. Ali, sve je bilo uzalud. Mi niti smo došli na šnicle, niti na viđenje, nego s namjerom da nešto učinimo, da pokrenemo, da i u Jasenku počne da puca. Glavno je trebalo obaviti noću, bez nezvanih

88

 svjedoka. Zato i nismo mogli da žurimo, noć je bila daleko čitavu vječnost! Ne samo za njega nego i za nas.

Kad mu je Slavko predočio da tu noć moramo kod njega i da prenoćimo, činilo mi se da će ga udariti kap. U toj situaciji, preklinjanja da pođemo bila su izlišna. Potresan je bio njegov strah, naročito kad je pominjao djecu, svoja dva sinčića, koja su ulijetala u kuhinju i provlačila se ispod stolova i između nogu ovih nepoželjnih gostiju. Ali, uzalud! Zadatak se mora izvršiti, a bili smo uvjereni da je to najsigurnije mjesto koje se u Jasenku može naći. Ni lud čovjek ne bi pomislio da smo došli sa takvim planovima pravo u italijanski štab. To smo i njemu rekli. A onda, onako u šali, nabacili smo da nas još obezbijeđuju i dva stražara ispred dvoja vrata.

Osjećali smo da mu je samo još ta šala nedostajala pa da mu život potpuno zagorca. Ipak, jednom prilikom nije mogao da odoli i da osmjehom na licu ne pokaže zube. Pohvalne riječi o njegovoj hrani, laskale su mu i vedrile ga.

Noć se spuštala kao spasitelj. Iz kuhinje su gosti počeli da odlaze, pa su rasli izgledi za obiljniji razgovor sa Simeunićem. Tada se na njegovom licu zapažalo izvjesno razvedravanje. Otvorio nam je dušu, pričao nadugo i naširoko, davao podatke sa približnom tačnošću o itali-janskim snagama i njihovim namjerama, situaciji u mjestu, o radu, sastancima, ljudima, o tome na koga se možemo osloniti, koga se čuvati. Predložio je prvi sastanak i mjesto njegovog održavanja kroz dva dana.

Dobro raspoloženje nesta kad se povede riječ o našem konačenju. Nadao se da ćemo u toku noći napustiti njegovu kuću. Ali, nije bilo drugog izlaza, morali smo prespavati kod njega i to upravo do sobe itali-janskog komandanta pred kojom je stajao stražar. Tu je stanovao Branko Matić, koga smo morali da pričekamo, ali kao da se i on urotio protiv Simeunića pa ne dođe čitavu noć. Simeunić se ljutio, psovao Branka. A kako i ne bi, možda bi ga on izbavio iz ove silne nevolje.

Od italijanskog komandanta dijelio nas je tanak pregradni zid. Preko puta naše sobe nalazila se prostorija u kojoj je boravio Simeunić sa ženom i djecom. Čitavu noć presjedio je na krevetu brojeći duge časove da bi dočekao kraj ovog mučenja. Tada se prisjetio da su u kuhinju dolazili i neki Pavelićevi oficiri. Oni su mogli da prepoznaju da mi nismo mještani. Možda su i naša imena na velikim plakatama sa ucjenama? Možda oficiri imaju naše fotografije? Po propisima, trebalo je da ispuni prijave i da im ih podnese. Taman posla!

U takvim mislima proveo je ovu dugu noć pored svoje djece koja su bezbrižno spavala. Od zore još nije bilo ni zračka, kad Simeunić uskoči u našu sobu da nas probudi i otpremi, prije nego se Italijani skupe u kuhinju.

Nismo ustali, odležali smo još nekoliko časova. Kad se već bilo dobro razdanilo, nađosmo se u kuhinji. Opet poče ista priča. Uzalud mu je bila sva žurba, uzalud teleće šnicle, kojima smo to jutro među prvima posluženi. Mi zasjeli, gotovo  švejkovski, a Matić nikako da se pojavi.

Odustali smo od čekanja i najavili povratak za dva dana na ugovoreni sastanak, za koji je on odredio i najpodesnije mjesto. Prema tome, kod njega ne bismo više svraćali.

89

 Nakon desetak dana krstarenja po dolasku iz Zagreba stigli smo, konačno, 18. septembra i u Dreznicu. Drežnička kotlina sa svojih dva desetak sela užlijebila se u masiv Kapele kao veliko prirodno gnijezdo ograđeno sa svih strana visovima planine. Ovdje kao da i reljef pogo duje ljudima spremnim za borbu. Za partizansko ratovanje kotlina se dobro pripremila. Obećana zemlja, čini nam se. Putevi koji ulaze u Dreznicu već su pusti. Na njima gotovo da se ništa ne kotrlja. Po svemu sudeći, tu je pravo ratno stanje. Slučajnost htjede da odmah, kad stupismo u kotlinu, čujemo nekoliko mitraljeskih rafala na suprotnoj strani. '

U Drežnici je već bilo formirano nekoliko partizanskih jedinica, koje su logorovale u brvnarama iznad sela. One su kontrolisale sva drežnička sela, osim samog centra - Drežnice. Moglo bi se reći da je u tom periodu Drežnička kotlina bila neka vrsta poluoslobođene teritorije. U centru se nalazio mali garnizon, žandarmerijska stanica i predstavnici vlasti Pavelićeve države. Zato, sve dok su oni tu, kao »zakonita vlast« koja je počinila mnoga zvjerstva, niti ima slobode niti slobodne teritorije.

Prije no što smo stigli do partizanskih jedinica i komiteta, sretosmo dosta seljaka. To su naočiti ljudi, kršni, po psihologiji mnogo bliži radniku nego seljaku. Oni zapravo i jesu radnici. Jest da imaju svoje kuće, malo zemlje, konje, ali uglavnom žive od rada u šumi, kao drvosječe. Zapravo, oni kao da odišu dušom same planine, njenom postojanošću. U početku nas gledaju sa izvjesnim nepovjerenjem, ali čim se pred njima otvorimo i kažemo da smo tu radi borbe, nestaju sve ograde između nas. Svi su za borbu. Spremnosti i hrabrosti za borbu imaju napretek. Uostalom, nije Drežnica samo od juče borbeno raspoložena. Koliko znamo, to je jedino mjesto gdje ni stara vlast nije mogla da zabrani Ur-sove sindikate, koji su bili pod uticajem Partije. Tek po ulasku Italijana, skinuta je sindikalna tabla. Nikad nijedna vlast s Drežničanima nije mogla izaći na kraj, sve od Franje Josifa do Karađorđevića. Njima kao da je urođeno da se bore protiv vlasti. A kad je ona okupatorska, o tome da se i ne govori.

To smo i ranije znali. A u to smo mogli da se uvjerimo već poslije prvog sastanka sa drežničkim jedinicama i ljudima. Komandir čete koju smo prvu obišli bio je Sava Vukelić. Uživao je ugled hrabrog borca i komandira. Tu smo se sreli i sa Ivom Vejvodom, španskim borcem, koji je došao prije mene i odigrao značajnu ulogu u organizovanju borbe.

U sjećanju mi je naročit ostao susret sa sekretarom Mjesnog komiteta Drežnice Markom Trbovićem Sibircem. Nadimak mu potiče baš iz Sibira. On je kao ekonomski emigrant u Americi, došao početkom tridesetih godina na rad u Sibir, kad je Staljin pozvao »proleterijat svijeta« da pomogne SSSR-u u prvom petogodišnjem planu. Otuda se nekako vratio u Jugoslaviju, kao komunista. Imao je pedeset i dvije godine. Uživao je ogromno povjerenje Drežničana. I svojom pojavom djelovao je nekako sibirski. Visok, plećat, malo povijenih ramena, kao da je i sam odvaljeni dio tog kapelskog masiva. Borac bez kompromisa. Marko je čovjek čvrstog karaktera i plemenite duše. Vičan je ilegalnom radu. Hramao je na desnu nogu, pa se teško kretao. To mu je bila velika

90

 smetnja za partizansko ratovanje, gdje brze noge mnogo znače. Kao pomoć mu je služila jedna debela čvornovata toljaga, sigurno preko dva metra, kojom se poštapao. Ona je njemu pristajala, baš kao po mjeri, davala mu neko naročito obilježje. Marko je čovjek čvrstog karaktera i plemenite duše. Dobrota mu je zračila iz svake riječi i pokreta.

O prvom susretu sa njim, pričao nam je sa oduševljenjem Ivo Vej-voda. U Drežnicu su u avgustu stigli zajedno Košta Nađ i Ivan Vejvoda. Oni su uzaludno pokušavali, uprkos ispravne javke, da se povezu sa tamošnjom organizacijom. To se donekle može i objasniti kad se ima u vidu kakve su prilike vladale, kakve su opasnosti vrebale sa svih strana, kakve su se protuve muvale svuda pod ovim ili onim izgovorom. Tako ponekad, eto, ni javka nije mogla da probije obruč nepovjerenja. Poslije dugog nastojanja morali su se vratiti u Ogulin neobavljena posla. Odatle je Košta otišao u Karlovac da bi bio upućen u drugi rejon, a Vejvoda je ostao da i dalje pokušava neće li nekako uspostaviti vezu sa Markom Trbovićem i drežničkom partijskom organizacijom.

Ovoga puta, pošlo mu je za rukom da se poveže preko brinjske partizanske jedinice sa Nikolom Trbovićem, mladim članom Partije. Nikola je poticao iz poznate drežničke porodice, koja je bila čvrsto vezana za Partiju. Otac Đuro, braća Nikola, Stojan, Gojko i sestra, bez oklijevanja će stupiti u borbu.

Vejvodi je odmah uspjelo da stekne Nikolino povjerenje. Vejvodina poruka, koju će Nikola prenijeti preko jednog omladinca Marku, sažeta je u nekoliko riječi:

»Došli Španci. Dođi na sastanak«.

Ubrzo je stigao i Markov odgovor:

»Volio bih se sresti sa međedicom koja je izgubila svoje janje, nego sa ludim čovjekom«.

Mladić je opet morao da ide do Marka sa novom porukom Vej-vode:

»Potpuno se slažem, Marko. I ja bih se radije sreo sa medvjedicom koja je izgubila svoje janje nego sa ludim čovjekom. Ali ima još nešto: treba dizati narod na ustanak«. Poslije ovog odgovora Marko je izišao na sastanak.

Krenuo je Marko, krenula i Drežnica.

Poslije dva dana boravka u Drežnici i nekoliko održanih sastanaka uputili smo se ponovo prema Jasenku na zakazani sastanak koji nam je Simeunić obećao. Sastanak treba da se održi negdje blizu pilane, u šumi. Računali smo da će se skupiti desetak ljudi. Ali kako nismo sigurni da smo precizno utanačili mjesto za održavanje sastanka, a trebalo je misliti i o prenoćištu, riješili smo da i ovoga puta svratimo do Simeunića.

Krenuli smo starim putem, pored Franja Jelenca i pilane, i bez ikakvih nezgoda došli pred Simeunićevu kuću. Na istom mjestu, kao i prije, stajao je stražar sa bodežom na pušci. Ko zna, možda je to onaj isti, kao da smo oba pomislili, pa bez ustručavanja krenusmo prema vratima. Stražar nas pusti još dva-tri koraka, na propisno odstojanje i viknu »alto«. Malo ustuknusmo iznenađeno, a i uplašeno. Ivo razveza na italijanskom kao i prethodni put, ali ga stražar prekide. Sad se snađi, Ivo. On opet pokuša i podiže glas, ali uzalud. Uto se na vratima pojavi

91

 italijanski podoficir zajedno sa Simeunićem. Simeunić se okameni. Gledao nas je izbezumljeno. Otkud vas sad đavo nosi, kao da čusmo njegove misli. Prođe nekoliko trenutaka u međusobnom posmatranju i niko da otpočne. On se odjednom trže, videći da bespomoćno stojimo i usiljeno se smješkamo i poče da mlatara rukama prema podoficiru pokazujući čas na nas, čas na sebe. Govorio mu je nešto što serđente, vjerovatno, nije razumio, baš kao ni mi. Međutim, podoficir odmah dade znak da uđemo. Stražar nas, sada, još i pozdravi.

Pola poznatih lica okružavalo je Simeunića i nas. Doduše, atmosfera je bila nešto drugačija, ozbiljnija. Izvjesna potištenost i zabrinutost osjećala su se na njihovim licima, kao što se obično dešava uoči vatrene bure. Simeunić se opet našao u staroj ulozi, već dobro naučenoj i uigranoj, kao da je želio da ih raspoloži o ohrabri. Prema nama se držao ljutito i namrgođeno. Opet su se čule one njegove upadice: »Napuštajte mi kuću, poklaće nas, streljaće, ubili dvojicu!«

Letio je između nas i Italijana, vješto baratajući sa ono nekoliko njihovih riječi kojih se mogao sjetiti u toj nedaći.

Njegove molbe nismo uslišili ni ovoga puta, ništa mu nije pomoglo. Morali smo kod njega da prenoćimo, da bismo se u toku noći dogovorili sa njim i sa Brankom o predstojećem sastanku, koji je odložen za sjutra uveče.

Zakonačili smo. Opet sve po starom: ista soba, do komandantove.

I ta duga noć, pored pukovnikove sobe, prošla je kao i ona ranije, ali bez sna i u šapatu sa Simeunićem i Brankom. - Jasenak neće iznevjeriti - govorio je Simeunić, pominjući dosta ljudi s kojima se povezao.

Kao da se ni kod pukovnika, u susjednoj sobi nije spavalo; u njegovu sobu, ulazili su oficiri gotovo čitavu noć. Ivo se upinjao neće li nešto čuti kroza zid, ali ništa nije mogao da razazna.

Ovo me podsjeća na ratne igre u miru, gdje protivničke strane, »Plavi« i »Crveni«, vode borbu na topografskim kartama u raznim sobama, ali pod istim krovom.

Ustali smo rano da nešto pojedemo i negdje u blizini pilane priče-kasmo na večernji sastanak. Ali, ovoga jutra kuhinja je bila dupke puna. Simeunić je pripremao doručak i posluživao. Italijanski brico - vojnik otvorio je svoju berbernicu u samoj kuhinji, nedaleko od štednjaka. Oficiri su se grabili ko će prije na red. Dobra prilika za brijanje, a i brade su nam porasle. Bez mnogo uvijanja, Ivo zamoli berberina da i nas obrije.

- Molim, molim, samo ćete morati da pričekate da obrijem gospo du oficire - uljudno odgovori vojnik.

Ovaj razgovor pratio je i Simeunić, čijem strpljenju nije bilo kraja. Ipak nije mogao da se uzdrži i umiješa se, kako bi osujetio ovu našu namjeru, kad mu već ništa drugo ne polazi za rukom:

-    Sinjor barbijeri, pa oni bi morali čekati do noći da dođu na red - obrati se bricu, očito tražeći pomoć da nam što prije vidi leđa.

-    No, sinjor, no - odgovori brico - sve će to ići brzo. - Izgleda kao da se i berberin urotio protiv Simeunića.

Dolazili su novi i novi i nikad kraja, a brico je munjevito brijao jednog po jednog. Simeunić ih je brojao kao da je odbrojavao sudnje časove. Najzad, dođe red i na nas. Ostadosmo gotovo sami sa bricom i

92

 Simeunićem. Ivo sjede prvi. Brico je majstorski sapunao, oštrio britvu o široki remen, a Simeunić stajao pored štednjaka i samo što se nije krstio. Odjednom poče da zateže nadolje svoju kecelju kako bi upozorio Iva na revolver koji se na pojasu, ispod džempera, malo ocrtavao, naročito kad bi brico priljubio Ivu potiljak uza zid, da bi ga lakše obrijao ispod brade. Kolonjsku vodu, pa pomadu, pa najzad i puder stavljao mu je brico na lice i ne pitajući za saglasnost. Onda malo fazonira i Ivovu kosu, pokvasi je i počešlja. Zaista divno brijanje poslije onog našeg struganja tupim britvama po partizanskim logorima. Poslije Iva, obrija i

mene.

Simeunić, koji je do tada stajao preneraženo, poče i sam da se smješka. Do kraja učtiv, a naročito poslije naše nagrade od sto kuna, brico se zahvaljivao mnogo puta, ljubazno se klanjao i čistio četkom naša odijela. Isprati nas do vrata, zahvali se i reče:

-     Izvolte i drugi put.

-     Ne, ako boga znaš, zar nije bilo dosta i ovaj - prošapta Simeunić za nas.

-     Do viđenja, Simeuniću.

Do viđenja, ali u šumi, nikako u Jasenku - odgovori nam sav sre-ćan što već jednom odlazimo.

Istu večer održan je sastanak sa stotinak Jasenčana. Na toliki broj nismo računali. Jasenak se opredijelio za borbu. Iz njega će krenuti ljudi u šumu i prihvatiti se partizanske puške, da bi joj ostali vjerni do kraja rata. Nikla je, ubrzo, partizanska četa.

Iz Jasenka smo morali ponovo istim putem preko Gomirja i Mo-ravica do Delnica na jedan zakazani sastanak, savjetovanje sa najistaknutijim komunistima delničkog kotara. Putem nismo imali većih teškoća. Istina, sretali smo se sa italijanskim vojnicima na nekoliko mjesta i Ivo bi se s njima upuštao u razgovor, iako nije bilo nikakve potrebe; na kraju bi ih ljubazno pozdravio.

Na savjetovanju, koje je održano 22. septembra, okupilo se tridesetak članova Partije iz svih opština i većih mjesta kotara kao i nekoliko drugova iz Delničke čete. S nekolicinom - među kojima su bili Drago Mance, sekretar Kotarskog komiteta, vrlo hrabar i agilan, Nikola Rački Koljka, Pavica Pavičić, braća Ivan i Antun Muvrin, Marko Vučković -i ranije sam se sretao, bilo u Delnicama ili u četi. Sa Iličkom Golik, sekretarom Mjesnog komiteta Delnica, s Andrijom Bubnjem i Stipom Štim-cem, iz Fužina, Dragom Majnarićem, Ivanom Tijanom, Andrijom Grgu-rićem, Dragutinom Majnarićem, Marijanom Ofakom, Josipom Miheljči-ćem, Eduardom Cenčićem, studentom medicine - Lokvarcem, jednim od najmlađih i najpoletnijih članova Partije - sreo sam se prvi put. Na žalost, druga imena nisam zapamtio.

Na sastanku su bile zastupljene sve opštine kotara Delnice.7) I danas u mom pamćenju živi slika tih mladih i odlučnih ljudi koji su se okupili iznad Presike, pri vrhu jednog brda, među visokim jelama.

7) Ivo Marinković Slavko je u izvještaju »Obilazak odreda i partijskih organizacija u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju i kotaru Ogulin od 7.09.-28.09.« pisao 30. septembra: »Delnice: sastanak sa drugovima iz Delnica, Lokava, Fužina i sela oko Broda na Kupi: Tihovo, Lešnica i Trošmarija. Nisu došli drugovi iz Lica i Broda na Kupi. Objašnjena linija i konkretni zadaci. Poslije sastanka sekretar K(otarskog) k(omiteta) drug

93

 Marinković je uvjerljivo govorio o organizovanju borbe, o radu Partije na terenu. Meni se činilo da tu nikoga nije trebalo ubjeđivati u potrebu oružanog ustanka, o stupanju u partizane. Najteže je bilo onim komunistima koji su još morali da ostanu po okupiranim mjestima; meni se činilo, poslije Zagreba, da uživam punu slobodu u poređenju sa njima koji su još morali da žive i rade ilegalno po garnizonima i u stalnoj opasnosti. Veći broj ljudi s kojima sam se sreo na ovom sastanku, neću vidjeti ni u partizanima, niti ikada više. U velikoj hajci okupatora i izdajnika na komuniste i rodoljube, oni će časno položiti svoje živote na strelištima, vješalima ili u tamnicama.

Tada sam se sreo sa još nekoliko ilegalaca koji su bili izašli u šumu, ali smo ih vratili nazad u mjesta. Među njima je bila i Dara Puškarić iz Lokava, vatrena omladinka, koja je tih dana uspješno položila ispit revolucionarne zrelosti svojom aktivnošću i hrabrošću. I ona će se osjetiti srećnom kad joj, nekoliko mjeseci kasnije, bude dozvoljeno da iziđe u partizane.

Savjetovanje kod Delnica imalo je veliki značaj za dalji razvoj oružane borbe, za mobilizaciju masa. Na njemu sam prvi put mogao da uvi-dim koliko je ogroman uticaj Partije u masama, zapravo, da je ona zaista jedna politička snaga u koju su uprte oči naroda. 0 nekakvom uti-caju ostataka bivših partija, gotovo da nije moglo biti ni riječi.

Nakon dugog krstarenja po Gorskom kotaru, stigli smo ponovo na Viševicu, do Bribirske čete. Ona je tada pred nama položila zakletvu. Trebalo je da se poslije njenog obilaska spustimo u Crikvenicu i produžimo za Karlovac, do Josipa Krasa.

Ponovni susret sa Bribirskom četom bio je nešto drugačiji od onog prvog. Četa je morala prije našeg dolaska da se spusti na prugu, između Fužina i Delnica, da je minira i da digne u vazduh neki voz. Eksploziva i svega što je potrebno bilo je na pretek. Sa četom je otišao i Moša Al-bahari, student iz Zagreba, predratni komunista, veoma hrabar borac.

Ivo i ja smo riješili da sačekamo četu i da s njom zajedno obilježimo još jedno njeno borbeno krštenje. Sjutradan evo čete - neizvršenog zadatka. Nije se moglo, nije se moglo, govorili su svi. Iskrsla ova prepreka, ona prepreka, jaka su obezbjeđenja pruge i slično.

S ovakvim izgovorom nisam mogao da se pomirim niti da ga prihvatim. Izgleda da se u meni zbilja budi komandantska ćud. Naredio sam da četa što prije krene natrag i da se ne vraća do izvršenja zadatka. Koliko smo puta u Španiji morali da na ponavljana naređenja jurišamo i ginemo, sve dok se zadatak ne izvrši. To mi je pred očima. Ovdje se ne smije popustiti, uprkos premorenosti i pregladnjelosti boraca.

Na moje naređenje, čujem negodovanja i protivljenje. »Nije ovo stara jugoslovenska vojska«, neko dobaci.

D(ragan) M(ance) izrazio želju da bude razriješen dužnosti sekretara, jer se boji da neće biti uspjeha u radu, pa ne bi htio biti odgovoran«. (Zb. NOR. V/l, 142) Sekretar Operativnog rukovodstva KPH za Karlovački i primorsko-goranski okrug Josip Kras je 2, oktobra pisao u vezi s tim Centralnom komitetu: »Predlaže se Ćaći (CK KPH) da pošalje jednog aktivistu u Delnice za partijskog sekretara, jer se sadašnji izvlači od vršenja ove funkcije. Ta činjenica sama po sebi jasno govori da neće izvršiti zadatke, i treba poslati jednog samostalnog čovjeka«. (Zb. NOR, V/l, 158).

94

 Ja sam ovaj trenutak shvatio kao veoma važan, tako reći odlučujući za disciplinu, za naše partizansko ratovanje. Popustim li jednom, morao bih popuštati stalno. Prvo naređenje, pa nije izvršeno!. Kako li će tek biti sa drugim? Ponovio sam: »Nazad na prugu!«

Po inicijativi komunista iz čete, odmah je sazvan partijski sastanak na kome smo ostali nekoliko časova. Moša Albahari je dokazivao da se akcija nikako nije mogla izvršiti. Gotovo do posljednjeg borca, svi su ga podržavali. Mnogo mi je žao što je Toma Strižić nekud otišao, jer znam da bi on podržao moj stav. Dakle, po opštem mišljenju, povratak na prugu bio bi samo maltretiranje, kaplarizam. Njihovi odgovori i argumenti bili su i za mene ubjedljivi, ali sam ćutao. Slušao sam mirno, a sve su oči bile uperene u mene, dok su mi dokazivali da se nije moglo, kako bih povukao svoje naređenje. Našao sam se oči u oči sa partijskom organizacijom. Ivo Marinković je ćutao. Prišapnuo sam mu da me podrži, jer ovo može da ima ozbiljne posljedice. On klimnu glavom. Kad je rasprava bila završena i kada se konačno očekivala moja riječ, progovorih: »Odmah na prugu. Kad se vratite sa izvršenim zadatkom onda ćemo nastaviti ovaj sastanak. Prvo izvršenje naređenja pa onda rasprava«. Ivo se potpuno složio sa mnom i čvrsto me podržao. Umjesto čete na prugu je otišla grupa diverzanata.

Već sjutradan evo minera nazad. Prvi mi priđe Moša s kojim sam se najviše sporio i raportira da je voz odleteo u vazduh. Čvrsto se za-grlismo. Svi su mi prilazili i rukovali se sa mnom srdačno. Zavladalo je pravo slavlje.

-     Mošo, hoćemo li da održimo sastanak? upitah ga. - Obećao sam da ću na ponovljenom sastanku i ja uzeti riječ.

-     Dosta si rekao na prvom - reče.

Još dok smo se Ivo i ja nalazili u četi, 25. septembra, ču se pucnjava od Lukova. Lukovo je mala visoravan iznad Bribira, gdje Primorci često idu na izlet. Na toj zaravni su dobri pašnjaci, a bilo je izgrađeno i više planinskih kućica, daščara, brvnara. Procijenili smo da je to tek prvi korak u napadu na Bribirsku četu, kojoj je trebalo uništiti sva prebivališta. Bili su sigurni gdje četa prebiva. Bez oklijevanja pošli smo kilo-metar-dva naprijed i na najpodesnijem mjestu zaposjeli položaj, kako bismo dočekali Italijane. Mogao bi to biti dobar zalogaj, još jedno slavlje, ako li nam nalete.

U zasjedi smo ostali više časova iščekujući, ali su se Italijani ovoga puta zadovoljili paljevinom, kopanjem i pečenjem krompira. Nisu se usuđivali da krenu dalje. Tek predveče počeli su da se svrstavaju u kolone i odstupaju prema Bribiru. Ali i naš put, Ivov i moj, vodio je u Bribir, odakle je trebalo da produžimo u Selce, Crikvenicu i u Karlovac. Nikolu Cara smo ostavili s Bribirskom četom. Ivo i ja smo na putu po Gorskom kotaru i Primorju proveli više od dvadeset dana. Ovaj trenutak nije bio baš najzgodniji, po mojoj ocjeni, da krećemo naniže. Mislio sam da treba da sačekamo bar do sjutra. Ali je Slavko ocijenio da je najpametnije da krenemo odmah za vojskom, koji kilometar iza nje, da je pratimo i da se u toj gužvi, noću uvučemo u Bribir.

S prvim mrakom 26. septembra uz pratnju jednog vodiča, Bribirca, spustili smo se u Bribir svega nekoliko minuta poslije posljednjeg ita-

95

 lijanskog vojnika. Dalje se nije moglo te noći. U Bribiru je trebalo prenoćiti. Ali gdje? Kod koga? Naš vodič nam je objasnio da gotovo nema nijednog sigurnog domaćinstva gdje bismo mogli slobodno da noćimo. Svaka je kuća pod prismotrom. Čitav Bribir je uz partizane, svi sara-đuju očekujući svaki dan da stupe u borbene redove. Još uvijek je bilo suviše malo oružja da bi se mogli prihvatiti svi koji su željeli da odu u šumu. »Ima li neko ko nije sumnjiv Italijanima i gdje bismo mogli nekako da se uvučemo i da prenoćimo«, pitao je Ivo. »Ima«, kaže vodič, »jedino Milka Rašina. Ona drži kafanu u koju neprekidno svraćaju kako vojnici tako i oficiri«. Milka je bila sumnjiva za ustanički Bribir. Ivo odmah predloži da pokušamo da se probijemo do nje i da tu prenoćimo.

Dok smo se primicali Milkinoj kafani, iznutra se čula pjesma kao da je pijanka. Oficiri, očito zadovoljni uspjelim izletom u planinu, bili su veoma raspoloženi da ga obilato proslave.

Noć se već bila dobro zgusnula. Našem vodiču smo rekli da se oprezno privuče do Milkine kuće sa zadnje strane i da sa Milkom stupi u vezu. Treba da joj reče kako su došla dva gospodina, trgovca drvima, koji bi željeli kod nje da prenoće, ukoliko ikako može da im obezbijedi jednu sobu. Mi smo se malo, za jedno stotinak metara, udaljili od kuće, za svaki slučaj, da ne bismo upali u klopku. Vodič je brzo uspostavio vezu s Milkom. Mi ih jedva naziremo u pomrčini. Malo iza toga, vodič dođe i reče da je sve u redu, da možemo krenuti prema kući. Milka nas je za kućom čekala. Odmah nam reče da na spratu ima slobodnu sobu. Peli smo se zajedno s njom uz jedno spoljnje, strmo stepenište. Uđosmo u lijepo namještenu dvokrevetnu sobu. Ona nas tu ostavi i reče da budemo bezbrižni, jer mora da skoči do kafane i da posluži oficire. Mi ostasmo unutra s otkočenim revolverima u džepovima. Bojali smo se da bi ona mogla da dovede oficire da nas pohapse. Kroz nekoliko minuta, evo Milke sa velikim bokalom crnog vina i punim tanjirom grožđa i smokava. »Dobro je, dobro je« govorio je Ivo »pametna žena, hoće nešto da zaradi«. Što se tiče novaca, mi zaista nismo imali razloga da štedimo, bar ne u ovakvoj prilici. Malo iza toga, kad počeše da se razilaze njeni gosti, Milka nam donese gospodsku večeru.

Ujutro nas je probudila ranije, kako smo se s njom i dogovorili, da bismo produžili pješke do Selaca i Crikvenice. Čim smo progledali, vidimo na dvjema stolicama očišćena i opeglana naša odijela i košulje oprane i lijepo ispeglane. Za proteklih dvadesetak dana našeg krstarenja, noćivali smo čas po selima, čas po hotelima, čas po partizanskim logorima i bili smo potpuno zapušteni. Ali naša domaćica, vidjevši kako smo zamazani i neuredni, sama se sjetila da nas uredi. Pametna žena, potvrđujemo, hoće što više da zaradi.

Pošto smo dobro doručkovali, Ivo izvuče novčanik da plati.

-     Koliko smo vam dužni, Milka? - upita.

-     Šta biste vi mogli biti dužni? - ona će.

-     Prenoćište, večeru, ručak, čišćenje i peglanje odijela, pranje veša, piće i sve što smo potrošili.

Ona se malo namrgodi, podboči ruke na bokove i poče da nas gleda poprijeko.

96

 - Bože sačuvaj! Takvi ljudi u mojoj kući ne plaćaju. Znam ja, dru govi, da vi niste nikakvi trgovci drvima. Niste vi obični partizani. Vi ste od onih odozgo, s vrha, s vrha. I još da plaćate u mojoj kući. Nemojte, prasca vam vašeg, da me vrijeđate.

Slavko izvuče tri hiljade kuna i položi na sto, ali Milka ih odmah zgrabi i pruži mu ih.

- Slušajte, drugovi, ako ovo odmah ne stavite u džep, ja ću iscije pati na vaše oči. Znam ja, znam, ko ste vi - poče da ponavlja - vi ste od onih odozgo. Ako još budete dolazili, ne zaobilazite me. Kod mene vam je sigurno.

Svi pokušaji da platimo bili su uzaludni.

Takav je Mo susret i rastanak sa »najsumnjivijom« osobom Bribira, s krčmaricom Milkom Rašinom. Nju će ti isti oficiri, koji su kod nje bančili, kroz nekoliko mjeseci uhapsiti i odvesti u zatvor u kome je ona provela sve vrijeme do kapitulacije Italije.

Takva je bila Milka Rašina, jedna od onih brojnih nepoznatih junakinja kakvih je bilo mnogo po Primorju i Gorskom kotaru. Ona će do kraja rata mnogo puta potvrditi svoju privrženost borbi i žrtvovati sve za nju.

Iz Bribira smo nastavili pješke, cestom do Selca. Tu smo se sastali sa Vjekoslavom Lončarićem, opštinskim službenikom, koji je bio naša veza i kod koga je trebalo da produžimo naše propusnice. On je to brzo svršio. Iz Selca smo 28. septembra produžili u Crikvenicu do Viktora Bubnja, predratnog komuniste, člana OK i rukovodioca partijske tehnike Okružnog komiteta za Hrvatsko primorje. Slučaj je htio da se s njim sretnemo i prepoznamo ga na ulici, u najprometnijem dijelu Crikvenice. Viktor je bio krupan momak, dobro razvijen, ali je meni smetala jarko crvena kravata koju je nosio. Smatrao sam da je to neozbiljno i malo skojevski razmetljivo. Danas, u okupaciji, nositi crvenu kravatu, gotovo da je izazivanje. Jasno, to nisam mogao da prećutim, prigovorio sam mu zbog crvene kravate i tražio da je odmah skine, da ne privlači' pažnju na sebe, da ne izlaže i nas opasnosti. On se na to samo nasmijao. Rekao je da je on namjerno nosi i da mu ona služi kao zaštita, jer ko bi od brojnih tragača za komunistima i pomislio da će jedan komunista da nosi crvenu kravatu pri ovakvoj ilegali i konspiraciji. Uvjerio nas je da je to, štaviše, dobar metod.

U Crikvenici je policijski čas počinjao oko devet časova uveče. Nismo znali kako da provodimo vrijeme, jer smo sa Viktorom brzo završili sve što je trebalo. On nam je nabavio dvije bioskopske karte da gledamo neki film od sedam do devet uveče. Objasnio je da je to najsigurnije, jer se još nijednom nije desilo da u bioskopsku dvoranu upadaju okupatorske vlasti i da legitimišu. Nešto prije devet sati, on nas je, sa svojom djevojkom Marom, njegovom budućom ženom i ratnim drugom, sačekao i poveo kod njenih roditelja gdje smo prenoćili.

Dvadeset devetog septembra ujutro sjeli smo u autobus i odvezli se do željezničke stanice Plaše. Odatle smo produžili za Karlovac. Na putu nismo imali nikakvih neprilika. Jedino smo malo zazirali od partizana, naročito od Bribirske čete, kojoj smo dali naređenje da stalno napada prugu. Zbilja, ne bi bilo lijepo nagaziti, slučajno, na našu minu i od nje stradati.

97

 Pri ulasku u Karlovac, gotovo svaki putnički voz stane na otvorenoj pruzi u Mostanju, gdje jedan dio putnika ulazi u voz ili izlazi vani. To je bilo veoma korisno za ilegalce, a naročito za Iva Marinkovića, kako ne bi izlazio na glavnoj stanici i tako se izlagao opasnosti susreta sa policijskim agentima i ustašama.

Istoga dana sastali smo se sa Josipom Krasom i Bartolom Petro-vićem i podnijeli im izvještaj o našem boravku u Gorskom kotaru i Primorju. Odmah se nametnulo i pitanje organizacije komandovanja partizanskim jedinicama na tom širokom području. Marinković je bio mišljenja da treba formirati jedan bataljon za čitavu tu teritoriju. Ja sam mislio da odmah treba formirati odred sa dva bataljona: jedan za Drež-nicu i okolinu, uključujući i dio Primorja, a drugi za Gorski kotar i Primorje. Ivo se s tim nije slagao, jer je upravo stiglo naređenje od Vrhovnog štaba partizanskih odreda Jugoslavije da bataljon treba da ima po tri čete sa po osamdeset ljudi i neke pomoćne dijelove.8' Znači, mi nismo ispunjavali uslove za formiranje takvog bataljona, jer nijedna četa, odnosno logor kako smo ih tada nazivali, nije imao osamdeset ljudi. Uvjeravao sam Marinkovića da za ovu priliku to uopšte nije važno, jer će sve te jedinice ubrzo narasti do tolikog broja, pa se ne postavlja pitanje ljudi već oružja. Mi bismo i sad mogli da imamo po osamdeset ljudi kad bismo, samo, imali oružja.

U stvari, tada nije došlo do izričite odluke da li da to bude bataljon ili odred. Ja ću se vratiti na teren sa dvije alternative. Na tom sastanku je riješeno da komesar bude Ivo Vejvoda, a operativni oficir Tomo Strižić.9'

Poslije dva opasna dana provedena u Karlovcu, krenuo sam sa novom propusnicom u Gorski kotar. Sad moram da se probijam sam. Nema više sa mnom Iva Marinkovića, da vodi i krči put po ilegalnim stazama. Dok smo krstarili zajedno, oslanjao sam se samo na njega.

8) Poslije savjetovanja Vrhovnog štaba u Stolicama 26-27. septembra, preko CK KPH je poslano uputstvo o ustrojstvu partizanskih jedinica: »Osnovna jedinica je četa koju vode komanđ:r i komesar. Četa mora da broji najmanje 80, a najviše 120 ljudi. Četa se dijeli na 2-3 voda, a vodovi na desetine. 3^1 čete čine bataljon. Na čelu bataljona je štab od komandanta, političkog komesara i operativnog oficira sa potrebnim osob ljem. 2-4 bataljona čine odred na ćelu kojeg je štab od komandanta, komesara, ope rativnog oficira i potrebnog osoblja. (Dakle, veća formacija od bataljona je odred, a ne puk ili brigada). 2-4 odreda čine grupu odreda na čelu koje je štab sa potrebnim osob ljem. U pokrajinskom razmjeru obrazovaće se glavni štabovi (za Srbiju, Hrvatsku itd.). U okviru Jugoslavije obrazovan je Vrhovni štab partizanskih odreda. Dakle, od najma nje do najveće jedinice zadržava se termin partizanski (tj. partizanska četa, bataljon, od red itd.). Politkomesari moraju biti partijci. Partizanske oznake su petokraka zvijezda kao antifašistički znak, okolo koje će naši partizani u Hrvatskoj nositi hrvatsku, u mi ješanim odredima i hrvatsku i srpsku, dok u čisto srpskim odredima srpsku zastavu. Znak će nositi na kapi koju ćemo mi propisati. Svaka četa će imati zastavu na kojoj će preko sva tri polja biti petokraka zvijezda. »Nešto kasnije propisane su i kape »par tizanske« ili »titovke«, ali u Hrvatskoj su dugo zadržane »partizanke sa tri roga«.

9) Na sastanku okružnog partijskog rukovodstva, u prisustvu Veljka Kovačevića, i pored odluke Vrhovnog štaba da se formiraju odredi i grupe odreda, Okružni komitet je ri ješio »da se obrazuje brigada za Kordun i Baniju«, što će potom biti izmijenjeno. Od lučeno je također »da se obrazuje za Primorje jedan bataljon«: »Za bataljon Primorja i Gorskog kotara da se osnuje isto štab i u njega da uniđu: Veljko, zapovjednik, Vej(voda), politkomesar i Strižić sa potrebnim tehničkim osobljem. Ovo je potrebno zbog perspektive stvaranja većeg broja partizanskih odreda, a time i veće vojničke for macije. Centralno vojno rukovodstvo već je samo nužno«.

98

 Do željezničke stanice pratila me je, noseći veliki kofer pun sanitetskog materijala, jedna mala, mlada, živahna i lijepa djevojka. Nisam joj znao ime. Na njoj je bilo i da mi izvadi voznu kartu. Kofer je bio veoma težak i jedva mi je uspjelo da joj ga istrgnem iz ruku i da ga sam ponesem.

Idući, tako, do stanice, ona mi dade da obučem jedan zimski kaput koji je držala preko ruke. Već je bilo dobro prihladilo pa sam ga obukao bez pogovora.

To je bio moj prvi zimski kaput u životu. Doduše, uoči odlaska iz Zagreba u Španiju nosio sam nekoliko dana polovni mantil mog bliskog druga iz dobrostojeće porodice. On je imao još dva nova. Računao sam da će mi taj dobro poslužiti do španskog fronta. Međutim, na željezničkoj stanici u Zagrebu prilikom pozdravljanja sa nekolicinom drugova, koji su znali kuda sam krenuo, a među njima i sa njim (ne^želim da mu pominjem ime, bio je iz moga zavičaja), on zatraži da svučem mantil i da mu ga vratim. Mantil sam odmah zbacio. Bio sam ogorčen. Tako nešto nisam mogao da očekujem. Dobro se sjećam kad mi je, tražeći mantil, rekao da se ja možda neću živ vratiti iz Španije i da on ne zna kako bi pravdao pred ocem nestanak mantila.

Ja sam se vratio, živ, a on je, na žalost, početkom našeg rata otišao na suprotnu stranu fronta, dokrajčivši zanavijek naše nekadašnje prijateljstvo.

Ovaj kaput, karlovački poklon, bio mi je i suviše širok, a kratak preko svake mjere. Nije dopirao ni do polovine bedara, kao da je prethodio nekoj budućoj modi, koja još nije ni na pomolu. Morao sam ga obući, nije bilo druge. Moja pratilja se smijala.

Kada sam se nekoliko dana kasnije sreo sa Vejvodom, on je, vidjevši me u tom kaputu, udario u takav smijeh da sam zaista počeo da se ljutim. Videći kako se mrgodim, on mi kroz smijeh ispriča da je to kaput njegovog oca i da mu je sad još jasnije koliko je bio debeljkast i malog rasta.

S nepoznatom pratiljom ostao sam gotovo pola časa na stanici, sve dok nisam ušao u vagon. Kada je voz krenuo, mahali smo jedno drugom dok se nismo izgubili iz vida.

Neće proći mnogo vremena, a uspjeću da saznam da je ta osamnaestogodišnja djevojka bila Nada Dimić. Prepoznao sam je i na jednoj fotografiji koju mi je neko pokazao. Kad sam čuo kakvo se herojstvo krilo u toj djevojčici, kako se borila dok je ustaše nisu savladale, kako je pobjegla iz zatvora i ponovo bila uhapšena, ubivši jednog neprijateljskog oficira i ranivši drugog, kako su je ponovo mučili danima i noćima, sve do strijeljanja, a da nije odala ni svoje ime - ona se u meni uzdigla kao neugasiva žiža ljudske svjetlosti. Njeno herojsko i plemenito ime ostlao je da živi i da ga i danas mladi sa ponosom izgovaraju.

Kao i prvi put, izišao sam iz voza na željezničkoj stanici u Srpskim Moravicama i svratio do porodice Marka Vučkovića, gdje sam i prenoćio. Idućeg dana, nastavio sam, ponovo vozom, put do Delnica. Da nisam ovako težak kofer morao da nosim do partizana, sigurno bih se uputio pješke, jer su vozovi već postali opasni, a kružile su i brojne potjernice za ilegalcima.

99

 Kod Pavice sam stigao negdje po podne. U njenom hotelčiću bila je velika gužva, ali ja sam se tu osjećao već prilično komotno, domaće, iako je kafana bila stalno dupke puna oficira. Na ovakvim mjestima čovjek se mora ponašati slobodno, obično, kao da ne zazire ni od čega na svijetu, pa će manje zapinjati za oko neprijatelju.

Susret sa onom šerpom punom mlijeka, kao i nekoliko puta ranije, zaista mi je prijao. Nagnuo sam i napio se do mile volje. Pavičina majka me je dobroćudno, majčinski, gledala. Ona ponovi, kao i nekoliko puta ranije, da će me tu, na tom istom mjestu, uvijek, dok je ona živa, čekati ta šerpa s mlijekom. A ja sam mislio da je to moje posljednje svraćanje u tu kuću, posljednji oproštaj sa majkom i šerpom dok traje rat.

Možda izgleda neumjesno što sam se uhvatio za ovu šerpu, što je ne puštam zaboravu, a propuštam brojne značajne događaje kojima neću posvetiti ni jednu jedinu riječ. A ko bi sva zbivanja zapamtio! Ja pišem o onom što je ostalo u mom pamćenju. I stvari imaju ponekad dušu, ako im je čovjek ulije. Zato moram da završim priču o šerpi. Još jednom sam iz partizana dolazio u Delnice, preobučen u kirijaško odijelo i našao šerpu na istom mjestu. I tada sam mislo da je to moje posljednje viđenje sa njom. Srećom, prevario sam se. Hiljadu devetsto četrdeset i treće, poslije kapitulacije Italije i oslobođenja Delnica, navratio sam u Pavičinu kuću. Njena majka rekla mi je tom prilikom da me šerpa čeka već dvije godine i da je već pravo što sam svratio. Ovoga puta, prvo sam se izljubio sa starom, a tek onda uzeo šerpu; toga puta zaista mi se nije pilo, ali nisam htio da razočaram Margaretu.

Do konačnog oslobođenja zemlje nisam više imao priliku da svraćam u tu kuću. Kad sam svratio prvi put po završetku rata, Margareta mi je rekla, ne znam već po koji put, da će me ta šerpa uvijek čekati, došao ja ili ne. I zbilja, održala je riječ. Mnogo puta u poslijeratnim godinama dolazio sam u Delnice. Nikad nisam prošao, a da ne svratim u našu staru bazu. To nisam mogao, a ni smio sebi da dopustim, jer bi se stara uvrijedila. Navraćao sam i navraćao.

I negdje poslije 1960. godine kad sam, idući iz Zagreba za Rijeku, svratio u hotelčić, šerpe nije bilo na starom mjestu. Zla slutnja navire mi u glavu. Ne vidim ni Margaretu u kuhinji. Dok stojim tako zbunjen, iz sobe iziđe Pavica. Ugledavši me zaplaka. Odmah mi je bilo jasno da je njena majka umrla. Sjeli smo u kuhinju bez riječi. Ovoga puta nisam mogao zadržati suze. Poslije toga, nikada više nisam mogao da svratim u tu kuhinju na spratu.

Zahvaljujući dobrim kuririma, poznavaocima Kapele, stigao sam u Drežnicu za dva dana. Odmah smo formirali štab za rukovođenje partizanskim jedinicama u Primorju i Gorskom kotaru. Nešto kasnije, po formiranju Glavnog štaba Hrvatske, on će dobiti potpuno ime - štab Primorsko-goranskog partizanskog odreda.10' Ne očekujući nikakvo naređenje, kao što se vidi, mi smo formirali odred sa dva bataljona, umio) Veljko Kovačević i Ivo Vejvoda su o ustrojstvu goransko-primorskih jedinica poslali izvještaj 6. oktobra. Objašnjavajući da su »u vezi sa novonastalim prilikama u ovim krajevima prinuđeni izvršiti neke promjene u organizaciji: »Nagli porast ljudi u odredima u sektoru Drežnice, kao i geografski položaj, te da je borba ovdje već stupila na viši stupanj (svakodnevni sukobi s Italijanima) o čemu će govoriti naš sljedeći izvještaj, koje vam momentalno ne možemo dati, to su nas gore navedene činjenice prisilile na slijedeći način organizacije:

100

 jesto jednog, kako je predlagao Marinković. Na tome nam niko nije prigovorio, a veoma brzo biće udovoljeno i formacijskim zahtjevima da četa ima osamdeset ljudi, a bataljon tri i više četa.

Ovakva organizacija omogućiće dobro rukovođenje i komandova-nje. Činjenica da je formiran odred, da su formirani bataljoni, da je prisutna vojna terminologija, sama po sebi je govorila da tu počinje da niče oslobodilačka vojska. To je dobro odjeknulo u narodu. Kao što sam naveo, za Drežnicu je bio vezan Prvi bataljon, od više manjih jedinica, a za Primorje i Gorski kotar, u užem smislu, Drugi, koji se isto tako sastojao od više manjih jedinica. Ovaj bataljon je pokrivao ogromnu teritoriju. Moj predlog da Drugi bataljon dobije ime Matije Gupca, odmah je prihvaćen. Imalo je to pozitivan odjek u narodu. Treba napomenuti da je to prvi čisto hrvatski bataljon, a Primorsko-goranski odred treći po redu u Hrvatskoj.

Za komandanta Prvog bataljona postavili smo Antona Ruseka, rodom iz okoline Zagreba, starog komunistu i španskog dobrovoljca. Za komesara bataljona postavljen je Branko Vukelić, Drežničanin.

Za komandanta Drugog bataljona »Matija Gubec« postavljen je Nikola Car, Primorac iz Crikvenice, čvrst, stamen komunista koji se svojom hrabrošću istakao na španskom frontu. Za komesara je postavljen Joso Gržetić, predratni član Partije, rodom iz Karlobaga, koji je odavno živio u Zagrebu. Kao što se vidi, od šest najodgovornijih dužnosti četiri su pripale Špancima. To je bilo izuzetno važno, s obzirom na njihovo ratno iskustvo.

Drežnička kotlina nalazi se na istočnom dijelu prostranog područja Gorskog kotara, već dobro išaranog partizanskim jedinicama, pa je trebalo potražiti neki povoljniji položaj za naš štab, geografsko središte iz kojeg bi se lakše rukovodilo, organizovalo, komandovalo i održavale veze s partizanskim jedinicama. Odlučili smo se za rejon Delnica, za Delničku partizansku četu, još uvijek smještenu na Presici. Odatle je najlakše saobraćati sa Karlovcem, Zagrebom i Sušakom. Ne očekujući mnogo, uz pratnju nekoliko kurira i dobrog vodiča, krenuli smo na novo odredište Ivo Vejvoda, njegova žena Vjera Hinkova - Vejvoda i ja. Treba nam najmanje tri dana da brdskim putevima stignemo do određenog mjesta. Uz to, pored ličnog naoružanja, morali smo ponijeti još neke stvari, među kojima i jednu pisaću mašinu; do nje smo mnogo držali. Ona je bila jedino naše tehničko sredstvo za agitaciju i propagandu, pravi kapital. I Vjera i Ivo dobro su baratali mašinom.

Susret sa Vjerom Hinkovom, mladom Pražankom, u masivu Kapele, mene je ne samo iznenadio nego i uzbudio. Znao sam da je ona praška studentkinja, istaknut i priznat komunista, delegat na svjetskim kongresima antifašističke omladine u Briselu, Parizu i španski borac u redovima internacionalnih brigada. I pored svega toga, teško mi je išlo

1.     Formirati 2 bataljona i to Drežnički sa 6 odreda {riječ je o četama - op. red.) sa komandirom drugom R(usekom Antonom) te komesarom drugom B (rankom) V(ukeli-ćem)

2.     Drugi bataljon Gorskokotarsko-primorski, koji je na putu formiranja.

3.     Organizovati pored štabova bataljona zajednički štab, sa sastavkom koji smo prije predviđali za bataljonski štab. Ove mjere su bile neophodne i sadašnje prilike su nužno zahtjevale taj način organizacije. Na putu smo da organizujemo sve potrebne službe da bi stvar pošla sve uspješnije...« (Zb. NOR, V/l, 175).

101

 u glavu da se ona, pored svoga jednogodišnjeg djeteta, koje je ostavila na tuđu brigu u Karlovcu, odlučila za ovu ljutu i neizvjesnu planinu Kapelu. Istinski joj se divim. Mora da ona duboko pati, da čezne za svojim djetetom. Vjera je posjedovala vanrednu ozbiljnost i skromnost. Činilo mi se da je malo povučena i uzdržana. Na prvi pogled, površni posmat-rač ne bi rekao da se iza ove mlade i lijepe žene krije tako svijetao lik. Lično sam želio da je bolje upoznam, da je čujem, da i ovdje, bar riječju, potvrdi to moje visoko mišljenje o njoj. Ali kao i obično, kao i u životu, tamo gdje muškarci kolo vode, ženski glasovi se teže probijaju. Na našim sastancima ona se držala dosta uzdržano, kao da je smatrala da će njena riječ biti suvišna, da neće biti shvaćena među ovim gorštacima s puškama o ramenu; ali sam znao da će se ispoljiti. I, zbilja, nije trebalo dugo čekati. Na jednom sastanku razgovaralo se o onom što nas sve čeka sa dosta pesimističkih strepnji, straha, a bilo je i najgorih predviđanja. Ipak, sve je to praćeno i velikom vjerom u budućnost. Jedan istaknutiji komunista, mnogo opterećen predstojećim, pitao je, zabrinuto, šta će biti s nama kad padne snijeg, kad se za nama budu ocrtavali tragovi. Kapela je to, kaže. Ko joj ne zna ćudi grdno se može prevariti.

Ja sam ljutito odgovorio da će i neprijatelj ostavljati za sobom tragove po snijegu. I ne dovršivši svoju misao, a bio sam se naoštrio, čujem odlučan glas Vjere Hinkove:

»Ko se boji svojih tragova bolje da se ne upušta u borbu. Komandant je u pravu kad kaže da i neprijatelj ima tragove. Mi smo uzeli pušku da ga gonimo. Ko se boji tragova neka dadne pušku onom ko se ne boji«.

Dovoljan je bio samo taj trenutak da ona u mojim očima potvrdi jedan visok borbeni lik koji za sobom ostavlja duboki trag. Te njene riječi bile su mi jaka moralna podrška u kasnijim danima kad su i neprijateljski i naši tragovi, šarajući ratno poprište Velike Kapele, često bili putokaz i za neprijatelja i za nas, kad su nas mnogo puta dovodili i u teška iskušenja.

Krenuli smo da se ustoličimo pored Delnica, iz »strategijskih razloga«, kako sam napisao u jednom ondašnjem izvještaju Operativnom rukovodstvu za Hrvatsku. Ni manje ni više nego »strategijski razlog«. Komandant, komesar i nekoliko desetina partizana i to nazivamo strategijskim, strateškim razlogom, kao da komandujemo velikim armijama koje odlučuju o ishodu rata. Trebalo je da prođe mnogo godina, ratnih i poslijeratnih, pa da završim Višu vojnu akademiju, kako bih saznao sa kakvim sam neznanjem i neskromnošću zloupotrijebio tu riječ.

Prvih dana, uveče, stigli smo do Gomirja. Sklonili smo se i prenoćili kod našeg vjernog prijatelja Miće Stipanovića, čija će kuća za čitavo vrijeme rata i u najvećim opasnostima, predstavljati naš sigurni oslonac. Začudo, ta porodica nikad nije pokazivala strah, tako da smo i sami bili bez opterećenja. Mića, njegova žena Marica i kćerka Milka čuvali su nas, dežurali naizmjenično, kako tada tako i više puta docnije, da nas što ne bi iznenadilo. I kasnije, kada tu preovladaju četnici, oni su ostali stameni.

Idući prema Moravicama, na naše drugo prenoćište, ugledali smo, iznad Vrbovskog a pored Senjskog, grupu kosaca. Zastali smo kod njih

102

 da im otvoreno rečemo ko smo i za što se borimo. Našom pojavom kosci su bili iznenađeni, a i preplašeni. Održali smo im dug politički čas. Čini mi se da naše riječi, ipak, nisu mnogo za njih prianjale. Ali, svejedno, možda će ih se oni sjetiti kasnije, možda neće biti potpuno uzaludne. Riječ »partizan« nikad ranije nisu ni čuli. Uvjereni da bar ništa nismo izgubili, zaputili smo se prema Moravicama, kroz koje je vodio put do porodice Vučkovića.

Primičući se selu, dugo smo se dvoumili o izboru pravca: da li da se spustimo pravim putem i uđemo u same Moravice, na željezničku stanicu, ili da ih zaobiđemo padinama visokih brda i da se okolo, mnogo dužim i neugodnim putem, spustimo kod Vučkovića. A šta ako je neko od onih kosaca prijavio da smo prošli? Može se desiti da na ulasku u Moravice naletimo na zasjedu. Prevagnuo je oprez. Pošli smo okolo. S prvim mrakom spustili smo se u selo Vučkoviće kod naših prijatelja.

Sjećanje na ovaj put, kao i na razgovor sa koscima, ne bi zaslužili pamćenje da se iduće godine, mjeseca marta, po oslobođenju Mrkoplja i niza mjesta u Gorskom kotaru, nismo sreli, u neprijateljskoj arhivi, sa potjernicama ustaške i italijanske vlasti za nama. Naime iz dokumenata se vidjelo da se za nama, odmah po našem rastanku sa koscima, nadala potjera. Na ulasku u Moravice bila je postavljena neprijateljska zasjeda. Čitajući ta dokumenta, Vejvoda i ja umalo da nismo čestitali sami sebi na ovako »hrabroj« odluci da zaobiđemo Moravice.

U dosijeu se nalazila i moja fotografija uz lični opis, dan i godinu rođenja, podatak da sam španski borac, komunista i komandant partizanskih jedinica u tom kraju. Svi podaci bili su tačni, samo mi je oko moje fotografije, bilo nešto nejasno. Zagledao sam je mnogo, davao i drugima da je gledaju i, zbilja, nema sumnje, to sam ja. Ničega tu sumnjivog ne bi bilo da na meni nije bila mornarska uniforma i gitara u koju udaram. Ne mogu da dođem k sebi. Znam da nikad u životu nisam obukao mornarsko odijelo. Gitaru sam, doduše, uzimao u ruke, mlatarao prstima po žicama, kako to čini svaki laik, ali se sa njom nikada nisam slikao. Moja glava, sve moje, osim mornarskog odijela i gitare. Počinjem da mozgam da možda, ipak, gdjegod nisam obukao takvu uniformu. Nikad, nikad! Trebalo je da prođe dvadesetak dana dok se nije našao neko da mi objasni da je to foto-montaža. Žao mi je što nisam sačuvao tu fotografiju. Na njoj sam lijep, uz to sa gitarom, romantični maestro. Kad bih je danas pronašao, objesio bih je na zid u svom stanu. Mogao bih da izmislim i priču kako sam nekad, u mladim danima, znao da sviram na gitari. Možda ta fotografija i danas leži negdje u arhivi.

Evo nas, konačno, nakon tri dana u delničkom logoru. Štab je ustoličen. Tu sam se zadržao samo dan-dva,n) a onda se zametnuo po Gorskom kotaru u obližnje jedinice. Ivo Vejvoda i Vjera Hinkova ostali su tu, u delničkom logoru, a Tomo Strižić je otišao u logor Bribirske čete.

ln Ivo Vejvoda je 16. oktobra pisao Centralnom komitetu KPH: »Čitav štab teritorije (Gorski kotar - Primorje) prisustvovao je proširenom plenumu Kotarskog komiteta u A (Delnice) na kome su bili izneseni referati o part(ijskom) radu u ovom kraju. Rad nije zadovoljavajući i potrebno je da što prije pošaljete čovjeka na rad u ovu organizaciju, kako ste to obećali. Mi smo kritikovali rad drugova i postavili pred njih najhitnije zadaće što veće mobilizacije ljudi za part(izanske) odrede, te mobilizacije po-

103

 Slobodna teritorija

U tom lutanju od partizanskog logora do logora, zateče me vijest da je oslobođena Drežnica. Tadašnjom mojom vojnom terminologijom, ja bih to nazvao strategijskim uspjehom. Čitava jedna opština, tu na sre-dopuću između Ogulina i Novog Vinodolskog, u našim je rukama od 9. oktobra. Cesta Ogulin - Novi presječena je i nama pripada u dužini od trideset do četrdeset kilometara. Odmah sam se vratio u Drežnicu.12'

Na dan oslobođenja ove opštine, u Drežnici se skupilo mnogo svijeta iz okolnih dvadeset do trideset sela. Jedna partizanska četa, od osamdesetak boraca, prodefilovala je pod crvenim zastavama. Ništa bez crvenih barjaka. Tome se ne treba čuditi kad se ima u vidu da je na čelu drežničkog komiteta bio Marko Trbović Sibirac, koji od prvog dana proglašava našu borbu socijalističkom revolucijom. U prvom susretu sa Vejvodom je otvoreno rekao da je on samo za revoluciju, za socijalizam i da se u tom cilju prihvata puške. Otuda u Drežnici samo crvene zastave. Zamjereno nam je iz CK KPH. Kritika nam i pored svega nije teško pala, mada je linija Partije, koje smo nastojali da se dosljedno držimo, bila okupljanje najširih rodoljubivih masa, bez obzira na političku pripadnost, samo ako su spremne za borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika. S takvom linijom kosilo se isticanje samo crvene zastave.

U Drežnici je zavladalo slavlje kakvo ona nije imala u svojoj povijesti. Igra se, pjeva, šenluči. Čuju se u masovnoj pjesmi tek ponikli stihovi u desetercu. Slave partizane. Ovo razigrano slavlje kao da nema kraja i jednači se s konačnim oslobođenjem. Niko ne misli da je to tek njegov rani zametak. Ja sam svjestan da ono ne može dugo trajati, a toga je ponegdje svjesno i ovo stanovništvo, ali ono ne može odoljeti trenutku. To što se zbivalo tada bilo je posljedica borbi partizana od nekoliko nedjelja, što su otvarale vjeru u budućnost i učvršćivale snagu narodnog oružja, bez obzira na slabašnost koju je ono još imalo...

Ubrzo počeše sa svih strana da dopiru glasovi da neprijatelj Drežnici sprema odmazdu. Svakome je jasno da ovakvu slobodnu oazu čekaju uskoro teški trenuci, da joj neprijatelj neće dopustiti da mu dugo prkosi. Mnoge oči uprte su u mene kao španskog borca i komandanta.

zadine za svu moguću pomoć odredima Upozorili smo ih na oktobarsko takmičenje (Okružni komitet Karlovac je na sastanku u prisustvu Vetjka Kovačevića 30. oktobra donio »odluku o proslavi Oktobra«, koju će »sprovesti tako: od 7. oktobra do 7. novembra uključivo proglašavamo mjesec proslave Oktobarske revolucije. Predvidjeli smo akcije za ovaj mjesec i pristupili njihovoj organizaciji. Ove akcije smo podijelili na 2 dijela: politički i vojnički. - Op. red.) za proširenje i povećanje akcija, te za pojačanje agitacionog i propagandnog rada u ovom mjesecu«. (Zb. NOR, V/l, 201). 12' Ivo Vejvoda 16. oktobra piše Centralnom komitetu: »Komandant (Veljko Kovačević) je otišao u Z (Drežnicu) radi novostvorene situacije u ovom kraju, dok je operativni oficir ovoga štaba (Toma Strižić) otišao u logore u X (Hrvatskom primorju) da ih upozna sa novom organizacijom... « U istom izvještaju Vejvoda piše »da je općina Z (Drežnica) sa 6.000 stanovnika oslobođena od fašističkih okupatora i ustaških gadova, te da se od 9. o(voga) m(jeseca) pa do momenta dok vam ovo javljamo nalazi u vlasti naroda.« Pavelićevom ministarstvu unutrašnjih poslova je 14. oktobra javljeno iz pošte Jezerane: »Molim zatvaranje pošte Drežnica Ogulinska i Jasenak; oružnici poubijani, činovnici obćine odvedeni, ceste prekopane na više mjesta, stupova brzojavnih oko 150 porušeno, prenos nemoguć, poštu za Drežnicu i Jasenak ne šaljite«. (Arhiv Voj-noistorijskog instituta, 213, 10/4-1).

104

 Traži se ohrabrujuća riječ i obećanje. Ja pokušavam da hrabrim, ali ne mogu ništa da obećavam osim borbe. Osjećam veliku odgovornost. Bilo bi mi mnogo lakše da je tu Vejvoda. Sad bi ovdje u Drežnici bio potrebniji nego ikad ranije. Zajedno bismo se bolje snalazili i bolje rukovodili u ovoj izuzetnoj situaciji.

Po oslobođenju Drežnice, skoknuo sam do Primorja na nekoliko sastanaka i da obiđem Bribirsku četu. Morao sam da žurim, dvije noći nisam oka sklopio. Ipak ne osjećam umor. Već sam stekao dobru kondiciju krstareći po Kapeli. Pri povratku, kao i obično, nisam mogao da zaobiđem Jasenak ni Simeunića u njemu i vidim kako se tamo stvari razvijaju, da li će i tu brzo poniknuti partizanska jedinica. Išao sam sa velikom zebnjom. Koliko bi mi samo bilo lakše da sam i ovoga puta sa Ivom Marinkovićem, sa kojim sam preko dvadeset dana krstario po Primorju i Gorskom kotaru. S njim sam se osjećao sigurno i vjerovao da nas nikakva situacija ne može snaći iz koje se, zahvaljujući njemu, ne bismo izvukli. Već isprobanim »kanalom« pored pilane i drvljanika, ušao sam u mjesto i pravo u Simeunićevu kuhinju. Kao i ranije u njoj je bilo dosta oficira koje sam već sretao. Mrzovoljni Simeunić bio je za-prepašćen mojim dolaskom. Sve što se dešava u kuhinji kao da je repriza naših ranijih susreta. Postoji razlika samo van nje. Jasenak se pretvorio u veliki vojni logor. Italijanska vojska svila se u njega, koncen-•triše kao da se sprema na proboj nekog utvrđenog fronta. Mjesto je potpuno blokirano brojnim stražama i patrolama. Kako sam se uvukao neopaženo, prosto ne mogu da shvatim. U njega gotovo niko ne može da uđe ni da iz njega iziđe. Dan ranije, na izlasku iz sela, italijanski vojnici ubili su dva Jasenčana koji su išli da kopaju krompir.

Noć sam opet prespavao u istoj sobi pored komandantove. Da li je sad moj susjed bio isti pukovnik ili neki general, komandant divizije »Lombardija«, nije mi bilo jasno. Po Simeuniću koji se, istina, nije mnogo razumijevao u njihove činove, bio je general. Ustao sam rano ujutro i bez doručka se uputio u Drežnicu.

Nije trebalo biti veliki vojnik pa doći do zaključka da se Italijani spremaju za upad na slobodnu teritoriju. Pri povratku u Drežničku kotlinu sretoh, u zasjedi prema Jasenku, već istaknutog komandira jedne partizanske čete, Savu Vukelića. I njemu je jasno šta Italijani spremaju, da je mala »republika« ugrožena. Odlučan je da se bori sa svojom četom, iako je svjestan da ne može zaustaviti prodor okupatora. U revoltu mi ispriča da se prenose glasovi, već dva-tri dana, kako je Mjesni komitet na jednom svom sastanku, zaključio da se na neki način pozovu Italijani da uđu u slobodnu teritoriju; tako bi se, kao, zaštitilo stanovništvo od upada ustaša i njihovih pokolja. Sava se uzdao u mene, kao španskog borca i komandanta, da pobrkam takve namjere.

Vijest me je ozbiljno uznemirila i ogorčila. Istina, ja još ne mogu da joj vjerujem. Mora biti da neko namjerno pronosi glasove i demo-rališe stanovništvo. Ne vjerujem da ima situacije pa i ovako istinski teške, koja bi mogla da pokoleba sekretara Komiteta Marka Trbovića.

Kao obeznanjen upao sam u selo Tomiće. U razgovoru sa seljacima nije bilo teško otkriti da su dani slavlja minuli i ustupili mjesto teškoj mori r zabrinutosti. Kod nekih ljudi preovlađuje mišljenje da Italijane

105

 treba pozvati da bez borbe uđu u Drežnicu. Ko, uostalom, govore, da se suprotstavi tolikoj sili koja se ustrijemila sa svih strana da kazni pobunjeno stanovništvo? Svi se oslanjaju, pri takvom rasuđivanju, na »stav Komiteta«.

Šta da radim? Zbunjen sam i obezglavljen. Pustiti Italijane da uđu bez borbe, ili, što je još gore, pozvati ih, značilo bi kapitulaciju. Poraz od kojeg se teško oporavlja. Svjestan sam da ih nikako ne možemo spriječiti da upadnu, ali to me nimalo ne koleba. Nešto se brzo mora pred-uzeti da se osujeti namjera, ukoliko je zaista Komitet odlučio tako nešto. Koristeći se svojim komandantskim položajem, riješio sam da pozovem sve članove Partije, nose li oni pušku ili ne i sve starješine sela, već izabrane ili postavljene kao preteče budućih narodnooslobodilačkih odbora, da se što prije skupe u jednu vrtaču iznad sela Vukelića.

U međuvremenu, dok iščekujem skupljanje ljudi, doznao sam da stvar ne stoji onako kako se priča, da nije Mjesni komitet odlučio da treba pozvati italijansku vojsku, već da se o tome samo govorilo. Jedan član Komiteta, predratni komunista, ne malo cijenjen u svome selu, iznio je mišljenje kako bi u ovoj teškoj situaciji bilo najprikladnije da se Italijanima, kao zaštitnicima od ustaša, uputi neka vrsta poziva da uđu u slobodnu teritoriju. Po njegovom mišljenju to bi bila taktička varka, obmana neprijatelja, dok se ne stvore bolji uslovi za borbu. Tako bi se stanovništvu obezbjedio kakav-takav opstanak, bar za izvjesno vrijeme, dok se borba ne raširi na sve strane, a ne samo tu, oko njihovih kuća, kako je on govorio. Njegove riječi djelovale su ubjedljivo.

Poslije njegovog istupanja, pričaju mi, zavladao je tajac. Partijci su počeli da se pogledaju i meškolje. Nekoliko ruku podiže se uvis; ali, prije no što Marko ikome dade riječ, prolomi se glas omladinca, ne starijeg od dvadeset godina, Vlade Lončara iz Brinja, koji se borio u drež-ničkim jedinicama. Ne birajući riječi, on je prijedlog oštro osudio. Tek poslije njegovog istupanja, zavlada komešanje. Oči su uprte u Marka Tr-bovića. Šta će on reći? Marko, najzad, usta. Govorio je u grču, gromovito, osjećajući krivicu što on nije prvi ustao i osudio prijedlog. Markova riječ bila je i zaključak Komiteta. Italijani nisu pozvani, ali sama činjenica da se govorilo o takvoj mogućnosti brzo se raširila u narodu u potpunom krivom svijetlu, kao da je to odluka Komiteta.

Pri takvoj pojavi na sastanku Komiteta, zahvaljujući kolebljivcima i paničarima, ne treba se čuditi što je zavladala velika pometnja, kolebanje u narodu. Treba preživjeti. Treba se održati. Treba prevariti okupatora. Sve u ime Komiteta. Svi su izgledi da su ovakvi glasovi doprli ne samo do svakog Drežničanina nego i do okupatorovih ušiju, da se takav poziv i tamo očekivao, pa je zato i oklijevao sa napadom.

Čemu ovo vodi? Kako dalje? Počinjem da sumnjam da će se iko i odazvati mome pozivu. Uostalom, ko sam ja, pitam se, da bih učinio odlučni zaokret. Jedva da se i poznajem sa samo nekoliko ljudi. Na šta će ličiti taj narodni sabor? Hoće li sve poći tumbe? Jesu li se ti ljudi zaista toliko promijenili za samo nekoliko dana? Razmišljam kako da nastupim, ali ne mogu da rasuđujem normalno. Razjeda me unutrašnji nemir koji mi ne da da se priberem i sačuvam prisebnost za susret sa ovim narodom. Prije svega, moram se okomiti na neke ljude iz Mjesnog komiteta i osuditi ih za sve nastale posljedice.

106

 Nisam dugo čekao. Na okupu se ubrzo našlo oko sedamdeset Drež-ničana, što članova Partije, što drugih uglednih ljudi. Svi pozvani. Odziv ohrabruje. Ovakav odziv nešto, ipak, znači. Njihova smrknuta i zabrinuta lica, njihovi pogledi djeluju zaplašujuće, ali se držim kao da to i ne primjećujem. Tražim pogledom Marka Trbovića. On sjedi oborene glave, turobno, na jednoj kladi. U ruci mu, kao i obično, velika toljaga. Vlada potpuni muk iza kojeg se, bojim se, krije snažna bura. Očekujem da mi se neko obrati da nešto pita, bar zašto sam ih pozvao. Niko ni riječi da pusti preko jezika. Gledamo se ćutke, niko ni da trepne. Osjećam varnicu koja će kresnuti. Stadoh na jedan panj i počeh da govorim, na meni je, nema se kud, da je izazovem.

- Jesmo li za borbu ili za pokornost pred okupatorom? - upitah glasno. - Kod stanovništva preovlađuje mišljenje da je Italijane Mjesni komitet pozvao da dođu, kako bi se, tobože, narod zaštitio od ustaša. Meni je poznato da takvu odluku nije donio Komitet, ali je istina da je o tome govoreno na njegovom sastanku. A to je gotovo ravno pozivu. Preko takvog prijedloga člana Komiteta prešlo bi se gotovo ćutke da nije bilo omladinca Vlada Lončara i Marka Trbovića. Ostali su uglav nom ćutali. Šta to znači? Gotovo poziv. Zavladala je opšta kolebljivost i pometnja. Ko je za to kriv? Mirne duše mogu da kažem da je jedini krivac Mjesni komitet, koji je dopustio da se na njegovom sastanku tako što i pomene. Na nama je danas da to osudimo.

Šta je učinjeno poslije toga sastanka da bi se spriječilo širenje lažnih glasova o pozivu Italijana? Gdje su bili komunisti? Što se Komitet nije ponovo sastajao da to opovrgne, da organizuje skupove po selima, pozove narod na borbu i raskrinka malodušnike i paničare koji su raširili krila? Mislim da još nije kasno da Komitet ponovo stekne puno povjerenje naroda. On to može samo pozivom na opštu mobilizaciju za borbu. Potrebno je da se ovoga časa Komitet izjasni. Komunisti kojima padaju na pamet takve misli ne mogu se smatrati komunistima.

Neprijatelj je na pragu slobodne teritorije. Svakog trenutka može da krene. Mogao je to i otprije nekoliko dana, ali izgleda da mu se ne žuri, kako bi izazvao što veći strah, demoralizaciju, obeshrabrio narod. A ko kaže da do njegovih ušiju nisu stigli glasovi o pozivu? Želi da nas iscrpi i tuče našim vlastitim slabostima, koje su, ako ih se ne oslobodimo, opasnije od njegovog oružja. A naše je još uvijek slabo da bismo mogli da ga porazimo. Naša snaga još uvijek nije u oružju nego u narodu, koji treba pripremiti za borbu. Stanovništvo Drežnice već je položilo borbeni ispit. Smije li neko da se sa tim poigrava?

- A šta će goloruk narod pred takvom vojnom silom? Može li za ustaviti svojim tijelima? - upade mi u riječ onaj partijac koji je pred- la gao da se pozovu Italijani.

Nije on goloruk - odgovorih. - Drežnica ima toliko krampova, ćus-kija, lopata da može odmah da naoruža dvije do tri hiljade ljudi da prekopaju i razruše ceste koje vode u nju. Znam da, ma koliko oštetili ceste, nećemo zaustaviti italijanski prodor, ali ćemo pokazati da s neprijateljem nema izmirenja do potpunog oslobođenja naše zemlje. Zato imam pravo da, noćas, kao komandant, naredim da sve što je sposobno za rad mora izaći da prekopava i ruši ceste pod zaštitom partizana.

107

 Skup poče da oživljava.

Tako je, tako je - ču se iz nekoliko grla.

-    Ja ovdje govorim u ime naroda, u ime njegovog dobra, u ime njegove zaštite. Mi ga ne smijemo ludo žrtvovati - opet će onaj.

-    Ko je tebi dao takvo ovlaštenje? - upitah.

-    Niko mu ga nije dao, on može da govori samo u ime svoje - ču se od više ljudi.

-    Za sebe se ne plašim - partijac će - ali pitam tebe šta će, stvarno, biti sa ovim narodom kad upadnu Italijani? Čvrsto sam uvjeren da ćemo, ako ih pustimo da mirno uđu, biti zaštićeni od ustaških pokolja. Sad reci ti: šta je bolje - Italijani ili ustaše?

-    Tu nema boljeg ni goreg neprijatelja - odgovorih. Oba su ista. nestankom okupatora nestaće i ustaše i svakojaka druga banda. A ja sad pitam tebe: ko nam je doveo ustaše? Italijanski i njemački fašisti! Iza ustaške kame krije se njihova ruka. Treba biti potpuno slijep pa to ne vidjeti.

Dugo je trajalo naše nadmetanje. Ljudi su se listom izjasnili za borbu. Ali, ja sam još nezadovoljan. Ne javlja se ni Marko Trbović, a njegova riječ je nezamjenjiva u Drežnici. On i dalje sjedi tmurno i ne podiže pogled sa zemlje. Jedino čujem njegovo hrapavo disanje. Onda polako ustade, odupirući se velikom batinom o zemlju i stade na panj sa kojeg sam i ja govorio. Teško je doslovno se sjetiti svake njegove riječi, ali je tek svojim riječima otkrio pravog revolucionara, onakvog kakvim sam ga zamišljao. Odjekivale su potresno. Pokušaću da ih što vjernije iznesem:

- Drežničani, tačno je da se na Majskom komitetu, čiji sam ja sek retar, na žalost, govorilo o pozivu Italijana. Istup jednog druga, a i ću- tanje nekih, nisu naišli na našu otvorenu osudu. A to je kolebljivost. Hvala omladincu Lončaru. Osjećam se najodgovornijim i uzimam svu krivicu na sebe. Nisam bio dovoljno odlučan da presiječem i pominja- nje takvog prijedloga. Morali smo raščistiti sa kolebljivcima i oportunis tima. Revolucija ne trpi takve greške. Narod treba da vidi da grešnici moraju da budu najsurovije kažnjeni. Činjenica je da su upravo ti po jedinačni glasovi shvaćeni u narodu kao odluka Komiteta. Ako se ko mitet koleba, kako da se ne koleba narod. Morao sam, poslije širenja takvih glasova, sazvati Komitet. Od onog dana, ja sam najnesretniji čov jek na svijetu. Izrecite mi smrtnu kaznu danas, ovdje. Ja je tražim jer sam je zaslužio. Niti tražim, niti zaslužujem milost. Podržavam riječ dru ga Španca. Noćas, sve staro i mlado što može da radi - na rušenje cesta, bez obzira na eventualne žrtve. Njih će biti možda i noćas i sjutra, ali će ih biti mnogo više ako se ne budemo borili. Živjela revolucija, živjela Komunistička partija!

S Markovim riječima ljudi su podizali glave, čini mi se da su rasli, da im je nadolazila snaga.

Čim je sišao s panja, prišao sam mu i zagrlio ga čvrsto. Na licu sam osjetio njegove suze. Ponovo uzeh riječ. Počeo sam patetično, veoma uzbuđeno, bojeći se da sam u prethodnom istupu prešao granice:

- Možda da nije bilo onog sastanka Mjesnog komiteta, Marko, koji treba što prije zaboraviti, ne bi bilo ni ovog današnjeg dana, koji će još

108

 više uzdići tvoje ime u očima ljudi ovoga kraja. Ovaj dan nazvao bih tvojim danom. Da nije njega, iako te dobro poznajemo, ne bismo tako upečatljivo otkrili kakva se ljudina, kakav borac, revolucionar krije u tebi. Ničim se nisi ogriješio o savjest revolucionara. Ipak, moramo te osuditi što si izrekao onako teške riječi samooptužbe; to je prešlo svaku mjeru. No, i pored toga što su one duboko neumjesne, prestroge, one vrijede neprocjenjivog blaga u ovom teškom trenutku. Vjerujem da će one snažno odjeknuti u narodu.

Opet ga čvrsto zagrlih. U tom trenutku začuše se pljesci upućeni Marku. Njima se priključi i onaj čovjek koji je do maloprije imao potpuno suprotno mišljenje.

Od ovoga dana, Markovo ime značiće za Drežnicu još više nego do tada.

Ljudi su se brzo razilazili da što prije stignu u svoja sela, da objasne narodu stav Komiteta, da podignu i staro i mlado i povedu na uništavanje cesta koje vode na slobodnu teritoriju. Ja sam ostao još neko vrijeme sa nekoliko ljudi u toj vrtači razmišljajući o ovom ozbiljnom trenutku. Ni sam ne mogu da se oslobodim teškog opterećenja, s jedne strane, zbog straha od tolike silne vojske, koja svakog trenutka može da nagrne, a s druge od planine bremenite teškim oblacima i prijetećom zimom. Šta će biti sa ovim ljudima ako okupator sve spali, ako osudi narod da traži milost od ove nemilosrdne planine, sa koje zimskih dana bježe i vukovi? To me mori, ali nimalo ne koleba.

Uputio sam se da obiđem nekoliko sela, da govorim na skupovima. Najviše me je privlačilo selo Tomići, koje nosi naziv po svojim prezimenjacima. Govorilo se da s Tomićima niko nije mogao izići na kraj u njihovoj povijesti, niti će ubuduće. I staroj vlasti, koja se ni od čega nije ustručavala, zadavali su grdne muke. Uvijek su se nešto bunili, osporavali, kavdžili i krivili druge i kad je trebalo i kad nije. Gonili su neku svoju, tomićku pravdu. Žandarmi su često morali da navraćaju u selo, da traže krivce i prestupnike. Uzalud. Jer, ma koliko se Tomići međusobno svađali i jedan drugog optuživali, čas za ovo, čas za ono, oni će uvijek ostati za sav ostali svijet čvrsto zatvoren i neprobojan obruč. Tomićke tajne živjele su javno u njihovom selu, bez ikakve opasnosti da prekorače njegove granice. Tek kasnije će, poneka od njih, kad bude pala u daleku prošlost, izići van granica, ali samo kad to oni htjednu i to više zato da tuđima poruče o sebi kakvi su, nego da se sazna sama istina. Shvatio sam tu osobinu i otkrio da nisu takvi samo Tomići već i Drežnica u cjelini, bez obzira na osobenosti koje svako npno selo ima.

Morao sam da se sretnem s tim ljudima, iako sam bio siguran da me ništa prijatno ne očekuje. Ako njih uspijemo da pridobijemo za na-mjeravanu akciju, to će sigurno imati odjeka i u ostalim selima. Na zakazanom zboru skupili su se svi Tomići, sve živo što je moglo da se kreće, a i što nije. Kad sam ugledao nekoliko onemoćalih staraca i nekoliko majki sa bebama na grudima, jedna je dojila dijete, osjetio sam tešku moru. U grudima mi je grč od plača djece iz naručja majki, plača u čudnom horu, pod okriljem nevidljivog dirigenta, pod čijim vodstvom ima sasvim drugačiji odjek od običnog plača u drugim prilikama. On upozorava, potresa, opominje, budi savjest, kao dobro izrežirana predstava čija je poruka jasna.

109

 Tomići su bili čvrsto sabijeni u gomilu, pri jednom brežuljku, na-kostriješeni poput ježa kome prijeti opasnost sa svih strana. Svi njihovi pogledi upereni su u mene. Očekuje se moja riječ sa podsmjehom, kao da su svjesni da ja hoću da im solim pamet. Ugledavši se na njih i ja smrknem lice, pokazujući im da ih se nimalo ne bojim, a bogami, bojao sam ih se i bilo mi je veoma teško.

Ne znam kako sam im se obratio, sigurno čak i bez uobičajenog »zdravo«, ali sam siktao vatru o borbi, o slobodi, o obavezi svih ljudi, žena, djece, da se bore, ako ne žele da budu uništeni. Vojna situacija na Istočnom frontu, ni Staljin, nisu se mogli zaobići ni ovoga puta, kao nijednom kasnije u toku četiri godine ratovanja, ni kad nije išlo kako valja, ni kad je išlo. Onda sam prešao na zadatak dana, ne krijući da je stanje veoma teško, da se velika opasnost svija nad Drežnicom, da se moramo suprotstaviti neprijatelju, a čime i sam se pitam; da je snaga svaki pojedinac, a ne samo šaka naoružanih partizana. Završio sam gotovo naredbom da sve odraslo stanovništvo, koje može da nosi ma kakvu alatku, odmah krene prema Jasenku na prekopavanje cesta.

Bio je to težak izazov. Tek tada otpoče snažno negodovanje. Izgleda da su samo to čekali pa da progrme. Negodovanje je preraslo u demonstracije. Uostalom, kako bi to i izgledalo, sudeći po onome što sam o njima znao, da Tomići učine bilo šta po naređenju ma otkuda ono dolazilo. Žene sa djecom na grudima izbiše u prvi red. »Crni vraže«, čujem po prvi put moj novi nadimak, »nosi se odavde, put pod noge, pa otkud si i došao. Ko te poslao ovamo? Šta će biti sa nama kad upadnu Ita-lijani i popale sela? Evo ti moje dijete, uzmi ga, staraj se ti o njemu, neka preživi, a ja ću kramp u ruke i na cestu. Uzmi ga, uzmi!« - Žena mi prenese dijete i unese mi se pravo u lice. Ja uzeh dijete i podigoh ga uvis, ali ono zaplaka i majka ga ponovo prihvati. Galama je sve jača, ali se ni ja ne dam. Ne zbunjujem se. I taman kad su mogli da očekuju da se uplašim i odustanem od poziva na prekopavanje ceste, viknem iz svega glasa: »Svi na ceste!« - U tom trenutku odjeknu usamljeni glas sedamdesetogodišnjaka Alekse Tomića, koji je sjedjeo u prvom redu, na jednom kamenu: »Živio arme komandant! Svi na Italijane! Živio arme komandant!« Novi apelativ i podrška koja je na masu djelovala kao dodatni težak izazov. Sad se na njega oboriše, naročito žene. Psuju ga i samo što ne navale da ga ubiju: »Ćuti, stara rdino! Za tebe nikakve štete. I tako si se dosta naživio«. - Neko mu opsova Franju Josipa. Ali, stari ne popušta: »Živio arme komandant! Svi na Italijane!«

Osjetih da je nastupio trenutak da se sa Tomićima govori drugačije. Za njih nije pravi način ubjeđivanje i pridika. Pogledujem, po ko zna koji put, smrknutu planinu kako prijeti i pričinjavaju mi se nastupajuće kolone, od kojih ni sam ne vidim zaštitu za ove ljude, ali ne predajem se, ne popuštam. Nadvikujem se sa Tomićima i grlatiji sam, čini mi se, od svih njih.

- Čujte me, Tomići, ko je za borbu protiv Italijana, ko je za čast i obraz, ko je za rušenje cesta, neka se odvoji na lijevu stranu. Nemamo vremena da odugovlačimo. Neprijatelj ne čeka. - Pokazah rukom lijevo. Stojim i čekam. Svi zaćutaše. Osjećam gurkanja i međusobna pogledi-vanja. A onda se izdvoji jedan momak, pa još jedan, pa još jedan i pre-

110

 đoše na lijevu stranu. Za njim pređe i stari Aleksa Tomić. Odvaja se iz velike gomile čovjek po čovjek. Zametnu se malo jezgro. - Brže, brže, da se vidi što prije ko je za borbu, a ko nije - podstičem. Opet počeše psovke: »Crni vraže... Crni vraže!« Ona žena, što me je naročito grdila i nudila mi svoje dijete, pređe i sama na lijevu stranu, psujući me žešće nego prije. Narasta lijeva grupa, preteže polako, vuče za sobom kao veliki teg. Nijedan Tomić ne ostade na desnoj strani. Ne čuje se više galama, nema negodovanja.

Toga je dana čitava Drežnica prešla na »lijevu stranu«. Preko dvije hiljada ljudi, pod rukovodstvom partijaca i starješina sela, a pod zaštitom partizana, krenulo je da ruši cestu, da spriječi upad Italijana na slobodnu teritoriju, ili bar da im da do znanja da izmirenja nema.

Zaorila se narodna pjesma na prekopima, zavladalo je oduševljenje kao da se rat završava. Zatalasala se masa. Krampovi, ćuskije i kojekakve alatke odzvanjaju gromko u kapelskoj noći. I pjesma se čuje, o ruk, o ruk. Pjeva se i o pobjedi. U ovom trenutku i u meni se budi pomisao da smo čak u stanju da neprijatelja spriječimo da uđe na slobodnu teritoriju. Samo kad bi nas pustio bar dvije noći, čini mi se da se ne bi ni poznavalo kuda je cesta prolazila. Nikad kao sada nisam uvidio koliko je lakše rušiti nego graditi, čak i sa ovakvim slabim priručnim alatom.

Ali ovaj entuzijazam neće dugo trajati. Prekinuće ga puščana i mitraljeska vatra od Jasenka. Progrmješe i tutnji automobilskih motora. Masa se povlači mirno i bez panike u svoja sela. To joj je, zasad, jedina odbrana. Ali, ipak se desilo nešto veliko: zaratilo se u pravom smislu sa italijanskim okupatorom. Drežnica je zaratila i ranije, ali ne ovako masovno.

Za nekoliko časova savladane su sve prepreke i prekopi. Italijanska vojska je pobjedonosno nastupala kao i aprilskih dana, s tom razlikom što se, ovoga puta, na nju pucalo, davale su joj otpor naše malobrojne partizanske grupe. U samoj Drežnici, centru slobodne teritorije poslije deset dana, zalepršale su ponovo 20. oktobra fašističke zastave. Nekoliko naših parola, ostalih po zidovima, brzo je izbrisano.

Brojna je ta vojska, najveći dio divizije »Lombardija«. Ukotvila se u glavnom naselju, Drežnici, gdje se nalaze opštinska zgrada, žandarme-rijska stanica i škola. Ko drži te objekte, s obzirom na to da mjesto položajem dominira čitavom kotlinom sa dvadesetak sela, taj ima i vlast, on je nadmoćan. Odatle mitraljezi, a pogotovo bacači, mogu da tuku kuću po kuću u okolini. Mogu, ali ovoga puta okupator to ne čini; niti gađa niti pokušava da upadne i u jedno drugo selo.

U očekivanju daljih pokreta italijanske vojske, sve stanovništvo je na straži i s punim vrećama i torbama, da bi potražilo sklonište u šumi. Planina se sad nudi kao jedino utočište, što je do prije samo nekoliko dana izgledalo nemoguće. U očima ovih ljudi i ona se mijenja poput njih. Međutim, okupator se ponaša kao da nema ni želju da ih izlaže takvim nevoljama. On je tu, kao, samo da zaštiti stanovništvo od ustaša. Traži jedino pokornost, a on će obezbijediti spokojan život. Niko ne treba da se plaši. Da bi potvrdila »milost«, italijanska komanda pušta petnaestak ljudi koje je pohapsila ovdje ili ondje na cesti i povela u Jase-

111

 nak. Radi njihove lične sigurnosti i slobodnog boravka kod kuća, dala im je i specijalne štampane propusnice, s utisnutim okruglim žigovima.

Neki od njih, i suviše zadovoljni puštanjem na slobodu, hvale se kako su se Italijani lijepo ponašali prema njima, čak da ni na jednog nisu ni glas podigli, a kamoli ruku; To nije moglo ostati bez odjeka među zbunjenim stanovništvom. Italijanska komanda, preko njih, poručuje da će sve stanovništvo dobiti iste takve propusnice kad bude pozvano da ih primi.

Ma koliko da me raduje puštanje ovih čestitih, a i naivnih ljudi na slobodu, to me još više uznemirava. Uvjeren sam da je riječ o opasnom mamcu i zamci koje okupator postavlja narodu, ali je još teško da se dokuči njegova prava namjera. Ona će mi biti nešto uočljivija kad počnu da kolaju pisma i obećanja okupatora da cjelokupno stanovništvo može mirno da živi kod svojih kuća, da niko nema razloga da se boji, da se brine za svoju bezbjednost. Okupator je tu da o tome vodi računa! A da bi se »uživalo« u toj »blagodeti«, jedini je, eto, uslov da se svi odrasli ljudi jave italijanskoj komandi radi formalnosti oko izdavanja propusnica. Rok je sljedeća nedjelja u devet časova. Da se ne javlja niko ni ranije ni kasnije. Na kraju letka, kao uzgred, u postscriptumu se napominje da neće biti milosti prema onima koji ne dođu, da će im biti spaljene kuće, a oni pohapšeni. Sad mi je bilo potpuno jasno da su pustili onih petnaestak ljudi da bi navukli stotine.

Među puštenim iz zatvora nalazi se i Sava Vukelić Jagetić, sa kojim sam se poznavao od prvih dana dolaska u Drežnicu. Bio je to ugledan i veoma borben čovjek. Kad poslije puštanja iz zatvora upade kod mene u Tomićima, ja još nisam ni znao da je hapšen. U stavu mirno, sa stisnutom pesnicom, poče da raportira kako mu je, zahvaljujući meni, uspjelo da bude oslobođen. Naime, njemu su kao uslov da ga oslobode postavili zahtjev da me ubije. Sava ovakvu ponudu nije odmah prigrabio objeručke. Počeo je, tobože, da zateže, da se koleba, da procjenjuje svoju snagu i mogućnot da dođe do mene, dok, konačno, na dugo ubje-đivanje nekog pukovnika nije popustio, ali pod uslovom da mu dadnu revolver koji neće zatajiti.

Umjesto revolvera, pukovnik mu je predao pismo za sebi potčinje-nu komandu u Drežnici. Ona treba da ga naoruža i da mu da jednu grupu odvažnih vojnika, da je Sava vodi tamo gdje se ja nalazim da me uhvate ili ubiju.

Kao potvrdu svojih riječi, on izvadi iz džepa pismo i dade mi ga. Proći će nekoliko dana dok se ne nađe neko da ga prevede. Ono je zaista bilo siguran svjedok Savinim riječima.

Može nekome izgledati nevjerovatno i naivno kako je Savi uspjelo da prevari Italijane, ali za one koji ga dobro poznaju, to će biti sasvim razumljivo. Sava je seljak visoke inteligencije, bistar, izuzetno hrabar, dovitljiv, što će pokazati tokom čitavog rata; uz to prepreden i lukav na njemu svojstven način. Znao je da se pretvara u takvu naivčinu, u takvog smetenjaka, u poštenjačinu i lakomislena čovjeka, da bi mu mogli pozavidjeti i najbolji glumci.

Odmah po ovakvom pozivu od okupatora, sastao sam se sa Markom Trbovićem i sa još nekoliko članova Komiteta i uglednih ljudi.

112

 Procijenili smo da je cilj okupatora da okupi sve odrasle ljude, da ih pohapsi i internira. Ovakva ocjena je iziskivala hitno preduzimanje svih mogućih mjera da se niko ne odazove. Treba upozoriti ljude na opasnost koja im prijeti, na groznu prevaru koju lakomisleni ljudi mogu i svojim glavama da plate.

Opet smo se rastrčali po selima, upinjali se svim snagama da d o-kažemo da bi odziv mogao da bude i suviše skup, pa će svako, do posljednjeg čovjeka, biti uhapšen i odveden u Ogulin. Ja sam se opet odlučio za selo Tomiće, uvjeren da će se i ovaj susret uspješno završili. Ovoga puta sam se, međutim, prevario. Dočekali su me na nož. Pružen mi je veliki otpor. Stari Aleksa Tomić bio je jedan od rijetkih koji rne je čvrsto podržavao vičući i dalje da živi »arme komandant«, da nema mira sa Italijanima. Godine su ga spašavale od teže osude većine ovdh dobrih i naivnih ljudi koji su glupo vjerovali da će oni prevariti okupatora. Jedan od onih koji su bili uhapšeni pa pušteni, istupi kao živo osvjedočenje i podsticaj da se ide po propusnice.

Osjećam se bespomoćno, pobijeđeno. Ljudi se spremaju i polako polaze. Jedino što mi je pri rastanku preostalo bilo je da im rečem j a-kim naglaskom da će se sigurno sjećati mojih današnjih riječi, ali da će tada biti kasno. Bio sam uvjeren u to. U odsudnom trenutku pokleknu i jedan član Partije. Za jednim smo trčali Bude Bosnić, istaknuti omladinac, veoma hrabar partizan, i ja da ga fizički spriječimo. Otimali smo se, maltene, i potukli s njim, ali nam se na kraju istrže i pobježte. »Želim ti da preživiš, da se ponovo sretnemo i da se pogledamo oči u oči«. Trčali smo za još jednim, ali je on bio brži.

Računao sam da je mobilizacijom stanovništva za prekopavanje cesta Drežnica rekla posljednju riječ, da je kriza konačno savladana, ali sam se prerano poradovao. Drugo iskušenje bilo je daleko teže.

U zakazano vrijeme, skupilo se pored crkve pet do šest stotina Drežničana. Povjerovaše okupatorovoj riječi; živci nisu izdržali pred obećanim slobodnim životom kod svojih domova, pred obećanim spasom od progona i od preteče zime Velike Kapele. Bila je nedjelja, devet časova, tačno zakazano vrijeme za dobijanje dozvola. Pred italijanskom komandom okupili su se ljudi, vjerujući kako će oni izigrati Italijane, a ne Italijahi njih. Pred očima im se počelo razbistrivati tek kad začuše sa svih strana komande na italijanskom jeziku i vidješe redove vojske koja nastupa pravo na njih. Za nekoliko trenutaka obruč se zatvori oko Drežničana. Kao da su se bojali da i ovako goloruki ljudi mogu da naprave neko čudo, vojnici su držali puške na gotovs i uperene u njih. Dio obruča do crkve poče naglo da se isteže prema njenim vratima u obliku pravougaonika. Dobija se slika jednog velikog živog lijevka kroz koji će ubrzo početi da se sliva u crkvu okupljena masa uz kundačenje i psovke. Nikad drežnička crkva nije imala toliko vjernika na okupu. Ovoga puta, kao i uvijek odbojni prema crkvi, ponajmanje su mogli da misle na boga i da traže njegovu pomoć.

Prva istraga, zahvaljujući jednoj domaćoj špijunki, počela je upravo ispred oltara. Prikrivena iza zavjese, pokazala je najistaknutije ljude. Među njima naravno, nisu bili Marko Trbović i Milan Kosanović, komandir Krakarske čete, koja je Italijanima zadavala mnogo muke. Oni

113

 se nisu predali; na to nisu ni pomišljali kao ni većina drežničkih komunista niti su se odazvali na poziv okupatora, ali je okupatoru uspjelo da ih uhvati žive, na spavanju, zahvaljujući, po svoj prilici, nekom domaćem potkazivaču. Milan je u prethodnim borbama bio ranjen u nogu, a Marko teško pokretan.

Italijanskoj vojsci trebalo je dosta žice, konopa i lanaca da čvrsto poveže ovoliku masu ljudi, kako bi je dotjerala do Ogulina. Okupatoru se jako žurilo. Uz to, snijeg je naglo počeo da pada, najavljujući čuvenu zimu četrdeset prve na drugu godinu, kakva se neće ponoviti deceni-jama. Sve veća aktivnost drežničkih partizana prijetila je da otrgne uhapšenike od okupatora. Batinanje i zlostavljanje ljudi, započeto pred crkvom i u njoj, nastaviće se još žešće čitavim putem do Jasenka. Ali nikakvo zlostavljanje nije moglo da ubrza korak vezane kolone. Na sve udarce, Drežničani su odgovarali još sporijim korakom, kao da su i ovoga puta, i na ovakav način, htjeli da pokažu da s njima niko neće izići na kraj nikakvom silom. Na silu su, i nenaoružani, odgovarali svojim dostojanstvom. Bili su svjesni da su prevareni, kajali su se, ali se nisu pokorili. Zanosili su se nadom da bi partizani mogli da udare i da ih oslobode, iako su znali, da oni još nemaju tako jake snage. Tek kasno uveče, vezana kolona stigla je u Jasenak, prevalivši put od dvanaest kilometara. Tu će i prenoćiti pod neljudskim uslovima. Istog dana, po njenom dolasku u Jasenak, sastao se vojni sud da bi i formalno izrekao smrtne presude šestorici Drežničana.

Žurilo se italijanskim fašistima, bojali su se da bi partizani mogli da napadnu i oslobode osuđene. Ovoga puta, nisu imali vremena da rastežu i da danima muče ljude kao prije nekog vremena kada su stri jeljali Nikolu Tomića, šezdesetdevetogodišnjaka, prvog pogubljenog Drežničanina. Nikola je, da bi spasio svog sina Pantu, osuđenog na smrt, u Jasenku, gdje su ih zajedno zatvorili i mučili, preuzeo njegovu »kri vicu« na sebe. Prisilio je vojni sud da ponovo zasjeda. Nikola je advo- katskom vje' om znao da dokaže da njegov sin nije ništa kriv i da svu »krivicu« pi .., sebe.

Tih dana strijeljan je i Dušan Maravić.

Prvi je izveden na strelište Milan Kosanović, učitelj, predratni istaknuti član Partije. On je imao veliki ugled i povjerenje među stanovništvom Drežnice. Takvi narodni učitelji mogli su uvijek da odigraju značajnu ulogu u razvijanju svijesti i u prosvjećivanju ljudi. Idući iz zatvora na strelište, okružen odredom vojnika, pozivao je glasno Jasenčane da se bore do konačne pobjede. Ostale su zapisane njegove riječi: »Borite se hrabro, sloboda je tu«.

Kad su ga, vezanog, pribili uza stub, odjeljenje vojnika kojim je ko-mandovao neki oficir, opalilo je prvi plotun iznad njegove glave, a drugi pored njegovih nogu. Vodili su računa da ga nijedan metak ne povrijedi. Valjda su vjerovali da će na taj način poniziti Milana do te mjere da zatraži milost. Na takav izazov on je odgovorio: »Što pucate kukavički. Ubijte me, ili meni dajte revolver da se ubijem«.

Milan nije dopustio da mu vežu oči. I dalje se izvršiocima presude nije žurilo sa njenim izvršenjem. Kratka smrt kao da bi im ličila na pomilovanje. Željeli su da ga ubijaju što duže, da mu slome duh, uzdajući

114

 se da će čuti njegovu molbu za milost. Sljedeći plotun sručili su mu po nogama, ali Milan je uspio da se održi uspravno, sa još uvijek stisnutom pesnicom uvis. Drugi plotun sasuli su mu u stomak i grudi. Milan ni tada nije pao. Treći su mu sasuli u glavu.

Ostala petorica osuđenika, pred čijim se očima to zbivalo dok su i sami čekali na red, gledali su njegovo mučenje ne pokazujući ničim da se boje smrti.

Poslije Milana došao je red na Jovana Tatalovića, člana Partije. Nije ni trepnuo gledajući smrti u oči. Za njim su izveli Dejana Tomića, partizana, pa Lazu Tatalovića, koji je imao samo sedamnaest godina. Posljednji od petorice strijeljan je Dejan Vukelić, koji još nije bio napunio ni petnaest godina. Padali su jedan za drugim, nadmećući se u ljudskom dostojanstvu. Nije se čuo ni jedan glas molbe za oproštaj, za milost i nije potekla ni jedna suza. Umirali su uz poklike slobodi i borbi svoga naroda. Svojim riječima, koje će herojstvom nadahnjivati narod, podigli su sami sebi najljepši spomenik. Zbilja, kad dječak od petnaest godina na ovakav način polaže život za slobodu svoga naroda, onda to ne može biti zaboravljeno. Takvima ostajemo vječiti dužnici. Sloboda koja se cementira takvom krvlju mora biti prava, čovječna i najhumanija.

Marko Trbović bio je šesti po redu u ovoj grupi. Njegov govor pred fašističkim sudijama, ostaće kao velika moralna poruka stanovništvu Drežnice da se nikad ne pokoleba, da nastavi borbu do pobjede. Markove riječi na strelištu neprijatelj nije mogao da zaobiđe ni u svojim izvještajima, kako bi istakao sa kakvim se fanatizmom bore komunisti. Prema mome pamćenju, evo nekih od tih njegovih riječi:

»Slušajte, fašistički zlikovci, moje posljednje riječi« - govorio je Marko. - »Pucajte u mene, ni ja vas ne bih štedio... Ubićete nas još mnogo, ali nikako nećete ubiti naš narod... On će biti vaš sudija. On, u čije ime govorim, znaće i mene da osveti... U ovim brdima okolo biće rasijani vaši grobovi i po njima će rasti korov. Njih vam već kopaju borci za slobodu. Nikakvi vas vaši zločini neće spasiti od poraza... Živjela revolucija! Živjela Komunistička partija! Dolje fašizam!«

Markove i Milanove riječi, izrečene uoči smrti, njihovo herojsko držanje, ostaće da se pamte i pominju i u najtežim časovima rata. Kao znak priznanja Marku Trboviću, neustrašivom borcu, Drežnički bataljon odmah je dobio njegovo ime, koje će časno nositi do posljednjeg dana rata.

U Jasenku su, odvojeno od njih, ubijeni još Nikola Tomić i Dušan Marović.

Sjutradan, uz mnogo teže uslove, po još debljem snijegu, preglad-njela i izmrcvarena kolona vezanih ljudi vukla se puževim korakom prema Ogulinu. Kasno uveče ušli su, visoko podignutih glava i gotovo mar-šujući u Ogulin, kao da su htjeli svima da pokažu da nisu pokoreni ako su prevareni. Zloglasna ogulinska srednjovjekovna kula otvorila im je svoju memljivu i smrdljivu utrobu. To je ona ista kula u kojoj je drug Tito prije četrnaest godina bio zatvoren i mučen.

U njoj je okupator morao da se podrobnije pozabavi svojim žrtvama. Pored sudijskog stola prolazio je uhapšenik za uhapšenikom. Kakd bi se koji pojavio, čulo bi se iza zavjese ono isto »da« ili »ne«, kao i

115

 u drežničkoj crkvi. Tim metodom, nimalo novim, služiće se italijanski okupator dosta puta u raznim mjestima prilikom masovnih pogroma. Za desetak dana završeno je saslušavanje. Pitanja je bilo mnogo, a odgovora malo.

Držanje Drežničana bilo je zaista dostojanstveno, čvrsto. Još šes-naestoricu su strijeljali Italijani pored Ogulina, na Bukovniku. To su: Dušan D. Maravić, Dušan R. Maravić, Nikola R. Maravić, Nikola N. Ma-ravić, Sava B. Radulović, Vajo M. Radulović, Branko D. Tatalović, Milan V. Tatalović, Milan I. Tomić, Aleksa L. Tomić, Nikola Đ. Tomić, Sava Đ. Tomić, Mane M. Tatalović, Vitomir N. Vukelić.

To je bio tek početak. Teško je pamtiti brojna imena poginulih i strijeljanih rodoljuba svuda po Primorju i Gorskom kotaru. Ona su počela da se bilježe sve većim i većim brojkama. Iz dana u dan, kako se borba bude razvijala, zapisivaće se uglavnom broj poginulih, strijeljanih, obješenih i zatvorenih. Imena počinju polako da se gube do boljih vremena, kada se budu prelistavali ratni dnevnici, kada se budu sračuna-vala cijena slobode. Pa i tada, neka imena ostaće zaboravljena. Veliki grijeh. Jer kad je neko položio život za slobodu, njegovo ime zaslužuje da ga bar otkrijemo i unesemo kao jedan kamenčić u veliki mozaik stvaranja slobode, bez kojeg je i sam mozaik nepotpun, okrnjen, osiromašen.

Ostali Drežničani su izvukli teške batine, a onda su ih Italijani podijelili u tri grupe: jedna je otišla u zatvor, u Bakar, druga, valjda nešto opasnija, u Italiju, a treća, najbrojnija, pretrpjela je još jedno batinanje i vraćena je kućama pod prijetnjom smrtne kazne ukoliko išta bude radila protiv njih.

Odmah po njihovom povratku, sreo sam se sa većinom tih ljudi. Bili su teško potišteni zbog svoje greške i duboko su žalili što nam nisu povjerovali. Svi su tražili podršku, zaričući se da je nikada neće iznevjeriti. Nisu im više bile potrebne pridike ni uvjeravanja u neophodnost oružane borbe. Bilo im je jedino nezgodno, u prvi mah, skidati košulju ili pantalone, jer su ispod njih izbijali očigledni tragovi jedne lakovjernosti - teški ožiljci bičeva, koje su nosili po svom tijelu. Kad sam tih dana sreo Dmitra Bosnića, starijeg čovjeka, Budinog oca, i primijetio kako neobično hoda, zaplićući u raskorak, uvijajući se, pitao sam ga šta se to s njim dešava. On zasta, okrenu se i da ga ko drugi ne vidi, skide kaput i košulju. Sav gornji dio tijela pretvorio se u prišt, u nekakve iz-ukrštane crne brazde, koje sigurno ni vrijeme neće potpuno zbrisati.

U međuvremenu je narastala partizanska vojska. Italijani će pokušati da iznenade naše jedinice, da ih zateknu na spavanju, ali uzalud; sve su se one spasile, a neprijatelj je prisiljen da ustukne. To je partizane, ogorčene poslije okupatorskih zlodjela, još više osokolilo da iako relativno malobrojni napadaju i vrše prepade danonoćno. Neprijatelj je nakon desetak dana morao da bježi iz Drežnice, spalivši ovoga puta samo dvadesetak kuća.

Ranije oslobođena teritorija opet je bila povraćena. Ona će takva, a kasnije i znatno šira, odolijevati gotovo godinu dana brojnim neprijateljskim pokušajima da upadne na nju. Nad njom će nadlijetati avioni, zasipati je  mitraljezi,  padaće bombe, tući će je topovi ratnih bro-

116

 dova sa linije Crikvenica - Senj, ali noga neprijatelja na nju zadugo neće zakoračiti.

Ova slobodna zona, jedinstvena po koječemu, vjerovatno najzapadnija u to doba u našoj zemlji, poslužiće kao izuzetno važna baza, kao duboka pozadina širokog partizanskog pokreta. Tih oktobarskih dana, Drežnica je rekla svoju posljednju riječ. Ostaće joj vjerna do kraja rata i održaće je po cijenu od devet stotina svojih poginulih sinova. Njeno je ime danas na geografskim kartama - Partizanska Drežnica.

Istoga dana kad su Italijani napali Drežnicu, napadnuta je i Delnič-ka četa, u blizini samog mjesta kod Presike. Taj 20. oktobar, dva dana nakon početka ofanzive u primorju i Gorskom kotaru, dobro sam zapamtio. Logor je opkolila italijanska vojska koja je, očito, otkrila gdje se nalazi. To mjesto niko nije prokazao, što će se kasnije utvrditi i što moram da naglasim. Neprijatelj ga je otkrio nakon višednevnog upornog osmatranja dogledom sa jedne uzvišice kod Delnica. Četa je bila smještena u jednoj uvali, između visokih jela i neprijatelju je uspjelo da, osmatranjem iz dana u dan, otkrije dim koji se povremeno probijao do iznad samih njihovih vrhova. Kad su rano ujutro straže opazile neprijatelja i male grupe partizana pošle mu u susret, već je sve bilo kasno. Ni jedna se grupa nije više mogla vratiti u logor, u kome su ostali samo Vjera Hinkova i dva partizana. Vjeri će uspjeti da u kamenjaru sakrije arhivu, pisaću mašinu i još neke stvari važne za rad štaba. Mogla je i ona izmaći da joj ova obaveza nije bila važnija od života. Jedan partizan je upozorio da su opkoljeni, da treba bježati, ili će ih žive pohvatati. Ona je odgovorila: »Mene živu neće uhvatiti«, stavljajući cijev revolvera u svoja usta da bi pokazala kako će sebi oduzeti život ukoliko ne bude drugog izlaza; ali ona neće tako postupiti, neće joj se za to pružiti prilika. Kad su se Italijani približili na nekoliko metara i pozvali ih na predaju, zalegla je za jedan kamen, uperila svoj revolver i opalila. Fašistički oficir je pao da se više nikad ne podigne. Opalila je još jedan metak na drugog oficira i ranila ga. Za treći nije bilo vremena. Na nju se sruči plotun iz pušaka.

Zajedno sa Vjerom, rame uz rame, borio se i pao Nikola Šipek, mladić iz Delnica. Njegova pogibija i hrabrost koju je pokazao, postaće primjer kako se treba boriti za slobodu.

Sve mjere okupatora da dozna ko je ta žena koju su ubili, nisu dale rezultata. Pored njenog izrešetanog tijela nekoliko dana su prolazili prozvani ljudi, kako bi je prepoznali, ali uzalud. Negdje desetog dana, zakopali su je kod ograde groblja, među grobovima gdje su sahranjivane samoubice i nekrštena djeca. Ali ni mrtva Vjera fašistima dugo nije davala mira. Danima će na njenom grobu osvitati cvijeće.13'

Vejvoda je, što ću nešto kasnije doznati, uspio da se spasi prilikom napada na delnički logor. Našavši se sam u gorskim šumama, uspjeće

°) Sekretar Operativnog rukovodstva CK KPH Vladimir Popović je o tragediji Delničke čete obavijestio CK KPJ 25. novembra 1941. godine:

»... Poslije mjera koje su bile poduzete da se situacija u ovom logoru popravi, došlo je, na temelju izdaje, do drskog napadaja bataljona talijanske vojske na taj logor. U borbi je poginulo 28 talijanskih vojnika i jedan oficir, a na našoj strani junačkom smrću drugarica Mara (Vjera Hinkova-Vejvoda), član Partije, ubivši iz revolvera oficira i ranivši drugoga, te drug Sipek...  (Arhiv CK SKJ, CK KPJ 1941/87).

117

 nekako, nakon višednevnog lutanja, da se domogne Moravica i porodice Vučkovića.

Vjerina smrt duboko je potresla sve one koji su je znali. Njeno je ime neraskidivo vezano-za Delničku četu, za Petehovac i Presiku. Bila je prva partizanka, žena, borac i političar, koja je poginula u Primorju i Gorskom kotaru. I njena smrt mi je još jednom potvrđivala, kao i one brojne drežničke poslije onih nekoliko dana slobode, da je rat počeo naveliko da uzima svoj danak. U ratu je sve kratko osim njega samog: i život, i radost, i bol i tuga. Sve se smjenjuje svakog časa. I ko to ne može da izdrži, ko na to ne može da se navikne, on će uništiti samog sebe i bez metka.

Upad i zločin fašista neće se ograničiti samo na Drežnicu. Njima se činilo da je došao trenutak da potpuno unište pokret u Primorju i Gorskom kotaru. Gotovo polovinu te teritorije anektirali su Italijani, čak su povukli i neku granicu. Hrvatski narod toga kraja zgrabio je puške da se bori protiv njih. Bože, nezahvalnog li naroda, galame fašističke glavešine. Oni njemu nezavisnost, nezavisnu državu, a on njima oružani otpor.

Snjegovi i tragovi Kapele

Otpočela su masovna hapšenja, interniranja, strijeljanja po svim okupiranim gradovima i većim naseljima. Neprijatelj pokušava, ne birajući sredstva, da izoluje sva mjesta jakom blokadom, kako bi im prekinuo svaku vezu s partizanima u šumi. Naruku mu sada ide i veliki snijeg, po kome su se teško mogli zamesti i sakriti tragovi koji su vodili od naselja do partizana i obrnuto.

Zabrinut za sudbinu bataljona »Matija Gubec«, raštrkanog po raznim prebivalištima, po Primorju i Gorskom kotaru, negdje više negdje niže u planini, morao sam što prije da se probijem do njega, da vidim šta se s njim zbiva, da li se i na njega sručila ofanziva. Put je vodio prvo do Bribirske čete koja bi morala da se nalazi negdje blizu Lukova, iznad Bribira, jednom nogom, tako reći, u Kapeli, a drugom u Primorju, ukoliko planina nije potpuno podivljala i sručila svoj bijes sve do samog mora.

U Drežnici je snijeg bio već dobro napadao.14' Od nje prema Primorju ne vodi nijedna prtina. Čak i u doba mira, kažu, teško se kad koja otvarala. Ali, čvrsto sam naumio da se probijem do Primorja. Nikakav snijeg, ni zima, ni planina ne bi me smjeli spriječiti kao ratnika. Takve teškoće se ne smiju priznati kao objektivne prepreke. U protivnom, osjećao sam, svrstao bih se u malodušnike, bio bih slabić koji svoje mane i svoju neodlučnost prikriva tobož istinskim preprekama.

Trebalo je odmah pronaći dobrog vodiča, spremnog na zajedničku opasnost. Među najboljim poznavaocima toga dijela Kapele, bar prema pričanju, bio je i Stojan Trbović. Ne oklijevajući, odlučio sam se za njega, iako ga još nisam poznavao. Pozvao sam ga i on odmah dođe. Bio je zadovoljan što je izbor pao baš na njega, što sam mu na taj način

14> Goransko-primorski štab je 31. oktobra 1941. godine izvještavao da je »snijeg zapao u ovim krajevima u tako velikoj količini usred jeseni, da toga ovdje ne pamte niti stari ljudi«; snijeg je na Kapeli počeo padati 23. oktobra 1941.

118

 ukazao povjerenje. Visok, jak momak, vedar, bistar, zaista ostavlja snažan utisak.

Stojan je brzo nabavio dva para krpalja stare Jugoslovenske vojske, koje je on, vragu ne trebalo, čuvao od njene kapitulacije do toga dana. Nikad prije nisam vidio krplje, a kamoli da sam ih stavljao na noge, ali bez njih nije nam bilo puta. Konačno, pošto smo stavili malo hrane u torbe i privezali krplje, zagazili smo u snijeg. Čini mi se da imam okove na nogama. Mora da se korača jako raširenih nogu, jer je opseg krpalja veliki. Dok ih nisam stavio na noge, mislio sam da će me one nositi samom površinom snijega. Ali one su, na moje razočarenje, propadale do iznad koljena. Svaki korak predstavlja mi veliki napor. Stojan brzo odmiče ispred mene. Rekao bih da on i ne propada koliko ja, iako je znatno teži od mene. Opazivši kako se mučim, on mi priđe i pokaza kako treba da koračam. Krplje, ipak, poslije ove male pouke, počeše nešto bolje da me slušaju.

Prva etapa našeg puta vodi iz Drežnice do Stalka, prevoja na visini od hiljadu i sto metara. Nedogledna je uzbrdica pred nama. Snijeg je sve deblji, noge su sve teže. Stojan probija prtinu kao od šale i neprekidno priča. Zaista zna da zabavlja. Stara vojska, njegovi doživljaji u njoj, uoči rata, ne silaze mu sa jezika. Poneki put me zanese svojom pričom pa zaboravljam na umor. On to osjeća i samo nadovezuje. U Del-nicama je demonstrativno prevrnuo vojnički kazan neke bijedne čorbu-ljine za njegovu četu. Izveo je to vješto i uspjelo mu je da se spasi vojnog suda.

S prvim mrakom, stigli smo na Stalak, kuda prolazi cesta od Ogulina za Novi Vinodolski. S njene desne strane nalazi se velika i lijepa cestarska kuća. Tek kad je ugledasmo, on mi reče da tu živi njegov otac Đuro. Za svaki slučaj, Stojan pođe da izvidi šta je unutra, a mene ostavi da pričekam dok me ne pozove. Ubrzo mi mahnu rukom da dođem.

Prenoćili smo tu, kod njegovih roditelja i dobro se okrijepili.

Na Stalku je snijeg bio deblji nego u putu do njega. Malo dalje, zemljište polako naginje, kroz prostranu Dulibu, nadolje prema Primorju. Čovjeku ni u ovakvoj prilici ne može da promakne panorama raskošne četinarske šume, ogrnute debelom kitinom zaleđenog snijega. Ljepota ne može da promakne oku, ali ta nova romantika ničim ne ohrabruje, ne nagovještava ništa sem opasnosti, a to je jedino nadahnuće koje goni dalje. Ipak, sad je mnogo lakše nego do Stalka. Krplje me slušaju mnogo bolje. Preostalo nam je još nekoliko časova hoda do Male gore, gdje se nalazi jedna šumska kuća, u kojoj namjeravamo da naložimo vatru, da se dobro ogrijemo, nešto pojedemo i nastavimo put dolje ka Primorju. S Male gore moglo se lako vidjeti more da nije visokog drveća koje zatvara vidik na sve strane, pa gotovo i prema nebu.

Oko podne, ugledasmo očekivanu kuću. Iako ni sam Stojan nije bio siguran da ćemo je po ovakvom vremenu pronaći, odjednom poče da se hvali svojom sposobnošću za orijentaciju. Ubrzavamo korak da što prije uđemo unutra. Ovdje je snijeg nešto mokriji i ne propadamo u njega kao ranije. I taman htjedosmo da skinemo krplje, kad iznenada nagazismo pred samim vratima na široku i dobro utabanu prtinu, na kojoj se oslikavaju vojničke cipele. Iznutra se čuje galama italijanske vojske.

119

 Ne vidim, zbilja, nikakvog izlaza. Ma šta pokušali, ne možemo pobjeći čak ni revolverskim mecima, a kamoli puščanim. Instinktivno iz-vukosmo revolvere, bar toliko da damo neki otpor, da zamijenimo glavu za glavu. Razmišljamo koliko bi sad vrijedile brze noge, ali kad ne bi bilo ovolikog snijega. Galama ne popušta. Je li moguće da nas još niko iznutra ne vidi, ili možda misle da smo neki njihovi vodiči? Šta čovjek drugo da pretpostavi u ovakvoj situaciji. Čim nagazismo na njihovu široku prtinu, potrčasmo njome niza stranu takvom brzinom kao da nemamo krplje na nogama. Punih pet minuta držali smo se nje, a onda, iz straha da se ne sretnemo sa nekom kolonom, iskočimo iz prtine i zagazimo u dubok snijeg.

Ne osjećam više krplje na nogama. Opasnost nosi nekom svojom neukrotivom snagom. Oburvavamo se niz strminu između debelih stabala, o koja se često odupiremo, radi dodatne snage. Šuma ubrzo zanijemi. Više ne dopiru do naših ušiju glasovi iz kuće od koje nas dijele i štite debela stabla, koja nikakvi meci ne bi mogli probiti. Tek kad smo se našli malo podalje, na sigurnijem mjestu, poče da nas hvata težak strah. Razne pretpostavke počinju da nam se mute po glavi. Brinu nas naši tragovi koje će Italijani lako otkriti čim iziđu iz šumske kuće. Opterećeni strahom od gonjenja po našim tragovima, ne osjećamo nikakav umor i sve više opuštamo korak samo da se što prije dočepamo primorskog kopna.

Osjećaj gonjenja sve jače nadolazi. Kitina se često osipa uz tipičan šum, a ponekad i uz jači tutanj, što se u našim glavama pretvara u potjeru vojske. Samo što nas nije stigla. Strah se gotovo pretapa u paniku.

Konačno, pred veče, nagazismo na kopno iznad sela Mataija Drage. Selo ima svega nekoliko kuća i nalazi se najvećim dijelom na suvom. Do gornjih kuća Mataija Drage doseže snijeg, a dolje, naniže, raste kamenje. Zalegli smo u primorski kamenjar, osvrćući se još uvijek za sobom, spremni da se sručimo njime otkrijemo li potjeru.

Mataija Draga je naše, ustaničko selo kao, uostalom i sva okolina. Svraćao sam tamo i znao dosta drugova iz mesta. Sad me muči pitanje šta je u selu, šta se dešava. Teško da su Italijani mogli da ga mimoiđu prilikom pohoda u šumu. Možda su zaposjeli sva sela da bi u njima sačekali bjegunce sklonjene po šumama. A ne treba isključiti ni mogućnost da čekaju samo nas dvojicu. U ovakvom duševnom stanju izgleda moguće sve, pa i ono nemoguće.

Kad sam posljednji put bio u Mataija Draži, nedavno - to je bio moj drugi odlazak u to ustaničko selo - prenoćio sam u kući jednog od najistaknutijih komunista ovoga kraja, Milana Mataija, koji je bio borac Bribirske čete, ali je više vremena provodio po partijskim zadacima, na terenu, u organiziranju narodnooslobodilačkog pokreta. Milanu će rat osigurati ugled izuzetnog revolucionara, a narod će ga, još za života, prije nego što pogine, proglasiti svojim istinskim herojem. U Milanovoj kući smo zatekli njegovu suprugu Anu i najstariju kćerku Pepicu. Bile su budne, iako je već bila noć. Mlađa djeca, njih petoro, su spavala. Pe-pica, lijepa djevojčica od četrnaest godina, rano je sazrela. Ponašanjem, postupcima i svakom riječi odava skojevsko raspoloženje, zrači borbenim zanosom. Pred njom, u razgovoru sa Milanom, nikad nećemo imati tajne. Pisala je i pjesme i neke nam ushićeno čitala.

120

 Nakon izvjesnog vremena, evo i Milana iz skrivališta, bez kojeg ne bi opstao. Za njim, malo po malo, pošto su prozori i vrata dobro zamračeni, okupilo se još desetak ljudi. Među njima, samo je Milan član Partije, ali sudeći po rasuđivanju i odlučnosti ovih ljudi za borbu, niko ne bi prepoznao ko je partijac, a ko nije. Zar ih, uostalom, i treba dijeliti? Čini mi se da bi to stvarno bio grijeh, primjer onoga što se zove sektaštvo. Svi oni hoće pušku, svi hoće u šumu. Ja im obećavam da će svaki doći na red, ali samo kad se otme oružje od neprijatelja. Zasad, ni planina ne nudi neko naročito gostoprimstvo.

Ovoga puta s prvim mrakom spustili smo se u selo. Ali nismo našli ni Milanovu kuću, koju su Italijani prije nekoliko dana spalili, ni njegovu ženu ni djecu koje su bili uhapsili i odveli.

Iste noći morali smo produžiti da tražimo Bribirsku četu. U toku dana posmatrali smo muvanje italijanske vojske cestom. Ono me podsjeća na neko predvorje fronta u Španiji. S druge strane, čak se radujem što nas Italijani toliko poštuju, što najbolje pokazuju ovako velikim pokretom trupa, kao da smo već velika vojska. Pretjerano, brate, pretjerano! Svega nas je nekoliko stotina naoružanih ljudi, ako ne računamo one hiljade koje čekaju pušku.

Pošto se dobro smračilo, uputili smo se preko Pletenog, jedne široke zaravni kamenjara iznad Ledenica, bez ikakvog zaklona ni od metka, zapuca li, a pogotovo od oka i od senjske bure, koja se ove noći luđački razbješnjela.

Na Pletenom treba da pređemo opasni dio ceste Novi - Ogulin i da se ponovo pripremamo uz planinu, u potragu za Bribircima. Bura nemilosrdno šiba. Na nekoliko mjesta morali smo da prilegnemo i da se hvatamo za kamenje kako nas ne bi oborila i nabila na neki kameni šiljak.

Tik pored ceste, nalazi se usamljena kuća našeg prijatelja Jure Ma-taije, partizana Bribirske čete. Da ju je priroda namještala za nevoljnike ovakve vrste, ne bi joj našla bolje mjesto na ovom širokom području bure. Njen vlasnik Jure odmah otvori vrata na naše ugovorene znake: kucanje prstima po vratima, služeći se nekim našim partizanskim mor-zeom. Jure, s kojim sam se i ranije sretao, naš čvrsti oslonac, odvažan čovjek, spreman na sve zadatke, dočeka nas srdačno, bez imalo straha. Prvo nam pokaza sklonište, gdje bismo se sakrili za slučaj iznenađenja. Morali smo da nešto toplo pojedemo i popijemo. Za to vrijeme straža-rili su njegovi ukućani.

Ta kuća će se neuobičajeno dugo održati kao partizanska relejna stanica. Možda ju je upravo položaj usamljenice na takvoj goleti obezb-jeđivao od sumnje neprijatelja. Proći će gotovo godina dana da se na njenom krovu ne zavijori plamen. Godina ratnih dana je dug život, pogotovu u poređenju sa većinom susjednih sela i kuća, mnogo duži i od mnogih ljudskih života. Kad sam joj kasnije vidio čađave omeđine, bilo mi je žao kao da je ljudsko stvorenje.

Pošto smo se dobro podmirili i ugrijali, krenuli smo zajedno s Ju rom, prešli cestu i nakon jednog časa hoda zagazili u snijeg. Morali smo | ponovo da vežemo krplje. U šumi bura polako jenjava. Tragovi nas više

ne brinu. Italijani se teško u toku noći upuštaju u neke potjere.

121

 Negdje oko deset uveče, pronašli smo Bribirsku četu na istom mjestu gdje je i ranije boravila. Stražar nas zaustavi na priličnom odstojanju i sa pravom vojničkom strogošću: »Stoj! Ko ide? Pucaču!« Ovo me istinski obradova. Prošli put došao sam do vrata barake, a da me niko nije opazio. Kritikovao sam tada Bribirce i osjećam da je to pomoglo. »Lozinku!« - viknu. Mi nismo znali lozinku za taj dan i to nas je stajalo punih pola časa čekanja u snijegu dok se nismo nekako sporazumjeli.

U velikoj brvnari nalazilo se oko pedesetak partizana. Baraka je bila dobro osvijetljena i zagrijana velikom vatrom koja je plamtjela u sredini. Raspoloženje u četi veoma je dobro. Nekoliko dana ranije srušila je neki voz i pokupila nešto plijena. Bez uspjeha u borbi, nema u ovo partizansko vrijeme ni prave radosti, ni dobrog raspoloženja. Vrednija je jedna uspjela akcija nego stotine predavanja, pridikovanja, mo-ralisanja, hrabrenja i obećanja. To sam zapazio od prvog dana moga dolaska u partizane.

Bribirci nisu znali šta se zbiva u Drežnici, ali su dobro obaviješteni o velikim racijama, potjerama, hapšenjima, interniranjima, strijeljanjima po selima i gradovima. Već dva dana nisu imali nikakve veze sa Bribirom iz predostrožnosti - zbog tragova. Nešto prije našeg dolaska, stigao je jedan Bribirac odozdo, ali od njegovog traga niko nije zazirao. Padao je snijeg, a i bura je duvala jače u nižim predjelima. Od tragova nas dvojice oni nisu zazirali, jer su dolazili sa suprotne strane.

Nikada ranije nisam imao ovako srdačan susret sa Bribircima. Tu su i Toma Strižić i Nikola Car, već čuveni komandant »Gupčevog« ba-taljona. Tomi očito, kao operativnom oficiru štaba odreda, nije bilo mjesto tu u četi, gledano po vojničkoj logici, po kojoj je štab kao neko ustoličeno komandno tijelo iz kojeg samo pljušte naređenja. Ali, kod nas je to nešto drugačije. Jedva da se povremeno sretnemo, dogovorimo ponešto, a onda on na jednu, a Vejvoda na drugu, a ja na treću stranu. Tako će to trajati još jedno kraće vrijeme.

Nikad do tada nisam imao prilike da se sa Bribircima tako prisno izrazgovaram, u odsustvu ma kakvog starješinstva. Španija odmah izbi u prvi plan, a tu mene treba samo čačnuti pa da i ne znam više da za-vežem. Čini mi se da sam bio u velikoj formi. I događaji i ljudi teku kroz moju glavu veoma svježe. Ja i nastojim da ih što vjernije pamtim, jer se još zanosim mišlju da ću o Španiji kad-tad, ako preživim rat, napisati knjigu. Gotovo da sam se na to i zavjetovao doktorima i bolničkom osoblju dok sam ležao kao ranjenik u bolnici u Alikanteu. Sa takvom sam uobraženošću dao to obećanje, da sam i sam povjerovao u svoje spisateljsko pero, kome, eto, treba samo malo vremena.

Iz velikog zanosa trže me prodoran pucanj napolju. Za tim usamljenim pucnjem, osu se plotunska paljba iz pušaka i mitraljeza po baraci. Evo ti moje Španije i knjige! Za tren zgrabismo oružje i iskočismo napolje. Srećom, svi smo bili obuveni. U mojim rukama nađe se puš-komitraljez, koji mi na vratima uvrijeđeno istrže njegov posjednik. Ja njemu istrgoh jednu kutiju šaržera i priključili mu se kao pomoćnik, punilac. Vatra ne popušta, ali, začudo niko ne pada ni mrtav, ni ranjen.

Pored same brvnare uzdiže se jedan greben, na koji se nas dvojica brzo popesmo i zaposjedosmo ga. S Tomom Strižićem i Nikolom Ca-

122

 rom dogovorih se na brzinu da oni vode četu za sobom i otvaraju prtinu prema planini, a ja da ostanem u zaštitnici.

Po kamenjaru gusto pljušte meci. Nekoliko ih se usadi pored mojih nogu. Pravo je čudo kako nas nijedan ne pogodi. Kad se, konačno, nas dvojica namjestismo iza nekog kamena, naš mitraljez osu jedan pun šar-žer. Dodadoh mu i drugi i on i njega isprazni za tren, u pravcu iz kojeg je dopirala najgušća vatra. Ispali još jedan. Nakon ovog posljednjeg, koji kao da je nosio zapovijest za obustavu vatre, zavlada potpuna tišina. Nijedan pucanj ni s jedne ni s druge strane. Neobjašnjivo. Mora da nas mučki opkoljavaju, otkrili odakle pucamo pa pokušavaju da nas pohvataju žive. Tu više nismo smjeli da ih čekamo. Brzo se svalismo u prtinu za četom i potrčasmo, nećemo li je pristići. Idući tako, nagazismo na jednu prtinu koju je mogla da utre samo neka kolona. Ona se ukrštala sa jednostopom prtinom Bribiraca. Znači, to je put, kojim je neprijatelj došao, kako mi reče mitraljezac, a on se poklapa sa tragom veze iz Bribira, koja je stigla prije nas. Da su nas Italijani napali sa te strane, teško da bi se iko živ izvukao. Ovako nam je ostao slobodan izlaz, ukoliko se još može govoriti o nekom spašavanju. Brzo smo pristigli začelje čete. Prtina puca ispred nas kao da je probija mehanička testera. Osjećaj potjere nagoni nas na najveće napore. Ali, vatra se ne čuje ni sa jedne strane. Posljednji rafal našeg mitraljeza kao da je stvarno označio primorje.

Tek pred zoru, ne znam ni sam koliko smo odmakli, pronašli smo jednu šumarsku kuću, visoko prema Viševici. Odatle imamo dobar pregled za petama. Naprijed se više i ne može, a i nema kud na onu stranu planine. Manji dio boraca posjeo je izviđačka mjesta, zakopao se duboko u snijeg ili se popeo na drveće, kako bi mogao blagovremeno da otkrije očekujuće nastupanje neprijatelja. Ostali partizani ušli su unutra, naložili vatru i pronašli jedan trap krompira, što u ovakvoj prilici predstavlja pravo blago. Pošto smo se raskomotili i počeli da se prebrojavamo, vidimo da među nama nema Nikole Cara, »Gupčevog« komandanta i još desetak boraca. Mora da su se u onom metežu negdje odvojili od čete i izgubili u planini. Njihov nestanak jako nas je zabrinuo. Suviše ih je malo za ovakvu zimu, planinu i neprijatelja.

U velikoj smo napetosti. Svakog trenutka očekujemo da se potjera sruči na nas. Ali sa ovog mjesta imamo dobar pregled, pa se ni u kom slučaju ne može ponoviti prethodno iznenađenje. Odavde bi morao da se vidi i plamen naše napuštene barake, koja je sigurno već časovima u rukama Italijana. Oni joj neće ostati dužni.

Ni pomena od neprijatelja. Ništa mi više normalnom logikom ne ide u glavu. Gotovo da se pitam da ovo nije neko ružno priviđenje, neka zimska halucinacija. Očito nije. Ona tek sada počinje, uz dobru vatru i vreo krumpir. Krumpira ima još samo za jedan dan. Bar kada bi bilo i malo soli. Na raspolaganju su nam ostali samo tako reći, goli životi i naoružanje, bez igdje ičega drugog u bližoj okolini. Nemir i zabrinutost sve više uzimaju maha. Osjećam neku prijeteću atmosferu u četi. Čini mi se da svi borci pogledima traže rješenje od mene. Snađi se, Španče, posvjedoči svoja sinoćnja pričanja.

Nije trenutak da mogu išta pametno da naredim. A i šta bih naredio? Još ne vidim izlaza. Jedino me zaokuplja misao da se četa mora

123

 spasiti, da se mora pronaći nekakav izlaz. Ali kakav - to se i sam pitam. Možda ćemo naći rješenje na sastanku čete, koji sam odmah zakazao. Tada sam mogao da kažem da je situacija teška, da će biti i mnogo težih, ali da nema nijedne iz koje se nećemo izvući.

Nekoliko boraca sumnjičavo vrti glavom. U ime manje grupe ustaje jedan partizan, potpuno se saglasi sa mnom i izrazi uvjerenje da ćemo se i ovoga puta spasiti, ali samo ako privremeno rasformiramo četu. Oružje sakriti u šumi, a onda jedan po jedan borac treba da se izvlači i spušta, krijući se, u sela, na sigurna mjesta blizu svoje rodbine, kod prijatelja i da tu čeka dok se ne poboljša vrijeme i ne stvori mogućnost za ponovno okupljanje u planini.

Prije nego će iko drugi uzeti riječ, planuh bijesno osuđujući ovakav prijedlog veoma oštrim riječima. To bi bio moralni pad koji nikakvo naknadno okupljanje ne bi moglo da zataška. Kako bi se to odrazilo na narod, čije su oči uprte u nas, na mobilizaciju još većeg broja boraca? Ko bi poslije mogao da nam vjeruje? Mi više ne bismo bili partizani već obični bjegunci, paničari. Moramo pobijediti trenutnu teškoću, i snijeg, i glad i neprijatelja. Ratovanje tek počinje. Kako je tek Rusima na Istočnom frontu! Jedva sačekavši da završim, Toma Strižić planu još žešće od mene. Govorio je čakavski, domaćim narječjem, za koje nisam znao da može biti toliko sočno.

Ko jedanput odloži oružje, nastavljam poslije Toma, nikad više ono u njegovim rukama neće predstavljati veliku vrijednost.

Bio sam svjestan koliko bi bio koban ovakav akt, iako još nisam ni nazirao nikakvo rješenje za brzi izlazak čete iz ove neočekivane nevolje. Ali ovi ljudi, većina njih, vjerovali su i pridružili se mom i Tominom mišljenju da se četa mora održati, bez obzira na cijenu. Među njima bilo je čak i onih koji su bili predložili da se četa rasformira.

U ovoj kući dočekali smo podne toga prvog novembra. U planini se počelo razdanjivati. Vidik se mnogo proširio. Gonilaca nigdje na pomolu. Da su i išli na koljenima, već su mogli da nas stignu i napadnu. Kad nas neprijatelj, kako izgleda, više ne traži, pokušajmo da mi potražimo njega, bar njegove tragove od sinoćnje posjete. Za prvi mah riješismo da uputimo jednu jaku patrolu, da se oprezno privuče do napuštene brvnare i izvidi šta se tamo zbiva.

Dva člana patrole vratila su se vrlo brzo sa radosnim vijestima. Sve je na svom mjestu kako je i bilo, brvnara uspravno stoji, namještaj netaknut. Čak i vatra tinja. Tuđa noga u brvnaru nije stupila. Nešto prije ove patrole, do barake je stigao i Nikola Car sa onom desetinom za koju smo bili veoma zabrinuti. Momci iz patrole donose nam Nikolinu poruku da požurimo, kako bismo stigli na topao ručak koji priprema.

Čim smo se spustili do barake, razmiljeli smo se svuda oko nje da pretražujemo. Tragovi italijanskih vojničkih cipela šarali su snijeg i ukrštali se po njemu kao neki haotični mravinjak. Veliku trku i paniku otkrivali su njihovi tragovi. Bilo je, bez ikakve sumnje, svima jasno da su Italijani bezglavo pobjegli.

Tada nismo ni sanjali da smo prethodne noći »izvojevali« jednu istinsku pobjedu. Slučaj je htio, kako smo saznali kro z koji dan preko naših prijatelja iz Bribira i Crikvenice, da je jedan naš metak, ispaljen na-

124

 šumice iz onog mitraljeskog rafala, pronašao i teže ranio italijanskog oficira. Niko drugi nije pogođen niti ranjen. Učinak ovog metka bio je iznenađujući. Ranjeni oficir dao je odmah naređenje za povlačenje, koje će se ubrzo pretvoriti u bezglavo bjekstvo.

»Sretne mu rane« - rekao sam po crnogorskom običaju. Istinski sam se obradovao kad sam kasnije doznao da mu je život spašen. I tada, i mnogo puta kasnije, poželio sam da se sretnem s tim čovjekom u boljim vremenima, kad ne bude rata, da ispričamo jedan drugome kako smo one noći pobjegli jedan od drugoga na dvije suprotne strane. Zahvalio bih mu se i za veliku propagandu koju su nam italijanski vojnici učinili po čitavom Hrvatskom primorju i otocima, govoreći da nas je puna šuma, da ih je dočekalo tri hiljade partizana. Nikakva naša štampa, leci, agitpropi, govornici, ni svi komiteti zajedno ne bi mogli da postignu ni približan propagandni učinak. Paničan bijeg Italijana je zamijenio sve to. Tako je, preko noći, Bribirska četa narasla u narodu na hiljade partizana. S druge strane prenosili su se glasovi u narodu da nas je napao jedan čitav bataljon, a, ustvari, radilo se o jednoj manjoj četi.

Bribirci su ostali na istom mjestu još neko vrijeme. Njihovi tragovi vodice cijele zime nisko, do samog mora, ali niko se neće usuditi da ih po njima traži.

Na redu je Ličko-fužinska četa, na čelu sa komandirom Micanom Marasom i komesarom Vinkom Švobom, koja se nalazi pri samom vrhu Bitoraja, u blizini koje ćemo i mi kroz nekoliko dana u jednu malu brvnaru preseliti svoj štab na kratko vrijeme. S ovom jedinicom nemamo veze već petnaestak dana. Od Bribiraca me prate dva snažna partizana, dobri poznavaoci ovog dijela planine. I oni su skrpili neke krplje, po svojem kroju. Nisu lijepe kao moje, ali se sa njima manje propada. Često zastajkujemo i osmatramo okolinu kako ne bismo zalutali. Srećom, nema magle.

Nakon sedam-osam časova napornog prćenja, izbi pred nas, između debelih bukava, na jednom prirodnom rbatu, brvnara poput one bribirske. Kako nije bilo nikakve straže, niko nas nije ni primijetio sve dok ne otvorismo vrata.

Prije nego ćemo i sjesti, počeh da vičem, da ih grdim zbog tolike neodgovornosti. Kakva je to vojna jedinica, posebno u ratu, bez ikakvog obezbjeđenja pitam. Kakva je to samouvjerenost i igranje svojim životima? Nisam birao riječi. Ali, sudeći po njihovim pogledima i držanju, one kao da ne nailaze na razumijevanje, još manje na odobravanje. Koliko mogu da procijenim, ovakvim svojim nastupom, neću pred njima položiti ispit hrabrosti.

Ipak, koristeći se svojim komandantskim pravom, naredim da se smjesta postavi straža blizu barake, odakle se najdalje vidi, a da se istovremeno pošalje i izvidnica, nekoliko kilometara niže, kako bi mogla da osmatra Fužine i Lič, otkud jedino neprijatelj može da se pojavi.

Poslušali su me s prigušenim, ali velikim negodovanjem. Na stražarsko mjesto prvi pođe dobrovoljno, jedan mladić. To je, ujedno, i prvi korak, čini mi se, vojničkog života u ovoj četi. Vidim da sam ih uvrijedio svojim zahtjevom; takvi borci, komunisti, pa uz to da drže nekakvo stražarsko obezbjeđenje, još po ovakvom vremenu, kao da su oni dio

125

 stare propale jugoslovenske vojske. Ali, ne mari. Poslije druge smjene, da bih poslužio ličnim primjerom, otišao sam i sam na stražu i odstojao jedan čas po svim stražarskim propisima, otvorivši oči na sve četiri strane, kao nedavno na španskom frontu. Kad sam se vratio u baraku, glava mi je bila obrasla u gusto inje.

Poslije mene stražarsko mjesto zauze Andrija Bubanj, strojarski radnik iz Fužina, četrdesetogodišnjak, jedan od najstarijih komunista i partizana u Gorskom kotaru. Andrija je već godinama živio pod policijskim okom, proganjan, zatvaran i osuđivan. Kao čestit čovjek, prekaljen i beskompromisan komunista, imao je veliki ugled i uticaj u narodu. Ove noći, prije nego će izaći na stražu, držao se zatvoreno, zagonetno, ćutljivo, a vjerovao sam da će me on prvi podržati. Ali ono što nije izrazio riječima, čini mi se da sad čini dobrovoljnim odlaskom na stražu. To me obradova.

Bio sam već dobro zadrijemao kad Andrija, nakon jednog časa, uletje unutra, onako obavijen u inje, i povika, bacajući pušku s leđa, kako mu je sad tek jasno zašto je Španija izgubila rat. Drugim riječima, ona ga je i morala izgubiti kad su je branile takve kukavice kao što sam ja. Nikakav drugi smisao nisu mogle imati njegove riječi.

Skočim bijesno i stanem nasred barake. Preko ovako teške uvrede ne mogu prijeći. »Sastanak« - viknem svađalački. Već dva mjeseca često se svađam. Možda i pretjerujem, ali čini mi se da se drugačije ne može. Borci su se samo malo pridigli sa svojih ležaja. Sastanak i rasprava trajaće čitavu bogovetnu noć. Okomih se svom žestinom na Andriju. Želio sam da on prizna smisao svojih riječi onako kako sam ih ja shvatio i da odobri mjere koje poduzimam radi uvođenja discipline. On se brani, pravda, dokazuje da nije tako mislio kako ga optužujem.

Očekujem da će mi se neko priključiti, ali borci su se držali pasivno, jer, očito, niko nije želio da se zamjeri Andriji. Vjerujem da su istinski na njegovoj strani i da jednako misle. U ovakvoj noći, na ovakvoj visini, u ovakvom snijegu, pa se još bojati neprijatelja i obezbjeđivati stražama. Kao da sam čitao te misli iz njihovih očiju. Jedino je Vinko Švob, komesar čete, i on stari komunista, hrabar borac, koji će kasnije zauzeti visoke dužnosti u partizanima, pokušao da nas nekako izmiri, da zagladi stvar. Ali, pravog izmirenja nije moglo biti. Osjećam tešku ranu na srcu. A teži mi je od toga otpor prema vojnom redu i disciplini.

Sastanak se završio mojom lekcijom o stražarskoj službi, o obezbjeđenju i da u tome nema ničeg nečasnog, da će to biti abeceda našeg partizanskog ratovanja. Protiv onoga ko se ogriješi o taj zakon, moraju se poduzimati i najoštrije mjere, jer niko nema pravo da se igra životom boraca.

I Andrija se, nevoljno, na kraju složi. Rekao bih, ipak, formalno.

Ovaj spor ne bi vrijedio pominjanja da nema svoj epilog, koji će se desiti mjesec dana kasnije. Naime, do mene stiže glas, u Drežnici, da je napadnuta Ličko-fužinska četa. Niko nije stradao, ali su borci jedva spasili glave, polubosi, poluobuveni, uspjeli su da pobjegnu iz barake. Izgubljena je sva oprema, i nešto municije, a baraka je spaljena. Čim sam ovo čuo, a pošto nijedan borac nije stradao, priznajem da sam se istinski obradovao. Smatrao sam to korisnijim nego da je stigao glas o iz-

126

 vršenju neke velike akcije. Bio sam siguran da su, poslije moga odlaska, povučene straže, izvidnice i svako obezbjeđenje. U ovoj procjeni nisam se prevario. Jedva sam očekivao sljedeći susret sa ovom četom, ali ne da se lupam u prsa kako sam bio u pravu. Nešto me značajnije vuklo.

Prvi čovjek s kojim sam razgovarao bio je upravo Andrija Bubanj. Uzvraćajući mi pruženu ruku, on mi se obrati sasvim otvoreno i iskreno:

»Sad ti mogu priznati da one noći nisam bio iskren. Mislio sam upravo onako kako si me optuživao. Bio si u pravu. Čim si otišao povukli smo i straže i izviđače, da ne bismo bili kao stara vojska, da ne bi ispalo da smo kukavice. To nam se osvetilo. Spasila nas je slučajnost. I dok sam bježao po dubokom snijegu, sjećao sam se tvojih riječi. Uvjeravam te da više ne može biti tvoga naređenja koje neću izvršiti. Bili smo opterećeni predrasudama. Oprosti, ako je moguće da mi oprostiš«.

Osjećao sam se neugodno pred njegovim ispovjedničkim riječima. Ja sam bio mnogo mlađi, tako reći tek ispilio skojevac u odnosu na njega. Od toga dana između nas se učvrstilo nesumnjivo prijateljstvo, koje neće biti ničim pomućeno u toku čitavog rata. Iako Andriji vojna disciplina nikad nije ležala na duši, bar onaj njen formalni dio, on je bio vrlo privržen suštini svjesne discipline, koja obezbjeđuje izvršavanje borbenih zadataka.

Još prilikom prvog susreta sa ovom jedinicom, bio sam zbunjen govorom boraca. Zametne li se neki širi razgovor, činilo mi se da svaki od njih govori nekim svojim jezikom, koji ja ne razumijem potpuno. Ta zabuna proisticala je iz mog neznanja da su tu zastupljena sva tri osnovna dijalekta našeg jezika: štokavski, kajkavski i čakavski. Svaki partizan se u međusobnom razgovoru držao svoga dijalekta. Oni iz Lica govorili su ijekavsku štokavicu, kao da su se tek doselili odnekud iz Hercegovine; Fužinarci su se služili kajkavštinom. Meni se čini da je njihova kajkavština vrlo lijepa, znatno ljepša, recimo, od delničke, s kojom su se miješale i slovenačke riječi. U četi je bilo i nekoliko čakavaca iz Brda, malog naselja tako reći nastavka Fužina prema Primorju. Ako bi čovjek izabrao pogodno mjesto tu negdje na Bitoraju, ili na nekom obližnjem brdu, mogao bi vidjeti ta tri naselja gotovo kao jednu cjelinu. Još ako bi sa sobom imao i površnog poznavaoca ovog jezičkog fenomena, za kakav ne znam da postoji negdje drugdje u Hrvatskoj, on bi ti mogao reći: tačno do one kuće govori se štokavski, od nje se nastavlja kajkavski, a od one tamo čakavski, tu su jezičke granice stabilnije, čini mi se, od ikakvih državnih.

Bitoraj je bio veoma podesna tačka za održavanje kurirskih veza sa brojnim našim organizacijama po okolnim mjestima i sa našim partizanskim jedinicama, pa ću se za njega i vezati izvjesno vrijeme. Ovoga puta meni je bilo najvažnije da uspostavim dobru vezu sa Sušačkom četom. Sa njom još nisam imao nikakvog dodira otkako je formirana.

Sušačka ili Tuhobićka četa, kako se nazivala po brdu Tuhobić, nosila je ime Bože Vidasa Vuka, poznatog revolucionara iz Hreljina. Ona je imala tačno sto dvadeset dobro naoružanih boraca, čak osam mitraljeza. Najveći broj je bio iz Sušaka, Grobinštine, Hreljina, Kastva i okolnih naselja. Među borcima su bile i dvije žene: Zora Kružić i Ružica Kučan. Iako su bile nešto starije od četnog prosjeka, nisu po hrabrosti ni za stopu zaostajale od svojih drugova. Komandir čete, po odlasku od Bribiraca, bio je Moša Albahari, a njen komesar Franjo Cvetan Primorac.

U to vrijeme, ta četa je bila najelitnija partizanska jedinica u Primorju i Gorskom kotaru, a možda i u Hrvatskoj. U njenom sastavu bilo je najviše radnika. Jedan dio je bio, rekao bih, poluradnik, poluseljak. Bilo je i nešto studenata i intelektualaca. To je bila u pravom smislu riječi kadrovska jedinica, s obzirom na broj partijaca i simpatizera. Disala je radničkim duhom. Vjerujem da je tada to bila najveća četa u partizanskim redovima Hrvatske. Istovremeno je bila, vjerujem, i najzapadnija partizanska jedinica u našoj zemlji, gotovo na samoj staroj granici.

Okupator je bjesnio. Anektirao je tu teritoriju, zaposjeo je jakim snagama, dao narodu svoja prava, obećao mu veliku slobodu, zasuo ga obilnim snabdijevanjem, a na sve to njemu, i to još Hrvati, odgovaraju ubijanjem italijanskih vojnika, miniranjem vozova, kamiona, ne birajući sredstva. Uzgred rečeno, gotovo da se svaki pucanj čete mogao čuti u samom štabu Druge italijanske armije, u Rijeci.

Održanje takve jedinice u tom predjelu, imalo je ogroman značaj i radi buđenja Istre. Popusti li nešto ova napasna zima, Sušačka četa je nagovještavala toliko omasovljavanje da bi ubrzo mogla da preraste u više četa i bataljona.

Još od samog formiranja, ona se ugnijezdila u okolini Tuhobića, visokog brda - ljepotana, na prelazu planinskog masiva Risnjaka prema Velikoj Kapeli. U neko ne ratno vrijeme, divno bi bilo popeti se na Tuhobić i sa njega posmatrati čitav Kvarner sa otocima i dio istarske obale, sa Opatijom i Lovranom. Ali i Tuhobić je lijepo vidjeti kad se prolazi cestom Luizijanom preko Gornjeg Jelenja.

S obzirom na značaj ove čete, trebalo je poduzeti sve mjere da se ona očuva i održi u tom predjelu. Već danima su do nas dopirali glasovi da se na nju sprema napad, da tu na vratima Rijeke neprijatelj neće trpjeti nikakve naše oružane snage.

Odmah po mom odlasku u Bitoraj, poslao sam kurira sa porukom da dođe komandir Moša Albahari. U roku od dva dana, došao je zajedno sa dva partizana. Njegov izvještaj bio je više nego zadovoljavajući, ne samo zbog aktivnosti jedinice, koja se prosto raspalila, nego i zbog opšteg raspoloženja naroda za borbu. Razvijena je čitava mreža »kanala« između čete i svih sela, a naročito sa Sušakom. Četa je dobro živjela, ni u čemu nije oskudijevala. Pravo ustaničko raspoloženje. Tada sam došao do uvjerenja, da našu jačinu ne treba mjeriti toliko brojem naoružanih boraca koliko opštom ustaničkom spremnošću masa za borbu. Bez toga, naoružane grupe ne bi predstavljale veliku snagu. Ali, sada u ovom trenutku, u uslovima nečuvene zime, na takvom mjestu bilo bi samoubilački pozivati nenaoružane ljude na masovan priliv u partizane. Prebroditi s četom nekoliko sljedećih mjeseci, sigurna je garancija za ustaničku plimu koja je na pomolu.

Moši sam rekao da svakog časa mogu da očekuju napad, da oni sigurno neće biti izuzetak, da o tome imamo brojne dokaze. Treba odmah, čim se vrati, da poduzmu najozbiljnije mjere obezbjeđenja pomoću isturenih izvidnica, kako bi neprijatelj bio primijećen još kad krene iz primorskih mjesta i Rijeke. To je jedini način da ne budu iznenađeni i da se ne izlože velikoj opasnosti. S obzirom na to da će Italijani najvjerovatnije krenuti sa jačim snagama i iz više pravaca, prihvatanje otvorene i neravnopravne borbe, što bi neprijatelju najviše odgovaralo, bilo bi veoma rizično. U tom slučaju treba se blagovremeno povući prema Risnjaku, a onda se odmah uputiti na ovu stranu pruge do Ličko-fužinske čete, odakle bi Sušačane prebacili na kraće vrijeme u oslobođenu Drežnicu. Osnovni zadatak je sačuvati četu.

Upozorio sam Mošu da može doći i do teške situacije i tendencije da se četa privremeno rasformira, da se borci sakriju po naseljima, dok se ne stvore uslovi da se ponovo prikupe. (Pred očima mi je pokušaj u Bribirskoj četi, a i izvjesno osipanje u Drežnici). Dođe li do takvog ponašanja, moraju se poduzeti najenergičnije mjere. Rasformiranje čete bilo bi nepopravljiva greška, naišla bi na težak odjek u narodu i izazvala nepovjerenje u partizane.

Moša je bio čvrstog ubjeđenja da se to nikako ne može desiti. Imao sam osjećanje da se vrijeđa i da je moja predostrožnost za njega kao izraz nepovjerenja prema njemu. Daleko od toga. Zato sam morao da ga razuvjeravam i da pravdam svoj stav iskustvom iz internacionalnih brigada, gdje sam dobro upoznao teške trenutke, u kojima i veoma hrabri borci znaju ponekad da izgube glavu.

Istog dana napisali smo izvještaj GŠH u kome stoji: »Kao što smo napomenuli, grupu Sušačana, kojih ima 120, naoružanih sa osam puškomitraljeza, moramo prebaciti u ove krajeve«.

Rastali smo se uz njegovu čvrstu obavezu da mi u roku od dva dana pošalje izvještaj o situaciji i o poduzetim mjerama. Ne primim li ga za to vrijeme, treba smatrati da s četom nešto nije u redu, da se morala povući i da se probija prema Bitoraju, gdje treba da je sačekam koji dan da bih je uputio u Drežnicu.

Prođoše dva dana, pa tri, pa puna nedjelja, ali od Moše i čete ni traga ni glasa. Svakojake pretpostavke vrte mi se u glavi. Ili Moši nije uspjelo da pri povratku se probije do čete, ili je ona napadnuta i eventualno stradala. Nisam više mogao mirno da čekam. Veoma sam zabrinut. Moralo je da se dogodi nešto teško kad se Moša ne javlja. Riješio sam da krenem u potragu. Zajedno sa mnom pošao je Joso Gržetić, komesar »Gupca«. Joso je imponovao svojom mirnoćom, pribranošću i odlučnošću. Ali je imao, za ovo naše partizansko ratovanje, jednu veliku manu, za koju još nisam znao: bio je težak reumatičar i slabo pokretljiv. Vodič nam je bio Vinko Gašparović Vinčina, iz Lica, odvažan mladić i dobar poznavalac puteva u tom predijelu. Već je nekoliko puta išao kao kurir do Sušačke čete.

Prvog dana smo prevalili, uz velike napore, put do Lica, jer se Joso jedva kretao. Veoma sam žalio što je krenuo, ali je sad već bilo kasno. Nadam se da će slijedećeg dana, kad se dokopamo nižeg snijega i primorskog kopna, ići lakše.

Pošto se dobro smračilo, uvukli smo se u Lič, u kuću Duke Pavlića, koji je još tu živio ilegalno. U njegovoj kući nalazio se i jedan radio-aparat, rijetkost za to vrijeme. Duka je bio dobro uvježban da odmah pronađe Moskvu i London. Te večeri, dugo smo prigušeno slušali muziku i izvještaje o borbama, na nama slabo razumljivom ruskom jeziku! Onda Moskva poče na našem jeziku. Staljinov govor, od sedmog novembra, čujemo na ruskom, a zatim u prevodu. To nas uzbuđuje, nadahnjuje, oduševljava. »Još nekoliko nedjelja, nekoliko mjeseci, a možda i godinu dana i hitlerovska Njemačka biće poražena«. Ja sam tako zapamtio Sta-ljinove riječi. Smatrao bih neoprostivim grijehom da posumnjam u njih. Najviše godina dana i gotovo. Na pragu smo pobjede, a mi se nismo ni razmahali kako treba.15'

Gotovo čitav govor uspjelo mi je da pribilježim, da bismo ga kasnije umnožili na pisaćoj mašini i šapirografu, rasturali u partizanskim jedinicama i, kao letak, razbacivali po naseljima.

Zaslijepljen veličinom Staljina, ja u ostvarljivost njegovih riječi nisam mogao da posumnjam ni tada, ni poslije prve, pa ni treće godine rata. Staljin ne može da pogriješi. On je rekao »možda«. U tome »možda«, koje ne znači i mora, nalazim potpuno opravdanje za njegove riječi. Ko drukčije misli, grešnik je. Ko tako nije vjerovao u Staljina, taj ne zna šta je religija.

Prenoćili smo u jednoj ostavi, na slami i dobro spavali. Nisu mogle da nas probude ni italijanske patrole koje su, kako nam je ujutro rečeno, čitavu noć krstarile po selu. Jednom su pokucale i na vrata naše kuće i pitale Đukinu majku nešto što ona nije razumjela.

Doručkovali smo prije svanuća, kako bismo još u toku noći napustili mjesto i prešli bar željezničku prugu. Đukina majka spremila nam je litar dobro zašećerene crne kave, kojom smo napunili čuturu. Neka nam se nađe za put, kaže ona, radi okrepljenja.

Od Lica smo se zabacili nešto južnije, da se što prije uhvatimo primorskog krša. Dobro osiguranu željezničku prugu prešli smo oprezno, južnije od Ličkog tunela, preko kojeg se, u stvari, provlači vododelnica između Gorskog kotara i Primorja. Primorsko selo Zlobin, odmah izbi pred nama. Italijani su i u njemu imali posadu koja još, kako izgleda, ne shvata da je i tu, oko nje, počeo ako ne veliki, a ono bar mali rat, jer se ne vidi ni jedan jedini bunker. Idemo slobodno kao nedužni ljudi, tik pored naselja. Može se vidjeti i poneki vojnik bez puške. Nas trojicu ili niko ne primjećuje, ili na nas ne obraća pažnju.

Od Zlobina smo se dohvatili jednog starog kaldrmisanog puta, poput onih drvenih rimskih i polako peli prema Tuhobiću, koji, onako obučen u snježni pokrov, izgleda kao džinovski osunčani oblak koji niče

15) O tome je Staljin govorio 7. novembra 1941. na Krasnoj ploščadi u Moskvi. Među ostalim je rekao: »U Njemačkoj sad vladaju glad i bijeda, a za četiri mjeseca rata Njemačka je izgubila četiri i pol miliona vojnika. Njemačka krvari, njene ljudske rezerve presušuju, duh pobune obuzima ne samo evropske narode, koji su pali pod jaram njemačkih osvajača, nego i sam njemački narod, koji ne vidi kraja rata. Njemački osvajači naprežu posljednje snage. Nema sumnje da Njemačka neće moći dugo izdržati to naprezanje. Još nekoliko mjeseci, još pola godine, možda godinica - i hitlerovska Njemačka tresnut će pod teretom svojih zločina«. Istovremeno je Radio-Moskva emitirala i Staljinov referat na svečanoj sjednici Moskovskog sovjeta deputata radnika i partijskih i društvenih organizacija Moskve održan 6. novembra u kojem je rekao: »Mi nemamo i ne možemo imati ratnih ciljeva kao što je nametanje svoje volje i svoga režima slovenskim i drugim porobljenim narodima Evrope... Nikakvog miješanja u unutrašnje stvari drugih naroda!«.

130

 iz zemlje. Ubrzo ponovo zagazismo u snijeg, na dobro utabanu široku prtinu. U početku od ove prtine nismo zazirali. Ali kad otkrismo, malo naprijed, ispred jednog uspona kako prtina polako iščezava, rastakajući se u mnoštvo tragova, koji kao velika lepeza obuhvataju čitavu stranu, dobro smo se zamislili. Čovjeku i sa najmanje ratnog iskustva nije teško da utvrdi da je tuda prošla neka vojska, koja je ili izvodila neke vježbe, neke svoje ludorije, ili se uputila, juče ili noćas, u potragu sa Sušačkom četom. Kad pređosmo brdo, tragovi su se opet slili u široku prtinu. Ta igra tragova i prtine ponavljala se ispred svakog uspona. Koja stotina vojnika morala je tuda proći. Ovo ne sluti na dobro. Bilo bi najbolje da se vratimo, ali bi nam svoj trojici izgledalo kao da smo pobjegli iz borbe, iznevjerili sami sebe.

Koračamo komotno prtinom i rasutim tragovima nekoliko časova. Konačno smo doprli do podnožja samoga Tuhobića, do neke raskrsnice pješačkih puteva, odakle se račva nekoliko osrednjih prtina i mnogo pojedinačnih ljudskih tragova. Tu zastadosmo još u nedoumici šta se to zbiva. Vinko smatra da smo pred samim logorom Sušačke čete. Pokazuje na jednu stijenu, tu na pedesetak metara ispred nas, iza koje se, kaže, nalazi njena baraka. Otuda dopire velika galama. I s naše lijeve strane čuju se nešto tuplji glasovi, ali nikoga ne možemo da vidimo. Možda su to, ipak, sve naši; uvećala se četa, budi se nada u meni. Možda je ova prtina, kojom idemo, prtina Sušačana. Možda su se i oni malo igrali vojske, ili bili negdje u akciji, došli do dobrog plijena, obukli se u odjeću, uniformisali se. Stojeći na raskrsnici, mada to nije mjesto za zadržavanje, sjetismo se naše čuture sa kavom. Ispismo je, na brzinu, do dna, da se malo okrijepimo.

U nedoumici smo. Bilo bi zaista sramota doći dovde, a ne doznati šta se to zbiva. Odlučih se, teška srca, da se sam popnem na onu stijenu i da vidim šta ona skriva, a da oni ostanu tu gdje su i da me pričekaju. Za tili čas sam se popeo u prilegao iza jednog kamena. Ispod mene brvnara i oko nje velika vojska. Svi nešto pretražuju. Ja sam se u početku zabuljio u njih, nesvjestan opasnosti u koju sam upao. S dvojicom vojnika gledam se oči u oči, ili mi se to pričinjava. Možda me brkaju sa svojima. Imam beretku na glavi, koju ne skidam još od Španije. A ima i italijanskih vojnika sa sličnim kapama.

Čim sam se popeo na stijenu, mahnem rukom Josi i Vinku da bježe, da me ne čekaju.' Oni ni da mrdnu s mjesta. Više nisam imao šta da tražim na stijeni, pa se izvukoh i dotrčah do njih dvojice. Sad se čuje bolje nego ranije bat neke kolone koja dolazi, odozdo, i svaki čas može da izbije iza zatvorene krivine. Mora se bježati istim putem kojim smo i došli. Drugoga nema. Samo da nam je pretrčati jednu golu uzbrdicu, između dvije prtine pa da se nađemo, bar za prvi trenutak, u sigurnom zaklonu od italijanskog oka, koje je ovoga dana, sudeći po svemu, potpuno oslijepilo. Vinko raspali iz sve snage. Ja u korak za njim, ali ne čujem Josa iza leđa. Okrenem se, a on, kao da je na nekom šetalištu, vuče nogu za nogom, da bog sačuva. Potrči, bogamu, gotovo da viknem. Ne može, kaže, ukočila mu se koljena, stegla reuma. Spašavajte se vi. Da imam snage i da nije toliko težak, uprtio bih ga i pokušao da bježim. I dalje ga bodrim i molim da potrči, ali uzalud. Baš kao da mu nije sta-

131

 lo do života. Na velikom sam iskušenju, da li da pretrčim tih dvadesetak metara, od kojih možda zavisi moj spas, ili da ga pratim u korak? Zastao sam i držim se njegovog koraka, a škripim zubima. Ne smijem da ga ostavim. Trenutak je da podijelimo sudbinu. Kakav bih izgledao u njegovim očima poslije, ako se spasimo? Iza naših leđa sve luđa galama. Ipak, nakon nekoliko minuta našli smo se u kakvom-takvom zaklonu. Ne mogu da se otmem ubjeđenju da su Italijani morali da nas primijete, ali da nas spašava njihovo uvjerenje da smo neki njihovi prirepci.

Na staroj smo prtini prema Zlobinu. Ne može se ni lijevo ni desno od nje, zbog snijega i kamenja. Joso diktira nemoguće spor tempo, kome moramo da se povinjavamo. Opasnost prijeti i s leđa i spreda. Ako su nas slučajno opazili, mogu lako da krenu u lov na nas. Bilo bi i to bolje nego da se sretnemo sa nekom kolonom odozdo. Revolveri su otkočeni u rukama. Imamo i po jednu pripremljenu bombu. Ako se s nekim sretnemo, ne preostaje nam ništa drugo do da utrošimo tih nekoliko bombi i ispalimo sve metke iz revolvera osim onog posljednjeg, koji treba sačuvati za sebe, ukoliko dođe do biti ili ne biti. Za tu situaciju smo pripravni, idemo bez opterećenja, pomireni sa najtežim ishodom. Samo kad bi Josova koljena bar malo popustila, sve bi se, čini mi se, dobro završilo. Nećemo da mislimo da od njegovih koljena zavisi ne samo njegov nego i naši životi.

Srećom nikog ni ispred, ni iza nas. Pored Zlobina smo prošli kao i jutros i domogli se, pošto se smračilo, Lica i kuće Duke Pavlića, gdje smo i prenoćili.

Tu noć ni Duka, ni Joso ni ja nismo zaspali. Da nije bilo te noći, provedene u razgovoru, meni bi ostao gotovo nepoznat Duka Pavlić. Upoznao sam ga još u toku one prve akcije, kad sam došao u Gorski kotar; bio sam obaviješten o nekim njegovim samostalnim akcijama koje su potvrđivale njegovu hrabrost i veoma uspješno djelovanje na terenu ali, ipak je sve to bilo površno. Sad se on preda mnom otkrivao kao veoma pametan čovjek, čovjek koji je znao da misli i radi upravo onako kako je zahtijevao dati trenutak.

Rastali smo se pred zoru u uvjerenju da ćemo se brzo vidjeti. Na žalost, prevarili smo se. Duka je poginuo u jednoj diverziji između Fužina i Lokava, u januaru 1942. godine. On ni kao ilegalac nije mogao a da se neprekidno ne uključuje u oružano djelovanje, što se od njega nije tražilo, što mu je čak i zabranjivano. Imao sam utisak da se Duka osjećao neugodno što nije u četi, gore, na Bitoraju, što mora da živi ilegalno, da radi ilegalno. Želio je, očito, da se iskazuje i na drugi način. Toga njegovog posljednjeg dana, bio je u akciji sa Vinkom Švobom i još nekoliko drugova. Sigurno se može tvrditi da je poginuo zahvaljujući ne toliko svojoj vanrednoj hrabrosti, koliko krajnjoj drskosti i neopreznosti. Bio je jedinac u majke. Utoliko je njegova smrt, mimo običaja u ratu, odjeknula tužno, kako u Licu tako i u okolini i u četi.

Opet sam na Bitoraju, zasad na mom komandnom mjestu, ako bi takav termin mogao da se prihvati. Sad tek, u mojoj glavi, počinje da se odmotava traka događaja, da se razvija, naknadno, strah kakav u toku samih događaja  nisam  doživio.  Hoće  strah  često  da  se  probudi  poslije

132

 opasnosti i da tada dopunjava propušteno. Takav mi je strah uvijek najteže padao. Međutim, ovoga puta me nije dugo držao. Misao na Sušačku četu nadvladava i potiskuje tegobe straha od izbjegnutih opasnosti.

Na Bitoraju sam se ustoličio, gdje će mi se ubrzo prikučiti i Ivo Vejvoda, da čekam kurira čete ili samu četu, kako je i dogovoreno. Bio sam čvrstog uvjerenja da bi se ona mogla ubrzo pojaviti, ukoliko nije razbijena ili uništena. Prolazi dan za danom, već je prošla i nedjelja dana, ali četa kao da je propala u zemlju.

Prve vijesti stići će znatno kasnije od Komiteta sa Sušaka. Četa je napadnuta baš onoga jutra, dvanaestog novembra, kad smo nas trojica došli do njenog prebivališta. Mi smo, kako izgleda, stigli neki čas po završetku borbe. Borba je bila, prema čuvenju, žestoka, iako ni sa jedne ni sa druge strane nije bilo velikih gubitaka. Neprijatelju će uspjeti da zauzme logor i prisili četu na povlačenje prema Risnjaku, u veliki snijeg.

U okršaju s Italijanima, ranjeno je nekoliko partizana, a među njima i jedan od najhrabrijih, komandir Moša Albahari. Ishod borbe bi bio više nego uspješan, jer je četa sačuvana, da nije došlo do zaključka o rasformiranju kojeg sam se naročito bojao. Našavši se u teškom, ali ne i izgubljenom položaju (teži je bio bribirski), na koji smo, u najgorem slučaju, i računali, umjesto da se uputi na ovu stranu pruge, preovladalo je mišljenje da se četa privremeno rasformira, da se njeni borci sklone u primorska naselja dok se ne stvore uslovi za ponovno prikupljanje i formiranje.

Da komandir Albahari nije bio ranjen i odsutan zbog toga, vjerujem da bi on uspio da savlada krizu i da bi četu doveo ovamo, kako je bilo i dogovoreno. Tako je privremeno iščezla Sušačka četa, naš ponos, uprkos svim upozorenjima i dogovaranjima. Jesmo li mogli imati težeg poraza? Ponajviše zato što će se to teško odraziti na stanovništvo koje je u njoj vidjelo simbol svoje borbe, prvo oružano jezgro koje bi, vremenom, trebalo da se razvije u snažne partizanske jedinice. Tek će proljeće zaliječiti ovu ranu.

Na zahtjev Štaba odreda i po odluci Okružnog komiteta za Hrvatsko primorje, preduzeta je odmah partijska istraga: zbog čega je došlo do rasformiranja čete, ko je odgovoran za to. Ova istraga trajaće mjesecima i nikada neće biti privedena kraju. Moša Albahari je, još za vrijeme ilegalnog liječenja svojih rana na Sušaku, razvio djelotvornu i upornu političku aktivnost, kako na ovoj, tako i na onoj strani stare granice. Neprijatelju je, nakon višemjesečnog traganja za njim, uspjelo da ga, početkom jula 1942. godine, ponovo rani, uhvati i strijelja. Mošino junačko držanje u istrazi pred fašističkim sudom i njegova popularnost u narodu, donijeli su mu, posmrtno, zasluženo priznanje i poštovanje.

Pijevci spašavaju

Na Bitoraju se prikupila Delnička četa, napadnuta još ranije, u svom sjedištu i najposlije prisiljena da se povlači i manevriše na širokom prostoru oko Delnica. Iako je i ona zapala u tešku situaciju, nikom u njoj nije padalo na pamet da je rasformira. U četi je bilo i nekoliko

133

 starih komunista, mitrovačkih robijaša koji su već pominjani, a predstavljali su moralni stub te jedinice. Njihovo »gostovanje« na Bitoraju nije se smjelo duljiti. Četa je morala da se što prije vrati u okolinu Delnica i otuda izvodi akcije, da se vidi da je tu, da je živa. Već su i tako počele da kolaju svakojake priče o njenom uništenju. Smatrajući njen povratak na stari teren jako važnim, odlučio sam da i ja sa njom pođem i ostanem tamo koji dan, dok se ne smjesti i ponovo krene u akcije.

Od Bitoraja do Delnica ovoga puta je daleko. Kad kažem »daleko«, ne mislim na kilometre, već na težinu puta. O pješačenju bez posebne zimske opreme, gotovo da više nije moglo biti ni govora Tu se korak ne mjeri stopom. Preduga je ta mjera za njega. Srećom ni Fužinarci, ni Delničani nisu čekali zimu nespremni. Gotovo svaki borac je raspolagao skijama i dobrom skijaškom opremom bivšeg planinskog puka stare ju-goslovenske vojske, koji je u toj okolini kapitulirao ne opalivši ni metak. Bilo je, tako, ipak neke koristi za nas od te nekorisne vojske. Gorani, gotovo odreda, voze skije još od malih nogu. Među njima samo nas dvojica »tuđinaca«, Joso Gržetić i ja, ne znamo da skijamo, a moramo obojica da idemo do Delnica. Gledajući ostale kako barataju skijama, mislio sam da će i mene odmah poslušati kao i njih. Dobio sam lijep par, sa lijepim vezovima, ali nisam znao ni da ih privežem za cipele. Mučio sam se, petljao, ali nikako ne ide. Tek uz pomoć Delničana osjetih čvrsto uzglobljene moje gojzerice u skijama.

Kad je sve bilo spremno za pokret, na čelo kolone stade Ivan Lenac, španski borac, sa kojim sam se rastao u Parizu i ponovo sreo baš ovoga dana na Bitoraju. Naš ponovni susret bio je obostrano veliki doživljaj. I on je prošao kroz slične teškoće kao i ja da bi preko Njemačke, Cvetkovim kanalom, stigao do Zagreba. Iako sam Lenca dobro poznavao još iz Španije, iz logora i zajedničkog bjekstva do Pariza, nisam mogao ni da zamislim kakav se lik, kakav borac i čovjek krije u njemu. Brzo će se on pročuti kao neustrašivi borac, i komandir i kao komandant. Na žalost, takve metak teško zaobiđe. Dvije godine mu je uspijevalo da izmiče smrti. A kad ju je donio neprijateljski metak, Lenčev lik se vinuo u apoteozu, a legenda je krunisana zvanjem narodnog heroja.

Našavši se sad jedan uz drugoga, nismo ni pomišljali na smrt. Štaviše, vjerovali smo, poslije svega što smo preživjeli, da je pred nama dug život. Krenuvši s Bitoraja, upitah ga, sjećajući se onog njegovog ispada u Marselju, da li možda ima nešto ljuto u čuturi. On otčepi čuturu i prinese mi je da pomirišem. Miris jake rakije udarao je iz nje. Prišapnuh mu da je pričuva, da nam može valjati, a da sada može da viče koliko god hoće da žive internacionalne brigade.

Lenac mi je održao prvi čas iz teorije skijanja: kako da držim štapove i da se odupirem o njih, kako da se skije ne ukrste, kako da balansiram koljenima, da klizam, da plužim, kako da izvodim plužnu kristijaniju. »Drži se« - kaže - »mene, idi odmah iza mene, radi sve kako i ja radim, garantiram da nećeš nijednom pasti. Ti si vodio od logora do Pariza, a sad ja preuzimam kormilo do Delnica. Ovako« - reče i od-gurnu se štapovima. Za tili čas surva se niza strminu kao neki orijaški krilaš, iza koga je ostajala nepravilna snježna zavjesa, poput dima iz lokomotive. Otisnuh se i ja za njim, vjerujući da radim tačno kako mi je

134

 on rekao i da će i mene skije poslušati. Poletjeli, nema šta, ali glavačke i zasadih se u duboki snijeg. Izukrštale mi se i skije, i noge, i ruke i štapovi. Uzaludno pokušavam da se dignem. Borci mi brzo priskočiše u pomoć, jedni odvezuju skije, drugi me vuku za noge, treći za ruke, dok se konačno ne uspravih. Ja se pravdam, misleći još uvijek da je skijanje, maltene, prosto kao i hodanje. Kad im rekoh da sam sve radio kao i Lenac, oko mene se prolomi od smijeha, pravi urnebes. Lenčev glas sve nadjača. Koliko me je nasamario - bilo mi je jasno tek kad su mi Delničani ispričali da je on, prije Španije, bio prvak Savske banovine u nekim alpskim disciplinama i istaknuti skakač na skijama. Nije mi ni padalo na pamet da se ljutim na njega.

Pošto mi ponovo staviše skije na noge, prebacih se, po njihovom savjetu, na začelje kolone, da idem po utrtoj prtini. Prvih nekoliko stotina metara padao sam, zasađivao se u snijeg, kotrljao, zadajući pravu muku borcima koji su mi stalno priskakali u pomoć i učili me. Ne popuštam. Uporan sam. Padam, dižem se, znoj bije iz mene kao na Svetog Iliju. Prolazi čas po čas, ali se prva lekcija teško savlađuje. Po ravnom terenu i uz uspon nekako i ide. Niza stranu skije počinju pomalo da slušaju, naročito kad uzjašem svom težinom na štapove, kako me neko po-savjetova, da bih njima kočio. Za pravog skijaša to bi bila sramota, pa ma kakva da je ta strmina.

Zavidim Josi Gržetiću, koji nije ni pokušavao da stavlja skije na noge. Opet ta njegova glomaznost i reuma nikako da se uklope u ovaj »sport«. On je išao pješke, posljednji u koloni, držeći se već dobre skijaške prtine u koju gotovo nije ni propadao. Pa, ipak, stalno moramo da zastajkujemo i da ga iščekujemo. I pored svog jadnog skijanja, počeo sam da osjećam sažaljenje prema njemu. Neizmjerna je ljudska uobrazilja. Duplo ranije bismo, svakako stigli na određeno mjesto da nije njega.

Oko podne izbismo nadomak Karolina ceste, koja ide od Fužina, preko Mrkoplja i Ravne Gore, za Vrbovsko, s malim odstupanjima paralelno sa Lujzijanom. To je dosta prometna cesta, povezuje nekoliko italijanskih garnizona. Preći preko nje danju ravno je podvigu. Italijani je dobro raščišćavaju od snijega. Nju bi trebalo preći tu negdje, blizu sela Sungera, bilo danju ili noću. Svi smo za dnevni prelazak, što je na ovom mjestu veoma rizično, pogotovo što se cesta spušta u duboko korito, ograđeno visokim brdima i s jedne i s druge strane. Na suprotnoj strani, na pravcu našeg puta, prilična je golet, preko koje bi se teško prešlo otkrije li nas ijedan neprijateljski mitraljez.

Na komandiru i komesaru čete je da odluče kada je i gdje preći. Odluka je za dan, pod uslovom da se prethodno izvidi da nema kakve vojske u Sungeru.

Toga zadatka prihvatio se dobrovoljno delnički skojevac Andlar Franić, kome nije bilo više od osamnaest do devetnaest godina. On je, kao jedan od rijetkih goranskih partizana, nosio domaću kirijašku odjeću, a ne uniformu stare jugoslovenske vojske. Između ostalog i to mu je išlo u prilog za izvršenje zadatka.

Prikriveni na ivici šume, pratili smo ga sve dok nije ušao u Sunger, a onda smo nestrpljivo iščekivali njegov povratak. Prolazili su minuti,

135

 pa i časovi, sve do noći, ali Franić kao da je propao u jamu. Zabrinuti za njegovu sudbinu, nemajući nikakve mogućnosti da ma šta preduzme-mo, spustili smo se s puškama na gotovs do ceste, srećno je prešli, i, u toku noći, stigli u širi rejon Delnica, kod Vlaške vode, gdje će četa i zalogorovati.

Tako se završio moj prvi skijaški dan. Njega ću se dugo sjećati. On će mi mnogo koristiti. Skije će ubrzo početi da me slušaju, postaće moj nerazdvojni drug, iako nikad neću dostići vještinu Gorana. Bez njih, uvidio sam odmah, ne bih mogao ni ratovati, ni komandovati u snježno-padnom Gorskom kotaru. Gotovo pola godine, prve ratne zime, morao sam se nositi sa njima i krstariti svakodnevno Kapelom uzduž i poprijeko. Ivan Lenac bio je zadovoljan mojim »razvojem«.

Na ovom mjestu, brzo smo doznali da je skojevac Andlar Franić upao onoga dana u Sungeru u neprijateljsku zamku. Ova vijest teško nas je pogodila. Četa je zanijemila. Počinju dileme: da li ga je trebalo slati u izviđanje, ili sačekati noć i preći cestu bez ikakve izvidnice, kako smo je na kraju i prešli. Osjećanje krivice, čini mi se, svima leži na savjesti. Uvijek je to tako u počecima borbe, dok gubici ne počnu da rastu iz dana u dan. Na suđenju pred italijanskim vojnim sudom u Delnica-ma, Franić je ostao vjeran partizanskoj zakletvi. Mučili su ga, ispitivali, tražili da oda skrovište delničke čete, da otkrije ilegalne organizacije, ali nikakvu tajnu nije odao. Na strijeljanju je podignute glave prkosio fašistima do posljednjeg trenutka svoga života. To je bio još jedan glas prkosa i ljudskog dostojanstva kakvim su se mnogi u tom vremenu opraštali sa životom.

Po smještaju Delničke čete morao sam kako-tako da se probijem do Srpskih Moravica i pronađem komesara Ivana Vejvodu, za koga sam pretpostavljao da je još tamo. Delničani su mi odredili jednog mladog kurira, dobrog skijaša i poznavaoca šumskih puteva do Moravica. Krenuli smo uveče sa Vlaške vode. Danju se nismo smjeli usuditi na ovakav korak zbog putnih mreža i neprijateljskih garnizona: s desne strane je Ravna Gora, a s lijeve Kupjak s jakim posadama. Morali smo da idemo preko Dedinskog vrha, ovalnog i izduženog brda visine oko hiljadu metara. Penjući se uz njega, upadamo postepeno u sve gušću maglu, dok nas ne uhvati bijelo sljepilo, takvo da jedva jedan drugoga naziremo na nekoliko metara odstojanja. Vodič grabi brzo naprijed, uvjeren da ne može da pogriješi. Ja se držim njegovog traga. On se i rodio tu u blizini. I meni je ovo brdo dobro poznato. U septembru i početkom oktobra, dva puta sam prelazio preko njega idući iz Moravica ili u Moravice. Ne posustajući, vučemo snažno računajući da do zore moramo stići u Moravice. U ovo vrijeme sunce zalazi prije 17 časova, a izlazi tek iza 7, pa baš zbog toga računamo da bi i po ovakvom snijegu to vrijeme moralo biti dovoljno da stignemo do cilja. Gotovo 14 sati nas mrak skriva. Takva je naša procjena. A stvarnost?

Neprekidno vozimo, skije dobro slušaju, ali kraja Dedinskom vrhu nema. Otegao se kao da je sačinjen od rastegljive smolaste mase, kao da se izdužio otkad je zazimilo. Oslanjajući se na svoja čula, na svoje prirodno osjećanje orijentacije, uvjereni smo da smo na dobrom putu.

136

 Tek nakon nekoliko časova hoda, kad iznenada nagazismo na svoje tragove, bilo nam je jasno da smo se izgubili, da lutamo, da se vrtimo u krug kao opčinjeni. Slušao sam i ranije o takvim opasnostima i šta znači izgubiti se u snijegu po ovakvoj magli i u ovakvoj noći. Tada oči ništa ne pomažu. Sve se u čovjeku pretumba: on misli, recimo, da je na pravom putu, a ničim da osjeti da je na potpuno suprotnom pravcu. Što je najgore, čovjek je ponekad do te mjere ubijeđen da ne griješi, da ne vjeruje čak ni kompasu.

Vidjevši da izlaska nema, pribiram u svijesti misao da je najvažnije sačuvati hladnokrvnost, ostati priseban i držati se na nogama, makar samo tapkanjem na mjestu, ne sjesti ni za trenutak, jer u jednom momentu prevari te san. Hodamo polako, razgovaramo, boreći se protiv sna, svjesni da mu ne smijemo popustiti, a tako ga želimo, tako bismo mu se rado podali. Ne osjećamo ga kao neprijatelja, kao bijelu smrt, već kao neodoljivu potrebu, kao tako strastvenu želju za koju se gotovo treba i žrtvovati. Ali, ne damo se!

Šta će nam donijeti dan? On gotovo ništa naročito ne može izmijeniti. Kako se orijentisati kad ni sama priroda ne nudi nikakav orijentir da bismo mogli da odredimo strane svijeta. Razmišljajući neprestano kako da se izvučemo, na koju stranu da udarimo, pade mi na pamet misao, negdje oko ponoći, da bi pijevci svojim kukurikanjem mogli da nas spasu.

S istočne strane Dedinskog vrha, duž njegovih padina, proteže se, s obadvije strane cesta Mrkopalj - Ravna Gora, dugačko selo Stari Laz. Kroz njega sam nekoliko puta prolazio i dobro upamtio njegov položaj. Ako nisu sve kokoške pocrkale, u zoru bi pijevci morali zakukurikati, i to pravolinijski, na dužini od najmanje jednog kilometra.

Desi li se to, kako očekujemo, treba se okrenuti licem prema kokošijoj pjesmi i kompas je u našim rukama. Nemamo časovnik, pa i ne znamo koje je vrijeme. Samo jedan pijevac da počne, da povede pjesmu, brzo bi mu se sigurno pridružila njegova sabraća. Smijem se svojim pomagalima. Nikad ranije nisam pomišljao, ni u snu ni u šali da bih se mogao naći u tako glupoj situaciji, u takvoj opasnosti po život, da mi pijevci ostanu jedina nada, jedino spasenje.

Konačno, zakukurika iz neke dubine prvi pijevac, naš voditelj i pjesmovođa. Zatim počeše da se nadovezuju, jedan po jedan, svi pijevci Staroga Laza, zamećući svoju natjecateljsku pjesmu, po nama poznatoj liniji izduženog sela. Stali smo i okrenuli se prema njoj. Ona je tačno na istočnoj strani. Sad nije teško odrediti ni ostale strane svijeta. Kurs prema Moravicama vodi na sjeveroistok.

S velikim olakšanjem spustili smo se s brda i uputili zamišljenim pravcem, po gustoj magli i ravničastom zemljištu, između Ravne Gore i Kupjaka. Ni s jedne ni s druge strane, ne mogu nas vidjeti iz gnijezda neprijateljskih mitraljeza.

Poslije nekoliko časova hoda stigli smo na rub visoke šume, odakle bi se, da nije snijega, stiglo za dva časa do sela Vučkovića. Jedan široki put, kojeg se dobro sjećam, biće nam siguran vodič, bez obzira na vrijeme, kako sam mislio. Međutim, kad smo stigli do šume, više nije bilo nikakvog traga od puta. Nismo mogli ni slučajno nazrijeti gdje on počinje. Snježni smetovi dopirali su do polovine stabala, ispriječivši se ispred nas kao neprobojni bedem. Ni za pješaka, ni za skijaša, ni za ma kog ko ne leti, tu prolaza nema. Moj vodič pokuša da probije nanos, ali upade u njega do ramena.

Više nemamo izbora, možemo samo pokušati da se vratimo istim putem kojim smo i došli. Smjelije je to reći nego ostvariti. Jer »istog« puta nema. Njega zatvara magla i zatrpava snijeg. A mora se natrag. Zar popustiti, još u ratu, pred silom prirode? Šta je to, uostalom, u upoređenju sa vatrom oružja? Nemamo više ni zalogaja ma kakve hrane. Tu u blizini Kupjaka nalazi se nasamo kuća četvorice braće Kruljac, partizana, sjajnih drugova, u koju sam nekoliko puta svraćao, noćivao. Kad bismo nju pronašli, bili bismo spašeni, ali u traganje za njom ne smijemo se upuštati.

Okrenuli smo se. Saginjemo se da pronađemo tragove naših skija. Dan je, pa ipak jedva naziremo one dvije brazde koje su ostale iza nas. Ne dao bog da idemo do kraja svojim tragovima preko Debinskog vrha. Morali bismo, kako tako, da ih izbjegnemo, da se ne bi ponovilo lutanje od prošle noći. Preko brda u bijelom sljepilu proveo nas je neki prirodni instinkt, nagon za životom, šta li, da bismo oko ponoći, pregladnjeli i promrzli pronašli Delničku četu.

Diverzija

Kako sam se ponovo vratio u Bitoraj, bolje i da ne pričam. Ovoga puta, sreo sam u Ličko-fužinskoj četi Viktora Bubnja. Jedva sam ga prepoznao. Na sebi je imao planinsku uniformu stare vojske, sa novim gojzericama, kao da se pripremao za neku vojnu paradu. Nisam mogao da se ne nasmijem sjetivši se našeg prvog septembarskog viđenja u Crikvenici i njegove crvene kravate.

-    Šta je sa tvojom crvenom kravatom, Viktore? - upitah ironično.

-    Čeka me dolje za bolja vremena.

-    Šta te potjeralo da sad dolaziš? - Viktor je bio član OK i rukovodilac partijske tehnike OK za Hrvatsko primorje; važna dužnost, koja se samovoljno nije smjela napustiti.

-    Provala, nekoliko partijaca je uhapšeno. Naredili su mi da odmah bježim.

Viktor je jedva uspio da umakne. Samo što je izišao preko vrata, upali su karabinijeri u njegov stan.

Znao sam da je još u staroj vojsci, kao rezervni oficir, završio pilotažu. Pogled s Bitoraja stvarno liči na pogled iz aviona. Rekao sam mu da što više osmatra, jer, ako ne može da leti, može bar da gleda iz ptičje perspektive.

Nekoliko godina poslije onog prvog susreta mi ćemo se zajedno boriti, zajedno izlagati raznim opasnostima; često ćemo raditi u istom štabu i smišljati najbolja rješenja. Otada i potiče naše ratno i poratno pri-jateljovanje, sve do posljednjeg dana njegovog života, kada ću biti svjedok njegove iznenadne smrti na teniskom terenu, što me se dojmilo kao tragedija.

138

 Sticajem povremenih okolnosti Bitoraj je postao, još od ranije, od početka oktobra, moj oslonac za održavanje veza s jedinicama. S ovom četom nisam nijednom bio u akciji, što mi smeta. Ne može se samo popovati. Bez djelovanja primjerom ugled se teško stiče.

Želio sam da učinimo nešto gromovito. Još sam bio pod upečatljivim dojmom eksplozije u telefonskoj centrali u Zagrebu, minulog septembra. Mene je naročito oduševio način na koji je ona dignuta u vazduh i tako obezglavljen telefonsko-telegrafski saobraćaj NDH.

Ovu diverziju pripremali su temeljito CK KPH, pod neposrednim rukovodstvom svog sekretara Rade Končara, i Mjesni komitet Zagreba. Njeni nosioci bili su članovi Partije i simpatizeri koji su radili u Pošti, a glavni akteri: Blaž Mesarić, Vilim Galjer, Slavko Markon, Jože Culjak, uz pripomoć Nade Galjer-Holjevac. Blaž Mesarić bio je zadužen za cjelokupnu organizaciju ove diverzije unutar Pošte.

Priprema akcije trajala je duže vremena, a njena tehnička strana - postavljanje eksploziva, električnih vodova, kapsula, tri dana. Najveću teškoću predstavljalo je unošenje eksploziva u centralu, jer je bila dobro čuvana, a svaki službenik i radnik, prilikom ulaska i izlaska, temeljito je pretresan. Ali, i tome su doskočili vješti i dovitljivi akteri. Za unošenje eksploziva postarao se Blaž Mesarić. On je akciju otpočeo već na glavnoj željezničkoj stanici, odakle su poštanski paketi automobilima prebacivani do Pošte. Među prispjele pakete on je, uz pomoć naših ljudi, uspio da ubaci i nekoliko sa eksplozivom i kapsulama, koji će bez ikakve smetnje dospjeti na određeno mjesto, da bi ih tamo on preuzeo sa svojim saradnicima i podmetnuo na tri mjesta u aparaturi telefonske centrale. Eksploziv je bio vezan za strogo određenu telefonsku liniju koja, kad se aktivira, izaziva eksploziju.

Prema mom kasnijem saznanju, sve je to bilo pripremljeno dok sam se još nalazio u Zagrebu. Ostalo je samo da se kaže »sad«. Ali to »sad« nastupiće nekoliko dana kasnije. Trebalo je da se iz Zagreba skloni što veći broj ilegalaca, među kojima i nekoliko nas španskih dobrovoljaca. Organizatoru je bilo jasno da će ustaše, uslijedi li akcija, poduzeti masovne racije. Eksplozija je nakon postavljanja eksploziva mogla da se izvede svakog trenutka. Sve je pripremljeno do savršenstva. Trebalo je još samo na jednom određenom telefonu u gradu podići slušalicu i eksplozija je neminovna. Taj telefon nalazio se u stanu Olge Milčinović, hrabre žene čija je kuća bila uvijek otvorena za Partiju, za koju će dati i svoj život u ustaškom logoru. Za dežurstvo pored toga telefona, rekao bih upaljača, određen je Nika Rubčić. Njemu će pomagati i Ešraf Badnjević. Rubčić je tri dana neprekidno čučao pored telefona da neko ne bi podigao slušalicu.

Konačno, nastupio je i taj dan i taj trenutak. Bila je nedjelja, četrnaestog septembra. Pet minuta prije nego će Rubčić podići slušalicu, trebalo je obavijestiti poštanske službenike da bježe kako bi izbjegli nesreću. Za to je bio zadužen Lutvo Ahmetović, istaknuti partijac, Antun Biber Tehek odredio mu je tačan minut kad treba da pozvoni Pošti sa javne govornice. Lutvo je ušao u govornicu i, tačno u sekund, zgrabio slušalicu, ali telefon nije davao nikakvog znaka. Bio je u kvaru. Lutvo je nestrpljivo stavljao novčiće, okretao brojeve drmao telefonom, ali je sve bilo uzalud. Preostalo je i suviše malo vremena da se Rubčić obavijesti da još ne podiže slušalicu. On ju podigao u određeni minut. Prolomila se snažna eksplozija u centrali. Akcija je uspjela mimo očekivanja. Poginula su dva neprijateljska vojnika, a nekoliko ih je ranjeno. Od naših niko nije ni ogreben. Srećom, bila je nedjelja.

Ova diverzija imala je snažan odjek u Hrvatskoj. Ustaše je hvatao bijes i panika. Za odmazdu strijeljali su mnogo naših drugova koji su se našli u zatvorima i novouhapšenih. To je poznato strijeljanje u Rakovom potoku. Tada su strijeljani i Jože Vlahović i Olga Milčinović.

Kako da se čovjek ne divi ovako maštovitoj akciji. Ona je u meni podstakla jednu ideju. Prolazeći nekoliko puta ranije preko željezničkog tunela između Lokava i Fužina, primijetio sam da se iznad njega ukrštaju električni i telefonski vodovi. Žice za struju, na drvenim stubovima, bile su više od telefonskih za nekoliko metara. Sa svojim oskudnim znanjem iz elektronike, bio sam ubijeđen da će, ako uspijemo da spustimo električne vodove na telefonske žice, doći do takvog loma koji će izbaciti iz stroja bar sav telefonsko-telegrafski saobraćaj između Rijeke i Zagreba.

Kad sam iznio svoju ideju Andriji Bubnju, čovjeku od struke, metalcu, monteru, primijetio sam da se nije oduševio ni zanosio kao ja. Švobu sam, izgleda, preoteo ideju. Možda i Andrija misli da sam ga preduhitrio, da se prsim i na ovom polju, pa hoću da se pokažem stručnijim od njega i u njegovoj struci, a ne samo u vođenju borbe - prolazilo mi je kroz glavu.

Andrija, Vinko Švob i ja uzeli smo jednu dobro naoštrenu pilu i uputili se na akciju. Očito veoma glupo pored onolikog eksploziva koji smo imali. Samo jedna kobasičica dinamita, koju bismo privezali za stub i aktivirali, bila bi sasvim dovoljna da ga raznese. To bi bilo mnogo jednostavnije, bezopasnije za nas. Ovako, piljenje može dugo da traje i da se daleko čuje. Dovoljno je bilo prepiliti jedan stub, pa da dođe do dodira žica.

Nešto prije ponoći, privukli smo se oprezno do određenog mjesta. Stali smo kod jednog stuba i počeli da pilimo. Nedaleko od nas nalazio se debeo bunker sa italijanskom posadom i dva mitraljeza, radi zaštite tunela, a vjerovatno i ovih vodova. Otkrije li nas posada, teško ćemo se izvući. U početku smo pilili polako da bi se manje čulo, ali, naprotiv, metal zveči još jače. Onda smo dobro priprli, prignuli pilu nekom krpom da ne zveči, samo da što prije prerežemo stub i bježimo. Ne mogu da shvatim kako su Italijani ove noći toliko ogluveli, ili su možda zaspali, ne osjećaju nikakvu opasnost.

Stub konačno pade. Sijevnula je varnica na mjestu dodira žica. Mora da se u ovom trenutku lomi, ruši i gori po svim telefonskim centralama od mora do Zagreba. Zaista sam ponosan. U tolikoj mjeri, kao da neću da priznam učešće njih dvojice. Čini mi se da ih potkradam, ali svejedno. Samo što ne kličem samom sebi. Čini mi se da to Andrija i Vinko i osjećaju, ali neće da mi kvare samopouzdanje.

Po povratku na Bitoraj, s nestrpljenjem očekujem vijesti iz Fužina da vidim kakav je bio učinak na tunelu. Ali, na moju žalost, ova akcija je prošla gotovo nezapaženo. Gotovo da učinka nije ni bilo. Iskočilo je

140

 nekoliko osigurača po okolnim poštama i na tome se sve završilo. Italijani su ubrzo poboli novi stub.

Teško sam razočaran. Osjećam se kao da sam pao na važnom ispitu. Uvjeren sam da je Andrija dobro znao da se ništa značajno ne može dogoditi, ali se pokorio mom zahtjevu kako bi mi na praktičan način pokazao da se ne petljam u stvari u koje se ništa ne razumijem.

Jedan čovjek

U čitavom mom sjećanju, najviše je prisutna misao o hrabrim ljudima, o heroizmu, o iskušenjima naroda, njegovoj patnji, njegovoj veličini, o spremnosti za borbu, o moralu. Pogrešno bi bilo misliti da su svi borci bili heroji. U ogromnoj većini oni su bili hrabri, a i hrabrost se može stepenovati. Bilo je i takvih koji su u jednoj borbi bili u stanju da učine podvig za divljenje, a u drugoj da pokleknu, da nisu za prepoznati. Takve pojave su sasvim normalne. Ali su rijetki, radi spasa svoje glave, bili spremni na težak moralni pad. Tu se može govoriti samo o izuzecima.

Odmah po dolasku u Jugoslaviju, upoznao sam se sa jednim čovjekom na istaknutom partijskom položaju koga ranije u ovom rukopisu nisam pominjao. Bio je visok, stasit čovjek atletskog izgleda. Već pri prvom susretu impresionirao me je svojim sposobnostima, odlučnošću, a nadasve poznavanjem marksizma-lenjinizma. Upečatljivi klasni intelektualac. Slušao bih ga danima, kad bi za to bilo prilike. I danas mogu reći da sam od njega, iako u malo razgovora, dosta naučio. Ni u kakvu teorijsku raspravu sa njim, nisam se smio upuštati. Zavidio sam mu i poštovao ga. Siguran sam da ne bi bilo zadatka koji bi mi on dao, a da sve ne poduzmem da ga izvršim. Jednostavno rečeno, za mene je on bio uzor čovjek, pred kojim sam se osjećao malim i odnosio se prema njemu sa posebnim poštovanjem.

Jednog dana polovinom novembra, dok sam se nalazio u nekoj našoj jedinici, uđe u baraku taj drug. Nazvaću ga pseudonimom Mudri, jer sam ga takvim zaista smatrao. Čim uđe, skočih na noge i pođoh mu u susret da mu raportiram o stanju odreda, kako bi to učinio, recimo, danas u miru, jedan niži oficir pred generalom. On samo odmahnu rukom, kao da je htio da kaže - »mani se tih glupih raporta, nisam ja za to«. Pružajući mi ruku, upita da li imam spremnog kurira da odmah pođe u Grad. (Pišem i Grad velikim slovom kao zamjenu za mjesto događaja koji slijede).

- Kako da ne, kud god hoćeš i kad god hoćeš.

U svim našim većim mjestima imali smo veliki broj dobro organizovanih skojevaca, mladića i djevojaka od najvećeg povjerenja, još nekompromitovanih u očima okupatora, koji su mogli da idu u bilo koji drugi grad, na najpovjerljivije partijske javke i da ponesu svaku usmenu ili šifrovanu poruku. Oni su se od prvih dana rata pokazali istinskim junacima svoga posla, često opasnijeg i od neposredne oružane borbe.

-     Mene interesuje samo kurir za Grad - on će.

-     Ništa lakše. Kurir iz čete je spreman da odmah prenese poruku do D i da je preda kuriru za Grad.

141

 - Odmah ga spremi.

S obzirom da iz konspirativnih razloga, nije bilo cjelishodno pisati poruku, trebalo je na određenu vezu u gradu prenijeti usmeno obavještenje da je partijska organizacija provaljena, da se svi drugovi sklanjaju, bježe, kako ne bi pali u ruke neprijatelju.

Prije nego će krenuti, kurir je dva puta pred Mudrim i preda mnom ponovio poruku naizust, tačno onako kako ju je čuo.

Kad sam izvršio zadatak, zamolio sam Mudrog da iziđemo iz barake kako bismo nasamo malo pogovorili o tome šta se desilo u Gradu.

Na osnovu njegovog držanja stekao sam utisak da sve do ovog trenutka on ništa naročito nije poduzeo da obavijesti ugroženu organizaciju. Nije pokazivao ni naročito raspoloženje da o tome razgovara, ali usta i iziđosmo napolje. Počeh bojažljivo, s velikim ustručavanjem. Prema sjećanju, naš je dijalog tekao ovako:

-     Druže Mudri, odakle ti, u stvari, dolaziš sada?

-     To nije ni najmanje važno.

- Mislim, onako, gdje si saznao da je provaljena organizacija? On zasta i zagleda se u mene nekim tupim i izgubljenim pogledom.

-     Pa, tamo, odakle dolazim, u Gradu.

-     Je li ova tvoja poruka prvi pokušaj da obavijestiš drugove?

-     Ranije nisam imao nikakve mogućnosti.

U tom trenutku sruši se nešto u mojoj glavi. Veliki ugled koji je Mudri imao u mojim očima odjednom se poljulja. Poče u meni da kipi, da se tumba.

-     Koliko ti je trebalo da dođeš dovde?

-     Pa, gotovo dan i po.

-     I sad si se tek sjetio njih, kad si došao na sigurno mjesto, kad si spasio svoju glavu.

Zabezeknut mojim odlučnim i krajnjim sudom pogleda me kao da se pita: ko je ovom čovjeku dao pravo da me saslušava.

-     Nisam mogao ništa poduzeti. Nije bilo vremena ni za šta, morao sam da bježim, da spašavam glavu. Sve veze su bile pokidane. Svaki pokušaj stajao bi me glave. Mogao sam samo glupo priložiti svoj život. Nikakve veze.

-     Osim one koja je tebe obavijestila. I ona je mogla da pobjegne, ali, vidiš, nije; došla je, stavila možda i svoj život na kocku, vjerujući da ćeš ti spasiti organizaciju i sebe. Tu je lanac prekinut.

-     Ti to ne razumiješ. Nije se moglo, nije se moglo ništa učiniti. Nije bilo vremena, ni mogućnosti, ni šanse, sve je bilo kasno.

-     Glavno je da si ti spasio glavu, je li? - Bio sam se potpuno zaboravio, pa podižem glas kao da smo sami u planini.

-     Ti se ponašaš isljednički, ne zaboravi - on će - nisam dužan da pred tobom odgovaram. Za mene je nadležna jedino Partija.

-     Bojim se da ćeš ipak morati. Ja nisam nikakav partijski forum, niti u ime njega mogu s tobom da razgovaram, ali jesam komunista, ja sam ovdje komandant partizanskih jedinica. Smatram da si iznevjerio svoje

142

 drugove, da nisi poduzeo ništa da ih spasiš. Zašto nisi obavijetio tu vezu na koju mi sada šaljemo kurira, pa makar izgubio glavu. Kako si se lako odlučio - da šaljemo kurira. Možda će i on tvoju grešku platiti glavom.

-     Ali, mene svi poznaju, shvati. Jesam li kriv što sam se spasio?

-     Jesi, na ovaj način.

-     Vjeruješ li da nisam mogao ništa da učinim?

-     Ne vjerujem. Morao si pokušati. Ovo odavde nije ni pokušaj. Na ovaj način nisi se odužio savjesti. Da ne bismo uzaludno dužili, saopštavam ti da si uhapšen.

Moj idol se potpuno zbuni. Obori glavu na grudi i zaplaka. Njegove me suze ganuše kao da sam doživio sopstveni poraz, ali stvarnost je surova, a uslovi su nemilosrdni i ne mogu ništa da izmijenim. Dok tako sjedimo, jedan prema drugom, pozvah komandira i komesara čete i rekoh im da je Mudri od ovog trenutka uhapšenik. Oni ništa ne odgovoriše. Zbunjeni su. Ponovih naredbu da je uhapšen. Zašto - to za njih treba da ostane bez odgovora, bar zasad.

- A kako uhapšen - upita komesar - kad mi nemamo zatvor? Ne treba nikakav zatvor. Jednostavno, zatvorenik bez zatvora. Tako ga treba tretirati. Njega ne morate čuvati. Nije on neprijatelj, niti to može ikad biti. Čak ga možete, a ne samo možete već i morate, voditi u borbu. To je jedini način da iskupi svoj grijeh.

Bila je to moja prva kaznena mjera, prvi susret s činjenicom da ću sam biti presudilac u nekim slučajevima.

Ne znam kome je teže, Mudrom ili meni. Otkad znam za sebe, imao sam odbojan odnos prema svim vrstama hapšenja. Ona su za mene čin antislobode, nedostojan ciljeva slobode. Borim se za slobodu od malena, a danas sam uhapsio bliskog druga, komunistu, koga je mnogo puta hapsila, zatvarala, osuđivala, progonila bivša vlast. Analogija me užasava. Nisam ja policajac, bogamu. Ali ako je tako kako ja procjenjujem - on je iznevjerio svoje drugove. Ta činjenica me je proganjala do te mjere da sam počeo strasno da želim da sam pogriješio, a da se dokaže da on nije mogao ništa da učini, ništa da spasi. Ako bi se moja želja obistinila, nikakva kazna ne bi mi bila teška.

Razmišljajući o tome, očekujem kurira da se vrati iz Grada. Ako donese dobre vijesti, ako su se drugovi spasili, ako sam ja pogriješio, otići ću kod Mudrog i reći mu: sad ti hapsi mene.

Moja nada se nije ispunila. I sam kurir koga sam poslao jedva je izvukao živu glavu. Više drugova je bilo pohapšeno.

Da li sam, ipak, pogriješio kad sam uhapsio Mudrog? Da li je on stvarno imao ikakve mogućnosti da ih obavijesti? Da li je dezerter? More me ta pitanja, ne daju mi da spavam. Ali, natrag niti mogu, niti želim. Postupio sam po savjesti. Postupiti po savjesti, istina, ne znači i obezbijediti svoj duševni mir; ne znači, često ni pravdu. Po savjesti se, često, može i pogriješiti. Odavno se sretam sa ovakvim patnjama, koje pred drugim skrivam, koje ostaju samo moje. S nestrpljenjem očekujem da se pojavi neko odozgo, da sve ovo razmrsi. Napokon, poslije dugog iščekivanja, evo moga, sad već mogu reći, starog prijatelja Ive Marinkovića Slavka. Slučaj je htio da se sretnemo nasamo, na otvorenom prostoru. Zagrlili smo se srdačno i poljubili. Još dok se držimo u zagrljaju rekoh mu:

143

-      Slavko, ja sam uhapsio Mudrog. Jesam li pogriješio?

-     Nisi - reče, vadeći iz džepa pismo CK KPH i dade mi da ga pročitam. U njemu se nalaže komisiji, u koju ulazimo Slavko i ja, da ispita slučaj Mudrog.

Nisam to doživio kao olakšanje. Naprotiv. Još sam gajio podsvjesnu nadu da Mudri nije tako posrnuo. Čini mi se da sam izgubio druga i da bi mi lakše pala njegova smrt. Optužnica se potvrdila. Mudri je isključen iz Partije i raspoređen u jedinicu kao običan borac, da bi u borbi okajao svoje grehove. Možda bi negdje drugdje, u drugim krajevima, zaslužio i težu kaznu; ali znajući ga izranije i shvatajući donekle njegov strah i paniku, nismo mogli drukčije da postupimo.

Bojao sam se da ne učini neki nepromišljeni akt, da ne jurne bezglavo u borbu. Ipak je moje strahovanje bilo bez osnova. Mudri ničim nije pokazivao ni želju ni volju da nosi pušku, a još manje da puca iz nje i pokazuje junaštvo. Uoči svake borbe, on bi se razbolio. Njegovu bolest primali su zdravo za gotovo i komandir i komesar čete. Oni su bili pod dubokom impresijom njegovog ugleda, pa nisu ni pokušavali da ga prisile.

Saznavši to, premjestio sam Mudrog, nešto kasnije, u drugu četu, koja mi je bila više pri ruci i svakodnevno sam se interesovao za njega. Želio sam da se iskupi makar i nagoviještenim podvigom. Ali sve je bilo uzalud, on je i dalje bolovao. Redovno je uspijevao, zahvaljujući svojoj rječitosti, znanju, kulturi, da fascinira i komandira, i komesara, i borce i da izostane. Svi su ga čuvali od ma kakvog izlaganja opasnosti. Kad mi je već dozlogrdilo, upozorio sam komandira i komesara da će oni sami biti smijenjeni i kažnjeni ukoliko ga ne povedu u borbu. I kad je njima, pod takvim pritiskom i polazilo za rukom da ga povedu, njemu je svaki put uspjelo da izmakne neposredno uoči borbe.

Kad ništa nije pomoglo, kad ga niko nije mogao dovući na bojno polje, meni tvrdoglavom - i u to vrijeme, a i kasnije - nije ništa drugo preostalo do da ga sam povedem u borbu. Nastojao sam svim snagama da se rehabilituje, i u mom postupku nije bilo ničeg osvetničkog. Uzevši sam četu u ruke, zarekao sam se da Mudri neće pobjeći. Do mjesta akcije bilo je oko petnaestak kilometara. Ja sam držao mjesto iza samog čela kolone, možda petnaesti u redu, a preda mnom je išao Mudri (nikako iza mene jer bi mogao da šmugne). On je često zastajkivao, žalio se, odugovlačio, ali nisam popuštao. Rekao sam mu da ovoga puta neće izbjeći borbu, da mu ništa neće pomoći, makar ga na nosilima nosili.

Putem smo razgovarali o mnogim stvarima, otvoreno, prijateljski i drugarski, kao da se ništa nije desilo. Opet bi on bljesnuo u onom svijetlu kako sam ga zapamtio odranije. Ponovno bih se osjetio inferiorno. Pod takvim opterećenjem, umalo da se nisam sažalio i vratio ga.

U zoru smo stigli do mjesta gdje treba da zaposjednemo položaj za zasjedu. Veoma sam zadovoljan što mi je uspjelo da Mudrog dovedem u prvi borbeni red, da osvijetli obraz. Pošto sam dobro izvidio teren, rasporedio sam svaku desetinu, a gotovo i svakog pojedinca u zasjedi. Trebalo se dobro zamaskirati, kako nas neprijatelj ne bi otkrio dok ne dođe pod našu vatru. Iza nas je bilo visoko brdo, veoma teško za odstupanje. Za sebe, kao komandanta, izabrao sam mjesto na sredini za-

144

 sjede, postavljene u vidu rastegnute konjske potkovice. S moje desne strane odredio sam mjesto za Mudrog i pokazao mu kako da se zamaskira i namjesti pušku. Onda sam još jednom otišao da obiđem zasjedu, da vidim je li baš sve u najboljem redu. Zadržao sam se dvadesetak minuta i vratio se na svoje mjesto, ali Mudrog nisam našao.

Mudri me nadmudrio. Dok sam obilazio zasjedu, uspio je da pobjegne. Rado bih trčao za njim da ga uhvatim i vratim, ali ispalo bi da sam i ja pobjegao. Neprijatelj je već bio na vidiku.

Akcija je uspjela bolje nego što sam očekivao. Toga dana umalo nisam poginuo.

Bio sam ogorčen. Čim smo se vratili u bazu, otišao sam da ga potražim. Kad sam vidio kako jadno izgleda, nisam mogao ni da podignem glas.

- Kud se izgubi onoga časa? upitah kao uzgredno.

Ja moram da preživim kako bih dokazao da nisam kriv. Bili ste nepravedni prema meni.

-     Pa zar se to na taj način dokazuje?

-     Ne bježim ja od straha, vjeruj mi.

Gledajući ga kako snuždeno i bijedno izgleda, bilo mi je krivo što sam ga vodio sa četom, što sam dopustio da se toliko ponizi. Više nijednom nije ni pokušao da ide u borbu. Radio je na drugim korisnim stvarima, uvijek tvrdeći da će dokazati da je nevin. Dovodio me je opet u dilemu takvim tvrdnjama. Tek u poratnim godinama pokazaće se da smo pretjerali prema njemu, da smo bili prestrogi.

Drežnica - obećana zemlja

Priče o slobodnoj Drežnici pronose se silovito, onako kako samo snagom narodne mašte može to da se čini, živom narodnom radio-stanicom, koja dopire valjda i do posljednje kuće u Primorju i Gorskom kotaru. Dobija se utisak da se iz dana u dan slobodna teritorija širi, rasteže svoje granice i prima sve više stanovništva. Izgleda, stvarno, velika i moćna.

U to vrijeme, kako znam, to je bila najzapadnija slobodna teritorija u našoj zemlji. Pored toga, usidrila se blizu štaba Druge italijanske okupacione armije, sa generalom Ambrozijem na čelu kojeg će zamijeniti još zloglasniji general Roata. Gotovo da je to drskost, pretjerana čak i za maštu o partizanskoj moći.

U Drežnici sam se našao sa komesarom Vejvodom, koji se sa nekoliko pratilaca jedva živ probio od Srpskih Moravica, gdje se bio sklonio na nekoliko dana poslije napada na Delničku četu. Naš susret, ovoga puta, nije bio nimalo radostan. I njemu i meni kao da se zavezao jezik. Gotovo da ne znamo započeti razgovor. Sumnjam da njegovom bolu za Vjerom ikakvo saosjećanje može biti utjeha. Nisam ni tražio riječi da ga iskažem, jer sam se bojao da bol još više ne raspirim. O Vje-rinoj smrti nismo ni progovorili. Moramo učiniti sve da se savlađujemo, da  zaboravljamo.  Rat  nije  vrijeme  kad  se  mogu  oplakivati  pogi-

145

 nuli, kad se smije tugovati. Rane mnogo kasnije oživljavaju, kad se više ne gine, kad se svode računi, kad se izračunava cijena borbe.

Iako je naš štab formiran početkom oktobra, mi smo tek sad sva trojica na okupu: Vejvoda, Toma Strižić i ja. Smjestili smo se privremeno u selo Vukelići, u kuću Save Vukelića, komandira jedne od drežničkih četa. Još se nismo odlučili da izaberemo stalno mjesto odakle ćemo najlakše rukovoditi. S Delničanima i Bitorajem nismo imali mnogo sreće. Komandant, komesar i operativac su puna mjera za to vrijeme za jedan štab odreda. Ubrzo ćemo dobiti i okrugli žig, sa natpisom na oba pisma: »Štab Primorsko-goranskog partizanskog odreda«, koji nam je neko od Drežničana i bez naše porudžbine, napravio i poklonio. Iako je žig s drvenim slovima, njegov otisak je čitak i veoma lijep.

Da bi štab mogao da dejstvuje i održava veze sa svim jedinicama, izabrali smo za kurire desetak dobrih poznavalaca terena. Kurire su kao borce veoma cijenili kako partizani tako i narod, pa su morali da budu birani među najhrabrijima. Bili su, osim održavalaca veza, i dobri propagatori, sa smislom za veličanje naših uspjeha i omalovažavanje neprijatelja. U toku decembra i nešto kasnije, našao se tako pri štabu odreda i kurir Andrija Grgurić Dimnjačar, španski borac, iz Lokava. On je, zbilja, bio vuk nad vukovima, sa izuzetnom sposobnošću izmicanja pred zamkama. Njega ni francuska policija nije uspjela da uhvati na špansko-francuskoj granici prilikom našeg povlačenja iz Španije, odakle je za nekoliko dana i bez ikakvih isprava uspio da se probije do Jugoslavije, dok je nas nekoliko stotina Jugoslovena bilo osuđeno na višegodišnje zatočeništvo u francuskim logorima.

Pored Dimnjačara ili Dimljačara, kako su ga Gorani zvali, naći će se ubrzo pri štabu još i Vlado Markelić, Bribirac i Viktor Crnković, Lokvarac, riđe kose i brade koje će mu, nešto kasnije, donijeti nadimak Riđan. Najviši i najkrakatiji među kuririma bio je Vlado Markelić. Imao je dozlaboga duge noge, dugačak i brz korak i u tome se niko nije mogao s njim takmičiti. Vlado je volio da ide sam na zadatak, ukoliko nije sa mnom ili nekim drugim iz štaba odreda morao da krstari po terenu. S Dimnjačarom i Viktorom nije volio da uspostavlja naročito prisne odnose. Držao ih je malo na odstojanju. Iz tih njihovih odnosa izbijalo je međusobno rivalstvo: ko će prije, ko će brže, ko će bolje. Srećom, takvo suparništvo se pretvaralo u pozitivno nadmetanje koje je vladalo i između jedinica i rukovodilaca. Niko nije htio da bude posljednji. Nikom neće ni pripasti to mjesto. Prednosti ili slabosti zavisile su samo od nekih vještina, a prednost Dimnjačara i Viktora, u odnosu na druge kurire, bila je u tome što su poznavali, bolje od ma kog drugog, široki prostor Primorja, Gorskog kotara, Velike Kapele i Risnjaka.

Među istaknutim štapskim kuririma i miljenicima bio je i Tane Tomić, Drežničanin. On će vremenom postati neka vrsta domaćina štaba, a i dobar obavještajac. Tane nije poznavao Primorje i Gorski kotar kao ostala trojica, ali zbog toga neće izostati izvršenje nijednog zadatka. Drežničani su bolje poznavali teren prema Lici i Kordunu, pa se preko njih najvećim dijelom i odvijala veza sa susjednim odredima. Sem toga, Tane nikad nije odbacivao nijedan zadatak, bilo da poznaje zemljište ili ne. Bio je vješt da pronađe čovjeka koji će ga zamijeniti, ili odvesti na određeno mjesto.

146

 Na žalost, zaboravio sam imena mnogih sjajnih kurira Drežničana, Gorana i Primoraca od kojih će najveći broj ostaviti svoje kosti na ovim opasnim stazama. Među njima se neće naći nijedan slabić da kao ranjenik ili u nekim drugim okolnostima, padom u neprijateljske ruke oda i najmanju tajnu. I danas se sretam sa dosta saboraca iz toga perioda koji mi se predstavljaju kao kuriri. Priče su im veoma zanimljive i ja im vjerujem.

Treba im vjerovati i zato što su kuriri bili poseban rod partizanske vojske, onaj dio bez kojeg se nije moglo ni ratovati ni komandovati. Bez njih nikakva direktiva, nikakvo naređenje ne bi stizali na određena mjesta.

Nanovo oslobođena Drežnica kao da nije ličila na onu otprije nekoliko nedjelja. Preko nje je protutnjio valjak okupatora ne poštedjevši, na ovaj ili onaj način, nikoga i ništa. Ali je izdržala i izvukla veliko iskustvo. Osjeća se kao pobjednik. Više nikakve prijetnje niti opasnosti ne mogu da je uplaše. Drežnica je počela da živi jednim novim životom, kakvog nikada nije imala. Kao da su nestale razlike među generacijama. I staro i mlado je na nogama, u zanosu i slavlju. Svi su partizani. Reći nekome da to nije, bio bi strašno uvrijeđen.

Komitet Partije, poslije teških gubitaka, podmladio se i ojačao. Čini mi se da je u ovakvim prilikama potrebno samo koji dan da čovjek sazri i očvrsne. Minula iskušenja su velika škola. Sve iluzije sahranjene su bez ostatka.

Svi se redom zaklinju i to žele da učine isključivo pred članovima štaba i komiteta. Nikad neće odložiti oružje do konačne pobjede. Vej-voda i ja išli smo od sela do sela, kao popovi, radi polaganja zakletve. Svuda, u svakom selu, čeka nas ne samo sve odraslo stanovništvo već i djeca. Mi nosimo sobom tekst zakletve koju je, prema mome sjećanju, sastavio Marko Orešković.16) Ovaj tekst postao je maltene zvanična zakletva u oslobodilačkoj borbi.

Prilikom polaganja zakletve, svi su na nogama pa i najteži starci. Vlada svečana tišina. Jedan od nas dvojice staje na bilo kakvo postolje, nekad samo na stolicu i počinje da čita riječ po riječ zakletve. Okupljeno stanovništvo stoji pesnica podignutih uvis i glasno ponavlja pročitane riječi. Čvrste su to riječi kao i stamena lica koja ih izgovaraju. Pogdjekad odjekne zakašnjeli glas nekog djeteta, što djeluje veoma dirljivo.

Svako polaganje zakletve pretvara se u veliku svečanost, u obred, u magijski ritual iako u njemu nema ničeg religioznog osim vjere u slobodu.

Drežnica zna i da se bori i da se raduje.

Visok snijeg, koji nam je do juče bio težak neprijatelj, sad nam je postao najbolji saveznik. S protivničke strane prešao na našu. Zatrpao sve puteve koji vode na slobodnu teritoriju, a i još ih zatrpava takvom masom da nema tih mašina na svijetu koje bi ih raščistile. Gotovo da

16) Tu zakletvu je sredinom avgusta 1941. godine Centralnom komitetu KPH iz Like do stavio Marko Orešković Krntija, ali nije zakletvu pisao Krntija, nego Nikica Pavelić Ta zakletva je objavljena u drvarskom »Gerilcu« 2. avgusta, osam dana prije Oreško- vićevog odlaska u Drvar. Zakletvu je Josip Kras poslao Veljku Kovače viču 10 septem bra. F*

147

 više nema nikakve potrebe da šaljemo na pojedine pravce svoja obezb-jeđenja. Umjesto toga drežnički partizani sve više nasrću na neprijateljsku pozadinu, izvode akcije na pruzi, postavljaju zasjede u blizini garnizona. Danima vrebaju neće li neka kolonica pasti pod udar njihove vatre. Primiču se i do velikih garnizona, kako bi otvorili vatru i stvorili utisak da ih je mnogo. Uvjerili smo se da je to najbolja odbrana slobodne teritorije. I drežnički partizani, poput onih iz užeg dijela Gorskog kotara, sve se više motorizuju, bilo krpljama ili skijama, i tako dosežu po visokom snijegu gdje ih niko ne očekuje.

To su naša prva iskustva kako se brani slobodna teritorija. I dalji tok ratovanja pokazaće da se ona ne brani nikakvim frontalnim borbama. Ko misli da se tako može braniti, sigurno je neće odbraniti. Aktivnost na sve strane, čak i po cijenu da na slobodnoj teritoriji ne ostane nijedan partizan, jedini je način da se neprijatelj satjera u velika uporišta, da se prisili na odbranu i da mu ne pada na pamet da se lako, bez koncentracije velikih snaga, upušta u neke upade u oslobođene krajeve.

Između drežničkih sela otvorene su široke prtine za saone sa konjskom zapregom. Prtine često liče na prave usjeke, iznad kojih ne izma-ljaju ni konjske glave. Gotovo svaka drežnička porodica zadržala je, i u to vrijeme, po par dobrih konja. A već je poznato da su drežničke drvosječe i kirijaši bili čuveni od davnina. Nadmetali su se ko će imati bolje konje. Samo su im sada izmijenili namjenu. Nisu služili za izvlačenje balvana iz planine; oni će preuzeti na sebe čitav unutrašnji saobraćaj. Svaka kuća imala je i lijepe saone, a neke su podsjećale na fijakere. Seljaci su često u amove i grive konja vješali zvonca, po više njih, koja bi vožnju činila mnogo prijatnijom. To drugo oslobođenje Drežnice kao da nas vodi u zimsku idilu. Čovjek ne bi vjerovao da je ratno stanje da nije suviše svježih tragova, da povremeno ne dovoze ranjenike i poginule iz borbi oko obližnjih garnizona.

Omladina kao da je dobila neku novu dimenziju mladosti. Takmiči se u svim djelatnostima koje služe borbi, ali ne zaboravlja ni na sebe, na radost, na igru, na pjesmu. Svako veče, gotovo je u svakom selu poneka priredba. Na stare melodije nižu se i novi stihovi narodnih pjesama u slavu borbe i partizana. Koliko je samo tih novonastalih stihova posvećeno bolu za poginulima, ožalošćenoj majci i sestri! Ali, junaštvo je iznad svega.

Ni teške vijesti sa istočnog fronta, prema kome su uprte sve oči, ne unose nikakvu sumnju u konačnu pobjedu nad fašizmom. Vjerovanje u svoje vlastite snage, iako s malo oružja, nema granica.

Zahvaljujući jednom radio-aparatu, poslatom iz grada, Štab odreda je u stanju da, svakodnevno, ili svakih nekoliko dana, štampa vijesti o zbivanjima na svjetskim frontovima i na našem domaćem i tako drži partizane i stanovništvo u toku svih zbivanja. Naša »štamparija« je jedan šapirograf. Hvala mu za veliku poslušnost. Ni oko papira nemamo velike glavobolje. Veze sa organizacijama u gradovima dobro funkcionišu. Svakim danom otvaraju se novi kanali.

Radio-stanice Moskva, London, a naročito »Slobodna Jugoslavija«, koje slušamo na kratkim talasima samo uveče, za vrijeme vijesti, zbog

148

 štednje baterija, snabdijevaju nas i dobrim i lošim vijestima. Sudeći prema »Slobodnoj Jugoslaviji«, teško bi se našao ijedan kraj u našoj zemlji u kome se, na ovaj ili onaj način, ne vodi borba. Ćini se da samo mi ovdje ne ratujemo. Nema vijesti iz Primorja i Gorskog kotara. Na nas se zaboravilo. Krivo nam je, ali tu se ništa ne može učiniti. U posljednje vrijeme, naročito poslije pogibije Josipa Krasa u Karlovcu, nemamo uvijek redovne veze prema gore. Vijesti o nama kao da nigdje ne dopiru. A one, po mome, zaslužuju da im te stanice posvete koju minutu.

Vejvoda, kome pero ide od ruke, ima naročiti smisao za agitaciju i propagandu. On priprema i list »Goranski vjesnik«, koji treba da počne da izlazi za koju nedjelju, ili najviše za mjesec dana. Međutim, svakodnevno, bar na jednom listu papira, štampaju se naše vijesti i dijele narodu i partizanima.

Našem listu, štampi uopšte, koja je nosilac agitacije i propagande, pridružiće se uskoro Milan Hofman, Zagrepčanin kome je uspjelo da se probije iz Primorja, poslije napada na Sušačku četu. Hofman će u ovom poslu, kasnijih mjeseci i godina, igrati značajnu ulogu.

Dolazak, nešto kasnije, Vjere Jurić, intelektualke iz Zagreba, mlade djevojke, ali već isprobanog komuniste od najvećeg povjerenja Centralnog komiteta KPH, biće nam od izuzetne pomoći. Kuda nju sve nisu noge nosile kao ilegalnu kurirku, dok nije bila primorana da bježi iz Zagreba!

Pored ostalih kvaliteta, ona je bila i odličan daktilograf, u to vri jeme rijetka vještina bez koje se nije mogao zamisliti ma kakav ozbiljan rad na pisanoj riječi, a opet bez pisane riječi nije se moglo tako reći, ni ratovati. Učinak Vjerine mašine bio je velik. Privremeno je ostala u našem štabu.

Svi smo sa njom bili veliki prijatelji i neobično smo je poštovali, iako ni sukobi nisu nedostajali. Kad bih ja diktirao, na primjer, zahtijevao sam da bude otkucano tačno onako kako sam rekao, a pri ponavljanju teksta primijetio bih da ona ponešto mijenja, da nije zarez onamo gdje sam ga ja stavio, da je ponegdje izmijenjen red riječi, da je poneka moja riječ zamijenjena sinonimom. To mi nije bilo pravo. Povrijeđena komandantska sujeta. Svaki put bih joj prigovorio, iako je ona, uglavnom, bila u pravu. Ako bi" se danas negdje zavirilo u neki dokument koji sam ja diktirao Vjeri, a ima ih dosta, i u njemu pronašle pravopisne greške, primam ih na svoju dušu.

Vejvoda se, zajedno sa Mjesnim komitetom, posvetio organizaciji nove vlasti i odbora Fronta. Možda novoponikla vlast neće imati onaj izgled koji je tada tražen jer nismo imali uvijek precizne direktive i uputstva, ali će svako selo dobiti svoje organe nove vlasti. Bilo tajnim ili javnim glasanjem, birani su najugledniji ljudi. Za svakog je čovjeka takav izbor, tada kad još nismo znali kako treba da izgleda naša vlast, njene dužnosti i nadležnosti, prije svega bila velika čast, odraz velikog povjerenja. I žene, prvi put, izlaze iz anonimnosti i tradicionalističkih odnosa: pojavljuju se ne samo kao borci već ulaze u sve organe vlasti koji niču.

Pošto je izabrana vlast za svako selo, izabrano je Opštinsko vijeće Drežnice kao neki vrhovni organ saradnje.

149

 Novembra i decembra mnogo se biralo: vlast, rukovodstva, omladine, žena, pa mi je nekako izgledalo da je toga svega previše. Svako selo, svaki zaselak ima svoju vlast. Manje stanovništva, a više vlasti čini mi se nikad nije bilo. Nešto kasnije, kad je trebalo upregnuti sve snage, ljudske i materijalne, za borbu, za prehranu partizana, za što pravičniju raspodjelu teškog bremena ratovanja na svakog čovjeka, za brigu o ranjenicima, o bolesnicima, o prehrani, o snabdijevanju, biće mi mnogo jasnije koliko nisam bio u pravu.

Negdje polovinom novembra, jednog hladnog popodneva, upade u naš štab nama nepoznat mlad i snažan partizan. Stade mimo i predstavi se: Miloš Kukić. Dolazi sa Korduna, iz Glavnog štaba partizanskih odreda Hrvatske, kao oficir za vezu. Pošto raportira, izvadi iz džepa pismo adresirano na mene i dade mi ga. Prije nego ću ga otvoriti, zagledah se dobro u koverat. Na njemu je bio utisnut žig Glavnog štaba Hrvatske na oba pisma, latiničnom i ćiriličnom. Do tada nisam ni znao da je formiran. Pismo je sadržavalo samo odluku o formiranju Glavnog štaba i njegovom sastavu. Za komandanta je postavljen Ivan Rukavina, za komesara Marko Orešković, za operativnog oficira Franjo Ogulinac Seljo, a za članove štaba Vlado Ćetković, Ćanica Opačić i ja. Jedini član štaba koji nije učestvovao u španskom građanskom ratu bio je Ćanica Opačić, istaknuti borac sa Korduna.17'

Ovu odluku pročitao sam nekoliko puta, gotovo i ne vjerujući da sam i ja uvršten u spisak, među istaknute revolucionare. Ne, nije riječ o lažnoj skromnosti. Rukavina je još u Španiji, kao kapetan republičke armije, komandovao bataljonom »Đuro Đaković«. Marko Orešković je bio član oba centralna komiteta, i Hrvatske i Jugoslavije, istaknuti revolucionar, mitrovački robijaš, a već se pročuo kao organizator ustanka u Lici. I svi ostali, iako ne toliko poznati, ulivali su poštovanje. Seljo Ogulinac bio je oficir republičke armije u Španiji, a Vlado Ćetković istaknuti artiljerac. O Ćanici Opačiću nisam znao mnogo, ali mislim da je najstariji. Uostalom, oni su svi odslužili bar vojni rok stare vojske. Ja ga jedini nisam služio, a bio sam opterećen starim predstavama o štabovima. Zamišljao sam ih kao skup generalštabnih mozgova. Ja jedva da se ponešto razumijem u topografsku kartu i da se orijentišem pomoću nje i busole. Tada nisam ni slutio da će me tokovi života uvesti u profesionalne vojnike. Ali život ima svoje tokove nezavisno od volje pojedinaca, pogotovu za one kojima je vojna vještina tada predstavljala složenu enigmu za koju se priprema cio život. I, naravno, u nju još nisam ubrajao ovu našu taktiku koja je počivala na hrabrosti, dovitljivosti, lukavstvu, često seljačkog kova, na zasjedama, prepadima i kojekakvim domišljanjima.

17) U direktivi »za Veljka u Primorju« Glavni štab je spomenut već 15. oktobra 1941. godine. (Zb. NOR, V/l, 201) Glavni štab Hrvatske je obrazovalo Operativno rukovodstvo CK KPJ (Rade Končar, Vladimir Popović i Andrija Hebrang). Operativno rukovodstvo KPH u Karlovcu je o tome obaviješteno 19. oktobra 1941:

»Formirali smo Glavni štab za Hrvatsku. U njega ulaze Ćane, Ivo, Krntija, Veljko, Ćetković i Snagić (Španac) koji se nalazi u Šamarici. Obavijestite preko Petrove Gore dotične drugove o formiranju štaba i zakažite sjednicu štaba na zgodnom mjestu. Treba da nas pravovremeno obavijestite o sjednici štaba i podjeli Funkcija. Neki članovi Glav(nog) štaba (dvojica ili trojica) morat će se radi koordiniranja borbe stalno nalaziti u sjedištu štaba. Ćetković i Krntija su u Lici. S njima se sporazumite za mjesto gdje da se održi sjednica štaba, te nam javite«.

150

 

 Ne bih, razumije se, bio iskren kad bih tvrdio da me ovo naime-novanje nije obradovalo, iako sam ga prvenstveno shvatio kao obavezu, čast koja nije priznanje za već postignute zasluge, naročito ne na vojnom polju. Tako sam to primio.

Odluka je do mene došla očito sa priličnim zakašnjenjem. Marko Orešković je, kako sam kasnije saznao, poginuo, gotovo mjesec dana prije toga, 20. oktobra, od četničke ruke u Bosni. Samo petnaestak dana ranije neko mi je donio Markove pozdrave, ali i zahtjev da mu pošaljem nešto eksploziva za rušenje pruge kroz Liku. I, zna se, što je Marko želio - za mene je bio zakon. Ne zbog starješinstva ili mogućnosti da to bude naređenje, već iz poštovanja prema njemu. I ne zato što sam smatrao da je Lička pruga važnija, važnija je bila ova naša, ni radi ovoga ni radi onoga, već radi Marka, velikog druga i moga prvog učitelja borbenosti i morala u Španiji. Marko je bio čovjek koga sam volio bez ostatka, zbog njegovih ljudskih vrijednosti za koga bih uvijek žrtvovao i svoj život. Ko njega nije poznavao, nikad neće ni steći pravu sliku kakav je on, u stvari, čovjek bio, kakva se u njemu krila ljudska veličina, kakva ljudska duša, kakva hrabrost i plemenitost. Da sam bio u pravu potvrđivalo je i narodno vjerovanje izraženo u stihu posvećenom Marku još živu: »Drug je Marko hrvatskoga roda, /al' je majka srpskoga naroda«. To se pjevalo u danima kad su najviše sijevale ustaške kame.

Markovoj želji, na žalost, i pored svega nastojanja nismo mogli da udovoljimo. Nastala je velika gužva u Drežnici, borbe su se vodile i svuda na putu do Like, pa teško da bi se mogao prebaciti i jedan kilogram eksploziva. Samo vijest o Markovoj smrti, koja me je i iznenadila i potresla do teške boli, oslobodila nas je ove obaveze. Obaveze, ali ne i osjećaja duga, koji je ostao neispunjen.

0 zaplijenjenom eksplozivu, kojeg smo dobro čuvali i najcelishod- nije koristili, pročulo se i u susjednim ustaničkim krajevima. Od neko liko stotina kilograma, koliko smo zaplijenili, naraslo je u narodnoj pri či do nekoliko hiljada.

1 prvo naređenje koje smo primili od Glavnog štaba Hrvatske od nosilo se na naš eksploziv. Kategorički se naređuje da im odmah na Kordun pošaljemo eksploziva što više možemo. Kad sam to pročitao, kao da me je grom udario. Ne shvatajući još uvijek kakvi moraju da vla daju odnosi između onoga ko naređuje i onoga ko mora da izvršava, odgovorili smo da nikako ne možemo poslati eksploziv i da je daleko važnije da ga mi utrošimo na našoj pruzi Sušak - Zagreb nego oni, negdje tamo, na nekoj drugoj, manje važnoj, kako smo naveli. Čak smo uzeli slobodu i da ih kritikujemo zbog takvog zahtjeva.

Odgovor Glavnog štaba stigao je brzo. Prijekor, kritika i upozorenje bili su veoma oštri, s naročitim naglaskom da se nas ne tiče gdje će oni upotrijebiti eksploziv, da nije na nama da procjenjujemo šta je važnije, a šta manje važno; da je to njihova briga, a da je naša, ponavljaju, dužnost da ga odmah pošaljemo.

Vojna poslušnost prema gore, prvi put počinje da mi ulazi pomalo u glavu, u smislu da se ona i mene dotiče isto onoliko koliko očekujem da se dotiče onih kojima ja naređujem. Naređenje se moralo izvršavati. No, uprkos tome, nama će uspjeti da izvrdamo izvršenje tog naređenja

151

 i da Glavnom štabu ne pošaljemo ni jedan kilogram eksploziva. Bio je utrošen na našem dijelu pruge, između Ogulina i Sušaka. Nismo više prekoravani zbog neposlušnosti, ali ne zato što su nam oprostili, već što ratna zbivanja i brzina kojom se odvijaju ne dozvoljavaju uvijek zadržavanje na već gotovoj stvari. U drugim uslovima, odgovornost ne bi smjela biti zanemarena.

Miloš Kukić je ostao kod nas dva-tri dana. Trebalo je da sa njim pošaljemo dva kurira koji će ostati pri Glavnom štabu da održavaju vezu između nas. Smeta mi njegovo zvanje »oficir za vezu«. Sam naziv »oficir« izazivao je podozrenje u meni; bio je kompromitovan. Ali, u podsvijesti ga osjećam i kao nagovještaj onog nečeg novog što se u nas rađalo. Postajali smo, polako, organizovana armija. Osim tri važeća zvanja: komandant, komesar i operativac, usvojeno je nešto novo, mada meni titula druge vrste još nije bila legla. A ni Kukicu tada nije bilo ni u podsvijesti da je upravo tom oficirskom počašću otpočeo svoju vojno-političku aktivnost, za koju poneko hoće da kaže - karijera, i koju će završiti čak generalskim činom. I to vrednijim od onih sticanih na visokim vojnim školama. Mnogo puta, kasnije, uvjeriću se da, osim časnih izuzetaka, jedan dio oficira starog kadra nikad neće moći da pokaže sposobnosti jednog partizanskog komandanta bez ikakve vojie škole; neće uspjeti da se potpuno prilagodi partizanskoj taktici, kao da su ih okivali upravo oni brojni udžbenici sa hiljadama šablona, u koje smo se mi, opet, vrlo malo razumjeli.

Najveći dio novembra i decembra krstario sam uzduž i poprijeko Gorskim kotarom i Primorjem. Preko onog dijela Kapele koji odvaja Drežnicu od Primorja, uprkos sve više snijega, otvarala se dobra prtina kojom se moglo ići i bez krpalja. Primorci i Drežničani kretali su se njom u oba pravca, učvršćujući staro međusobno prijateljstvo. Ni zave-jana planina nije ga mogla presjeći. Naprotiv, ono je sada jačalo sve više. Razvila se i međusobna trgovina, vrlo bogata, razuđena, ali bez prebijene pare: povratila se trampa. Za liru i kunu niko i ne mari. Primorci nekako još mogu da dođu do malo soli i duvana, pa i šećera. Drežničani imaju dosta krompira, kupusa, nešto kukuruza i stoke. Eto robe za široku razmjenu. Ali ta trgovina nije pijačnog tipa. Ona je izraz širokog prijateljstva i velikog povjerenja između Primoraca i Drežniča-na. Njihova trgovina je, u stvari, međusobno pomaganje. Čitavog rata ono će trajati i jačati. Zajednička obaveza prema borbi i opstanku vezala ih je na život i smrt. Za Hrvate iz Primorja i Srbe iz Drežnice suvišno će biti u toku čitavog rata i jednom spomenuti parolu o bratstvu i jedinstvu. Oni su mogli da posluže samo kao primjer kako ona treba da izgleda na djelu i tu mjesta za propovijed nije bilo. Zapravo, njihovo bratstvo i jedinstvo bilo je skovano još prije početka naše borbe, zahvaljujući tradiciji, svakodnevnim međusobnim vezama i radu Partije. Ono, siguran sam, ničim ne može biti pomućeno.

Teško se zadržavam na jednom mjestu. Vejvoda, Tomo Strižić i ja dogovaramo se šta i kako da se radi. Naravno, na meni kao komandantu je bilo da što više idem po terenu. Zato sam bio i najspremniji, jer sam se već dosta prilagodio zimi, planini a, iznad svega, skije me služe sve bolje.

152

 Jedinice polako rastu, a tu i tamo pojedine naše čete cijepaju se na dvije, zameću jezgra novim. Bribirska se razvila u dva dijela: u Lede-ničku i Bribirsku četu. Svako selo želi da ima svoju jedinicu, pa makar od svega nekoliko ljudi.

U Ledeničku četu stupili su u prvo vrijeme borci iz Ledenica i okolnih sela, iznad samog Novog Vinodolskog. S obzirom na njeno mjesto, ona će odmah biti odvojena od »Gupčevog« bataljona i uključena u Prvi drežnički bataljon. To je potpuno prirodno i najbolje odgovara partizanskom djelovanju u tom periodu. Tako bataljon »Marko Trbović« ima šest jedinica - četa, manjih ili većih, ali ubojitih.

Bribirska i Ledenička četa sad drže pod svojom kontrolom gotovo čitav primorski pojas između Crikvenice i Senja. Njihova pojava, bilo čete u cjelini ili u manjim grupama, čas ovdje čas ondje, ostavlja utisak da su u pitanju jake snage, bar nekoliko puta jače nego što stvarno jesu. Zahvaljujući takvoj aktivnosti ovih dviju jedinica, koje se nadvijaju neposredno nad morem, čitav niz primorskih sela našao se pod partizanskom kontrolom. U njima je odmah izabrana naša vlast. Pavelićevska se nikad nije ni zametnula. Neprijatelju će biti sve teže da se i povremeno, uz veliku kanonadu, domogne ponekog sela da ga opljačka, spali kuće i pobjegne. Ne griješim kad kažem da je decembra 1941. godine spojena slobodna teritorija Drežnice sa primorskom. Koliko znam, to su prva hrvatska sela koja su oslobodili partizani Hrvati, ne samo u primorskom pojasu, nego i u unutrašnjosti.18'

Na dijelu ispod Krmpota bio je najugroženiji saobraćaj na cesti pored mora. Krmpote su, inače, zajedno sa Alanom i Krivim Putem, jedina mjesta u primorju gdje se govori štokavski.

No, kad sam se već dotakao Krmpota, očekujem da mi ostali Primorci neće zamjeriti što Krmpoćanima moram da posvetim koju riječ više. Uostalom, ljudski je da priznam da su Krmpoćani bili moja velika slabost, da sam teško mogao da ih zaobiđem kad idem u Primorje, da sam kod njih noćivao, da sam se u njihovim domovima osjećao kao u svome, da sam se poznavao sa svakim čovjekom, od djeteta pa do starca. Lijepo je bilo doći u Krmpote tih dana. Susreti su Valentinom Pa-velićem Valašom, jednim od najstarijih ljudi u selu, na mene su uvijek djelovali kao veliko osvježenje. On je bio ne samo temelj svoje porodice nego i moralni stub sela koje se njime ponosilo. Valaš je odavno »crveni«. Još od 1920. godine hrabro je čuvao crvenu glasačku kutiju Vla-

18> Velika Župa Modruš (Ogulin) je ured tzv. poglavnika i druge najviše institucije »nezavisne države« obavijestila 31. januara 1942. godine:

»Većina pobunjenika je grko-istočne vjere. Međutim, u posljednje vrijeme, naročito u području Gorskog kotara, djeluju komunističko-partizanski odredi sastavljeni gotovo isključivo od Hrvata... Rad na smirivanju i pacifikaciji ovih krajeva ne samo da do sada upotrebljenim sredstvima nije imao svrha, nego svi znaci govore, da pobunjenici iz dana u dan postaju sve jači, drskiji i da su pobunjenici sada oni, koji napadaju, a naše oružane snage i italijanska vojska su u defanzivi«. (AVII, 70, 22/2-1). Na bazi izvještaja Veljka Kovačevića i Ive Vejvode o raspoloženju naroda u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju sekretar Operativnog rukovodstva CK KPH Vladimir Popović je 21. decembra 1941. godine obavijestio CK KPJ:

»U vezi s postepenom mobilizacijom (u domobrane) koju provodi Pavelić, kao i u vezi s povoljnim stanjem na frontu, raste neraspoloženje (prema NDH) naroda. Dobar dio pozvanih u vojsku ne odaziva se pozivima. Jedan dio tih aktivno prilazi partizanima. Tako su odredi u Gorskom kotaru i Primorju podvostručeni za posljednjih 12 dana«. (Arhiv CK SKJ, f. CK KPJ 1941/116).

153

 dimira Ćopića. Svi Krmpoćani, bez izuzetka, dali su svoj glas komunistima. I sad, ove 1941. godine, iako već u poodmaklim godinama, Valaš je čvrsto držao crvenu zastavu. Sa svojim kćerkama, Anom i Marijom - ne zna se koja je hrabrija - i sinom Milanom zvanim Ćabre, predstavljao je, tako reći, malu ali čvrstu borbenu grupu. Valašova riječ se slušala, a i njegova puška odjekivala. Godine mu nisu smetale kad je trebalo braniti selo od neprijatelja. Tako će on, u proljeće 1942. godine, sa svojim kćerkama i još nekoliko mještana, iz pogodnog zaklona uspjeti da odbrani selo od upada Italijana. Pucao je i komandovao na sav glas, baratajući četom i vodom kao da ih zbilja ima pod komandom. Slučajnost je htjela, upravo kad je već bilo dobro prigustilo, da jedan vod Drežničana, koji je nekoliko sati trčao da pritekne u pomoć, čuje njegovu komandu »vod naprijed« i ospe vatru. Italijani su bježali sve do mora. Valaševo ime od tada se još više pročulo. Pogibiju svoga sina Milana, rane 1942. godine, primio je stoički, bez vidljivih suza.

Ne ističem Krmpoćane da bih ih izdigao iznad drugih žitelja brojnih ustaničkih mjesta u Primorju, da bih vršio neku diobu u smislu bolji i gori. Tako što bilo bi nepravedno. Mogu čak da tvrdim da ne znam nijednog čovjeka u selima iznad Novog za koga bi se moglo reći da nije naš. Međutim, Krmpoćani su po mentalitetu nešto drugačiji od blagorodnih Primoraca. Svi se oni drže uspravno, ali Krmpoćani kao da nose i dio oholosti. Pretežno su krupni i kršni ljudi. Na druge iz okolnih mjesta gledaju pomalo s visine. A i planina im to donosi. Njihova sela su visoko pri Kapeli, baš na prelazu od primorskog krša u šumu. Razmeću se junaštvom i ne daju nikom ispred sebe. Kad bi čovjek pitao Krmpoćanina da li bi mogao istovremeno da se bori na dva fronta, na onom spreda i onom s leđa, teško bi se našao koji da kaže da ne bi.

Jednom je neko rekao da su Krmpoćani primorski Drežničani. Stvarno, Krmpoćani i Drežničani su mnogo slični. Bribirci, Grižanci, Le-deničani su daleko mekše prirode mada ne i manje hrabri. Oni, međutim, neće uspjeti da se vide kao Krmpoćani. Daje sve to skupa utisak da Krmpoćani djeluju pomalo izazovno, razvijajući svoj borbeni barjak, visoko, kao kad neko hoće da kaže: ima hrabrih, ali nadaleko nema kr-mpotske hrabrosti. Drugi Primorci se na to nikad ne bi naljutili. Čak ni Grižanci, sa svojom jedinicom, koji su se uvijek držali visoko podignuta čela.

Sukob s drugom Starim

S Okružnim komitetom za Primorje još nikako da uspostavimo vezu, dok je sa karlovačkim, u čijoj je partijskoj nadležnosti i Gorski kotar, redovno održavamo. Čak i sa ČKH, u Zagrebu, veze su redovne. Ovdje, u Primorju, nijednom nam se još nije pružila mogućnost da sretnemo sekretara Komiteta ili nekog iz najužeg dijela OK, a žive dolje, u gradu. Doduše, negdje u septembru mjesecu, zajedno sa Ivom Marin-kovićem, sreo sam Radu Šupića, kod Delnica, ali je on ubrzo poslije toga uhapšen i tako je veza prekinuta. Viktor Bubanj i Tomo Strižić, stari članovi OK, nisu mogli sačinjavati forum. Mene će, pak, u Okružni komitet izabrati tek u proljeće 1942. godine.

154

 Prenosili su se glasovi kao da dolje u OK ne ide kako treba, da ima nekih problema, ali ni Vejvoda ni ja ne znamo tačno šta je u pitanju pa, i pored želje da sa nekim uspostavimo kontakte i maksimalnu sa-radnju, ne možemo to da ostvarimo. Toma Strižić mnogo kritikuje nekog - neodređeno, a osobito ga mnogo ljuti neki drug, koji je došao iz Zagreba kao instruktor.

Početkom decembra, kad smo Vejvoda i ja stigli u Ledeničku četu na putu za Bitoraj da bismo na njemu posadili svoj štab, uspjeli smo da na posredan način dođemo u vezu sa OK, zahvaljujući jednom njegovom pismu upućenom toj jedinici. Pero Komadina, čovjek krupnog imena u Primorju i Ladislav Vivoda, oba rukovodioci čete, nešto su vrtjeli glavama nad pismom. Iz pisma se jasno moglo vidjeti da OK nema neposredan uvid u ono što se zbiva gore, kod nas, u jedinicama i na terenu; da su norme ilegalnog rada ograničile njegov vidik; da ljudima iz njega, zapravo, nije ni poznat pravi zamah borbe. S druge strane, ni nas dvojica nismo mogli da u potpunosti upoznamo uslove u kojima oni rade. S nekim stavovima u pismu OK, upućenom četi, sa potpisom Stari, nismo nikako mogli da se složimo. Ali preko toga bismo i prešli radi mira u kući, kako se to kaže, da nam drugovi iz Ledeničke čete, Pero i Vivoda, a posebno Toma Strižić, nisu rekli kako neko iz OK, dolje u ilegali, pokušava da trguje sa Italijanima. Predmet trgovine su drva. Iz našeg ugla posmatranja i sa stanovišta perspektive i ciljeva borbe, nismo mogli to da shvatimo niti da ostanemo nijemi. Odlučili smo, tu, u Mataija Dragi, da autoru pisma zamjerimo veoma oštro. Vejvoda je kucao na mašini, a ja sam diktirao, ili bi on naglas izgovarao i kucao, u svakom slučaju zajedno, mada su moje rečenice bile oštrije. On je tu i tamo nastojao da ublaži ton. Međutim, uprkos odmjeravanju svake riječi, ipak je pismo, gotovo poslanica, ispalo prava optužnica.

Mada ne volim mnogo da se služim navodima, niti da se sjećam događaja po dokumentima, ovdje ću morati da odstupim od tog načela. Ne da bih izgonio pravdu, pravdao nas dvojicu ili njih, već da bih autentično predstavio naše tadašnje odnose, u kojima smo mogli, kao odgovorni komunisti, da bez ikakvog straha stvari međusobno raščišćavamo, ne izbjegavajući ni najteže riječi, a da poslije prijateljujemo i potpuno zaboravimo međusobna neslaganja. Iskreno mislim da je nostalgija u pitanju kad tvrdim da su takvi odnosi mogući samo u ratu, jer je veliki čin kojim se suprotstavljamo gnusnom djelu katalizator surev-njivosti. Kasnije, novi problemi koje donosi široko učešće mnogosloje-vitijeg društva, ostavljaju sve manje prostora za oštre, ali ljudskije odnose. Evo nekih navoda iz pisma štaba Odreda Okružnom komitetu KPH za Hrvatsko primorje, koje smo napisali i potpisali Vejvoda i ja 11. decembra 1941. godine:

»Dragi drugovi, pročitali smo vaše pismo upućeno logoru u L. i naročito nas veseli da ste i vi počeli da se interesujete za naš mladi partizanski pokret... Vaša saradnja i vaša pomoć nama, treba da se digne sa mrtve tačke. Mi vaš rad ne osjećamo nigdje na cijelom teritoriju nama dodijeljenom, a naročito ovih dana kada Partija postavlja i pred nas i pred vas što širu mobilizaciju ljudstva u narod-no-oslobodilačke partizanske odrede. Takoreći, mi - htjeli ili ne -

155

 moramo da obavljamo jedan veliki dio vašeg posla - mobilizaciju u cjelosti, a i u propagandi i agitaciji. Mislimo da vaša saradnja sa nama treba da bude svakodnevna i vaša pomoć da bude svakodnevna, i zato bi bilo potrebno da uspostavimo lični kontakt i užu sa-radnju, kako bismo što bolje uspjeli stvoriti jake partizanske jedinice u Pr. Partija je vođa i organizator u današnjoj borbi, pa vi, kao njen dio koji u svemu tome imate veliku odgovornost, morali bi dati mnogo više. Treba da znate da smo i mi u štabu komunisti i da gledamo svim silama provesti linju Partije u potpunosti. Prema tome nema nigdje nijedne tačke gdje bi se naš rad kosio sa vašim radom ako bismo radili pravilno i mi i vi. Ali treba da shvatite i to da smo mi vojničko rukovodstvo koji rukovodimo odredima i akcijama, pa i tu nas vi možete pomoći.«19)

I danas kad pročitam prvu rečenicu ovoga pisma prožme me jed zbog njenog sarkazma i uvredljivosti. Ona je dovoljna da pokaže koliko smo izgubili svaku mjeru. Dobro se sjećam da je to bila moja rečenica. I možda ne bi zvučala tako jetko da nisam već bio član Glavnog štaba Hrvatske. Jaka busija za mlada čovjeka iza koje može da zalegne i da gađa sa manje strana.

U prilog ove tvrdnje evo još jednog navoda:

»... Drugo. Na jednom mjestu kažete: 'Snabdijevajte se sa svim potrebama, a to jest u prvom redu vaša dužnost; vi se snabdijevate otimanjem od neprijatelja i izroda. Mi ćemo vam u tome pomoći, ali težište je na vama samima'. Zar je to sve što nam možete po moći. Mi smo za to i do sada znali - da bi trebalo snabdijevati se i na taj način, ali jedan između glavnih uzroka što odredi u Pr. nisu aktivniji leži u nedostatku ishrane. To je jedan i od uzroka da se ne može provesti i široka mobilizacija, a vaša je dužnost da nas po mognete u prehrani, a ne da ostavljate sve na nama. Na taj način treba da organizirate odbore Narodnooslobodilačke fronte koji će se stvarati za našu prehranu kako je to u svim ostalim krajevima, a mi ćemo umnožiti akcije i imat ćemo vremena dvaput više nego do sada, jer ćemo osloboditi pola našeg vremena koje trošimo, za nabavku hrane i iskoristiti ga u borbi protiv neprijatelja. Mi smo spremni uvijek da otimamo hranu od neprijatelja i baš unatrag ne koliko dana oteli smo više od 12 met. centi hrane, ali to ni izdaleka ne zadovoljava potrebe ni samo jedne naše manje jedinice. Pošto mi vidimo sad vrlo male mogućnosti za snabdijevanje tim putem, jer cestama kojima je prolazila hrana i gdje smo je mi plijenili više puta, ne prolazi više. Te su ceste u našim rukama i neprijatelj tim putevima ne šalje više. Mi vas molimo da nam pokažete mogućnosti nabavke tim putem, jer ih stvarno sada mi ne vidimo, osim s vre mena na vrijeme što uništimo kakvog izdajicu i konfiskujemo nje govu imovinu. Drugovi, recite iskreno u čemu ste nas do sada po magali i koliko ste ljudi mobilisali... i Vi tražite planove o akcijama koje namjeravamo izvršiti, zapra-

vo usmeno. To tražite od jedne naše jedinice koja potpada pod našu

19' Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, V/2, str. 142.

156

 komandu. Mi kao štab zabranjujemo da se o ijednoj akciji zna prije nego što se izvede, osim u slučaju ako ta akcija zahtijeva vašu stvarnu pomoć i saradnju, ili ako dolazi po vašem prijedlogu... «20 Vrhunac našeg nedvosmislenog iskazivanja moći i prava na kritiku, jednostranu, tek slijedi. Koliko su podaci o trgovini drvima sa Italija-nima bili tačni nije se kasnije, međutim, mnogo ni ispitivalo.

»Vama je poznata stvar da smo mi blokirali već nekoliko cesta i da po njima kruže naše patrole, koje ne dozvoljavaju izvoz drvene robe, tog prvoklasnog ratnog materijala za neprijatelja. Kao posljedica toga, primili smo već neka pisma od vlasnika pilana, a svakako po nagovoru fašista (Talijana), da im pustimo robu i da ide na brodove, a da će oni nama dati protuusluge u novcu...

Ovakve su nam ponude dobro došle i vrlo su nam drage: 1. što kroz to vidimo da smo neprijatelja udarili na osjetljivo mjesto, zato što mu je drvo neophodno potrebno za ratne svrhe; 2. što se neprijatelj osjeća slabim da može osigurati dovoz drva sa svojim snagama; 3. što oni u nama vide snagu na koju moraju računati, nude pomirenje i nude novac...

Ali ovdje je najžalosnije, prema izvještajima drugova iz L. Logora, da vi stojite na stanovištu da se uzme novac od neprijatelja, a da im se puste drva da idu na tržište. Mi kao štab i kao komunisti takvu pomisao smatramo izdajom, pa i kad bi nam dali za jedna kola 50 hiljada lira. Treba da znate da bi neprijatelj platio i 50 mi-liona da se povučemo iz šume. Ako bismo mogli pristati na prvu stvar onda bismo mogli pristati i na drugu, a i u prvom kao i u drugom slučaju vršili bismo izdaju naše borbe. Mi kao štab naredili smo da se ne puste ni jedna kola građe neprijatelju i ostajemo pri tome odlučno, ne gledajući ni najmanje na neprijateljske ponude. Mi smatramo da kad su vam ponudili tako nešto - da ste nam trebali kao partijci uputiti direktivu: 'Palite pilane, ne dajte ni jedna kola građe neprijatelju, blokirati ceste!' Sami kirijaši našu su odluku primili sa zadovoljstvom... «21)

Rekao bih da smo prevršili svaku mjeru, pa makar sve optužbe na račun OK-a koje su stigle do nas, bile istinite.

Pod utiskom obavještenja, a naročito onih o prodaji drva Italijani-ma, mi smo, više za inat nego što je to bilo neophodno, bar sa vojničkog stanovišta, odlučili da napadnemo italijanski garnizončić u selu Breze, gdje se nalazila velika pilana. Naime, Breze su imale ogroman dr-vljanik odakle su Italijani, pod jakim obezbjeđenjima, uspijevali povremeno da odvlače građu. Htjeli smo, zapravo, više da uznemirimo duhove onih koji su, eto, pokušavali da malo trguju i pribave nešto novca za neke druge partijske zadatke. Ni danas se ne pitam da li smo bili u pravu. Sumnjiv je, možda samo način.

Breze smo napali već 17. decembra. Garnizon razjurili, a nekoliko vojnika i oficira ubijeno je ili zarobljeno. Pilana i svi drvljanici odmah su se našli u plamenu. Veliki dio srednjeg Primorja i kvarnerski otoci mogli su da posmatraju odsjaj plamena od koga se nebo rudilo nekoliko noći.

20)       IstO.

21)       IstO.

157

 Ne znam koja je to po redu pilana spaljena, ali ubrzo će biti dokrajčena i posljednja. Poslije toga, 17. decembra i uništenja brezanske pilane, u toku čitavog rata okupatoru će uspjeti da izvuče iz Kapele drva, a i to uz skupu cijenu.

Paljenje pilane leglo je kao naša posljednja riječ, kao pečat bez kojeg bi naše pismo imalo samo verbalnu vrijednost. Trebalo je znati ko komanduje. Optužen, ustanoviće se nešto docnije, nije bio Okružni komitet kao integralni sastav, jer će, poslije hapšenja Rada Šupića, izuzetnog komuniste, beskompromisnog borca, proteći nekoliko mjeseci da bi se OK potpuno organizovao u puno rukovodeće partijsko tijelo. No, mi to tada nismo znali. Zamišljali smo OK kao jedan razvijeni organ Partije, poput Karlovačkog, na čijem se čelu nalazio Marinković i Kras sve do svoje smrti. I kao takvom smo mu se obratili. Umjesto toga, OK je, u stvari, predstavljao dolje u Novom samo jedan čovjek, koji je došao iz Zagreba da se nađe pri organizovanju komiteta. I on se postavio tako kao da ima sve prerogative kolektivnog organa i tijela.

Našem zadovoljstvu, opet nije bilo kraja, kad smo spalili pilanu. Uporedo se razvijala aktivnost partizana i na sve strane se govorilo o njima. Neprijatelj se više nije usuđivao na bilo kakav značajniji ispad. Inicijativa je prešla potpuno u naše ruke. Borbeni moral stanovništva sve je više jačao. Pogodovao nam je kao i bogom dani snijeg. Sve ceste su zakrčene, pored snijega i visokim stablima, često na dužini i od po-nekoliko kilometara.

Nas dvojica sjedjeli smo jedne večeri u selu Vukelićima, gdje će se i smjestiti naš štab na duže vrijeme poslije Delnica i Bitoraja, i u velikom samozadovoljstvu dopustili sebi da slušamo muziku neke etide i fuge, kradene sa našeg polupraznog akumulatorskog radio-aparata. Kra-demo, jer je to luksuz, od vijesti iz Moskve, »Slobodne Jugoslavije« i Londona. U trenu prije nego ćemo ugasiti radio, uđe kod nas kurir iz Primorja i predade nam pismo, koje nam, preko OK-a za Primorje, šalje CK KPH iz Zagreba. Na omotu je pisalo: »Štapskoj ćeliji Primorsko-go-ranskog partizanskog odreda«, a u podnaslovu »za komandanta i komesara«. Da nije kakva pohvala, pomislih, priznanje za naše uspjehe.

Pismo je bilo otkucano na pisaćoj mašini, pa je po jedan od nas dvojice naizmenice čitao naglas, a drugi slušao. Na njemu nije bilo onog našeg uobičajenog zaglavlja »Dragi drugovi«, pa se malo lecnusmo. Već je prva rečenica zasijecala. Nižu se za njom, jedna za drugom, sve teže i teže. Oštrim političkim riječima osuđeni smo nas dvojica zbog našeg odnosa prema Okružnom komitetu. Ko smo mi da se usuđujemo pisati, kaže, takvo pismo jednom tako visokom partijskom tijelu. Pravo peglanje, kako smo znali da kažemo. Ozbiljno nam je, na kraju, priprijećeno da se takvo naše ponašanje više neće trpjeti. »Neće više trpjeti« - leglo nam je kao olakšanje. Naime, prosudili smo, u toku praćenja pisma, da nećemo proći bez teške partijske kazne i smjenjivanja, a završilo se samo prijetnjom »neće se više trpjeti«. Pismo smo dugo čuvali, ali je negdje u ratnom vihoru nestalo, pa je grijeh što ga ne mogu citirati.

Malo ohrabreni što se pismom samo prijeti, počesmo iznova da čitamo rečenicu po rečenicu, u stakatu. Već poslije drugog čitanja, ipak nam je obojici bilo sve jasno. Razradivši pismo, ustanovili smo da se

158

 ničim ne zalazi u sadržaj našeg pisma OK. Osuđuje se drastično način i naš bezočan odnos prema OK. Postavili smo se kao nadređeni nekoj vojnoj jedinici, koja je u isključivo našoj nadležnosti i koju možemo, maltene, da kažnjavamo.

I da smo računali s tim da će naše pismo, upućeno OK, biti proslijeđeno CK KPH, sigurni smo da ono nimalo drugačije ne bi bilo napisano. Mora da je u CK stigao i neki propratni dopis na račun Vejvode i mene od OK ili, bolje da kažemo, od »druga Starog«, potpisnika pisma.

Kasnije ćemo doznati da je u Zagrebu, na sastanku užeg rukovodstva, dosta raspravljano o našem pismu OK i prema onom što smo mogli da otkrijemo, osuđen je samo način na koji smo napisali to pismo, a osnovni smisao rasprave je bio da se ispita i vidi koliko naše optužbe odgovaraju istini i da li protiv nas treba poduzimati neke mjere. Znači, suština našeg stava nije dolazila u sumnju. Jedino je Andrija Heb-rang bio za to da nas treba smjesta smijeniti i poslati kao obične borce u neku jedinicu. Tada mi je bilo krivo na Andriju što izdvaja svoje mišljenje u jednoj očigledno pravoj stvari, posebno zato što je prilikom naših susreta u septembru i oktobru u Delnicama, na mene ostavio izvanredan utisak. Zavolio sam ga i ocijenio kao borbenog i beskompromisnog čovjeka. Ko bi tada i pomislio šta će se s njim desiti samo nekoliko mjeseci kasnije, koliko će duboko potonuti i koliko će dugo igrati ulogu lažnog heroja.

Međutim, svi odnosi se, ipak, ne rješavaju prosto i jednostavno. Kad smo već bili gotovo sigurni da je ovaj slučaj okončan, da je skinut sa dnevnog reda, doživjeli smo krupno iznenađenje. Kad sam jednog zimskog dana došao u Bribirsku četu, naišao sam na dosta hladan i podozriv prijem. Osjetio sam da me borci čudno gledaju, kao da sam se o njih nešto ogriješio. Blaž Kalafatić, Andrija Tus, Joža Skočilić, Stanko Kombol, sve istaknuti partijci i borci, s kojima sam o svemu mogao slobodno da razgovaram, ovoga puta nisu za to pokazivali naročitu želju. Ne shvatam ništa, a nešto ima. Ali šta?

Pri odlasku iz čete, ispratio me je Blaž Kalafatić. Već desetak minuta idemo zajedno, nategnuto čavrljamo i kao da želi da mi nešto kaže. Koleba se. Smije li, ne smije? Ustručavao se. Mene to sve više uz-nemirava. Znam da smo u svakom ranijem susretu bili veoma otvoreni, i kao prisni drugovi upadali jedan drugome u riječ sa jasnim stavovima. Napokon se odluči. Malo zasta i reče kako bi želio da mu nešto objasnim.

-     Reci već jednom, pobogu, pitaj, vidim da te nešto muči.

-     Pa, ako hoćeš i muči - on će. - Reci molim te, šta je s tobom i Vejvodom?

-     Sa mnom i s Vejvodom?

-     Znaš, mislim na ono pismo.

-     Kakvo pismo? - zastah i zagledah se u njega.

-     Ono od CK, upućeno štapskoj ćeliji.

-     Otkud to znaš?

159

 ^ - Molim te, samo na povjerenje, mi smo dobili jedan primjerak, izvučen na šapirografu, da se s njim upoznaju partijci. Poslali su nam ga iz OK.

-    Daj mi to pismo.

-    Morali smo odmah da ga vratimo. Direktiva je direktiva. Izgleda da ste vi nešto teško zaglibili.

Nisam mogao vjerovati svojim slutnjama. Ako je to tako, neko je u OK, pomislih, spreman na niske udarce. Jednostrano i tendenciozno djelovanje.

Ko god pročita pismo CK, nemajući pred sobom naše, mora doći do zaključka koji je Blaž izrazio. Odmah mi je bilo jasno da su u OK otvorili pismo upućeno nama, umnožili ga i poslali partijskim organizacijama i kotarskim komitetima. Na poluistinitu informaciju iz OK u Bribirskoj četi mogli su samo tako da reaguju i ne treba im zamjeriti. U njihovim očima, po svoj prilici, bili smo Vejvoda i ja, veći grešnici nego u očima Centralnog komiteta.

-    Šta te ponukalo da mi to ispričaš? - upitah Blaža.

-    Drugarstvo. Ne znam suštinu vaše greške. Pročitao sam samo osudu, a sudeći prema onome što ona kazuje, sigurno ste golemo zgriješili.

-    Ne znam, možda smo nasjeli nekim obavještenjima, a možda i nismo. Radi se o nekim prokletim drvima. Obaviješteni smo da je neko iz Okružnog namjeravao da prodaje drva Italijanima, da bi se došlo do novaca radi snabdijevanja pokreta.

-    Ja mislim da je to tačno. I ja sam o tome čuo. Nije, valjda, da za to osuđuju vas, a ne njih?

-    Mi smo, kao što vidiš, dobili po nosu, ali nije rečeno da oni neće proći teže.

Kratki razgovor s Blažom nije, međutim, riješio stvar opšteg podo-zrenja. Nije bilo člana Partije u Primorju s kojim bih se sreo tih dana, da je mogao sakriti, makar to i htio, da zna za pismo Centralnog komiteta. I ma ko bio u situaciji da zna za pismo CK, a ne zna šta mu je prethodilo, mora u nama vidjeti uzurpatore povjerenja Partije, ljude kojima je vlast udarila u glavu pa sad sikću i na samu Partiju.

Kako nas dvojica nismo mogli da podvijemo rep i pređemo preko ovakvog načina diskutovanja, obratili smo se Centralnom komitetu sa zahtjevom da se povede istraga zašto smo izloženi ovakvom raskrinkavanju, zašto je u OK otvorio naše pismo i podijelio organizacijama.

CK će odmah povesti postupak koji će trajati nekoliko mjeseci, kao da je stao po nekim stvarima na našu stranu. To nas je radovalo. Istraga se okomila samo na Starog koji je smatran odgovornim za ono što se desilo. Ali sve je bilo uzaludno. On nikad nije priznao da je umnožio pismo. Naravno da Centralni komitet nije mogao, iz Zagreba, da ide od čete do čete i traži dokaze. Nikakvog materijalnog dokaza nije bilo. Ni od onih koji su pitani da li su čitali pismo, nije bilo, u punom smislu riječi, potvrdnog odgovora. Koliko je nečije »da«, toliko je nečije »ne«.

Konačno, kad se stvar potpuno slegla, kad se na nju gotovo zaboravilo, tek negdje u aprilu 1942. godine, po dolasku Anke Berus za instruktora CK KPH za Primorje, pismo je opet oživjelo. Izgleda da je ona

160

 još iz Zagreba došla sa dobrim poznavanjem ovog spora.22) Inače, ova energična žena koja nikad nije stala na pola puta, niti znala da zazire, da ustukne ni pred čim, nije htjela ni ovo da ostavi na miru. Sjećam se da nam je jednog dana, u proljeće 1942. godine, kada se vratila sa Sušaka sa nekog sastanka s Kotarskim komitetom i tamošnjom partijskom organizacijom, donijela nekoliko kopija umnoženog pisma CK. Našla ih je pri Kotarskom komitetu, kao neki višak. Evo, konačno, pronađen je dokaz za ono što smo tvrdili, kao izvjesno zadovoljenje pravde, ali je istovremeno trebalo već jednom i zaboraviti cio slučaj.

Nije prošlo mnogo vremena do našeg poznanstva sa drugom Starim. Već u prvom susretu s njim, mi smo se sprijateljili. Ono što je prethodilo tome susretu, neće nikad više izbiti na površinu, nikad o tome više nećemo progovoriti ni jednu jedinu riječ ni u toku rata, ni poslije njega. Možda bi se jedino ponekad i na njegovom i na našem licu, provukao zagonetan podsmijeh, kojim kao da smo se uzajamno pitali: pa šta nam je onda bilo?

Viktor Krašovec

Kad sam, u drugoj polovini decembra, stigao ne znam ni sam po koji već put u Ličko-fužinsku četu, snijeg je padao veoma jako. Pitao sam se naivno kako oblaci mogu da nose toliki teret.

Poslije napada na četu, na Bitoraju, o čemu je već bilo riječi, ona je morala da napusti ovaj lijepi vis i da potraži sklonište dublje u planini. Na novom odredištu partizani su napravili još veću brvnaru, a i njih je bilo više. Postavili su dobra obezbjeđenja.

Ostao sam samo nekoliko dana. Ne bih ni toliko da nije trebalo pričekati da se vrijeme malo smiri, jer sam namjeravao da se ovoga puta, preko Mrkoplja, svakako probijem do Moravica, do Marka Vučkovića, Đure Matica i još nekih drugova koji su radili na formiranju Moravičke čete koja će ubrzo nastati. Odavno se s njima nisam sretao, niti imao kakve veze, a Moravice su, zbog svoga geografskog položaja i kao veliki ranžirni željeznički čvor, bile veoma važne. Iz Moravica, samo da mi se je njih dokopati, valjda ću se nekako, uz pomoć drugova iz mjesta, prebaciti do Drežnice.

Iz okoline Bitoraja do Moravica put je mnogo duži nego od Bito-raja do Delnica. Računao sam da ću ga savladati u dvije etape: jednoj

22> U proljeće 1942. godine, dok su i Glavni štab Hrvatske i CK KPH boravili u Tomićima, »drug Stari«, to jest Josip Đerđa je kritikovan zbog spominjanog pisma. O tome ondašnji sekretar CK KPH Vladimir Popović, 1. aprila piše Centralnom komitetu: »U O(kružni) K(omitet) Primorja ušao je prije 2 mjeseca Đerđa na Fatijev (Andrije Hebranga) prijedlog. On je i ranije, a naročito od ulaska u rukovodstvo, dosta aktivno radio. Naročito se istakao u pitanju propagande. No došle su do izražaja njegove ranije slabosti. Pojava firerstva, natezanje o kompetencijama između OK i štaba odreda, bolesna ambicioznost koja se ispoljila preko pisma koja je pisao Mrtvacu (Vladimiru Bakariću) i OK Karlovac, o čemu sam vam u prošlom pismu pisao - sve to govori da nema uslova da bude u OK. Ja sam vam u prošlom pismu javio da ćemo ga iz rukovodstva isključiti. Međutim, poslije razgovora sa sekretarom OK (Mate Kršule) i s njim, koji je priznao svoje greške; a u sporazumu s Mrtvacem (Bakarićem) i Profesorom (Ivom Marinkovićemj zadržali smo ga još u rukovodstvu, s tim što smo poslali tamo Anku (Berus) koja će nam biti odgovorna za partijski rad. Ja nemam utisak da će se otresti tih svojih slabosti, ali nedostatak kadra momentano je diktirao takvu odluku«. (Arhiv CK SKJ, f. CK KPJ 1942/198).

161

 do Mrkoplja, a drugoj od njega. Do Mrkoplja neće, nadam se, biti velikih teškoća. Mrkopaljci Karlo Butorac i Ivica Crnić, stari komunisti, vješti su planini u dobri poznavaoci puteva. S njima sam se u septembru, zajedno sa Ivom Marinkovićem, sretao u toj okolini. Jest da je sad nesnosna zima, ali svejedno; oni su tu domaći, naviknuti da se s njom nose. Vjerujem da, pošto sam s njima, neće biti neprilika ni oko ulaska u Mrkopalj. Oni poznaju sve njegove tajne, pa i one najskrivenije, najnovije, otkad su u njemu Italijani, sa nešto ustaša i žandarma, uspostavili svoj garnizon. Mrkopalj još nisu oplele žice, a bunkeri su tek počeli da niču.

Dvadesetog decembra (dan ranije sam napunio dvadeset i devet godina), po ručku, zametnuli smo se na put Vinko Švob, Karlo Butorac, Ivica Crnić i ja, kako bismo savladali, još po danu, Žilave dolce koji se nikako ne mogu zaobići. Mrkopaljac Ivan Tijan trebalo je, takođe, da pođe toga dana sa nama, ali mu je iznenada dat neki drugi zadatak.

Žilavi dolci su čuveni kao jedno od najgadnijih bespuća Kapele, u koja se čak ni domaći ljudi ne usuđuju lako da uđu ni usred sunčanog dana. Ljetos sam ih se samo dotakao, sa strane, ali tada o njima još nisam imao pravu predstavu. Bezbroj vrtača, kao manji i veći vulkanski krateri, sve jedna do druge, nadovezuju se u haotičnom rasporedu.

Dolci zahvataju, kako se priča, svega nekoliko kvadratnih kilometara, ali i samo toliki dovoljan su prostor da nevješt čovjek, koji bi upao u njih, osudi sebe na dugotrajno lutanje. Valjda su i dobili takvo ime što su baš žilavi. »Čuvaj se Žilavih dolaca« - reći će vam mnogi Gorani, ako krenete pored ili kroz njih. Toliko sam se naslušao različitih priča, da od njih počinjem da zazirem.

Ne znam koliko je istina, ali govorilo se da Žilave dolce, njihovu konfiguraciju, nisu mogli da snime ni topografi stare vojske, da za snalaženje u njima ne pomaže nijedna topografska karta.

U Žilavim dolcima i vegetacija se donekle razlikuje od one okolne. Jelova i bukova stabla nižu se visoko i prepliću tako gusto svojim granama da se do tla teško probija sunce i usred ljeta. Više ih obliva mrak nego svjetlost. S druge strane, samo tlo je izukrštano debelim izvaljenim stablima i trulim kladama, obraslim svakojakom mahovinom i puzavi-cama. Njima je, po svojim ćudima, priroda tu odredila vječni pokoj, a ne čovjekova ruka. Ovdje priroda uživa samo u sebi i kao da je sama sebi cilj. Ući u taj prostor je teško, ali iz njega izići još je teže, naročito za nevremena, padavina i grmljavine. Sve u svemu, Dolci su me navodili na razmišljanje, pogotovo poslije onoga dugog lutanja po Dedinskom vrhu. Više ih se bojim nego i Mrkoplja, u koji treba da se uvučem u partizanskoj »uniformi«.

Odmah po podne upali smo u Žilave dolce i polako počeli da savlađujemo vrtaču po vrtaču. Mrkopaljci, koliko mogu da ocijenim, dobro kormilare. Ja se ne osjećam najprijatnije, ali se čuvam da ne odam ma kakvu slabost koja bi odisala strahom. U ovakvom ratu čovjek mora da se dobro pazi pred svojim drugovima, da se savlađuje, da se pravi hrabrim i kad to nije. Goranskom oku ništa ne može izmaći. U snijegu se osjećam još uvijek podređeno u odnosu na njih. Na nekoliko mjesta, zbog debelih trupaca, izvaljenih uzduž i poprijeko, izukrštanih, morali smo da skidamo skije sa nogu i da, uz veliki napor, savlađujemo pre-

162

 preke. Svima je laknulo kad predveče Karlo reče da su Žilavi dolci ostali iza nas i da nas više ne čekaju nikakve ozbiljne prepreke. Možda mala poteškoća pri ulasku u Mrkopalj. Zastali smo ohrabreni, pogledali se radosno, zapalili po cigaretu, onako stojeći. Noć je već poodavno prevladala.

Zemljište sad počinje naglo da se spušta do Mrkopaljske kotline. Šuma je isparcelisana, a pojedina stabla, na razmaku od pedeset do stotinu metara, zaklesana i obilježena krupnim crvenim brojevima. Kao kakva velika metropola, šuma je htjela da uvede urbani red. Karlo kaže da se treba držati markiranih debala i da tim prestaje svaka opasnost da zalutamo. Srećom, imamo bateriju koja nam pomaže pri traženju obilježenih stabala. Nekoliko kilometara smo išli kroz šumsku prosjeku, tačno prema brojevima. To je bio i najljepši teren za skije. I onda, odjednom, kad sam mislio da smo glavnu »magistralu« savladali, šuma se prosto zamrsi. Nesta i proplanka i markiranog drveća. Mrkopaljci prvi put zastadoše i dobro se zamisliše. Uzaludno počeše da pretražuju okolno drveće neće li otkriti sljedeće obilježeno stablo, jedini izlaz na pravi put. Ne znamo više na koju stranu da udarimo. Izgubile nam se strane svijeta. Ja se ne bih plašio da ne vidim preplašene Mrkopaljce, koji su se tu, tako reći i rodili. Iako, ovdje nije na meni da vodim glavnu riječ, ipak se usudih da predložim kao najpametnije da se popnemo nekoliko stotina metara unatrag, našom prtinom, do posljednjeg markiranog stabla, odakle smo zabasali, i da se od njega razmilimo strelasto naokolo, nećemo li pronaći obilježeno drvo. Sa tim se oni saglasiše. Izgubili smo čitav čas da se vratimo natrag. Ja sam dobio zadatak da ostanem u mjestu dok oni budu pretraživali okolinu i da se stalno glaskam, da dozivam, kako bih im služio kao orijentir. Svakih desetak sekundi pozivao sam jednog po jednog. Oni se redovno odazivaju. To je trajalo prilično dugo, sve dok se napokon ne javi Ivica, iz prilične daljine, sa radosnim usklikom da je pronašao obilježeno drvo.

Poslije je bilo lako. Išli smo pažljivo, strogo se držeći markacije, sve do nadomak Mrkoplja, gdje smo zastali da osmotrimo i oslušnemo. Mrkopalj je, za ove kapelske ratne prilike, bio dobro osvijetljen električnom svjetlošću. Neprijatelj još nije imao velike potrebe da se zamračuje pred partizanima, ali ga to neće dugo držati.

Veoma oprezno, na priličnom međusobnom odstojanju, uvukli smo se u mjesto i ušli u. kuću direktora pilane, Slovenca Jaše Krašovca, našeg prijatelja i pomagača.

Za naše ondašnje poimanje, njegova kuća bila je prava vila, sa više lijepo namještenih soba. Domaćin i njegova žena, vrlo srdačni, dočekali su nas gostoljubivo, ne pokazujući nimalo straha zbog naše nenadane posjete, a prirodno je bilo da se i te kako boje vidjevši nas onako naoružane u svojoj kući, usred neprijateljskog garnizona. Bili su dostojanstveno mirni. Kao da su nas očekivali, već su zamračili prozore. Mogli smo da se raskomotimo i opustimo. Pošto smo se dobro ugrijali i ugostili, a bilo je svega u izobilju, Vinko, Karlo i Ivica otišli su na sastanak sa Veljkom Sinkom, jednim od najmlađih mrkopaljskih partijaca i najaktivnijih, kako ilegalno u mjestu, tako i u akcijama u šumi s partizanima, i sa još nekim našim prijateljima. Trebalo je najvažnije obaveze izvršiti noću, jer se danju nije smjelo ni kroz prozor proviriti.

163

 Meni je za prenoćište dodijeljena soba koja je imala čak i kupatilo. Poslije dugog vremena, okupao sam se dobro i s rijetkim uživanjem.

Dok sam se spremao da legnem, u moju sobu ude, valjda da nešto pogleda, Jašin brat Viktor. Odmah mi je bilo jasno da sam ja zaposjeo njegovu sobu. Htio sam da nešto pogovorim s njim, ali on nije pokazivao naročitu želju. Držao se ozbiljno, pomalo, čak i tuđe. Tek na poneko moje pitanje lakonski je odgovarao, kao da je on ilegalac, a ne ja. Ipak, uspjelo mi je da doznam iz tog razgovora da je on strojar u pilani.

Prije nego ću leći, pred očima mi se ukaza, u jednom uglu, vojnički karabin. Sijao je od čistoće. Na njemu je bila i nišanska jprava sa do-gledom za visoku divljač. Začuđen sam. Ne mogu da vjerujem svojim očima. Kod naših prijatelja u gradu dreždi dragocjena puška, dok mi, gore u šumi, moramo za svaku da se borimo i prolivamo krv.

-    Čija je to puška? - upitah povišenim tonom. - Kakav je to način da ona tu rđa uzaludno?

-     Moja je - odgovori mirno.

-    U redu, ako ti već ne želiš da dođeš u partizane, onda daj bar tu pušku da tu ne smrdi, da bude neke koristi od nje.

Krenuh prema pušci da je uzmem, s odlučnošću koja ne zna za šalu, bar kad se radi o oružju, za čiju je stalnu upotrebu upravo vrijeme i kad čak ni prijateljima ne može da se oprosti njegovo zadržavanje.

-    Dalje ruke - reče mirno Viktor, ali i on sa takvom odlučnošću da nije bilo pogovora.

-    Kako - dalje ruke - pokušah da ga ubijedim. - Odsad je ova puška partizanska i ja ti je lično oduzimam.

-    Nećeš je ti ni taknuti, je li ti jasno? Puška je, ponavljam, moja, i preko mene živog nećeš je imati ni ti, niti iko drugi. - On se malo povuče i zakloni mi pušku kao da nije želio ni da je gledam.

U mojoj se glavi nešto nije slagalo. Mislio sam da sam nabasao na osobenjaka koji plovi mirnodopskim tokovima misleći još uvijek na lov. Viktorovo držanje palo je meni, komandantu, bože moj, kao prva opomena da malo spustim ton, da ne smijem da se zaboravljam.

-     Ako je već tako onda bar dopusti da je pogledam.

-     Nema potrebe.

-     Pa, čovječe, neću je pojesti.

-     Pušku ne treba dirati! U cijevi je metak i otkočena je.

-    Pobogu, kako možeš držati metak u otkočenoj pušci u stanu, pored svoje djece? - Viktor ih je imao dvoje.

-    Pusti tu brigu meni. Djeca je sigurno neće ni taknuti, pa makar danima ne izlazila iz sobe.

-    Znači li to, stvarno, da tvoja puška neće ubijati neprijateljske vojnike?

Viktor ništa ne odgovori.

Prespavao sam nekoliko časova tu, pored puške, sam u sobi i nisam se usudio ni da je dirnem. Činilo mi se da bih uvrijedio toga čovjeka koji mi je, moram priznati, imponovao, dok sam mu u sebi oštro zamjerio što nije u partizanima, a zagolicao mi je radoznalost kao zagonetka. Za takvu pušku borio bih se na život i smrt da je kojim slučajem bila u neprijatelja.

164

 Kako je riječ o Viktoru Krašovcu i njegovom karabinu s dalekozorom, priču ne treba prekidati, sjeći je na dijelove, drobiti po vremenu i prostoru. Vremenski ću se prebaciti malo unaprijed i zato za trenutak ostaviti Mrkopalj.

Još mnogo prije nego ćemo se prvi put spustiti u Mrkopalj, prije nego ću ja doći u Gorski kotar, od aprilskih dana, odmah po slomu stare države, kažu, neko je tu u užoj i široj okolini Mrkoplja, počeo, na svoj način, da ratuje protiv italijanskih okupatora i drugih izdajnika. Čas ovdje, čas ondje, odjeknuo bi pucanj puške i pao neki neprijateljski vojnik ili oficir. U posljednje vrijeme, otkad je počelo partizansko ratovanje, taj neznanac okomio se i na telefonske i električne vodove koje je, sudeći po svim znacima, nepogrešivo pogađao puščanim metkom. U neprijateljskim redovima pričalo se o tom neznancu kao o fantomu. Trudili su se svim silama da otkriju usamljenog strijelca, koga su se ljudi sa suprotne strane bojali, a koji je na našoj izazivao divljenje; napor je bio potpuno bezuspješan.

Tajna je otkrivena tek u martu 1942. godine, kad je riješeno da ba-taljon »Matija Gubec«, već dobro ojačao, napusti planinu i krene na utvrđene neprijateljske garnizone. Trebalo je naime, stvarati sopstvenu slobodnu teritoriju. Mrkopalj je bio prvi na redu i vrlo tvrd orah. Za-metnula se teška borba protiv dobro ugniježđenih mitraljeza i ko zna kakav bi bio njen ishod da se, u jednom trenutku, na krovu jedne kuće nije podigao crijep i ispod njega promolila puška s naročitom nišan-skom spravom. Iz nje je ispaljeno samo pet-šest metaka, ali je svaki metak, kroz puškarnice, pogađao ravno u glavu neprijateljske mitraljesce. Ubrzo su se na  bunkerima zavijorile bijele zastave.

Nepoznati strijelac bio je glavom Viktor Krašovec. Čim sam čuo šta je učinio, sjećajući se našeg zimskog spora oko puške, potražio sam ga. On je stao mirno, vojnički, pozdravio me kao da nije bio onaj pređašnji. Zagrlio sam ga čvrsto i poljubio. Umalo da poljubim i njegovu pušku, koja je još od aprila dejstvovala i nikad nije promašila.

Otada se Viktor legalizovao kao partizan. Iz njegovog karabina biće ispaljeno još svega dvadesetak metaka na neprijateljske vojnike, a ubijena su dvojica više no što je on metaka utrošio. Viktor nije lako trošio municiju. Kad god je nišanio, nastojao je da mu pod mušicu padnu dva vojnika. To će mu uspjeti samo dva puta. Ali, nijednom nije promašio cilj, bilo da gađa vojnike ili telefonske ili električne vodove. Treba li po-minjati koliko se pročuo širom goranske partizanske teritorije, pa i dalje.

Odmah mu je povjeren vod partizana da njime komanduje. Ali on nije bio za to. Viktor je više volio da se sam bori nego da naređuje drugim ljudima. Samo po sili naređenja, prihvatio se, ipak, komande voda Međutim, ugleda ili neprijatelja, njegovu kolonu, patrolu, on zaboravlja na svoj vod i ulogu u njemu, potrči da što prije zauzme busiju i neometano gađa.

Nešto kasnije, on će dobiti diverzantsku grupu radi miniranja pruge i vozova. To mu je bilo mnogo bliže, imao je smisla da pronađe pogodno mjesto na pruzi kako bi učinak njegove mine bio što razorniji.

Viktor je prolazio s malo riječi. Čini mi se da mu je teže bilo da podnese kratak izvještaj poslije neke akcije nego da je izvede. Skupa je

165

 bila njegova riječ, čak i kad se radilo o diverzijama koje su zaista za priču. Da nije bilo drugih partizana iz njegove grupe, brojne njegove akcije ostale bi anonimne. Ako ikad pretjerana skromnost može biti čovjekova mana, onda ju je Viktor zaista imao.

0 Viktoru su ubrzo doznali i slovenački partizani i tražili od nas da ga prekomandujemo kod njih. A ko bi takvog čovjeka prekomando-vao po svojoj volji i ko bi ga ustupio susjednoj jedinici! Slovenci su bili uporni da ga traže, a mi ništa manje da ga ne pustimo. Izmijenili smo i po nekoliko pisama, bilo je i žučnih riječi, sve bez Viktorovog znanja. Proći će gotovo godina dana »ratovanja« u prepisci, dok, konačno, teška srca, nismo popustili.

Viktor je nastavio u istom stilu da vojuje i na onoj strani Kupe, u Sloveniji. On će se i tamo brzo pročuti. Ali, i on će na žalost, kao i brojni borci potvrditi svojim primjerom da u ratu najbolji ginu. On je istinski heroj, iako bez ordena. Nepravedno smo ga zaboravili i mi na ovoj i oni na drugoj strani Kupe u trenutku davanja počasti. Mrtvi nikad neće saznati šta je ostalo od njihovih imena. Ali to nas ne oslobađa obaveze da bar neka od njih, ako već ne možemo sva, sačuvamo radi živih. Malo je partizana u čitavoj našoj Narodnooslobodilačkoj vojsci za koje bi se moglo reći da su svojim podvizima prevazišli Viktora Kra-šovca. Pošto ne znam ni jednog drugog da je od aprila počeo da ratuje, mislim da ne griješim kad kažem da je on, možda, prvi partizan u Jugoslaviji.

Kad bi se heroji našeg rata mogli po svjesnoj hrabrosti dijeliti u grupe, ako bi to bilo uopšte umjesno, ili rangirati po individualnim podvizima, onda bi, siguran sam, Viktoru bilo mjesto u prvoj, među najhrabrijima.

Ostao sam još oko dvadeset i četiri časa kod porodice Krašovec. Potom sam se, zajedno sa Vinkom Švobom, prebacio u selo Vojni Tuk zavučeno u ugao kotline, ispod visokog Maja i u okrilju Čelimbaše, svega nekoliko kilometara jugoistočno od Mrkoplja. Tuk je malo srpsko selo, usamljeno u užem dijelu Gorskog kotara, među brojnim hrvatskim naseljima. Ono je, mislim, najzapadnije srpsko selo u Jugoslaviji.

Dolaskom Pavelića na vlast i ono bi bilo osuđeno kao i mnoga druga, da se nije stekla srećna okolnost što se nalazi upravo tu, u užem dijelu Gorskog kotara, gdje ustaštvo nije imalo baš nikakvog oslonca. Istina, ustaše su, došavši odnekud sa strane, pokušale da izvrše zločin, ali pred njih su se ispriječili Mrkopaljci i dali im do znanja da preko njih živih ne mogu ući u Tuk. Tucani su, samo pored takve hrvatske okoline, mogli da se održe u onim najtežim časovima, prije nego što će borba i početi.

U Tuku nije bilo neprijateljske posade, ali su ga stalno obilazile ita-lijanske patrole. Vinko Svob i ja dospjeli smo u kuću porodice Mrvoš. O našem boravku u mjestu brzo je doznalo gotovo sve odraslo stanovništvo. Nismo se nimalo plašili da će nas neko odati. U kuću Mrvoša svraćalo je dosta Tucana da bi se upoznali sa nama, porazgovarali, da bi čuli nešto više šta se dešava u bližoj okolini i na svjetskim fronto-vima. Mi smo naveliko pričali o brzom slomu fašizma i o našoj pobjedi. Iako su Tucani bili čvrsto opredijeljeni za borbu, kao, uostalom, i čitav

166

 Gorski kotar i Primorje, mi ih još nismo mogli pozivati da izlaze u planinu. Morali su još izvjesno vrijeme da čekaju dok ne popusti zima i da dođemo do više oružja. Oni će još neko vrijeme ostati kao naša čvrsta rezerva, koja će doći do punog izražaja nešto kasnije.

Tog puta u Tuku sam upoznao Radu Mrvoša koji je želio da odmah ide sa nama. Morao je da ostane, da s nama održava vezu i da iziđe samo kad dobije naše naređenje. Predano je vršio svoje obaveze tada, a i kasnije, po izlasku, kao istaknuti partizanski komandir i komandant.

Vjerovao sam da ću u Tuku lako naći čovjeka koji će znati da me odvede do Moravica. Kad sam izrazio želju, a i potrebu, mještani su za-nijemili od zaprepašćenja. Nisu mogli da shvate da mi pada na pamet takav poduhvat po ovakvoj zimi i pri ovolikoj opasnosti od neprijatelja. Za Tucane su Moravice bile daleko mjesto, na kraj bespuća, do kojeg se išlo samo vozom iz Lokava ili Delnica. Pomisao na putovanje pješke kroz snježnu pustinju, za njih se graničila sa ludošću. Čudno je njihovo poimanje geografskog prostora, što meni, u početku, nije išlo u glavu. Vjerovao sam da će se naći neko koga ću, ipak, pridobiti da se zametnemo na ovaj put. Zato sam i produžio boravak u Tuku za još jedan dan.

Kad bih i htio da se vratim na Bitoraj - više ne mogu. S Vinkom i Mrkopaljcima sam se jutros oprostio. Ostao sam sam i ne znam šta da radim, na koju stranu da krenem. Kako? Na zimovanju u Tuku nikako ne mogu ostati. Nekud moram da krenem, bilo kako, pa kud puklo. Ali, stvarno, kako? Za ova dva dana snijeg je porastao za još pola metra.

Da budem iskren, uprkos svemu, meni ne bi smetalo da ostanem ovdje nekoliko dana. Rat je rat, obaveze su obaveze, ali čovjek ponekad, kao ovo ja, poželi da se stvore neke objektivne okolnosti, radi savjesti, da malo predahne. Međutim, moj boravak u Tuku počinje da unosi veliki nemir u mještane. Učestale su italijanske patrole koje sam i sam nekoliko puta vidio, a muvaju se i neke nepoznate protuve, koje kako kažu, ljudi ranije nisu viđali. Sve je to i suviše sumnjivo. Otkriju li me, nastradaće i selo i ja. Trebalo me je što prije sklanjati iz sela. Mještani su nestrpljivi. Ja ništa manje.

Ne videći drugog izlaza, oni mi predložiše dva dobra skijaša da me otprate do Drežnice. Zbilja, drugdje se nema kud. Na ovom putu, duž Kapele, dugom oko četrdeset kilometara, nemamo se čega bojati sem zime i vukova, ali su i oni već morali da se spuste u niže predjele.

Još prije nego je svanulo, moji vodiči, dva dvadesetogodišnjaka i ja stavili smo skije na noge i prošli duž sela, naočigled svih ljudi. Mnogi su izmaljali glave kroz prozore, ili izlazili na vrata, poželjeli nam srećan put, kao da smo krenuli na neki veliki podvig.

Dan nas je uhvatio uz veliku golu uzbrdicu, kojom se ide do Matić-poljane, za čije ime sad prvi put čujem, i ne sluteći da će ona ući i po dobru i po zlu u kalendar goranskih ustanika. Korak po korak, vukući skije poprečke, penjemo se uvis. Čini mi se da se penjem uza samog sebe. Malaksao sam do iznemoglosti. Zaista, ne mogu da nastavim put. Zastanem na pola strane, naslonim se na štapove i posmatram Tuk i Mrkopalj, iz kojeg bi mogli da nas zaspu neprijateljski mitraljezi. Osje-

167

 ćajući se zaista bespomoćno, rekoh vodičima da ne mogu ni koraka dalje i da se moramo vratiti u Tuk. Oni se prosto okomiše na mene osuđujući me i za pomisao. Ako se vratimo, govore, gotovo je i sa selom i sa mnom. Oni su bili spremni čak da me nose do Matić-poljane. Poslije će biti, kako kažu, lako, ići će se po ravnom ili niza stranu. Morao sam da prikupim snagu i da se polako penjem tragom mojih pratilaca.

Konačno smo stigli na Matić-poljanu. Ovaj prvi susret sa njom došao mi je kao spasenje i kao lijep doživljaj. Izdužena poljana, nekih pet do šest kilometara, jajastog oblika, oivičena je visokim četinarskim šumama, kao i moćnim planinskim vijencem, čija se širina ne da ni naslutiti. S Matić-poljane vidi se Bijela lisica, sa svojom visokom bijelom kupom, jedan od najljepših vrhova Kapele.

Toga jutra, Matić-poljana bila je tiha, bez imalo vjetra. Nas trojica, kao tri aveti, siječemo je po dužini. Meni je nešto lakše nego njima, jer sam stalno posljednji. Tu negdje, ispod naših nogu, skriva se i šumska cesta koja vodi od Mrkoplja do Jasenka. Mora da smo iznad nje metar-dva, kako gdje, ili kod pojedinih nanosa još i više. Tada nisam pomišljao da se ova, naoko mirna poljana, može pretvoriti u užasnu dolinu smrti, što je postala jednog februarskog dana 1944. godine, kad nam je u svom olujnom bijesu otrgnula dvadeset i šest boraca Druge brigade i sahranila ih svojim smetovima, ne dopustivši nam da dođemo do njihovih tijela sve do proljećnih dana.

Od Matić-poljane, čim se uđe u šumu, zemljište se naglo spušta prema Jasenku, u kome se nalaze jake neprijateljske snage. Jasenak ćemo morati da zaobiđemo polukružno, po brdovitom terenu.

Naš susret sa prvom nizbrdicom nije me obeshrabrio, imamo dobre skije i jake štapove, prvi uslov za bezbjednost vožnje i, što je još važnije, uzjašemo na njih i kočimo svom težinom tijela. Ali, ipak, nismo bez strepnje. Najgore nikad nije nemoguće. Prebije li se skija nekom od nas, tome više nema spasa. Opasnost na koju nismo računali kad smo kretali. Tu niko nikome ne može pomoći. Ko ostane bez skija, osuđen je na bijelu smrt. Kažu da je to najljepša smrt, aK bolje je mimoići je.

Zastali smo da se odmorimo, naravno stojeći, kod Curinog groba, u jednom tjesnacu između velikih brda. Prema predanju, negdje prije stotinak godina, otišlo je iz Jasenka u Mrkopalj po djevojku dvadeset i pet svatova. Pri povratku, Kapela je pobješnjela i na tom mjestu za-mela mladu, i svatove i njihove konje. Niko se nije spasio. Od tada je taj klanac dobio ime Curin grob, po mladoj. Kažu da se grob vidi kad nema snijega.

Teška predanja i crne misli, ali više podsticajne, pa i ne klonem, nego mi snaga nadolazi da nastavim put.

Kad smo, kasno uveče, ugledali drežnička slobodna sela, bili smo srećni zbog pobijeđenog puta, mada nismo smatrali da je to ni poduhvat, niti podvig. Tek kad smo ljudima s kojima smo se sretali rekli otkuda dolazimo, oni su otvoreno govorili da nam ne vjeruju. Ni tada, ni kasnije, nikog nismo mogli uvjeriti da smo prešli taj teški put. Mrkopalj je još smatran dalekim mjestom, po ovakvoj zimi nedostižnom daljinom za svakoga ko nema krila. Istina, Drežničani tada još gotovo nisu ni znali za skije, a još manje da će one ubrzo prerasti u partizanska krila.