DRUGI DIO

NESKLONI SAVEZNICI SUZDRŽLJIVI NEPRIJATELJI

11. Jugoistočna Evropa u britanskoj ratnoj strategiji, 1941-1945

Iako ju je poslije većina vojnih stručnjaka oštro osuđivala, balkanska je kampanja 1941. godine potaknula u Britanaca uvjerenje da će se jednom vratiti u jugoistočnu Evropu. U tom su uvjerenju ustrajali čak i nakon što je konferencija u Quebecu 1943. godine pokazala da su Sjedinjene Američke Države, najpovjerljiviji i najmoćniji britanski saveznik, nakanile spriječiti svako ozbiljnije anglo-američko obvezivanje na tom području, a i nakon što je konferencija u Teheranu pokazala kako je Rusija još odlučnija u tome da na tom području britanski utjecaj isključi koliko god bude moguće. Sigurno je da se tom nadom zanosio Churchill: unatoč skepticizmu svojih vojnih savjetnika i formalnom prihvaćanju strateških odluka koje kao da su takav povratak isključivale - on je još vjerovao da će se dogoditi neočekivano, te da bi se mogla desiti prigoda koju će valjati ščepati i revno iskoristiti.

Churchillovi su motivi bili do proljeća 1944. posve strateški: on je vjerovao da bi se ulaskom Turske u rat, akcijom pokreta otpora u Grčkoj, Jugoslaviji i Albaniji ili odmetanjem osovinskih satelita, Rumunjske, Mađarske i Bugarske, mogao ubrzati slom Njemačke i skratiti rat. Eden i Foreign Office držali su pak od konca 1941. godine kako je vojni povratak na jugoistok Evrope vjerojatno jedini način da se spriječi poslijeratni sovjetski prodor na to područje. U proljeće 1944. godine, kad su Rusi već prijetili rumunjskim granicama, Churchill je počeo pristajati uz to stajalište. Od tada je bio dvostruko motiviran - i strateški i politički - za povratak u jugoistočnu Evropu. Fanatična Hitlerova tvrdokornost i izvanredna upornost njemačkih snaga u Italiji i na Balkanu kao da su pružale neočekivanu prigodu kojoj se Churchill očajnički nadao. No kako su se stvari razvijale, te se nade nisu ispunile. Britanci su se tek koncem 1944. godine uspjeli vratiti u Grčku i jedva jedvice tamo se održati.

Druga fronta - gdje?

U prvim mjesecima nakon njemačkog napada na Rusiju Staljin je bio voljan i željan primiti pomoć ma otkuda ona pristigla. Zatražio je da se smjesta otvori druga fronta. U listopadu 1941. nagovarao je Churchilla da Britanija pošalje znatan broj divizija ili u Arhangelsk ili kroz Perziju u »južne predjele SSSR-a«. Churchill je odgovorio hrabreći ga no ne obvezujući se: »... dva krila, sjeverno i južno, jamačno pružaju najpovoljnije mogućnosti. .. Na jugu bi veliki dobitak bila Turska; uzmognemo li pridobiti Tursku, još će jedna snažna vojska biti raspoloživa ...«

Prepušteno je da to pitanje raspravi Eden kad, prvi put, posjeti Moskvu, u prosincu 1941. Britanci su tada kazali kako su drugu frontu otvorili operacijama u sjevernoj Africi; Staljin je uzvratio pitanjem hoće li Britanci moći, ako se iskrcaju na Balkan, otvoriti drugu frontu u Evropi. Britanci su odgovorili kako iskrcavanje na Kontinent u bliskoj budućnosti nije vjerojatno, no da je jedan od ciljeva kampanje osigurati u Libiji uporište za napad na Italiju. Staljin je tad skrenuo raspravu predloživši da Britanci pruže pomoć za sovjetski napad na Petsamo, na krajnjemu sjeveru. Nije jasno je li Staljin zaista priželjkivao balkansko bojište, ili je samo iskušavao namjere Britanaca, u nakani da britanske snage skrene drugamo.

U to je vrijeme balkansko bojište sigurno bilo jedno od rješenja koje su britanski vojni planeri proučavali; a tad ga još ni Amerikanci nisu isključivali. Memorandum načelnika štabova SAD i Britanije na vojnoj konferenciji u Washingtonu, u prosincu 1941, predviđao je da tijekom 1942. godine doduše vjerojatno neće biti većih kopnenih operacija protiv Njemačke, no da bi »tijekom 1943. godine mogao biti raščišćen put za povratak na Kontinent, preko Sredozemlja, od Turske na Balkan, ili iskrcavanjem u zapadnu Evropu«. U međuvremenu da bi Njemačku valjalo iscrpsti uglavnom bombardiranjem iz zraka, potpomaganjem Rusije, blokadom te »održavanjem duha otpora u zaposjednutim zemljama i organiziranjem subverzivnih pokreta«¹ (U to se vrijeme pokret otpora bio pojavio gotovo jedino u Jugoslaviji.)

Na početku 1942. godine sovjetski pritisak da se otvori drugo bojište pojačao se i poprimio neugodne prizvuke. U Londonu se pomišljalo čak i na to da bi Staljin mogao zaključiti separami mir s Hitlerom. Donekle je i zbog toga Britanija požurivala pregovore o anglo-sovjetskom ugovoru, a Roosevelt i Churchill složili se u tome da tijekom 1942. godine valja otvoriti bojište u sjevernoj Africi. U smjernicama vrhovnome zapovjedniku u sjevernoj Africi, u kolovozu 1942, oni su kao jedan od ciljeva naveli osiguranje prometnica na Sredozemlju i olakšanje operacija protiv Osovine na evropskome kontinentu.

Operacija u sjevernoj Africi izravno se odrazila u jugoistočnoj Evropi. U studenom je izazvala veoma uspješnu akciju razaranja mosta u Gorgos-potamosu što su je organizirali Britanci, na glavnoj sjeveroistočnoj pruzi kojom su Nijemci mogli dovesti pojačanje preko Grčke. Ta je operacija, nadalje, dala Britancima nov poticaj da preispitaju jugoslavenski otpor i suparničke zasluge Mihailovića i Tita u tome otporu.

No o daljim su se strategijskim izgledima u jugoistočnoj Evropi britanski i američki vojni planeri počeli razilaziti. U dokumentu za konferenciju u Casablanki Churchill je ushićeno pozdravio Rooseveltov prijedlog da se napravi pregled budućih izgleda »uključujući napredovanje u smjeru Sardinije, Sicilije, Italije, Grčke i drugih predjela na Balkanu, te uključujući mogućnost da se Turska pridobije za napad protiv njemačkoga krila preko Crnoga mora«. To je bilo u skladu s Churchillovom željom da »udari na donju trbušnu stranu Osovine djelotvornom snagom i što prije« - ponajprije napadom na Siciliju ili Sardiniju. Churchill je takođe zagovarao neka se jamčenjem teritorijalne cjelovitosti i povećanom vojnom pomoć »snažno i uporno uznastoji« da Turska na proljeće uđe u rat.

Britanski načelnici štabova u svojem su zaključnom dokumentu za konferenciju u Casablanki 31. prosinca 1942.. potanko obrazlagali kako je potrebno poduzeti dalje operacije u Sredozemlju prije no što se pokuša napasti u sjeverozapadnoj Evropi. Naveli su kako bi »amfibijskim operacijama u Sredozemlju, usmjerenim da izazovu slom Italije, omogućili maksimalan odušak Rusiji, iscrpli njemačke zračne snage i napokon ugrozili privredne izvore Osovine na Balkanu«. Osim toga, kako je vjerojatnije da će Turska ući u rat bude li Italija oborena: »S Turskom na našoj strani bili bismo u povoljnome položaju da napadnemo Balkan.« Ističući kako je na Balkanu pretežno talijanska vojska, Britanci su previše optimistički obrazlagali kako Njemačka neće moći preuzeti nove obveze da pošalje vojsku i na Balkan i u Italiju, a da to na izazove porazne posljedice na ruskome bojištu. Držali su stoga da bi na Balkanu valjalo, ponajprije, pojačati subverzivnu djelatnost i opskrbljivanje oružjem i opremom »patriotskih snaga u Grčkoj, Jugoslaviji i Albaniji« i, potom, »kad tome bude vrijeme, poslati savezničke kopnene i zračne snage da okupe pobunjeničke snage za ofenzivnu akciju na tome području«.

Sve je to bilo daleko od zamisli američkih načelnika štabova koji su na britanske planove uzvratili isticanjem američke strategijske zamisli: ofenzivna akcija na sjeverozapadu Evrope, u Tihome oceanu i u Burmi, te »strategijska obrana na ostalim poprištima«. To je značilo iskoristiti uspjeh u sjevernoj Africi samo tako da se pojača bombardiranje Njemačke i Italije iz sjeveroafričkih uporišta, a možda, uđe li Turska potom u rat, i zračnim operacijama iz turskih baza. O ratnim operacijama u Italiji, ili na Balkanu, nije bilo ni spomena u američkim planovima.

Ishod konferencije u Casablanki u siječnju 1943. bio je kompromisan; Amerikanci su pristali da napadnu Siciliju kako bi osigurali sredozemne prometnice i pojačali pritisak na Italiju; a i stoga da bi stvorili situaciju u kojoj bi se »Turska mogla pridobiti da bude aktivan saveznik«. No nisu se obvezali napasti talijansko kopno. Britanski i američki planeri složili su se i o tome da naprave opsežan plan osiguranja Sredozemlja: »Ispitat će se mogućnosti da se izvedu lažni napadi ili manje operacije«. Britancima je prepušteno da se bave svim pitanjima povezanim s Turskom.

Britanskim je planerima taj kompromis ostavio mogućnost da se nakon uspješnoga napada na Siciliju predvidi juriš na talijansko kopno, sa svim posljedicama koje bi iz toga proistekle za jugoistočnu Evropu. I zahtjevi strateške obmane usmjerili su pozornost na to područje. Tako su britanski vojni prvaci prvi put u proljeće 1943. počeli ozbiljno razmišljati o stvaranju pokreta otpora na tome području i o tome da namaknu u tu svrhu potrebne vojne snage i zalihe, a osobito da od Amerikanaca dobiju zrakoplove dovoljno velikog akcionog radijusa. Kao što je SOE često morao uveličavati svoje uspjehe ili izglede da bi od britanskih načelnika štabova i zapovjednika dobio potporu ili sredstva, tako su vjerojatno i britanski načelnici štabova - ili pak Churchill - nastojali preuveličati britanske uspjehe i izglede na Balkanu e da bi dobili zrakoplove od Amerike, kao, recimo, kad se radilo o tome da od generala Eisenhowera u Alžiru dobiju na početku 1943. »liberatore« za operacije u Jugoslaviji.

U vezi s otporom valjalo je veoma mnogo učiniti. Prvi su britanski oficiri bili spušteni u Grčku tek u studenom 1942; u Jugoslaviji je do konca 1942. godine bio samo jedan britanski oficir, i to kod Mihailovića, koji je bio zlovoljan i ponekad neprijateljski raspoložen, opravdavajući svoju neaktivnost izostankom iole spomena vrijedne britanske pomoći. U Albaniji još nije bilo britanskih oficira. Što se tiče osovinskih satelita, SOE je održavao neredovitu vezu s Maniuom u Rumunjskoj, no s malo uspjeha; s Bugarskom zapravo nije bilo dodira; prve mađarske pokušaje približavanja na početku 1943. godine Nijemci su ubrzo omeli. Ako su dakle Britanci htjeli postići minimalni cilj da potisnu i oslabe Nijemce na jugoistoku Evrope - a kamoli ako su kanili skrenuti tamo njemačku vojsku ili prouzročiti povlačenje Nijemaca s tog područja - prilike su se morale brzo promijeniti.

U tim su okolnostima Britanci u ožujku 1943. odlučili uspostaviti dodir s Titovim partizanima u Jugoslaviji, a uskoro potom i s albanskim skupinama koje su zapravo također bile komunističke. Britanskim oficirima za vezu (BLOs) u Grčkoj dane su smjernice neka razviju velike gerilske snage, a do svibnja se u tim smjernicama pretpostavljalo da će se Saveznici tijekom 1943. godine iskrcati u Grčkoj.² Te su smjernice prisiljavale BLOs da se sve više oslanjaju na EAM'ELAS, koje su vodili komunisti, e da bi se izvele potrebne akcije, osobito radi strateške obmane, radi prikrivanja operacija u središnjem Sredozemlju. U tom razdoblju vojni planeri nisu razmatrali dugoročne političke posljedice potpomaganja komunističkih snaga na jugoistoku Evrope, niti ih je Foreign Office na to navodio. Zahtjev načelnika štabova da se »usklade« operacije gerile na Balkanu shvaćen je kao imperativ.

Kad je američke planere valjalo nagovoriti da pristanu na invaziju u Italiji, Britanci su se primamljivim izgledima u jugoistočnoj Evropi pokušali poslužiti kao mamcem. Zajednički štab za planiranje operacija obrazlagao je u svibnju 1943. da konačan udarac Njemačkoj mora doduše biti zadan u sjeverozapadnoj Evropi, a ne u Sredozemlju, no da bi se Nijemci mogli ponajprije podosta iscrpsti napadom na talijansko kopno. Jedna da bi od posljedica mogla biti da bi Nijemci morali nadomjestiti 32. talijanske divizije na Balkanu i u području Egejskoga mora. Zajednički štab za planiranje operacija veoma je optimistički predviđao:

»Potpomaganje koje bi Saveznike razmjerno malo stajalo ... do 300 000 gerilaca moglo bi ugroziti ranjive prometnice neprijatelja, oduzeti mu važne privredne izvore u Jugoslaviji i u Grčkoj, suočiti ga s ozbiljno rastućom nepokornošću i njegove garnizone u Grčkoj toliko iscrpsti da je teško predvidjeti kako bi se mogao održati.

Ploesti bi prvi put bio dostižan, iz uporišta u Italiji, i mogao bi biti izvrgnut zračnome napadu ... Rumunji... se vjerojatno ne bi pokazali veoma otpornima na bombardiranje iz zraka. Na Egejskom e moru Dodekanezi bi bili oslabljeni i mogli bi se zauzeti te bi se prokrčio put da Turska ude u rat...«

S četiri navalne brigade i dvije divizije pješadije valjalo bi se domoći mostobrana u Draču: »Ta bi sila aktivirala gerilce, a mi bismo ih s kopna mogli potpomoći i u tu svrhu namijeniti do 500 bombardera i 300 transportnih aviona ...«

Ti blaženi snovi Britanaca nisu naišli na naklonost američkih planera, koji su uzvratili dokumentom u kojem se predviđalo da se nakon invazije

na Siciliju neće poduzimati »amfibijske operacije u Sredozemlju«, te da sve raspoložive snage i brodove za iskrcavanje valja poslati u Ujedinjeno Kraljevstvo radi invazije na sjeverozapadnu Evropu u travnju 1944.

Naposljetku je još jednom došlo do anglo-američkoga kompromisa koji je postignut na »Trident« konferenciji u svibnju 1943.³ Predviđeno je da se poduzme akcija kako bi se »Italija isključila iz rata i privuklo što > više njemačkih snaga«, no da nakon invazije na Siciliju četiri američke i J tri britanske divizije valja povući u Ujedinjeno Kraljevstvo. U konačnome i izveštaju nije bilo spomena o operacijama na Balkanu ili o mostobranu! u Draču. Amerikanci neka iz sjeverne Afrike pokušaju bombardirati rumunjska naftonosna polja.

Unatoč tome što Amerikanci nisu bili skloni britanskim planovima o Balkanu, Churchill se od početka svibnja 1943. veoma zanimao za to područje, a posebice za Jugoslaviju, pa je nastojao steći vlastite izvore A-informacija, neovisno o SOE i Foreign Officeu.⁴ Na početku srpnja, upravo prije iskrcavanja na Siciliju, poslao je poruku generalu Alexanderu: »Pretpostavljam da ste čitali o nedavnim teškim borbama u Jugoslaviji, te o široko rasprostranjenoj sabotaži i početku gerile u Grčkoj. Albanija bi mogla biti plodno tlo ... Kad bi se mogli domoći ulaza u Jadran i makar nekoliko brodova poslati u dalmatinske ili grčke luke, cijeli bi zapadni Balkan mogao planuti, što bi imalo dalekosežne posljedice«.

Kad je Musssolini pao, Churchill je poslao memorandum Rooseveltu koji se, uz male promjene, složio s njim.

»Valjat će najhitnije morem preko Jadrana poslati agente, komandose i opremu u Grčku, Albaniju i Jugoslaviju. Moramo imati na umu da na Balkanu imade ij njemačkih divizija... No kad jednom zadobijemo nadzor nad talijanskim poluotokom i nad Jadranskim morem, a talijanske se armije na Balkanu povuku ili polože oružje, nije nipošto nevjerojatno da će Nijemci biti prisiljeni povući se prema sjeveru na liniju Save i Dunava, oslobađajući tako Grčku i druge napaćene zemlje.«

Churchill je dodao da bi Mussolinijev pad mogao snažno djelovati na Bugarsku, Rumunjsku i Mađarsku, te da je slom Italije pravi čas da se izvrši najjači pritisak na Tursku. Roosevelt je zatražio da se unese rečenica: »Držimo da bi u svim važnim pregovorima koji se odnose na Balkan valjalo - ako je moguće - postupati u sporazumu s Rusijom«.

Nema balkanske fronte

Nekoliko tjedana kao da su se Churchillova euforična predviđanja donekle potvrđivala. No »Quadrant« konferencija⁵ u Quebecu, koja je otpočela početkom kolovoza, pokazala je kako su američki planeri - ma što Roosevelt rekao - odlučni u tome da se valja usredotočiti na sjeverozapadnu Evropu i spriječiti da Britanci povuku vojsku za - kako su

ocijenili - nastavljanje kampanje u Italiji ili za nesmotrene planove na jugoistoku Evrope. Britanci su morali pristati na operaciju na jugu Francuske kojom bi se podupro plan Overlord na sjeverozapadu Evrope, kao i na to da - budu li oskudijevali kakvim materijalom - Overlord mora imati apsolutnu prednost. Operacije na Balkanu valjalo bi »ograničiti na opskrbu balkanskih gerila zračnim i pomorskim putem, na djelovanje manjih snaga komandosa i na bombardiranje strategijskih ciljeva«. Utvrđeno je kako, s vojnoga gledišta, još nije pravi čas da Turska uđe u rat, iako bi od Turske valjalo zatražiti da njemačkome brodovlju ne dopusti da uđe u Crno more, i da Njemačku prestane opskrbljivati kromom.

»Tridentska« odluka kao da je isključila svaku znatniju britansku vojnu operaciju na jugoistoku Evrope, no dvojbeno je da li je Churchill tu odluku shvatiio kao konačnu i neopozivu, a pogotovu je li shvatio da ta odluka implicira isključenje Britanije s toga područja. U taj su čas Britanci i Amerikanci mogli skromno iskoristiti posljedice talijanskoga sloma u jugoistočnoj Evropi. Mogli su Tita mnogo obilnije opskrbljivati zračnim i morskim putem, no nisu mogli uspostaviti stalna uporišta nal jadranskoj obali, niti spriječiti Nijemce da Titovim partizanima preotmu nadzor nad obalom i većinom otoka. Za vrijeme Tridentske konferencije Churchill i Roosevelt raspravljali su o mađarskome mirovnom pokušaju koji je bio potaknut talijanskim slomom, te je otposlan ohrabrujući odgovor. Otad se Churchill živo, iako sporadično, zanimao za izglede da se koji od osovinskih satelita odvoji od Njemačke, bilo bombardiranjem, bilo političkim prevratom.

Britanski načelnici štabova također su se živo zanimali za strategijske mogućnosti toga područja, pa su na početku listopada iznijeli mišljenje kako »ne bismo smjeli smanjiti naše napore da u Grčkoj i Jugoslaviji vežemo što više njemačkih divizija«. Držali su kako se Nijemcima na Balkanu može toliko zapapriti da se dobrovoljno povuku s tog poluotoka, ili barem s njegova južnog dijela.

To je stajalište Churchill odobrio bez komentara. Dvanaestog listopada načelnici štabova zatražili su od SOE neka izvijesti »kakvi bi se dalji napori mogli poduzeti da se ojača aktivnost gerile«, jer da je veoma žele što prije i što više potpomoći. Četiri dana kasnije, nakon što su dobili izvještaj SOE, načelnici štabova priopćili su Churchillu kako imade »oko 230 000 gerilaca koji djeluju u organiziranim jedinicama i 80 britanskih misija koje su sve u radio-vezi s Kairom«. Gerilci da vezuju »oko 17 njemačkih i 8 bugarskih divizija« (te su brojke sporne). Načelnici štabova odlučno su zastupali gledište kako je »sad uvelike moguće da se na Balkanu potpomogne kampanja u Italiji i tu mogućnost valja smjesta iskoristiti«. Založili su se za reorganizaciju ustrojstva zapovjedništva na Sredozemlju koja bi omogućila da se (od Amerikanaca) lakše dobiju zrakoplovi i brodovlje za potpomaganje gerile na Balkanu.

Na sjednici načelnika štabova nekoliko dana kasnije Churchill je objasnio da bi - kad bi Britanci mogli sami odlučivati o strategiji - bio sklon jačanju talijanskoga poprišta i »nastupanju na Balkan«, no pridodao je kako oni ne mogu donijeti jednostranu odluku, već da bi se morali sastati s Amerikancima.⁶ Ali Churchillove primjedbe nisu potaknule nikakvu akciju; u studenom je njegov prijedlog da se uspostavi mostobran na dalmatinskoj obali i da se u tu svrhu upotrijebi Prva britanska zračna desantna divizija i svi raspoloživi komandosi - pokazao kako je zaokupljen tim pitanjem, no njegov su prijedlog otklonili načelnici štabova, pa i general Alekxander. U to su vrijeme sve veće teškoće kampanje u Italiji dobrano zasjenjivale izglede na lagodne dobitke u jugoistočnoj Evropi.

Dok se Churchill nosio sa strategijskim problemima Sredozemlja i s odnosima s Amerikancima, koji su sad sve više postajali nadmoćnim partnerom, Eden je bio zaokupljen političkim problemima odnosa s Rusijom. Na Moskovskoj konferenciji ministara vanjskih poslova u listopadu 1943. podnio je niz prijedloga u vezi s jugoistočnim evropskim zemaljama, kojima je htio utvrditi sovjetske nakane i - bude li moguće - uspostaviti radno sudioništvo na tome području. No zapravo su svi ti prijedlozi bili izigrani ili odbačeni. Gledajući unatrag, kao da je očito (iako je Eden onda drukčije sudio) kako je Staljina prvenstveno zanimalo da sazna što Britanci namjeravaju u jugoistočnoj Evropi i koliko je vjerojatno da će poduzeli vojne operacije na tome području kako bi mogao prikladno reagirati.

Suzdržljivost State Deparmenta i aktivizam OSS u jugoistočnoj

Evropi

Na Moskovskoj konferenciji Rusi su zacijelo jasno zamijetili razliku između britanskog i američkog pristupa jugoistočnoj Evropi: između Edenove politike aktivnoga upletanja i krajnje suzdržljivosti Cordela Hulla, američkoga ministra vanjskih poslova. Ali, bit će da su im Amerikanci bili ipak zagonetni. Huli se, koliko mu je uljudnost dopuštala, suzdržavao od svih rasprava o jugoistočnoj Evropi, kao da mu je cijela ta stvar neprijatna, te je Edenu i Molotovu prepuštao da o njoj odvojeno odluče. No 23. listopada iznenada je od generala Deana, iz američke delegacije, zatražio neka govori na konferenciji. Dean je rekao da američki načelnici štabova drže kako imade velikih mogućnosti da se na Balkanu pojačaju subverzivne djelatnosti, »osobito u zimskim mjesecima«. Oni da bi to htjeli postići pomoću pripadnika OSS (Office of Strategic Services = Ured za strategijske službe, op. prev.), koji bi na to područje bili izaslani zračnim putem, te na druge načine prikladne da se stvore žarišta nemira i sabotaže. Dean da se nada kako će ta zamisao naići na potporu sovjetske vlade, uz uvjet da njezina svrha bude potpuno vojna. Molotov je, zacijelo donekle zatečen, zatražio »potpunije objašnjenje«. Dean je uzvratio kako to »nije posve moguće jer takve operacije uvelike ovise o okolnostima«.

Molotov je bio - iznenađen, no vjerojatno je bio i Eden. Samo dan prije Deanove izjave u Moskvi Roosevelt je Churchillu poslao brzojavku. Churchilla, koji se strastveno zanimao za otpor na Balkanu i bio ponosan zbog britanskih uspjeha, mora da je ta brzojavka povrijedila. Roosevelt je u njoj naveo kako je zabrinut zbog kaotične situacije na Balkanu: »I u Jugoslaviji i u Grčkoj gerilske snage kao da se ponajviše bore međusobno, a ne protiv Nijemaca ... jedinu nadu za skoru povoljnu akciju polažem u nazočnost nekoga borbenoga i vrsnog oficira.« Potom je predložio generala Donovana, tadašnjega štefa OSS, kao čovjeka »koji bi, jer je neustrašiv i agresivan karakter, mogao učiniti mnogo dobra«. »Ako odlučimo da ga pošaljemo,« dodao je Roosevelt, »sve bi naše agenture koje sad rade na Balkanu morale potpasti pod njegovo vodstvo i sva sredstva što ih ulažemo u taj napor morala bi biti njemu na raspolaganju«.

Godine 1941. Churchill je veoma pohvalio Donovanov »sjajan rad« na Balkanu, rekavši Rooseveltu da je on, Donovan, posvuda pronio »plamen hrabrosti i oduševljenja«. Nakon što je u lipnju 1942. osnovan OSS, na čelu s Donovanom, u listopadu 1942. sklopljen je »ugovor« između SOE i OSS, po kojem je SOE pripala vodeća uloga na Balkanu. Godine 1943. Churchill stoga nije srdačno prihvatio zamisao da cijela mreža BLOs, izgrađena s velikim naporom, potpadne pod nadzor nekog Amerikanca. Odgovorio je uljudno, no odlučno: »... Mi Britanci imamo oko 80 zasebnih misija koje pod nadzorom generala Wilsona rade s partizanima i patriotskim skupinama raštrkanim po tim ogromnim brdovitim područjima što se pružaju oko 900 milja uzduž i oko 300 milja poprijeko. Neki od naših tamošnjih oficira iz redova su brigadira i veoma su sposobni, te većinom tamo borave već dvije godine. Veoma se divim Donovanu, ali ne vidim ni jednog središta na Balkanu iz kojega bi on mogao vladati situacijom. No ako biste željeli da on pođe u Kairo i sastane se s generalom Wilsonom, dobio bi najiscrpnije obavijesti.« Churchill je dodao kako neprijatelj sada na balkanskome poprištu imade »ništa manje već dvadeset i pet njemačkih i osam bugarskih divizija« (pridodao je dakle osam divizija broju njemačkih divizija što su ga tjedan dana prije naveli britanski načelnici štabova). Zaključio je: »Nadamo se da ćemo uskoro srediti grčke razmirice, no razlike između Titovih partizana i Mihailovićevih Srba veoma su duboko ukorijenjene.«

Na Churchilovo potcjenjivanje Donovan je - a potom je uslijedio i sukob SOE i OSS u Kairu - reagirao i tako što je OSS u Bugarskoj i Rumunjskoj otcijepio od Kaira - i time izuzeo od vrhovnoga britanskoga nadzora - a središte njihove djelatnosti premjestio u Carigrad, gdje je ta djelatnost bila izravno pod nadzorom Washingtons: pri koncu studenoga Donovan je američkim načelnicima štabova izjavio kako će u Tursku poslati misiju, koju da će predvoditi pukovnik Jadwin. To je ubrzo dovelo do anglo-američkog trvenja u pogledu Bugarske.

Idućih godinu i po OSS je u jugoistočnoj Evropi djelovao pretežno neovisno o Britancima, katkad kao suradnik, katkad kao suparnik, a jednom u očitoj opreci s britanskom politikom (misija pukovnika Roberta McDowella kod Mihailovića 1944. godine). OSS je bio neovisan o State Departmentu; SOE pak nije bio neovisan o Foreign Officeu. Usklađivanje njihovih djelatnosti bilo je stoga osobito mučno.

Teheran: Staljin odvraća Britance od jugoistočne Evrope

Na Konferenciji u Teheranu u prosincu 1943. Staljin je - na temelju uvida s Moskovske konferencije - imao velikih mogućnosti da iskoristi i produbi anglo-američke razlike u pristupu jugoistočnoj Evropi; Britancima je predbacivao da se ne pridržavaju dogovorene strategije drugoga ratišta u sjeverozapadnoj Evropi, a Roosevelta je navodio na ulogu glavnoga protivnika navodnim Churchillovim ambicijama na Balkanu.. Churchill je kasnije napisao kako je htio samo da se Overlord odgodi na.

nekoliko tjedana i da se raspravi o »skretanju udesno, iz sjeverne Italije prema Beču, preko istarskoga poluotoka i ljubljanskog prolaza« kao alter- j nativi planiranome iskrcavanju na jug Francuske: to skretanje da je, | uostalom, prvotno iznenada bio predložio Roosevelt, a ne on, Churchill. J On da je također želio, unatoč suprotnome stajalištu američkih i britanskih načelnika štabova, da se Turska ponovno uznastoji uvući u rat.

Te sam tri točke, pisao je Churchill, »nametao predsjedniku i Staljinu u svakoj prilici, te nisam oklijevao da ih uporno ponavljam. Staljina bih bio mogao pridobiti, no predsjednik je bio izvrgnut predrasudama svojih vojnih savjetnika . .. Naši su američki prijatelji svoju tvrdoglavnost potkrijepili zaključkom: »Bilo kako bilo, Churchilla smo spriječili da nas upleće na Balkanu.«

Bit će da je ipak veoma dvojbeno je li Churchill doista mogao »pridobiti Staljina«. Stoji da se Staljin složio kako je »veoma poželjno« da Turska do konca godine uđe u rat; možda je igrao na to kako je gotovo sigurno da će Turci, kao i obično, takav prijedlog odbiti, i time izazvati negodovanje Saveznika; ili da će na to, uđu li ipak u rat, ostati pasivni i da neće napredovati na Balkanu - no takvim izgledima Staljin zacijelo ipak nije bio oduševljen. Žestoka Staljinova obrana južnofrancuske operacije protiv zamisli ljubljanskoga prodora ne može se nipošto objasniti tek sovjetskom odanošću pravovjernim strategijskim nazorima. Posve negativno sovjetsko držanje spram britanskih inicijativa u jugoistočnoj , Evropi na Moskovskoj konferenciji govori za to da je Staljina, barem donekle, pokretala dugoročna namisao da Britance zadrži podalje od toga područja.

Ali Churchill je i nakon Teherana razmišljao o tome koji bi oblik operacija valjalo izabrati u jugoistočnoj Evropi. Kao vrhovni zapovjednik na Sredozemlju, "Wilson je i nadalje držao kako su Rumunjska i Bugarska »u sferi njegove odgovornosti«, unatoč tome što »ni na koji način nije tamo mogao dovesti bilo kakve kopnene snage« dok su Nijemci vladali Egejskim morem. Wilson je potaknuo i pitanje bi li se s Rusima mogao postići sporazum o vojnoj politici na tome području; Anglo-Amerikanci već su bombardirali osovinske satelite. Načelnici štabova držali su kako je veoma nevjerojatno da će ih Rusi iole obavijestiti o svojim planovima, a u listopadu 1944. Staljin je izigrao britanske prijedloge o »izravnome usklađivanju Wilsonovih operacija s operacijama sovjetskih snaga u Mađarskoj i Jugoslaviji«.

Foreign Office je i nadalje vjerovao da bi moglo doći do britanskoga zaposjedanja jugoistočne Evrope. Britanci su se neko vrijeme, pod okriljem Zapovjedništva za Bliski istok, pripremali za razdoblje vojne uprave u Grčkoj, Albaniji i Jugoslaviji, i u tu su svrhu obučavali u Egiptu oficire za civilne poslove. U svibnju 1944. zapisao je službenik Južnoga odjela: »U Jugoslaviji vjerojatno neće biti okupacijske vojske, a u vezi s Bugarskom pokušavamo sad zaključiti da li ćemo moći namaknuti jedinica da ih tamo pošaljemo.« Sargent je pisao Kantchbull-Hugessenu: »Iako je jedna od sastojnica naše politike da uznastojimo raditi zajedno s Rusima na Balkanu, to nipošto ne znači kako to područje kanimo podijeliti na utjecajne sfere... Mi još ne znamo s koliko ćemo vojske raspolagati radi zaposjedanja kad naiđe čas sloma; no rusko zaposjedanje Rumunjske da je zemljopisno neizbeživo.«

Još je koncem kolovoza 1944. Politički odbor zračnih snaga za Balkan primijetio kako je možda pogrešno bombardirati Mađarsku, jer da se s britanskim interesima možda kosi da se tamo izazove kaos »prije no što budemo mogli ući i zavladati zemljom«.

Strategijska obmama u jugoistočnoj Evropi

Za vanjski svijet, kako za Saveznike tako i za neprijatelja, mogućnost anglo-američkih operacija u jugoistočnoj Evropi ostala je živom temom sve do jeseni 1944, donekle i zbog priželjkivanja, recimo, nekomunističkih političara u Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj ili protukomunističkih vođa, poput Mihailovića, ili pak zbog duboko ukorijenjena Hitlerova strahovanja ili, najzad, zbog raznovrsnih bojazni borbenih komunista u Jugoslaviji, Grčkoj i Albaniji. No tome su pridonijeli i planovi za strategijsko obmanjivanje koji su bili povezani s planom Overlord, a potaknuti su na konferenciji u Teheranu. Churchill je kasnije pisao: »Upitao sam ima li kakvih poteškoća da tri štaba prouče planove zaštite. Staljin je objasnio kako su se Rusi podosta služili zavaravanjem pomoću lažnih tenkova, zrakoplova i aerodroma... Bio je potpuno sporazuman da štabovi surađuju kako bi skovali zajedničke planove zaštite i zavaravanja.« Tri su se vođe formalno složili da »valja proučiti... zaštitni plan kako bi se neprijatelj prevario i zaveo«.

Zapadni Saveznici pomišljali su na nešto mnogo razrađenije nego što su lažni tenkovi. Još prije invazije na Siciliju, BLOs u Grčkoj dobili su upute neka izvode operacije koje bi se doimale kao da će invazija uslijediti na jugu Balkana; iz toga je potekla izvanredno uspješna »Operacija Animals«, koja je trajala od 2.1. lipnja do 14. srpnja. BLOsu je u Albaniji bilo, čini se, rečeno neka prošire glasine kako se priprema invazija na Balkan; kad je brigadir »Trotsky« Davies bio iz zraka ubačen u Albaniju u rujnu 1943, Enver Hodža, vođa otpora, vršio je na njega pritisak neka ga o toj stvari informira.⁷

Nakon Teherana dali su se nadzorni oficiri - tako su ih nazivali -u Londonu, Moskvi i drugdje na posao kako bi skovali plan zaštite, ali i da bi sa stajališta toga plana proučili niz prijedloga. Tako su 1944. godine pregovori o predaji s vođama jugoistočnih evropskih satelitskih zemalja postali mučni zbog toga što im se nije moglo otvoreno reći neka napuste nadu da će ih anglo-američka vojska doći spasiti od Rusa; valjalo ih je prepustiti da nagađaju e da bi i Nijemci bili prepušteni nagađanju. Kako se pri tome jalovo razmišljalo, razabire se iz note »nadzornoga oficira« načelnicima štabova o tome valja li otkloniti rumunjsku ponudu, na početku 1944. godine, da se predaju Saveznicima:

Pregovori s Rumunjskom,

i. U našim planovima za zaštitu sredozemnoga poprišta htjeli bismo da Nijemci povjeruju kako su naše nakane na Balkanu:

a) da se u toku travnja anglo-američke i poljske snage učvrste u Grčkoj i Albaniji;

b) da se u toku svibnja ruske snage učvrste u Bugarskoj.

z. Kad bi to doista bili naši planovi, valjalo bi zaključiti:

a) nikakve savezničke snage ne bi mogle stići u Rumunjsku prije lipnja;

b) tamo bi jedino ruske snage mogle stići otprilike tada; svi bi drugi mogli stići mnogo kasnije;

c) anglo-američke snage ne bi mogle stići u Rumunjsku dok ne bi pao Solun, a to se ne bi moglo dogoditi mnogo prije kolovoza.

3. Operacije bi u Grčkoj, kad bismo ih doista htjeli izvesti, uvelike bile olakšane ako bi Nijemci istodobno držali u vlasti neprijateljsku Rumunjsku. Kad bismo mi dakle doista namjeravali postupiti kako je navedeno u paragrafu I, valjalo bi uznastojati da Rumunje privolimo na ovakav dogovor:

a) da Rumunji do konca ožujka budu spremni da se izjasne za Saveznike čim bude objavljeno da su se Saveznici iskrcali u Grčkoj;

b) da se Rumunji, uz zračnu potporu Saveznika, odupiru Nijemcima do početka lipnja;

c) da na početku lipnja ruske snage iz Bugarske krenu Rumunjima u pomoć.

4. Da bismo potpomogli zaštitne planove u Sredozemlju, valjalo bi:

nipošto ne odgovoriti da ovoga proljeća još nećemo moći prihvatiti

rumunjsku ponudu. Ako je potrebno, treba razraditi ovo:

I. Ni u kojem slučaju ne zahtijevamo da se predaja izvrši prije konca ožujka.

II. Nakon tog datuma predaja valja da uslijedi kad to zatraže Saveznici.

III. Rumunje treba da potpomognu najprije Rusi, jer su od svih Savez

nika najbliži i jer samo oni imaju izravan pristup do Rumunjske.«

Kad je u vezi s Albanijom, u ljetu 1944. godine, iskrsnulo pitanje isplati li se, poput komunističkih potpomagati i nacionalističke gerilce, britanski načelnici štabova istaknuli su kako saveznička strategija na Balkanu ne predviđa samo da se u Albaniji veže što više neprijateljskih snaga, već, također, da »naš plan zavaravanja uključuje prividnu navalu na albansku obalu«. No sumnjali su da bi operacije što bi ih Albanci vjerojatno poduzeli pridonijele mnogo savezničkim planovima zavaravanja.

Zbog zamršenosti zaštitinih planova Britanci kao da su katkad zavarali ne samo Nijemce, nego, možda, i sami sebe; u najmanju ruku kao da je neizvjesno koliko su britanski oficiri i činovnici razaznavali što je činjenica, a što maštanje.

Churchillovo nastojanje da zaustavi Rusiju

U prvoj polovici 1944. godine Churchill je odviše bio uznemiren sovjetskom bezobzirnošću u vezi s Poljskom, gubitkom dvaju britanskih oficira u Rumunjskoj, poteškoćama s Titom i produženom grčkom krizom, a da bi se mogao posvetiti dugoročnoma političkom aspektu strategije u jugoistočnoj Evropi. Na početku svibnja pisao je Edenu o »grubim sporovima koji između nas i sovjetske vlade izbijaju u Italiji, u Rumunjskoj, u Bugarskoj, u Jugoslaviji, i, osobito, u Grčkoj. Zar ćemo se pomiriti s komuniza-\ čijom Balkana, a možda i Italije?... Ako smo zaključili da se odupremo komunističkome nadiranju i najezdi, morali bismo im to dati jasno do Iznanja ... u igri s Rusima očito se bliži čas kad karte valja položiti na \stol...«

Eden je u taj tren Churchilla skretao da se usredotoči na pokušaj da se s Rusima postigne o jugoistočnoj Evropi politički sporazum. No on je zapažao sovjetsku prijetnju, i to je dalo pečat njegovu uzbuđenom strategijskom obrazlaganju kad su, u lipnju i srpnju 1944, on i načelnici štabova - posljednji doduše mlako - pokušali Amerikance privoliti da odustanu od iskrcavanja na jugu Francuske. Do sredine lipnja američki načelnici štabova još su bili voljni barem raspravljati o alternativnoj operaciji na Jadranu; i general Wilson, vrhovni zapovjednik na Sredozemlju, i general Alexander, zapovjednik u Italiji, bili su toj operaciji skloni. No prevagnulo je stajalište generala Marshalla, kojega je Roosevelt podupirao donekle i zbog unutrašnjih američkih političkih razloga. Roosevelt je pisao kako je iskrcavanje na jugu Francuske dogovoreno sa Staljinom, pa da se strategija ne može mijenjati, a da se o tome ne posavjetuju s njime. Churchill je odgovorio da bi doduše Staljin iz kratkoročnih vojnih razloga mogao pozdraviti operaciju dolinom Trst-Ljubljana, no kako će »s dugoročnoga političkog stajališta on možda dati prednost tome da Britanci i Amerikanci pridonesu svoj udjel u Francuskoj... a da istočna, srednja i južna Evropa potpadnu, dakako, pod njegovu vlast«. Sa Staljinom se nisu posavjetovali. Churchill je ustuknuo, iskrcali su se na jugu Francuske.

No potkraj kolovoza Churchill je ponovno pisao Rooseveltu:

»Nikad nisam zaboravio naše razgovore u Teheranu o Istri, i siguran sam da bi dolazak snažne vojske u Trst i u Istru za četiri ili pet tjedana značio mnogo više od puke vojne koristi. Titov nas narod očekuje u Istri. Kakav bi tad bio položaj Mađarske, ne mogu zamisliti, no mi bismo svakako bili u položaju da potpuno iskoristimo svaku važnu novu situaciju«. (Preokret u Rumunjskoj 23. kolovoza izazvao je politički preokret u Mađarskoj, u smjeru povoljnom za Saveznike.) Roosevelt je odgovorio kako bi se o Trstu i o Istri moglo razgovarati na skoroj Konferenciji u Quebecu.

U Quebecu je, sredinom rujna, Churchill formalno izložio zamisao da se zada »ubod pod jadransko pazuho« i pozdravio je američku odluku da - zatraži li se- pričuva u Sredozemlju nešto brodovlja za iskrcavanje u tu svrhu. Dodao je kako ga je na tu zamisao navelo i »brzo prodiranje Rusa na Balkanski poluotok te opasno širenje sovjetskog utjecaja na tome području«. Roosevelt je uzvratio veoma optimističkim predviđanjem sko-roga njemačkog povlačenja s Balkana i iz Italije. Trinaestoga rujna mogao je Churchill u Rainome kabinetu izjaviti kako su se »sporazumjeli gotovo o svemu«. »Alexanderovu armiju ne smijemo slabiti dok Keselring ne pobjegne preko Alpi ili dok ne bude uništen. U svakome amfibijskom planu koji bi se mogao načiniti za Istru, Trst itd. potrebno nam je da za operaciju u sjevernome Jadranu bude na raspolaganju sve sredozemno brodovlje za iskrcavanje. Zamisao da idemo na Beč, potraje li rat i ne stignu li tamo prije drugi, ovdje je posve prihvaćena.«

Michael Howard, britanski vojni povjesničar, drži međutim kako nisu izneseni nikakvi »ozbiljni proračuni« da je takva operacija izvediva, te da »valja sumnjati da je takav proračun ikad načinjen«. Poteškoće takvog pothvata da bi bile velike.⁸

U svakom slučaju već je bilo prekasno da se postigne Churchillov cilj, tj. da se zaustavi sovjetsko »prodiranje« na Balkanski poluotok. Potkraj kolovoza sovjetske su snage kontrolirale Rumunjsku. Devetoga rujna u Bugarskoj ih pozdravlja nova, prosovjetska vlada. Osamnaestog rujna Tito potajno leti u Moskvu. Crvena armija ulazi 2.6. rujna u Mađarsku, a i. listopada u Jugoslaviju, i potom toga mjeseca oslobađa Beograd. Nijemci se međutim tijekom zime uporno drže u Italiji. Na Jalti je u veljači 1945. Staljin predložio Churchillu neka u Italiji ostavi »nekoliko britanskih divizija«, a ostale da prebaci u Jugoslaviju i Mađarsku i usmjeri ih prema Beču. Churchill je kasnije pisao: »Sad se takvom izjavom nije izlagao nikakvoj pogibli, no ja mu to nisam predbacio.« »Crvena armija«, odgovorio sam, »možda nam neće dati vremena da takvu operaciju dovršimo.« Osim upada komandosa, Britanci su u jugoistočnoj Evropi poduzeli jedino vojne operacije da spriječe komunističko prezimanje vlasti u Grčkoj i da Titove snage spriječe da se učvrste u Trstu.

Službeni britanski ratni povjesničari⁹ uporno dokazuju kako je u raspravi 1943. godine o strategiji na Sredozemlju Churchillu i britanskim načelnicima štabova bilo stalo samo do toga da skrate rat, da osiguraju uspjeh Overlorda i da pomognu Rusiji, a ne do toga da Ruse zadrže daleko od jugoistočne Evrope. Njihovi su dokazi veoma jaki. Činjenica je, naime, da su te strategijske odluke i upornost kojom su se Amerikanci tih odluka pridržavali 1944. godine odredili sudbinu jugoistočne Evrope poslije rata. No sigurno je i to da Churchill-a još manje Foreign Office - prihvaćajući odluke iz 1943. godine, nisu imali namjeru jugoistočnu Evropu izručiti Rusima. Churchill je samo dao prednost onome što je buio najvažnije. Od proljeća 1944. godine neprestano je bio opsjednut strahom da će Sovjeti zagospodariti cijelom jugoistočnom Evropom, što je on htio spriječiti.

Može se tek reći da su aktivnosti koje su Britanci poduzeli na tome području, podupirući snage otpora i održavajući veze s opozicijskim skupinama u satelitskim zemljama, pomogle donekle poraziti Njemačku. No te aktivnosti Britaniji nisu nipošto omogućile da - osim u Grčkoj - utječe na poslijeratno uređenje u jugoistočnoj Evropi.

12. Britanija, Rusija i jugoistočna Evropa, 1941-1945

U godinama britansko-sovjetskog savezništva jugoistočna je Evropa bila osjetljiva točka. Britancima i Sovjetima njihove su dugoročne namjere na tom području bile uzajamno sumnjive. Gotovo do konca 1943. godine ta su svoja sumnjičenja podređivali zahtjevima zajedničke ratne strategije. Otad su se njihovi oprečni ciljevi sve otvorenije očitovali utječući na njihove političke odnose i na njihovu vojnu politiku. No iako je bilo manjih lokalnih sudara, veće su otvorene sukobe u jugoistočnoj Evropi izbjegavali sve dok rat protiv Hitlera nije bio dobiven.

Problem Turske

Na rubu jugoistočne Evrope Turska je bila osobito osjetljiva točka u anglo-sovjetskim odnosima, čak i prije Hitlerove najezde na Rusiju. Kad su u travnju 1941. bili potisnuti iz Grčke, Britanci su bili uvjereni da će naredni Hitlerov cilj biti Sovjetski Savez. Staljin se međutim tvrdoglavo nije osvrtao na britanska, a ni na druga upozorenja. Britancima, koji su nakon pada Francuske nastojali Njemačku i Rusiju »zavaditi«, takvi su izgledi bili poželjni. No oni su nastojali postići i svoj drugi cilj: postići, naime, da se Turska ne zavadi s Rusijom i da ne pristane uz Njemačku.

Ali to nije bilo lako postići. Hitler je bio u povoljnome položaju da pravi poteškoće. z8. veljače, neposredno prije ulaska njemačkih trupa u Bugarsku, turskome je predsjedniku Ismetu Inönüju poslao veoma smiru-juće pismo i obećao da će se njemačka vojska držati podalje od turske granice. Nijemci su mogli pod j ariti turske sumnje spram Rusije, a to su i učinili obznanivši kako su Sovjeti u studenom 1940. ponudili Bugarskoj tursko područje do crte Enos-Midia, te da je Molotov zahtijevao uporišta u Tjesnacima. Sovjetska izjava 9. ožujka 1941, što su je Britanci potaknuli i javno pozdravili, da će Rusija ostati neutralna bude li Turska napadnuta - turske je sumnje samo neznatno ublažila. Britanski poraz u Grčkoj poticao je Turke da njemačka upozorenja i vabljenja pozorno osluškuju.

U memorandumu Foreign Officea 2.3. travnja navedeno je kako se »Nijemci prije no što napadnu Sovjetski Savez moraju osigurati da nam Turska neće otvoriti Tjesnace. Prodiranje u Ukrajinu i na Kavkaz bilo bi pogibeljno ako bi britanska ratna mornarica mogla ući u Crno more.« Britanski ambasador Knatchbull-Hugessen izvijestio je 18. svibnja kako je Njemačka »odlučila Turke zastrašiti sablašću zajedničke njemačko-ruske pogibiji ne sporazumije li se Turska s Flitlerom«. Dva dana kasnije brzojavio je da tursko Ministarstvo vanjskih poslova drži kako bi Turskoj

bilo probitačno da se Njemačka i Rusija zarate. Nakon toga su, unatoč upornim nastojanjima Knatchbull-Hugessena i unatoč Edenovim preklinjanjima, tursko-njemački pregovori tekli glatko, pa je 18. lipnja potpisan ugovor o prijateljstvu. Cetini dana kasnije Hitler je napao Sovjetski Savez.

Turci kao da su držali kako im to valja upisati u zaslugu; nedvojbeno je da je turska vlada njemački napad pozdravila »s neprikrivenim ushićenjem«. Britancima doduše nije uspjelo Turke odvratiti od toga da potpišu ugovor s Hitierom, no barem su sačuvali postojeći anglo-turski ugovor. Turska je ostala neutralna, iako je neko vrijeme ta neutralnost imala više pronjemačko težište nego prije, pogotovu u vezi s isporukom kroma. Britaniji nije omogućeno da Rusiji pruži pomoć kroz crnomorske tjesnace.

Nagla britanska srdačnost spram Rusije, kad su postali saveznici, bacila je sjenu na anglo-turske odnose. Tu sjenu nisu rastjerala istovjetna uvjeravanja što su ih, na britanski poticaj, 10. kolovoza 1941. Turskoj dali Britanija i Sovjetski Savez, obećavši da će se pridržavati Konvencije iz Montreuxa i da će veoma savjesno poštovati tursku teritorijalnu cjelokupnost. Knatchbull-Hugessen je komentirao: »Turska je vlada ... potpuno uvjerena u iskrenost Britanije, no naša im se zajednička akcija sa Sovjetskim Savezom ne sviđa, te ruskim uvjeravanjima nisu nipošto skloni podjednako povjerovati.«

To će nepovjerenje u Ruse i ubuduće upravljati turskom politikom te narednih godina spriječiti britanske napore da Tursku uvuku u rat. Što su Rusi bili vojno uspješniji i što su se više približavali jugoistočnoj Evropi, turske su sumnje i bojazni bivale snažnije. Predviđajući poraz Njemačke,| predsjednik Inönü je još u siječnju 1942.. bio primijetio: »Rusija će tad zagospodariti Evropom: što kanite poduzeti da je obuzdate?« Eden je pri-/ bilježio: »... u tom grmu leži zec ...«, no nije sugerirao nikakav odgovor. \

Staljinova otvorena ponuda

Kad je Hitler napao, bit će da Staljin nije baš mnogo razmišljao o tome kako da zagospodari Evropom: bilo je i odveć vojnih problema s kojima se morao nositi. No Molotov je ipak britanskom ambasadoru Crippsu, već pet dana nakon napada predložio da se zaključi »politički sporazum kojim bi se odredila osnovica za suradnju«. Prisjećajući se možda kako je _N godinu dana prije njegov pokušaj da s Molotovom raspravlja o ponovno-

tie uspostavljanju evropske ravnoteže bijedno propao, Cripps je odgo-orio da je »bolje pričekati dok se ne naučimo jedni drugima vjerovati«.

Ali u listopadu je Molotov vršio na Britaniju pritisak neka političku solidarnost s Rusijom očituje objavljivanjem rata Finskoj, Rumunskoj i Mađarskoj. (Bugarska nije bila u ratu sa Sovjetskim Savezom, pa nije spomenuta.) U ožujku 1941. Britanci su razmatrali da li da objave rat Bugarskoj i Rumunjskoj, no odlučili su da to ne učine jer da Britaniji nije probitačno »povećavati broj naših neprijatelja«; u Rumunjskoj pak da je jako probritansko, a u Bugarskoj protunjemačko raspoloženje. Eden je 2.6. listopada izjavio u Ratnome kabinetu kako sovjetska vlada nedvojbeno pridaje veliku važnost tome da Britanija pristane na njezin zahtjev, a da je »nama dakako do toga da ih ne odbijemo ili obeshrabrimo ... Odbijanje bi moglo potaknuti njihovo pritajeno nepovjerenje u naše nakane.« S druge pak strane Eden je istaknuo razne praktične prigovore takvome

^ koraku. Neke je od tih prigovora Churchill 4. studenoga izložio Staljinu; »Rumunjska i Mađarska: u tim zemljama imade mnogo naših pri-Ijatelja: Hitler ih je nadvladao i sad se njima služi. No ako sreća toga na-r silnika napusti, može se lako dogoditi da se vrate na našu stranu. Britanska bi ih objava rata samo ukrutila i dojmila bi se kao da je Hitler na čelu velikoga evropskog saveza ... Nemojte, moliim vas, pomisliti kako su nas nakana da ih branimo ili drugarstvo s njima naveli da posumnjamo u pogodnost takvoga koraka...« Unatoč Churchillovu prijateljskom tonu, Staljin je ljutito i uvrijeđeno odgovorio kako je stvorena »nepodnošljiva situacija«: o tom pitanju da se raspravljalo u tisku, a »potom nas britanska vlada obavještava kako naš prijedlog otklanja. Cemu sve to služi? Da se pokaže kako SSSR i Velika Britanija ne teže istome?« Eden je sovjetskome ambasadoru, Majskome, izjavio da je ta poruka iznenadila i zaboljela Churchilla i Kabinet. No naposljetku je Churchill ipak, radi mira s Rusima, popustio i predložio da Eden posjeti Moskvu: on da će biti spreman raspravljati o poslijeratnim pitanjima. »Očekujemo«, pisao je, »da će se Sovjetska Rusija, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države sresti za pobjedničkim pregovaračkim stolom kao tri glavna partnera ... Okolnost da je Rusija komunistička država, a da Britanija i SAD nisu, niti kane biti, nije nipošto zaprekom da načinimo dobar plan za našu zajamnu sigurnost i pravedne interese.«

Kako bi stvorila pogodnu atmosferu za Edenov posjet, britanska je vlada, nakon primjerenog prosuđivanja i prethodnih upozoravanja, odlučila navijestiti rat Finskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj.

Došavši u Moskvu, Eden je bio suočen s političkim zahtjevima o kojima je Staljin vjerojatno držao da su veoma razboriti; bili su mnogo umjereniji od zahtjeva što su godinu dana prije postavljeni bili Hitleru, a umjereniji pogotovu usporede li se s onim kad je navodno predložio Crippsu u lipnju 1940. sovjetsku dominaciju na Balkanu. U biti je Staljin zahtijevao samo da Britanija političkim sporazumom prizna sovjetsko pravo na baltičke države i na granice iz 1941. godine prema Finskoj i Rumunjskoj;

0 Poljskoj - budući da je u tom pitanju Britanija osobito osjetljiva - da bi se mogli naknadno sporazumjeti. Ali Staljin je postavio još dva zahtjeva: da se, naime, uspostave sovjetske baze u Rumunjskoj i u Finskoj; kao protutežu tome Britanija da bi mogla uspostaviti baze u sjeverozapadnoj Evropi - spomenuo je letimično Boulogne i Dunkerque - a možda i u Norveškoj i u Danskoj. Bit će da je Staljin držao kako je to veoma poštena ponuda.

S obzirom na Tursku Staljin je bio veoma oprezan; nije spominjao Tjesnace, ali je nabacio kako bi — u sklopu dalekosežnoga »tajnog protokola« o poslijeratnome uređenju Evrope - Turskoj valjalo namijeniti bugarsko područje južno od Burgasa i dodekanesko otočje. Kad je Eden primijetio kako to otočje uporno zahtijeva Grčka, uzvratio je da bi Grčka

1 Turska mogle izvršiti »zamjenu otoka«. Staljin je predlagao da se »tajnim protokolom« još predvidi ponovno uspostavljanje Jugoslavije i njezino proširenje na račun Italije, zajamči neovisnost Albanije, obnavljanje Grčke u njezinim starim granicama, proširenje Rumunjske prema zapadu na račun Mađarske - bilo je nejasno smjera li time samo na vraćanje sjeverne Transilvanije ili na nešto više od toga - i sovjetsko jamstvo Rumunjskoj protiv Mađarske.

Budući da je time zadovoljio britanske osobite prijatelje, Tursku, \ Grčku i Jugoslaviju, Staljin je valjda zaključio kako u njegovim prijedlo-/ zima nema ničega što Eden ne bi mogao lako progutati. On tada uistinuv nije mogao shvatiti stajalište što ga je Eden opetovano očitovao: da, j naime, ne može potpisati sovjetske prijedloge, a da se ne savjetuje s Ka- / binetom; k tome Britanija da je obećala SAD kako neće sklapati tajne spo- v-razume o poslijeratnim granicama. Slabost potonjega Edenova očitovanja bila je u tome što je Britanija već bila učinila iznimku ponudivši da će protiv Italije poduprijeti jugoslavenski zahtjev n.a Istru. O tome je Eden kazao Staljinu: »Gospodin Je Roosevelt bió zabrinut jer je negdje dočuo kako sam ponudio jugoslavenskoj vladi neko teritorijalno proširenje i zbog toga je bio uznemiren ... Čak prije no što je Rusija napadnuta, gospodin Roosevelt nam je poslao poruku u kojoj je tražjo da se ne upuštamo ni u kakva tajna dogovaranja o poslijeratnome preuređenju Evrope, a da se o tome prethodno s njime ne posavjetujemo«. Staljina je zacijelo iznenadilo koliko Britanci odstupaju od američkih nakana, no u toliko britansko odstupanje kao da ipak nije posve povjerovao. Ali Ratni je kabinet načelno odobrio Edenovo odbijanje da Britanija preuzme poslijeratne obveze, i tako je nastupio zastoj u pregovorima o pitanju što ga je Staljin držao bitnim.

Britanski protuprijedlog: konfederacija

Zastoj u pregovorima o poslijeratnim granicama stvorio je lošu atmosferu za raspravu o prijedlogu što ga je Eden iznio u Moskvi: da, naime, valja poticati stvaranje konfederacija u poslijeratnoj Evropi. Britanci su obrazlagali kako je potrebno u svakom možebitnom ugovaranju ojačati male evropske zemlje - »da bi se i gospodarski i strategijski mogle uspješ-'no suprotstaviti njemačkome pritisku« i Britanija da stoga pozdravlja pre-' govore čehoslovačke i poljske vlade u izbjeglištvu, te da se nada »kako će i razne balkanske države možda razmotriti da stvore sličan sustav«.

Na prvome sastanku s Edenom, dok se Britanci još nisu bili usprotivili tajnim sporazumima, Staljin je rekao da »Sovjetski Savez neće prigovarati ako neke od evropskih zemalja požele uspostaviti federaciju«. To je, međutim, izjavio u sklopu prijedloga o vojnom savezu »demokratskih država« koji bi raspolagao međunarodnom vojnom silom. U raspravi o poslijeratnim granicama što je potom uslijedila zamisao o konfederaciji nije se više spominjala, a uskoro je nakon razgovora u Moskvi Sovjetima postala veoma sumnjivom. Da li bi Staljin bio manje nepovjerljiv spram britanskih planova o konfederaciji da je Eden pristao sklopiti ugovor o poslijeratnim granicama - o tome se može samo nagađati.

Eden dakako nije držao da su Staljinovi teritorijalni zahtjevi neumjereni. Kad se vratio u London, poslao je Churchillu - koji je bio otputovao na razgovore s Rooseveltom - poruku kako drži da Staljin na tom pitanju »trpko iskušava našu iskrenost«; zatražio je od Chinchilla neka stoga s

VRoosveltom prouči to pitanje. Churchillov je odgovor bio porazan: »... Mi nikad nismo priznali granice Rusije iz 1941. godine osim de facto ... One su zadobivene agresivnim činima u sramotnome sporazumu s Hitle-rom ... To se odnosi i na Besarabiju i na Bukovinu«. Na Edenovu je napomenu o »trpkome iskušavanju« Churchill uzvratio: »Ja, naprotiv,

držim da našu iskrenost valja prosuđivati po tome pridržavamo li se načela Atlanske povelje na koju se i Staljin obvezao.«

Naposljetku je Eden ipak nastavio svojim putem, iako je Roosevelt izjavio da »ni uz koje uvjete neće potpisati kakav tajni sporazum«. Eden je obrazlagao da neće biti protuteže Rusiji nakon što Njemačka bude poražena u Evropi; Britanija da će stoga morati surađivati s Rusijom. Ako pak odbiju pristati na Staljinov zahtjev, time da će možda upropastiti sve izglede na plodnu suradnju. Eden je pridodao kako je »Staljin mogao zatražiti i mnogo više, npr. nadzor nad Dardanelima i utjecajne sfere na Balkanu ...«

Tako su otpočeli britansko-sovjetski pregovori za sklapanje ugovora, dok su se Amerikanci prilično zlovoljno držali po strani. Britanci su htjeli privoljeti Ruse da odustanu od Staljinova prijedloga »tajnoga protokola« o budućoj karti Evrope i teritorijalne odredbe ugovora svesti na baltičke države, Finsku i Rumunjsku. Očekivali su da Sovjeti zauzvrat »formalno pristanu da se načelo konfederacije primijeni na manje evropske države, osobito na Balkan, te na Poljsku u Cehoslovačku«. Dixon, iz Južnog djela, zabilježio je: »Vjerojatno će biti dovoljno zatražimo li samo opće pristajanje ... Alternativa bi bila da zatražimo posebno jamstvo da će pristati na uspostavljanje federacije u jugoistočnoj Evropi, u koju bi kao federalne jedinice ušle i neprijateljske države, Bugarska i Rumunjska. Svrha bi \takvome zahtjevu bila da se nakon rata osigura neovisnost Rumunjske, jer su nakane Sovjeta spram te zemlje veoma sumnjive ...«

Dixon je također držao kako bi bilo u interesu Britanije da sovjetska vlada zajamči kako se ne zanima za Jadran, te priznaje da će Jugoslavija poslije rata biti u britanskoj utjecajnoj sferi: no takvo osiguranje da se ne bi moglo postići. Nego valja zahtijevati da Rusi priznaju postojanje grčkih zahtjeva na dodekanesko otočje i na južnu Albaniju. (Na stastanku što ga je održao Sargent bilo je zaključeno kako »Staljinu nipošto ne valja govoriti o želji Grka da dobiju Cipar«.)

Od svega toga Britanci su ponajviše priželjkivali konfederaciju. No Staljin je na žalost na tome htio »trpko iskušati« britansku iskrenost. Potkraj 1941. godine jugoslavenska i grčka vlada u izbjeglištvu pregovarale su

0 formalnome sporazumu kojim bi se uspostavila »balkanska unija«, a Foreign Office je raspravljao da li otvoreno reći kako se nadaju da će toj uniji naposljetku pristupiti i Bugarska i Rumunjska - ili od takve izjave odustati da ne bi izazvali i odviše sovjetskih sumnji. Odlučili su igrati nasigurno, no kad je Edenu u Donjemu domu 4. veljače postavljeno izravno pitanje, on je odgovorio: »Zacijelo mogu reći kako se tim grčko--jugoslavenskim ugovorom nedvojbeno stvara osnovica za balkansku konfederaciju.« ~

¹ Jugoslavenski političari u Londonu posve su jasno očitovali da ih -za razliku od Grka - balkanska unija zanima zbog toga što bi mogla biti branom od komunizma i sovjetizacije. Jugoslavenski ambasador u Moskvi, Gavrilović, došao je u London, pa je sve i svakoga upozoravao neka ne povjeruju nikakvome sovjetskom uvjeravanju kako će se suzdržati od toga da prodru prema Egejskome i Sredozemnom moru, te da neće uspostaviti svoju utjecajnu sferu na Balkanu. Hrvatski i slovenski političari ponovili su te opomene. Simović i drugi jugoslavenski političari poticali su Foreign Office da uvidi kako na Balkan valja izaslati ekspedicijske snage da bi se spriječilo da se tog područja domognu Sovjeti. Foreign

Office je bio prilično dobronamjeran; Sargent je n. siječnja zabilježio da opasnost doista postoji: jedno da je sredstvo kojim bi se Britanija mogla suprotstaviti ruskome prodiranju »politika balkanske konfederacije«, a drugo da je sredstvo ekspedicijska vojska.

Nego bit će da je to pusto jugoslavensko govorkanje doprlo do sovjetskih ušiju. Na ručku u povodu potpisivanja jugoslavensko-grčkog sporazuma jugoslavenski kralj Petar govorio je o tom sporazumu kao o »važnome početku uspostavljanja velike političke i gospodarske unije u jugoistočnoj Evropi«, te je nabacio kako bi se ta zajednica mogla povezati sa srednjoevropskom unijom, zasnovanom na čehoslovačko-poljskome sporazumu, te bi tako nastala »velika organizacija s jedinstvenim vrhovnim tijelom.« Ruse, koji su već bili nepovjerljivi spram poljskoga generala Si-korskog, ta je izjava zacijelo još više uzbunila; sovjetski ambasador pri vladama u izbjeglištvu, Aleksandar Bogomolov, zauzeo je veoma hladno držanje spram grčko-jugoslavenskoga ugovora, dok se u Kujbiševu navodilo kako je Visinski jasno očitovao »sumnjičavost i negodovanje« sovjetske vlade spram tog ugovora. Grčki predsjednik vlade, Emeanuel Zu-deros, bio je zabrinut zbog sovjetske hladnoće i zbog nepromišljenosti kralja Petra i generala Sikorskog.

Unatoč tome Foreign Office je ostao odan konfederaciji; u njegovu nacrtu britansko-sovjetskoga ugovora, koji je Majskome predan u travnju, u članu 5 (a) predviđalo se posticanje konfederacija u srednjoj, istočnoj , i jugoistočnoj Evropi. Majski je upitao Edena: zašto baš tamo, a ne u zapadnoj Evropi? Njegova vlada, držao je, da bi voljela općenitiji zemljo- pisni opis. Cadogan je zabilježio: »Stavljanje točke na i crte na t očito je pobudilo ruske sumnje«, pa je pridodao kako će vjerojatno morati izo-staviti spominjanje srednje, istočne i jugoistočne Evrope. Eden se s time složio.

Kad je Molotov stigao u London radi konačnih pregovora, otvoreno je rekao kako »sovjetska vlada imade neke informacije da bi neke federacije mogle biti uperene protiv Sovjetskog Saveza«. To je bilo pitanje usmjereno na buduće uređenje Evrope. Eden ga je uvjeravao kako Britanija »dakako« ne bi nikad sudjelovala u takvome planu protiv Sovjetskoga Saveza; federacije da su zamišljene isključivo radi obrane od Njemačke. Nije vjerojatno da mu je Molotov vjerovao; bilo kako bilo, i nadalje je vršio pritisak da ugovor bude mnogo neođredeniji od britanskoga nacrta.

No to nije bilo najistaknutije pitanje u pregovorima, već se pretežno raspravljalo o Molotovljevu zahtjevu da Rumunjska i Finska sklope sa Sovjetskim Savezom i ugovore o uzajamnoj pomoći, uz obnavljanje granica iz 1941. godine. Eden je navodio Molotova neka kaže nisu li ti ugovori zamišljeni kao »kazna« i ne predviđaju li stacioniranje sovjetske vojske. Molotov je izbjegao odgovoriti, pa je kao alternativu predložio mnogo neodređeniju formulaciju o sovjetskim sigurnosnim interesima u Finskome zaljevu i u sjeverozapadnome djelu Crnog mora. Ta se formulacija Edenu još manje svidjela, jer da sadrži - držao je - »implikacije koje bi mogle pobuditi svakakve sumnje.«

Pregovori su postali tako teški, a ogorčenje Amerikanaca tako snažno da je Eden iznio alternativni nacrt ugovora, u kojemu nije bilo govora o granicama, već je Rusiji ponuđen poslijeratni savez protiv njemačke agresije: Molotov je, nakon što se posavjetovao s Moskvom, prihvatio taj alternativni prijedlog, zadovoljivši Amerikance, i otputovao je u Washington.

Alternativni ugovor nije izostavio samo granice, već i konfederacije. Sargent se nadao da će se Molotov - kad se preko Londona bude vraćao kući u Moskvu - još moći nagovoriti da pristane na zajedničku britan-sko-sovjetsku izjavu u kojoj bi se zagovaralo da se »u podesnim slučajevima sklope medudržavni sporazumi i uspostave konfederacije na podlozi prijateljskih odnosa sa SSSR-om i Velikom Britanijom«. O tome je Cadogan skeptično zabilježio: »Cak ako to i izjave, neće li Rusi podjednako snažno raditi protiv takve politike — ako je to njihova prava nakana?« Sargent je nepokolebljivo pripremao podroban dokument o konfederaciji u jugoistočnoj Evropi koji će u čitatelju izazvati vjerojatno sta-rfòvitu nedoumicu. O jugoistočnoj evropskoj federaciji može se reći - napisao je - da će biti branom protiv ruskoga utjecaja; Rusi drže da će biti usmjerena protiv njihovih legitimnih interesa; konfederacija će se morati c sloniti na dobronamjernost Rusa. No ostalo je neobjašnjeno kako bi se jo moglo postići. Kad se Molotov vraćao u Moskvu, Eden nije zapravo js njime raspravljao o konfederaciji. Umjesto toga načeo je temu koja je upravo bila iskrsla: sovjetsku ponudu jugoslavenskoj vladi u izbjeglištvu da potpišu ugovor o poslijeratnoj političkoj suradnji. Možda se moglo očekivati da će Eden tu inicijativu pozdraviti. On je u studenom 1941. pokušao nagovoriti sovjetsku vladu da Britanija pomogne obustaviti zavadu između jugoslavenskih komunističkih partizana i vode kojega su podupirale vlada u izbjeglištvu i Britanija Dragoljuba Mihailovića. No doživio je potpun neuspjeh. Poboljšaju li se odnosi između vlade u izbjeglištvu i Rusije, moglo se očekivati da će sve krenuti nabolje.

No Edenu se zamisao da Moskva zaključi niz ugovora o poslijeratnim odnosima s jugoistočnim evropskim državama nije sviđala; možda je točno naslutio kako je to spretan sovjetski odgovor na britanske planove o konfederacijama, kao što će odmah poslije rata i biti Staljinov odgovor na Titove snove o jugoistočnoj evropskoj federaciji. Eden je stoga 9. lipnja predložio Molotovu da se i Britanija i Sovjetski Savez suzdrže od toga da »s manjim saveznicima« zaključe ugovore koji bi se odnosili na poslijeratno doba; on da ne želi »utrkivanje u sklapanju ugovora«, već »samoprijegorno usklađivanje«. Molotov kao da je bio prilično zatečen i ljutit; no najzad se složio da Moskvu izvijesti kako Eden želi dogovor o tome da će se Britanija i Sovjetski Savez međusobno sporazumijeti prije no što sklope ugovor s kojim od manjih saveznika. Prema britanskim podacima Majski je 14. srpnja priopćio kako njegova vlada pristaje na Edenov prijedlog.

Tako novi sovjetsko-jugoslavenski ugovor nije potpisan. No tog su mjeseca - u srpnju - glasila komunističke propagande počela objelodanjivati podatke o izdajničkoj djelatnosti Mihailovića, pa su Rusi uskoro potom predali jugoslavenskoj vladi u izbjeglištvu - a i Britancima - neku vrst optužnice protiv njega. Odnosi između Rusije i vlade u izbjeglištvu nisu prekinuti, no bivali su sve žučljiviji.

U rujnu 1942. Foreign Office je ponovno razmotrio pitanje konfederacije. Neki je funkcionar naveo kako britanska politika u tom pitanju beskorisno razdražuje Rusiju. Opći je zaključak čini se bio da se Britanija javno obvezala zalagati se za konfederacije, stoga da ne može odbaciti tu politiku, no da bi Amerikance valjalo odvratiti od toga da iskazuju pretjerano oduševljenje za tu zamisao. Sovjetski ambasador pri vladama u izbjeglištvu i nadalje je radio protiv planova o konfederacijama.

Sargent je u siječnju 1943. zabilježio: »Dok što ne poduzmemo, sovjetska će vlada, ili barem M. Bogomolov, neprekidno nastaviti razarati sve što je u posljednje dvije godine postignuto u pripremanju temelja budućih konfederacija u istočnoj Evropi.«

Na početku 1943. godine ponovno se u Foreign Officeu raspravljalo o odnosima s Rusijom u vezi s jugoistočnom Evropom, uglavnom zbog sve veće krize oko Mihailovića i njegove svađe s komunističkim partizanima, te zbog sovjetskoga odbijanja da interveniraju. Douglas Howard¹⁰ je zabilježio: »... Sigurno bi i najlakše rješenje, dakako, bilo da mi i Amerikanci izvršimo invaziju na Balkan: tako bi bili na licu mjesta i mogli bismo zavesti red u tome dijelu svijeta, te spriječiti komunističke ustanke.« No Christopher Warner,¹¹ iz Sjevernog odjela, baveći se Sovjetskim Savezom, zabilježio je: »... Spriječiti da Balkan posve potpadne pod rusko gospodstvo moći ćemo jedino sporazumijemo li se s Rusima o britan-sko-rusko-američkoj suradnji na tom području.« Sargent je pisao: »Pretpostavljam da je vlada Njegova Veličanstva odlučno protiv politike koju zagovara profesor (E. H.) Carr u novinama The Times: da bismo se, naime, morali prešutno dezinteresirati u vezi sa srednjom i jugoistočnom Evropom, te da bismo i sad i mirovnim ugovorima morali priznati kako taj dio Evrope spada isključivo u rusku utjecajnu sferu.« O tome je Eden, uz rub, zapisao: »Da.« »Moramo vazda imati na umu«, dodao je Sargent,

»da je sovjetska vlada u pogledu Balkana doduše u povoljnome položaju da diktira svoje uvjete. ... no da i mi možemo izigrati jednu li dvije karte...

1) mogućnost da na koncu rata budu na Balkanu britanske i američke armije,

2) mogućnost da se Turska zarati...

3) okolnost da ćemo mi i Amerikanci kontrolirati organiziranje pomoći koja će morati hraniti izgladnjelo pučanstvo svuda na Balkanu...«

Naposljetku je od novoga britanskog ambasadora u Moskvi, Archi-balda Clark-Kerra,¹² zatraženo neka u Moskvi potakne cijelo pitanje o »poslijeratnom preuređenju Evrope«. No ishod je bio mršav. Molotov se načelno nije suprotstavljao konfederacijama, no bio je »prilično suzdržan« s obzirom na postojeće nacrte. U Londonu je Majski 10. ožujka rekao Edenu kako Moskva »nije oduševljena« federacijama, te da bi više voljela »blok Ujedinjenih naroda,« koji bi predvodili Sovjetski Savez i Britanija.

Sovjetsku nesklonost spram cijele te zamisli pojačao je zlosretan britanski pokušaj da u veljači 1943. zainteresiraju Tursku za konfederaciju u jugoistočnoj Evropi. Britanci su se nadali da će tako Tursku »izvući iz njezine neutralne ljudske«. No taj se pokušaj izjalovio, i Turke je dapače učvrstio u njihovoj neutralnosti. Pretpostavivši da se tim planom hoće uspostaviti neutralan no proturuski usmjeren blok, te da im je namijenjeno da budu članom utemeljiteljem takvoga bloka - Turci su preuzeli inicijativu, i s tom su se zamisli obratili trima osovinskim satelitima, Rumunjskoj, Mađarskoj, i Bugarskoj. U Foreign Officeu je Južni odjel zabilježio: »... Najhimbenije je od Turaka što idu i raspravljaju o tim pitanjima, a nas ne obavijeste ... Saznaju li Rusi o tome ... mogli bi opravdano postati sumnjičavi.« Diplomatima je u Ankari bilo jasno da Turci ispituju kako da se ubuduće osiguraju protiv Rusije. Britanci su Turke prekasno pokušali zaustaviti, a Rusi su o tim pokušajima, dakako, saznali.

Ne iznenađuje da je Molotov 7. lipnja izjavio Clark-Kerru kako sovjetska vlada »nije sklona obvezivati se« na federacije u istočnoj i srednjoj Evropi. Nema sumnje da su Rusi bili posebno neskloni federaciji u jugoistočnoj Evropi, te da je bilo malo nade da se pridobiju diplomatskim uvjeravanjem. Prvoga srpnja podnio je Eden Kabinetu memorandum o poslijeratnoj Evropi, u kojem je pisao: »U vezi s balkanskim zemljama činimo sve što možemo kako bismo potaknuli grčko-jugoslavensku konfederaciju, no teško je postići osjetniji napredak ... dok su vlade tih zemalja u izbjeglištvu, a mi ne možemo reći kakav će biti položaj kad sile Osovine budu poražene. Mnogo će ovisiti o tome da li će to područje biti pod našom okupacijom.«

Zbog bliskoga sloma Italije u to se vrijeme britansko-američko zaposjedanje jugoistočne Evrope činilo praktički moguće. Sovjete je to veoma zanimalo. Kad se pri koncu kolovoza vratio iz Moskve u London, Majski je posjetio Edena i ispitivao ga o izgledima da se Italija izbaci iz rata u toku 1943. godine; upitao je dali su Britanci razmišljali o mogućnosti operacija na Balkanu. On da drži kako tamo ima »velikih mogućnosti«. Eden je odgovorio kako bi se na Balkanu mogle izvesti operacije s razmjerno malo ljudstva; dostajalo bi nešto komandosa. Navodio je Ruse neka s Britancima porade na političkom polju, te da se sporazumiju o politici prema balkanskim državama. Majski je odgovorio ohrabrujuće, i pridodao je kako se poslijeratna Evropa može urediti na dva načina: diobom na isključivo sovjetsku i na isključivo zapadnu utjecajnu sferu, ili pak tako - »to bi njegova vlada radije« - da svaka strana prizna drugoj strani pravo da se zanima za sve dijelove Evrope. Prihvati li se drugi način, Zapad da bi morao pristati da se Rusi bave Francuskom i Sredozemljem.

Majski se, nelogično, u isti mah ogorčeno žalio zbog navodnog britanskog veta na sovjetsko-čehoslovački ugovor što ga je predsjednik Eduard Beneš veoma želio. Stoji da je Edena predviđeni ugovor uzbudio, jer je vjerovao da je u lipnju 1942. Molotov bio pristao na »samoprijegorno usklađivanje« ugovora s manjim saveznicima. Molotov je to sad porekao, izjavivši da takvu obvezu nije preuzeo, te da o njoj nema odredbe u an-glo-sovjetskome ugovoru. Činilo se stoga kao da Staljin želi iskoristiti obje mogućnosti: da, naime, Rusija bude u pravu uspostaviti sa zemljama srednje i istočne Evrope odnose kakve želi, no da ujedno vrijedi načelo zainteresiranosti triju sila u svim dijelovima Evrope, po kojem bi Rusija imala pravo da se bavi Francuskom i Sredozemljem. No to protuslovlje nije zabrinjavalo Foreign Office. Oliver Harvey¹³ je 15. rujna zabilježio kako je suradnja triju sila na svim područjima Evrope mnogo poželjnija od politike »diobe Evrope na ruski Istok i na anglo-američki Zapad«. Najbolje da bi bilo kad bi se Staljin mogao privoljeti da pristane na samoprijegorno usklađivanje, no da zbog sovjetsko-čehoslovaškoga ugovora nije razložito prekidati s Rusijom. Eden se s time složio.

Majski je pak možda vjerovao u suradnju triju sila. Dalton tadašnji ministar trgovine, posjetio ga je sredinom rujna i otvoreno upitao »imaju li Rusi kakav prigovor na to da britanska i američka vojska izvrše invaziju na Balkan; drže li oni ikoji dio Balkana ruskom interesnom sferom?« Majski je odgovorio kako bi »oni bili vrlo sretni da izvršimo invaziju na Balkan«; oni da drže kako je njihova interesna sfera cijela Evropa, te da se »nadaju da je to i naše stajalište«.¹ Kad je uskoro proputovao kroz Kairo, Majski je državnome ministru izjavio kako Rusija u državama poput Grčke, Jugoslavije i Italije želi vlade sa širokom osnovicom koje ne bi isključivale ni komuniste: Te da bi vlade trebale biti napredne, a ne na-tražnjačke.

Britanci su zamijetili da se Majski izražava o jugoistočnoj Evropi u skladu sa sovjetskom propagandom, koja je uporno nastojala oko stvaranja »patriotskih fronti« ili »oslobodilačkih fronti«, zasnovanih na savezu »seljaka, radnika i intelektualaca«, te »patriotskih elemenata« u građanskim strankama ili u oružanim snagama. Postojale su slobodne radio--stanice koje su osnovali i nadzirali Sovjeti: Slobodna Jugoslavija, Hristo Botev (bugarska), Romania Libera, Kosuth (mađarska), i sve su one zastupale taj politički smjer. Britanskoj je propagandi bilo stoga prilično lako da se približno pridruži sovjetskoj propagandi u jugoistočnoj Evropi, potičući protunjemačke fronte na širokoj podlozi, premda su Britanci više nego Rusi isticali seljake i seljačke stranke. Činilo se razboritim nadati se da bi te ratne »fronte« mogle po završetku rata dovesti do koalicionih vlada koje bi sezale od komunista na ljevici do protunjemačkih »građanskih« političara, vlada koje bi se oblikovale uz zajednički blagoslov Britanije i Rusije. Gledajući unatrag, to se uvjerenje doima naivnim - no u ono doba nije izgledalo takvim.

Do jeseni 1943. godine to je svakako bilo jedina nada. Nakon strategijskih odluka, donesenih na konferenciji u Quebecu, britansko ili bri-tansko-američko zaposjedanje jugoistočne Evrope bilo je veoma nevjerojatno. Eden je stoga imao još jedan razlog da s Rusijom pokuša postići sporazum o političkoj suradnji na tome području. Tako raspoložen, otišao je na Moskovsku konferenciju u listopadu s nizom prijedloga kojima je kanio postići sporazum o Jugoslaviji, Grčkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj. No Molotov je otklonio britanske prijedloge u vezi s osovinskim satelitima, osim bezazlene formule da se valja posavjetovati o mirovnim prijedlozima. Odbio je Edenovu zamisao da se zajedničkim naporom zaustave neprijateljstva između Mihailovića i Tita, no predložio je da se pošalje sovjetska misija »da bude s britanskom misijom« kod Tita, što je Eden odmah pozdravio; kad je Eden nabacio kako bi ruski oficiri mogli otići i k Mihailoviću, Molotov je uzvratio da bi više volio uopće ne imati misije, nego imati po jednu na svakoj strani.

U pogledu općenitijih pitanja, Molotov je odbio samoprijegorno usklađivanje, dok je Eden dao svoj zakašnjeli blagoslov britansko-čehoslo-vačkom ugovoru. Molotov je naposljetku dokončao britanske planove o konfederaciji opširnom izjavom, u kojoj je osudio »preuranjeno i možda umjetno vezivanje tih zemalja u teorijski zamišljene skupine«, zaključkom vlada u izbjeglištvu, koje nameću odluke što možda nisu u skladu sa željama naroda. Osim toga, rekao je Molotov, »neki planovi za federa-fc cije podsjećaju sovjetski narod na politiku sanitarnoga kordona, uperenu, * kao što je poznato, protiv Sovjetskoga Saveza«.

Rusi su također otkrili kakvo značenje pridaju načelu suradnje triju sila u svim dijelovima Evrope, što ga je zagovarao Majski: tražili su da se iz britanskoga nacrta deklaracije četiriju sila izostavi obveza zajedničkoga djelovanja u svemu što se odnosi na »zaposjedanje bilo kojeg neprijateljskog područja i oslobađanje država što ih je neprijatelj osvojio«. U tome kao da se nazirala Staljinova nakana da zadrži slobodu djelovanja na području koje će zaposjesti Crvena armija, i kao da mu je to bilo mnogo važnije od pokušaja da Britance i Amerikance ometa na područjima što ih oni zaposjednu.

Turci ponovno odbijaju da se pokrenu

Turci su svakako posve jasno dokučili ishod Moskovske konferencije. U Moskvi su Edenovi prijedlozi da se Turska zajedničkim naporima uvuče u rat suočili Staljina s dilemom između kratkoročnih vojnih i dugoročnih političkih interesa - s dilemom poput one s kojom su se Britanci suočili podupirući prokomunističke pokrete otpora u Grčkoj i u Jugoslaviji. Kad bi Turska ušla u rat, Hitler bi možda bio brže poražen - no britanskim bi snagama bio možda otvoren put za Bugarsku, pa čak i za Rumunjsku; a Staljin - dugoročno gledano - to zacijelo nije želio. Stoga je Edenu odgovorio prilično zaobilazno, ali taktički mudro: inzistirao je, naime, da Turska ude u rat najkasnije do konca 1943. godine jer je zapravo bio siguran da Turci na to neće pristati. S druge je strane pak Staljin dobrovoljno ponudio da će Rusija navijestiti rat Bugarskoj napadne li Bugarska Tursku zbog toga što je Turska ušla u rat.

To se Edenu svidjelo. No kad se, nakon konferencije u Moskvi, sastao u Kairu s turskim ministrom vanjskih poslova, Numanom Menemendžo-gluom i nagovarao ga da Turska uđe u rat, Numan je bio veoma sumnjičav pribojavajući se da je sklopljena »britansko-sovjetska pogodba«, kojom da su »Rusi odustali od zahtjeva da se uspostavi druga fronta, a vlada Njegova Veličanstva da im je zauzvrat priznala slobodu djelovanja u balkanskim zemljama«. Izjavio je kako se Turci pribojavaju svršenog čina u Rumunjskoj i Bugarskoj, jer da ne žele vidjeti Ruse u balkanskim zemljama. Turska da ne može ući u rat »prije no što se razjasni što Rusi kane na Balkanu«. Eden je odlučno porekao da postoji britansko-sovjetska pogodba; no nije pristao da Rusima izjavi kako Turska ne bi mogla ući u rat ne pruže li joj Rusi jamstva u vezi sa svojim namjerama - i time je vjerojatno pojačao turske sumnje.

Nastao je potpun zastoj, pa su se turske vođe i tad, a i poslije konferencije u Teheranu, oglušili na nagovor da se pokrenu. Tako je Turska nehotice otežala britansko nastojanje da se Bugarska, Rumunjska i Mađarska predaju prije no što stigne Crvena armija, te je pripomogla da Rusi najzad neminovno zagospodare jugoistočnom Evropom. S druge pak strane, Turska je preživjela, ne istrošivši svoje snage, pa se, uz britansko--američiku potporu, mogla 1945. godine oduprijeti sovjetskim zahtjevima na Tjesnace.

Sovjetsko nastojanje da spriječe britansko prodiranje u jugoistočnu Evropu

Suprotstavivši se britanskome prijedlogu o operaciji smjerom Trst-ljub-ljanski prolaz-Beč, Staljin je u Teheranu svim svojim ugledom podupro Molotovljev stav na Moskovskoj konferenciji. Otad je bilo jasnih znakova kako sovjetska politika teži da omete i ograniči britansku (i američku) djelatnost u jugoistočnoj Evropi. Ta je djelatnost mogla Staljinu izgledati opasnijom no što je doista bila: osamdeset britanskih misija u Grčkoj, Jugoslaviji i Albaniji, koje su sve bile u radio-vezi s Kairom; planovi da se preko Srbije uspostavi dodir s bugarskim partizanima; radio-veze s važnim skupinama u Rumunjskoj i Mađarskoj. Sve je to Rusima moglo nalikovati na pokušaj Britanaca da Sovjetskome Savezu oduzmu pravedne plodove pobjede u jugoistočnoj Evropi. Rusi su imali veza u Bugarskoj preko svojega poslanstva u Sofiji, no kao da se njima nisu aktivno koristili; veze s komunistima u Rumunjskoj i Mađarskoj - ma kakve da su bile - u tom času jedva da su im mogle koristiti. Eden je zacijelo bio iskren kad je — u nakani da skrati rat - Rusima ponudio sve obavijesti i potpunu suradnju; no on se pri tom ipak nadao da će Britanci poslije rata zadržati neki utjecaj u jugoistočnoj Evropi, pa čak i uporište u Rumunjskoj. Staljin je britanske ponude vjerojatno protumačio kao makijavelističku him-benost.

Vjerojatno se Staljin htio suprotstaviti britanskome utjecaju u Jugoslaviji pomoću sovjetske misije, izaslane Titu na početku 1944. godine. U pogledu misija u Jugoslaviji britansko-sovjetski odnosi bili su naizgled vrlo srdačni, iako je ministar odgovoran za SOE, lord Selborne, žestoko negodovao što sovjetsku misiju predvodi general-major Crvene armije, ko-ji je po činu nadvisivao britanskoga brigadira kod Tita. Rusi su međutim bili nezadovoljni kad su - naknadno - saznali da se potkraj prosinca 1943. britanska misija spustila u Rumunjsku. Uznemiren sovjetskim negodovanjem Eden je stavio veto na izašiljanje britanske misije u Mađarsku. Rusi su pak pristali da se posluže britanskim uslugama u pregovorima o predaji što su u ožujku 1944. otpočeli u Kairu s rumunjskim predstavnicima, koji su govorili u ime Maniua.

U travnju je izbila kriza u britansko-sovjetskim odnosima. U prvoj polovici 1944. godine činilo se da su odnosi između Britanaca i EAM/ELAS u Grčkoj, koju su predvodili komunisti, pred raskidom. EAM/ELAS kao da je bilo čvrsto odlučio uništiti sve možebitne grčke suparnike i u brdima osnovati svoju neke vrsti vladu, Politički komitet Nacionalnoga oslobođenja (PEEA). U grčkim oružanim snagama na Bliskome istoku bilo je ozbiljnih pobuna. Churchill je zamolio Molotova za suradnju. U poruci Churchillu potkraj travnja Molotov se požalio kako se Britanci u nastoja-t njima da oblikuju vladu na širokoj podlozi nisu osvrtali na »legitimne želje onih Grka koji zastupaju grčki nacionalni pokret«. Molotov je dodao: »Očito je da britanska vlada na najizravniji način nadzire grčke poslove i grčku vladu. Vi ćete pak, dakako, shvatiti da sovjetska vlada ne može preuzeti nikakvu odgovornost za grčke poslove ili za mjere koje poduzima britanska vlada.«

Istodobno je Molotov poslao Churchillu uvredljivu notu o britanskoi misiji koja se u prosincu bila spustila u Rumunjsku, a rumunjska ju ja vlada zarobila i zadržala, te se njome služila kad bi Britancima slala u\

Kairo poruke (sve su te poruke bile pokazane Rusima). To, rekao je Molotov, zacijelo znači da je iza ruskih leđa sklopljen »određeni sporazum« y između Britanaca i rumunjske vlade.

Optužba zbog zlonamjernosti ubola je Churchilla u živac. Da bi izbjegao dalje neprilike s Moskvom, Eden je zabranio spuštanje bilo kakvih misija u Rumunjsku, bilo preko SOE, bilo preko drugih organizacija. Churchill je bio bijesan na SOE (u ovome slučaju posve neopravdano): »Cini mi se da SOE ignorantski ulijeće u svakovrsne osjetljive situacije. Na njima je izvorna krivnja i zbog stvaranja strašila za EAM u Grčkoj .. . Vrlo je opasna igra remetiti odnose dviju moćnih sila, kao što su Britanski imperij i SSSR, tim sitnim ubodima što ih uzajamno izmjenjuju opskurne osobe, lakrdijajući duboko ispod površine.« Premda se nije poveo za Churchillovom prvom, ljutitom sugestijom da se SOE »podijeli između Ministarstva rata i Foreign Officea« - što nipošto nije bila novina - i Eden je bio sklon krivicu pripisati SOE. Njemu je prekipjelo kad mu je Selborne - s kojim se nije bio posavjetovao pri odlučivanju - pisao o njegovoj - Edenovoj - zabrani da se skupine SOE spuštaju u Rumunjsku. »Čini mi se«, pisao je Selborne, »da se držimo odviše popustljivo. SOE je, na zahtjev Foreign Officea, prebacivao ruske agente u Njemačku, Austriju, Francusku i Italiju,¹⁴ a nijedna se od tih zemalja ne može smatrati ruskom interesnom sferom. Nismo ispitivali jesu li agenti koje spuštamo bili komunisti, ili u koju su svrhu bili izaslani. .. Zašto bismo sad mi morali odustati od naših operacionih skupina (za Rumunjsku)?... Siguran sam da se ne isplati ugađati, čak ni najboljim prijateljima.«

Selborneovo je pismo Eden u zabilješci Foreign Officea opisao kao »grubu nepristojnost«. Optužba zbog »ugađanja« očito je smjerala na to da uvrijedi; a to je Edenu bilo osobito neprilično u času kad se s Rusijom pokušavao nagoditi o sferama odgovornosti u jugoistočnoj Evropi.

Britansko-sovjetski sporazum o postocima

Povrijeđen neprijateljskim držanjem Sovjeta u vezi s Grčkom i Rumunjskom, Churchill je 4. svibnja priopćio Edenu: »U igri s Rusima očevidno se bliži čas kad valja karte položiti na stol.« Sutradan se Eden susreo sa sovjetskim ambasadorom Feodorom Gusevom, te mu je »slučajno« spomenuo mogućnost da zaključe neku vrst sporazuma u vezi s Grčkom i Rumunjskom - sporazuma, zapisao je Eden kasnije, kojim bi se »nagodili da će rumunjsko pitanje biti praktički uglavnom stvar sovjetske vlade, a pitanje Grčke bit će uglavnom naša stvar, a naše će se vlade s obzirom na dotične zemlje uzajamno potpomagati«. Nakon četrnaesto-dnevnog odgađanja Gusev je Edenu priopćio da sovjetski pristanak ovisi o prethodnome pristanku Sjedinjenih Američkih Država.

Sudeći po kasnijim događajima, reklo bi se da je Staljin o američkim gledištima znao toliko da je sa sigurnošću mogao zaključiti kako će Amerikanci tom zamisli biti veoma nezadovoljni - kao što su Cordell Huli, a, u manjoj mjeri, i Roosevelt doista i bili, da i ne govorimo o onim Amerikancima koji su u toj zamisli naslućivali tragove britanske imperijalističke politike interesa. Eden je pak znao da bi i kod kuće mogao imati poteškoća, što bi ih mogli izazvati političari koji su o »ugađanju« Rusiji sudili poput Selbornea. Vjerojatno je stoga naložio Foreign Officeu da pripremi dokument o sovjetskoj politici na Balkanu, što ga je 7. lipnja podnio Rat-nome kabinetu. Britanski ciljevi, naznačeni u tom dokumentu, skromni su: »Naš utjecaj na Balkanu usredotočiti na to da učvrstimo naše položaje u Grčkoj i Turskoj... te, izbjegavajući svaki izravan izazov ruskome utjecaju u Jugoslaviji, Albaniji, Rumunjskoj i Bugarskoj, iskoristiti svaku mogućnost da se britanski utjecaj u tim zemljama proširi.« To da će zahtijevati »pažljiv postupak kako bi se izbjegao otvoren sukob s Rusima ... no dugoročno bi takav postupak mogao uroditi plodom jer u tim zemljama ima krugova koji će se prestrašiti ruske premoći i težiti da pomoću Velike Britanije uspostave ravnotežu.

Nadajući se da će to oprezno političko očitovanje razoružati kritičare Eden je i nadalje vršio pritisak da se s Rusima zaključi sporazum o Balkanu. Sredinom lipnja priopćio je Roosevelt Churchillu kako pristaje da se britanski prijedlog iskuša tri mjeseca; Ratni kabinet je to »sa zadovoljstvom« primio do znanja i pozvao Edena da o tome obavijesti sovjetsku vladu. Ali tada je Staljin odlučio da izravno pristane uz američko gledište, pozivajući se pri tom na memorandum State Departmenta kojim se osuđuje svaki prijedlog o »utjecajnim sferama«; taj nesretni i nejasni memorandum nisu mogli prikladno protumačiti ni Churchill ni Eden, a Staljinu je bio odličan izgovor za dalje odugovlačenje.

Rusi su to odgađanje dobro iskoristili. Tijekom ljeta Crvena armija je zastala na rumunjskim granicama iz 1941. godine snažno prijeteći dok se unutrašnja situacija nije rasplela: »buržujske« opozicijske stranke i kralj navedeni su da komuniste uključe u skupinu predodređenu da u povoljnome času preuzme vlast. Na Bugarsku je Rusija od ožujka vršila sve jači diplomatski pritisak kako bi postigla da se vlast od pronjemačkih elemenata prenese najprije na prozapadne političare i najzad na prosovjetsku Domovinsku frontu. U Mađarsku je u ožujku ušla njemačka vojska i otad su dodiri s Anglo-Amerikancima bili prekinuti, pa se Rusija u pogledu Mađarske jedva imala čega pribojavati. U Jugoslaviji nisu Rusi potčinili Tita, već su radili na tome da pobude sumnje u Britance - kao, recimo, kad je Stajlin upozorio u Moskvi Milovana Đilasa da bi Britanci mogli pokušati Tita ubiti, kao što su (izjavio je) ubili poljskoga generala Sikorskog; vjerojatno zbog toga, pisao je Đilas kasnije, Tito nije Britancima najavio da će otići u Rusiju, već je tamo u rujnu 1944. potajno odletio.

Grčka je Rusima još bila nepoznanica. Oni nisu znali koliko je snažan EAM/ELAS. Vjerojatno da bi se upoznala s prilikama, sovjetska se misija, od osam oficira, nakon što je zavarala Britance, spustila u noći između 25. i 26. srpnja na neko od SOE-ovih mjesta za spuštanje na području EAM/ELAS-a. Britance je zabrinjavao i taj dolazak i, pogotovu, vrijeme što je za nj izabrano, jer je 27. srpnja Eden, odgovarajući na parlamentarno pitanje o Grčkoj, izjavio da će britanska vlada, zbog »neprestano nepomirljivog držanja« EAM-a, biti možda ubuduće prisiljena da prestane

opskrbljivati ELAS i da povuče britanske misije. Cadogan je zabilježio kako »nazočnost sovjetske misije u glavnome štabu ELAS-a može ELAS samo ohrabriti da ostane nepomirljiv«. Eden je pak zabilježio: »Naizgled, to bi mogao biti pokušaj Rusa da upotpune komunističku prevlast na Balkanu i ja držim da moramo otvoreno reći kako mi to nećemo otrpjeti u Grčkoj.« Gusevu je Eden rekao da je neugodno iznenađen. Načelnici štabova izjavili su 3. kolovoza kako »pokušaj Rusa da učvrste EAM znači da je vjerojatnije da će u Grčku morati poslati 80 000 umjesto 10 000 britanskih vojnika«.

Nekoliko dana potom do komunističkih se partizana u Albaniji probila mala ruska misija. Eden je Rusima ponovno izjavio kako je neugodno iznenađen. Churchillu je pak kazao: »Nenajavljeno odašiljanje te misije, nakon što je sovjetska misija odaslana ELAS-u, miriše na pokušaj Rusa da nam pred nosom komuniziraju Balkan«. No kad se Molotov 21. kolovoza susreo s Clark-Kerrom, cijelu je stvar omalovažio: da nema sovjet-sko-britanskoga sporazuma o prethodnome savjetovanju, ni sporazuma o Grčkoj; putovanje oficira da je bila »tričava stvar«, te kako jedva da je bilo potrebno da njegova vlada odlučuje o tome.

Obavijesti iz Grčke nagovještavale su kako dolazak sovjetske misije nije povećao borbenost ELAS-a. Šef britanske misije, pukovnik C. M. Wo-odhouse, držao je da šef sovjetske misije, pukovnik Gregorij Popov, nije bio impresioniran borbenim odlikama ELÀS-a,¹⁵ a nekoliko dana nakon što je Popov posjetio političko tijelo EAM/ELAS-a, PEEA, to tijelo - što je tvrdokorno zahtijevalo sedam mjesta u vladi nacionalnoga jedinstva, pod britanskim okriljem - iznenada se zadovoljilo s pet mjesta. Tako je 2.. rujna vlada Georgea Papandreua bila uspješno sastavljena. Bilo je stoga prijeporno da li su Rusi postupili u duhu sporazuma što ga je Eden bio predložio u svibnju.

Rusi su u tom času imali velikih uspjeha, zo. kolovoza ušla je Crvena armija u Rumunjsku; Z3. kolovoza kralj Mihajlo je izvršio državni udar prevevši svoju zemlju na stranu Rusije i zapadnih Saveznika. Time je okončao oklijevanje rumunjskih političara, koji su se očajnički nadali da će Anglo-Amerikanci biti nekako vojno nazočni u času kad Rumunjska bude prelazila na drugu stranu, te da će biti protuteža Rusima. Ta se nada uskoro izjalovila. Pregovori što su se vodili u Kairu bili su po želji Rusa prekinuti i nastavljeni u Moskvi, i otada je sovjetska vlada u tim pregovorima imala glavnu ulogu.

U međuvremenu je puč kralja Mihajla otvorio put Crvenoj armiji ne samo u Mađarsku, već i u Bugarsku, u kojoj je nakon sovjetske objave rata u posljednjemu času vlast preuzela prosovjetska Domovinska fronta.

Britanci su se odmah pobojali da će Crvena armija ili Bugari ući u grčku Trakiju, prema teritorijalnim obećanjima što ih je Sobolev u studenom 1940. dao u Sofiji. Churchill, koji je dotad bio opsjednut nakanom da zaštiti Grčku, bio je voljan pristati na ustupke u Bugarskoj. Za vrijeme konferencije u Quebecu Eden je, u Churchillovo i u svoje ime, poslao brzojavku Foreign Officeu u kojoj je kritizirao sovjetske »prohtjeve« i manevre u Bugarskoj, ali je dodao (netočno): »oduvijek smo priznavali da Sovjetskome Savezu pripada vodstvo u Bugarskoj, uz uvjet da priznaju kako vladi Njegova Veličanstva pripada vodstvo u Grčkoj.« To da bi se moralo odraziti u odredbama ugovora o primirju s Bugarskom: predsjednik nadzorne komisije da bi mogao biti sovjetski predstavnik, no Britanci da bi morali biti njezini »pravi članovi«. Što se tiče druge strane sporazuma, Eden je pisao: »Moramo dobiti jamstvo da Sovjetski Savez priznaje nadmoćan položaj vlade Njegova Veličanstva u svim sporazumima o Grčkoj, i sad, i poslije rata.« (Britanci su međutim bili obećali Amerikancima da će svaki takav sporazum o Grčkoj i Rumunjskoj biti privremen i vrijediti samo za vrijeme rata, pa je Eden priznao da će se State Department vjerojatno usprotiviti njegovoj zamisli.) O Jugoslaviji je Eden brzojavio: »Zahtijevat ćemo od sovjetske vlade da prizna kako se ... u pogledu Jugoslavije moramo povjerljivo savjetovati, te kako nam je u zajedničkom interesu da Jugoslavija bude snažna, ujedinjena, neovisna demokratska država.«

U toj je brzojavci Eden, pod Churchillovim utjecajem, bio voljan i Bugarsku i Rumunjsku prepustiti Rusima - samo da bi spasio Grčku. Ali kad se vratio u London, promijenio je stajalište — pod pritiskom svojih viših činovnika. 19. rujna poslao je Churchillu brzojavku:

»Nalazim da se može ozbiljno prigovoriti prijedlogu ... da Sovjetski Savez preuzme vodstvo u Bugarskoj... Dobro promislivši, nisam sklon ponuditi takav sporazum o Bugarskoj. Mi možemo sebi dopustiti da Rusima prepustimo nadmoćnu ulogu u Rumunjskoj... no ako bismo napustili... Bugarsku, koja graniči s Grčkom, Jugoslavijom i Turskom i svima je njima opasna, povjerenje bi u nas bilo uzdrmano posvuda na Balkanu ... Mi moramo, dakako, zahtijevati nadmoćan položaj u Grčkoj, no to možemo učiniti, a da ne rasprodamo svoje dionice u Bugarskoj.«

Ustrajavši na tom stajalištu, Eden se potom s Rusima žilavo cjenkao o uvjetima primirja s Bugarskom i o nadzornoj komisiji. No 6. listopada morao je Churchilla izvijestiti kako je došlo do zastoja u pregovorima: »Poradi prestiža ... inzistirali smo u podjednakom udjelu u nadziranju Bugarske. Naše bi se odustajanje od toga zahtjeva protumačilo kao abdikacija.« Britanci da bi mogli, rekao je Eden, potpisati separami ugovor o primirju s Bugarskom; no »bili bismo u veoma čudnom položaju jer ne bismo mogli nametnuti uvjete primirja zato što tamo ne bi bilo naše vojske«. Edenu i Churchillu stoga je jedino preostalo da to pitanje potaknu prigodom svojega skorog posjeta Moskvi.

U međuvremenu je Clark-Kerr 21. rujna dobio upute da priopći Rusima kako će britanske snage upravo biti odaslane u Grčku, te da ponovno istakne kako Britanija ima osobite interese u Grčkoj i izjavi da se Britanci nadaju kako »sovjetska vlada neće smatrati potrebnim da pošalje rusku vojsku u bilo koji dio Grčke, osim u dogovoru s vladom Njegova Veličanstva«. Dva dana potom Višinski je prilično neočekivano izjavio kako sovjetska vlada »potvrđuje« sporazum iz svibnja 1944. o poprištima operacije, te da ne namjerava slati vojsku u Grčku.

Stoga su se Churchill i Eden, kad su u listopadu 1944. stigli u Moskvu, još malo nadali da će se sa Staljinom sporazumjeti o jugoistočnoj Evropi. No dotad je napredovanje Crvene armije bilo već stvorilo situaciju što je Britanija vojnički više nikako nije mogla uravnotežiti: Rusi nisu bili samo u Rumunjskoj i Bugarskoj, već i u istočnoj Jugoslaviji, te su se

10 Britanska politika 145 s Titom sporazumjeli u Moskvi (o tome su Britanci obaviješteni tek 10. listopada); borili su se u istočnoj Mađarskoj i mađarsko izaslanstvo u Moskvi upravo je kanilo potpisati primirje. U južnoj Grčkoj slabašne su britanske snage pokušavale osigurati uporište Papandreuovoj vladi.

Vojnički položaj u jugoistočnoj Evropi bio je stoga beznadno nejednak. U anglo-sovjetskim razgovorima Churchill je pokušao ponovno uspostaviti neku ravnotežu, dodavši Staljinu ceduljicu na kojoj je u postocima naznačio »nadmoć« Rusa i »ostalih«: 90 : 10 u Rumunjskoj, 10 : 90 u Grčkoj, 50 : 50 u Jugoslaviji, 50 : 50 u Mađarskoj, 75 : 25 u Bugarskoj. Pošto ju je letimice pogledao, Staljin je ceduljicu parafirao plavom olovkom. Prema Churchillovu prikazu on je jasno shvatio dalekosežnost takvoga dogovora, stoga da je Staljina upitao neće li se doimati prilično ciničnim »bude li izgledalo da smo se o pitanjima, za milijune ljudi sudbonosnim, tako nehajno nagodili«? Ali Staljin da zbog toga nije bio zabrinut.

Objašnjavajući svoje razloge, Churchill je nakon dva dana o tim postocima pisao Staljinu.

»Oni bi mogli. .. biti dobar putokaz u vođenju naših poslova .. . Možda ćemo spriječiti nekoliko građanskih ratova i mnogo krvoprolića i razdora u malim zemljama o kojima je riječ. Mi zacijelo nijednoj balkanskoj državi ne želimo nametnuti monarhističke ili republikanske ustanove. No uspostavili smo izvjesne odnose vjernosti s kraljevima Grčke i Jugoslavije... Veoma nam je drago što ste se izjasnili protiv toga da se postojeći poredak u raznim balkanskim zemljama pokuša izmijeniti silom ili komunističkom propagandom. Neka oni sami oblikuju svoju sudbinu u narednim godinama ...«

Kod kuće, u Ratnome kabinetu, Churchill je pak taj dogovor omalova-žio: »Sustav postotaka ... zamišljen je tek kao putokaz i, dakako, nipošto ne obvezuje SAD, niti se njime hoće uspostaviti kruti sustav interesnih sfera ...«

Ne može se utvrditi koliko se Churchill pouzdavao u dugoročan učinak pogodbe o postocima. Molotov je odmah zatim, pri cjenkanju oko ugarskoga i mađarskog primirja, pokušao pokolebati Edena i navesti ga da postotke preinači u korist Rusije, te je predložio odnose: 75 prema 25 u Mađarskoj, 90 prema 10 u Bugarskoj i 60 prema 40 u Jugoslaviji. Eden je čvrsto odolijevao u pogledu Jugoslavije i Bugarske te je izjavio kako Britanci »moraju inzistirati da imaju jači položaj« u Bugarskoj nego u Rumunskoj. Molotov je rekao da će o tome izvijestiti Staljina, pa je rasprava time bila bezuspejšno zaključena. Foreign Office je bio zabrinut da će Eden, na temelju postotaka, pristati na previše nepovoljne uvjete primirja.

Eden je odgovorio: »Budući da sad izgleda da sovjetska vlada kani u Bugarskoj zadržati vojsku dokle god bude djelovala nadzorna komisija i budući da nitti mi, niti Amerikanci ne možemo poslati vojnike u tu zemlju, bojim se da ćemo se jednostavno morati pomiriti sa situacijom kakva jest, ma koliko nam bila neprilična.«

Britanski i američki članovi nadzornih komisija u Bugarskoj i Rumunskoj - a potom i u Mađarskoj - ubrzo su iskusili da imaju malo utjecaja i nikakve moći. U travnju 1945. Churchill je pisao Staljinu: »Opetovano

smo dali upute kako je vaš interes u Rumunjskoj i u Bugarskoj nadmoćan. No ni mi ne bismo smjeli biti posve isključeni...« Međutim iza tih pritužbi nije stajala nikakva sila.

Što se tiče Jugoslavije, Churchill se u prosincu 1944. pozvao na sporazum o postocima, kad su neki od Titovih zapovjednika neočekivano počeli ometati britansku djelatnost na jadranskoj obali, usmjerenu na tà da pripomogne Titovu vojnom naporu. U osobitoj poruci Titu - koja je bila dostavljena i Staljinu - spomenuo je anglo-sovjetski sporazum »da . će, koliko god bude moguće, voditi zajedničku politiku prema Jugoslaviji«, 1 te da će njihovi utjecaji »biti održavani u ravnoteži«. Tito je odgovorio I pomirljivo, no nije se osvrnuo na taj anglo-sovjetski »sporazum«. Bri -tanci su se nadali kako će se »fifty-fifty« sporazum moći primijeniti takol što će Rusima biti prepušteno da opskrbljuju jugoslavensku kopnenu\ vojsku, a Britanci bi bili odgovorni za mornaricu i zrakoplovstvo. Ali I jugoslavensko-britanski odnosi naglo su se 1945. godine pogoršavali, oso-/ bito zbog Trsta. U lipnju 1945. Churchill je pisao Staljinu: »Naša je zajednička zamisao u Kremlju, u listopadu, bila da se ruski i britanski utjecaj u Jugoslaviji ostvari otprilike u omjeru 50 : 50. A sad je omjer zapravo 90-10, čak je i tih bijednih 10% izloženo žestokom pritisku maršala Tita.«

Jedina zemlja u kojoj kao da je sporazum o postocima - neko vrijeme

- bio provođen bila je Grčka. Churchill je 7. studenoga pisao Edenu: »Iako smo Rusiji isplatili cijenu za slobodu djelovanja u Grčkoj, nastojat ćemo ipak izbjeći da se u potpori grčkoj kraljevskoj vladi poslužimo britanskom vojskom.« Kad su u prosincu 1944. u Ateni izbile borbe između Britanaca i EAM/ELAS-a, Rusi su se - tako su Britanci procijenili

- suzdržali od upletanja. Foreign Office se 6. prosinca brzojavno požalio Washingtonu zbog službene izjave SAD, u kojoj se kritizirala britanska politika u Grčkoj: »Američki je stav, držimo, to uvredljiviji što se sovjetska vlada dosad veoma obzirno suzdržavala od ikojega sličnog postupka ili komentara.« Prema Haroldu Macmillanu, koji je tad bio u Ateni, američki ambasador Lincoln MacVeagh nije dopustio britanskim vojnicima pristup k bunaru — iako je primao britansku opskrbu - od straha da ne kompromitira svoju neutralnost. OSS, koji je prije bio protiv EAM-a, sad da je postao veoma kritičan spram britanske politike.

Popov, šef sovjetske misije, što je tada već bila u Ateni, da je viđen kako fotografira na poprištima borbi »britanskim snagama na nepriliku«; no to da nije ocijenjeno kao pokušaj upletanja. Prije da je Papandreu bio izjavio Britancima kako su grčke komunističke vođe razočarane jer da se sovjetska vlada ne zanima za njih. Euripides Bakirdzis - nekomu-nist, no blizak EAM-u - da je u prosincu izjavio kako postoji siguran dokaz da Sovjetski Savez nije pružio EAM-u financijsku pomoć. Eden je 16. prosinca brzojavio u Moskvu kako je stekao dojam da je sovjetsko novinstvo doduše donekle naklonjeno EAM-u, no da pokazuje podosta suzdržanosti, te da iskreno pokušava izložiti gledišta obiju strana: Clark-Kerr, ako i on to smatra primjerenim, da neka Molotovu iznese kako Eden cijeni takav postupak sovjetske vlade. Četiri mjeseca kasnije, kad su se odnosi sa Staljinom bili veoma zaoštrili, Churchill je Edenu pisao: »Priznajem razloge obzirnosti koje ste mi izložili kad smo se spremali intervenirati teškim naoružanjem da bismo suzbili napadaj EAM/ELAS-a na vladino središte u Ateni.«

Teško je prosuditi valja li sovjetsku suzdržanost pripisati poštivanju sporazuma o postocima, ili razočaranju EAM/ELAS-om - ili čak bojaz-nima od neprilika u Rumunjskoj i Bugarskoj, kad bi britanska suzdržanost mogla biti koristna.

No jasno je, naprotiv, da je pogrešno tvrditi kako je Churchill -sklopivši pogodbu o postocima - »napustio« ili »predao« jugoistočnu Evropu, osim Grčke, Rusiji. Crvena armija već je vojnički bila zavladala Bugarskom i Rumunjskoj, te dijelovima Jugoslavije i Mađarske, kad je Churchill 9. listopada 1944. zaključio tu pogodbu. Sporazum je samo uoblikovao postojeću situaciju, a prvotno dogovoreni postoci - ako su što značili - ublažili su dapače tadašnju sovjetsku nadmoć.

13. Britanija i pokreti otpora u Jugoslaviji i Grčkoj, 1941-1945

Problemi britanske politike

Povijest britanske politike - ili politika - prema raznim pokretima i skupinama otpora u Jugoslaviji, Grčkoj i Albaniji kao da je zbrkana, nedosljedna i prutuslovna. No u sklopu sveukupne ratne strategije i razvitka britansko-sovjetskih odnosa ta je povijest imala svoju logiku i bila je čak neminovna.

Britanci su pokretima otpora za vrijeme rata pridavali različit strategijski smisao. Nakon pada Francuske planeri su pridavali veliku važnost tome da se u okupiranoj Evropi razviju organizacije otpora, no ne toliko radi neposrednoga djelovanja, koliko zato da pripreme konačne, velike nacionalne ustanke što bi se planirali i vremenski tako podešavali da se podudaraju s dolaskom savezničkih oslobodilačkih snaga; Britanci bi im izdali naređenje kad kucne pravi čas bi i bili pod britanskim vrhovnim zapovjedništvom. Prednost je te politike bila u tome što je Britance obvezivala da za dogledno vrijeme tek minimalno opskrbljuju oružjem i spremom pokrete otpora; a gotovo do konca ljeta 1943. godine oni nisu ni mogli dostavljati u jugoistočnu Evropu iole znatniju pomoć. Zbog toga je u ožujku 1943. Churchill - premda je Mihailovićevo protubritansko držanje nazvao »nepodnošljivim« - ipak dodao: »Od male je koristi propovijedati nekome tko je u velikoj nevolji. Ne smijemo zaboraviti kako mu možemo pružiti tek neznatnu pomoć«. Bio je već lipanj 1943. godine kad je Selborne kazao Churchillu kako su SOE za djelovanje na Balkanu na raspolaganju samo četiri stara »liberatora«, »na samrti«; »hali-faxd« da koristan teret ne mogu nositi više od tisuću milja.

No takva je politika prema pokretima otpora, osobito u Jugoslaviji, imala i ozbiljnih nedostataka. Zahtijeva li se od snaga otpora da nipošto ne djeluju, već da se pripremaju i strpljivo čekaju veliki dan oslobođenja -kako održati njihov borbeni duh i spriječiti da zapadnu u mrtvilo i demoralizaciju? I također: ako Britanci nisu kadri opskrbljivati oružjem snage otpora - kako da na njih utječu? Na te je poteškoće SOE bio osjetljiviji nego vojni planeri; njegov je odgovor na prvo pitanje glasio: valja - kao i prije no što su Nijemci potčinili jugoistočnu Evropu - nastojati oko sabotaža, usmjerenih na privredna bogatstva i na prometnice. Potkraj 1941. godine je Gladwyn Jebb, u ime SOE, otvoreno negodovao kad je izbjeglička jugoslavenska vlada osudila sabotaže komunističkih partizana u Srbiji, »to više što su te sabotaže bile izvedene na željezničkoj pruzi Beograd-Niš i u industrijskome području u trokutu Kragujevac-Kraljevo-Kruševac«. Dok je u Grčkoj, koja je zemljopisno bila mnogo pristupačnija, SOE privolio da surađuju u sabotaži, u Jugoslaviji nije uspio na to navesti Mihailovića. Budući da mu nisu mogli slati oružje, veoma su malo mogli utjecati na njega; a kad su ga, potom, oružjem mogli opskrbljivati, odnosi su s njime bili već nepopravljivo narušeni.

Tijekom 1943. godine britanski su vojni planeri nadošli na to da snagama otpora namijene drukčiju zadaću: da, naime, smjesta pomognu, privlačeći i vežući neprijateljske snage koje bi inače bile ubačene na važnija poprišta; snage otpora da bi to mogle postići bilo lokalnim vojnim operacijama, bilo sudjelujući, svjesno ili nesvjesno, u brižljivo planiranim akcijama strategijskoga zavaravanja. To je novo poimanje uloge organizacije otpora izraslo donekle iz sveukupnoga razvitka ratne strategije, no donekle je potaknuto i time što su neke organizacije otpora dokazale da su kadre nepredviđeno snažno djelovati. Nova je uloga zahtijevala i novu vrst odnosa - jednakopravnije partnerstvo - između Britanaca i vođa otpora. Najmoćniji od tih vođa bili su komunisti, i time je bilo predodređeno da ti odnosi budu izvanredno osjetljivi.

Političke su teškoće u tim odnosima bile neizbježive. Toga je Foreign Office bio svjestan još od konca 1941. godine, ali je držao kako ih ne valja odviše isticati dok pobjeda nad Hitlerom još nije na vidiku. No od sredine 1943. godine Foreign Office je vojne planere i SOE počeo upozoravati kako valja voditi računa o poslijeratnim britanskim interesima; a tijekom 1944. godine procijenio je da Sovjetski Savez ugrožava jugoistočnu Evropu, te da na to valja upozoravati Ratni kabinet, a i druga mjesta.

Pod takvim se okolnostima moglo očekivati da će se Foreign Office sukobiti s vojnim krugovima - s načelnicima štabova, ili sa zapovjednicima na Sredozemlju. Do takvih je sukoba doista i došlo, no naizgled u atmosferi uzajamnoga štovanja i pristojnosti. Kad bi te dvije stranke u sporu postale ogorčene ili ljutite, okrenule bi se protiv trećega, naime protiv SOE, što su ga pokatkad u isti mah žestoko napadale - uglavnom (no ne i jedino) stoga što svojim operacijama na raznim poprištima nije uspijevao pomiriti zapravo nepomirljive opreke između politike Foreign Officea i politike vojnih krugova. Ali SOE ipak nije bilo posve nedužan žrtveni janjac. Kao privremenoj ratnoj organizaciji valjalo mu se boriti da bi preživio i obranio svoje interese spram čvrsto ukorijenjenih organizacija, i da bi to postigao nije prezao latiti se neuobičajenih sredstava: preuveličavajući, ponajprije, svoja postignuća i tajeći obavijesti. Njegov su položaj spram drugih organizacija slabile i unutrašnje razmirice, čistka i povremene reorganizacije, do kojih je dolazilo osobito u SOE-ovom kairskom ogranku. Osim toga, oficiri SOE u okupiranoj jugoistočnoj Evropi neminovno su bili skloni da se poistovjete s pokretima otpora kojima su bili dodijeljeni, pa je bilo oprečnih njihovih izvještaja. Kad je SOE u Kairu ili u Londonu pokušavalo te opreke izgladiti vlastitim »procjenama«, ili »izvještajima o situaciji« - ishod je ponekad zbunjivao i pobuđivao sumnje. Na višoj razini, lord Selborne, kao ministar za privredno ratovanje od 1942. godine, bio je često bjelodano u zavadi sa svojim višim službenicima u Londonu i Kairu: bio je nepokolebljiv anti-komunist i gorljiv pobornik grčkoga i jugoslavenskog kralja - u doba kad je SOE na poprištima snažno podupirao snage otpora što su ih predvodili komunisti. U lipnju 1943, kad je SOE u Kairu izgubio strpljenje s Mihai-lovićem i poticao na djelotvornu potporu Titovim partizanima, Selborne je pisao Churchillu: »Neopozivo sam naklonjen Mihailoviću, koji je svoju zastavu razvio još 1941. igodine.« Naposljetku su se - osobito u pogledu grčkoga kralja - neki operativci SOE počeli služiti, najblaže rečeno, vrlo neuobičajenim postupcima - kako bi suzbili gledišta vlastitog ministra.

Sve je to olakšavalo povremene žestoke napade na SOE - u kojima je prednjačio Foreign Office - u nakani da se SOE ukine, a njegovi ostaci porazdijele između Foreign Officea i vojske. Čak i nakon što je SOE u jesen 1943. godine preživio - no izgubivši ponešto od svoje moći -najopasniji od tih napada, Foreign Office se nije odrekao svake nade. Kad je u veljači 1944. Sargent htio SOE posve isključiti iz pregovora o predaji Rumunjske, Ćadogan je zabilježio: »Naklonjen sam tome ... no dok sir O. Sargent ne odluči predložiti da se SOE posve ukine - i dok ne uspije u tome - nisam siguran da je u nacionalnom interesu zalupiti im vratima pred nosom.« U svibnju 1944. i Churchill se, izgnjavljen Molotovljevim zabadanjem, vratio zamisli o diobi SOE. Eden je držao kako još nije vrijeme tome, ali je u bilješci Foreign Officea na račun Selbornea i SOE kazao: »To je čedo svojega oca i njegova razuzdana rulja.«

Nešto od ogorčenosti između Foreign Officea i SOE potječe još iz prvih osamnaest mjeseci rata, kad je bio izbio neizbježan sukob između diplomata, koji su nastojali njegovati dobre odnose s »prijateljskim« neutralnim vladama, i organizatora sabotaže. Otad je Foreign Office po navadi optuživao SOE zbog političkoga šeprtljarenja i prijevara, a SOE je svoje neuspjehe pripisivao opstrukciji Foreign Officea. U lipnju 1940. Dalton je pisao Hankeyu kako se u pogledu rumunjske nafte »moramo zadovoljiti ostacima, duboko žaleći što su džentlemeni propustili na tucete dobrih prilika dok su gangsteri nizali uspjehe; zacijelo, krajnji je čas da malo zapaprimo Nijemcima«. Tog je mišljenja bio i Hankey. Možda je donekle i zbog te surove Daltonove naravi Churchill u srpnju 1940. odlučio da odgovornost za SOE povjeri radije njemu nego direktoru Military Intelligencea. Na tom je položaju Dalton nastavio borbu protiv »džentlmena« iz Foreign Officea. (Na Churchillov je izbor možda utjecalo i to što je bio uvjeren da će se Britanci u nastojanjima oko subverzije morati veoma osloniti na ljevičare u zemljama pod njemačkim gospodstvom, pa da stoga taj posao bolje pristaje laburističkom političaru.)

Dok je ministrom vanjskih poslova bio blagi Halifax, Daltonovi su odnosi s Foreign Officeom bili snošljivi. No kad je Halifaxa naslijedio Eden, odnosi su se zaoštrili. Bjelodano je da je bilo osobnoga suparništva u vezi s beogradskim državnim udarom u ožujku 1941.: obojica su bila poslala poruke u Beograd, navodeći na akciju; Eden, koji se tada nalazio na Bliskom istoku, imao je manje izgleda od Daltona u Londonu da' državni udar - kad je do njega došlo - pripiše sebi u zaslugu. Kao što » Dalton zabilježio u svojemu dnevniku: »Bjelodano je da su naši moma dobro obavili svoj posao ... Novac koji smo potrošili na srpsku Zemljoradničku stranku i na druge opozicijske stranke odlično se isplatio . ..« Churchill je dao upute Ismayu¹ neka Daltonu napiše kako je »velika zadovoljština što je brižljiv i strpljiv rad vaših ljudi tako bogato nagrađen«, te da srdačno čestita svima koji su u tome surađivali. Ipak, kako što se jasno nazire iz pisma od 28. ožujka W. S. Baileya, iz SOE, koji je najprije

bio u Beogradu, a potom u Carigradu, SOE bi, u najmanju ruku, zasluge morao podijeliti s drugima: »Čvrsto sam uvjeren«, pisao je Bailey, da su akcijom što je neposredno prethodila državnom udaru drugi doduše možr da upravljali, no da je nužne prethodne uvjete za to stvorio uvelike štab SOE u Beogradu, radeći na tome za proteklih šest mjeseci«.

U tim je okolnostima Daltonovo svojatanje zasluga za državni udar njegovim suparnicima ili onima koji su sumnjičili SOE moglo izgledati dobrano pretjeranim. Odnosi su se još više pogoršali kad su Churchill i Eden odbili prihvatiti Daltonovu prvotnu procjenu da će sabotažom što ju je potaknuo SOE Dunav biti blokiran tri mjeseca. Na Daltonovo zgražanje tu sabotažu nisu ni spomenuli u raspravi što je u Donjemu domu povedena početkom svibnja 1941. godine.

Sve je to pridonijelo većem trvenju između Edena i Daltona. Početkom srpnja 1941. Dalton je dočuo da je Eden »uveliko podjarivao« Cadogana, žaleći se kako se Dalton »odviše upleće u vanjsku politiku«: »Jesam li ja ministar vanjskih poslova, ili nisam«? Dalton je tada zapisao u svoj dnevnik: »Budući da su moji odnosi s Antonyjem Edenom zasad prekinuti, ne šaljem mu razne dokumente koje bi mu inače poslao.« Đakon je svoje odnose s Edenom pokušao odmrznuti s »malo umjetne topline«, te mu je poslao dokumente što ih je bio zadržao, među njima i važan izvještaj o beogradskome državnom udaru i o sabotaži na Dunavu. No uskoro su iskrsnule nove neprilike - zbog pokušaja, osobito Edenovih, da se propaganda namijenjena neprijatelju i zemljama pod njegovom okupacijom oduzme Daltonu i SOE, te da bude u djelokrugu Uprave za političko ratovanje, odgovorne čak trojici ministara, od kojih je Eden zapravo bio najmoćniji. Taj je potez doveo do daljih trzavica u SOE, a nesnošljivost između Edena i Daltona utjecala je, po svemu sudeći, na Churchillovu odluku da Daltona na položaju ministra za privredno ratovanje u proljeće 1942.. zamijeni Selborneom, koji je time preuzeo odgovornost i za SOE.

Isprva se ta promjena Edenu svidjela. No Selborne se ubrzo pokazao kruto odanim SOE, te je Churchillu poslao izvještaj o njegovim odlikama »kako bi opovrgao nepravedne i neistinite glasine što su se širile protiv SOE, u koje su povjerovali drugi odjeli, s kojima je SOE valjalo surađivati«. Iako je Selborne, čak i odviše ratoborno, dijelio gledište Foreign Officea da valja poduprijeti grčkoga i jugoslavenskoga kralja, a komuniste i Ruse držati u šahu - on i Eden su se, otada, stalno gložili zbog SOE; pri tome je Eden Selbornea i SOE optuživao da taje informacije, a Selborne je uporno pronosio optužbu što ju je protiv Edena iznio u svibnju 1944: da, naime, Eden »ugađa« Rusima.

Drugi je izvor međuodjelnoga trvenja bilo nepovjerenje stalne Secret Intelligence Service u opreznost, pouzdanost i razboritost SOE. Zbog toga je SOE povremeno vapila za obavijestima što bi bile mogle utjecati na njezinu politiku. Među višim funkcionarima tih dviju organizacija vladala je očita nesnošljivost, ali su osobni odnosi operativaca bili često (no ne uvijek) dobri. Cini se, također, da SOE ne bi uvijek dostavili informacije dobivene prisluškivanjem neprijateljskih veza, ili pak da ih ne bi dostavili na prava mjesta. Još u jesen 1941. te su pritužbe bile doprle do Daltona. Prisluškivanjem dobivene vijesti o aktivnosti jugoslavenskih partizana, čini se, dostavljali su od 1941. godine Ministarstvu

rata, no SOE u Kairu ih nisu dostavljali sve do jeseni 1942. godine, a nadležnim oficirima SOE u Londonu sve do proljeća 1943. godine.

Osobna suparništva na vrhu i međuodjelna nesnošljivost na nižim razinama još su više otežali usklađivanje dviju oprečnih britanskih težnji: da se (1) potakne što djelotvorniji otpor u jugoistočnoj Evropi - a to je značilo potpomagati organizacije otpora što su ih predvodili komunisti -da se (2) osiguraju britanski poslijeratni interesi, a to će se postići, držalo se, potpomaganjem kraljeva u izbjeglištvu i antikomunističkih skupina otpora.

Grčka i Jugoslavija: prvi dodiri

I spram Grčke i spram Jugoslavije - kad su potpale pod okupaciju sila Osovine u travnju 1941. - britanska je vlada imala stanovite moralne obveze; i u jednoj i u drugoj SOE je imao izvjesne veze. \U Jugoslaviji je uloga kralja Petra u beogradskome državnom udaru bila posve pasivna, no u reprezentativne su ga svrhe prikazivali kao glavnu ličnost u prevratu, pa su se i Churchill i Eden osjećali obaveznima da štite osamnaestogodišnjeg mladića, čak i kad je postalo jasno da je kolebljiv, nestalan i da lako pada pod svaki izvanjski utjecaj. Nisu se, naprotiv, osjećali baš mnogo obvezanima spram Simovića, koji je, doduše, bio nominalni vođa u državnom udaru, no očito nije imao političke moći ni autoriteta. Vladu sastavljenu nakon državnog udara, koja je potom došla u London, sačinjavali su uglavnom političari tradicionalnih srpskih stranaka, Hrvatske seljačke stranke i slovenske klerikalne stranke, koji su bili toliko zaokupljeni svojim tradicionalnim svađama i razmiricama da su Britanci ubrzo izgubili štovanje spram njih i prestali se za njih zanimati, te su od kraja 1942. godine pokazivali da se prema njima malo osjećaju obvezanima. Foreign Office je katkad gubio nadu da će narodi moći živjeti zajedno u obnovljenoj Jugoslaviji, te je držao kako bi jedna od prednosti balkanske konfederacije mogla biti u tome što bi joj Srbija, Hrvatska i Slovenija mogle pristupiti kao neovisne jedinice.

Sto se tiče SOE-ovih veza, srpska Zemljoradnička stranka imala je razmjerno malu ulogu, iako se Tupanjanin učvrstio na Bliskom istoku kao žestoki antikomunist, naklonjen Mihailoviću, dok je Gavrilović bio zaokupljen emigrantskom politikom u Londonu. Narodna odbrana je potpuno iščeznula; neke četničke skupine, pa i Ilija Trifunović, ubrzo su počeli surađivati s Talijanima, dok su se ostali izjašnjavali kao lojalni prozapadni rojalisti i pridružili se Mihailoviću. Trifunovićev prijatelj Đo-nović postao je važna ličnost, jer je kao službeni predstavnik izbjegličke vlade u Kairu bio odgovoran za veze sa Srbijom, ukoliko te veze nije preuzeo i održavao SOE.¹⁶

Prije napada sila Osovine neki su SOE-ovi predstavnici u Beogradu -Julian Amery, Alexander Glen i George Taylor - imali osobnih dodira s pukovnikom Dragoljubom Mihailovićem, koji je već bio poznat kao stručnjak za gerilsko ratovanje, i neko su vrijeme ti dodiri bili povezani s planiranjem djelatnosti nakon okupacije;¹⁷ no s njime nisu bili napravljeni zajednički planovi.

Britanski odnosi s Grcima bili su od početka zapravo drukčiji. Britanci su imali valjana razloga osjećati se obvezanima spram kralja Đure II - zbog njegove uloge u ratu 1940-1941. godine. Kao što je Palairet objas-ilio nakon smrti Metaksasa u siječnju 1941.: »Ta smrt nameće kralju veliku odgovornost jer se Njegovo Veličanstvo obvezalo sad donositi sve važne odluke u unutrašnjim, vanjskim i vojnim poslovima ... On je nedvojbeno posve naklonjen Britancima.« Kralj je pak dobro znao koliko mu Britanci duguju. U prosincu 1944. podsjetio je Churchilla: »Neprestano sam mislio na to kako će grčki vojnici umirati zajedno s vašim vojnicima u Makedoniji i na Kreti, u vojnome pothvatu što je unaprijed bio izgubljen, te da će Grčka morati proživjeti tragediju okupacije. A kad su se nakon njemačkoga napada političke vođe pokolebale, te nijedan nije istupio da preuzme odgovornost - preuzeo sam je ja, djelujući neko vrijeme i kao predsjednik vlade.«

Međutim kraljev je značaj od početka pobuđivao u Britancima izvjesne bojazni; a pribojavali su se i stoga što mu je nedostajalo političke potpore. Palairet je u siječnju 1941. komentirao: »... Kraljeve teškoće uvećava što je po naravi suzdržan i sumnjičav, te nije snažna značaja, ni veoma poduzetan«; pridodao je kako su nešto više od polovice Grka i nadalje vjerojatno venizelovci. Budući da je kralj venizelovce bio izopćio iz političkoga života, te je čak i u tome času nacionalne krize otklanjao da ikojega od njih uključi u vladu - jedva da se mogao nadati širokoj političkoj potpori.

I Foreign Office i SOE uviđali su tu slabost, te su tijekom 1942. godine i jedni i drugi htjeli kralja navesti da se izjasni demokratski i pomirlijvo, te da, ponajprije, obeća da će se Grčka poslije rata vratiti ustavnoj vladavini. No time su samo pobudili kraljeve najdublje sumnje. U siječnju je državni ministar u Kairu pisao o kraljevu »napadnom sljepilu što ga je valjda baštinio od Stuarta«. U ožujku je kralj direktoru Naval Intel-ligencea, admiralu Godfreyu, izjavio da je Foreign Office »naklonjen republikancima, a protiv njega«; slično je optužbe iznio i svojim osobnim prijateljima u Londonu. Južni odjel je komentirao da su takve optužbe »posve apsurdne«: »To nam je hvala što uporno nastojimo kralja i vladu prodati Grcima.«

No iako se Foreign Oficce osjećao duboko povrijeđen u svojoj nevinosti, nije bio voljan braniti SOE od sličnih navoda. U ožujku je grčki ministar predsjednik Zuderos poslao Edenu izvještaj iz Kaira, e da bi upozorio kako »izvjesni britanski službenici i nadalje sebi dopuštaju da budu u političkoj opoziciji prema Njegovu Veličanstvu Kralju i prema nama, što se kosi s vašom politikom«. Eden je odgovorio rezervirano, no neki su britanski službenci u Kairu bili udaljeni sa svojih mjesta.

Stoji da su glavne veze SOE u Grčkoj prije okupacije bile veze s venizelovcima, među njima i s pukovnikom Furipidesom Bakirdzisom, koji je 1935. godine bio otpušten iz vojske i nije nikad vraćen u vojnu službu; venizelovci su imali svoju podzemnu organizaciju. Nakon okupacije SOE je ostao u radio-vezi s dva čovjeka, poznata pod imenom Prometei II i Odisej, a preko njih - a i inače - u vezi s venizelovcima, osobito s Pana-yiotisom Kanellopulosom. Neke su od tih veza bile poznate grčkoj vladi, ali neke nisu, — jer da su bile poznate SOE ne bi bio »baš persona grata« zato što je službeno bilo dužan svesrdno potpomagati grčku vladu u izbjeglištvu.

Pri koncu 1941. godine SOE nije bio u vezi samo s venizelovcima, već i s komunistima, nadajući se navesti ih da poduzmu štrajkove i demonstracije; a do siječnja 1942. »Odisej« je pokušavao potaknuti stvaranje »narodne fronte« komunista i ostalih lijevih skupina. U to je vrijeme SOE stekao uvjerenje, a uvjerio je i britansko zapovjedništvo u Kairu - kako bi, radi stvaranja zajedničke fronte u Grčkoj, valjalo navesti kralja neka obeća da će Grci poslije rata moći slobodno izabrati oblik vladavine. SOE je to predložio Foreign Officeu, koji, međutim, nije bio voljan odviše navaljivati na kralja, a otklonio je i zamisao da SOE grčkim liderima »neslužbeno« zajamči kako Velika Britanija neće kralja nametati silom. Daltona je tad naslijedio Selborne, te je - barem privremeno - preinačio dotadašnju politiku SOE u tom pitanju. Međutim, Sel-borneova vladavina kao da je malo utjecala na SOE u Kairu, koji je ocijenio da je Kanellopulos počinio grešku kad je - napustivši početkom travnja Grčku - ušao u vladu u izbjeglištvu, a da prethodno nije dobio jamstvo o uvjetima pod kojima bi se kralj vratio u Grčku: bojali su se, naime, da će taj Kanellopulosov korak oslabiti njegov položaj u zemlji.

Ne hoteći se suprotstaviti britanskim nakanama u pogledu kralja, venizelovci u Grčkoj povukli su se zapravo u pasivnost, te su tako poprište prepustili komunistima, koji su do ljeta 1942.. godine stvorili EAM (Narodnooslobodilačku frontu); poticali su i štrajkove, a SOE im je obećao britansku financijsku pomoć, te su tu pomoć i dobili. Gerilci EAM-a, pod Aresom Velukiotisom, započeli su oružanu borbu, a Britanci su ih opskrbljivali. Venizelovca pukovnika Napoleona Zervasa potakli su Prometej II i britanski novac da obeća kako će u borbu stupiti gerilska organizacija EDES (Grčki narodni republikanski savez), no do srpnja to obećanje zapravo nije održao. U kolovozu je SOE dobio izvještaj da EAM broji 40 000 boraca. Tada je Centralni komitet EAM-a bio već opskrbljen britanskim radio-uređajem - preko Fuma i os a (bio je poznat i pod imenom Andreas Zimas), koji je bio određen da privremeno bude najpovjerljivija veza Britanaca s komunistima. Taj su radio-uređaj Nijemci uskoro zaplijenili, no Britanci su u listopadu ponovno uspostavili vezu s EAM-om.

Kanellopulos, predstavnik grčke vlade u Kairu, bio je podosta oba-vješten o tim vezama SOE, no neizvjesno je koliko su o njima znali kralj i Zuderos. Kralj je ostao sumnjičav i u kolovozu 1942. Zuderos se Foreign Officeu ponovno požalio na djelatnost SOE. Južni odjel je komentirao: »Budući da SOE dobrano lovi u mutnome, Zuderos zapravo ima razloga da se žali (iako mu to nismo voljni priznati)«. Odjel je pridodao kako bi valjalo težiti »skladu između SOE, Kanellopulosa i Zuderosa jer je ideal posvemašnja istovjetnost gledišta u svim važnijim pitanjima, na podlozi dogovorene službene politke«. No službena je politika bila da se Britanci »nadaju« kako će, kad se rat svrši, kraljev »povratak biti pozdravljen« u Grčkoj, pa je takav ideal bio posve neostvarljiv. Selborne je ipak povukao u Englesku navodnoga antimonarhista lana Piriea, iz grčkoga odjela SOE u Kairu.

No tada su ratni događaji umanjili vrijednost razlozima Foreign Offi-cea i ojačali položaj SOE. Imajući na umu skore operacije u sjevernoj Africi, Zapovjedništvo za Bliski istok zatražilo je od SOE u Kairu da »najodlučnije odmah djeluje« protiv neprijateljskih prometnica u Grčkoj. SOE je bio u prigodi da dokaže svoju vrijednost i postigao je sjajan uspjeh. Prvi britanski oficiri, pod vodstvom pukovnika Eddieja Myersa¹⁸ i s ma-jorom Christopherom Woodhouseom¹⁹ kao savjetnikom, spušteni su u Grčku noću 30. rujna; uz pomoć i Zervasa iz EDES-a, i Aresa Veluki-otisa iz EAM-a, bio je 24. studenog dignut u zrak most kod Gorgospota-mosa i time presječena željeznička pruga Solun-Atena, te onemogućeno da sile Osovine pošalju pojačanja u sjevernu Afriku.

SOE je u Kairu mogao s pravom tvrditi da su se njegove veze s pro-tumonarhistima-ljevičarima pokazale prikladnima. Umjesto da britansku skupinu povuku, kao što je prvotno bilo planirano, odlučili su stoga da ostane u Grčkoj. To je bila važna odluka, s očitim političkim implikacijama. SOE je propustio da se o njoj posavjetuje s Foreign Officeom. No brigadir Keble, iz SOE u Kairu, obavijestio je o njoj Zapovjedništvo za Bliski istok, početkom prosinca, navevši kako »iz Grčke mole« da Myers ostane. »Myers«, dodao je Keble, »već je sad na najboljem putu da postane grčki Mihailović - a svakako je osoba koju valja poduprijeti«.

Jugoslavija: podrijetlo legende o Mihailoviću

Usporedivši ga s Mihailovićem, Keble se htio izraziti laskavo o Meyer-su; a zapravo je ta usporedba bila neprimjerena. Do konca 1942. godine Foreign Office se već bio razočarao u Mihailoviću i bio je sklon da pokuša uspostaviti dodir s komunističkim partizanima. Dok su niži službenici SOE u Kairu povlađivali toj promjeni politike, SOE u Londonu žestoko joj se usprotivio.

Razočarenje je uslijedilo manje od godinu dana nakon prvoga britanskog dodira s Mihailovićem, u jesen 1941. godine. Britanci su mnogo prije znali da Jugoslaveni u izbjeglištvu veoma žele uspostaviti veze s potencijalnim snagama otpora. Kralj Petar je nekome britanskom diplomatu početkom svibnja 1941. izjavio kako je zainteresiran za uspostavljanje dodira »s vojskom što se bori u jugoslavenskim planinama«. Od srpnja nadalje bilo je izvještaja u neutralnome novinstvu i iz Moskve o gerilskome ratovanju u zapadnoj Srbiji, Bosni i Crnoj Gori; to se ratovanje ponekad pripisivalo komunistima. Predsjednik vlade, Simović, zabrinuo se zbog njemačkih odmazdi, pa je 22. kolovoza zatražio da britansko novinstvo i radio budu na oprezu i da jugoslavensko pučanstvo nipošto ne potiču na otpor. Htio je da se preko radija uputi u Jugoslaviju poruka: »Pričekajte- dok slavuj ne zapjeva na piramidama.«

No zatražio je od Churchilla i da pošalje podmornicu kako bi stupio u dodir s »radnim odborom za akciju« u Splitu, koji im je izaslao kurira. Taj je odbor bio možda u vezi s Ilijom Trifunovićem, vođom Narodne odbrane, od kojeg se moglo očekivati da će igrati veliku ulogu u otporu: u Splitu je kasnije bio njegov štab. No nema čvrstoga dokaza za to, a Simovićev prijedlog nije ostvaren.

No Churchillovo se zanimanje za otpor u Jugoslaviji ipak povećalo. 28. kolovoza upitao je Daltona kakve veze ima SOE s gerilama i kako bi on u tome mogao pripomoći. Na početku rujna Churchill je u Ratnom kabinetu predložio da bi »u novinstvu valjalo objavljivati ohrabrujuće vijesti o Jugoslaviji... a mi bismo morali poduzeti što god možemo kako hismo ponovno opremili jugoslavenske snage što se bore na našoj strani.«

Upravo u to vrijeme Mihailoviću je uspjelo poslati prvu radio-poruku, što su je Britanci uhvatili na Malti.

No očito je otprije bio u vezi s jugoslavenskim vlastima u izbjeglištvu, osobito s Đonovićem, koji je tad bio u Carigradu. Britanski su odnosi s Mihailovićem od početka do kraja bili mučni zbog toga što su mu Jugoslaveni u izbjeglištvu svojim kanalima slali upute drukčije od onih što su

mu ih slali Britanci; godine 1942.. izbila je oduža prepirka između Foreign Officea, koji je podupirao zahtjev vlade u izbjeglištvu da s Mihailovićem saobraća svojim tajnim šiframa, i SOE koji se tome zahtjevu žestoko usprotivio, a podupirali su je SIS i svi obavještajni odjeli. Zahtjev je naposljetku odbijen, no vlada u izbjeglištvu i nadalje je raznim putovima slala Mihailoviću svoje poruke. Zbog toga Mihailović nije nikad britanske zahtjeve - pa ni kad ih je nedvojbeno podupirala njegova vlada - uzimao ni doslovno, ni odviše ozbiljno. Britancima je osobito bila sumnjiva djelatnost majora Živana Kneževića, koji je odigrao važnu ulogu u beogradskome puču 1941. godine, a 1942.. je u Londonu ovladao nad ostarjelim predsjednikom vlade Slobodanom Jovanovićem, Simovićevim nasljednikom; Britanci su bili uvjereni da je on poslao Mihailoviću »tajne poruke« i da je zbog tih poruka Mihailović postupao prema Billu Hudso- nu, prvome britanskom oficiru koji je stigao u njegov štab, »veoma su- zdržano, čak i sumnjičavo«.

Hudsonova misija kao da od početka nije bila sretna. Podmornicom je pri koncu rujna stigao u Crnu Goru, Đonovićevu postojbinu, zajedno s dva jugoslavenska oficira; ti su oficiri bili dobili upute, o kojima Britanci nisu ništa znali, te su otišli ravno u Mihailovićev štab; prema ratnome dnevniku partizana Vladimira Dedijera, njihov je dolazak »pospješio opću ofenzivu četnika Draže Mihailovića protiv naših snaga«.²⁰ -Hudson pak, kojemu isprva nije bilo specifično naloženo dar se pridruži Mihailoviću, proveo je neko vrijeme s partizanima u Crnoj Gori prije no što mu je naređeno da se pridruži Mihaloviću. Prve poruke što ih je poslao nakon što je stigao bile su takva zbrka Mihailovićevih i Hudsonovih pogleda da se Britanci nisu obazirali na spominjanje crnogorskih partizana. Edena, kao Churchilla i Daltona - koji su u to vrijeme bili istih nazora kao i Eden -zanimale su samo vijesti o Mihailoviću i o njegovu otporu u Srbiji. A ipak, u to su doba - kao što je šest mjeseci kasnije izjavio srpski fašistički vođa Dimitrije Ljotić - četiri petine Srbije držali komunisti, koji su imali punu vlast u 80 općina.

Ne znajući to, britanski su načelnici štabova brzojavili 15. listopada u Kairo: »Držimo da je pobuna preuranjena, no rodoljubi su se odlučili i valja ih potpomoći kako god možemo.« Potkraj listopada Eden je u Ratnome kabinetu izjavio kaiko »pobuna u Jugoslaviji izgleda da je velikoga opsega«. No da bi možda valjalo što poduzeti poradi usklađivanja veza s rodoljubnim snagama, jer da te veze nisu dostatno usklađene. Eden je to napomenuo jer mu je Simović upravo bio izjavio kako je ustanike naputio neka ne žure. U Foreign Officeu je Južni odjel zabilježio kako ih ta izjava uznemiruje: »Ne možemo biti sigurni da general ima jasne pojmove o pobuni.«

Međutim, to pitanje nije umanjilo britansko oduševljenje. Dalton je u svoj dnevnik 4. studenoga ubilježio: »Sad je Juggery na redu. Pozvan sam na noćnu sjednicu ... Predsjednik vlade dobro raspoložen ... Valja poduzeti što god možemo kako bismo pomogli gerilama.« Mihailoviću da je po kuriru već poslano pet milijuna dinara »da financira svoju operaciju dok mu ne budemo mogli avionom dostaviti dalje i veće iznose«. SOE je u Kairu procijenio da će mu biti potrebno 50 000 zlatnih sovereigna na mjesec.

Britanci i Rusi slagali su se tad u pogledu jugoslavenskoga otpora. SOE je NKVD-u i u Carigradu i u Moskvi jasno kazao što Britanci znadu i što kane poduzeti; Eden je o tome raspravljao sa sovjetskim ambasadorom Majskim, koji je vruće želio da Britanci pošalju što veću pomoć.

Sredinom studenoga Britance su počeli zabrinjavati partizani. Bile su pristigle prve vijesti o borbama između Mihailovićevih četnika i partizana. Prilično zbrkana radio-poruka koja je o tome govorila, a moglo se zaključili da je šalje Mihailović, sadržavala je i ulomak što ga je očito zapravo umetnuo Hudson: »Dojam je engleskog oficira da su komunisti, koji predvode partizane, također protivnici Osovine... Četničke vođe otvoreno kažu da više vole surađivati s Nedićem nego s komunistima.« General Milan Nedić, kojega je knez Pavle bio otpustio jer je kao ministar obrane bio voljan pripuštati Njemačkoj, bio je tada predsjednik srpske vlade, što su je Nijemci postavili. Londonu je to bio prvi glas o suradnji Mihailovićevih ljudi s neprijateljem; no na taj glas kao da se nipošto nisu ozbiljno osvrtali. ¹

Drugi pak ulomak one zbrkane poruke što ga je također očito umetnuo Hudson glasio je: »Partizani bi bili za kompromis, no Mihailović vjeruje da drži sve adute.« U tom ga je uvjerenju, čini se, podupirao i Hudson, koji je nekoliko dana kasnije dojavio: »Rekao sam mu da će mu - ako se obje strane okrenu protiv Nijemaca - britanska pomoć biti odmah na raspolaganju, te da bismo mu mogli pomoći da postane neospo-ran vrhovni zapovjednik. «

Britanci su to priželjkivali - i Foreign Office i SOE. No najprije su rekli Mihailoviću kako mora okončati raspru s partizanima i odustati od objavljene nakane da ih likvidira; od sovjetske su pak vlade zatražili neka komuniste potakne da se »bezuvjetno stave na raspolaganje pukovniku Mihailoviću kao nacionalnom vođi.« Ne iznenađuje što Rusi nisu odgovorili na taj podosta dalekosežan zahtjev. Nakon nekoliko dana stigla je Mihailovićeva poruka u kojoj prilično neodređeno navodi da je »okončao unutrašnju borbu.« Samo na temelju te poruke Foreign Office je sovjetsku vladu zamolio da partizanima pošalje poruku u kojoj bi »izrazila kako odobrava sporazum što su ga postigli s pukovnikom Mihailovićem i potaknula ih da održe zajedničku frontu pod njegovim vodstvom«, a Eden je u Kabinetu 27. studenoga izjavio da je »rasprava između dviju strana što sudjeluju u ustanku sada okončana«, te da je od najveće važnosti da im se pošalje pomoć. Načelnik štaba zrakoplovstva izjavio je i. prosinca Kabinetu kako se »poduzimaju koraci da se na Sredozemlje pošalju zrakoplovi koji bi opskrbljivali pobunjene rodoljube.«

Britanski odnosi s otporom u Jugoslaviji zasnivali su se na toj izvanredno krhkoj osnovi. Rasprava između Mihailovića i partizana zapravo nije bila konačna; raskol je između tih dviju strana bio potpun. Mihailović se zapravo više nije borio protiv Nijemaca već je uzmicao, i otad je parti- zane, a ne Nijemce, smatrao glavnim neprijateljem, ili barem neprijateljem

protiv kojega se valja prvenstveno usmjeriti. Obećana britanska pomoć nije pristizala; veza je s Mihailovićem bila nekoliso mjeseci prekinuta; Britanci nisu mogli poslati pomoć ni zračnim putem. Zatekli ^u se stoga u prilično besmislenome položaju: u unutrašnjoj borbi u Jugoslaviji javno su podupirali fizički i moralno slabiju stranu, a nisu je mogli oprskrbiti oružjem potrebnim da bi slabija strana nadvladala.

No kad su Simovića prisilile njegove kolege da u siječnju 1942. odstupi, Mihailović je ipak postao ministar rata u novoj vladi Slobodana Jovano-vića; iako malo krzmajući, Britanci su se s time pomirili. I dostajalo je tek nekoliko mjeseci pa da Mihailović postane legendarni heroj evropskog otpora. To valja više pripisati djelatnosti jugoslavenske vlade i njezinih ljudi nego britanskoj propagandi. Uprava za političko ratovanje (PWE) naputila je 14. studenog 1941. BBC da Mihailovića spomene kao vođu jugoslavenskih rodoljubnih snaga kad se za to pokaže prigoda, »no ipak ga ne pokušavajte stalno uzdizati kao veliku ličnost«. PWE je 19. prosinca u svojim smjernicama upozorio kako ima malo pouzdanih obavijesti o operacijama u Jugoslaviji:« Mihailović je vjerojatno u defenzivi u planinama.« U travnju 1942. PWE je priopćio: »Koristite se izvještajima o Mihailovićevim operacijama krajnje oprezno pokažite samo zanimanje izvanjskoga svijeta«; a u svibnju: »Mihailovićevi izvještaji o velikoj akciji gotovo su sigurno neistiniti, te ih se valja kloniti«; i potom istoga mjeseca: »Čini se da je Mihailović sad u lošim odnosima s komunistima.« No istodobno su smjernice PWE stalno napućivale neka se Jugoslaveni pozivaju da se ujedine oko Mihailovića.

Legenda o Mihailoviću, jednom potaknuta, rasla je uvelike sama od sebe. U doba kad je bilo malo dobrih ratnih vijesti pojava prvoga velikog vođe otpora - Mihailović kao da je to bio - uzbuđivala je i posticala ne samo Britance, već i druge. Izvjestitelji novina i novinskih agencija bili su neminovno skloni da svaku pojedinost jugoslavenskoga otpora pripišu Mihailoviću, a to je pak neminovno utjecalo na BBC.

Ali Foreign Office i SOE znali su barem dio istine. Izvještaji koji su na početku 1942. doprli do Londona, preko slovenskih i hrvatskih političara u izbjeglištvu, jasno su iskazivali da borbu zapravo vode komunisti; istim kanalima je Foreign Office primio službeni izvještaj komunista o neuspje-lim pregovorima između partizana i Mihailovića u jesen 1941. godine te o konačnom slomu tih pregovora. Ni Foreign Office, ni SÓE nisu govorili gotovo ništa o jugoslavenskoj komunističkoj partiji. U travnju 1942. Douglas Howard, iz Južnog odjela, pisao je profesoru Arnoldu Toynbeeu, tadašnjemu pročelniku znanstvenoga odjela: »U posljednje smo vrijeme mnogo dočuli o djelatnosti komunista u Jugoslaviji; k tome, koliko možemo utvrditi, oni brzo jačaju ... i preuzimaju vodeću ulogu u sabotaži i u otporu njemačkim i talijanskim snagama. Na žalost, mi jedva da imamo pojma tko te skupine tvori, ili pak što one hoće...«. Toynbee mu očito nije mogao pomoći.

U ljetu 1942. godine Rusi su, nakon što su se oglušili o sve britanske pozive na suradnju u pogledu Jugoslavije, počeli javno napadati Mihailovića jer da surađuje s Nedićem i Talijanima, najprije preko slobodne stanice Slobodna Jugoslavija (što su je utemeljili Sovjeti), a potom preko švedskih komunističkih novina Ny Dag i, naposljetku, u izravnome priopćenju jugoslavenskoj vladi; kopiju tog priopćenja Majski je na početku kolovoza predao Edenu. Istodobno su, čini se, bili pristigli tajni izvještaji koji su o tome slično iskazivali. Foreign Office je počeo ozbiljno preispitivati politiku posvemašnje potpore Mihailoviću; upitali su Hudsona što on sudi o Mihailoviću; a njegovi su odgovori uvijeno iskazivali kako vjeruje da je Mihailović pristao na suradnju s Talijanima i da je »kadar sporazumjeti se« s Nijemcima.

U rujnu je general Alexander poslao poruku u kojoj od Mihailovića zahtijeva da napadne prometnice Osovine, kako bi pomogao ofenzivu Saveznika u sjevernoj Africi, Mihailović je nekritično odgovorio da izvodi »sve moguće vrste sabotaže«, te da će tako i ubuduće djelovati; ali da o tome ne želi govoriti preko radija. No u SOE-ovoj je »procjeni situacije u Jugoslaviji«, sredinom studenoga, navedeno: »General je povremeno izvještavao o sabotažama na željezničkim prugama, a jednom o podmetanju mine, no ti izvještaji - osim onoga o podmetanju mine - nisu bili potvrđeni ni iz kojega drugog vrela, a kad bi ti izvještaji i bili istiniti, nema dokaza da su ono o čemu se u njima govori izvršile snage generala Mihailovića ... Dosad niti smo od naših oficira za vezu primili brzojavke o kakvim sabotažama generala Mihailovića, niti smo

primili izvještaje da se on bori protiv osovinske vojske.«

U Jugoslaviji SOE nije stoga sebi mogao pripisati ništa slično operaciji Gorgopotamos u Grčkoj.

Po svemu tome moglo bi izgledati da su Britanci od jeseni 1941. godine - hotimice ili nehotice - surađivali u gigantskoj prijevari. No i Foreign Offce i SOE o tome su drukčije prosuđivali. I jedni i drugi nadali su se da će se Mihailović ipak moći prisiliti ili nagovoriti da obustavi svoju križarsku vojnu protiv partizana i da umjesto toga napadne snage Osovine; te da tako postane ugledan vođa otpora, i tada bi ga doista

vrijedilo i kratkoročno i dugoročno podupirati. Foreign Office se tome nadao, jer nije želio da komunisti zavladaju; SOE se tome nadao jer je Mihailovića uložio mnoge napore i mnogo od svojega ugleda. I jedni i drugi su u jesen 1942. godine zaključili da k Mihailoviću valja izaslati višega oficira za vezu, pukovnika W. S. Baileya, e da bi na četničkoga vođu utjecao ozbiljnim opomenama združenim s obećanjima da će ga stvarno i propagandno potpomoći bude li se dobro vladao. Složili su se i u tome da na Mihailovića smjesta otpočnu vršiti pritisak, i to tako što će BBC-u dopustiti da započne povoljno izvještavati o djelatnosti komunističkih partizana - no da se ipak posluže izrazom »rodoljubi«, radije nego izrazom »partizani« (bio je to kompromis koji nikoga nije zadovoljio). Mihailovića je to potaklo da žestoko prosvjeduje - ali ga nije navelo da se pokrene protiv snaga Osovine.

Upavši u nepriličan položaj, Selborne i Eden donekle su različito reagirali. Selbornea kao da je sasma zadovoljavalo da se i nadalje zalaže za politiku posvemašnje potpore Mihailoviću, pa i nakon što su neki od njegovih vlastitih oficira u Kairu, prisluškujući neprijateljske veze, zaključili potkraj

1942. godine da su partizani glavna snaga otpora; isprva se njihov šef, brigadir Keble, nije potpuno s njima slagao, no kad je Churchill u siječnju

1943. posjetio Kairo i izrazio se veoma zabrinuto o Jugoslaviji - Keble se posve priklonio partizanima. No u Londonu se Selborne, poput zalaz-nice, ustrajno borio protiv promjene britanske politike, nastavljajući podupirati Mihailovića kroz vodu i vatru.

Eden je pak bio od Selbornea mnogo osjetljiviji na to da bi Rusi, britanski načelnici štabova i britansko javno mnijenje mogli steći dojam kako su oni pobornici i branitelji čovjeka koji je teško osumnjičen da surađuje s neprijateljem - čovjeka »koji se ne bori protiv naših neprijatelja i kojega javno optužuju naši sovjetski saveznici«, kao što je on - Eden - naveo na početku 1943. godine, dodavši: »Ne vidim smisla takvoj politici, ali vidim kako je sva prilika da ćemo mi i Rusi zbog takve politike zapasti u otvoren sukob.«

No iako se Eden nije želio otvoreno sukobiti s Rusima, bio je odlučan u tome da im ne dopusti da u Jugoslaviji slobodno djeluju, ili da ovladaju partizanima. Cini se da su Rusi na početku 1943. godine, preko mreže NKVD - SOE, zatražili britansku pomoć kako bi k Titu izaslali skupinu svojih ljudi, no da je taj zahtjev bio odbijen, te da su se potom žalili kad su Britanci slali k Titu svoje skupine, a njih o tome prethodno nisu oba-vještavali. Kad je pak u veljači britanska ambasada u Moskvi predložila da se izašalje

zajednička anglo-sovjetska misija, Eden je na taj prijedlog stavio veto, »odviše

obvezao Britance«. Britanci su stoga tek »reda radi« zatražili sovjetsku pomoć kako bi stupili u vezu s Titom, te nisu bili iznenađeni kad su .bili odbijeni. NKVD u Moskvi i nadalje je međutim zadirkivao kolege iz SOE kako Britanci »ustrajno podupiru čovjeka o kojemu se znade da je u vezi s jugoslavenskim kvislingom i da mu je samo do toga da učvrsti svoj položaj«, dok bi zapravo mogli pomagati partizane koji da se »veoma srčano bore protiv zajedničkoga neprijatelja«.

Britance je - i Foreign Office i SOE - na to nadmudrivanje s Rusima navodila nada da će i k partizanima i k Mihailoviću izaslati toliko britanskih oficira koliko ih bude potrebno da ovladaju svim snagama otpora, te da ih naposljetku »centraliziraju«, pod britanskim okriljem. Odobravajući takvu politiku, Eden je zapisao kako je »bjelodano poželjno« britanski položaj u Jugoslaviji učvrstiti koliko je god moguće, jer da bi »komunistička Jugoslavija bila ishodištem poremećaju u svim susjednim zemljama.«

Ti su politički razlozi naveli Britance u proljeće 1943. godine da odluče stupiti u dodir s Titovim partizanima: SOE se nadao da će operativno ovladati svim snagama otpora i zadobiti položaj nalik onome što će ga privremeno zadobiti Sporazumom nacionalnih skupina u Grčkoj - taj je Sporazum bio prvi put podnesen na raspravljanje baš u to vrijeme, u travnju 1943. Foreign Office se pak očito nadao da će britanski utjccaj. na partizane nadjačati ruski utjecaj i spriječiti da Jugoslavija postane komunističkom.

Britanske politike spram Grčke i Jugoslavije, ishodeći iz veoma različitih polarišta, u tome času kao da su skretale k istome odredištu. U Grčkoj je SOE od početka bio u vezi s protumonarhistima venizelovcima, a uskoro potom s komunistima, i kanio se tim vezama poslužiti kako bi gerilske snage uvelike razvio. No Foreign Office je uporno pokušavao da SOE dovede na liniju službene britanske promonarhističke politike. U Jugoslaviji je SOE podupirao desničarskoga monarhističkog srpskog oficira - što je bilo u skladu s politikom Foreign Officea - no bio je prisiljen priznati kako je promašio podupirući ga kao vođu otpora, te se, pod pritiskom Foreign Officea, u tome času pripremao da uspostavi veze i s komunistima partizanima, očito mnogo jačom snagom otpora.

1943: politički stavovi prema Grčkoj i Jugoslaviji se razilaze

U ljetu 1943. godine vojni su razlozi nesumnjivo nadvladali političke razloge: sredozemna je strategija zahtijevala smjesta djelotvoran doprinos snaga otpora iz jugoistočne Evrope, a Britanci su prvi put te snage mogli opskrbiti skromnim količinama oružja. Churchill je 23. lipnja odredio da se od konca rujna pomoć što se je otpremala na Balkan poveća na 500 tona mjesečno. U posljednjem tromjesečju 1943. godine jugoslavenski su partizani primili 113,5 tona zračnim putem i 1857 tona morskim putem; o ostalim snagama otpora nema podataka.

Vojni su razlozi prevagnuli, pa je jugoslavenskim partizanima vojna pomoć dostavljana od lipnja nadalje unatoč obzirima i ogradama Foreign Officea. Mihailovićevo odbijanje da udovolji vojnim zahtjevima i ometanje partizanskih i britanskih pokušaja sabotaža na njemačkim prometnicama na »njegovu« području ubrzali su britansku odluku da ga napuste - o toj se odluci prvi put ozbiljno raspravljalo u studenome 1943. Iz vojnih razloga britanska politika pri koncu 1943. godine bila da se partizanima pruži svestrana potpora - uz političku primisao da se kralj i Tito pokušaju navesti na sporazum. Eden je 20. prosinca Ratnome" kabinetu naveo: »Kralj valja da ... otiđe u Titov štab i da se bori za svoj narod... Mi se...ne bismo trebali suviše brinuti ... za položaj Mihailovića ili sadašnje jugoslovenske vlae «.

Vojni su razlozi utjecali i na britansko držanje spram Grčke, no ne odlučno. Iz tih razloga Britanci nisu negodovali kad je EAM/ELAS, koji su vodili komunisti, u prvoj polovici 1943. godine pokušao uništiti sve suparničke skupine otpora; nadalje, iz tih su razloga Britanci prokomu-nističkim partizanima dodijelili važnu ulogu u vrlo uspješnoj operaciji »Animals«, koja je u lipnju i u srpnju bila izvedena kako bi Nijemci pogrešno ocijenili namjere Saveznika u Sredozemlju. Keble, iz SOE u Kairu, obavijestio je 26. veljače Myersa: »Glavni će cilj biti... da se vojne jedinice, zrakoplovstvo (pretežno njemačko) i ratna mornarica iz južne Italije i Rusije skrenu na Balkan«.

U srpnju je izgledalo da su se možda vojni i politički razlozi uskladili Sporazumom nacionalnih skupina, kojim su Britanci kanili ELAS spriječiti da uništi manje skupine i sve formacije podvesti pod zapovjedništvo svojega glavnog štaba u Kairu. No oštra kriza što je u kolovozu u Kairu izbila zbog posjeta šest izaslanika grčkoga otpora (od kojih su trojica bili komunisti) kao da je uništila nade u političko izmirenje. Vođe otpora, otpremljeni iz Kaira praznoruki, bez ikakvoga jamstva da se kralj neće nametnuti narodu koji ga ne želi, bili su ljuti; komunisti su dobili svoju prigodu, uslijedio je građanski rat, u kojem je EAM/ELAS pokušavao uništiti sve možebitne suparnike u očekivanoj borbi za vlast poslije rata. Ta je kriza dovela i do zajedničkoga juriša Foreign Officea i Zapovjedništva za Bliski istok na SOE, kojemu se SOE tek s naporom otrvao.

Napetost se nije povećala samo u Grčkoj, već i u Jugoslaviji i u Albaniji - zbog sloma Italije i uvjerenja kako će taj slom navesti Britance da se iskrcaju u jugoistočnoj Evropi. Izbili su novi sukobi između Titovih partizana i Mihailovićevih četnika, a istodobno su se zaoštrila i neprijateljstva između albanskih komunističkih partizana i nacionalističkoga Bali Kombetara.

Zbog povećane vojne važnosti jugoistočne Evrope, Britanci su odlučili da svoje vojne misije u te tri zemlje podignu na višu razinu, te su k jugoslavenskim partizanima izaslali brigadira Fitzroya Macleana, k Mihailoviću brigadira C. D. Armstronga, a u Albamju brigadira »Trotsky« Daviesa. Očekivalo se da će se u Grčku vratiti brigadir Myers, no, zbog protivljenja grčkoga kralja i veta Foreign Officea, to se nije dogodilo, te je umjesto njega izaslan Woodhouse. Sva četiri brigadira susrela su se na konferenciji u Kairu i dogovorili su se da će se uzajamno obaviještavati o tome što su postigli; no zbog praktičnih poteškoća taj se dogovor nije ostvario.²¹

Bivalo je očito da politike spram te tri zemlje valja uskladiti. Državni ministar u Kairu, Richard Casey,²² poslao je 3. listopada Churchillu brzojavku, u kojoj ga je zamolio da mu izloži »osobno gledište« o situaciji na Balkanu. Casey je naveo da uviđa kako - izuzev neznatne snage - neće raspolagati savezničkom vojskom za operacije na Balkanu, pa da će biti potrebno oslonivi se na poticanje gerilske djelatnosti. To da bi značilo ljevičarske gerile toliko naoružati da će »biti kadre u tim zemljama zavladati vojnički, ali i politički, čim Nijemci otamo budu izbačeni«. Tada bi u Grčkoj ili u Jugoslaviji bilo malo izgleda da se održi monarhija, a mnogo izgleda da se uspostavi komunistička vladavina. To ipak da znači kako su »naša vojna politika (vršiti što veci pritisak na neprijatelja) i naša politička politika (ne činiti ništa što bi moglo ugroziti povratak monarhija) u srži oprečne«. Rješenje da bi bilo: dotadašnji pritisak na neprijatelja tako održavati da ne dođe do »ogromnoga jačanja Ijevičarskih gerila«; istodobno »desničarske snage nastojati ojačati svim raspoloživim sredstvima«.

Churchill je upitao Edena što on o tome misli, i to je bila jedina njegova neposredna reakcija. Međutim prije no što je Eden stigao odgovoriti, načelnici štabova odlučno su rekli svoje: iz vojnih se razloga ne bi smjelo popustiti u nastojanju da se u Grčkoj i u Jugoslaviji veže što više njemačkih divizija: »Uspijemo li im tim pritiskom toliko otežati položaj da se dobrovoljno povuku s Balkanskoga poluotoka, ili barem iz njegova južnog dijela, šteta koju bismo im, u vojnom pogledu, nanijeli time što bi izgubili sirovine i ugled, po mišljenju načelnika štaba više bi nego uravnotežila sve političke nevolje koje bi nas mogle zadesiti«. Churchill je taj dokument parafirao, bez komentara.

Eden je bio drukčijega mišljenja, praveći oštru razliku između Grčke i Jugoslavije. Priznao je da dugoročni politički interesi »navode da podupremo monarhije« a kratkoročni vojni interesi »obvezuju da podu-premo najaktivnije. snage otpora, a to su slučajno komunisti«. Nego, pisao je Eden, »situacija je u Jugoslaviji drukčija nego u Grčkoj. U Jugoslaviji se komunistička vojska bori protiv Nijemaca, a Mihailović štedi svoje snage«; britanska da je politika spriječiti građanski rat između komunista i četnika i ujediniti ih u otporu; Caseyev prijedlog da nije dobar »jer nam je vojska što je predvode komunisti operativno važna«. U Grčkoj pak da je komunistički EAM uspostavio vlast u velikome dijelu zemlje terorističkim metodama, te da mu je glavni cilj uspostaviti komunističku diktaturu; »EAM se, za razliku od jugoslavenskih gerila, ne bori protiv

Nijemaca.« Politiku SOE da valja djelovati preko EAM-a, dodao je Eden, »bilo je nemoguće uskladiti s politikom Foreign Officea da valja poduprijeti kralja i vladu do njegova povratka u Grčku, kad će se moći održati slobodni izbori«.

Eden je potom predočio Churchillu trpku dilemu kojoj je u slučaju Jugoslavije vješto izmaknuo: »Ako je zbog vojne vrijednosti grčkih gerila potrebno da i nadalje podupiremo EAM, možda ćemo morati napustiti našu politiku potpore kralju ...«.

Izloživši tako dilemu, Eden je zacijelo znao da će Churchill nagonski - zbog osjećaja dužnosti - priskočiti kralju u pomoć. Eden pak vjerojatno nije htio naglavce uletjeti u sukob s vojskom, pa je pridodao kako o tome kani razgovarati u Kairu. Churchill je pristao da pričeka na ishod tih razgovora.

Kad je Eden stigao u Kairo, poslao je Churchillu »specijalnu pozdravnu poruku« iz Fourth Hussarsa, te pridodao: »Borimo se s grčkim i jugoslavenskim problemima.« To je i činio, no posve pragmatički.

U Edenovu odgovoru na Caseyevo pitanje nije bilo važno to što nije ponudio nikakvo rješenje u dilemi, već je bilo važno da je Grčku i Jugoslaviju oštro razgraničio.

U Jugoslaviji je vojnim razlozima bio voljan priznati prednost, a u Grčkoj nije.

Edenovo različito držanje prema tim dvjema zemljama valja donekle pripisati različitom intenzitetu britanskoga dugoročnog političkog interesa u njima, a donekle veoma očevidnim razlikama u snazi grčkih i jugoslavenskih snaga otpora. U srpnju 1943. je Zajednički obavještajni pododbor procijenio da u Jugoslaviji ima 65 000 partizana, a Mihailović da bi mogao imati 20 000 ljudi; u Grčkoj pak da je ukupno oko 20 000 gerilaca (nije navedeno koliko je ELAS-ovih, a koliko Zervasovih gerilaca). U memorandumu SOE što je načelnicima štabova dostavljen sredinom listopada, Titove su snage procijenjene na 180 000 boraca, koji da su organizirani u šest korpusa, a u svakome korpusu da su po tri divizije; te snage da uspješno kontroliraju velika područja Jugoslavije i oko 20 mjesta za spuštanje. Mihailovićeve su snage ponovno procijenjene na 20 000 ljudi: Navedeno je da grčke gerile broje 25 000 boraca, koji da su »dokazali svoje odlike u nizu uspješnih operacija.«

Iz tih je brojki bjelodano kako će Titovim snagama u Jugoslaviji biti dosuđeno da u savezničkoj strategiji budu mnogo važniji vojni činilac negoli ELAS u Grčkoj.

I memorandum SOE je zanimljiv dokaz o razlici u britanskome odnosu spram snaga otpora u te dvije zemlje. U Grčkoj su bile 53 britanske misije. U Jugoslaviji ih bilo osam kod Tita, a jedanaest kod Mihailovića. U Grčkoj su zbog toga britanski nadzor, vodstvo i inicijativa bili mnogo veći nego kod Titovih snaga, koje su se razvile prije no što su Britanci došli u doticaj s njima, te su strastveno branile posvemašnju svoju neovisnost. Kad je Titov predstavnik, Svetozar Vukmanović-Tempo, u ljetu 1943. godine prvi put posjetio glavni štab ELAS-a, bio je duboko potresen uvidjevši koliko Britanci utječu na ELAS, te kako ELAS britanskim oficirima dopušta da se upleću u njihove unutrašnje poslove. No Grke nije spriječio da potpišu Sporazum nacionalnih skupina.²³ Jugoslavenski stav prema Britancima bio je izražen i u savjetu što ga je Tempo 1943. go-dine dao albanskim komunistima: neka prime britanske oficire, neka im dadu obavijesti o njemačkoj i talijanskoj vojsci, no neka im ne dopuste pristup do svojih partizanskih štabova, niti upletanje u albanske unutrašnje poslove.²⁴ Albanci su se držali toga savjeta: o tome svjedoči izvještaj »Trotsky« Daviesa kako su Albanci otklonili njegovu ponudu da britanski oficiri za vezu budu pri štabovima triju albanskih brigada.²

Jedanaest je britanskih misija bilo izaslano k Mihailoviću - gotovo svih jedanaest tijekom 1943. godine - u nadi da će moći utjecati na lokalne četničke zapovjednike i nadzirati ih - a možda takav položaj zadobiti čak i spram Mihailovića. No doživjeli su izrazit neuspjeh, ponajviše stoga što je Mihailović bio odlučio da ih u njihovu naumu spriječi,

te je bio izdao odgovarajuće naredbe:.

U Grčkoj je ELAS bio možda Britancima ponajviše koristan time što im je osiguravao uporišta i sigurne luke iz kojih su mogli vršiti operacije i sabotaže. Britanske misije bile su pak i politički i vojno podosta utjecajne - što je došlo do izražaja, primjerice, u pregovorima i sporazumu nacionalnih skupina u srpnju 1943. i, potom, u sporazumu u Plaki 19. veljače 1944, kojima su borbe između ELAS-a i Zervasova EDES-a okončane razgraničenjem područja njihova djelovanja.

U Grčkoj su se, dakle, Britanci ponašali mnogo pokroviteljskije no što su u Jugoslaviji ikad mogli. Foreign Office kao da je - barem do konca 1943. godine - vjerovao da bi Britanci mogli ELAS ukrotiti ili pak uništiti bude li to potrebno zbog kraljeva povratka; no nisu vjerovali da bi mogli Tita uništiti, a pri koncu 1943. godine napustili su i Edenovu nadu da će Tita i Mihailovića sjediniti u »zajedničkoj fronti«. Nije bilo u pitanju kako Tita spriječiti da dođe na vlast, već kako od njega ishoditi da se kralj smije vratiti.

1944: građanski rat u Grčkoj; sporazum Tito-Šubašić

Događaji u 1943. godini uzrokovali su da su se britanske politike spram Grčke i spram Jugoslavije razišle. U 1944. godini taj se trend nastavio, o čemu svjedoči veoma povjerljiv memorandum o sovjetskoj politici na Balkanu što ga je Eden dostavio Kabinetu u lipnju. Tito će - navedeno je u tome memorandumu - »svojom borbom i uz našu pomoć« na koncu »zavladati«; no u Grčkoj da bi Britanija trebala »sad prionuti tome da uspostavi režim koji će se poslije rata uteći Velikoj Britaniji radi potpore protiv ruskoga utjecaja«. Pri koncu 1944. godine Tito je preuzeo vlast u oslobođenome Beogradu; u Ateni su se Britanci borili u gra-đanskome ratu protiv EAM/ELAS-a da bi osigurali vlast probritanskoj vladi. Pošto su svladali snažno Churchillovo opiranje, Britanci su na grčkoga kralja izvršili žestok pritisak, te su ga najzad naveli da se ne vrati u Grčku, već da pristane na uspostavljanje namjesnika.

Prije toga su Britanci utrošili veoma mnogo vremena, razmišljanja, Živčanih napora i diplomatske djelatnosti nastojeći da postignu političke, a da ne žrtvuju vojne ciljeve. O Grčkoj su se proučavala rješenja što su sezala od potpunoga uništenja EAM/ELAS-a i postavljanja Zervasa za jedinoga vođu otpora do praktičnijega pokušaja da se moć EAM/EAS-a na terenu obuzda, a vođe EAM-a uvedu u grčku vladu. Nego prije no što su se Britanci odlučili, EAM je sredinom ožujka osnovao u brdima vlastitu neke vrsti vladu - PEEA (Politički komitet nacionalnoga oslobođenja); taj je pak događaj potaknuo pobunu u grčkim snagama na Bli-skome istoku. Tek je to kralja ponukalo da iz. travnja objavi kako će se Grčka nakon što bude oslobođena izjasniti slobodnim glasovanjem kakav oblik vladavine želi. Nakon toga je nekadašnji venizelovac George Papan-dreu došao iz Atene u Kairo i sastavio novu vladu, koja je u svibnju u Libanonu, na konferenciji pod britanskim okriljem, s predstavnicima PEEA i s drugim političarima iz Grčke pregovarala o formiranju šire zasnovane vlade Nacionalnoga jedinstva. Sporazum koji je sa zastupnicima PEEA najzad bio postignut komunisti su, nakon što su se ti zastupnici vratili u Grčku, odbacili, pa je vlada mogla biti sastavljena zapravo tek z. rujna. Nekoliko dana prije toga Papandreu se susreo s Churchillom, koji je najzad pristao da se povratak kralja u Grčku odgodi dok se ne održi plebiscit.

Na toj su se političkoj podlozi odnosi između britanskih misija i ELAS-a tijekom ljeta 1944. sve više zaoštravali; unatoč tome, u rujnu su general Saraphis, nekomunist, zapovjednik ELAS-a, i Zervas zaključili sporazum s vrhovnim zapovjednikom za Sredozemlje, generalom Maitlan-dom Wilsonom, po kojem su sve snage u Grčkoj stavljene pod zapovjedništvo nove vlade Nacionalnoga jedinstva; vlada ih je pak stavila pod zapovjedništvo britanskoga generala Ronalda Scobiea, koji je bio određen da zapovijeda malom britanskom skupinom od dvije brigade što će se iskrcati u Grčkoj; no ELAS zapravo nije surađivao s Britancima u ometanju Nijemaca koji su se povlačili.

Nego, budući da je policija ELAS-a i EAM-a u Ateni ostala naoružana i odbijala predati oružje, položaj je Papandreuove vlade još i tada bio nesiguran. U studenom je Churchill počeo sumnjati u Papandreuovu odlučnost da se odupre komunistima, te je u napadu žestoke razdraženosti napisao Edenu: »Kad pomislite što smo sve za njih učinili, kad pomislite na svu onu vojsku, operacije, hranu, valutu i plaćanja u gotovu, počinjete se pitati »da li ćemo uopće izvući kakvu korist iz te stare budale«, te ne bi li bilo bolje ne upletati se i pustiti ih da svoje političke račune izravnavaju kako znaju i umiju«? Priložio je nacrt svoje poruke Papan-dreuu: »Koliko mogu odavde vidjeti, vi kao da sve više srljate u zagrljaj EAM-a i ELAS-a ... Uložili smo neizmjerne napore, muku i troškove kako bismo postigli da se vaša vlada ustoliči u Ateni. Moga su se sporazuma s maršalom Staljinom Sovjeti savjesno pridržavali. Nadam se da ćete se trgnuti prije no što budemo morali reći zbogom i nije nego vaša zemlja počne kliziti u propast za još jedno desetljeće.«

Eden je nagovorio Churchilla da ne pošalje tu poruku, a Papandreu je na vrijeme postao odlučan; tako je u prosincu izbio građanski rat zbog razoružanja EAM-ove policije u Ateni. Onoga časa kad se to dogodilo, sva Churchillova urođena upornost i tvrdoglavost su se probudile: poticao je nepokolebljivo svoje predstavnike u Ateni, slao vojna pojačanja -potkraj 1944. godine bilo je u Grčkoj 75 000 britanskih vojnika; čak je na Božić, zajedno s Edenom, pohitao u Atenu kako bi osobno nadgledao početak pregovora s EAM/ELAS-om, kojima je predsjedao novoimenovani regent arhiepiskop Damaskinos (slučaj je htio te je Churchill Damaskinosa samo tjedan dana prije bio opisao kao »diktatora koji bi veoma vjerojatno mogao postati čovjekom ekstremne ljevice«).

Do konca 1944. godine Papandreuova se vlada učvrstila u Ateni, a s njome i britanski utjecaj i nazočnost. Monarhističko je načelo bilo obranjeno (iako je, svojom krutom privrženošću Đuri II, Churchill, reklo bi se, britansku zadaću nepotrebno otežao). Najvažnije je pak bilo da je Grčka fu poslijeratnoj Evropi ostala izvan sovjetske sfere - a takav ishod ne bi 'mogao biti zajamčen samo sporazumom Staljina i Churchilla o postocima.

U Jugoslaviji se nije moglo pomišljati na građanski rat protiv Tita; a kad su na početku 1944. izaslali oficire za vezu k partizanskim jedinicama u Srbiji - o Srbiji se dotad držalo da je povjerljivo Mihailovićevo uporište - i kad su ti oficiri vidjeli kako Tito brzo tamo napreduje, Britancima je postalo posve jasno da će poslije rata Tito zavladati u cijeloj Jugoslaviji.

Nagovoriti Tita da pristane na povratak mladoga kralja Petra bila bi veoma teška zadaća jer je kralj bio čvrsto povezan s Mihailovićem, o kojemu su partizani držali da je izdajnik. Eden i Churchill su zaključili da valja ipak pokušati - Churchill zbog sentimentalnoga očinskog osjećaja spram prilično bespomoćnoga i zbunjenoga mladog čovjeka, Eden pak zato što se nadao da bi Britanci mogli tako poslije rata zadržati nešto od svojega utjecaja u Jugoslaviji; no nisu se slagali u tome kako da postupe. Churchill se želio Mihailovića smjesta otarasiti i tako se rasteretiti, a potom osobno apelirati na Titovu plemenitost; Eden se želio uporno politički cjenkati, zadržavajući Mihailovića kao (po općemu sudu podosta sumnjiv) žeton u igri.

U veljači 1944. Eden je odustao od Mihailovića i pristao da se s njime potpuno prekine; no nagovorio je Churchilla da pođe putem složenoga političkog dogovaranja. Kralja Petra valjalo je natjerati da svoju tadašnju vladu raspusti - Britanci bi istodobno, očito da zaslade gorku pilulu, pristali najzad na njegovu ženidbu s grčkom princezom a da za predsjednika vlade imenuje dra Ivana Šubašića, blagoga hrvatskoga političara kojega nije volio: Šubašićeva bi jedina zadaća bila da se s Titom sporazu-mije o ostvarenju zajedničke vlade.

Ta je formula bila nalik grčkoj vladi nacionalnoga jedinstva. No zbilja se veoma razlikovala. Tito je svoju vlast u Jugoslaviji zasnivao na čvrstoj podlozi i Britanci jedva da su se mogli nadati kako će je uzdrmati; Šubašić, naprotiv, nije imao nikakve podloge, a kralj - budući da su se Mihailovićeve snage, nakon što su ga Britanci napustili, raspale - tek veoma slabu potporu. Churchillov osobni utjecaj, preko pisama i u susretu s Titom u Italiji, u kolovozu, težio je ponešto na vagi, ali vjerojatno mnogo manje od Staljinova utjecaja.

Na početku 1944. godine u Jugoslaviju je - to je bila posljedica Ede-novih i Molotovljevih razgovora u Moskvi u listopadu 1943. - stigla sovjetska misija, no isprva nije izazvala nikakvu zamjetljivu razliku u Titovu držanju; Maclean je pisao Churchillu u ožujku:

»Primajući tek pristiglu sovjetsku misiju, maršal Tito neočekivano je naglasio kako će ta misija ovdje imati posve isti status kao i moja misija. Ponovna izgradnja i ponovno osposobljavanje hitni su problemi i partizanima drugo ne preostaje već da shvate kako njihova zemlja ovisi o Velikoj Britaniji i Americi ne samo u opskrblji— . van ju za vrijeme rata, nego i u pomoći i blagostanju poslije rata ... nema dvojbe da su oni uvidjeli kako im je korisnije održavati dobre odnose i s ostalim velikim silama, a ne samo sa Sovjetskim ' Savezom.«

Tito je Macleanu izjavio kako će Jugoslavija i nakon rata ostati u dobrim odnosima sa Saveznicima; kao uzvrat za pomoć rado da će dati privredne povlastice.

No u ljetu 1944. godine Sovjeti su raznim kanalima utjecali na Tita, a Staljin ga je svojom taktikom očito htio opomenuti neka ne potpada pod britanski utjecaj, niti da dopusti Britancima da se upleću, dok je istodobno na njega vršio pritisak da se s Britancima nagodi o kralju. To je bjelodano iz svjedočenja Milovana Đilasa o njegovu susretu sa Staljinom u lipnju 1944.

Šubašić, britanski kandidat, bio je stoga u pregovorima s Titom u veoma nepovoljnome položaju podređenoga koji se morao zadovoljiti sjenom, umjesto supstancijom podijeljene vlasti. U Šubašićevu su vladu uključena dva sporedna političara koja je imenovao Tito; Tito je potom potajno iščeznuo i nenajavljeno posjetio Moskvu; uskoro je za njim otišao i Šubašić, a nakon toga su se dogovorili o nacrtu sporazuma o formiranju zajedničke vlade. Vijest o nacrtu sporazuma navela je generala Mait-landa Wilsona na početku studenoga da snažno istakne kako je, s operativnoga gledišta, potrebno da Britanija što prije prizna predloženu zajedničku vladu: »Uskoro će nam biti potrebno da s Titom raspravimo o budućim operacijama u Jugoslaviji i veoma je važno da atmosfera ... bude što povoljnija.« Foreign Office je odgovorio vrlo hladno: sporazum da je tek u nacrtu, a Šubašić da je još u Moskvi.

Zajedničku vladu - u kojoj je Šubašić igrao sporednu ulogu - Saveznici su priznali tek u proljeće 1945. Na početku godine kralj Petar je -na veliko Churchillovo ogorčenje, a možda ohrabren od OSS²⁵ očajnički postavio posljednju prepreku ometajući da se sastavi namjesničko vijeće: privremeno tijelo koje bi se uspostavilo da bi se sačuvao obraz, a djelovalo bi dok monarhija ne bude i formalno ukinuta, što se u studenom 1945. i zbilo. Churchili je Petrov otpor prilično grubo skršio.

U završnome razdoblju rata nada je u osobne prijateljske odnose, što ih je Churchill htio uspostaviti s Titom, iščezla kada su se Titove snage i snage feldmaršala Alexandera izravno suprotstavile oko Trsta. Bio je to kritičan trenutak, kad je izgledalo da će Alexander morati možda Jugoslavene oružanom silom izbaciti iz Trsta. Jugoslavene su mogli navesti da se povuku i da prihvate liniju razgraničenja tek nakon što je predsjednik Truman zauzeo čvrst stav i pristao na demonstraciju snage združenih bri-tansko-američkih jedinica.

Zbog toga a i iz drugih razloga britanski se utjecaj u Jugoslaviji potkraj rata smanjio i bio je zacijelo mnogo manji od onih 50 postotaka kojima su se Britanci nadali. Sjeme zasijano britansko-jugoslavenskom suradnjom za vrijeme rata kao da je počelo kIijati tek nakon prekida odnosa ìzmeđu Tita i Staljina, 1948. godjne.

14. Albanija: Britanija i pokret otpora

Problemi s kojima su se Britanci suočili u Albaniji nisu bili onako teški kao u Grčkoj ili Jugoslaviji. Spram Albanije Britanci nisu imali prije svega političkih obveza. Foreign Office je uporno odbijao sve uljudne zahtjeve kralja Zogua da ga priznaju za savezničkog vođu, da Albaniju prime među Ujedinjene narode, ili da barem dopuste da svoje pristaše u zemlji poveže sa Saveznicima. No on nije nikad bio neprijatan ni nametljiv, pa je (za razliku od ostalih izbjeglih balkanskih kraljeva) u Foreign Officeu stekao stanovite simpatije. Denis Laskey²⁶, iz Južnog odjela, zapisao je potkraj 1944. godine: »Osjećam veliku naklonost prema kralju Zoguu. Nismo mu mogli pružiti nikakvu potporu, pa ipak je bio veoma strpljiv i nikad nam nije pokušao izazivati neprilike, iako je zacijelo mogao da je htio. Nema razloga da posumnjamo u njegovu naklonost prema Britancima, te bi naš utjecaj bio mnogo veći da je na vlasti on umjesto FNC (komunističke) vlade. Na žalost, ima slabu potporu u zemlji.« Unatoč tome Foreign Office je još u kolovozu 1944. smatrao Zogua »korisnim pionom«.

No taj pion nije nikad bio iskorišten, ne toliko zbog Zoguove neomi-ljenosti u Albaniji, koliko zbog ambicija Grka, koji se nisu skanjivali da budu nametljivi i da izazivaju neprilike. Grci su te ambicije gajili poodavno, no nakon grčkih pobjeda u južnoj Albaniji 1940. godine u njihovim su očima prerasle u neotuđivo pravo. Bili su ogorčeni na Albance 'i zbog svojih vojnih neuspjeha koje su tumačili donekle i albanskom izdajom Saveznika; neki su Albanci doista potpomagali Talijane. Od 1941. godine Grci nisu samo svojatali južnu Albaniju (koju su nazivali sjevernim Epirom), već su dovodili u pitanje i pravo Albanije da bude neovisna. I najmanja britanska potpora Zoguu, ili bilo kojem takozvanom albanskom oslobodilačkom pokretu, izazvala bi njihovo žestoko protivljenje; 1944. godine prosvjedovali su zbog britanskih dodira s albanskim snagama otpora.

Britanci su, ponajviše zbog stava Grčke, oklijevali da javno izraze sklonost zamisli o neovisnoj Albaniji. Dixon, iz Južnog odjela, zapisao je u srpnju 1941: »Nikad nismo podupirali zamisao o neovisnoj Albaniji, a još smo manje voljni podupirati je sad, kad su mnogo manji izgledi nego prije pada Balkana da bismo Albance mogli potaknuti da se odupru Italiji.«

No u prosincu 1941. Staljin je Edenu izjavio kako je sklon tome da Albanija bude neovisna; u siječnju 1942.. Eden je rekao Majskom da dijeli Staljinovo mišljenje, no da se, imajući na umu zahtjeve Jugoslavije i, Grčke, ne želi obvezivati. Dogovoreno je da ni Britanija ni Rusija nece Zoguu dati nikakva jamstva.

Britanci su početkom 1942. godine odlučili da sa Sovjetskim Savezom povedu pregovore o sporazumu kojim bi priznali granice SSSR-a iz 1941. godine. Ta se odluka odrazila na albansko pitanje. Krajem ožujka Dixon, iz Južnog odjela, zabilježio je kako valja pretpostaviti da će takav sporazum obvezati Britaniju da se izjasni o albanskoj neovisnosti, donekle zato da potakne alhanski-otpor, a donekle stoga što će »nakon uspostavljanja mira nama zacijelo biti korisno bude li nam albanski narod privržen«; no istodobno da bi neke prednosti imalo i priznavanje grčkih zahtjeva na južnu Albaniju. Dixon je zaključio kako bi se Britanija morala izjasniti o Albaniji čim zaključi sporazum kojim će priznati sovjetske granice iz 1941. godine; istodobno da bi od SOE valjalo zatražiti neka prouči mogućnosti da se potakne albanski otpor. Eden se s time složio; no konačni britansko-sovjetski sporazum nije spominjao granice, pa izjava o Albaniji nije bila potrebna.

SOE je bio manje oprezan od Foreign Officea. U svibnju i lipnju 1942. Glenconner, iz SOE, pisao je Foreign Officeu o planovima za subverzivnu djelatnost te organizacije u Albaniji i zahtijevao je da im pomognu izjavom o albanskoj neovisnosti. Dixon je odgovorio da je vlada Njegova Veličanstva doduše za to da se poslije rata obnovi neovisna Albanija, no da bi izjava o tome bila preuranjena; »okolnost da bi organizaciji SOE poslužila kao mamac nije dovoljan razlog da sad istupimo s takvom izjavom.« Subverzivnu djelatnost da bi valjalo nastaviti neovisno o tome hoće li izjava uslijediti. Pokazalo se da su planovi SOE bili tek u začetku; predstavnik te organizacije u Carigradu, pukovnik Wilfred Stirling, u doba Zogua oficir albanske žandarmerije što su je vodili Britanci, tek je pokušavao uspostaviti veze kojima bi SOE mogao financirati djelatnosti u Albaniji.

Sargent je 11. srpnja zabilježio: »Izjasniti se o našoj politici bilo bi što i dirnuti u osinje gnijezdo; ma kako se oprezno očitovali, Grčka i Jugoslavija će, naime, osjetiti kako ne smiju propustiti prigodu da istaknu svoje zahtjeve... Takvom bi izjavom jedino pomogli SOE da pridobije nešto više albanskih agenata . .. sve u svemu, ja bih zasad odustao od izjave.« Eden se s time složio.

SOE nije bio pravodobno obaviješten da je na sastanku u Tirani, na poticaj i pod pokroviteljstvom dvaju predstavnika jugoslavenskih partizana, Miladina Popovića i Dušana Mugoše, u studenom 1941. osnovana albanska komunistička partija, te da je izabrala centralni komitet, u koji je ušao i mladi učitelj Enver Hodža.²⁷ Partija je postajala sve aktivnijom, osobito na jugu, gdje su već početkom 1942. godine stvorene prve partizanske jedinice.²⁸ U kolovozu 1942. počeo je u tajnosti izlaziti partijski list Zeri i Populit (»Narodni glas«). Djelovale su i skupine nekadašnjih oficira, među kojima se isticao major Abas Kupi; vijesti o tome stizale su u svijet preko velike albanske kolonije u Carigradu.

Stoga je SOE s razlogom nastojao uspostaviti veze s Albanijom. Jedna je od zamisli u to doba, čini se, bila da se radi preko pukovnika

Muharema Bajraktara, nekadašnjeg žandarmerijskog oficira, koji se bio posvađao sa Zoguom, i 1936. godine prebjegao u Jugoslaviju. Tijekom ljeta kružile su glasine da je prišao Mihailoviću; u rujnu mu je predstavnik jugoslavenske vlade u Kairu, Đonović, preko SOE i Mihailovića poručio: »Mislim da se Zogu neće vratiti u Albaniju; na vama je da po-vedete borbu.« No taj poziv jedva da je imao kakvog učinka. U London su pak u jeseni i nadalje stizale vijesti o otporu u Albaniji, posebno

0 velikoj omladinskoj demonstraciji u Elbasanu, kojim je povodom uhićeno 70 studenata.

U rujnu 1942. - u Londonu su o tome saznali tek kasnije - albanski su komunisti, prema doktrini jugoslavenskih partizana i Kominterne da valja stvarati naširoko zasnovane oslobodilačke pokrete, sazvali u Pezi konferenciju, na kojoj je bio i stanovit broj nacionalista i nekadašnjih oficira, među njima Abas Kupi, Muharem Bajraktar i Myslim Peza. Osnovan je Narodnooslobodilački pokret (LNC), pod vodstvom Glavnoga odbora, u koji je ušla nekolicina komunista, među njima i Enver Hodža; U glavni odbor ušao je i major Abas Kupi.

Iskrcavanje Saveznika u sjevernoj Africi u studenom navelo je Foreign Office da ponovno razmisli o izjavi o albanskoj neovisnosti. Sargent je zabilježio: »Sad smo u Sredozemlju u ofenzivi, i izjava o budućnosti Albanije na Balkanu bila bi protumačena kao očitovanje tog ofenzivnog duha ... SOE navodi da bi im naša izjava pomogla u radu s albanskim gerilcima.« (Dalji poticaj bila je javno izražena preporuka Sir Stafforda Crippsa da se Albanija podijeli.)

Na početku prosinca Britanci su o svojoj nakani obavijestili sovjetsku

1 američku vladu, te predložili da i one objave takvu izjavu. Trećeg prosinca Ratni kabinet je odobrio prijedlog britanske izjave. U toj su izjavi Britanci pažljivo izbjegavali da se obvežu na obnavljanje Albanije u granicama iz 1939. godine; u njoj se granice i ne spominju. O izjavi su obaviještene grčka i jugoslavenska vlada u izgnanstvu. Grčka je vlada, preko svojega ambasadora, odgovorila da nema ništa protiv britanske odluke o uspostavljanju neovisnosti »posve albanskoga područja«, no da se nada kako će »životna i zakonita prava Grčke« biti primjereno zaštićena; dodala je da će se britanska izjava »veoma mučno dojmiti« u Grčkoj. Stoga je nacrt izjave proširen, i pridodano je obećanje da će se granice albanske države »utvrditi mirovnim ugovorima«. No grčki je potpredsjednik Kanelopulos, vladin predstavnik u Kairu, ipak planuo i zaprijetio da će podnijeti ostavku, što je navelo Edena da na nekoj brzojavci zapiše: »Toga bi mlaca valjalo isprašiti po stražnjici.« Iako Eden sve to nije shvatio ozbiljno, kriza je ipak bila prilično neprijatna, jer je ugrozila britansku politiku da se osnovica grčke vlade u izgnanstvu proširi, a bilo je i muke da se Kanelopulos nagovori da ostane na položaju.

U posljednjem času iskrsle su teškoće i zbog primjedbe sovjetskog ambasadora Majskog, o kojoj je obaviješten Eden, da su Britanci bili dužni »posavjetovati se« sa sovjetskom vladom o predloženoj izjavi, a ne tek »obavijestiti« je o njoj, te da su Britanci zbog toga možda izgubili »neke od teško stečenih položaja«. Edena je to toliko uzbudilo da je odgodio donošenje deklaracije; saznalo se, međutim, da Majski o tome nije ni brzoja-vio u Moskvu; deklaracija je stoga donesena u Parlamentu dan kasnije, 17. prosinca. Slijedećeg je dana sovjetsko Ministarstvo vanjskih poslova također objavilo izjavu u kojoj se vatreno govorilo o albanskim rodoljubima i o njihovoj »herojskoj borbi«; u toj izjavi nije bilo ograde u pogledu albanskih granica. I vlada SAD objavila je deklaraciju i to nekoliko dana prije Britanije - koja je zvučala mnogo oduševljenije nego britanska.

Takvim je, eto, teškoćama bilo popraćeno i najskromnije obvezivanje spram Albanije. No to je imalo barem jednu dobru stranu: navelo je Britance da očuvaju potpunu slobodu djelovanja u odnosima sa skupinama albanskoga pokreta otpora.

U veljači 1943. brigadir Keble, iz SOE, dao je Myersu u Grčkoj upute da stupi u vezu s albanskim i jugoslavenskim grupama. U travnju je spuštena u sjevernu Grčku skupina što ju je predvodio potpukovnik Neil McLean, a zadaća joj je bila da se, uz pomoć EAM-a, probije u Albaniju. Pripadnici te skupine zadržani su nekoliko dana na albanskoj granici »jer su ih smatrali Grcima«. Naposljetku su sretno stigli na odredište, te su slali povoljne izvještaje o prilikama u južnoj Albaniji; naveli su da postoji Narodnooslobodilački pokret (LNC) koji da uspješno djeluje pod vodstvom Glavnoga odbora; gerilci da su naklonjeni Rusima, da imaju političke komesare, da pozdravljaju stisnutom pesnicom i da nose petokratku crvenu zvijezdu (poput jugoslavenskih partizana). Nacionalist Bajraktar pak da je izgubio ugled zbog veza s Mihailovićem. U srpnju je SOE obavijestio Foreign Office da u Albaniju šalje još neke oficire za vezu; procijenili su da je »lakše postići jedinstvo Albanaca negoli Grka ili Jugoslavena«. U doba konferencije LNC u Labinom u srpnju, na kojoj je bio i MacLean, ta procjena kao da je bila točna. No zapravo je bila preuranjena. Savezničke operacije na Siciliji i u Italiji imale su u Albaniji čak većeg odjeka nego u Grčkoj ili Jugoslaviji jer su tamo jedini okupatori bili Talijani. Kralj Zogu, vjerujući zacijelo da će se uskoro vratiti u slobodnu Albaniju, izjavio je predstavniku Židovskoga zastupničkog odbora kako će Albanija biti voljna da Zidovima ustupi 150 000 hektara zemlje, te da će se oko 200 000 moći tamo nastaniti i dobiti sva građanska prava. Zastupnički odbor upitao je za savjet Foreign Office, koji je odgovorio da ne može jamčiti da će se Zogu vratiti u Albaniju.

U Albaniji je pak slom Italije doveo do trzavica u Glavnome odboru LNC-a: na jednoj su strani bili komunisti, a na drugoj Abas Kupi i ostali; došlo je do raskola i između LNC-a i nacionalističke skupine Bali Kom-betar (BK), što ju je u rujnu 1942, uskoro nakon stvaranja LNC-a, utemeljila nekolicina bogatih i moćnih Albanaca. U početku je BK imao izrazito patriotsko, protutalijansko obilježje, premda je bio podjednako i protujugoslavenski i protugrčki usmjeren. No njegovi pripadnici nisu bili osobito skloni aktivnoj buibi. Albaniju je u srpnju 1943. posjetio predstavnik jugoslavenskih partizana, Svetozar Vukmanović-Tempo, kojega je Tito poslao da stupi u vezu s ajbanskim i grčkim komunistima (Britanci o tom posjetu nisu bili pravodobno obaviješteni): Enver Hodža upravo se spremao pregovarati s vodstvom BK, a Tempo mu je savjetovao kako bi BK valjalo podvojiti, njegovo ljudstvo pridobiti za LNC, a one njezine vođe koji su surađivali s neprijateljem raskrinkati. Savjet Vukmanovića--Tempa bio je i protiv Enver Hodžine volje prihvaćen, pa se stav LNC-a prema BK zaoštrio. Poništen je sporazum s BK koji je na početku mjeseca kolovoza potpisao predstavnik LNC-a, Imer Dishnica, po kojem bi bio uspostavljen zajednički odbor Narodnoga spasa. Umjesto toga, centralni komitet LNC-a odlučio je »raskrinkati« vodstvo BK.

Intervencija Vukmanovića-Tempa poljuljala je britanske nade da će se albansko jedinstvo održati. No sredinom kolovoza SOE je ipak zatražio od BBC-a da se obrati BK, komunistima i LNC-u, te da ih pozove neka se ujedine u borbi protiv sila Osovine — što je značilo protiv Nijemaca, koji ni izdaleka nisu bili toliko omraženi kao Talijani. U to je vrijeme SOE imao u Albaniji, uglavnom još na jugu, deet oficira i petnaest drugih Britanaca, te osam posebnih radio-veza.

Slom Italije izazvao je u Albaniji sukobe slične onima u Jugoslaviji i Grčkoj. Sredinom rujna neki je pripadnik BLO izvijestio da u priobalno-me području BK počinje prelaziti na aktivnu opstrukciju, da neprijatelja obavještava o namjerama LNC-a, te da su učestali sukobi između BK i LNC-a. U to je vrijeme njemačka vojska ulazila u Albaniju, pa je uspostavila privremenu vladu »neovisne« Albanije, kojoj bi bilo dopušteno da zadrži nekadašnje jugoslavensko područje Kosova i Metohije, što ga je još Italija bila pripojila Albaniji. To je mnogim Albancima bilo privlačno. U LNC-u je došlo do raskola, te je postao zapravo gotovo posve komunistički; u središnjoj su Albaniji Abas Kupi i Muharem Bajraktar stvarali »zoguističku« stranku, dok se BK protivio Zoguu. Neki je izvještaj navodio da je Abas Kupi bio pripravan udariti na Nijemce, ali da je Muharem Bajraktar odbijao da se s ikim bori. No na jugu je LNC i nadalje surađivao s Britancima i izvodio operacije protiv Nijemaca. Na sastanku održanom sredinom listopada Foreign Office i SOE su zaključili kako se »rascjep na komuniste i na nekomuniste, već uvriježen u Jugoslaviji i u Grčkoj, vjerojatno sad očituje i u Albaniji«.

U to su se vrijeme näcelnici štabova počeli donekle zanimati za Albaniju. U memorandumu što im ga je u listopadu predao SOE procijenjeno je kako u Albaniji ima 4000-5000 aktivnih gerilaca, a da se »potencijalna rezerva procjenjuje na 30 000«.

Takvo je bilo stanje u času kad je brigadir E. F. Davies (»Trotsky«) padobranom spušten u Albaniju. Kasnije je pisao: »U Kairu mi je rečeno neka poduprem svaku političku stranku koja se bude borila protiv Tali-jana ili Nijemaca, i činilo se da će to biti veoma jednostavno! Kad sam stigao u Albaniju, pokazalo se, naprotiv, veoma teškim i zamršenim«.²⁹

Davies je najprije stupio u vezu s LNC-om i Enverom Hodžom, koji je očito očekivao da će Britanai potpomagati samo njega. Hodža je izjavio kako je naredio svojim snagama da napadnu BK, što da se može izvesti, a da se udarna snaga LNC-a protiv Nijemaca ne oslabi. Davies ga je zapitao bi li bio voljan prekinuti neprijateljstva kad bi BK obećao da će se boriti protiv Nijemaca. Hodža je odgovorio potvrdno, uvjeren da BK to nikad neće obećati. Davies se 8. studenog sastao s vođama BK i uz mnogo muke uspio od njih dobiti pismeno obećanje da će se boriti protiv Nijemaca. Bio je nazočan i Abas Kupi, koji je navodno zastupao tada 3000 zoguista sa sjevera, pa je i on to obećao. Davies nije vjerovao Kupi-ju, kojega je smatrao »lijom«, no zbog njegova obećanja zajamčio mu je da će primiti tri zračne isporuke. Kad je Hodža dočuo za obećanje vođa BK, razbijesnio se i optužio Daviesa da se upleće u albanske poslove, te je izjavio da će ipak uništiti BK.

Zbog obećanja vođa BK Davies je izvjestio Kairo kako ne preporučuje da se potpomaže samo LNC; unatoč tome je držao kako je to jedina skupina s kojom bi Britanci mogli surađivati, no da ni ta suradnja ne bi 'baš bila »djelotvorna«. U izvještaju je dodao da je LNC komunistički na-strojena, no da je pod utjecajem Tita, a ne Rusa. Zaključio je tmurno. '»Dao sam sve od sebe da izmirim strankè i sprìječim građanski rat, no uzalud.« Jedanaestog studenog intervenirao je kod LNC-a da povuku naređenje o uništenju BK, ali oni su to odbili i optužili BK zbog suradnje s Nijemcima.

Davies je s vremenom počeo simpatizirati LNC, na koju su Nijemci udarali. U prosincu im je obećao 15 000 zlatnih sovereigna za nabavku hrane i odjeće, a i britansko je oružje najvećim dijelom bilo namijenjeno LNC-u. Sedamnaestog prosinca poslao je poruku: »Preporučuje promjenu stava ... Potrebno je sad da raskrinkamo ... BK i zoguiste ... U svim akcijama izvedenim u posljednje vrijeme LNC se sukobljavao s jedinicama sastavljenim od Nijemaca i pripadnika BK«; unatoč zadanoj riječi, Abas Kupi se ne bori protiv Nijemaca. Davies je zaključio: »Preporučujem stoga da se otvoreno izjasnimo u prilog LNC-a.« (Začuđuje da Davies ne spominje tu preporuku u knjizi što ju je napisao nekoliko godina kasnije.) Uskoro potom, 8. siječnja 1944, Daviesa je napala, ranila i zarobila skupina pripadnika BK, koju je predvodio neki Albanac Bi-caku, te je dopao njemačkog zarobljeništva. Kasnije je osumnjičio Hodžu dokazima. S Daviesom se u času napada zatekao i pukovnik Arthur Nicholls; njemu je neki prijatelj Abasa Kupija pružio utočište, ali je podlegao gangreni izazvanoj smrzotinama.

Iznenadan Daviesov nestanak razriješio je Foreign Office neugodne dužnosti da se odlučno izjasni o njegovoj preporuci kako valja raskinuti s BK i svu potporu davati LNC-u. Odlučiti još i o tome bilo bi "za Fo-reign Office previše: jer istodobno je sličnu odluku valjalo donijeti u vezi s Mihailovićem i Titom te, u Grčkoj, u vezi s ELAS-om i Zervasom. Što se Albanije tiče, i SOE u Londonu i Foreign Office procijenili su na početku 1944. godine da postoji i treća mogućnost: poduprijeti Abasa Kupija kao protutežu LNC-u.

Pukovnik Neil McLean, koji je bio pridodan LNC-u na jugu Albanije, vratio se u London da raspravi o tome; Eden ga je prijateljski ohrabrio, ovlastivši ga da mu se iz Albanije, ustreba li, obrati izravno. Budući da se Abas Kupi tada bio pročuo kao vođa zoguista, te je na konferenciji u brdima, održanoj 21. studenog, svoju skupinu prozvao »Strankom zakonitosti« ili »Legitimističkom strankom«, McLean je zatražio od Zogua da Kupiju pošalje poruku; no nisu se mogli sporazumjeti o sadržaju poruke, kojom je valjalo udovoljiti i zahtjevima Foreign Officea. Nakon stanovitog odgađanja spušteni su McLean, major David Smiley i kapetan Julian Amery u travnju u sjevernu Albaniju kako bi Kupija nagovorili da se bori protiv Nijemaca, namjesto protiv LNC-a (koji se tad bio prozvao Narodnooslobodilačkom frontom, skraćeno: FNC), te da svoje snage, ako je ikako moguće, ponovno udruži s FNC-om. General Maitland Wilson poručio je Albancima: »Izbjegavanje suradnje s Nijemcima, pružanje otpora i ometanje njihovih akcija svim raspoloživm sredstvima - najkraći su put k oslobođenju zemlje.«

Nikad nije bilo posve jasno je li glavni razlog britanskome nastojanju da uvedu u igru Kupija bio političke ili vojne naravi, no, sve u svemu,

bit će da je ipak bio političke naravi. Jedan je od vojnih razloga bio što na sjeveru, gdje je Kupi imao najjače uporište, nije bilo partizana (tj. LNC-a, odnosno FNC-a); Kupi je u ožujku tvrdio kako može sakupiti 25 000 ljudi. No SOE je u lipnju izvjestio da raspolaže s 5000 prilično slabo naoružanih ljudi. U Bari je stigao potpukovnki Tv N. S. Wheeler, iz BLO (za njega je SOE navodio da je »naklonjen partizanima«), te je poticao uvjerenje kako se »više ne isplati potpomagati Kupija ... Kao i dosad, jedino se partizani bore protiv Nijemaca. Pomoć koju smo pružili Kupiju navest će sad LNC da povede akcije-protiv njega, a to će ih odvratiti od borbe protiv Nijemaca.«

U lipnju je SOE procijenio da su snage FNC-a porasle na 25 000 boraca. General Maitland "Wilson, vrhovni saveznički zapovjednik za Sredozemlje, priopćio je 16. lipnja načelnicima štabova da komunistički partizani naglo jačaju, da su sve snažniji i sve organiziraniji, te da su već »djelotvorno oruđe u borbi protiv neprijateljskih snaga na jugu, kojima je povjerena najvažnija zadaća (zaštita životno važnih prometnih putova što vode iz Grčke)«. Stoga da vojnu pomoć ne valja davati zoguistima -naime Kupiju. dok se ne pomire s partizanima. Načelnici štabova odgovorili su kako i oni drže da zasad »ne valja poticati zoguističku stranku.«

Foreign Office bio je naklonjen planu da se Kupi podupire zbog dugoročnih političkih ciljeva, no bio je skeptičan s obzirom na ishod. Južni odjel popratio je u travnju neki izvještaj kako Kupi taktizira s Nijemcima »da bi dobio na vremenu« ovim riječima: »Još jedan mihailovićevizam.« Sličan je komentar zabilježen u lipnju: »Zamisao da se Kupi i LNC privedu sporazumu samo je lijep san koji će se - držim - na javi rasplinuti .. . Ponavlja se priča o Zervasu i ELAS-u, te o Mihailoviću i Titu: u tim slučajevima još nismo našli rješenje.« S druge strane, Foreign Of-ficeu se nije dopala zamisao o vladi LNC-a (tj. FNC-a): »To bi bio nepovoljan politički ishod ... jer je LNC - poput ljevičarskih skupina u Jugoslaviji i Grčkoj - uvelike pod komunističkim utjecajem, pa je veoma dvojbeno da bi režim koji bi se zasnivao isključivo na LNC-u najbolje odgovarao poslije rata bilo nama, bilo Albancima.«

Međutim, Britanci zapravo jedva da su imali izbora. LNC (FNC) je pri koncu svibnja-održao u Permetu kongres, očevidno po uzoru na Titov kongres u Jajcu 29. studenoga 1943. na kojem su bile donesene odluke da se kralju zabranjuje pnvratak ui Jugoslaviju i da se proglašava privremena vlada. I LNC je formirao privremenn vladu zabranio povratak_Zoguu, optužio Abasa Kupija i BK, poslao brzojavke Titu i grčkom EAM-u, zatražio od savezničkoga Zapovjedništva za Sredozemlje da primi vojno izaslanstvo LNC-a, a od Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država da pošalju vojne misije pri LNC-u. Program je bio opsežan, no LNC kao da je bio dovoljno jak da postigne barem neke od svojih ciljeva; samopouzdanja im svakako nije nedostajalo.

Kupi pak jedva da je ičim pomogao Britancima u njihovim nedoumicama. Bio je zauzet obrambenim mjerama, što ih je poduzimao kako bi spriječio prodor LNC-a u njegovo područje na sjeveru; kad je stigao McLean Kupi mu je izjavio kako bi se htio i mogao boriti protiv Nijemaca samo kad bi od Britanaca dobio vojnu pomoć kojom bi opremio i ojačao svoje snage. Britanci su odgovorili neka najprije napadne Nijemce, a potom da će dobiti oružje. Unatoč tome zastoju, Kupi je u lipnju surađivao

u operaciji koju je pripadnik BLO, Smiley, poduzeo da bi srušio most na cesti Tirana-Skadar. Kupi se izjasnio za pomirenje s LNC-om, no nije bilo sigurno je li iskren.

LNC je, naprotiv, jasno obznanio da se s Kupijem ne kani miriti. Britanci su u srpnju prestali snabdijevati LNC kako bi ga naveli da prestane napadati. Kupija, ali su ga ponovno počeli pomagati kad su Nijemci poduzeli napad koji je LNC-u mogao biti opasan. Tada je Churchill napisao Edenu: »Obavijestite me o tome i recite mi na čijoj smo strani. WSC.« Eden je odgovorio: »Još uvijek se nadam da bismo te dvije skupine mogli izmiriti.«

Odlučnu su ulogu odigrali vojni krugovi oko vrhovnih savezničkih štabova u Caserti i u Bariju, koji su željeli ostati u dobrim odnosima s LNC-om. Posljedica je bila »pomirljivo podneblje Barija«: tako je naime stajalište vojnika opisao kasnije Julian Amery, koji je nekoliko mjeseci bio služio na Kupijevu području.³⁰ Vojnici S[u se zapravo pripremali za očekivano njemačko povlačenje iz Grčke preko Albanije. Zbog poteškoća na koje je naišao saveznički pohod u Italiji, bilo je svakako potrebno učiniti sve što se može da bi se Nijemci zadržali na Balkanu. Od svibnja do srpnja 1944. Albancima su dostavljali prosječno 100 tona potrepština na mjesec, a predviđalo se da će se u kolovozu pomoć povećati na 160 tona.

Potkraj srpnja sproveo je pukovnik Alain Palmer u Bari tri izaslanika LNC-a na vojne pregovore s podmaršalom Robertom Elliotom, iz balkanskih zračnih snaga. Sastavljen je nacrt vojnoga sporazuma: izaslanici su zahtijevali da se prizna privremena vlada LNC-a i stalno izaslanstvo LNC-a u Bariju. Britanci su odbili prvi, a pristali na drugi zahtjev. Dok su izaslanici boravili u Bariju, snage LNC-a na sjeveru Albanije prodirale su u Kupijevo područje i nanijele osjetne gubitke Kupijevoj krhkoj organizaciji, te ubili 380 njemačkih vojnika; Nijemci da su zatražili pojačanja Iz Grčke. Istodobno je na jug Albanije stigla sovjetska misija koju su sačinjavala dva oficira. Unatoč tim događajima, pregovori su u Bariju nastavljeni i najzad je 24. kolovoza - nakon dugih rasprava o tome da li da britansku pomoć dijeli BLO ili LNC - potpisan vojni sporazum.

Dan nakon toga Hodža je u svojemu štabu priopćio BLO-u da McLean, Smiley i Seymour rade protiv partizana; stoga da moraju napustiti Albaniju, ili dopustiti da ih partizani evakuiraju; inače da će biti uhićeni i da će im suditi partizanski vojni sud. Unatoč klimi »pomirljivosti«, na takav ultimatum Britanci u Bariju ipak nisu mogli pokorno pristati. Iza-slali su Palmera natrag k Hodži neka ga navede da povuče svoju odluku uz prijetnju da će opozvati vojni sporazum. Unatoč tome što su bili pristigli Rusi, Hodža je Palmera ljubezno primio i svoju prijetnju opozvao. Kad je u rujnu neki zapovjednik LNC-a uhapsio nekoga BLO koji je bio s Ganijem Kryeziuom - posljednji je prihvatio borbu, a njegov je radio-operater podvrgnut »sramotnome postupku« - Hodža se ispričao i rekao da se to dogodilo protiv njegove zapovijedi.

LNC je u međuvremenu i nadalje napredovao na sjeveru. Sredinom rujna Britanci iz Barija sugerirali su da se valja oglušiti na Kupijevu ponudu u posljednjem času da će se boriti protiv Nijemaca, te da mu više ne valja slati oružje. U to je doba Kupi imao samo 2000 svojih ljudi i oko zooo nacionalista koji su s njime surađivali; LNC je pak raspolagao s oko 25 ooo ljudi i djelovao vrlo korisno jer je vezivao njemačke snage; u Bariju su stoga držali da bi bilo pogrešno slati oružje Kupiju i time »prejudicirati vojne odnose« s LNC-om. U tom su stajalištu ustrajali nakon McLeanova izvještaja da su Kupijevi ljudi sudjelovali u tri »manje operacije« protiv Nijemaca. (U jednoj je od tih akcija Julian Amery poveo na Nijemce skupinu turkestanskih dezertera.)

Početkom studenog opozvani su u Bari McLean i njegovi drugovi. Kad su to saopćili Kupiju, rekao im je kako bi svoje snage mogao održati samo ako bi s Nijemcima surađivao protiv LNC-a: on da tako ne želi postupiti, stoga da će raspustiti svoj pokret. Na McLeanovu molbu Eden je naložio da Kupija izvedu iz Albanije »no da ne otkriju da je vlada Njegova Veličanstva u tome sudjelovala«. To da mora ostati u tajnosti kako bi se izbjegle neprilike s Hodžom. Međutim, ta potajna operacija nije bila potrebna. Kupi i njegova dva sina napustili su Albaniju svojim brodom, a potom ih je prihvatio britanski ratni brod.

Tad su Britanci već očito davali prednost dobrim odnosima s Hodžom: držali su kako će zacijelo on preuzeti vlast kad Nijemci otiđu, no još su donekle sumnjali hoće li se održati na vlasti. Hodža je 2.0. listopada objavio u Beratu deklaraciju da je stvorena »prva albanska demokratska vlada« te da će od Britanije, Sovjetskoga Saveza i Sjedinjenih Američkih Država biti zatraženo da je priznaju. Neki je očevidac iz BLO izvijestio: »U Beratu vlada fanatično ushićenje.«

Britanci se nisu htjeli preuranjeno obavezati, te su o tome obavijestili sovjetsku i američku vladu. Sedamnaestog studenoga FNC je ušao u Tiranu. Pukovnik Alan Palmer, izabran da predvodi britansku vojnu misiju u oslobođenoj Albaniji, napisao je Edenu (s kojim je bio prisan): »Nadam se da nećete odgađati priznati FNC. Gotovo čitava zemlja je već pod privremenom vladom, te nema izgleda da će FNC u dogledno vrijeme naići na ozbiljniji otpor... Čujem da se Billy (Neil) McLean i Julian Amery uskoro vraćaju kući, te ćete zacijelo biti izloženi izljevu desničarskih osjećaja.« Eden je 2.5. prosinca odgovorio: »Ne bojte se da će me posjetioci iskvariti - njihov sam posjet, na žalost, morao odgoditi...«

U prosincu su odnosi između Britanije i Hodžine vlade bili zasjenjeni građanskim ratom u Ateni. U Tirani su bili predstavnici EAM-a. Palmer je dobio upute da »Hodži objasni kako ... je nedvojbeno u interesu Albanije da se ne da uvući u unutarnje grčke razmirice«.

Britanska, sovjetska i američka vlada konačno su priznale Hodžinu vladu tek u studenom 1945. Albanci su 1946. godine otyorili vatru na britanski brod koji je plovio Krfskim kanalom, te su odnosi prekinuti - i ni do danas nisuponovno uspostavljeni.

S vojnoga gledišta, britanska je potpora albanskim komunistima bila donekle ipak uspješna. Procijenjeno je da je ubijeno 6000 do 7000 njemačkih vojnika, a da ih je zarobljeno oko 500. To je rezultat djelatnosti Hodžina LNC-a, kojem je donekle pomoglo 40 ljudi iz Long Range Desert Group (spušteni su u blizinu Peze u rujnu 1944). Britanci su sa stajališta dugoročne politike doživjeli neuspjeh s albanskim komunistima, no moglo bi se reći da ni Sovjeti nisu bili bolje sreće. Možda su baš Britanci, pothra

njujući samoljublje mladogä Hodže, pripomagali da razvije toliku samosvijest te se posvađao sa svim velikim silama, osim s komunističkom Kinom.

15. Britanija, balkanski komunisti i Makedonija

U odnosima s pokretima otpora u Grčkoj, Jugoslaviji i Albaniji - a i u Bugarskoj - Britanci nisu dovoljno znali o komunističkim partijama tih zemalja, kao ni o tome u kakvim su one međusobnim odnosima, i to ih je dovodilo u nepriliku. Jedino su s grčkim komunistima dolazili u doticaj još od 1941, godine; a o jugoslavenskim i albanskim komunistima Britanci su sve do 1943. godine jedva znali tko su im vođe, a i nakon 1943. godine nisu gotovo ništa znali o razmiricama unutar komunističkih partija i o razmiricama tamošnjih partijskih vođa s Moskvom.

Britanci se nisu podjednako odnosili prema svim komunistima. Churchill je bio voljan uspostaviti prijateljske odnose s Titom osobno, premda je načelno bio velik neprijatelj komunista. U početnoj fazi odnosa s grčkim komunistima SOE nije bio opterećen uobičajenim britanskim predrasu^ dama i sumnjičavošću. U Jugoslaviji je SOE pokušao igrati na strah od komunizma, kojim je bio zadojen Foreign Office, e da bi osigurao potporu Mihailoviću - dok mu je to odgovaralo; nakon toga SOE kao da nije imao ni ideoloških ni političkih zamjerki uspostavljanju prisnijih veza s komunistima, i jugoslavenskim, i albanskim, i bugarskim. To se može reći i o britanskim vojnim zapovjednicima na Bliskome istoku i na Sredozemlju. I o britanskim oficirima koji su živjeli i radili u svakodnevnome dodiru s komunistima kao da bi se moglo reći da su većinom bili nepristrani i često veoma tolerantni spram nezgrapnosti, bockanja, pa i otvorenog neprijateljstva komunista. Kad bi naišli na komuniste koje su zavoljeli i poštovali, kao da im je uspijevalo da ti osjećaji postanu uzajamni, a katkad su uspostavili i trajna prijateljstva, u Jugoslaviji barem.

Stav Foreign Öfficea bio je neminovno drukčiji jer su u komunistima vidjeli prijetnju svojim dugoročnim ciljevima u jugoistočnoj Evropi.

Britanci, južnoslavensko sjedinjenje i Makedonija 1939-1942

Pribojavajući se da će se ruski utjecaj i komunizam proširiti po jugo- ' istočnoj Evropi, Foreign Office se osobito pribojavao dvaju strašila: juž-noslavenskoga sjedinjenja i makedonske nezavisnosti. Tijekom dvadesetih godina Köminterna se živo zanimala za Balkan i njezina je uvriježena politika bila da valja stvoriti balkansku komunističku federaciju, kojom da bi prestale nacionalne razmirice između Bugarske, Grčke i Jugoslavije, a možda i Rumunjske. Posebno pak tom federacijom da bi prestale ogorčene svađe Bugarske, Jugoslavije i Grčke oko Makedonije, koja da bi bila samostalna ili autonomna jedinica federacije - njezine granice nisu međutim nikad bile naznačene. No, osim Bugarima, nikome se od komunista ta zamisao nije osobito milila. Bugari su pak vjerovali da će moći ovladati Makedonijom.

Britanci u drugom svjetskom ratu kao da se na tu politiku Kominterne nisu osvrtali, već su imali na umu politiku carske Rusije i opasnost od panslavizma, koji bi se očitovao u ujedinjenju Bugarske i Jugoslavije, ili Srbije, te bi bio agentom ruskoga imperijalizma u jugoistočnoj Evropi. O Makedoniji bi se moglo reći da bi već i na spomen toga imena Foreign Officeom prostrujala jeza: jer Makedonija je, u najboljem slučaju, mogla biti jabukom razdora u južnoslavenskoj zajednici - a oni to nisu priželjkivali. U najgorem bi pak slučaju bila prijetnjom britanskome štićeniku, Grčkoj, i tako hi potkopala britanski utjecaj u tom području.

Foreign Office je bio osobito osjetljiv na bugarsku komunističku partiju, koja se u svijetu pročula po svojemu vođi, Georgiju Dimitrovu i po njegovu prkošenju nacistima, na suđenju zbog podmetanja požara u Reichs-tagu; Britanci su znali za njega i za njegova zamjenika Vasila Kolarova, koji je također bio u izagnanstvu u Moskvi. Georg Rendel (koji je bio poslanik u Sofiji, a potom ambasador pri jugoslavenskoj vladi u izagnanstvu) odvajkada je bio uvjeren da je bugarskim komunistima namijenjena glavna uloga nfiOvjgtsk'm planovima o nadmoći u jugoistočnoj Evropi; tog su mišljenja bili i izbjegli jugoslavenski političari, a osobito Milan Ggvrilović.

Dok je još bio u Sofiji, Rendel je redovito izvještavao o djelatnosti komunista, na primjer o velikom štrajku duhanskih radnika što su ga komunisti organizirali u ljetu 1940. godine, te o komunističkim demonstracijama i lecima kad je Sobolev posjetio Sofiju u studenom 1940. Budno je pratio i bugarsko držanje spram Makedonije. U siječnju 1940. izvijestio je kako se neki simpatizer Unutrašnje makedonske revolucionarne organizacije (VMRO), što je uvelike bila umiješana u ubojstvo jugoslavenskoga kralja Aleksandra 1934. godine, zanima ima li izgleda da Britanci podupru VMRO. Foreign Office je odgovorio: »Ne bismo smjeli imati nikakve veze s Makedoncima ... samo bismo opržili prste.«

Upletanje komunista u Makedoniji bilo je još opasnije od VMRO. Rendel je Foreign Officeu poslao proglas bugarske komunističke partije o Makedoniji iz kolovoza 1940, koji je bio zanimljiv zbog dalekosežnih ustupaka Jugoslaviji, i vjerojatno je bio nusproizvod sovjetske odluke da uspostave diplomatske odnose s Jugoslavijom. Nikada prije bugarski komunisti nisu bili pristali da se makedonsko područje - o kojemu su držali da po pravu pripada Bugarskoj - pripoji Jugoslaviji. No tad, eto, kao da su pristali da Jugoslavija zadrži to područje:

»Makedonci u Jugoslaviji sad posve opravdano nastoje izboriti autonomiju Makedonije. Boreći se zajedno s ostalim Južnim Slavenima za očuvanje mira .. . Jugoslaveni iz jugoslavenske Makedonije uznastojat će, zajedno s ostalim naprednim snagama Jugoslavije, da se dovrši proces ... koji će dovesti do demokracije i federativnog preuređenja, kojim će Makedonija, a i ostali jugoslavenski narodi, dobiti autonomiju. Kad tako zadobije samostalnost, jugoslavenska će Makedonija nastojati da joj se priključe ostali dijelovi Makedonije, te će postati sponom između balkanskih zemalja... Makedonci u Bugarskoj ne mogu imati druge politike do one što je provodi glavnina makedonskog naroda koja živi u jugoslavenskoj Makedoniji.«

Da su se bugarski komunisti u vezi s Makedonijom pridržavali te politike - a u srži će istovjetnu politiku u narednim godinama provoditi Tito - nikad se u tom pitanju ne bi bili sukobili s jugoslavenskim komunistima; a te bi se dvije komunističke partije bile mogle toliko zbližiti da bi ozbiljno ugrozile nastojanje Britanaca da Grčku očuvaju cjelovitom i izvan komunističkog utjecaja; no to bi zbliženje bilo zaprekom i Staljinu

- kad je poslije rata pokušao podvrgnuti Tita.

Godine 1940. nisu samo bugarski komunisti bili voljni pristati na makedonsku autonomiju u federativnoj Jugoslaviji — već su na to pristajali i protogerovisti (otcijepljeno lijevo krilo VMRO, s kojim je SOE bio u vezi). Ta zamisao kao da je bila prihvaćena i u jugoslavenskoj Makedoniji: britanski vicekonzul u Skopju navodi u izvještaju na početku 1941. godine da utjecaj VMRO u zemlji slabi - a pripadnici VMRO da nisu bili voljni pristati na autonomiju unutar Jugoslavije. Vicekonzul je dodao kako je »komunizam najčvršće ukorijenjen među ... omladinom, iako je komunistička partija u Jugoslaviji zabranjena. Ona je vjerojatno latentno veoma jaka - koliko se može procijeniti snaga nekog ilegalnog pokreta«; i da je od Kominterne upravo dobila upute da se svim silama suprotstavi »fašizmu«.

Prilike su u Jugoslaviji bile zapravo mnogo zamršenije no što se moglo razabrati iz bugarskoga proglasa ili iz vicekonzulova izvještaja. Kad je Vukmanović-Tempo 1940. godine posjetio Makedoniju u ime Komunističke partije Jugoslavije, naišao je na komunističkoga veterana i nekadašnjega funkcionara Kominterne, poznatog pod imenom Šarlo-Šatorov; o njemu je držao da je naklonjen Bugarima i tvrdoglav, no morao ga je prihvatiti kao sekretara novoosnovane (jugoslavenske) makedonske komunističke organizacije - uglavnom i stoga što se prenosilo da »dobro stoji« kod Dimitrova u Moskvi. Tempo je za vrijeme posjeta nastojao učvrstiti partijsku organizaciju, no u tome je samo donekle uspio. Posjet Soboleva Sofiji u studenom 1940. pokazao je da se sovjetsko zanimanje i potpora odvraćaju od Jugoslavije i ponovno skreću prema Bugarskoj; kad je pak Bugarska 1941. godine okupirala pretežni dio jugoslavenske Makedonije

- nakon raspada jugoslavenske države - bugarski se komunisti zapravo više nisu mogli pridržavati smjernica iz proglasa 1940. godine. U jugoslavenskoj Makedoniji neki su komunisti bili uhapšeni, ili strijeljani, a i prvi su partizanski odredi imali velike gubitke. Za to su se vrijeme jugoslavenska i bugarska komunistička partija ogorčeno sporile o pravu na Jugoslavensku Makedoniju, u toj se borbi Sarlo-Sarotov stavio na stranu Bugara, a Kominterna je u kolovozu 1941. presudila, ne baš sasvim jasno, u prilog Jugoslavenima,³¹ no tom se odlukom raspra nije okončala.

U međuvremenu se Foreign Office pribojavao južnoslavenskoga sjedinjenja, što im se podjednako nije mililo ni kad su ga predlagali antiko-munisti, ni kad su ga predlagali koipunisti. Prije no što je Njemačka okupirala Jufoslaviju, za to su sjedinjenje bili štićenici SOE, srpska Zemljoradnička stranka i lijevo krilo bugarske Zemljoradničke stranke. Kad je

Milan Gavrilović potkraj 1941. godine stigao iz Moskve u London, nastavio je kod svojih izbjeglih kolega i kod Britanaca odlučno zastupati tu zamisao, obrazlažući da bi se tako najsigurnije spriječilo da Bugarska priđe komunistima i da bi se suzbilo širenje sovjetskoga utjecaja na Balkanu. No suprotstavio mu se Ninčić, koji je o sebi držao da je tvorac grčko-jugoslavenskoga ugovora i pobornik balkanske unije koju da na toj podlozi valja sazdati - te je obrazlagao kako je vjerojatnije da bi jugo-slavensko-bugarsko sjedinjenje poslužilo kao prijenosnik sovjetskoga utjecaja, negoli kao brana od njega. Foreign Office se stavio na Ninčićevu stranu, vjerujući kao u dogmu da bi bugarsko-jugoslavensko sjedinjenje bilo komunista, bilo antikomunista, ugrozilo britanske ciljeve. U ožujku 1942, kad su se Britanci pripremali za anglo-sovjetski ugovor, Južni odjel je zabilježio: »Bilo bi korisno, no politički zacijelo neumjesno, zatražiti od sovjetske vlade jamstvo da neće poticati sveslavenski pokret na Balkanu ili stvaranje južnoslavenskoga bloka, jer bi se to kosilo s načelom balkanske federacije.«

Takvo jamstvo nije zatraženo. Narednoga lipnja je Sargent potanko obrazložio zašto se Britanci protive »sveslavenstvu na Balkanu« (smjerao je zapravo na bugarsko-jugoslavensko sjedinjenje): »Bugarska, u rkojoj je javno mnijenje izrazito naklonjeno Rusima, bila bi šiljak na koplju sovjetskoga prodora na Balkan, a Rusi bi u Makedoniji i Srbiji mogli lako zadobiti potporu za uspostavljanje čvrstoga bloka koji bi se rasprostirao od istoka do zapada Balkana, te bi Grčku izolirao ...«

Tempo, balkanske komunističke partije i strategije otpora

Da je Foreign Office znao o djelatnosti Titova izaslanika, Vukmano-vića-Tempa, u vezi s balkanskim komunističkim partijama i Makedonijom, od konca 1942. godine nadalje, bio bi se zacijelo uzbudio i postao sumnjičav, te bi se možda bio zabrinuo zbog britanske potpore Titovim partizanima. Tito je Tempa poslao u jugoslavensku Makedoniju potkraj 1942. godine, s posebnom punomoći Centralnog komiteta komunističke partije Jugoslavije, da na području Makedonije, Kosova i Metohije razvije oružanu borbu, te da se poveže s centralnim komitetima komunističkih partija Albanije, Grčke i Bugarske kako bi se organizirala suradnja u borbi protiv njemačko-talijanskih okupacijskih snaga. Tempo je bio odlično izabran za tu zadaću, zbog svoje odlučnosti; hrabrosti i odanosti - no možda i nije s obzirom na svoju narav. Taj mladi Crno-gorac- 1942. godine bilo mu je 30 godina - bijaše, po vlastitome prikazu, tvrdoglav u uvjerenjima, nagao na djelu i u reagiranju, bezobziran u oba-ranju drukčijih nazora te toliko otvoren da je to moglo povrijediti. Cen-tralni komitet mu je u ljetu 1943. godine sugerirao da u odnosima s drugim balkanskim komunističkim partijama bude »taktičan«, te da ima na umu da su to neovisne partije, no da u političkim pitanjima, dakako, ne bude »popustljiv«. Ako »taktičan« znači »pun takta«, Vukmanović zacijelo to nije bio; veličajući jugoslavenska postignuća, a potcjenjujući postignuća i politiku drugih balkanskih komunista, bit će da je ozlojedio mnoge, a osobito starije i iskusnije drugove. Tito mu je 1944. godine, u času ljutitosti, rekao da se u pregovorima s drugim balkanskim partijama

ponašao poput slona u staklarnici. U toj je osudi bilo ponešto istine, uzmu li se u obzir da je među komunističkim partijama bilo suparništva i svađe gotovo isto toliko koliko i među balkanskim nacionalistima.

Tempo je komunistima drugih balkanskih partija odmah obznanio kako je jedino jugoslavenska strategija otpora ispravna, a sve ostale da su pogrešne. Početkom 1943. godine upleo se u Makedoniji u dugu raspru s Bojanom Balgaranovom, članom Centralnog komiteta Komunističke partije Bugarske, koji je u Makedoniju bio izaslan da bi uskladio djelovanje svoje i jugoslavenske partije. Tempo je izložio temeljnu jugoslavensku doktrinu, koja je izrastala iz borbenih iskustava od ljeta 1941. godine nadalje. Evo te doktrine: bezuvjetno valja voditi oružanu borbu i organizirati stalne vojne jedinice na seoskim područjima; te jedinice treba da budu jezgra narodnooslobodilačkog pokreta; radnike i druge građane valja navesti da otiđu iz gradova, da se pridruže oružanim odredima i da stvore oslobođena područja. Jedino tako da će komunisti u času pobjede) moći preuzeti vlast jer će raspolagati oružjem i iskusnim borbenim snagama. Tempo je posve otvoreno kazao da je to cilj kojemu valja težiti.

U ljetu 1943. godine Tempo nije tu doktrinu izložio samo Balgara-novu, već i Enveru Hodži i drugim albanskim komunistima, kao i vršiocu dužnosti sekretara Komunističke partije Grčke, Georgu Siantosu. Tempo je ostale partije optužio da vode pasivnu politiku, da izbjegavaju boriti se s neprijateljem, te da veoma griješe što se oslanjaju na subverzivnu djelatnost i na sabotažu u gradovima, koje smatraju glavnim središtima otpora.

Balgaranov, nekadašnji funkcionar Kominterne, uzvratio je na to da je bugarska politika usklađena sa Staljinovim željama, jer da je Staljin zahtijevao štrajkove i diverzije; osim toga, prilike u Bugarskoj da su posve drukčije nego u Jugoslaviji, jer da Bugarska nije okupirana. To je Tempa navelo da posumnja kako Moskva možda ne odobrava Jugoslavensku strategiju otpora sveopćom oružanom borbom. Tempo kao da nije mnogo utjecao na bugarske komuniste koji su - izuzme li se kratkotrajno skretanje u jugoslavenskom smjeru 1944. godine - ustrajali uglavnom u »staljinističkoj« politici otpora. Prvi BLO koji je došao u dodir s bugarskim partizanima, major Mostyn Davies, izvijestio je u veljači 1944. da navodno imade 12000 partizana, no da mu je rečeno kako je mnogo više ljudi okupljeno u »miliciji«, koja da je formirana unutar armije i policije. Bugarske partizanske vođe da se pridržavaju slijedećeg redoslijeda: ponajprije, formirati »miliciju« i izvoditi sabotaže u industrijskim područjima; potom, prodrijeti u vojsku i policiju i podrivati ih; naposljetku, izvoditi partizanske akcije na seoskim područjima i u manjim gradovima. Mostyn Davies je zaključio da se bugarski pokret, za razliku od jugoslavenskoga, više oslanja na razorno djelovanje u gradovima nego na gerilsku djelatnost u brdima; »konačni ustanak« - po bugarskoj doktrini - da će ovisiti o obilnoj potpori vojske, usklađenoj s ustankom »milicije« u gradovima. (Izrazom »milicija« Bugari su nedvojbeno označavali tajnu organizaciju.)

Slične razloge suprotstavio je Tempu Grk Siantos. Rekao je da polovica stanovnika Grčke živi po gradovima i »tko bude držao gradove, vladat će zemljom«; zbog toga da su se grčki komunisti usmjerili na gradeve. a ne na sela. (Gerilski vođa Ares Velukiotis zastupao je suprotno mišljenje.) S obzirom na preuzimanje vlasti, Siantos je izjavio da će komunisti predložiti stvaranje koalicione vlade sa svim građanskim stran-,'Vkama koje se protive kraljevu povratku, bez obzira jesu li sudjelovale /u borbi protiv zavojevača. Tempo je primijetio da će te stranke, uz pomoć Saveznika, nadvladati, te da će ukloniti komuniste s vlasti; Siantos je odgovorio kako im je prva zadaća da uklone kralja; u svakom slučaju komunisti da će zahtijevati resore unutrašnjih poslova i obrane; grčki narod da će moći svoju volju izraziti na slobodnim izborima koje će provesti koaliciona vlada. Tempo je žestoko uzvratio kako Jugoslaveni ne bì nikad dopustili da »slobodne« izbore provodi vlada u kojoj su zastupljene »stare« stranke — jugoslavenski partizani da nisu zbog toga podnijeli tolike žrtve - niti bi dopustili Saveznicima da uđu u zemlju. Na to jé Siantos odvratio: »Vi Jugoslaveni sve odlučujete silom, a mi se Grci slu-žimo politikom. Mi smo izabrali lakši put.« Tempo je odgovorio: »Naš put je teži, ali mnogo djelotvorniji. Mi ćemo svakako uspjeti, a za va§ nisam siguran.«

Na nekom je prethodnom sastanku istaknuti grčki komunist Zimas (Emaios) rekao Tempu da je Grčka u iznimnome položaju: prevladaju tu engleski interesi i njihov utjecaj, i Grci da zato od svih velikih saveznika ističu samo Englesku. Tempo ce na to: »Zar mislite da ćete uspjeti prevariti Engleze?« Premda Tempo nije uspio uvjeriti ni Balgaranova ni Siantosa u ispravnost jugoslavenske strategije, rasprave koje je vodio imale su stanovitog učinka. ELAS je proširio područje djelovanja i sve se više protubritanski usmjeravao, dok su Bugari prekasno, tek početkom 1944. godine, i to uz pomoć i na savjet Jugoslavena, sustavnije počeli osnivati stalne partizanske borbene jedinice. U Albaniji je Hodža po Tempovu savjetu, sasvim raskrstio s Bali Kombetar, te - osobito nakon sloma Italije - uvelike proširio vojnu aktivnost LNC-a i proveo mobilizaciju na širokoj osnovi. Javna britanska potpora i pohvale Titu, kao i veoma brz porast i uspjesi Titove vojske mora da su pridonijeli toj promjeni stava. U raspravama koje su se unutar grčke komunističke partije vodile o vojnoj i političkoj strategiji bilo se još teže oduprijeti jugoslavenskim razlozima u prilog sveopćoj oružanoj borbi kad su, eto, i Britanci tako oduševljeno podupirali Tita.

Tempo ipak nije uspio navesti grčke i druge balkanske komuniste da pristanu uz njegovu zamisao o »balkanskome štabu« koji bi usklađivao vojne poteze protiv neprijatelja, a možda i spriječio »reakciju« da se nakon oslobođenja okoristi plodovima rata. Prvi korak trebala je biti radio-veza između partizanskih štabova. Kad je ljeti 1943. godine Tempo to predložio Zimasu i Aresu, nije donesena nikakva odluka: Zimas je morao otići u Atenu da o tome raspravi s partijskim vodstvom. Kad se Siantos nakon nekoliko tjedana sastao s Tempom, izrazio se prilično uzdržano o zamisli »balkanskoga štaba«: »Neprijatelji će nas optužiti da osnivamo nekakvu balkansku internacionalu«. Na to je Tempo prekorio Grke da su se stavili pod britansko Zapovjedništvo za Bliski istok, a da odbacuju zamisao o balkanskome štabu, koji bi - po njegovim rjiečima - imao veliko političko značenje kao prvi korak prema balkanskoj federaciji. Siantos je samo odgovorio da vrijeme za to još nije sazrelo.

S Albanijom je Tempo bio bolje sreće. U izvještaju što ga je 8. kolovoza 1943. poslao jugbsfevenskkome Centralnom komitetu naveo da je

Hodža prihvatio prijedlog o balkanskom štabu.³² To isto, po Tempovim riječima, da je odlučila i komunistička partija Bugarske. Službena povijest bugarske partije, objavljena nakon raskida Tito-Staljin, iznosi niz uzajamnih optužbi Sofije i Beograda, no priznaje da su u doba rata partizanski štabovi dviju zemalja bili u stalnoj vezi, te da su »koliko je bilo moguće« usklađeno djelovali.³³

Kad je u kolovozu 1943. jugoslavenski Centralni komitet dobio Tem-pov izvještaj, naredio mu je da potpuno odustane od inicijative da se uspostavi balkanski štab, jer da je politički neumjesna i štetna. On je tako i postupio. Bilo bi zanimljivo doznati je li u pozadini jugoslavenskoga veta na Tempovu inicijativu bila direktivA-Staljina, ili barem Georgiia Di-mitrova, koji je bio Titova stalna veza u Sovjetskom Savezu.

Balkanski komunisti i Britanija

Tempo je u ljetu 1943. godine zamjerio Grcima Zimasu i Aresu Ve-lukiotisu što dopuštaju Britancima da se miješaju u njihove unutrašnje poslove; Albancima je pak rekao da BLOS ne smiju dopustiti pristup do štabova partizanskih jedinica. I jedno i drugo bilo je izraz beskompromisnosti jugoslavenskih partizana i borbene žudnje za neovisnošću, ali i ogorčenosti što su Britanci slali oružje Mihailovićevim četnicima koji će ga potom upotrijebiti protiv partizana (partizani nisu znali da su te po--šiljke bile neznatne). Stav Tempa i drugih vođa jugoslavenskih partizana rli vjerojatno ne i Tita) donekle je bio ukorijenjgn i u bojazni da će Bri-tanci pokušati Jugoslavenima silom oružja nametnuti kralja i vladu u iz-gnanstv«

Kasnije, donekle samokritično, Tempo je ispričao kako je u ljetu 1943. godine, prilikom prvog posjeta glavnome štabu ELAS-a, odbio razgovarati s Myersom zbog toga što su Britanci isporučivali četnicima oružje; taj je britanski postupak žestoko napao u govoru oficirima ELAS-a, u Myersovoj nazočnosti. Budući da je odbio s njime razgovarati, Myers nije imao prilike doznati da je Tito upravo primio britansku misiju.

Tempo i druge jugoslavenske partizanske vođe pridržavali su se načela da od Britanaca ne primaju novac. Tempo je kritizirao Grke što primaju novac i odjeću i time nadahnuo Aresa Velukiotisa da u vatrenom govoru izjavi kako Britanci ne smiju ni pomisliti da ELAS mogu kupiti gaćama ili zlatom: »Nama je potrebno oružje, a ne gaće. «

Nekoliko mjeseci kasnije Tempo je i sam morao prihvatiti britansku misiju u Makedoniji; tom je prigodom izjavio da je spreman tući se s Nijemcima i uništavati njihova postrojenja, a ako Britanci hoće da ostanu u toj zemlji, morat će ih opskrbljivati oružjem, eksplozivom i municijom, a ne odjećom, hranom i novcem. A budu li slali takvu robu umjesto oružja - kao u Grčkoj — morat će napustiti Makedoniju; nekoliko dana nakoti te opomene uslijedio je ultimatum, e da bi se pokazalo kako se »taj narod ne može potkupiti«.

U neko drugo vrijeme i na drugim mjestima događalo se da su i jugoslavenski partizani, u krajnjoj nuždi, primili hranu i odjeću - ali ne i novac. U Grčkoj su ELAS, kao i Zervas, plaćani u početku neredovito, ali od srpnja 1943. redovito po jedan zlatni sovereign na mjesec za svakoga gerilca i po jedan sovereign za njegovu obitelj. Po riječima Woodhousea, Myersova zamjenika, ELAS je »uzimao cijelu količinu, pa ju je dijelio po svojem nahođenju«. Albanski LNC nije se ustručavao 1943. godine zatražiti od Britanaca 15 000 sovereigna. Kasnije je »Trotsky« Davies pisao da je svota bila potrebna da se prehrane sve veće partizanske snage i talijanski vojnici koji su dezertirali nakon talijanske kapitulacije; dodao je da je ukupno 80 000 funti poslano u Albaniju, premda sav taj novac nije otišao partizanima. U kasnijim vremenima, kad se radilo o pomoći, Foreign Office je napisao da albanske komunističke vođe »očekuju od nas opskrbu i zlato«.

U vezi s Bugarskom, Ministarstvo financija je 1944. godine odobrilo da se na partizane potroši 50 000 funti.

i U Jugoslaviji su stvari stajale drukčije. Novac se od početka, dakako, islao Mihailoviću; no kad je Fitzroy Maclean trebao biti spušten u Jugoslaviju, SOE je preporučio da ponese »ogromnu svotu zlatnih sovereigna«, ali on je to odbio rekavši da će im javiti ako uvidi da mu je novac potreban. Tito mu je zapravo odmah izričito dao na znanje da od Britanaca neće prihvatiti novac, te da ne želi da ga pokušaju utrošiti u Jugoslaviji. Maclean je stoga najurio nekoga britanskoga oficira koji je unio novaca, navodno za kupnju mazgi. John-Hennicker-Major je također, na temelju ^svojih iskustava sa srpskim partizanima, izjavio 1944. godine da su Britanci plaćali samo za stan i hranu, a da inače nisu davali nikakav novac. Partizani su, kad su nabavljali namirnice i druge potrepštine, plaćali obveznicama koje su trebale biti isplaćene nakon oslobođenja, a pučanstvo ih je prilično rado primalo.

Britanci i jugoslavenski i bugarski partizani

Ma koliko da je Tempo sumnjao u Britance i ma kako žestoko da se prepirao s bugarskim komunistima, on i jugoslavenski partizani mnogo su Britancima pomogli u njihovu nastojanju da dođu u dodir s bugarskim partizanima i u Bugarskoj potaknu otpor, a u jugoslavenskoj Makedoniji rušilačku djelatnost. Britanci su znali da u Bugarskoj postoji od 1942. godine Domovinska fronta, a znali su i to da u njoj nisu samo komunisti, već i elementi s kojima je SOE bila u dodiru prije travnja 1941, naime lijevo krilo Zemljoradničke stranke i Vojna liga što ju je vodio pukovnik Damjan Velčev. Ali SOE nije uspio da stupi u dodir s njima niti preko Carigrada, niti preko Mihailovića, pa su im jugoslavenski partizani bili jedina nada. Stoga su britanski odnosi s bugarskim partizanima iz Domovinske fronte bili sastavni dio britanskih operacija u Jugoslaviji.

Prvi BLO stigao je u glavni štab jugoslavenskih partizana u Makedoniji u listopadu 1943. i odmah uspostavio radio-vezu s Kairom. Uskoro je stigao još jedan BLÖ - major Mostyn Davies - koji je bio na putu u Bugarsku. Ta su dva oficira nadugo razgovarala s Tempom i s bugarskim

komunistom - predstavljen im je kao »Sergej« - koji im je dao obavijesti o bugarskim partizanima. BLO su izvijestili da je makedonski glavni štab »voljan surađivati s našim misijama, te napadati neprijateljske prometne veze i privredne objekte... U rudniku kroma u Alatinu ... među namještenicima ima mnogo partizanskih pristaša ... te neće biti teško pokrenuti sabotažu ... Tempo je ponudio da će u Skopju instalirati britanski radio-telefonski uređaj kojim bi upravljao operater Makedonac. Djelovao bi kao središte za prikupljanje obavijesti o rasporedu neprijateljske vojske.«

BLO su također izvijestili o ponudi makedonskoga glavnog štaba da će im pomoći da stupe u doticaj s bugarskim glavnim štabom južno od gradića Trn (sasvim blizu jugoslavenske granice); taj štab da je u vezi s Domovinskom frontom u Sofiji, a u njoj da su »zemljoradnici, socijalisti, komunisti, Vojna liga i protogerovisti«. Doznali su također da u Bugarskoj ima oko 8000 partizana koji da su »dobro organizirani, ali loše opremljeni«.

Taj je optimistički izvještaj obradovao Kairo. Uskoro je ubačena nova skupina kao pojačanje misiji pri makedonskom glavnom štabu, te im je rečeno neka priopće da je Glavni štab za Bliski istok »vrlo zainteresiran« za napad na prugu Skopje-Gevgelija i rudnik kroma u Alatinu, te da bi poslao potreban materijal. Ali prvi »jači napad« na prugu Skopje-Gev-gelija, u studenom, nije uspio, iako su partizani izbacili iz tračnica jedan vlak na nekoj drugoj liniji i ubili zoo Nijemaca. Mostyn Davies u međuvremenu se polako probijao prema bugarskim partizanima, promatrajući usput operacije makedonskih partizana. Evo »ocjene vojne situacije« koju je 19. studenog sastavila Formacija 133 (to je bilo novo ime za SOE na Bliskome istoku): »Moramo napomenuti da britanskog oficira kojeg smo htjeli poslati u Bugarsku nismo mogli ubaciti pomoću Mihailovićeve skupine koja se nalazila nadomak granici, već je valjalo organizirati dugà putovanje pomoću partizanskog glavnog štaba u Makedoniji i uz partk zansku pratnju«. Sredinom prosinca SOE je javio da se Mostyn Davi«^ nada kaiko će se uskoro sastati s bugarskim partizanskim vođom u Trny< Do tog je doista i došlo - na jugoslavenskoj strani granice.

Tempo navodi da su u to vrijeme postojala dva bugarska partizanska bataljona u Jugoslaviji, »Hristo Botev», koji je bio pod jugoslavenskim zapovjedništvom, i »Vasil Levski«, pod bugarskim zapovjedništvom; posljednji je osnovan na području Crne Trave, a bilo je sastavljen od radnika i seljaka koji su došli iz Sofije i iz drugih dijelova Bugarske. Tempo se sporazumio s Balgaranovom da se Bugari mogu služiti »slobodnim područjem« Jugoslavije uz bugarsku granicu kao uporištem iz kojeg će razvijati svoju djelatnost po Bugarskoj. Jugoslaveni su obećali da će nove borce opskrbljivati hranom i oružjem ako to ne učini britanska misija koja je upravo bila prispjela. Dogovorili su se također da će bataljon »Hristo Botev« prijeći pod bugarsko zapovjedništvo. U skladu s tim sporazumom Balgaranov je otputovao u Sofiju kako bi organizirao mobilizaciju novih boraca, i vratio se s prijedlogom da se na jugoslavenskom području pripremi baza za smještaj bugarskoga partizanskog Vrhovnog štaba i bugarskog Centralnog komiteta KP kako bi odatle mogli dovršiti mobilizaciju i stvoriti nove partizanske bataljone. Tempo se s time složio, no ta se zamisao nije svidjela srpskim seljacima koji su ih trebali opskrbljivati hranom. Unatoč tome bugarski je Vrhovni štab osnovan, pa je počeo mobilizirati i opremati nove bugarske jedinice. Uskoro im je ponestalo oružja, pa je Tempo, u želji da pomogne, naredio nekom srpskom odredu da prejda oružje Bugarima.

U veljači i ožujku 1944. Britanci su procijenili da su povoljni izgledi za razvitak bugarskog otpora. Mostyn Davies i mladi komunistički pjesnik Frank Thompson, koji mu se pridružio u siječnju, spremali su se u Bugarsku, u nadi da će doći u dodir s partizanima u područjima oko Sofije, Plovdiva, Kazanlika i Rile, te da će organizirati da ih Britanci opskrbljuju. I neki su se drugi BLO pripremali otići tamo. Izgledi da se partizanska djelatnost uskladi s britansko-američkim zračnim napadima na Sofiju kao da su bili povoljni, pa su zbog toga načelnici štabova i SOE bili u vezi.

No plan da se jugoslavenski »slobodni teritorij« iskoristi kao sigurno uporište za poticanje operacija u Bugarskoj bio je - navodi Tempo -napušten, i to stoga što je iz Moskve Georgi Dimitrov brzojavno upitao zašto su partizani napustili Bugarsku i prešli na jugoslavensko područje: kako oni zamišljaju da će preuzeti vlast u Bugarskoj? Tempo je u tim riječima nazreo davnašnje raspre o strategiji otpora i nepokolebljivo bugarsko uvjerenje da je bitna revolucija u gradovima, a ne partizanski način ratovanja. U skladu s time dviju su bugarske brigade prešle u Bugarsku i tamo imale veoma teške gubitke.

Vjerojatno također zbog stava što ga je nametnuo Dimitrov, Mostyn Davies i Frank Thompson prešli su u Bugarsku. Mostyna Daviesa je 23. ožujka uhvatila i strijeljala bugarska policija. Tad je Thompson pre-uzeo njegovu ulogu i opremivši pet stotina Bugara krenuo s njima u pohod koji kao da je od početka bio osuđen na propast; pavši u zasjedu, Thompson je, a i ostali, bio uhvaćen, »suđen« u Sofiji, strijeljan i poko-pan u zajedničkom grobu. Njegovo je ime urezano 1946. godine na ve-liku nadgrobnu spomen-ploču, zajedno s imenima njegovih bugarskih drugova. Tako je major John Harington, koji je u travnju stigao u grčku Trakiju, morao iznova uspostavljati vezu s partizanima. No sa Domovinskom frontom nije uspio uspostaviti vezu sve do srpnja 1944, kad mu se pridružio major lan Macpherson; obojica su u Bugarsku prešla tek u kolovozu, i tada su Britanci Bugarlma poslali neku pomoć.

Britanci dakle nisu uspjeli u pokušaju da pomoću jugoslavenskih partizana naoružaju i razviju bugarske partizanske snage. No tome nisu bili krivi ni jugoslavenski partizani ni Britànci - osim što su pogrešno pretpostavljali da će bugarski partizani pokazati podjednake borbene odlike kao i jugoslavenski partizani. Uzrok neuspjehu valja potražiti u unutrašnjim bugarskim prilikama i u neslaganjima u bugarskoj komunističkoj partiji.

Britanci, Jugoslaveni i makedonsko pitanje 1943-/945.

)ok su Tempo i Britanci u vezi s bugarskim otporom dovoljno surađivali, to se ne bi moglo ustvrditi i za njihove odnose u makedonskom pitanju, na koje su obje strane bile vrlo osjetljive. Kad je Tempo u ve-ljači 1943. stigao u Makedoniju kao izaslanik jugoslavenskog Centralnog komiteta, među najvažnijim mu je zadaćama bilo preustrojstvo komunističke organizacije, koja je pod bugarskom okupacijom imala mnogo gubitaka. Pri koncu veljače osnovana je »neovisna« makedonska komv ni-

Slika 6. Makedonsko pitanje, 1943-1945. godine

stička partija; sekretar njezina Centralnog komiteta bio je Lazar Kolišev-ski: to su Makedonci protumačili kao izraz Titove politike da Makedonija bude jedna od budućih federalnih jedinica u sklopu Jugoslavije, jednakopravna sa Srbijom, Hrvatskom i drugim nacionalnim jedinicama: takva je politika bila najavljena u studenom 1943. u Jajcu, na zasjedanju AVNOJ-a. To je značilo da će Makedonci ubuduće biti mnogo manje podložni bugarskom utjecaju. A to je stvorilo i povoljnu klimu za osnivanje novih i djelotvornijih partizanskih jedinica i za razvitak makedonske nacionalne svijesti. Do konca godine uspostavljena su i prva oslobođena područja.

Tempo nije kanio djelovati samo unutar granica stare Jugoslavije. Kad se sastao s Zimasom, Sarafisom i Aresom Velukiotisom, u ljetu 1943. godine u Grčkoj, isticao je kako je potrebno da se ukine podjela na jugo-sl avensku, grčku i bugarsktu Makedoniju. Time nije smjerao na promjenu

granica, već na to da bi sve balkanske komunističke partije morale obećati slobodu i jednakopravnost svim narodima, pa i makedonskom; da bi valjalo u svim dijelovima Makedonije oblikovati makedonske partizanske jedinice s vlastitim jezikom i vlastitom zastavom, na kojoj bi bila peto-kraka zvijezda, kao u Jugosiaviji; te da bi Makedonci morali steći osjećaj kako će granice izgubiti svoj izvorni smisao ako narodnooslobodilački pokreti pobijede u svim balkanskim državama. To je značilo da bi valjalo uspostaviti slavenske makedonske jedinice u Grčkoj, kao što su oblikovane albanske partizanske jedinice u Jugoslaviji.

Nekoliko su se tjedana kasnije sastali u najvećoj tajnosti u Larissi Tempo i Siantos i dogovorili se da jugoslavenski partizani prijeđu na grčko područje i potaknu tamošnje slavensko pučanstvo da priđe EAM/ELAS-u; tom pak pučanstvu da valja zajamčiti nacionalnu slobodu i'i jednakopravnost; slavensko-makedonske jedinice da se mogu stvarati, no da moraju biti pod zapovjedništvom ELAS-a; Makedoncima da valja «kazati kako pravo na samoodređenje mogu steći samo oružanom (borbom.

Prema tome sporazumu, Tempo je s jugoslavenskim partizanskim jedinicama prešao grčku granicu kod Kajmakčalana i kanio razrušiti željezničku prugu Solun-Gevgelija. U jedinicama ELAS-a, na koje su naišli, zaprepastili su se čuvši za taj plan, te su kazali kako glavni štab ELAS-a sigurno neće dopustiti da se to izvrši. Tempo se na to nije osvrtao, već je krenuo prema Solunu, gdje su seljaci lijepo dočekali Jugoslavene i pru-žili im utočište; no ti seljaci - partizane je to razočaralo - nisu bili slavenski Makedonci, već Grci iz Male Azije. Tempo je, s jačim snagama, tu operaciju ponovno izveo u veljači 1944 i u svim grčkim selima u kojima su se krili naišli su samo na jednog izdajicu, pa je zaključio da je tome razlog što je ELAS bio posve neaktivan na tom području, te seljaci još nisu imali iskustva s okupatorom, niti su se bojali odmazde.

S druge strane, jugoslavensko nastojanje da mobiliziraju slavensko pučanstvo iz zapadne grčke Makedonije bilo je tako uspješno da je pokvarilo dobre odnose između jugoslavenske i grčke komunističke partije, i u drugoj polovici 1944. godine izazvalo oštre preprike.³⁴ ELAS je zaključio da joj stvari izmiču iz ruku, te je otpočeo raspuštati makedonske jedinice koje su isticale (jugoslavensku) makedonsku zastavu, a borce je iz tih jedinica slao na jug Grčke; to je neke slavenske Makedonce navelo na to da prebjegnu u Jugoslaviju, gdje su stvorili partizanske jedinice pod jugoslavenskim zapovjedništvom; u povodu tih događaja ELAS i Tempo su se međusobno optuživali da se jedni drugima upleću u njihove unutrašnje poslove. Prema nekom kasnijem izvještaju jugoslavenskih Makedonaca, ELAS da je uhitio i pogubio neke od slavenskih makedonskih prvaka.³⁵To da je posljedica »oportunističkog i kratkovidnog drmanja grčke komunističke partije i EAM-a spram vlade u izgnanstvu i spram Engleza«. Makedonsku su djecu naredne generacije u srednjim školama podučavali kako je Tempov neuspjeh u suradnji s Grcima skrivila odluka vođa EAM/ELAS-a da se podrede britanskome Zapovjedništvu za Bliski istok, čime da su uništili svoju neovisnost i potpali pod nadzor Zapadnih sila: to da je veoma štetilo oslobodilačkom pokretu, a pogotovu Makedoncima u Grčkoj Makedoniji, te da je skrivilo i smrt nekih makedonskih prvaka.³⁶

Ma koliko da su Britanci bili protiv svakog makedonskog pokreta jer da bi - držali su - mogao naškoditi njihovim grčkim saveznicima, valja ipak dobrano dvojiti da je njihov utjecaj na ELAS bio tako jak kako se u tom prikazu navodi. Kad se radilo o tlačenju slavenskih Makedonaca, ELAS-u nije bio potreban vanjski poticaj.

Kapetan P. H. Evans (BLO), koji je bio očevidac, poslao je vrlo povoljan izvještaj o jugoslavenskoj djelatnosti na području Florine od ožujka do listopada 1944. Naveo je kako je to područje pretežno slavensko, a ne grčko. Metaksas da je bio za branio upotrebu slavenskoga jezika i kažnjavao one koji su se njime služili, prisiljavajući ih da piju ricinusovo ulje. Jugoslavenski partizani da su bili mnogo uspješniji od ELAS-a u organiziranju slavenskih sela, jer da Slaveni nisu imali povjerenja u tobožnje slavenske odrede što ih je ELAS formirao pod nazivom SNOF, a niti u Slavensku narodnooslobodilačku frontu. Evans je naveo da se Tempo zalaže za »slobodnu Makedoniju«, u koju da bi ušli Florina i Solun, te za plebiscit o tome, i zaključio je: »Kad bi se takav plebiscit proveo slobodno i pošteno, vjerojatan bi ishod bila slobodna Makedonija.«

Do druge polovice 1944. godine Tempo se, čini se, nije obraćao bugarskim komunistima radi organiziranja bugarskih Makedonaca iz pirinske Makedonije. Možda je držao da je bugarski pokret otpora za to i suviše slab. Osim toga, stav bugarske komunističke partije o makedonskom pitanju bio je još dvosmislen. Kad je BLO, Mostyn Davies, u veljači 1944. prvi put razgovarao s bugarskim partizanima, izvijestio je kako je bugar-sko-jugoslavenska suradnja doduše unesena u njihov program, no da drže kako se pitanje federacije neće poticati dok se rat ne završi; njihov pak stav o Makedoniji da nije posve jasan. U njihovim ilegalnim novinama Rabotničesko delo govorilo se o »cjelovitoj, slobodnoj i neovisnoj Makedoniji«, ali se nisu spominjale granice. I puko spominjanje Makedonije bio je Britancima znak na uzbunu, te su u Kairu predložili da se Mostyn Davies upozori na »nebrojene prepreke u odnosima između Bugara i naših saveznika Grka i Jugoslavena«, te da se naputi neka se »što jasnije ogradi« od svih aspekata programa Domovinske fronte, osim vojnih.

Događaji koji su se zbili pri koncu ljeta i na početku jeseni 1944. doveli su do male krize u pogledu Makedonije i do sjedinjenja Južnih Slavena. Drugoga kolovoza sastalo se prvi put Antifašističko vijeće Narodnog oslobođenja Makedonije (ASNOM), što je bilo dokazom da je jugoslavenska makedonska država već uspostavljena, u skladu s politikom što ju je Tito iznio na zasjedanju u Jajcu.

Ta je politika zabrinjavala Britance jer je za britanske i grčke interese mogla biti opasna. U travnju 1944. Tito se izjasnio za potpunu autonomiju Makedonije, što je moskovska Crvena zvijezda popratila s odobravanjem. To je Churchilla navelo da se obrati Foreign Officeu: »Izvijestite me o makedonskom pitanju jednom stranicom teksta, i popratite to zemljopisnom kartom; izjasnite se, molim, o »autonomnoj Makedoniji«.

Cadoganu se pak obratio pitanjem: »Kako da se postavimo prema bu-garsko-jugoslavenskom bloku? Na prvi pogled to kao da nije prijatna zamisao.« Eden je odgovorio da je, etnografski, prednost takvog bloka što

rješava makedonsko pitanje jer da bi u federaciji Makedonija bila autonomna jedinica; Grci da naprotiv mrze tu zamisao. Eden je dodao da je s britanskoga stajališta »takav blok sumnjiv prijedlog«. Grčku da bi zasjenio i politički i vojno, a Rusima nedvojbeno osigurao premoćan položaj na Balkanu. Možda bi potaknuo prohtjeve na grčko područje... U sadašnjim uvjetima to bi zapravo značilo imati Ruse na Egejskom moru.« (Eden nije pobliže protumačio zašto tako sudi.)

U kolovozu 1944. Eden je povjerio Churchillu da ga zabrinjava sovjetska blagost spram Bugarske, te da sumnja da bi to moglo značiti kako Rusi pripremaju ulazak Bugarske u južno-slavensku državu, pod vodstvom Tita, koja da će možda priključiti »dio sjeverne Grčke«. Eden je preporučio Churchillu da to ima na umu pri susretu s Titom u Italiji. Dvanaestog kolovoza Churchill je, u skladu s time, »upozorio Tita«, no istodobno je zapisao: »Bit će to teško zaustaviti.«

i Britanci jedino nisu znali da li će se Tito zadovoljiti autonomnom /Makedonijom u predratnim granicama Jugoslavije, ili će pak htjeti tome pridodati grčku i bugarsku Makedoniju. Dolazak na vlast vlade Domovinske fronte u Bugarskoj, što se zbilo 9. rujna, bio je izvorom nove strepnje. Desetog studenog britanska je misija u Sofiji poslala Foreign Officeu manifest ASNOM-a, iz jugoslavenske Makedonije, kojim se proglašava »opravdan i trajan zahtjev za ujedinjenjem cijeloga makedonskog naroda, na temelju prava na samoodređenje«, te se svi Makedonci u Grčkoj i Bugarskoj pozivaju da »aktivno sudjeluju u sveopćoj borbi do potpunog poraza fašizma i njegovih satelita«. Britanska misija, koja je tada već bila u Beogradu, izvijestila je 16. studenog o glasinama o »tajnom sporazumu« između Tita i bugarske vlade, po kojem bi pirinska Makedonija bila »vraćena Jugoslaviji«.

Istina je da je Tito potpisao sporazum s novoimenovanim bugarskim partizanskim generalom Dobrijem Terpeševom, kojega nitko u Bugarskoj nije uzimao previše ozbiljno, o suradnji u ratnim naporima. Terpešev kao da je doista bio posve voljan da pirinsku Makedoniju preda Jugoslaviji: u prosincu je izjavio ASNOM-u da bugarska Domovinska fronta drži kako »onaj dio Makedonije koji se sad nalazi unutar bugarskih granica valja ujediniti s jugoslavenskom Makedonijom«.³⁷ No njegovo mišljenje nisu dijelili ozbiljniji bugarski komunisti, tako da su Tempo, Lazar Koliševski i jugoslavenski makedonski partizanski zapovjednik general Mihajlo Apostolski prigodom posjeta Sofiji vodili prilično žučne rasprave s Traičom Kostovom, Colom Dragojčevom i drugim uglednim bugarskim komunistima. Jugoslaveni su vršili pritisak na Bugare da dadu autonomiju pirin-skoj Makedoniji, kao što su je Jugoslaveni dali vardarskoj Makedoniji; da bi umirili Jugoslavene, Bugari su, pristali na prisnije veze između jugoslavenske i pirinske Makedonije, što da će možda najzad stvoriti uvjete za ,^\ijedinjenje. No potom se Georgi Dimitrov suprotstavio da se pirinskoj / ^Makedoniji podijeli autonomija; on je iz Moskve brzojavio kako je pre-y uranjeno postavljati to pitanje, već da valja pričekati dok za to sazru / uvjeti.

Britanci su se - zapravo preuranjeno - zabrinuli zbog uspostavljanja prisnijih jugoslavensko-bugarskih veza; no njih su zabrinuli i izvještaji da je u Bitoli, na jugoslavenskome pograničnom području, formiran bataljon

grčkih Makedonaca. Taj se bataljon sastojao nedvojbeno od pripadnika SNOF-a koji su izbjegli iz ELAS-a, no Britanci su u tom događaju nazrije-vali uvod u jugoslavenski pokret, da pripoje grčku Makedoniju. Kad je u studenom Eden pročitao prvu brzojavku o tome, zapisao je: »Vrlo loše. Ne bismo li trebali zahtijevati od Rusije, Tita, itd. da otvore karte?« Date su upute Fitzroyu Macleanu, koji je upravo preuzimao britansku misiju u Beogradu, da prosvjeduje kod Tita; Tito mu je objasnio da se brigada sastoji od izbjeglica koji da su prebjegli zbog »progona« u Grčkoj, te je obećao da ta brigada neće prijeći jugoslavensku granicu.

Edena su najviše razljutili izvještaji o govorima koji su 7. studenog održani pred Antifašističkim vijećem Srbije u beogradskom Narodnom po-zorištu, a odnosili su se na makedonsko pitanje. Tempo je izjavio da sav makedonski narod želi potpuno jedinstvo, te da bi egejsko i pirinsko područje valjalo ujediniti s federalnom državom Makedonijom (u sklopu Ju-gosIaviie). Dodao je da je, putujući tim krajevima, utvrdio kako tamošnje pučanstvo želi da se pripoji »matici zemlji«. Milovan Đilas je optužio »snage pod zapovjedništvom Papandreuove vlade« da bezrazložno »silovito teroriziraju naše Makedonce u Grčkoj«; Makedonci pak da su se jedino željeli na svojem jeziku organizirati za borbu protiv Nijemaca. Đilas je zaključio da se još nije pojavila snaga kadra da se toj »šovinističkoj politici «uspješno suprotstavi.

Brzojavka iz Barija, izvještavajući o tome, istaknula je kako je Đilas, koji je nedavno bio u Moskvi, govorio u ime Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, te da je stoga vjerojatno izrazio službeni stav. Eden je na brzojavci zapisao: »Tko je ta zvijerka? I ne bismo li se na njegovu drskost morali požaliti Rusiji? ili Titu?«

Tom je prigodom Dmitar Vlahov, stari makedonski revolucionar i potpredsjednik AVNOJ-a, govorio o »teroriziranju« Slavena u egejskoj Makedoniji, te je zatražio da se Makedoncima u Grčkoj, Bugarskoj i Jugoslaviji prizna pravo na samoodređenje.

Sve je to moralo pobuditi najmračnije bojazni u Foreign Officeu. Čim su stigli prvi izvještaji o Đilasovu govoru, u Beograd su poslane upute: »Valja priopćiti maršalu Titu da vlada Njegova Veličanstva oštro negoduje zbog takvih izjava.« »Naročito uvredljivo« da je ono što se odnosi na Grčku, jer da je to napad na »vladu jednog od Ujedinjenih naroda s kojim je vlada Njegova Veličanstva u osobitim odnosima«. Foreign-Office je od moskovske ambasade zatražio da obavijesti sovjetsku vladu o takvom prikazivanju stvari i da izrazi nadu kako će Rusi »smatrati primjerenim da Titu izraze svoje negodovanje«.

Foreign Office nije međutim pridao veliku važnost izjavi Bugarina Ter-peševa, tom istom prigodom kojom je pirinskoj Makedoniji priznao pravo da se priključi Jugoslaviji kao sastavni dio savezne države Makedonije; Terpešev je još izjavio kako nema nikakvih zapreka »prijateljskom savezu« između Bugarske i Jugoslavije.

U to vrijeme Foreign Office bio naime sklon bugarsko-jugoslavenske pregovore ocijeniti kao »tipičnu makedonsku urotničku spletku« - ne objašnjavajući što to zapravo znači. U Sofiji je ministar vanjskih poslova Petko Stajnov, koji nije bio komunist, te se prilično prezirno izražavao o Titu i o Jugoslaviji - nastojao uvjeriti britanskoga političkog predstavnika kako ne postoji nikakav sporazum o vraćanju pirinske Makedonije Jugoslaviji. Neki bugarski komunisti ali ne i Kostov da bi možda i bili

13 Britanska politika

voljni predati pirinsku Makedoniju, no nekomunistički članovi vlade, koji su tada bili u većini, da zacijelo nisu.

Sargent je 30. studenog ponovno sastavio dokument o Makedoniji i o jugoslavensko-bugarskim odnosima, te ponovno istaknuo:

»Mi bismo doduše bili skloni federaciji svih balkanskih država ... no ne možemo pristati na ujedinjenje ili federaciju samo Jugoslavije i Bugarske; to bi naime narušilo ravnotežu snaga između balkanskih država, jer bi osamilo Grčku i oslabilo njezin položaj kao balkanske države, te bi omogućilo Bugarskoj da ... izbjegne. . . po-sliedice svojih čina ... Voljni smo pristati na to da se u budućoj sa-veznoj jugoslaviji stvori makedonska država, no zahtijevamo da ta država ne pripoji i da ne svojata bilo koje područje što pripada Bugarskoj ili Grčkoj, pod izlikom da su ta područja ,makedonska'.«

Petog studenog Eden je taj dokument predočio Ratnome kabinetu, koji je o njemu raspravljao šest dana kasnije. Eden je izjavio kako je »prilično optimistički vjerovati da ćemo doista moći staviti veto na jugosla-vensko-bugarske kombinacije«, no da upravo stoga moramo smjesta razgovarati s Rusijom i dati joj na znanje kako ćemo se »odlučno suprotstaviti« ako je svrha tih manevara da omogući Bugarskoj da se dokopa grčkoga područja da dobije izlaz na Egejsko more. Imajući vjerojatno na umu građanski rat u Grčkoj i sporazum o postocima, Churchill je izjavio kako valja izbjeći sukob s Rusijom: »U sadašnjim okolnostima vrlo je vjerojatno da će se komunistički utjecaj, pod ruskim okriljem, i bez neke posebne ruske akcije proširiti po Balkanskom poluotoku, osim možda u Grčkoj«. Prije razgovora s Rusijom, zaključio je Churchill, valja usposta-ivati red u Ateni.

Međutim bilo je vrlo teško saznati što se zapravo zbiva u Makedoniji. Sir Reginald Leeper, ambasador u Grčkoj, izvijestio je da se granica između Grčke i Jugoslavije nikako ne nadzire, te da »ELAS i Titove čete vjerojatno slobodno prelaze preko granice«; da ima dokaza kako makedonsko pitanje postaje kamen smutnje između grčkih komunističkih »ekstremista« (aludirao je vjerojatno na vođe u Ateni) i »lokalnih ELAS-ovaca koji ne odobravaju makedonski separatizam«. Ali - dodao je - predstavnik ELAS-a kod Tita, Zimas, vjerojatno je sklon tom separatizmu. U Foreign Office je 13. prosinca stigla vijest da Bugari osnivaju brigadu grčkih Makedonaca. Šesnaestog prosinca javio je Maclean iz beograda kako je nekoliko dana prije makedonski partizanski zapovjednik Apostolski priopćio britanskoj misiji da im više nije potrebna, te da mora napustiti zemlju; Maclean je smjesta napisao pismo Titu, a Tito mu je odgovorio kako Apostolski nije bio ovlašten da tako postupi, te kako mu je naređeno da zadrži misiju.

Tito je i u važnijim pitanjima zauzeo pomirljiv stav; Macleanu je osobno zajamčio kako nema zavojevačkih namjera spram grčke Makedonije, te da je Tempu i drugim zapovjednicima dao upute da u govorima ne spomenu Grčku i makedonsko pitanje, a da se s njime prethodno ne posavjetuju; nikakve jugoslavenske zahtjeve da neće postavljati prije mirovne konferencije; postupci na koje se Britanci žale da su se zbili bez njegova znanja ili odobrenja. Po svemu sudeći, niti je od Tita zatraženo jamstvo u pogledu jugoslavensko-bugarskoga ujedinjenja, niti je takvo jamstvo on dao.

Titova je izjava donekle umirila Foreign Office. No 27. prosinca poslane su u Moskvu i Washington brzojavke u kojima je navedeno kako ima znakova da je zamisao o jugoslavensko-bugarskoj federaciji povoljno primljena u redovima jugoslavenskoga narodnooslobodilačkog pokreta, te da se »Bugari« spremaju potaknuti agitaciju za »proširenje Makedonije na račun Grčke« (taj je prijekor nepravedno upućen Bugarima umjesto Jugoslavenima). Sovjetska i američka vlada obaviještene su o britanskome stajalištu, kako je ono izloženo u Sargentovu dokumentu od 30. studenoga; Tita i bugarsku vladu kanili su o tome kasnije obavijestiti. Na početku veljače 1945. sovjetska je vlada odgovorila kako znade da Jugoslavija i Bugarska pregovaraju o sklapanju ugovora o savezništvu i da to ona odobrava; ali da drži kako »pitanje balkanske federacije, a posebice jugosla-vensko-bugarske federacije, zasad nije aktualno ... i nema nikakve praktične važnosti«. Tito nije obavijestio Britaniju da pregovara s Bugarskom, a Foreign Office je, ocijenivši da taj sporazum očito znači prvi korak prema federaciji, predložio da se o njemu raspravi u Jalti.

Eden je u Jalti predložio Molotovu i Edwardu Stettiniusu da bugarskoj i jugoslavenskoj vladi izjave kako se ne slažu time da Jugoslavija i Bugarska sklope ugovor o savezništvu jer je Bugarska još pod režimom primirja. No Stettinius je predložio neka se prepusti Molotovu da to pitanje riješi sa britanskim i američkim ambasadorom u Moskvi. Molotov se s time složio.

Prema kasnijim jugoslavenskim prikazima pregovori su o bugarsko-ju-goslavenskoj federaciji otpočeli u prosincu, i to na poticaj Jugoslavije, no zastali su kad je valjalo odlučiti da li će Bugarska biti tek jedna, uz šest drugih jedinica savezne države, ili će pak Jugoslavija i Bugarska biti jednakopravne jedinice u mnogo labavijoj federaciji. (Staljin je najprije pristao uz bugarsku, a potom uz jugoslavensku stranu.) Ali od tog sporazumi naposljetku nije bilo ništa čak su i pregovori o nacrtu ugovora o savezništvu odgođeni, navodno stoga - tako su naime Jugoslaveni smatrali što su se umiješali Anglo-Amerikanci.

Britanci su, dakle, donekle pridonijeli da se spriječi ono čega su se pribojavali: naime sjedinjenja Bugarske i Jugoslavije i ujedinjenja Makedo-nije. Ali valja dvojiti da bi u tome bili uspjeli da i Staljin nije došao do zaključka kako mu je u interesu da to spriječi. Do 1948. godine Staljin je već bio čvrsto odlučio da to neće dopustiti: Sovjetima je bilo u interesu da Jugoslavija i Bugarska budu u zavadi zbog Makedonije. To će potom postati trajnim pravilom sovjetske politike. Najzad će Rusi zauzeti stav prilično sličan stavu Britanije u doba rata: u jugoslavensko-bugarskome sjedinjenju vidjet će prijetnju svojim interesima na Balkanu.

Slabost ^britanske ratne politike bila je u tome što nije imala pravog uvida u previranja unutar komunističkih partija, što je vjerovala da je komunistički svijet monolitan i što nije shvatila da na Balkanu komunistima - podjednako kao i drugima - upravljaju strasti i predrasude, ili barem uvjerenje da moraju igrati na takve osjećaju svojih sljedbenika.

16. Britanija i suzdržljivi sateliti, 1941-1945

Britanija je na zapadu Balkanskoga poluotoka bila u vezi s komunističkim vođama otpora koji su doduše bili saveznici, ali su Britaniju sumnjičili da ima »osvajačke« namjere, i tih su se namjera pribojavali. Kad je Staljin 1944. godine upitao Tita kako bi postupio »kad bi se Britanci pokušali silom iskrcati u Jugoslaviji«, Tito je odgovorio: »Pružili bismo [ odlučan otpor.«³⁸ Gotovo je sigurno da bi isti odgovor rado bili dali i albanski i grčki komunisti, no možda su držali da je takav otpor neizvediv.

Položaj Mađarske i Rumunjske bio je upravo oprečan. Obje su se tiT zemlje očajnički nadale dolasku makar i simboličkih anglo-američkih snaga. Da je Britanija mogla ispuniti tu njihovu nadu, ta bi'dva satelita "Osovine vjerojatno mnogo prije bila nastojala napustiti Njemačku. Ali Britanija se i zbog udaljenosti i zbog ratne strategije nije mogla upustiti u to da pokuša tamo doprijeti. Treći osovinski satelit, Bugarska, bila je u donekle drukčijem položaju. Sve do pred konac ljeta 1944. godine većina Bugara - za razliku od Mađara i Rumunja - nije strahovala da ce Rusi zavladati njima. Nadali su se, naprotiv, da će ih Rusi zaštititi od osvete Britanaca, o kojima su držali da su pobornici i zaštitnici bugarskih susjeda, Grčke i Jugoslavije. Ali nekoliko tjedana prije no što je Crvena armija izbila na bugarsku granicu, Bugari-nekomunisti promijenili su mišljenje, te su se oni - poput nekomunista Mađara i Rumunja - počeli očajnički nadati dolasku Amerikanaca. Ali takav je pothvat - u bugarskome slučaju i zbog zemljopisnih, strategijskih i političkih razloga - bio neizvediv.

Turci, koji su možda mogli otvoriti put u Bugarsku i Rumunjsku, priželjkivali su da u te dvije zemlje dođu Britanci, a ne Rusi gotovo isto toliko koliko i sami Bugari i Rumunji. No oni su pak bili tako opsjednuti strahom od Rusije i ruskih nakana u pogledu Tjesnaca đa su nagonski radije odlućili pognuti glave i čuvati svoje snage negoli izložiti se ratova-nju. Nadalje, nisu vjerovali da su Britanci kadri i voljni spriječiti Ruse da uđu u jugoistočnu Evropu. Stoga sve do kolovoza 1944. nisu čak ni prekinuli diplomatske odnose s Njemačkom - a Rusi su se u to doba već pripremali da uđu u Rumunjsku, Bugarsku i Mađarsku.

Britanci su bili u velikom iskušenju da spram osovinskih satelita djeluju potajno od Rusa, te da im obećaju kako će ih potpomoći protiv ruskih zahtjeva i njihove odmazde te da bi tako te satelite naveli da se od-metnu od Njemačke. Mogli bi čak i tvrditi da takvom politikom skraćuju rat protiv Njemačke. No izuzev nekoliko manje važnih slučajeva - kad se nisu pridržavali sovjetske politike, ili ih pak nisu obavijestili o svojim koracima — Britanci su se vrlo savjesno odupirali takvim iskušenjima, kao da ih sam đavao napastuje, te su Ruse obavještavali o svakoj pojedinosti svojih odnosa sa satelitima. Rusi im nisu odgovorili istom mjerom. Bit će da su o Britancima držali da su ili izvanredno naivni ili pak đavolski nedo-kučivo lukavi: "

Britanski polički stavovi spram ta tri satelita bile su, dakle, od 1941. godine nadalje kruto lojalni Sovjetskome Savezu, a k tome improvizirani i slabo usklađeni. Sve do sloma Italije u ljetu 1943. godine Britanci jedva da su mogli što poduzeti, osim propagande i rijetkih potajnih dodira s protunjemačkim krugovima. Preko emisija BBC-a i drugih propagandnih sredstava nastojali su Mađare i Rumunje nagovoriti neka što manje svoje vojske pošalju da se s Nijemcima bore protiv Rusije, a Bugare su nastojali odvratiti od toga da se zarate protiv Rusije; ujedno su Bugare opominjali da zaposjedajući grčka i jugoslavenska područja oslobađaju njemačke jedinice za borbu protiv Rusije.

Budući da su Rumunji i Mađari uvijek bili jedni drugima zavidni i uzajamno nepovjerljivi, a i zato što ni jedni ni drugi nisu smatrali Bečku odluku o Transilvaniji pravednom (Rumunji su, dakako, njome bili mnogo ogorčeniji) britanska je propaganda bila u prigodi da tu sumnjičavost i te bojazni iskoristi kako bi smanjila doprinos obiju zemalja u ratu protiv Rusije. Britanci su, u načelu, željeli da se o konačnoj sudbini Transilvanije odluči tek mirovnim ugovorom, jer bi tako i Rumunje i Mađare mogli njome maimiti kao nagradom za dobro ponašanje. Ali teškoća je bila u tome sto je Staljin još 1941. godine bioo odlučio da će Rumunjskoj pripasti cijela Transilvanija, a možda i još što, vjerojatno u naknadu za gubitak Besarabije i sjeverne Bukovine (u korist Rusije). Do 1944. godine ta razlika u gledištima nije ometala britansku politiku, i ta je politika zabilježila stanovite uspjehe. Kad je 1943. godine pala Italija, Mađarska je započela pregovarati s Rumunjskom - bio je to razborit korak, jer su obje zemlje pomišljale na to da se okrenu protiv Njemačke - no ti su pregovori pro-pali; a pri koncu godine i jedni i drugi počeli su skupljati vojsku u Transilvaniji; bilo je i sukoba s ljudskim žrtvama. Nijemcima to, dakako, nije odgovaralo.

Mirovne inicijative pristizale su iz Mađarske od vremena Staljingrada nadalje, a i u Rumunjskoj se moglo zapaziti komešanje. Britanija ]e me- đutlm, redovito odgovarala da Mađarska ne može očekivati ni naklonost ni obzirnost dok se god bori protiv britanskih saveznika i potpomaže sile Osovine. Ali 11. veljače je Cadogan zabilježio:

»Počinjem se pitati... postupamo li ispravno dok stalno glatko odbijamo svaki pokušaj približavanja satelitskih država. Bit će da se pribojavamo kako bi inače mogao tko steći dojam da im »ugađamo«. No mislim da bi u ovom, za Njemačku kritičnom času, bilo probitačno sve što možemo poduzeti e da bi satelitske države naveli da Njemačkoj ozbiljnije naude. Dvije su, dakako, opasnosti: (1) da ćemo pobuditi sumnje u naših Saveznika i (2) da ćemo preuzeti obveze što bi nam potom bile neprilične ... Nadam se da nismo posve ravnodušni na razloge ...«

Eden je na to primijetio: »Možda imate razloga da naše držanje donekle preinačimo, no to možemo učiniti samo uz suglasnost vlada SAD i

SSSR-a.« Sargent je 24. veljače održao sastanak; najvažniji je ishod bio zaključak kako je Rumunjska sada u položaju drukčijem od položaja drugih dvaju satelita, jer da Rusi zahtijevaju da pripadne njihovoj interesnoj sferi. Spram Mađarske da bi »i s propagandnoga i s političkog gledišta bilo probitačno zauzeti manje negativan stav, a isto tako - ukaže li se pogodna prigoda - i spram Bugarske. Interesi nijedne od tih zemalja ne sukobljavaju se izravno s ruskim interesima«. Propagandna smjernica za Mađarsku da bi morala biti: »Ne želimo da Mađarska bude raskomadana niti da mađarski narod bude kažnjavan za ludosti svoje vlade... U budućnosti se spram Mađarske kanimo ravnati po Atlantskoj povelji... Naše će držanje ovisiti i o tome kakve će korake poduzeti Mađari.« Slična politika da bi se mogla provoditi i prema Bugarskoj. Sto se pak Rumunja tiče, južni odjel da drži kako se bez savjetovanja sa sovjetskom vladom ne bi smjela posticati nikakva mirovna ponuda, niti bi se Rumunji smjeli ikako navoditi da napuste borbu, jer da Sovjeti »priželjkuju teritorijalne dobitke« na račun Rumunjske.

Eden je 10. ožujka ta gledišta - i potankosti o najnovijim mađarskim mirovnim pokušajima - unio u svoju poruku Moskvi i Washingtonu, te je predložio da se donekle ublaži stav prema Mađarskoj i Bugarskoj; no pridodao je kako će Britanci - ako Rumunji ikako pokušaju stupiti s njima u dodir »zauzeti stajalište da Rumunjska prvenstveno zanima Sovjetski Savez jer snosi glavni teret rata u koji se Rumunjska upustila, stoga da moraju najprije sa Sovjetskim Savezom stupiti u dodir«. Vlada Njegova Veličanstva da drži kako je »sovjetska vlada u povoljnijem položaju da Rumunje potakne da se odmetnu od sila Osovine.«

Molotov je odgovorio tek 7. lipnja - a i tada prvenstveno stoga da bi se požalio na primjedbe nekog istaknutog britanskog sindikalista u prilog mađarskim socijaldemokratima u izbjeglištvu. U vezi s glavnim pitanjem naveo je kako drži da Saveznici smiju održavati neslužbene dodire s opozicijskim krugovima u Mađarskoj i stupiti s njima u pregovore, no da jedni druge moraju o tome unaprijed obavještavati; a u odnosima sa svim satelitima da se moraju pridržavati načela bezuvjetne predaje, vraćanja zaposjednutoga područja, plaćanja ratne odštete i kažnjavanja ratnih zločinaca. Molotov je potom dao dva važna očitovanja: da se sovjetska vlada »zalaže za očuvanje satelitskih država i ne kuje nikakve planove protiv njihove neovisnosti«, te da ne priznaje Bečku odluku o Transilvaniji.

U Foreign Officeu je Roberts primijetio kako Molotovljevo spominjanje neovisnosti satelitskih država »može značiti da sovjetska vlada nije sklona pripajanju tih država SSSR-u«; no i u tome slučaju da je ipak barem nešto dobiveno.

Britanci nisu odmah odgovorili Moskvi. Slom Italije i mirovni pokušaj Franza von Papena, tadašnjega njemačkog ambasadora u Turskoj, naveli su Churchilla da iz Quebeca (kamo je bio otišao na sastanak s 'Rooseveltom) brzojavi kako ne valja i nadalje »ponavljati krilaticu (bezuvjetna predaja«; ako tome možemo izbjeći, mi zacijelo ne želimo da se Jsvi stope u čvrst blok onih za koje nema nikakve nade«. To se valjda odnosilo i na satelite. Zato je Eden, kad je 6. rujna odgovorio Molotovu, naveo da se želi ravnati prema »zajedničkome stavu« s obzirom na satelite, te da prihvaća četiri Molotovljeva načela; no pridodao je kako formulu o bezuvjetnoj predaji ne valja tako izlagati da posve obeshrabri skupine što bi mogle pomoći Saveznicima.

U to je doba slom Italije izazvao veliko komešanje u satelitskim zemljama, te je potaknuo predviđanje da će se Saveznici iskrcati na Balkanu; Britanci i Amerikanci pak došli su u položaj da mogu bombardirati jugoistočnu Evropu. Rumunji su stupili u dodir s Britancima, no Eden je u pogledu Rumunjske bio voljan posve udovoljiti Rusima. Ali s Mađarskom je bilo drukčije. U povodu mađarskoga mirovnog pokušaja, u kolovozu, očitovale su se razlike između britanskoga i ruskog gledišta o tome ka Ja i kako valja prihvatiti satelitske mirovne ponude. Churchill se protivio neprikladno] žurbi, pa je 7. rujna brzojavio iz Quebeca: »Njihovo bi nam odmetanje od Njemačke izvanredno koristilo, no samo zbude li se u pravi čas. Bilo bi lakomisleno proigrati mađarski obrat i izazivanjem preuranjene pobune postići samo to da se tamo ustoliči njemački gaulajter, ili pak superkvislinška vlada. O pravome času sve ovisi... Osobno, pričekao bih dok prilike na Balkanu ne budu mnogo zrelije ... a u međuvremenu neka skori događaji u Italiji - budu li se povoljno razvijali - odigraju svoju ulogu.«

Ali Molotov je bio zdušno za to da se djeluje hitno, u punoj brzini. 20. rujna rekao je Clarku Kerru kako drži da je Saveznicima korisnije postupiti »brzo i odlučno, tako da Nijemcima ili njima naklonjenim Mađarima ne dopuste da se snađu u zbrci nastaloj nakon talijanske predaje«; brza predaja Mađarske da bi stvorila povoljnije uvjete i na istočnoj fronti i u Italiji; odgađanje da bi pak Njemačkoj omogućilo da se pribere i da ojača svoj položaj u jugoistočnoj Evropi.

Churchill je vjerojatno čekao dok kampanja u Italiji toliko uznapreduje da britanske snage budu raspoložive za neke akcije u jugoistočnoj Evropi. Molotovu se pak žurilo do uspjeha, te vjerojatno nije mario da li će se satelitski pokušaji predaje okončati njemačkom okupacijom; uostalom, sa sovjetskoga stajališta, ta bi okupacija uklonila s poprišta satelitske političke vođe, koji im se nisu milili. Nego zbilo se da su oba stajališta postala nevažna jer su zapadni Saveznici naišli u Italiji na neočekivano snažan njemački otpor, Nijemci su pak ponovno uspostavili svoju vlast u jugoistočnoj Evropi, a Mađari nisu nipošto bili spremni da stupe u akciju. Churchill je 21. rujna skovao u Donjem domu izreku kojom je zamijenio-^ krilaticu o bezuvjetnoj predaji: »Ako mogu pridonijeti da se skrati rat, J možda će se satelitskim zemljama koje su bile zavedene ili zastrašene^ omogućiti da se iskupe.«

Na Moskovskoj konferenciji ministara vanjskih poslova u listopadu Rusi su i nadalje požurivali, te su kazali kako bi rat mogli okončati do konca godine - kad bi Britanci i Amerikanci samo svojski zapeli. Sto se tiče satelita, anglo-sovjetske razlike u gledištima o Mađarskoj ostale su neizglađene, a rasprave o Rumunjskoj zaključene su tako nejasno da su kasniji nesporazumi bili gotovo neizbježni. O Bugarskoj jedva da se raspravljalo. Složili su se jedino u formulaciji - što ju je predložio Eden -kako su se tri vlade »sporazumjele da će se međusobno smjesta izvijestiti o svakome mirovnome pokušaju ... kako bi se posavjetovale radi složnoga odgovora na takve ponude.«

Potom su Britanci i nadalje pobožno izvještavali Ruse i o najslabaš-nijim mirovnim pokušajima, dok najzad Eden nije zabilježio: »Dosta nam je tih mirovnih brbljarija. Glupo je o njima neprestano izvještavati naše saveznike, a može biti opasno to ne činiti.« Besprijekorno britansko držanje, Rusi im nisu uzvratili.

Teheranska konferencija, na kojoj su javno najavljene operacije s istoka i sa zapada, ali i »s juga«, pobudila je u satelitskim zemljama oprečne osjećaje, pa tako i nadu da će se Saveznici iskrcati na Balkanu. Rumunji i Mađari ponadali su se barem anglo-američkim zračnim desant-nim snagama što bi došle s neba da bi ih spasilè od sovjetske okupacije, ili pak obuzdale bijes Rusa. No to je bilo neizvedivo. U veljači 1944. je "Foreign Office naveo kako je 1000 do 2000 padobranaca »zapravo velik dio padobranskih snaga kojima raspolažemo na sredozemnome poprištu, te bismo ih u Rumunjsku mogli poslati samo nauštrb talijanskoga bojišta«. Pet mjeseci kasnije ocijenile su američke vojne vlasti da je »neizvedivo« odašiljanje američkih zračnih desa-ntnih snaga.

Stoga su Britanci u zimi 1943-1944. godine sve više pomišljali na to da satelitske zemlje bombardiranjem navedu na predaju, ili pak da barem Nijemce navedu da te zemlje okupiraju. Sto su se obrisi operacije OVERLORD jasnije nazirali, to je bivalo sve važnijim. Isprva su načelnici štabova preporučili bombardiranje redoslijedom: ponajprije^Bugarska^ potom Budimpešta, najzad Bukarest; razlozi takvu redoslijedu bili su pretežno praktične naravi. Do pod konac siječnja bila je bombardirana samo Bugarska. Sofija je bombardirana dva puta u prosincu i jedanput u siječnju, a tad su izvršena i dva slabija napada na manja mjesta. Neki su službenici Foreign Officea mislili da će bombardiranje uvelike pridonijeti da sateliti otpadnu od Njemačke, no Cadogan nije u to vjerovao. »Mađari se ne kane odmetnuti,« pisao je u veljači; »bombardiranje Budimpešte neće imati nikakvoga političkog učinka. Silno bih želio da Odjeli shvate kako se nijedan satelit ne kani »bezuvjetno predati« sve dok mu Saveznici ne zajamče da će ga zaštititi bolje no što su zaštitili Italiju«.

Bombardiranje Sofije u proljeće 1944. godine kao da je doista djelovalo na Bugarsku, a prvi su britanski dodiri s bugarskim partizanima pobudili nade (koje su se. potom pokazale ispraznima) da bi partizani mogli mnogo toga učiniti, pogotovu kad bi ih Saveznici potpomagali zračnim napadima. Međutim još je uvijek bilo ozbiljno pitanje čemu dati prednost. Potrebne teške bombardere dalekoga dometa imali su Amerikanci, pa ih je valjalo uvjeriti kako se isplati bombardirati satelite. Tu i tamo Churchill bi energično intervenirao, no južnoevropski ciljevi općenito su slabo kotirali na prioritetnoj listi.

Ta je nepovoljna situacija navela Foreign Office na početku ožujka da raspravi ne bi li se prema svima trim satelitima mogla provoditi jedinstvena politika, te ne bi li se mogli pridobiti da se istodobno okrenu protiv Njemačke. Južni odjel ovako je raščlanio pitanje: »Dvije su mogućnosti: ili da se i nadalje svakom od tih zemalja bavimo odvojeno, da održavamo slučajne i bezuspješne dodire, te da ih bombardiramo kad budemo slučajno raspolagali s nekoliko zrakoplova; ili da balkansko pitanje promatramo cjelovito, u sklopu sveukupne naše strategije, te da odlučno uznastojimo uskladiti politiku prema svima trim zemljama i da skujemo ratni plan bombardiranja i možebitnoga iskrcavanja kako bismo ih prisilili da izađu iz rata.«

Raspravu je potaknuo Christopher Steel,³⁹ koji je tada bio pridodan državnome ministru u Kairu. On je napismeno izložio kako su sva tri satelita u procijepu, jer da se veoma boje i Rusije i Njemačke, te da je

»Bugarska doduše donekle naklonjena Rusima, no svi se oni ipak najviše nadaju da će svoju neovisnost održati u nekoj vrsti odnosa s anglosaksonskim silama«. Njihov da je problem u tome »kako i kada da se bace u naručje Anglo-Saksonaca ... te je li to naručje dovoljno mekano«. Pod tim okolnostima da bi »teorijski najbolje bilo ... prijetiti Rumunjskoj, Mađarskoj i Bugarskoj bombardiranjem, kako bi sve tri zemlje usklađeno i istodobno prešle na savezničku stranu, u času savezničkoga iskrcavanja«. Sve u svemu, to da je možda nesigurna prigoda, no da nema razloga ne iskušati je.

Britanski načelnici štabova bili su u načelu skloni svakome pokušaju da se sateliti otrgnu od Njemačke već i zbog toga što su se pripremali za OVERLORD, pa su htjeli što više njemačkih snaga odvući iz sjeverozapadne Evrope. Nadzorni oficiri u Londonu su pak s gledišta strategijskoga^ zavaravanja zaključili kako valja izazvati dojam da Njemačkoj prijeti/ opasnost iz Bugarske. General Maitland Wilson, vrhovni saveznički za<-povjednik na Sredozemlju, poticao je na početku ožujka britanske načelnike štabova da 15. zrakoplovnu formaciju SAD navedu neka dade veću prednost bombardiranju Bugarske, e da bi je prisilili da istupi iz rata; pridodao je kako je »ta mogućnost izvanredno važna za svu evropsku strategiju .. . kojoj je svrha odvlačenje neprijateljskih snaga od OVER-LORD-a«.

Međutim, svaki bi ozbiljniji pokušaj da se sateliti otrgnu od Njemačke naišao na velike praktičke poteškoće. Osvrćući se na Steelov prijedlog, te je poteškoće, izložio predstavnik Foreign Officea u Zajedničkom obavještajnom odboru Cavendish-Bentinck:⁴⁰ Za operacije na Balkanu nedostaju nam snage koje bi se mogle suprotstaviti ikakvome organiziranom njemačkom otporu. Bombardiranje Balkana morali bismo izvesti u dogovoru s Amerikancima. No nema nade da ćemo načelnike štabova SAD moći nagovoriti da pristanu na opsežan »unaprijed utvrđen plan« bombardiranja ciljeva na Balkanu«. Zaključio je: »Držim da mnogo ne koristi zahtijevati »sveobuhvatnu vojnu politiku za Balkan« - ako je nemamo čime provesti«. Cadogan je bio još jezgrovitiji: »Gosp. Steel kao da dijeli zabludu nekih satelita da mi možemo poduzeti »pohod na Balkan«. Ali mi to ne možemo. Gosp. Steelu mogli bismo to kazati. Satelitima ne smijemo, no morali bismo, dokle god budu u zabludi, biti rezervirani... spram njihovih »mirovnih pokušaja«. Sargent je pak ponovio Steelov poziv da britanska politika bude »mišljena i dosljedna«. Cadogan je uzvratio: »Nije nam toliko potrebna politika koliko ekspedicijske snage, a njih, bojim se, nema na vidiku,«

Zabrana da se satelitskim vođama dade do znanja kako Anglo-Amerikanci ne raspolažu ekspedicijskim snagama donesena je radi stratetijskoga zavaravanja, ali je zacijelo pridonijela teškoćama da se vodi dosljedna politika. Tajna se savjesno čuvala. Potkraj ožujka koncipirana je za generala Maitlanda Wilsona poruka što ju je valjalo hitno poslati maršalu Antonescuu; iz tog su koncepta »iz razloga sigurnosti« - morali izostaviti rečenicu: »S ovoga ratišta ne možemo pružiti nikakvu pomoć ekspedicijskim snagama.«

Unatoč tome što zapadni Saveznici nisu raspolagali ekspedicijskim snagama, u nastojanju da se sateliti otcijepe od Njemačke moglo se i do-

tada ipak više postići, samo da je Sovjetski Savez bio voljan na političkom polju prisno surađivati s Britanijom i da je uznastojao oko doista zajedničke savezničke politike prema satelitima. Eden je u proljeće 1944. godine učinio nekoliko pokušaja u tome smjeru. Molotov je uzvratio konstruktivnim potezom; dao je Rumunjskoj jamstvo s obzirom na njezine poslijeratne granice i njezinu neovisnost. No. sve u svemu, Rusi su i nadalje bili vrlo nepovjerljivi, te su sa satelitima željeli saobraćati neovisno o Britancima, osim kad su se mogli poslužiti britanskim vezama u vlastite svrhe. Uskoro je postalo izvjesnim kako Ruse ne zanima da sva tri satelita istodobno »otpadnu«. Više im je odgovaralo da se svakim od satelita bave odvojeno, te da u svakoj od tih zemalja potiču političke promjene sve dok njima prikladna, prosovjetska vlada ne bude spremna da - u času »otpa-danja« - preuzme vlast; to su pak »otpadanje« htjeli odgoditi dok Crvena armija ne bude mogla ući u zemlju. Rusima se 1943. godine žurilo, a Churchill je htio pričekati da prigoda sazri; u međuvremenu, zamijenili su uloge.

Britanske su se nade da će Mađarska istupiti iz rata srušile kad je njemačka vojska sredinom ožujka ušla u Mađarsku i baš zato da bi spriječila da sé Mađarska odmetne. Kairo je bio stigao rumunjski izaslanik, no potom su ga ostavili da cijelo ljeto uzaludno čeka, sve dok nije došlo vrijeme da Crvena armija uđe u Rumunjsku; bugarski se izaslanik pojavio tek u kolovozu.

Nego od časa kad je operacija OVERLORD uspješno otpočela, Britance nisu više sateliti ozbiljno zanimali. Raspravljajući u srpnju sa Sargen-tom u Londonu, Steel ga je »upitao da li nas iole zanima« da se pregovori s Rumunjskom požure: »U proljeće je to bilo važno, jer su pregovori o primirju i opasnost da će Rumunjska istupiti iz rata prikovali njemačke jedinice što bi se inače bile mogle upotrijebiti protiv OVERLORD-a.« Britanci su držali da sad, ako ne s političkoga, mogu barem s vojničkoga gledišta prepustiti satelite njihovoj sudbini.

Do konca rujna Sovjetski je Savez vojno ovladao satelitima, a time je preuzeo i političku inicijativu. Britansko-sovjetski sporovi oko satelita u jesen i zimi 1944. godine bili su početak političke bitke za poslijeratni utjecaj, u kojoj su Britanci doživljavali poraz za porazom.

17. Britanija i Bugarska, 1941-1944

Kad su Britanci u ožujku 1941. napustili Bugarsku, nisu imali političkih obveza spram nijedne tamošnje ličnosti ili skupine. S kraljem Borisom bili su raskrstili. Jedino je još SOE bio u vezi s lijevim krilom Zemljoradničke stranke i Velčevljevim Vojnim savezom. Vođu lijevog krila Zemljoradničke stranke, dra G. M. Dimitrova - snažnu i privlačnu ličnost

— SOE je prebacio na Bliski istok, nakon što je kraće vrijeme bio u Jugoslaviji: nadao se da će iz Jugoslavije moći poslati malu »ekspediciju« u Bugarsku, no taj je plan propao jer su Nijemci upali u Jugoslaviju. Uz pomoć SOE Bugarsku je napustio još jedan lijevi zemljoradnik, Dmitrij Macankiev. Otad će obojica djelovati u britanskoj propagandnoj službi G. M. Dimitrov javljajući se preko radija s Bliskoga istoka, a Macankiev preko BBC-a iz Londona. U veljači 1942.. emitiran je iz Londona Dimi-trojev proglas protiv Njemačke i protiv Borisa. No Foreign Office je odbio da Bugare u izgnanstvu ikako politički prizna.

Dimitrov je nastojao pomoću SOE i u tome da uspostavi radio-vezu, ili kakvu drugu vezu, s lijevim zemljoradnicima u Bugarskoj, među kojima i s Nikolom Petkovom i Asenom Pavlovom. No ta su nastojanja bila bezuspješna, kao i pokušaji da se iz Carigrada pošalju radio-uređaji. SOE se nadao da će preko Dimitrova uspostaviti vezu i s Vojnim savezom; o Vel-čevu se pak vjerovalo da je u vezi s Mihailovićem, koji je nekoć bio jugo-slavenski vojni ataše u Sofiji. SOE se 1942. godine bavio mišlju da Dimi-trova pošalje u Mihailovićev štab kako bi odande djelovao u Bugarskoj. No Britanci nisu bili u tako dobrim odnosima s Mihailovićem, niti je Mihailović tako dobro stajao da bi SOE mogao provesti svoj naum. Stoga se potkraj 1942. godine SOE više nije nadao da bi u Bugarskoj mogao uskoro što postići. O Mihailoviću je u studenome 1942. dojavljeno da je preko nekoga od svojih zapovjednika bio uspostavio dodire s Velčevom; no iz tih dodira nije ništa poteklo. U siječnju 1943. Mihailović je izjavio pukovniku Baileyu (koji je bio upravo stigao) kako je sklon Dimitrovu, te kako bi želio da Dimitrov govori preko radija, no da još nije pravi čas da dođe u njegov štab.

U to doba Britanci nisu imali dodira s bugarskim komunistima -premda je nekadašnji poslanik, Rendel, držao da su oni najjača politička snaga i bio je skeptičan spram nastojanja SOE da se u svojoj djelatnosti oslone na zemljoradnike i na Velčeva. Tijekom 1942. godine komunisti su bili politički veoma aktivni, pod čvrstim nadzorom svojega vpđe, Geor-gija Dimitrova, koji se tada nalazio u izgnanstvu u Sovjetskom Savezu. Odmah nakon Hitlerova napada na Rusiju om su - po vlastitim riječima - odlučili da se »počnu pripremati za oružanu borbu protiv Hitlerovih

okupatora i bugarskih monarhofašista«, te da u bugarskoj vojsci djeluju s krilaticama »nijednog vojnika za istočnu frontu« i »bratimite se jugoslavenskim partizanima«. Ustvrdili su kako su već 1941, godine osnovali prve partizaaske odrede (ako doista jesu, ti odredi zacijelo nisu bili osobito djelotvorni), te da su - a to je vjerojatnije — osnovali »udarne grupe« radi sabotaže i diverzije, i to uglavnom u gradovima.⁴¹ U svemu ih je tome podupirala radio-stanica Hristo Botev, što je emitirala iz Sovjetskoga Saveza, pod nadzorom Georgija Dimitrova. Pri koncu godine policija je otkrila komunističke skupine u bugarskoj vojsci.

Bugarski su komunisti u travnju 1942.. pretrpali težak udarac. Pohvatane su skupine bugarskih izbjeglica koji su iz Sovjetskoga Saveza bili stigli podmornicom, ili su se pak u Bugarsku spustili padobranima; to je dovelo do toga da je uhvaćen niz istaknutih članova partije. Posljedica afere s padobrancima bila da su u srpniu 1942. pogubljena osamnaestorica ko-munista. Možda je katastrofalan ishod tog pothvata, i koliko je poznato, jedinog te vrste - naveo Ruse da se klone takve djelatnosti u jugoistočnoj Evropi, te da se posluže britanskom pomoći i kako bi poslali svoju misiju k Titu. U slučaju Bugarske imali su poseban razlog da budu na oprezu: nisu se, naime, htjeli izložiti pogibli da izgube poslanstvo u Sofiji, koje im je služilo kao obavještajno središte i kao kanal za vršenje političkoga pritiska.

U ljetu 1942. komunistička je partija poduzela krupniju političku akciju - osnovala je, po nalogu Georgija Dimitrova, Domovinsku frontu (Otešestven front, OF). Program Fronte, što ga je izradio Georgi Dimi-trov, emitirala je 17. srpnja radio-stanica Hristo Botev; taj je program pozivao da se raskine s Njemačkom, da se bugarska vojska pretvori u »narodnu armiju«, te da se pod vodstvom Sovjetskoga Saveza bori dok Njemačka ne bude uništena; program je ujedno pozivao da se osnuje narodna demokratska vlada. Komunisti su nastojali pridobiti na suradnju zemljoradničku stranku, malu Socijaldemokratsku stranku i razne druge »demokratske« skupine. U kolovozu 1943. osnovan je Nacionalni komitet OF, u kojem su sudjelovale i spomenute stranke, te Velčevljev Vojni savez (poznat od imenom Zveno). Jedan je od članova komiteta bio i Nlkola Petkov, čovjek čvrsta značaja i veoma hrabar, inače jedan od prvaka lijevog krila zemljoradničke stranke. Njega će četiri godine potom komunistička vlada optužiti i pogubiti. Komunisti su kasnije Petkovu pripisivali da je za vrijeme rata spriječavao pristaše Zemljoradničke stranke da uđu u gradske i seoske odbore OF; možda je to istina, a možda i nije, no lako je moguće da je između tih dviju stranaka bilo trzavica jer su još od početka dvadesetih godina povremeno bivale u zavadi.

Britancima nedostaju veze

U svemu tome Britanci nisu imali nikakvoga udjela, premda su još u kolovozu 1942. znali da je osnovana OF. Kad je koncem 1942. godine Bailey izaslan k Mihailoviću, bio je napućen da preko Mihailovića pokuša uspostaviti vezu s Domovinskom frontom; no Mihailović je jamačno znao koliki je komunistički utjecaj u Fronti, pa je učinio sve što je mogao kako

bi spriječio da Britanci dođus njome u doticaj. Budući da je Mihailović nadzirao istočnu Srbiju, koja se graniči s Bugarskom, Bailey jedva da je mogao što postići; zbog toga je u ljetu 1943. SOE odlučio stupiti u vezu s OF pomoću jugoslavenskih partizana.

"Za vrijeme 1942. i 1943. godine gotovo je jedina veza s Bugarskom -osim radio-propagande - bio nekadašnji bugarski poslanik u Londonu, Nikola Momčilov, koji je bio predao ostavku kad je Bugarska pristupila Trojnome sporazumu, te je bio izrazito naklonjen Britancima. U srpnju 1942. predložio je Foreign Officeu da će pisati svojim osobnim prijateljima u Bugarskoj, koji da su na utjecajnim položajima. Tako je preko SIS-a poslao u kolovozu pisma trima višim oficirima bugarske vojske koji su službovali u okupiranoj Jugoslaviji: u tim ih je pismima poticao neka se pridruže borbi da se Nijemci istjeraju. Pri koncu 1942. predložio je da će pisati ministru rata, Nikoli Mihovu; Foreign Office je koncept toga pisma pokazao načelnicima štabova, koji su željeli da ga Momčilov ublaži, kako bi Bugarima bilo jasno da im ne savjetuje da se odmah suprotstave silama Osovine, već samo da ne surađuju s njima. Momčilov se s time složio.

Za vrijeme tih savjetovanja sovjetski ambasador Majski čudnovato je intervenirao: drugoga prosinca izjavio je Edenu kako je dočuo o glasinama da su Britanci nedavno preko Momčilova poslali poruku kralju Bo_; risu. Sargent je zabilježio: »Netko nas je, očito, odao - i to netočno.« Eden se uzbunio i zapisao da Majskoga valja »upoznati sa svime što poduzimamo, inače će se ponovno razbuditi davnašnja sumnjičavost«. 21. prosinca objasnio je Majskome što se događa, a Majski je zatražio da mu Eden rekne »s kakvim je to oficirima« Momčilov bio u vezi, jer da ga to zanima. Čini se da nije provedena nikakva istraga o tome tko je odao tajnu. Ono je pismo u siječnju 1943 odaslano, no ne zna se pouzdano je li uručeno.

Za bugarsku se vojsku, osim Momčilova, zanimao i Macankiev, pripadnik lijevog krila Zemljoradničke stranke, u to doba izbjeglica u Londonu. U siječnju 1943. poslao je Foreign Officeu dopis; predlagao je da se stupi u doticaj s Vojnim savezom (Zveno), jer da bi taj savez mogao vojsku »prikladno uputiti« kako da najdjelotvornije surađuje sa Saveznicima. U naredna četiri mjeseca ubijen je niz oficira i viših policijskih službenika; u svibnju se Macankiev javio novim dopisorn, uvjeravajući da je to djelo centra otpora u vojsci, te da bi valjalo da Britanci pokušaju s tim centrom uspostaviti vezu.

Nakon što se posavjetovao s Kairom, SOE je 16. lipnja odgovorio kako »revoluciju mogu podignuti jedino komunisti, ili pak Vojni savez, možda uz pomoć Dimitrovljeve Zemljoradničke stranke«. SOE je svim silama nastojao iz Carigrada uspostaviti vezu s »prijateljskim krugovima«, te se nadao da će uspjeti poslati oficira k svojoj podmisiji u Srbiji, blizu Bugarske »koji bi se bavio isključivo Bugarskom«. (Bila je to prva na-govijest o misiji Mostyna Daviesa.) Foreign Office je odgovorio kako ne pomišlja na ustanak, već da kani uspostaviti čvrste i pouzdane veze s bugarskom vojskom: ma koliko snažna bila narodna potpora komunistima i zemljoradnicima, ipak da je »obrana Balkana povjerena bugarskoj vojsci, stoga moramo ponajviše uznastojati oko vojnih veza«. Foreign Office je, dakle, uvelike djelio gledište komunista kako je veoma važno prodrijeti u vojsku.

Nakon sloma Italije kralj Boris je u kolovozu 1943. posjetio Hitlera i uskoro nakon povratka u zemlju preminuo pod tajnovitim okolnostima. Sofijom je zbog toga zavladalo kritično raspoloženje, te se Foreign Office ponovno počeo zanimati za Bugarsku. No očajno im je nedostajalo informacija. Sargent je u rujnu u nekoj bilješci zavapio: »Imademo li mi iole pojma o tome što se događa u Bugarskoj? Može li nam itko o tome išta reći... C.? SOE? Obavještajna služba na Bliskome istoku?« Južni odjel je odgovorio da od SOE nema nikakvih obavijesti: njegove veze s Bugar- skom da su »traljave«; nešto malo da je dojavio C., no to da »nije baš mnogo objasnilo stvar«. Odaslana je brzojavka u Moskvu, u nadi da će se odanle dobiti obavijesti; a u podsjetniku za Edena - kad se spremao otići u Moskvu na sastanak ministara vanjskih poslova - stajalo je kako će Rusi, koji još imaju poslanstvo u Sofiji, moći dati »vjernu sliku« zbivanja u Bugarskoj.

U tom se podsjetniku navodi kako će »opozicija krajnje ljevice, lijevih zemljoradnika i komunista« najvjerojatnije preuzeti vlast kad postojeći režim padne; komunisti da su najbolje organizirani i da su najaktivniji. Cilj da je britanske politike da Bugarska po završetku rata vrati Grčkoj i Jugoslaviji okupirana područja, te da postane članicom buduće balkanske konfederacije; no i ne pristupi li toj konfederaciji, Bugarska da bi »morala očuvati svoj suverenitet« što je valjda značilo da ne bi smjela postati dijelom Sovjetskoga Saveza.

Bombardirati Bugarsku da bi istupila iz rata

Uoči Moskovske konferencije počeli su se Churchill i načelnici štabova zanimati za zamisao da se radi političkoga pritiska Sofija bombardira. Raspravljalo se o tome valja li Bugare unaprijed opomenuti i zaprijetiti im bombardiranjem ako se ne povuku iz Grčke i Jugoslavije. Churchill je 19. listopada izjavio načelnicima štabova kako je protiv toga: »On Bugare poznaje već 30 godina ... To je zao narod, kojemu valja očitati strogu » lekciju... Najvažniji je prvi udarac, i on drži kako Sofiju valja što prije zasuti .bömbama.« No načelnik zrakoplovnoga štaba je dokazivao kako će možda dostajati i puka prijetnja, bez napada. Ali Churchill je ostao pri svojemu: Britanci su združenim savezničkim načelnicima štabova u Wa-shingtonu preporučili da se što prije žestoko napadne; da valja baciti letke koji će objasniti da je napad izvršen zbog toga što su Bugari poslali osam divizija da pomognu Nijemcima i »tlače naše saveznike.«. Rusi da nisu u ratu s Bugarima, pa da stoga" nije potrebno dà se s njima o tome savjetuju. Združeni saveznički načelnici štabova složili stu se s tim prijedlogom - no uz ogradu koja je značila prilično odgađanje: »Uz uvjet da raspolažemo tolikim zračnim snagama da tu operaciju ne izvršimo nauštrb važnijih operacija.« Eden se nalazio u Moskvi, no bio je o tome obaviješten, pa je brzojavio Churchillu: »Sad valjda U. J. (Ujaku Joeu) mogu kazati što namjeravamo.«

Churchill se s time složio; kad mu je Eden to povjerio, Staljin je odgovorio: »Da, Sofiju svakako valja bombardirati - Bugarska je pokrajina Njemačke.«

No u bugarskome pitanju Staljin nije bio voljan s Britancima prisnije surađivati. Na Edenovu molbu da ga obavijesti o unutrašnjoj situaciji u

Bugarskoj Molotov je odgovorio neodređenom i općenitom izjavom od koje je bilo malo koristi. Ničim nije očitovao da bi Britancima htio pripomoći da izvrše pritisak na Bugarsku.

Prvi zračni napad, u studenom, nije imao nikakvoga zastrašujućeg učinka u Bugarskoj. U međuvremenu od Moskovske do Teheranske konferencije Foreign Office priklonio se stoga zamisli da pokušaju nagovoriti Sovjetski Savez neka se pridruži opomeni kojom bi sve tri savezničke sile »zatražile od Bugarske da povuče svoje divizije iz Grčke i Jugoslavije, uz prijetnju da će je inače nadalje bombardirati i da će Rusi prekinuti s njom diplomatske odnose.« Edenu, koji je tad bio u Kairu, predložili su iz Foreign Officea i dalji korak: »Kad bi sovjetska vlada, nakon bombardiranja Sofije, zaprijetila Bugarskoj objavom rata ako se ne preda, možda bi se Bugarska odlučila na skok.«

Zamisao nije bila nerazborita: Britanija je dvije godine prije protiv svojega uvjerenja objavila Rumunjskoj i Mađarskoj rat - zato što je to Rusija željela; zar Rusija ne bi bila dužna da se sad oduži Britaniji? Ali kad je britansko izaslanstvo u Teheranu proučavalo taj prijedlog, izraženo je mišljenje kako »Rusima možda nije u interesu da navedu... Bugare na predgju_jer bi ih Turci mogli preteći i zaposjesti Bugarsku.« No Rusi da bi možda pristali da prekinu diplomatske odnose s Bugarskom kako bi Turskn uvukli u rat; obrat toga zaključka - zapisao je Cadogan - da glasi: »Tursku bi valjalo uvući u rat, ponajviše -stoga što bi se time Bugari (možda) naveli da se predaju.«

U Teheranu Je Staljin izrazio sumnju u to da Bugarska može istupiti iz rata, jer da su u Bugarskoj tri njemačke divizije (Britanci su držali da je njemačkih vojnika mnogo manje). Bilo je očito kako bi Staljin htio dokazati da Bugari ne mogu išta poduzeti. Ponudio je samo da će sovjetska vlada navijestiti Bugarskoj rat ako Turska uđe u rat, a Bugarska je potom napadne - bila je to dvostruko uvjetovana ponuda, a k tomu, nije bilo vjerojatno da će se ijedan od ta dva uvjeta ispuniti. Iako Churchilla nije napuštala nada da će Staljina nagovoriti neka objavi rat, zamisao da će Sovjeti poduprijeti anglo-američko bombardiranje političkom akcijom bivala je sve bezizglednijom. Georgi Dimitrov je ipak u članku tiskanom 27. prosinca u moskovskoj PRAVDI pozvao Bugarsku da hitno raskrsti s Njemačkom.

Britancima nije drugo preostalo već da pokušaju nagovoriti Amerikance neka dadu prednost zračnim napadima na bugarske ciljeve. To nije bilo nimalo lako postići. No Churchill je bio uporan, čak i za vrijeme oporavka u Casablanki. Desetoga siječnja izvršen je žestok napad sa 141 »tvrđavom«, na što je Churchill prvi put primijetio: »Dobro.«

Afera Kujumdžijski

Početkom veljače Britanci su saznali da su se i Amerikanci upleli u bugarsko pitanje. Već je u studenom 1943. SOE bio objavio Foreign Officeu kako ima poteškoća s predstavnicima OSS u Carigradu, jer da ti predstavnici, čini se, dopuštaju Bugarima da iskorištavaju anglo-američke nesuglasice. Roosevelt je 9. veljače priopćio Churchillu kako je primio »nepotvrđenu vijest« da bugarska vlada želi poslati u Carigrad misiju što bi pregovarala o »uvjetima pod kojima bi bugarska vojska pristupila

Saveznicima«. Roosevelt je predložio da se na neko vrijeme obustavi bombardiranje - ispostavi li se da je ta vijest istinita. Pročitavši to, Churchill je, uz rub, zapisao: »Zašto?«

Bio je to početak priče što ni Amerikancima ni Britancima nije služila na čast. Sef OSS, Donovan, oglušio se o zamjerku Britanaca u Kairu, pa je u Carigrad poslao posebnu misiju, što ju je predvodio pukovnik Jadwin: tamo je bila izvan dometa britanskoga nadzora. Jedan je od članova misije bio Amerikanac bugarskoga podrijetla, po imenu Kujum-džijski, navodno »bankar«: on je stupio u vezu s bugarskim poslanikom u Turskoj, Ivanom Balabanovom. Iz tog je dodira potekao prijedlog da će bugarska vlada poslati izaslanstvo u Carigrad - u svrhu o kojoj je Roosevelt govorio - a bombardiranje da se na deset dana odgodi.

To se SOE nije nimalo dopalo, ocijenio je da se OSS upliće u njegov djelokrug i Eden je na tu djelatnost OSS uzvratio s nepovjerenjem i izvjesnim negodovanjem. Churchillu je rekao kako su Britanci bili postavili uvjet da Jadwinova misija ne pregovara s Bugarima te da se Kujum-džijski ni na što ne obvezuje; ocijenio je da je Jadwinova misija prekoračila svoja ovlaštenja, te da je Kujumdžijski »posve neprikladna osoba«. Dva da ga razloga navode da bude nepovjerljiv - »nepouzdanost« Kujum-džijskoga i »okolnost da bugarska vlada radije pregovara s američkom misijom negoli s Rusima: moglo se očekivati da će bugarska vlada zatražiti od Sovjeta da posreduju u njihovu korist - da su se zaista odlučili predati se Amerikancima i nama«. (No kad su se, nekoliko mjeseci kasnije, Bugari približili Britancima, Eden se na tu okolnost nije osvrtao.) Unatoč nepovjerenju, Eden je držao da bugarskoj vladi valja reći neka izašalje misiju, koja bi se sastala s predstavnicima triju saveznika, možda u Kairu; no bombardiranje da ne valja odgoditi.

Churchill je prihvatio Edenovo mišljenje, te je privolio Roosvelta da se bombardiranje ne odgodi i da se zajednički obrate Sovjetskome Savezu. Rusi su se nekoliko dana kasnije složili da se od Bugarske zatraži neka izašalje misiju koja će pregovarati s američkim, britanskim i sovjetskim predstavnicima, ali su izjavili kako je na Britancima i Amerikancima da odluče o bombardiranju. Foreign Office je povjerovao kako su time zapreke uklonjene, te da će sad Bugarska poslati izaslanike. Raspravljalo se o pripremama; Foreign Office je tražio da se OSS isključi iz pregovora.

No nije se dogodilo ama baš ništa. Jadwinu nadređeni oficir u OSS, pukovnik Macfarland, povjerio je Steelu u Kairu 8. ožujka da ne vjeruje izvještaju Kujumdžijskoga, te da je zatražio neka se ono što stoji u izvještaju ponovi pred »pravim američkim oficirom«; da je posumnjao i u Balabanova, zato da mu nije prenio kako su se tri savezničke vlade sporazumjele da bugarsko izaslanstvo dođe u Kairo. Potaklo je to Foreign Office da samodopadno primijeti: »To je dokaz kako su naše sumnje u Jadwinovu misiju bile posve opravdane.« Churchillov je komentar bio praktičnije naravi: »Naše geslo mora biti: bombardirati sad i tome dati posvemašnju prednost.« (Tri puta potcrtano.)

Britansko bombardiranje i ruska propaganda?

Tako nije mislio samo Churchill, već i bugarski partizani s kojima je Mostyn Davies stupio bio tada u dodir. Oni su izvijestili kako im je saveznički zračni napad veoma pomogao; tajna organizacija u Sofiji da se uvelike okoristila time što je bombardiranje poremetilo policijski nadzor; dobro da im je došla i izjava što ju je potom u parlamentu dao Petko Stainov, ugledan nekomunistički političar i nekadašnji diplomat, kao i otvoreno pismo nekadašnjeg predsjednika vlade, Kimona Georgijeva (koji je bio u vezi s Velčevom i s Vojnim savezom): obojica su napala bugarsku vladu. Partizani da bi željeli da se bombardiranja nastave, te da ih o njima - ako je moguće - unaprijed obavijeste. Saznavši o tome, Foreign Office je priopćio Kairu: »Svi se mi ovdje slažemo da bugarska situacija pruža povoljne mogućnosti«; no da li će te mogućnosti biti iskorištene, ovisi o tome hoće li im uspjeti da se bombardiranju Bugarske i djelatnosti SOE u Bugarskoj dade prednost, te o tome »može li Rusija da uđe u igru «.

Eden je već bio saopćio moskovskoj ambasadi kako je uvjeren da je Bugarska »jedna od najslabijih točaka u njemačkoj obrani«, te da Rusija mora odigrati svoju ulogu: »Valja udružiti britansko bombardiranje i rusku propagandu kako bi se ili izazvao državni udar, ili sadašnja bugarska vlada prisilila da zamoli mir.« Churchill je odobrio Edenovo gledište, no nije se htio osobno upletati i poslati poruku Staljinu, jer su odnosi zbog Poljske bili zategnuti.

No Rusima se ipak nisu obratili jer su s razvojem događaja u Rumunjskoj i Mađarskoj britanske i američke zrakoplovne snage dobile novu zadaću, pa Rusima nisu mogli obećati da će bombardiranje Bugarske biti pojačano. Ali u ožujku je ipak izvršeno nekoliko žestokih zračnih napada što su prouzrokovali velik metež; možda je i to sovjetsku vladu navelo da u travnju povede prilično jaku propagandnu kampanju protiv bugarske vlade. U svibnju je bugarskoj vladi poslala odlučnu notu, u kojoj se požalila na olakšice što ih Nijemci imaju u bugarskim lukama i na bugarskim aerodromima; potom je od bugarske vlade zatražila da svoje dobre namjere dokaže time što će dopustiti da se ponovno otvore sovjetski konzulati u crnomorskim lukama. Sovjetski je pritisak doveo do je pala vlada Božilova, a na vlast došla umjerenija, Bagrianovlje-va vlada; no u pogledu sovjetskih konzulata nije ništa poduzeto. Rusi međutim nisu više vršili pritisak: vjerojatno su bili odlučili pričekati dok ne budu spremni da vojnički uđu u jugoistočnu Evropu.

U svibnju je bilo znakova previranja u bugarskoj vojsci. Sef britanske misije u istočnoj Srbiji, Henniker-Major, izvijestio je da je sve ljudstvo dviju bugarskih jedinica - ukupno 225 vojnika i 10 oficira - pod punom ratnom spremom prišlo jugoslavenskim partizanima; on da je bio impresioniran njihovom discipliniranošću i borbenošću. Od tih da je Bugara sastavljena partizanska brigada »Georgi Dimitrov«. Henniker-Major je izvijestio i o sukobu bugarske i njemačke vojske u srpskome gradu Nišu, u kojemu da je ubijeno 30 njemačkih vojnika. Bugarski partizani s kojima su Britanci bili u doticaju nisu mnogo postigli, jedino što su srušili neki most. SOE je javio Foreign Officeu kako se čini da bi general Wilson veoma želio pojačati opskrbljivanje partizana.

Rusi hoće nadmoć u Bugarskoj

Pri koncu srpnja situacija u Bugarskoj kao da je pružala povoljne izglede, te su Britanci i Amerikanci u Evropskoj savjetodavnoj

14 Britanska politika komisiji u Londonu podnijeli nacrt prijedloga o primirju s Bugarskom. No o tome se prijedlogu u Komisiji isprva nije moglo raspravljati jer ruski predstavnik nije imao potrebnih uputa. 24. kolovoza ovlašten je da raspravlja o primirju, te je od predloženih 12 točaka anglo-američkog nacrta prihvatio devet. No potom je iz Moskve primio nove upute, i 29. kolovoza povukao se iz rasprave.

Bio je to jasan znak da je Sovjetski Savez stekao nadmoćan položaj, te da će ubuduće o Bugarskoj neovisno odlučivati, a Anglo-Amerikancima dopustiti da tek formalno sudjeluju u odlučivanju. Takav je položaj SSSR zadobio zamršenim nizom događaja što su se zbili u kolovozu. Stojčo Mošanov, nekadašnji predsjednik bugarskoga parlamenta, pristupio je 14. kolovoza, u vlaku između Carigrada i Ankare, Sterndale-Ben-nettu⁴² savjetniku britanske ambasade u Turskoj, i kazao mu kako mu je povjereno da se susretne s britanskim ambasadorom, Knatchbull-Huges-senom, i preda mu službeni memorandum. Nakon dva dana ambasador je primio Mošanova, koji mu je izložio službenu poruku svoje vlade: oni da žele istupiti iz rata, te da mole neka im Saveznici navedu pod kojim bi uvjetima na to pristali. Mošanov se 23. kolovoza ponovno susreo s ambasadorom i izjavio mu kako je ovlašten da što hitnije stupi u pregovore sa Saveznicima. Molotov je 24. kolovoza obavijestio britansku ambasadu u Moskvi o svom pristanku da se Bugarima kaže kako za njih još vrijedi postupak dogovoren u veljači (u doba afere Kujumđžijski-Ba-labanov). Knatchbull-Hugessenu dane su upute neka Mošanovu kaže da ode u Kairo na sastanak s britanskim i američkim predstavnicima, i tamo je poslan nacrt o uvjetima primirja; Britanci nisu smatrali potrebnim da za to najprije dobiju ruski pristanak, jer da Rusija nije u ratu s Bugarskom. Unatoč tome, Eden je 28. kolovoza rekao u Ratnome kabinetu kako se još nada da se sporazum triju sila može postići »gotovo odmah«.

Eden nije uviđao da je u sovjetskoj politici nedvojbeno nastupio preokret, veoma vjerojatno zbog udara što ga je 23. kolovoza iznenada izveo rumunjski kralj Mihailo. Rusima su se time ukazali novi izgledi, jer su sad mogli do bugarske granice doprijeti prije no što su bili predviđali. Molotov je 26. kolovoza izjavio britanskome i američkom ambasadoru da je bugarska vlada odlučila zauzeti »posve neutralan stav«, te da će razoružati njemačku vojsku koja bi se preko Bugarske pokušala provući iz Rumunjske. Bugarska da je vlada, nadalje, 25. kolovoza zatražila od njemačke vlade neka povuče njemačku vojsku smještenu u Bugarskoj; u proeivnom, da će je Bugari razoružati.

Začas kao da su Rusi bili zadovoljni; no 29. kolovoza (ili čak prije) sovjetski je otpravnik poslova napustio Sofiju, bez objašnjenja i ne ostavivši nikoga s kime bi vlada Bagrianova mogla biti u vezi. Prosovjetske radio-emisije za Bugarsku pozivale su narodne mase neka ustanu protiv »Bagrianovljevih fašista« i uspostave vladu Domovinske fronte.

Takav je bio položaj kad je 30. kolovoza Mošanov najzad stigao u Kairo. Bagrianovljeva vlada samo što nije bila prisiljena da odstupi, pa na prvome sastanku s britanskim i američkim predstavnicima 1. rujna nije zaključeno ništa. Drugoga rujna je u Sofiji sastavljena nova vlada, na čelu s desnim zemljoradnikom Konstantinom Muravjevljevom no Mošanov je

odbio da je zastupa, jer da u njoj nisu »neki Ijevičarski opozicijski krugovi«, stoga da ne uživa punu potporu sovjetske vlade. Tako se Mošanov-ljeva misija rasplinula. Muravjevljeva je vlada 5. rujna odlučila objaviti rat Njemačkoj, no tad je preko radija dočula za objavu rata Sovjetskog Saveza Bugarskoj. Pred ponoć je bugarski poslanik u Ankari preko sovjetskoga ambasadora zamolio za primirje, a istodobno je vlada u Sofiji izjavila nje-mačkome poslaniku da. su Bugarska i Njemačka u ratu. U Foreign Offi-₍\ ceu je Južni odjel zabilježio: »Tako su se, eto, Bugari zatekli u ratu i sj Njemačkom i s Rusijom, istodobno. Nije stoga nimalo čudno što su nakon pet i pol sati rata zatražili od Rusije primirje. Sve je to veoma balkanski.« Događajima su međutim upravljali Rusi, a ne Bugari-Balkanci.

Rusi su odlučili otarasiti se Muravjevljeve vlade. Na poprište je stupila Domovinska fronta, točnije: bugarski komunisti, i »revolucionirali« su bugarsku vojsku; sedmoga rujna ušle su sovjetske snage iz Rumunjske u Bugarsku. Dan nakon toga sastao se politbiro komunističke partije s glav-nim partizanskim štabom i naložio mu da podigne opći ustanak. Te su noći vojska i partizanske jedinice zauzele Ministarstvo rata, Ministarstvo unutrašnjih poslova, radio-stanicu i ostala važna mjesta u Sofiji. Proveli su dakle strategiju, kojoj su bili dali prednost pred sveopćim partizanskim ratom (što su ga zastupali Jugoslaveni): preuzeli su viast uz izravnu po-moć sovjetskc armije.

Devetoga rujna pala je Muravjevljeva vlada, a vlast je preuzela vlada Domovinske fronte; njoj je na čelu - u reprezantativne svrhe - bio neko-munist Kimon Georgiev. Vođi lijevoga krila Zemljoradničke stranke, G. M. Dimitrovu, dopušteno je 16. rujna da se vrati u domovinu, gdje je dočekan s burnom dobrodošlicom. No britanska je misija, što ju je izaslalo SOE, morala po naređenju Rusa 27. rujna napustiti Bugarsku.

Pregovori o primirju održani su u Moskvi, a ne u Kairu. Eden je 6. listopada priopćio Churchillu da je u pregovorima došlo do zastoja; Rusi da, naime, ustrajno zahtijevaju stanovite uvjete koji bi Rusiji osigurali nadmoćan položaj u Bugarskoj »i sad i poslije rata«: da zahtijevaju neka saveznička nadzorna komisija u Bugarskoj bude poput one u Rumunjskoj, »a to bi zapravo značilo da bi bila posve pod ruskim nadzorom«. Proti-veći se britanskome zahtjevu za podjednakim udjelom u vlasti i odgovornosti, Rusi da su kao presedan naveli savezničku nadzornu komisiju u Italiji.

Naposljetku su Britanci popustili. Njih je zaokupljala Grčka, a ne Bu-garska. Toliko su postigli da su Rusi Bugarima naložili neka oslobode britanske oficire koje su držali u kućnome zatvoru u Grčkoj Trakiji, te da su zajamčili da će svaisiygarska- vjojska napustiti grčko tlo. No kad je komunistički ministaf- unutrašnjih poslova stavio u kućni zatvor vođu lijevog krila Zemljoradničke stranke, G. M. Dimitrova, Britanci mu nisu mogli ) pomoći; utočište mu je pružio američki poslanik i omogućio mu da otiđe/ iz zemlje. Bijaše to znak da je britanskome utjecaju u Bugarskoj došao kraj.

18. Britanija i Rumunjska, 1941-1944

Britanci su s utjecajnim mjestima u Rumunjskoj bili u boljim vezama jiegoli u ijednoj drugoj zemlji jugoistočne Evrope, osim, možda, u Grčkoj.

Kad su Rumunji u lipnju 1941, pod vodstvom Antonescua, zajedno s Nijemcima zaratili protiv Rusije, bili su isprva veoma oduševljeni. No to je oduševljenje uskoro splasnulo kad je rumunjska vojska, osvojivši Besa-rabiju, prešla stare granice iz 1839. godine i prodrla duboko u Rusiju. Maniu će u peticiji Antonescuu 18. srpnja nazvati to agresijom; otad će uporno zahtijevati da se rumunjska vojska povuče u granice iz 1939. godine te da štedi snagu kako bi mogla Transilvaniju osloboditi od Mađara. Tekst Maniuova prosvjeda stigao je i u London, te ga je BBC iskoristio u emisijama za Rumunjsku.

Antonescu kao da te prosvjede Maniuu nije uzeo za zlo, već je zauzeo stajalište: boreći se protiv Rusije, Rumunjska se bori za Evropu. Kad je Britanija u prosincu 1941. objavila rat Rumunjskoj, objavio je proglas kako je taj čin »neosnovan«: »Rumunjska prihvaća taj izazov, znajući da u borbi protiv komunizma ne vojuje samo za stvar svojega naroda, već da ujedno brani... sav civilizirani svijet.«

No na početku 1942. godine neki su rumunjski diplomati pokušali uspostaviti dodir s Britancima. Novoimenovani poslanik u Lisabonu pokušao je stupiti u vezu s britanskim poslanikom i objasniti mu »nepriličan položaj Rumunjske« a bivši je rumunjski poslanik priopćio poslanstvu kako Maniu jedva čeka čas da u porazu Osovine Antonescuova vlada padne, te se on uzmogne vratiti na scenu.

Tijekom siječnja 1942.. Foreign Office i SOE ponovno su proučili stav što ga valja zauzeti spram Maniua, a osobito treba li ga navoditi da napusti Rumunjsku. Složili su se kako je Maniu »naša najveća nada u poticanju pokreta protiv sila Osovine« te da je »državni udar cilj kojemu valja težiti«; stoga da bi valjalo da Maniu ostane u Rumunjskoj. SOE je naveo kako Maniuu nudi »pomoć«, koja da će se »pokazati veoma prikladnom«. Također su izvijestili da Maniu zahtijeva od Rusije »stanovita jamstva«; Foreign Office je odgovorio: ako time smjera na vraćanje Besa-rabije i Bukovine, da se ne isplati niti spomenuti to Rusima. Kasnije, u siječnju, Maniu kao da se ipak odlučio napustiti zemlju i prijeći na »britansko područje« pa je Foreign Office zatražio od Kaira neka mu priredi putne isprave koje bi glasile na nekoga Britanca. No Maniu se ponovo predomislio. Foreign Office je u ožujku izvijestio Washington kako izgleda da Maniu »više voli ostati gdje je«.

Britanija pregovara s Rusijom o Maniuu

Unatoč dvojbi o Maniuovoj odlučnosti, Foreign Office je smatrao potrebnim da s Rusima u proljeće 1942.. godine, za vrijeme pregovora o britansko-i uskom sporazumu, razgovora i o Maniuu. Eden je u aide me-moireu Majskom 21. ožujka naveo kako bi se sve jača opozicija u Rumunjskoj »mogla iskoristiti da se Rumunji nagovore neka istupe iz rata«, te je dodao kako je Maniu jedina osoba s kojom bi se moglo pregovarati. Ako Rusi to žele, Britanci da će sovjetskoga predstavnika u Carigradu povezati s Maniuovim ljudima. Ako Rumunjska »ispadne«, Mađarska da bi se zbog spora oko Transilvanije vjerojatno povela za njom. Eden je 27. ožujka otposlao Majskom još jedan aide memoire, a 29. travnja ponovno mu je pisao zanimajući se je li Majski već dobio upute od svoje vlade. Petnaestoga svibnja skrenuo je Majskome pozornost na to da je »svako

revolucionarno gibanje životno važno ... zbog vjerojatnoga učinka na opskrbljivanje Nijemaca naftom«.

Istoga dana Majski je priopćio Edenu da sovjetska vlada »zasad ne želi surađivati s g. Maniuom«.

Sredinom ljeta 1942. godine događaji su se za Rumunjsku već tako loše odvijali da je Mihai Antonescu preko rumunjskoga poslanstva u Lisabonu uputio Britancima pismo s porukom kako Rumunjska želi samo Besarabiju; u »dalekosežnijim operacijama u Rusiji« Rumunji pak da sudjeluju jedino stoga što ne mogu slobodno djelovati; prema Britaniji da ne gaje neprijateljskih osjećaja te da se nadaju kako će ponovo zadobiti »slobodu djelovanja«. Eden se složio s mišljenjem kako je to »zanimljiv simptom«.

SOE je u rujnu primio Maniuovu poruku u kojoj je živo istaknuta glavna zapreka ikakvoj rumunjskoj akciji: »Sve dok ne budemo pouzdano znali... da su Saveznici voljni spriječiti Ruse da u času sloma njemačka fronte upadnu u Rumunjsku... našoj opoziciji praktički neće biti mogu- će... da istupi protiv Osovine i da organizira ikakvu uspješnu akciju«. A U Južnom odjelu zabilježeno je o tome: »Maniuu ne možemo nipošto dati... pouzdana jamstva u pogledu ruskih namjera.« U Foreign Officeu nisu željeli o tome raspravljati s Rusima; bilo im je uspjelo granična pitanja isključiti iz anglo-sovjetskoga ugovora, te Rusima nisu htjeli pružiti »prigodu da navale sa svojim zahtjevima, što bi nas vjerojatno uvelo u neprilike«.

Pri koncu 1942. godine Maniu kao da je ponovno htio napustiti Rumunjsku; SOE je tome bio sklon, donekle i stoga što je ocijenio da bi Rusi mogli pristati na pregovore s njim. Maniuu je u to vrijeme zastupao mišljenje kako ne bi bilo razborito izvoditi sabotaže u Rumunjskoj jer da bi se time jedino Nijemce potaknulo na odmazde i na još čvršći privredni nadzor; pobuna u vojsci da bi pak dovela jedino do mađarskoga napada. Osvrnuo se i na zamisao o spuštanju savezničkih (no ne sovjetskih) padobranaca - ta se zamisao Rumunjima poput fata morgane privida sve do časa kad su se 1944. godine predali Rusima.

Videći da se situacija u Rumunjskoj muti, Foreign Office je pak odlučio da o njoj ponovno raspravlja s Rusima. U siječnju 1943. priopćio je Washingtonu: »Mislimo da u pogledu Rumunjske bez pristanka sovjetske vlade ne možemo poduzeti nikakvu akciju.« U Foreign Officeu su držali kako je najbolje da Maniu u međuvremenu ostane gdje je. To je Maniua zabrinulo; u veljači je SOE dojavljeno kako ta odluka Maniua »čudi« te da pita može li u London izaslati skupinu Rumunja i bi li se spram njih odnosili barem onako kako se odnose spram Mađara«. (Opse-sivno neprijateljstvo i zavist spram Mađara otežavali su Maniuu da razborito rasuđuje.)

Foreign Office nije htio odgovoriti Maniuu dok ih Rusi ne izvijeste o svojemu stajalištu. Dvadesetog veljače obavijestili su SOE da Clark Kerr potiče to pitanje u Moskvi. Rusi su najzad u ožujku odgovorili da ne žele stupiti u dodir s Maniuom, ali da drže kako bi valjalo da Britanci i nadalje održavaju vezu s njime, jer da će utjecaj njegove skupine porasti u slučaju savezničkih ratnih uspjeha: »Možda će se tijekom pregovora iznaći osnovica na kojoj bi ta skupina mogla surađivati s britanskom i sa sovjetskom vladom.« Foreign Office je o ožujku oprezno odlučio da će se u slučaju bilo kakvog rumunjskog mirovnog pokušaja »pridržavati stajališta kako Rumunjska prvenstveno zanima Sovjetski Savez jer snos*i glavni teret rata u koji se Rumunjska upustila ... stoga da se moraju ponajprije obratiti Rusima«. No to se pravilo vjerojatno nije primjenjivalo u odnosima s Maniuom.

Foreign Office je u travnju saznao preko Turaka da kralj Mihailo i njegova majka »ne taje kako drže da je anglo-saksonska pobjeda ... jedina nada za Rumunjsku«; Sargent je to popratio već podosta uobičajenim komentarom: »Poput svakoga rumunjskog kvislinga, i on se nastoji osigurati«. U lipnju je Mihailo Antonescu posjetio Rim, sastao se s Mus-solinijem, s kraljem i s papom, te je javno navodio kako je »latinitet« osnova buduće evropske organizacije. Prevedeno na engleski - zaključili su stručnjaci Foreign Officea - to da bi značilo: utemeljenje latinskog bloka i sklapanje separatnog mira s anglo-saksonskim demokracijama. Ali Mussolini se na tu zamisao nije osvrtao.²

Uskoro je Mussolini pao. Mihailo Antonescu obratio se Turcima jer da je »ratu s Italijom došao kraj«, pa da bi htio znati što Britanci žele da Rumunji učine; BBC da je naveo kako se Rumunjska mora bezuvjetno predati, ali »pristanemo li na to, želimo znati kome, kada i kako se moramo predati?« Mihailo Antonescu je također spomenuo da se obratio mađarskome i bugarskom poslaniku neka zaborave na međusobne razmirice, u zajedničkome interesu svih triju zemalja. Rekao je naposljetku i to da se »britanskim snagama, približe li se Rumunjskoj, »neće suprotstavljati, već da će s njima odmah surađivati«. Foreign Office je o tome smjesta obavijestio Moskvu, jer da je na Rusima da odluče što odgovoriti. Molotov je spremno odvratio da taj mirovni pokušaj nije ni ozbiljan ni važan, te da na njega ne treba odgovoriti. Prema tome je Foreign Office Turcima dojavio da Mihailu Antonescuu neće odgovoriti.

U rujnu je Mihailo Antonescu ponovo pokušao zatražiti primirje, i to preko bivšeg poslanika u Lisabonu; njegovo je pitanje glasilo: da li da kralj i neki od članova vlade napuste zemlju, prijeđu na savezničko područje i osude Njemačku, a maršal Antonescu da »održava red_ dok ne stignu savezničke jedinice« (što je očito značilo: anglo-saksonske jedinice). Novi rumunjski poslanik u Ankari, Alexander Creganu, koji je bio čovjek Maniua i dobro poznat SOE, veoma je želio stupiti u vezu s britanskom ambasadom. Ali Foreign office je i ambasadoru i SOE zabranio da održavaju vezu s njime.

Rumunjski vojni ataše u Ankari, pukovnik Theodorescu, priopćio je 30. rujna britanskom vojnom atašeu, generalu A. C. Arnoldu, da ga je maršal Antonescu ovlastio da dojavi kako je Rumunjima ponajviše do toga da Rusi ne okupiraju njihovu zemlju; oni da su voljni »surađivati s anglo-američkim snagama koje bi na Balkan stigle prije Rusa i staviti im na raspolaganje 22 divizije, pilote, zlato, pšenicu i kukuruz«. Oni da vjeruju da bi i Bugarska surađivala s anglo-američkim snagama: »Sto se prije Saveznici iskrcaju na Balkan, to bolje.« Sredinom listopada SOE je u Carigradu dočuo o nekom suparničkom planu: da se, naime, Antonescu ukloni vojnim udarom.

Početkom listopada Maniu je ponovo predložio da će zrakoplovom napustiti Rumunjsku i otići na Bliski istok. A Antonescuu je poslao novi prosvjed i zahtijevao da Rumunjska smjesta istupi iz rata. Foreign Office je Maniuov prijedlog veoma uznemirio i zbunio. Moskovska konferencija ministara vanjskih poslova tek što nije bila počela; stoga je Foreign Office naveo: »Ne želimo da Maniu upravo sada napusti zemlju. Jedva da je mogao izabrati neprikladniji čas ... Mi... predlažemo ... da se s Rusima i s Amerikancima pokušamo sporazumjeti o zajedničkoj politici. Ako ... sad nenadano izvučemo Maniua, poput kunića iz šešira, Rusi će vjerojatno pomisliti da ih izigravamo, pa će se izgledi da se postigne sporazum razmjerno smanjiti«. No vijest o Maniuovu prijedlogu ipak je odaslana Edenu u Moskvu.

Eden je želio s Molotovom, uz ostalo, razgovarati i o Maniuu. U izvještaju Foreign Officea izneseno je mišljenje da bi od Maniua valjalo zatražiti da u Carigrad pošalje izaslanika, koji bi se potom mogao dovesti u vezu sa sovjetskim agentom (vjerojatno iz NKVD); on da bi trebao raditi na tome da se sruši Nijemcima naklonjen režim i da se Rumunjska povuče iz rata, čak i ako bi to značilo da će Nijemci posve zaposjesti Rumunjsku.

Isprva je u Foreign Office pristizalo malo vijesti iz Moskve. Sjeverni odjel zabilježio je da je držanje Sovjeta u pitanju Rumunjske »prilično nepovoljno«. Potpuni je zapisnik Konferencije pokazao pak da je to držanje bilo posve negativno.

Kad ga je Eden 2.5. listopada upitao o njegovu stajalištu spram rumunjskih pokušaja da se približe Saveznicima, Molotov je ponajprije dogovorio da se Rumunjska mora bezuvjetno predati, i potom: »Sto se Ma-niuove skupine tiče, drži kako sad nije uputno uspostavljati veze s njime. Nema se o čemu s Maniuom raspravljati, a i bilo bi nekorisno, jer on ne može Saveznicima ništa ponuditi.« Prema zapisniku, Eden je nesumnjivo na to pristao: »Na sovjetskoj je vladi da odluči o Maniuu i o njegovoj skupini, i u svjetlu onoga što je g. Molotov kazao oni će uznastojati, koliko je u njihovoj moći, postupati u tom smislu.« Ministar vanjskih poslova SAD, Cordell Huli, izjavio je kako nema što pridodati.

Nije jasno kako je Eden shvatio Molotova, ili što mu je htio pripisati. Prema zapisniku, reklo bi se da je Molotov odstupio od stava što ga je bio zauzeo u ožujku 1943, te da se usprotivio svim kontaktima s Maniuom, pa i britanskim, a Eden da je na to pristao. No Eden vjerojatno nije tako mislio i bit će da je zapravo došlo do nesporazuma. Nego gotovo odmah nakon konferencije desilo se nešto što će pobuditi nove sovjetske sumnje i imati dalekosežnije posljedice no što se moglo predvidjeti.

»Autonomna« skupina

Od proljeća 1943. SOE je počeo obučavati skupine s namjerom da ih potom prebaci u Rumunjsku kako bi stupile u vezu s Maniuom; u lipnju su, uz Mihailovićevu pomoć, iz Jugoslavije u Rumunjsku otišli kapetan David Russell i neki rumunjski radio-operater, po imenu Turceanu. Ali Russell je ubijen i opljačkan - možda je to učinio njegov srpski vodič; Turceanua su pak naposljetku zarobili Rumunji. SOE je tijekom ljeta slao Maniuu šifrirane poruke preko službe BBC-a za Njemačku, pa je tako mogao odrediti mjesto spuštanja nove skupine, što su je tvorili nekadašnji funkcionar naftne industrije, de Chastelain, bivši predavač na sveučilištu

216 Lj u Bukureštu, Ivor Porter¹, te neki Rumunj. Skupina je šifrirano nazvana » autonomnom«.

Prema prvotnoj zamisli, toj je skupini bilo namijenjeno da prekida neprijateljske prometnice, a i da, možda, organizira »neke vrsti državni udar«.

No dok su se krojili planovi, a misija čekala da bude ubačena, mnogo se toga dogodilo: SOE je doznao da Maniu želi poslati posebnoga izaslanika na Bliski istok, a Foreign Office je na to pristao; Rusi su pak, unatoč Molotovljevu stavu u vrijeme Moskovske konferencije, 19. studenoga pristali da i oni »sudjeluju u pregovorima s Maniuovim izaslanikom«.

U tom je času SOE predložio Foreign Officeu da se ovlasti »autonomne« skupine prošire: neka, naime, stupi u vezu s Maniuom i nagovori ga kako je potrebno da se Rumunjska bezuvjetno preda. Foreign Office je na to pristao, te je naglasio kako Rumunje valja upozoriti da se moraju obraćati ne samo Britaniji, već i Rusiji i Americi.

Tada je već bilo znakova da Rusi kane uspostaviti svoje, od Britanaca neovisne, veze s Rumunjima - bilo s Antonescuom, bilo s Maniuom. Maniu je u studenom pokušao s Britancima stupiti u doticaj preko rumunjskoga poslanstva u Stockholmu, u kojem je neki službenik bio u prisnoj vezi s njegovom skupinom. Foreign Office je o tome kanalu obavijestio sovjetsku vladu 20. studenog, a na početku prosinca je britanski poslanik u Stockholmu, Viktor Mallet² obavijestio o tome sovjetskoga poslanika, gospođu Aleksandru Kolontaj (staru revolucionarku koja se odlikovala stanovitom neovisnošću duha); ona je tom zgodom priznala da se rumunjsko poslanstvo posredno i njoj obratilo, što da je potaknulo njezino zanimanje; izjavila je Malletu da drži kako ima velikih izgleda da se sateliti otrgnu od Osovine, izabere li se u tu svrhu psihološki pogodan čas. Gospođa Kolontaj nije od svoje vlade dobila ovlaštenje da uspostavi dodir s Rumunjima. Ali je neki službenik poslanstva, po imenu Spičkin, bez najave posjetio rumunjskog poslanika; poslanik međutim nije znao da njegovo poslanstvo služi kao kanal za vezu sa Saveznicima, pa ga je dočekao otresito, te se Spičkin brzo povukao. Gospođe Kolontaj to se neugodno dojmilo i u razgovoru s Malletom nazvala je Spičkina »dječačićem«. SOE je pak nagađao da bi Spičkin mogao biti čovjek NKVD-a, te da djeluje neovisno o svojemu poslaniku.

Nakon višekratnih odgoda »autonomna« je skupina 22. prosinca najzad spuštena na rumunjsko tlo. S Maniuovim ljudima bilo je dogovoreno kako da označe mjesto za spuštanje, no zbog guste magle ti se znakovi nisu mogli razaznati, pa je skupina izbačena naslijepo. U roku od 24 sata pohvatala ih je rumunjska žandarmerija i odvela u Bukurešt, gdje su uhićeni, te ih je rumunjska služba sigurnosti podvrgla temeljitom ispitivanju; nekoliko ih je dana ispitivao i neki oficir njemačke obavještajne službe. De Chastelain je isprva ispričao Rumunjima lažnu priču: da je, naime, došao kako bi stupio u dodir s Antonescuom; no potom je priznao istinu, naime da se kanio povezati s Maniuom. Saznavši o čemu se radi maršal im je poručio da ih ne želi izručiti Nijemcima, iako su došli kao njegovi neprijatelji: stoga da će njihove iskaze valjati tako prekrojiti da zadovolje

¹ Kasnije Ivor Porter, C. M. G., O. B. E., ambasador u Senegalu, Gvineji, Maliju i Mauritaniji, 1971-73.

* Kasnije Sir Victor Mallet, G. C. M. G., C. V. O., ambasador u Rimu 1947-53.

Nijemce, a ne otkriju im istinu, te da im ne posluže kao izgovor da se do-imognu zatvorenika. Ponukao je Mihaila Antonescua, stručnjaka za 'međunarodno pravo, da napiše iskaze što su ih zatvorenici potom potpisi sali. Nakon toga je Chastelain - i pismeno i u izravnome dodiru -/ navodio Antonescua da zatraži mir. Antonescu je pak odbio opetovane ¹ njemačke zahtjeve - navodno čak i Hitlerove - da se ta skupina pošalje u Njemačku. Ocijenio je valjda da bi mu oni, njihov radio-uređaj i njihove šifre mogli jednom biti korisni.

Nakon što je ta skupina bila zarobljena, zacijelo se nije moglo spriječiti da vijest o njihovu dolasku u Rumunjsku prodre u svijet. To je Britancima bilo veoma neprilično, jer Ruse nisu bili obavijestili o »autonomnima«. SOE je bilo predložio da ih obavijeste, no Foreign Office je držao kako će biti bolje da pričekaju dok skupina ne stigne na odredište, jer da su njihovo izašiljanje već često odgađali. Britanci u Kairu bili su zabrinuti te su 28. prosinca napomenuli da bi neprijatelj mogao istkati kakvu tendencioznu priču o tome kako se britanska tajna služba nastoji uortačiti s Rumunjskom protiv Sovjetskog Saveza. Stoga je na početku siječnja sovjetski predstavnik u Kairu, Novikov, obaviješten o »autonomnima«.

Rusi kao da nisu odmah reagirali. No 16. je siječnja tursko novinstvo razglasilo, navodno iz budimpeštanskih izvora, priču o »autonomnoj« skupini, i o tome kako su zatražili da se sastanu s Antonescuom, te kako su sa sobom ponijeli faksimil njemačke mirovne ponude Rusima (što nije bila istina). Slijedećeg je dana moskovska Pravda objavila (navodno iz kairskih izvora) priču o tobožnjem sastanku »dviju vodećih britanskih ličnosti« s Ribbentropom, koji da se je zbio na iberskom poluotoku, a svrha da mu je bila »objasniti uvjete separatnoga mira s Njemačkom«. Ako je to bio sovjetski odgovor na priču o »autonomnima«, odgovor je bio neobično brz; no o toj su mogućnosti Eden i Clark Kerr u Moskvi ozbiljno raspravljali.

Rusi službeno nisu prigovorili, čak ni kad je potkraj siječnja predstavnik SOE, po nalogu, o slučaju »autonomnih« obavijestio istovrsnoga sovjetskog predstavnika.

Stirbeyeva misija

Taj slučaj kao da je time bio okončan. Foreign Office se usredotočio na to da Maniu pošalje u Kairo izaslanika, kojega su kanili povezati s Rusima; ispostavilo se potom da je taj izaslanik princ Barbu Stirbey, ugledan postariji državnik i ujak Crefianua, novoimenovanog ambasadora u Turskoj; Stirbey je preko prvoga braka svoje kćeri bio u vezi s nekim oficirom SOE. Maniu se u međuvremenu trudio da od Britanaca dozna više o sovjetskim namjerama prema Rumunjskoj te da pronikne kane li ga Saveznici zaobići i nagoditi se s Antonescuom. Zapitao je i to da li bi Britanci željeli da surađuje s malom i slabašnom rumunjskom komunističkom prtijom. Potkraj 1943. godine dva su komunistička predstavnika bila došla s njime u dodir i predložila mu program od deset točaka, na kojem da bi se zasnovala ujedinjena fronta; Maniu ih je bio odbio jer je stekao dojam kako pristaju na to da Bukovina i Besarabija pripadnu SSSR-u: no sad je htio ponovno o tome porazmisliti. Foreign Office htio je izvršiti pritisak na Maniua, te je odlučio da mu ne odgovori ni na jedno pitanje dok ne stigne njegov izaslanik. Tako Maniu nije imao nikakvih britanskih uputa u pogledu komunista - o kojima se u Rumunjskoj općenito držalo da nipošto nisu važni, jer da su malešna skupina stranaca, Zidova, Bugara ili Ukrajinaca; to međutim nije bilo posve točno. .

I načelnici štabova željeli su da se na Maniua izvrši pritisak kako bi pregovori barem otpočeli i odvratili pozornost Nijemaca od zapadne Evrope; to je i »nadzornim oficirima« bilo u interesu.

Najzad je, koncem veljače, Stirbey stigao u Carigrad, a potom, uz velik, nepoželjan publicitet, i u Kairo, gdje se 17. ožujka prvi put sastao s britanskim, sovjetskim i američkim predstavnicima. Foreign Office je htio SOE posve isključiti iz pregovora, no naposljetku je pukovniku Mastersu ipak dopušteno da bude nazočan kao promatrač. Masters je pak Stirbeya tako dobro poučio o tome što se od njega očekuje da je Foreign Office izvijestio Moskvu kako je Stirbeyevo držanje bilo »obzirno i iznad očekivanja ohrabrujuće«. Predloživši da se u Besarabiji i u Bukovini provede plebiscit, »ishod kojega bi bio unaprijed odlučen« (a to je značilo da bi ostale Rusima), te nagovijestivši da bi Rumunji pozdravili iskrcavanje Sovjeta na crnomorskoj obali, Stirbey je bio mnogo susretljiviji no što se Maniuu moglo svidjeti. Izrazio je, naprotiv, Maniuovo gledište kad je izjavio kako bi Antonescu protunjemački udar mogao izvesti uspješnije od Maniua, jer da bi Maniu morao najprije izvesti udar protiv Anto-nescua; Stirbey je pridodao kako drži da bi se Antonescuov udar »dulje održao«.

Unatoč Stirbeyevu nastojanju da ih ublaži, Rusi su ostali kruti. Molotov je rekao Clarku Kerru kako ne valja očekivati da će se Maniu suprotstaviti Antonescuu, jer da je zapravo njegovo oruđe; Stirbeyeva očitovanja da su nevažna, te da je dvojbeno da li će pregovori u Kairu uroditi plodom.

U ožujku je, umjesto Maniua i Stirbeya, u središtu pozornosti bio Antonescu. Sredinom ožujka njemačka je vojska ušla u Mađarsku i predviđalo se da će Nijemci vjerojatno sličnu akciju poduzeti i spram Rumunjske; ruski prodor u Besarabiju izazvao je paniku u Rumunjskoj. 22. ožujka Britanci u Kairu primili su preko Ankare od Mihaila Antonescua poruku da je maršal pozvan k Hitleru te da se očekuje kako će Hitler zatražiti da se na bojište pošalje još rumunjske vojske. Mihailo je postavio pitanje: »Moram odmah saznati kakav su učinak proizveli najnoviji događaji u Mađarskoj... potrebno mi je da znadem s kakvom političkom i vojnom potporom možemo računati«. Britanci u Kairu odlučili su - a da se unaprijed nisu posavjetovali s Rusima - zatražiti od vrhovnoga zapovjednika za Sredozemlje, generala Maitlanda Wilsona, neka pošalje osobnu poruku Antonescuu i neka ga pozove da ne otiđe k Hitleru, već da se smjesta preda trima velikim silama, a da rumunjskoj vojsci zapovijedi neka prestane pružati otpor Rusima. Poruka se završavala prijetnjom: .»Sudit ćetno po djelima«. Sovjetski poslanik Novikov obaviješten je o toj poruci kad je već bila odaslana, te se požalio Amerikancima, no Britancima nije. Međutim, Antonescu je poruku primio tek pošto se vratio iz posjeta Hitleru. Potom je de Chastelaina zamolio da preko radio-sta-nice što ju je sa sobom bio donio pošalje Wilsonu njegov odgovor. De Cha-stelain je pak ustanovio da su iz radio-uređaja pokradeni kristali, pa je otkrio da i Maniu ima takav uređaj kojim da bi se mogao poslužiti. Pod tim izgovorom dopustili su mu da se susretne s Maniuom, pa ga je pokušao nagovoriti da se pobuni protiv Antonescua; Maniu kao da je na to pristao. Maitland Wilson je nakon poruke Antonescuu poslao poruku i Maniuu; i on ga je poticao na akciju protiv Antonescua (koji je upravo bio u posjetu Hitleru).

Kad su ga obavijestili o Wilsonovoj poruci Antonescuu, Molotov je u Moskvi izjavio da je voljan uspostaviti vezu s njime, te je predložio da se Rumunjsko vrhovno zapovjedništvo obrati sovjetskom zapovjedništvu »kako bi se dogovorilo o praktičnim pitanjima«; kasnije se složio i s onom Wilsonovom porukom Maniuu.

Premda je Molotov bio skeptičan u pogledu uspješnosti svih tih poteza, nema dvojbe da je ipak veoma ozbiljno računao s mogućnošću preokreta u Rumunjskoj. Drugoga travnja priopćio je Britancima kako u času kad Crvena armija bude prelazila rumunjsku granicu iz 1939. godine kani objaviti izjavu da sovjetska vlada »nema namjere pripojiti ikoji dio rumunjskoga područja, niti promijeniti postojeće društveno uređenje u Rumunjskoj, te da je ulazak sovjetske vojske na rumunjsko područje uvjetovan isključivo vojnim razlozima«. Takva se izjava doimala veoma srni-rujuće, pa je Churchill tom zgodom 4. travnja izrazio svoje »udivljenje«. Dobro su napredovali i dogovori o uvjetima primirja. Eden je na početku ožujka predložio da Rusi podnesu nacrt uvjeta Evropskoj savjetodavnoj komisiji, a 11. travnja je Churchill priopćio Raitnome kabinetu da su Rusi takav nacrt podnijeli. Uvjeti kao da su bili veoma razboriti: Rusija bi zadržala Besarabiju i sjevernu Bukovinu, no Rumunjska bi ponovno zadobila Transilvaniju, »ili njezin veći dio«. Churchill je zatražio od Mo-lotova neka doda ogradu kako će se o tome »konačno odlučiti mirovnim ugovorom»; Molotov je na to pristao. Rusi nisu zahtijevali da zaposjednu Rumunjsku, već samo da njome slobodno prolaze vojskom - shodno vojnome položaju.

"Dvanaestog travnja Rusi su zatražili od Stirbeya u Kairu da o tim uvjetima izvijesti i Antonescua i Maniua. SOE je o njima obavijestio de Chastelaina - da bi ih dostavio toj dvojici. To je značilo da ih je Antonescu primio preko Maniua. U tome času kao da su se počeli razilaziti. Maniu je u nekom pismu sredinom travnja ustvrdio da maršal »želi nastaviti rat na njemačkoj strani«, a on da vjeruje Molotovljevim jamstvima; čim se pouzdano uvjeri da Antonescua ne može pokrenuti, on da će djelovati u dogovoru s kraljem.

Anglo-američko zrakoplovstvo žestoko je zi. travnja bombardiralo Bu-karešt. zz. travnja Molotov je poslao Churchillu prijateljsku poruku: »Držimo da smo se o Rumunjskoj složili u najvažnijim točkama ... Sad moramo povećati pritisak sa sviju strana kako bi Rumunji napustili svoj beznadni i zločinački položaj.« Churchill je narednoga dana odgovorio: »Posve se slažem... Molim vas, bez oklijevanja brzojavite ako želite da što učinimo. Mi pak nastavljamo bombardirati; no što se tiče Rumunjske, držimo da je na vama da nas; predvodite.«

Molotovljeva bombica

U tom je času izgledalo da su britansko-sovjetski odnosi s obzirom na Rumunjsku dobri. No nevolje su već počinjale. Anglo-američko bombardiranje Bukarešta izazvalo je žestoko negodovanje Rumunja, jer su ga

Slika 7. Ulazak Crvene Armije u Rumunjsku, travanj 1944. godine

smatrali terorističkim, i otežalo je položaj »autonomne« skupine. Premda je bio zatvorenik, de Chastelainu su tad dopuštali da povremeno šalje poruke, očito stoga što je to odgovaralo i jednom i drugom Antonescuu. Poruka datirana 19. travnja stigla je u Kairo tri dana kasnije. De Chaste-lain je javljao kako »među službenicima s kojima smo u vezi« vlada nepovjerenje prema Rusima; oni da drže kako s Crvenom armijom nije moguće surađivati, te da su uvjereni kako je Rumunjska »prepuštena« Rusima, a Britanci da su izgubili inicijativu i nadmoćnost; da su nagovijestili kako bi njihovo držanje bilo drukčije kad bi se anglo-američka vojska približila. Rumunjskoj. Iako ta poruka nije bila baš laskava za Ruse, Britanci su im je pokazali - kako i sve ostale poruke iz Rumunjske - da bi dokazali svoju dobronamjernost. No ta ih je poruka zacijelo zapekla.

Potom je predstavnik SOE u Moskvi, brigadir George Hill, obavijestio z6. travnja svojega sugovornika iz NKVD-a, generala Osipova, o planu da se u Rumunjsku pošalju zajedničke SOE/OSS skupine, te je

nabacio kako bi možda i Rusi »u načelu« željeli u tome sudjelovati. (SOE i Foreign Office sporili su se oko toga da li da nekog Rusa uključe već u prvu skupinu: za to se zalagao Foreign Office, dok je SOE, naprotiv, u tome nazirao opasnost »izdaje pa čak i umorstva«.) U prvi je mah Osipov »toplo pozdravio« Hillov prijedlog, no već narednoga dana promijenio je mišljenje, te je izjavio da NKVD ne želi u tome sudjelovati i da ne može izraziti sovjetsko povjerenje osoblju SOE/ OSS.

Tridesetoga travnja navečer sručila se oluja na Churchilla, koji nije ništa zla slutio: primio je »osobnu i tajnu« poruku Molotova, u kojoj je o de Chastelainovoj skupini stajalo da je zapravo »poluslužbena britanska misija pri Antonescuovoj vladi«, koja da se služi vlastitom radio-sta-nicom i vlastitim šiframa, što da zacijelo znači kako je došlo do »čvrstoga« britansko-rumunjskog sporazuma, o kojem da ga nisu obavijestili. Molotov je zatražio »objašnjenje«.

Ta je poruka stigla tek nešto više od mjesec dana nakon slične uzbune zbog Molotovljeve optužbe o tobožnjim britansko-njemačkim mirovnim pregovorima u Berlinu,⁴³ pa je stoga Churchill, veoma uzbuđen, još iste noći napisao:

»Želim da mi Vi i Staljin vjerujete kad kažem da o svemu tome ne znam ništa, te jedino mogu pretpostaviti da ste se latili nečega što ne postoji... U svemu što se odnosi na Rumunjsku surađujem s ... Vama i sa Staljinom ... Voljan sam s Vama surađivati na sve mile načine. Voljan sam otpustiti svakog tko nam se ispriječi na putu ... V/ doista niste pri sebi ako pretpostavljate da iole spletkarim s Rumunjskom ili s ikim u Rumunjskoj... Recite mi što želite, imajte povjerenja u mene i odagnajte sumnje. Dakako, ako ne vjerujete ni jednoj jedincatoj našoj riječi, doista je bolje pustiti da sve teče svojim tokom ...«

Narednoga je dana Eden Churchillu potanko, ali ne posve točno, opisao dogodovštine »autonomne« skupine, te se složio da je Molotov-ljeva poruka »zaodjenuta takvim uvredama« i da »tako promišljeno izvrće činjenice« da bi Churchill morao oštro odgovoriti. U Moskvu je poslana neznatno ublažena verzija izvornoga odgovora.

Kad je Clark Kerr predao Molotovu Churchillov odgovor, došlo je do prepirke o značenju izraza »nešto što ne postoji«, no Molotov nije ublažio svoj stav, niti se ispričao. Churchill je pak htio baš to postići. Uslijedio je niz obostranih očitovanja i opširnih britanskih objašnjenja, i to je Edenu

1 Foreign Officeu postajalo sve neugodnijim. 28. svibnja Churchill se okomio na jadnoga Clarka Kerra: »Ambasador dobro znade da je to lažna optužba, pa ipak gmiže pred Molotovom ... Vjerujte mi, tako se s Rusima ne može izići na kraj.« Eden je, naprotiv, uz rub, zapisao: »Ta nitko nije pretjera ni je srdačan s Rusima nego što je predsjednik vlade«. Sredinom lipnja Churchill se najzad usredotočio na važnije stvari. One svoje tvrdnje Molotov nije nikad opozvao.

U Londonu kao da se nisu mnogo trudili da dokuče Molotovljeve motive. Molotov bi se možda bilo mogao shvatiti da je nekoliko mjeseci prije optužio Britance kako su postupili zlonamjerno poslavši misiju k

Maniuu - i to neposredno nakon što je Eden na Moskovskoj konferenciji bio naizgled očito obećao da će Maniua napustiti. Eden kao da je bio zaboravio što se zapravo dogodilo u Moskvi: jedanaestog svibnja izjavio je Ratnome kabinetu kako ga je Molotov onda »poticao da ostane u vezi s Maniuom«. Tri se dana potom, u bilješci Churchillu, ispravio i naveo da se ono »poticanje« zbilo o ožujku 1943, a u listopadu da se Molotov, iako »nije iskazivao nikakve želje da se Rusi povežu s Maniuom... nije nikako usprotivio da mi održavamo vezu«. No ni to se nije baš slagalo sa službenim zapisnikom konferencije. Ali Molotovu bi ipak bilo teško Britance tim povodom optužiti zbog zlonamjernosti jer su Rusi još prije no što je »autonomna« skupina bila izaslana pristali bili da se sastanu s Maniuovim izaslanikom, a još od ožujka pregovarali su sa Stirbeyem u Kairu. Možda upravo zbog toga Molotov i nije optužio Britance da su tu skupinu izaslali k Maniuu, već k Antonescuu - i to unatoč tome što su se služili vezom preko de Chastelaina da bi Antonescuu dostavili svoje uvjete primirja.

Možda je Molotov samo htio spriječiti da SOE (zajedno s OSS) izašalje nove skupine u Rumunjsku; o tome je planu jamačno saznao malo prije no što je poslao onu poruku. A može biti da i nije želio da se NKVD upliće u rumunjske poslove: bilo je možda potajnoga suparništva između sovjetskog Ministarstva vanjskih poslova i NKVD-a (kao što se nekoliko mjeseci prije moglo naslutiti iz slučaja Kolontajeva-Spičkin).

Jedna je od pretpostavki Foreign Officea bila da je Molotovljeva poruka reakcija na de Chastelainovu poruku od 9. travnja, u kojoj je izvijestio o protusovjetskome raspoloženju u Bukureštu. Ali takva reakcija na takav povod kao da bi bila pretjerana čak i za vrlo osjetljive Ruse. Po drugoj pretpostavci - što ju je Eden izložio Ratnome kabinetu - Molotov da je htio »iznaći slučaj kojim bi opravdao izašiljanje sovjetske misije u Grčku«. No kad su Rusi izaslali misiju u Grčku, taj korak nisu oprav-' davali misijom »autonomne« skupine.

Moglo je također biti i to da se Molotov htio unaprijed osigurati protiv optužbe o zlonamjernosti što bi je Britanci mogli podići kad doznaju da su i Rusi - ne obavjestivši o tome svoje saveznike - uspostavili vezu s Antonescuovom vladom (preko gospođe Kolontaj u Stockholmu koju je Moskva naposljetku bila ovlastila da na tome poradi).⁴⁴ No Britanci su o toj vezi doznali tek potkraj svibnja, kad je Maniu poslao i drugoga izaslanika, bivšeg diplomata Constantina Vifoianua, s naputkom da se pridruži Stirbeyu u Kairu. Južni odjel smatrao je da bi Clark Kerr rusku vezu s Antonescuom mogao iskoristiti u dvoboju s Molotovom, no nema dokaza da je Clark Kerr tako postupio.

Jedan od izravnih učinaka Molotovljeve poruke bio je da su Britanci zakoračili korak dalje na putu što će ih dovesti do toga da se prestanu zanimati za Rumunjsku: razmijenit će je, naime, za Grčku. Petoga svibnja naveo je Clark Kerr kako možda sumnjičavost spram britanskih nakana u Rumunjskoj »potiče Ruse u njihovoj očitoj težnji da zaigraju na vlastitu kartu u Grčkoj«. Taj je putokaz naveo Edena da se tri dana potom sastane s Gusevom i započne pregovore što će se pet mjeseci kasnije okončati sporazumom o postocima; raspravljalo se, bezuspješno, i o Molotov-

vljevoj poruci, stoga se može uzeti da je ta poruka izravno potaknula Edena da predloži pogodbu o utjecajnim sferama - kojoj je inače izmicao još od prvoga susreta sa Staljinom, 1941. godine.

Prvi Edenov praktički potez - tako je izjavio Gusevu - bila je diskretna zabrana izašiljanja daljih skupina u Rumunjsku; o tome se prethodno nije savjetovao sa SOE, izazvavši time onu Selborneovu izjavu protiv »ugađanja« Rusima što ga je bila razbjesnila. Međutim, uskoro se ispostavilo da, osim SOE, izašiljanje grupa u Rumunjsku planiraju još i SIS i MI 9 (organizacija za pomoć savezničkim pilotima i ratnim zarobljenicima pri bijegu s neprijateljskoga područja); dvije skupine bijahu i spustili padobranima, na početku svibnja, pa je Clark Kerr 19. svibnja o tome obavijestio Molotova. Eden je bio prisiljen ublažiti zabranu kako bi SIS i MI 9 mogli provesti svoje planove, pa je Molotov 29. svibnja obaviješten kako u Rumunjsku kane izaslati četiri skupine radi »izbavljanja oko 300 britanskih i američkih zrakoplovaca«.

U Foreign Officeu je Sargent bio uvjeren da tu spasilačku djelatnost valja pripisati SOE: »Imadem dojam da je sve to SOE-ova podvala kako bi zaposlilo suvišno osoblje«. Lako je moguće da je podjednako zbunjen bio i Molotov; Južni odjel zabilježio je kako je dvojbeno »da li će Rusi tanano razlikovati SOE, SIS i MI 9, i znadu uopće da su to tri odvojene organizacije«.

Stoga je Edenova smirujuća reakcija na Molotovljevu poruku bila ne samo možda pretjerana, već vjerojatno i besmislena.

U tome gorljivom nastojanju da Ruse umiri, Eden je još zabranio de Chastelainu da se služi šiframa i da šalje radio-poruke u Kairo. Selborne je prosvjedovao, jer da će time de Chastelain postati Rumunjima bezvri-jedan, te da više neće biti glavnoga razloga zbog kojega njega i njegove drugove nisu izručili Nijemcima. Eden se na taj prosvjed nije osvrtao. No potom je u pokušajima da se preko Kaira pregovara s Maniuom neprestance bilo pritužbi kako nedostaje pouzdanih veza. U Bukureštu se »autonomna« skupina u to doba ozbiljno pribojavala da će biti otpremljena u Berlin. S njima su dotada korektno postupali, no od 23. svibnja pooštrili su nadzor nad njima.

Udar kralja Mihaila

Vijoiauov dolazak 25. svibnja nije unaprijedio kairske pregovore, jer je Maniu, prihvativši u načelu sovjetske uvjete za primirje, vjerovao kako se o njima još može pogađati - to više što se u Bukureštu bilo pročulo da su Antonescuu,"~preko Stockholma, ponuđeni »'bolji uvjeti«. Stoga je Visoianu savezničkim predstavnicima izjavio kako se Maniu nada da će moći provesti plan o vojnome prevratu, koji da bi htio najpomnije uskladiti sa savezničkim planovima; ali da se nada i tome kako će »velika korist što je mogu očekivati od Rumunjske povoljno utjecati na Saveznike pri proučavanju njegovih primjedbi na uvjete o primirju«.

Visoianu se sa Steelom susreo i odvojeno, te je zatražio da se »Maniuu osobno nekako zajamči kako se Velika Britanija nije prestala zanimati za Balkan«. Edena je to navelo da primijeti: »Više bih volio da do toga razgovora nije došlo«; takvi razgovori da se ne smiju nastaviti, a Vi§oianuu da valja kazati kako britanska i sovjetska vlada u pogledu Rumunjske sporazumno djeluju, stoga da nema smisla zahtijevati jamstvo o britanskoj politici »koja bi se razlikovala od politike sovjetske vlade«. Zeli li Vidian u što reći, da neka to rekne Steelu i Novikovu zajedno.

No Steelu nije prigovoreno što je odgovorio na dalje Vijoianuovo pitanje: da li da Maniu sastavi »demokratsku koaliciju koja bi obuhvaćala i rumunjsku komunističku partiju« (to je Maniu bio zapitao još u siječnju, ali mu Britanci nisu odgovorili). Steel je pak odgovorio kako se britanska vlada o tome doduše ne može službeno očitovati, no on da drži kako bi naširoko zasnovan nacionalni savez te vrsti »savezničko javno mnijenje toplo pozdravilo«.

Možda je taj oprezni savjet naveo Maniua pa je u lipnju pristao da se osnuje Narodni demokratski blok (odnosno Patriotski blok), u kojem su se njegova Narodna seljačka stranka i liberali udružili s komunistima i socijaldemokratima (posljednji su se u travnju već bili združili u Ujedinjenju radničku frontu). Blok je bio povezan s kraljem i s kralju bliskim generalima. Službena povijest rumunjske komunističke partije navodi o tome: »Između komunističke partije i kraljevskoga dvora uspostavljene ... su veza i suradnja; kraljevski je dvor pokušao da kraljevim sudjelovanjem u protuhitlerovskoj akciji - izmakne propasti koja se nacistima bližila i suodgovornosti s fašističkom vladom«.¹ Neće začuditi što komunistička povijest ne spominje bogatoga industrijalca Maxa Au§nita, koji tvrdi da je pomogao u osnivanju Bloka, u financiranju komunističke partije i u organiziranju otpora 15 000 radnika čeličane Resita.

Maniu je 11. lipnja poslao u Kairo poruku, u kojoj je javio o osnivanju Bloka, te naveo kako pristaje na savezničke uvjete o primirju, ali je ipak ponovno pridodao: »Vjerujemo da će ti uvjeti ipak biti ublaženi kad se budu primjenjivali«. U odgovoru što su ga predali Visoianuu Sovjeti su izjavili kako nikakvi dalji pregovori o uvjetima primirja ne dolaze u obzir - već samo djelotvorna akcija.

Najzad je 27. lipnja stigla u Kairo Maniuova poruka, u kojoj je izložen plan - izrađen pod kraljevim nadzorom i uz potporu Narodnoga demokratskog bloka — o tome kako da Rumunjska istupi iz rata. Kraljevu akciju da bi valjalo vremenski uskladiti s akcijom Saveznika - s opsežnom sovjetskom ofenzivom i sa žestokom bombardiranjem prometnica prema susjednim zemljama; ujedno da bi »tri zračne desantne brigade i, bude li moguće, još 2 000 padobranaca valjalo spustiti u unutrašnjost zemlje«: to da bi mogle biti bilo anglo-američke, bilo sovjetske snage.

Britanci u Kairu ocijenili su kako je jasno izražena Maniuova spremnost da pristane na sovjetske zračne desantne snage - »odlučan korak naprijed«. Izaslati angloameričke snage bilo je neizvedivo. Nejasno je tek zašto se to uporno tajilo - čak i nakon što je operacija OVERLORD uspješno otpočela. Jasno je, naprotiv, da se Britancima više nije toliko žurilo da Rumunjska istupi iz rata - pošto je odigrala svoju ulogu^u njihovim planovima strategijskoga zavaravanja.

Oni su mirno i strpljivo čekali da Sovjeti odgovore na Maniuov plan. No Moskva je šutjela, pa je Maniu u zapravo očajničkoj poruci 5. kolovoza govorio o »neprozirnoj šutnji Saveznika«, koja da zbunjuje »Saveznicima naklonjene krugove«; »nitko ne može shvatiti zašto na tako odlučnu ponudu suradnje već pet tjedana nema odgovora.« Unatoč tome što

se njihovo zanimanje za Rumunjsku bilo smanjilo, Britanci su obzirno pokušali Moskvu potaknuti da odgovori, no bez uspjeha.

Rusi su imali druge zamisli. Htjeli su jamačno pričekati dok budu posve spremni da vojnički udare. A Maniu ih je možda bio zamorio -osim toga, kao budući politički vođa on bi im vjerojatno bio na smetnju -te su se nadali boljemu od Antonescua, preko kanala Kolontajeve. Vjerojatno je ona zbog toga mogla ponuditi bolje uvjete primirja i obećati -Britanci su o tome doznali u srpnju - da će Rumunji bezuvjetno ponovno zadobiti Transilvaniju, te da će im biti ostavljena »slobodna područja« kojima će moći posve slobodno upravljati i u koja tuđa vojska neće ulaziti; nadalje, da će se pri određivanju reparacija postupati obzirno; Rumunji da će biti dužni navijestiti rat Njemačkoj tek petnaest dana nakon potpisivanja primirja.

Međutim, sovjetske su se nade u Antonescua izjalovile kad se Anto-nescu susreo s Hitlerom na početku kolovoza. On je namjeravao Hitleru najaviti da Rumunjska kani istupiti iz rata. Hitler ga je međutim pretekao: otpočeo je razgovore pitanjem kani li se Rumunjska i nadalje boriti. Antonescu nije smogao hrabrosti da mu odgovori negativno, već je izjavio kako je pitanje uvredljivo, hoteći tako dobiti na vremenu. Rumunjski poslanik u Berlinu. Jon Gheorghe, koji je bio nazočan, vjerovao je da je Antonescu htio dobiti na vremenu zbog toga što se zapravo nadao kako će zapadne Saveznike nagovoriti da spriječe rusku okupaciju Rumunjske. Antonescu se vratio kući očajan i ništa nije poduzeo: stekao je dojam kako je Hitler kadar sve potopiti u moru krvi, i to ga je paraliziralo.

Maniu je još oklijevao da se pokrene dok mu Moskvà ne odgovori. No 5. kolovoza su Stirbey i Visoianu njemu i Buzejtiu (koji je veoma prisno surađivao s kraljem) poručili kako bi bilo u interesu Rumunjske da opozicija stupi u akciju, čak i bez pomoći iz inozemstva. Pa ipak je Maniu tek 20. kolovoza - kad je Crvena armija već bila otpočela dugo očekivanu ofenzivu na rumunjskoj fronti - poručio: »Odlučili smo stupiti u akciju«; a i tada je dodao: »Javite nam čime nam možete pomoći.« Ujutru 23. kolovoza stigla je u Kairo nov poruka: »Opozicija ... uopće ne zna što da učini.«

No kralj je znao. Bio je skovao plan da 26. kolovoza izvrši udar, te je priopćio Cretiannu da o tome izvijesti Stirbeya. Bojao se međutim da će Njemci otkriti što namjerava. Noću 22. kolovoza iskrao se i tramvajem potajno otišao k nekome pripadniku Narodnoga demokratskog bloka, te mu je povjerio kako se kani otarasiti obojice Antonescua. Antonescu je 23. kolovoza održao sjednicu vlade i optužio opoziciju da iza njegovih leđa pregovora o miru, te izjavio kako je na njemu da odluči: on da će i nadalje voditi Rumunjsku, sve do konca - do »konačne pobjede Osovine«; očevidno, više nije bio pri sebi. Mihailo Antonescu kanio je pak odletjeti u Tursku i sa sobom povesti de Chastelaina.

Kralj je tad pozvao Antonescua k sebi, no on je isprva odbio da se odazove; poslijepodne je ipak, zajedno s Mihaiom, otišao u dvor. Mladi se kralj odlučno pozvao na svoje kraljevske ovlasti i zatražio da maršal brzojavno objavi kako prekidaju neprijateljstva. Antonescu je to odbio, te izjavio kako je nezamislivo da maršal (poput generala de Gaullea, i on je o sebi običavao govoriti u trećemu licu) izda svoje njemačke saveznike.

Kralj ga je optužio da uzurpira njegova kraljevska prava: »Vi me, znadem, držite glupavim mucavim dječakom; no o tome će prosudìti moji

Slika 8. Napredovanje Crvene Armije u Rumunjskoj, Bugarskoj i istočnoj Jugoslaviji, kolovoz-rujan 1944. godine

Rumunji«. Kazao je još kako je kao vrhovni vojni zapovjednik već izdao naređenja; potom je pozvao stražu i oba su Antonescua bila uhapšena.

»Autonomnu« su skupinu oslobodili i dovezli do Dvora; pred ulazom im je okupljeno mnoštvo klicalo, ljubilo ih i nosilo na ramenima. Umakli su i ušli u dvor, gdje je kralj nastojao uspostaviti vezu s Carigradom preko radio-stanice kojom se već neko vrijeme bio pokušavao poslužiti da bi uspostavio vezu sa Saveznicima. Odlučeno je da de Chastelain odleti u Carigrad kako bi pomogao u održavanju veze, a Porter da održava vezu iz Bukarešta. Uz pomoć Turceanua, radio-operatera Davida Rusella, kojega

takva priznanja. WSC.« Nekoliko dana potom Britanci su doznali kako Rusi kane stacionirati tri divizije u Rumunjskoj - ili, kako su Rusi to nazvali »odmoriti tri na bojištu iscrpljene divizije«. Eden i načelnici štabova složili su se kako je ta sovjetska odluka možda doduše dio njihova plana da u Rumunjskoj uspostave komunističku vladavinu, no da bi ipak bilo teško zastupati optužbu kako njome krše odredbe o primirju.

Churchill je jasno uviđao da su posljedice sporazuma o postocima što ga je bio sklopio sa Staljinom nedvojbeno mučne, no bio je uvjeren da se toga sporazuma ipak valja pridržavati. Za vrijeme građanskoga rata u Grčkoj napisao je Edenu da moraju imati na umu kako su ih Rusi »poduprli« u Grčkoj, stoga da se »u Rumunjskoj doista ne smijemo previše upletati. Sjetite se postotaka što smo ih bili ispisali na papiru... Strašno je da ne može biti i vuk sit i koza cijela, no mi smo preuzeli veliku odgovornost, te se ne smijemo zaletjeti u Rumunjskoj, ponajmanje sada. To doduše ne bi smjelo izbijati iz vaših brzojavki, no valjalo bi da dadete do znanja čemu težite.«

Međutim kad je u građanskome ratu u Grčkoj izvojevana pobjeda, Churchillova je zabrinutost splasnula, pa je u veljači 1945. bio voljan pristati na to da Eden od Molotova zatraži neka poduzme hitne mjere »kako bi se spriječilo da se nad rumunjskim narodom silom oružja uspostavi vladavina manjine«. »Mada potpuno priznajemo kako u Rumunjskoj pretežu sovjetski interesi,« dodao je Eden, »u toj je zemlji međusavez-nička nadzorna komisija... Bili bismo u nepodnošljivom položaju kad bismo morali opravdavati odluke donesene i mjere poduzete u ime te komisije, no kojima se najodlučnije protivimo.« Ali Eden se mogao zaprijetiti jedino time da će objaviti kako se Britanci i Sovjeti ne slažu u pogledu Rumunjske.

No tada je i za to već bilo prekasno. Rusi su bili u punome žaru pobjede. Fizički su gospodarili Rumunjskom i mogli su odlučiti o njezinoj političkoj budućnosti - u kojoj neće biti mjesta za kralja Mihaila, za Maniua i za ostale Britancima naklonjene Rumunje.

2.2 9

19. Britanija i Mađarska, 1941-1944

Mnogi su Mađari bili uvjereni kako su Nijemci varkom naveli Mađarsku da kao njihov saveznik stupi u rat protiv Rusije; neki je zrakoplov, naime, bombardirao Kassu (Košiće), grad blizu sjeveroistočne granice: taj da je zrakoplov nosio ruske oznake, i to je bio povod da se Mađarska zarati. U Mađarskoj su od početka djelovali moćni probri-tanski krugovi. Regent Horthy pak, kojem su 1941. bile 73 godine, bio je čovjek velike inteligencije, pa mu je u zamršenim i nepostojanim prilikama bilo teško donositi čvrste odluke; no bio je odan svojoj zemlji; ktome, pridržavao se svojih, doduše donekle nesigurnih nazora i bio častan čovjek, pa ije prezirao i mrzio Hitlera, a u nacističkim prvacima nazirao ganstere, dok se Britancima divio i (kao nekadašnji austrougarski admiral) visoko cijenio njihovu pomorsku moć. Među plemstvom, koje je tvorilo vladajuću elitu, i u višim krugovima birokracije bilo je također probritanske tradicije, a ta je tradicija bila, više ili manje, uvriježena i među liberalnim intelektualcima, među takozvanim društvenim reformatorima, i među socijaldemokratima.

U vojsci je bilo drukčije. U vojnim se krugovima još iz vremena habsburškoga carstva bila uvriježila tradicija bratstva po oružju s Nijemcima, pa tu tradiciju nije bilo lako iskorijeniti. No manire i postupci nekih od nacističkih viših oficira u drugom svjetskom ratu poneke su mađarske oficire razočarali, čak i ogorčili; a neki su od mađarskih generala preuzeli na sebe tešku i smionu zadaću u pokušajima da se s Njemačkom raskrsti. No na visokim su se vojnim položajima snažno održali Nijemcima naklonjeni krugovi.

Britancima je najveći problem bio u tome što je strah od Rusije gotovo beziznimno bio snažniji od naklonosti spram Britanije: taj je strah bio ukorijenjen u povijesnome sjećanju na rusku ulogu u Mađarskoj u prošlome stoljeću i na kratkotrajnu vladavinu Béle Kuna 1919. godine. Saveznička strategija - kako se postupno oblikovala - Britancima je veoma otežavala da taj strah suzbiju.

Od 1941. godine nadalje Britancima naklonjenim političarima bilo je veoma do toga da Britance uvjere kako Mađarska zapravo nije nipošto u ratu sa zapadnim Saveznicima (što je donekle bila istina), te da u Britaniji i Americi njeguju prijateljsko raspoloženje spram Mađarske. Tome je težila zamisao da se Bethlen, Eckhardt i drugi neki političari u proljeće 1941. godine pošalju na Zapad. Eckhardt je doista, u siječnju 1941, otišao u SAD, s obiljem novca kojim ga je opskrbio Britancima naklonjen guverner Narodne banke, Lipot Baranyai. Bethlen je ostao u Mađarskoj.

Eckhardtovo nastojanje da potakne snažan pokret slobodnih Mađara na Zapadu, koji bi djelovao u korist mađarske stvari, naišao je na mnoge poteškoće (među koje valja ubrojiti i to da mu je nedostajalo smisla za politiku, te da su njime nastojali ovladati habsburgovci), i naposljetku se izjalovilo. Nešto su malo uspjeha imali pokušaji da se iz Londona potakne mnogo skromniji pokret, no u tim je pokušajima nedostajalo istaknutije ličnosti - osim grofa Gyula Karolyia, nekadašnjega predsjednika vlade, spram kojega su međutim svi mađarski nacionalisti bili nepovjerljivi, jer je bio omogućio diktaturu Béle Kuna.

Bilo kako bilo, britanskoj vladi nije bilo ni na kraj pameti da prizna bilo koji pokret slobodnih Mađara. Kad je potkraj dvadesetih godina pokrenuo bio u novinama veliku kampanju »Pravda Mađarskoj« -lord Rothermere je Mađarima učinio medveđu uslugu: ta je kampanja, naime, pobudila isprazne nade u Mađarskoj, a negodovanje i sumnjičavost u mađarskih susjeda, kojima je ovladalo uvjerenje da su Britanci slabi spram mađarske feudalne aristokracije, te da će - ne budu li u tome obuzdani - za ljubav varljivome mađarskome šarmu izdati životne važne interese svojih saveznika. Taj je osjećaj osobito snažno ovladao Česima, i oni su za drugoga svjetskog rata činili što god su mogli kako bi Britance potaknuli protiv Mađara, a svaki mađarski mirovni pokušaj prikazali su kao puku prijevaru. Budući da su predsjednik Beneš i njegovi drugovi u Londonu bili izvanredno djelatni i uporni, požnjeli su izvjestan uspjeh.

Mađari su sami sebi bili najljući neprijatelji, jer su neprestano ponavljali kako valja ispraviti mađarske granice, i to ne samo prema Rumunjskoj (taj je zahtjev još mogao izgledati razboritim jer se Rumunjska protiv Rusa, britanskih saveznika, borila mnogo snažnije nego Mađarska), već i prema britanskim manjim saveznicama. - Cehoslovačkoj i Jugoslaviji; Britanaca se osobito loše dojmio upad Mađara u Jugoslaviju, u travnju 1941. Tako su Mađari obilato opskrbljivali Čehe optužnim materijalima.

Možda je Eden donekle i zbog toga, barem u prvim godinama rata, iskazivao izrazitu nesklonost spram Mađarske i izrazitu nesklonost da povjeruje kako bi u Mađarskoj moglo biti iskrenoga i pravoga protunjemač-kog pokreta. U tome ga je poticao sir Robert Bruce-Lockhart, prvi ambasador pri čehoslovačkoj vladi u izgnanstvu, a potom glavni direktor Uprave za političko ratovanje. Gledišta kako Mađare valja ipak malo hrabriti da prorade protiv Nijemaca zastupali su uglavnom jedino Središnji odjel Foreign Officea (Mađarska je bila u njegovu djelokrugu), i, osobito, Frank Roberts;¹ posljednji se za to zdušno i obrazloženo zalagao.

Bio je to mukotrpan posao, barem do 1943. godine. Läszlo Bärdossy, koji je u travnju 1941. naslijedio Telekija na položaju predsjednika vlade, provodio je politiku koja je, barem naizgled, bila Njemačkoj svesrdno naklonjena. Gušeći nemire, mađarska okupacijska vojska izvršila je u siječnju 1942. pokolj civilnoga pučanstva u Novome Sadu. Vijest o tome prodrla je u vanjski svijet i, uz ostale, zaprepastila je i Britance (a i neke Mađare). U proljeće je, na njemački pritisak, mađarska Druga armija iza-slana na rusko bojište.

Potom se Horthy otarasio Bärdossyja i zamijenio ga Miklósem Kàlayem, čestitim i hrabrim čovjekom, iz jedne od najstarijih mađarskih obitelji; imao je doduše političkih predrasuda, no u odanosti Mađarskoj

bio je nepokolebljiv. Horthy je također podesio da njegov sin Istvan bude izabran za zamjenika regenta; to je Nijemce veoma ozlojedilo, jer je bilo notorno da je Istvän odlučno naklonjen Britancima. U ljetu je Istvän poginuo kad je - bez prava razloga - upravljao nekim zrakoplovom; prenosile su se glasine (Britanci su ih podjarivali) da ie ta nesreća djelo Gestapoa.

Postavljanje Kallaya bio je zapravo prvi u nizu ozbiljnih mađarskih poteza da se odvoje od Njemačke i vrate kakvoj-takvoj neutralnosti; ta su se nastojanja odvijala iza krinke pronjemačkih očitovanja, a u međuvremenu su Mađari održavali stupanj političkih sloboda, o kojem drugdje u zaposjednutoj Evropi nisu mogli ni sanjati. Ali sve se to iz vanjskoga svijeta nije moglo jasno razabrati, pa se lako moglo prikazati kao zapravo bijedan pokušaj Mađara da se »osiguraju« i kod Saveznika (u tome je tumačenju bilo, dakako, ponešto istine). Hubert Ripka, ministar za informacije u izbjegličkoj čehoslovačkoj vladi, podnio je Foreign Officeu i. srpnja opsežan dokument, u kojem je britansku propagandu za Mađarsku optužio da se obraća revizionističkim i protudemokratskim krugovima, te da ih čak »unaprijed oslobađa svake krivnje«; napao je poglavito C. A. Macartneya,¹ uglednoga povjesničara i stručnjaka za Mađarsku, koji je redovito nastupao u mađarskim emisijama BBC-a.

Prema »nacrtu plana za političko ratovanje u Mađarskoj«, iz veljače 1942, britanskoj je propagandi bilo namijenjeno da radi na okupljanju političke opozicije u Mađarskoj oko jezgre što bi je tvorili »protunje-mački nastrojeni katolici, intelektualci koji se zalažu za zemljišnu reformu, socijaldemokrati i napredna aristokracija«; ta zamisao kao da je bila zbrkana, no potom je ipak postala ozbiljnom. Macartney se u svojim veoma osobno obojenim nastupima preko BBC-a obraćao uglavnom vla-dajućoj eliti, u očitoj nakani da ih potakne na otpor njemačkim zahtjevima i da ih u tome otporu obodri. U Foreign Officeu ga je Roberts branio; Lockhart, koji je tada bio načelnik PWE, zauzeo je suprotno stajalište, te je zapisao: »Od svih evropskih zemalja Mađarska je najjalovije polje za britansku propagandu ... Nemamo ... od Mađarske što očekivati tijekom rata ... niti što možemo postići osim na štetu naših malih saveznika. Stoga sam vazda predlagao da nam Mađarska bude posljednja briga . . . G. Macartneyu valja omogućiti da se odmori od svojih radio-emisija ... Mađarima je on simbol britanske slabosti spram Mađarske. On podsjeća na doba pokojnoga lorda Rothermerea.« Eden je bio osobno naMomen Lokhartu, i naposljetku je Macartneyu »omogućeno da se odmori«.

Britanci su o Mađarskoj bili obaviješteni vjerojatno bolje no o ikojoj drugoj zemlji u jugoistočnoj Evropi. Unatoč prijetvornim izrazima divljenja spram savezničke Njemačke, mađarsko je novinstvo bilo podosta slobodno i u Londonu se pažljivo čitalo. Mađarskoga socijaldemokrata Vil-mòsa Böhma - koji je kratkotrajno bio ministar rata u Kärolyjevoj vladi 1919. godine, a potom je stalno živio u izbjeglištvu - Britanci su privoljeli da radi u Uredu za praćenje tiska pri britanskome poslanstvu u Stockholmu. Britanski simpatizeri u mađarskome poslanstvu redovito su mu dostavljali diplomatske i druge izvještaje o unutrašnjim prilikama u Mađarskoj, a i u ostalim zemljama jugoistočne Evrope.

Viši službenik mađarskoga Ministarstva vanjskih poslova, Aladär Szegedy-Maszäk, koji će odigrati važnu ulogu u pokušajima da Mađarska

istupi iz rata, iskoristio je prigodu da posjeti Stockholm, te je tamo neslužbeno razgovarao s Böhmom o budućnosti zemlje. Neće toga iznenaditi da su o Böhmovim izvještajima u Foreign Officeu sudili da su »izvrsni i pouzdani« a, k tome, »u bitnome potvrđeni prisluškivanjem talijanskoga poslanika u Budimpešti«.

Prvi mađarski mirovni pokušaji

Zimi 1942-1943. mađarska je Druga armija bila upletena u ogorčene borbe oko Voroneža, te je u siječnju imala strahovite gubitke. To je javno mnijenje u Mađarskoj okrenulo protiv rata. Böhm je u Stockholmu poveo razgovore s A. Gellértom, Mađarom koji je bio u dobroj vezi sa Szegedy--Maszäkom i njegovom skupinom u Ministarstvu vanjskih poslova; iz tih je dodira na početku 1943. godine potekao plan od četiri točke: Mađarska neće slati nove jedinice na istočno bojište, i to će — u pogodnome času

0 kojem će se dogovoriti - javno objaviti; dođe li do invazije u jugoistočnoj Evropi, Mađarska neće pružiti otpor, već će otvoriti svoje granice britanskoj, američkoj, možda i poljskoj vojsci; Mađarska će dostavljati Britancima informacije. Gellért je pristao da »preuzme odgovornost za te prijedloge i da ih dostavi u Budimpeštu«. Uskoro je potom Stockholm posjetio i Szegedy-Maszäk, te je Böhmu izjavio: »Dođu li Englezi i Amerikanci, radosno ćemo ih dočekati. Dođu li Rusi, sva će zemlja biti u strahu ...« Pridodao je kako je »oduševljeni pristaša demokratske vladavine, zasnovane na savezu socijaldemokrata, seljaštva i inteligencije«. Otprilike istodobno diplomatski je dopisnik istaknutog liberalnoga Magyar Nemzeta, dr A. Fréy, predao »nekome savezničkom diplomatu« u Carigradu gotovo istovjetnu poruku.¹

Roberts je na početku veljače prosudio kako s razvojem prilika u Mađarskoj »mogu biti zadovoljni«: »Pojavila se razmjerno snažna demokratska opozicija, što je tvore Seljačka i Socijalistička stranka, a zastupa radne slojeve i intelektualce. Budući da je Mađarska očuvala mnogo više sloboda no ikoji satelit ili ikoja okupirana zemlja, ti su ljudi veoma glasni, te u govorima u mađarskome parlamentu, a i drugdje, osuđuju sadašnji smjer mađarske politike«. I desničarska opozicija da se okuplja, oko Bethlena; mađarski primas, kardinal Séredi, da je održao govor, koji da se ne može protumačiti drukčije no kao napad na nacističke zasade: »Jak je pokret... da se ublaže progoni Zidova, a ovdašnje su židovske organizacije naklonjene Mađarima.« Baš ta je Robertsova zabilješka navela Cadogana te je predložio da se britanska politika prema satelitima ponovno prouči.

Usporedo s Böhmovim dodirima u Stockholmu, Mađari su nekoliko puta uznastojali stupiti u vezu s Britancima i Amerikancima u Carigradu,

1 ti će dodiri naposljetku biti važniji. Profesor Albert Szentgyörgy, istaknut znanstvenik i pronalazač vitamina C, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu 1937. godine, stigao je 8. veljače u Carigrad da bi održao neka predavanja. Stupio je u dodir sa SOE i izjavio kako zastupa socijaldemokrate Klrolijà Peyera i Arpada Szakasitza, vođu Seljačke stranke Imrea Kovaćsa zamjenika vođe Stranke malih posjednika (što ju je nekad vodio Eckhardt) Bélu Vargu, vođu legitimista grofa A. H. Sigraya i zamjenika urednika so-

cijaldemokratskih novina Népszava C. Källaia (koji je zapravo, bio komu- nist, no to je tek kasnije postalo «bjelodano). Takvo predstavljanje kao da je nagovještavalo priželjkivani »savez radnika, seljaka i intelektuala-c«. Sentgyörgy je kazao kako $u mu svi oni političari na koje se pozvao obećali posvemašnju potporu u svakoj akciji što bi je poduzeo u sporazumu sa Saveznicima; predsjednik vlade, Källay, i načelnik odjela za novinstvo Ministarstva vanjskih poslova, Antal Ullein-Reviczky, također da znadu što se priprema. Ustvrdio je kako će svi pristati da on bude predsjednik vlade, koja će se sastaviti u času njemačkoga sloma; on da će tada - nakon što izvrši promjene u glavnome štabu - moći Saveznike potpomoći mađarskom vojskom koja da bi mogla brojiti milijun vojnika; no da bi ipak želio da Saveznici zaposjednu Mađarsku »kako bi bilo vremena da se uspostavi demokratska vladavina«.

Eden je o tome obavijestio Washington i Moskvu i zatražio da se izjasne o odgovoru. Ali prije no što su se mogli dogovoriti što da poduzmu, Gestapo je otkrio što se zbiva, i priča je izbila na vidjelo; a predsjednik Beneš je sredinom ožujka u nekoj radio-emisiji u Londonu objavio da su dva mađarska profesora, uz znanje mađarskih vlasti, nedavno u nekoj neutralnoj zemlji pregovarali s anglo-saksonskim predstavnicima: o toj je Benešovoj izjavi izvijestio Reuter, a potom je bila naširoko razglašena. Mađarske su vlasti tu vijest opovrgle, no tajna je već bila izbrbljana. Szen-tgyörgy je - kako se SOE izrazio - bio »izgorio« i kao posrednik više nije bio uporabiv.

U travnju je Horthy pozvan k Hitleru, koji mu je izjavio kako Nijemci imaju nepobitne dokaze da je Källayeva vlada bila u vezi s Anglo-Sakson-cima, i u Turskoj, i drugdje; to da graniči s »izdajom«. Dok Källay bude predsjednik vlade - zaključio je Hitler - on da ne može imati povjerenja u Mađarsku. Još je zatražio da se poduzmu oštre mjere protiv »narodne fronte« — tako je naime okrstio okupljanje što su ga Mađari nazivali savezom radniku, seljaka i intelektualaca. A pridodao je i to kako su Mađari previše blagi spram Zidova.

Naposljetku je Mađare optužio da se loše bore na istočnome bojištu i da zapravo sabotiraju napore njemačke vojske. (Neki je od mađarskih generala što su u to doba zapovijedali vojskom na bojištu napomenuo kasnije kako je bilo veoma teško i zamršeno izdavati takve zapovijedi koje bi vojnike navele da se loše bore.) Horty je Hitlerove optužbe i zahtijeve ljutito odbacio. Bilo je govora i o tome da se mađarska vojska pošalje u Jugoslaviju, u područje oko Beograda, ali je Horthy i taj njemački zahtjev odbacio.

Kad se Horthy vratio kući, mađarski su desničari, u nakani da potpomognu njemački pritisak, pokušali pripremiti politički udar. No u tome su bili osujećeni, zaslugom Källaya i, osobito, Ferenca Keresztes-Fischera, ministra unutrašnjih poslova koji je postojano podupirao skupinu što je radila na tome da se raskine s Njemačkom. Kako bi se spriječila dalja agitacija desničara, odgođeno je zasjedanje parlamenta - no taj su potez Britanci isprva pogrešno protumačili kao ustupak Hitleru. Källay je 29. svibnja održao govor o kojem je Foreign Office jetko primijetio da je »lijep primjer dvolične politike koje se Källay vazda nastojao pridržavati« — »opiranje njemačkim i talijanskim zahtijevima, uz održavanje besprijekornih odnosa s njima i svojega položaja u Mađarskoj, što je popraćeno prijateljskim nagovijestima Amerikancima i nama ... a svemu je tome

jedina svrha zadržati... što više od mađarskoga privrednog bogastva, društvenog ustroja, političkoga sustava i teritorijalnih dobitaka«.

Britanci nisu doduše u to doba zahtijevali, ali su priželjkivali da u mađarskome društvenom ustrojstvu dođe do izvjesnih promjena; no nisu pomišljali na zaokret Ijevije od mađarskih socijaldemokrata - ta je stranka bila donekle utjecajna u zemlji još doduše obilježenoj siromašnim seljaštvom i poljodjelskim radništvom, no ipak najindustrijaliziranijom u jugoistočnoj Evropi - ili Ijevije od blago revolucionarnoga Seljačkog saveza i mladih intelektualaca nazvanih »istraživači sela«. Ali u ljeto 1943. godine zaključili su kako ta formula ne bi zadovoljila Ruse.

Taj su zaključak izveli iz sovjetskoga reagiranja na napis što ga je 4. lipnja Daily Telegraph objavio o »tajnome« posjetu Georgea Gibsona, iz Glavnoga vijeća Trade Union Congressa, Stockholmu, gdje se sastao s izbjeglim političarima iz jugoistočne Evrope, te im u ime britanskih laburista dao korisne savjete, a poglavito da bi se Mađari trebali priključiti možebitnoj federaciji u tome dijelu Evrope. Foreign Office odmah se uznemirio zbog učinka što bi ga taj napis mogao izazvati u Mađarskoj i, pogotovu, u Sovjetskom Savezu. U Moskvu je brzojavljeno kako je Gibson bio u vezi s Böhmom (posljednji da pripada skupini socijalista u izbjeglištvu, kojoj je tajnik Willy Brandt). Foreign Office je istaknuo kako je Gibson govorio samo u svoje ime i da to »nipošto nisu bili tajni pregovori između ove zemlje i satelita«.

To je Molotova potaknulo da pošalje odgovor na prijedloge što ih je Eden prethodnoga ožujka bio podnio o preinačenju politike spram satelita - ali je u tome odgovoru najprije oštro primijetio: »Sovjetska vlada drži da je izjava g. Gibsona neopravdana, a njegove napomene i prijedlozi da nisu sračunati na to da udovolje sovjetskome javnom mnijenju i sovjetskoj vladi. Sovjetska vlada drži da... odgovornost mora snositi ne samo mađarska vlada, već, više ili manje, i mađarski narod.« Molotov je još naveo kako sovjetska vlada ne misli da bi Mađarsku valjalo uključiti u ikakvu federaciju u tome dijelu Evrope - i njegova vlada se ni na kakvu tamošnju federaciju nipošto ne želi obvezati. A sovjetska vlada ni Bečku odluku o Transilvaniji ne drži »posve opravdanom«.

Iz Molotovljeva pisma moglo se razaznati i to da mu se Böhm ne mili. Ta se nesklonost pojačala kad je Foreign Office, nakon duga oklijevanja, dopustio Böhmu da potkraj kolovoza posjeti London; zbog raznih zapletaja Böhm je tamo ostao duže no što se predviđalo - sve do pred kraj listopada. Foreign Office je Moskvu i Washington savjesno izvijestio o njegovu neslužbenom statusu i o njegovim nakanama, no Molotov je, u pismu Clarku Kerru, o njemu ustvrdio kako održava mnoge sastanke političke naravi te da »vodi pregovore kako bi mađarskoj vladi pomogao da izmakne odgovornosti koju valja da snosi zbog sudjelovanja u ratu«. Britanci su opovrgli da bi Böhm vodio pregovore, no to Moskvu nije zadovoljilo, već je Višinski ponovio optužbu. Prvoga prosinca Sovjetske ratne novosti podvrgnule su oštroj kritici »savez« mađarskih socijaldemokrata sa Strankom malih posjednika i s »nekim malim skupinama«, jer da se »malo suprotstavljao vladinoj vanjskoj politici i držao veoma kon-zerevativno«. Ta »opozicija« da »veoma neadekvatno izražava sve veće nezadovoljstvo u zemlji«.

To se doimalo kao jasna opomena da Moskva neće biti zadovoljna dok u »savez« ne bude primljena komunistička partija, koja se, nakon dugogodišnjih progona, nastojala ponovo aktivirati, prozvavši se Stran -kom mira. Roberts je zapisao: »Predviđam da će se naša i sovjetska poli-tika spram Mađarske najviše razmimoilaziti u stavu prema lijevome krilu mađarske opozicije. Temeljne zasade te opozicije, dakako, odobravamo, te bismo željeli da se baš na tim zasadama zasnuje poslijeratna politika država središnje Evrope. No sovjetska se vlada socijaldemokratskim snagama posvuda žestoko suprotstavljala.«

»Bezuvjetna predaja« skupine koja je bila za predaju

U ljetu 1943. godine iskrsnulo je pitanje kako se vladati spram ozbiljnijih mirovnih pokušaja potaknutih padom Mussolinija. Lazio Veress, mladi Mađar koji je stupio u Ministarstvo vanjskih poslova uoči rata, pa je poznavao i volio Englesku, stigao je sredinom kolovoza u Carigrad, u ime Szegedy-Maszäkove grupe iz Ministarstva vanjskih poslova i šire skupine kojoj je malo prije toga New York Times bio dao neželjeni publicitet, te se pročula kao »skupina koja je za predaju«.

Na početku 1943. godine Veress je u ime skupine iz Ministarstva vanjskih poslova, posjetio Lisabon kako bi uspostavio vezu sa Zapadnim silama, no potom je zaključio da je Lisabon odviše nesiguran i u ožujku je otišao u Carigrad. Tamo je stupio u dodir sa SOE, koji mu je predložio da se uspostavi radio-veza; Veress je pristao, iako na to nije bio izričito ovlašten. Njegova je taktika naime bila da vazda ide malo ispred svoje ökupine kako bi je tako uspleo u akciju. Källay je sprva bio zbunjen zamišlju o radio-vezi, te nije bio sklon izložiti se opasnosti da izazove Nijemce. Za Veressa je bilo neprilično i to što je njegova prvotna veza sa SOE bio Gyorgy Paloczy-Horväth; posljednji je naime bio ljevičarski pisac, koji je 1935. godine napustio Mađarsku i nije krio da je naklonjen komunistima: mađarska je pak vlada držala da je član komunističke partije, i to ju je, dakako, uznemiravalo. Bethlen, s kojim je Veress bio u dodiru, bio je, naprotiv, sklon tome da se uspostavi veza s Britancima.

Nakon što je Mussolini pao i nakon što su ga Ministarstvo vanjskih poslova i Keresztes-Fischer tako savjetovali, Källay je na početku kolovoza pristao da se neki štabni oficir ovlasti za pregovore s Britancima o vojnim pitanjima. Zamisao je bila da se u tu svrhu izabrani oficir imenuje vojnim atašeom u Turskoj i tako prikrije njegova prava uloga, no ta se 2amisao izjalovila, jer je Nijemcimu uspjelo da se na taj položaj postavi druga osoba. Tim je planom bilo predviđeno i to da Veress otiđe u Carigrad i uspostavi trajne i čvrste veze s Britancima. U tome su ustrajali: mađarsko Ministarstvo vanjskih poslova znalo je o nastojanjima Badoglijeve vlade u Italiji da sklopi sporazum o predaji, pa se nadalo da će istodobno biti moguće pregovarati i o predaji Mađarske.

Kad je Veress sredinom kolovoza stigao u Carigrad i uspostavio vezu, ubrzo je zaključio kako mu drugo ne preostaje već izjaviti da Mađarska pristaje na bezuvjetnu predaju, da je želi što prije izvršiti, da će svoje granice braniti od Nijemaca i da će Saveznicima posve otvoriti svoje aerodrome i vojna postrojenja. Ta je izjava britanskoj ambasadi priopćena 7. kolovoza. Veress je još izjavio da je u skupini u ime koje govori i načelnik glavnoga štaba, general Ferencz Szombathelyi; njega da su izričito ovlastili da tako postupi veoma povjerljivom brzojavkom iz

Budimpešte, kojom da mu je dan dogovoren znak: »Kupi primjerke The Timesa što nedostaju.« Još da ih podupiru: general V. Nagy, ministar obrane do lipnja 1943, general H. Näday, zapovjednik Prve armije, i pukovnik Kadar, šef obavještajnoga odsjeka glavnoga štaba.

Britanci su držali da je Veressova izjava istinita i da se u nju mogu pouzdati. Churchill i načelnici štabova bili su u taj čas u Quebecu radi »Quadrant« sastanka s Rooseveltom, stoga je zatraženo od zamjenika načelnika štabova u Londonu da se izjasne o Veressovu prijedlogu. Oni su 23. kolovoza odgovorili kako bi »mađarska predaja dovela Njemačku vojno i politički u veliku nepriliku, a ako bi se Rumunjska povela za Mađarskom, što bi se, držimo, moglo dogoditi, Njemačka bi se našla u kritičnoj situaciji, a da bi iz te situacije izišla gotovo je sigurno da bi morala upasti u Mađarsku ... Zbog toga bi oslabio njezin položaj na drugi, poprištima, a to bi nam uvelike koristilo«. Pridodali su kako bi bilo najpogodnije kad bi se mađarska predaja vremenski uskladila s predajom Italije. Britancima bi bilo najvažnije da Mađari uskrate Nijemcima svoje prometnice: Nijemci da bi time izgubili rumunjsku naftu, a bila bi umanjena i mogućnost da šalju pojačanja na istočno bojište i na Balkan. Zaključili su kako »Mađarima valja poručiti neka svoje dobre namjere da pomognu Saveznicima dokažu time što će posve prestati surađivali « Nijemcima, vršiti opstrukciju i raditi usporeno, a, bude li moguće, poduzimati čak i manje sabotaže«.

Britanci su Ruse i Amerikance savjesno izvijestili o izjavi Veressa. Molotovljeva je prva reakcija bila kako nema ništa protiv toga da Britanci saslušaju što im Veress želi reći, no da drži kako je zasad još daleko do mađarske predaje, stoga valja pretpostaviti kako Mađari tom inicijativom samo iskušavaju Saveznike. No kad su ga upitali što misli o odgovoru koji su Britanci kanili dati Veressu - a u tom je odgovoru bila sadržana i preporuka o odbijanju suradnje, opstrukciji i manjim sabotažama što su je predložili zamjenici načelnika štabova — Molotov je kratko i jasno odgovorio kako nema ništa protiv poruke koja bi se zasnivala na načelu bezuvjetne predaje no da bi taktički bilo neprikladno uključiti one druge britanske preporuke.

Churchill je pak bio za to da se strpljivo pričeka dok prilike ne sazru. Roberts je zabilježio da je ta dva stajališta teško pomiriti: »Predsjednik vlade želi da naše stajalište bude primamljivije, a Rusi ga žele ograničiti na goli zahtev bezuvjetne predaje, te otklanjaju sve ukrase.« U svojemu odgovoru Eden je donekle izišao u susret Churchillu, no Molotovu nije. Prema Churchillovim navodima Rooseveltov je jedini doprinos u tome pitanju bio da je primijetio kako je »sve to veoma zanimljivo«. Eden je brzojavio Molotovu da njegova preporuka nije prihvaćena zato što »držimo kako je u ovoj fazi rata posve nerazložito očekivati da bi mađarska vlada pristala objaviti prihvaćanje bezuvjetne predaje, no ima izvjesnih manje upadljivih akcija ... što bi ih sad mogla poduzeti, a ratnim bi naporima Ujedinjenih naroda očigledno koristile«. On da se nada kako sovjetska vlada nema »kakve ozbiljnije zamjerke« na britanski odgovor.

Odgovor Britanaca - što ga je u noći između 9. i 10. rujna Veressu predao ambasdor Katchbull-Hugessen⁴⁵ na nekome britanskom brodu u Bosporu - bio je svojevrsno pristajanje na mađarsku predaju: »Vlada Njegova Veličanstva očekuje da će mađarska vlada u pogodnome času javno objaviti kako prihvaća bezuvjetnu predaju, te da će što prije poduzeti akciju koju je bila prvotno predložila ...« (Time se vjerojatno smjeralo na vojne pregovore s mađarskim štabnim oficirom.) U britanskome odgovoru bili su i zahtjevi kojima je Molotov bio prigovorio: da Mađari prestanu surađivati s Nijemcima, da vrše opstrukciju, da rade usporeno i da poduzimaju manje sabotaže; u tu svrhu valjalo bi povesti britansko-mađarske pregovore u Carigradu. U odgovoru je na koncu stajalo da se Britancima preda mađarska punomoć za Veressa u glavnome gradu koje od neutralnih zemalja.

Amerikanci su potpuno odobrili britanski stav »osobito što se tiče opasnosti da se izazove preuranjeno odmetanje«. No Molotov je ostao pri svojemu, pa se i nadalje protivio da se zahtijeva išta drugo osim bezuvjetne predaje, i to odmah.

Veress se 10. rujna vratio u Budimpeštu, ponijevši sa sobom dva teška kovčega, u kojima su bili radio-uređaji; potom je - uz odobrenje Horthyja i Keresztes-Fischera, izloživši se osobno velikoj opasnosti - ishodio da tim uređajima rukuju dva povjerljiva službenika- zaposlena kod načelnika politi čke policije. Tako je ta veza proradila. No poruke što ih je Veress Slao nisu udovoljile onome što je SOE priželjkivao. Mađari su, naime, bili veoma obeshrabreni sporim napredovanjem Saveznika u Italiji. A bilo je i mnogo zbrke. 29. rujna Veress je dojavio da će punomoć biti predana u Lisabonu. No potkraj rujna u Stockholm je kao poslanik stigao Antal Ullein-Reviczky, jedan od onih koji su u mađarskome Ministarstvu vanjskih poslova probritanski djelovali - očito u nakani da bude glavna veza s. Britancima. Osim toga, u Lisabonu se pročulo da su neki Amerikanci kazali kako se o bezuvjetnoj predaji može raspravljati samo u Eisenhowerovu štabu. A još su veću smetnju izazvali izvještaji (Mađarima su pristigli preko Eckhardta) da Amerikanci kane dovesti Otta Habsburga na mađarsko prijestolje. (Otto se pak u rujnu, bio susreo s Churchillom i tvrdio kako ga je Churchill »posve ohrabrio«.)

sima s glavnim štabom, Källayu je zacijelo bilo teško jamčiti da će u tome odbijanju ustrajati, no, uz manje iznimke, reklo bi se da je ipak ustrajao.

Mađari su se, također, ustrajno suzdržavali da pucaju u britanske i američke zrakoplove dok su nadlijetali mađarsko područje: to je suzdržavanje potkrijepljeno u Veressovim carigradskim razgovorima. Potkraj kolovoza dojavljeno je kako su Nijemci zatražili neka im mađarska vlada dopusti da u Mađarskoj uspostave svoju protuzrakoplovnu obranu. Mađari da su taj zahtjev odbacili. Na početku listopada pristigla su u zapadnu Mađarsku dva vlaka u kojima je bila njemačka protuzrakoplovna posada i protuzrakoplovno oružje, te su Nijemci tamo uspostavili dva svoja uporišta; Mađari su prosvjedovali, no Nijemci su uzvratili kako je to potrebno, jer da su iskustvom poučeni kako mađarska artiljerija nikad ne otvara vatru na savezničke zrakoplove. Mađari su i nadalje nastojali da Nijemci otiđu, a u međuvremenu su, preko Stockholma, izvijestili Britance o njemačkim položajima - kako bi RAF poveo računa o njima.

SOE je pri koncu listopada počeo vršiti pritisak na skupinu koja je bila za predaju neka prihvati njegove ljude; to da će biti uniformirani britanski oficiri koji će ih »savjetovati kako da sabotažama i na druge načine smanje mađarsku pomoć Njemačkoj«.

Na Moskovskoj konferenciji ministara vanjskih poslova Eden je zbog toga plana bio uznemiren i u neprilici. Molotov je ponovio svoje zamjerke tome da se »s mađarskom vladom pregovara o sabotaži«. Od sovjetske vlade da nikome nije više stalo do toga da se po Nijemcima žestoko udara gdje god je moguće; oni da su naklonjeni svakome tko naudi Nijemcima, »no drže da se o tome ne pregovara. Protive se pregovorima o polovičnim namjerama; naposljetku, ne može se provjeriti da li se takve mjere provode«. Eden je obećao da će to pitanje proučiti i raspravljati o njemu s načelnicima štabova, pa da će potom o njemu ponovno razgovarati s Molotovom izvan konferencije - »kad bude držao da će se moći sporazumjeti«. Uvjeravao je Molotova kako misli da sovjetska vlada »treba imati odlučnu riječ« u pitanjima što se tiču zemalja s kojima je SSSR u izravnome ratu.

O tome je Geoffrey Harrison,⁴⁶ iz Središnjega odjela, zapisao da je Eden već prije bio kazao kako Rusija treba da ima odlučujuću riječ u pogledu Rumunjske, no da je sad prvi put to izjavio i u pogledu Mađarske. Edenu je preporučeno neka Molotovu ponovno prikaže kako u Mađarskoj valja postupati postepeno. No Eden tom prigodom nije smogao vremena za to. Roberts je predložio da se pod tim okolnostima dotadašnji britanski stav spram mađarske predaje ne izmijeni te da se preokret u Mađarskoj vremenski tako podesi da se zbude kad to sa stajališta savezničke ratne strategije bude najprikladnije; u međuvremenu da bi mađarski ratni napor valjalo koliko je god moguće smanjiti. Eden je zapisao: »To mi se ne sviđa. Rusi stoje čvrsto na stajalištu da se Mađarska mora bezuvjetno predati, te joj tako valja i kazati. Mislim da ne smijemo pro-voditi nikakvu drugu politiku ... S Mađarima se bore Rusi, a ne mi. Oni i stoga s pravom drže da im pripada najodlučniji glas u određivanju sa-vezničke politike ...«

Nego SOE valjda nije bio svijestan tih razloga, te je na Mađare vršio pritisak da prihvate skupinu Britanaca. Potkraj studenoga odaslao je po-ruku: »Britanski Foreign Office je nezadovoljan vašim porukama. Ne može pristati na sadašnji položaj, te mađarska vlada, ako doista ima ozbiljne nakane, mora podnijeti bolju ponudu.« Kasnije je SOE poručio kako ne mogu vjerovati da skupina o kojoj Veress tvrdi da je veoma utjecajna ne bi mogla prihvatiti i štititijnisiju što bi se sastojala od samo dvije osohe.. Ako pak doista ne bi mogla, da SOE ne viđimnogo razloga đa se pregovori nastave. A Foreign Officeu je SOE izjavio kako drži da bi — ne zadovolji li ih mađarski odgovor — valjalo tu vezu sasvim prekinuti.

To bi Foreign Officeu bilo odgovaralo jer je Eden bio uznemiren ruskim držanjem. No Mađare je zapeklo ono podrugivanje SOE na račun »moćne« skupine koja da nije kadra prihvatiti britansku misiju, pa su u prosincu pristali da misiju prihvate i predložili da Britanci izašalju misiju k Titovim snagama u sjevernoj Jugoslaviji.

I SOE i Veress držali su kako su mnogo postigli time što je Källay pristao da primi britansku misiju. No Eden je bio drukčijega mišljenja. Roberts je zabilježio kako je mađarsko pristajanje na misiju možda samo sredstvo da se Britanci ušutkaju, no kako će ipak biti najbolje »to prihvatiti i koliko se može iskoristiti da bi se pojačala sabotaža, itd.«. Ali Eden je zapisao: »Zar se to ne kosi s onim što sam Rusima izjavio u Moskvi?« Roberts se založio neka Ruse obavijeste o prijedlogu da se iza-šalje misija, te da ga prikažu kao »koristan mali pokus kako bi se iskušale nakane mađarske vlade ubuduće«. Eden se usprotivio: »Držim da bi to bilo veoma opasno i da bi u Rusa vjerojatno pobudilo sumnje.« Potom je zaključio: »Jedva da vidim kakve koristi od te misije SOE i radije bih da se ta zamisao napusti.«

(Ne može se pouzdano utvrditi je li Eden znao o planu SOE da se sa skupinama otpora u Mađarskoj stupi u dodir preko Jugoslavije: u kolovozu 1943. u tu je svrhu u Bosnu bio spušten Basil Davidson, te je tijekom zime s partizanima napredovao - ili borbom probijao put - prema području što je bilo pod mađarskom okupacijom. Potom je nastojao navesti Ijevičarske grupe da se ubace u Mađarsku, ali bez uspjeha.)⁴⁷

Kad je potkraj prosinca 1943. Veress izvijestio kako »željno« očekuje britansku skupinu - SOE mu, zbog Edenove zabrane, nije mogao ništa odgovoriti. Pustili su Veressa da čeka. On će kasnije izjaviti kako je to za mađarsku vladu bilo gorko razočaranje; odgađanje da su (ispravno) pripi-sali »ruskome činiocu«, te da su držali kako je time potkrijepljena tvrdnja njemačke propagande da je Mađarskoj namijenjeno da bude u sferi isključivo ruskoga utjecaja (ta je pretpostavka bila preuranjena). No ipak su se i nadalje pripremali da prihvate britansku misiju; bili su naumili da se misija spusti nedaleko od jugoslavenske granice, na imanje grofa Mihalyja Andrässija, te da šef policije preuzme brigu o njima - no na to je imanje pristigla skupina odbjeglih britanskih ratnih zarobljenika, pa su na početku ožujka preinačili plan i odredili drugo mjesto za spuštanje u južnoj Mađarskoj.

Mađarska je vlada veoma - no uzalud - nastojala da Mađarsku odvoji od Njemačke i da vojsku vrati u domovinu. z6. siječnja je načelnik glavnoga štaba, Szombathelyi, posjetio HItlerov štab i ponovno zahtijevao da se s ruskoga bojišta povuku preostale mađarske jedinice. Nijemci su taj zahtjev odbacili. Dvanaestog je veljače Horthy u pismu Hitleru zatražio da se mađarske snage povuku u domovinu kako bi mogle braniti Karpate bez njemačke pomoći. Hitler mu nije uopće odgovorio.

U proljeće 1944. godine Britanci su pomišljali na to da bombardiraju Budimpeštu, ili da barem zaprijete da će je bombardirati; što bi od toga bilo prikladnije, mišljenja su bila podijeljena. Roberts je naveo osebujan razlog u prilog bombardiranju, kao političkome sredstvu: »U provođenju realistične politike prema Mađarskoj najviše nas ometa što nas Rusi sumnjiče da smo spram Mađarske pretjerano obzirni. Najbolji, a zapravo i jedini izvediv način da to sumnjičenje okončamo jest u tome da ratujemo protiv Mađarske, a mi to možemo samo bombardiranjem iz zraka... Kad Rusima jednom pokažemo da se ne šalimo, mnogo ćemo ih lakše privoljeti da pristanu na možebitne dalje pregovore s Mađarima.« Međutim, bombardiranju ciljeva u Italiji i Bugarskoj i nadalje se pridavala prednost, pa je bilo teško namaknuti zrakoplove za druge akcije. Zbog toga su Saveznici počeli bombardirati Mađarsku zapravo tek pošto su je Nijemci u ožujku zaposjeli.

Prije toga je skupina što je bila za predaju bila zaključila kako moraju poduzeti očajnički pokušaj ne bi li izašli iz nepriličnoga položaja u koji su upali. Potkraj veljače Veress je ponovno otišao u Carigrad i izjavio SOE da je njegova skupina došla do zaključka kako im valja stupiti u dodir s Rusima; da se naime nadaju kako bi se mogli dogovoriti da preostale mađarske divizije prijeđu Rusima, no tako da se njihova predaja dojmi kao da je izvršena zato što su dovedene u beznadan vojni položaj. Njegova skupina da Britance moli neka ih savjetuju kako da to izvedu. K tome, oni da su voljni opskrbljivati Titove snage hranom i drugim potrepštinama u graničnome predjelu Muraközà.

O tome je Roberts zabilježio:

»Iz tajnih smo izvora saznali kako je mađarska vlada stekla dojam: (a) da će se Amerikanci po svoj prilici prestati zanimati za evropska pitanja, te (b) da će Evropa biti podijeljena na englesku i na rusku utjecajnu sferu, a Mađarska da će pripasti ruskoj sferi. Vlada u Budimpešti doduše je netočno obaviještena, no prilično je realistična, te je, čini se, izvela zaključak koji nas može samo obradovati.«

Roberts je preporučio neka i Britanci nastoje, koliko mogu, okoristiti se tom mađarskom inicijativom, te neka Rusima predlože da zajednički pregovaraju s Mađarima. Tita da bi valjalo upitati o mađarskoj ponudi da će ga opskrbljivati; a s Rusima da bi valjalo raščistiti da li će misija SOE biti izaslana u Mađarsku.

Eden je odobrio Robertsov prijedlog da Britanci i Sovjeti zajednički pregovaraju s Mađarima, i čak je popustio u pogledu SOE-ove misije, te je pristao na Selborneov prijedlog da se misija spusti u Mađarsku u travnju, u razdoblju kad bude mjesečina; o tome da valja obavijestiti Ruse. Načelnici štabova sastali su se i odobrili te smjernice, navevši kako bi Britanci »diplomatski mnogo dobili ako bi se predaja mađarskih divizija Rusima pripremila pod okriljem vlade Njegova Veličanstva«. A snabdijevanje Tita da bi bio »znamen mađarskih dobrih namjera«.

16 Britanska politika

Njemačka okupacija

Međutim, za sve to bilo je već prekasno. Njemačka vojska počela se 15. ožujka skupljati na mađarskoj granici. 17. ožujka Hitler je pozvao k sebi Hörthyja; iako su ga njegovi najbliži savjetnici odvraćali od toga, Horthy je odlučio odazvati se. Hitler mu je kazao kako ima svu silu dokaza o izdajničkoj djelatnosti mađarske vlade (no poimence je spomenuo samo Szentgyörgijev slučaj); kazao je nadalje kako je potrebno da njemačka vojska bude u Mađarskoj, te je htio da Horthy potpiše kako je poziva. Horthy je to odbio; Hitler je tada kazao kako je njemačka vojska već prešla mađarsku granicu, i da je Horthy ratni zarobljenik. Potom je ipak pristao da Horthyja pusti kući obeća li da se Mađarska neće opirati Nijemcima. Horthy se vratio u domovinu, a da se na to nije obvezao; tri dana odolijevao je njemačkim zahtjevima da imenuje novu vladu; naposljetku je na to pristao, kad su Nijemci zaprijetili da će u okupaciji Mađarske sudjelovati i rumunjska, hrvatska i slovačka vojska - time su Mađare kanili posve poniziti - i kad su, k tome, izjavili kako »ne mogu zajamčiti« život članovima Horthyjeve obitelji. Tek tada je Horthy postavio čovjeka kojeg je Hitler htio: Dömea Sztojaya, poslanika u Berlinu.

Källay se sklonio u tursko poslanstvo. Keresztes-Fischer bio je uhićen i odveden u njemački koncentracioni logor, gdje je ubijen. Uhitili su i En-drea Bajcsy-Zsilinszkyja, jednoga od najistaknutijih i najgorljivijih pripadnika opozicije, te su ga naposljetku, na Božić 1944. godine, smaknuli. Ona dva policajca koja su rukovala Veressovim radio-uređajima također su uhapšena; jedan su radio-uređaj pronašli i zaplijenili. Veress je umaknuo u Transilvaniju, prešao rumunjsku granicu na mjestu koje Nijemci nisu » nadzirali, sitigao u Bukurešt, odande u Sofiju i naposljetku se domogao Zagreba, odakle je krenuo k štabu hrvatskog armijskog korpusa Titove vojske; potom je američkim zrakoplovom 10. lipnja prebačen u Bari. Ne-j ki su viši funkcionari mađarskoga Ministarstva vanjskih poslova bili uhićeni, među njima i Szegedy-Maszäk.

Pod njemačkom će okupacijom neminovno najteže nastradati Zidovi, kojima je Mađarska dotad bila razmjerno sigurno utočište. U listopadu 1943. je profesor Lewis Namier, iz Židovske agencije, priopćio Foreign Officeu kako su Zidovi veoma zabrinuti što će se dogoditi s »800 000 mađarskih Židova, koji su zasad razmjerno zaštićeni, dođe li do kakvog raskida između Mađarske i Njemačke koji bi mogao izazvati njemačku okupaciju«. Oni da se jedino nadaju kako se Mađari neće pokrenuti dok ne bude sigurno da Nijemci ne mogu reagirati. Foreign Office je obećao da će to imati na umu. Sredinom veljače 1944. Foreign Office je o Mađarskoj zabilježio: »Tamo vlada mnogo veća sloboda mišljenja i izraža-vanja nego igdje u nacističkoj Evropi, sindikati i nadalje djeluju, a sa Ži-dovima se postupa humano.« Pošto su je u ožujku zaposjeli, Mađarskomj su zavladali Nijemci. Dvadesetog travnja otpočelo je deportiranje Zidova.j Horthy je kasnije napisao: »Pokupili su Židove iz cijele zemlje i otpremili ih u Njemačku pod najbezdušnijim uvjetima.« Horthyju je tek sredinom srpnja donekle uspjelo ponovno preuzeti vlast i obustaviti deportiranje -no samo kratkotrajno.

Njemačkom je okupacijom prestala postojati mađarska skupina s kojom su Britanci bili povezani jer su Källay, Keresztes-Fischer, Szegedy-Ma-szäk i njegovi suradnici nestali s poprišta. Szombathelyi je bio uklonjen s

položaja načelnika štaba: on je bio naklonjen skupini što je pripremala predaju, no skeptičan u pogledu izgleda da im Britanci i Amerikanci vojnički pomognu, jer je predviđao da će Rusi prvi stići u Mađarsku. Pošto je ta skupina uništena, Foreign Office je bio sklon zaključiti kako nikad i nije mnogo obećavala. Broad je u Bariju zapisao da je bila »očevidno slaba.« U Londonu je neki službenik Središnjega odjela zapisao da je bila »nedjelotvorna i neodlučna«. Tako je navedeno nakon što je Veress bio stigao u Bari i podnio iscrpan izvještaj, prožet, dakako, dubokom potiš-ćenošću zbog posvemašnjega sloma pothvata.

Jedno je od tumačenja u Foreign Officeu bilo da je Veress samo naizgled »obvezao skupinu onako dalekosežno i onako brzo jer je stalno prekoračivao svoje ovlasti«; dvojilo se čak je li u kolovozu 1943. bio ovlašten ponuditi predaju. Sve je to bila istina, no valja reći i to da je SOE, prenoseći brzojavno Veressove poruke u London, katkad znatno pojačao ono što bi on dojavio (to se kasnije ispostavilo na temelju potpunijih izvještaja), pa su se Veressove izjave doimale odlučnije i određenije no što su doista bile.

No skupina je ipak djelovala i njezini su se pripadnici izložili veoma ozbiljnim osobnim pogiblima; nedvojbeno je da su iskreno nastojali povući vojsku u domovinu i Mađarsku postupno odvojiti od Njemačke. Britancima je najviše glavobolje zadavala njihova žudnja da ih Anglo-Ameri-kanci zaštite od Rusa; no i taj su im problem olakšali odlučivši da se obrate Rusima (i tada su doduše priželjkivali britansko posredovanje).

O tome da je ta skupina mogla Saveznicima doista koristiti svjedoči možda najuvjerljivije njemačka prosudba da je valja uništiti - iako su to morali platiti odvajanjem vojnih snaga radi zaposjedanja Mađarske.

Kad je razbijena skupina koja je pripremala predaju, na poprištu je preostao Horthy. Zacijelo mu nije bilo lako odlučiti se da ostane na svojemu položaju i da se ponizi pristajući na njemački diktat, no kao da se ipak odlučio bez mnogo oklijevanja. Nakon što je pobjegao iz njemačkoga zarobljeništva, Južnoafrikanac pukovnik C. T. Howie je 1944. godine proboravio šest mjeseci u Mađarskoj, a oko tjedan dana u Regentovoj palači (tamo su mu čak bila stavljena na raspolaganje službena sredstva komunikacije), te je potom Horthyja opisao kao čovjeka »sklona tome da se prikloni mišljenju posljednje osobe s kojom je razgovarao, tako da je poslove vodio podosta neodlučno«. Još je naveo da je Horthy »pravi gospodin i oficir«, stoga da je držao kako ne bi bilo časno udariti s leđa na Nijemce u povlačenju. Stoji, međutim, i to da je Horthy donekle bio sklon da se poput kameleona prilagođava kako bi se svidio: predstavnicima malih i slabih država, uostalom, jedva da drugo što preostaje. U kritičnom listopadu 1944. poslao je pismo Staljinu i molio ga neka poštedi Mađare - »narod veoma srodan ruskome narodu«. U pismu iz izbjeglištva 1945. godine kralju Duri VI obratio se pak drukčijim riječima: »Mi vazda ističemo da se još samo u Englezima i Mađarima nastavlja gospodski soj. I u Vašemu Veličanstvu teče mađarska krv!« U pismima Hitleru, naprotiv, malokad je bio tako osjećajan.

Istina je i to da je Horthy u Mađarskoj bio poput kralja na šahovskoj ploči: nije bio moćan, ali je bio ugledan, osobito u vojnim krugovima, pa ga Hitler naposljetku, u ožujku 1944, baš zbog toga nije smijenio. Ostavši na položaju, Horthy doduše nije mogao pomoći Židovima, no od deportiranja ili smrti uspio je nekako spasiti mnoge iz političke opozicije. Od socijaldemokrata Peyer se skrivao, a Anna Kéthly bila je utamničena, no ipak je preživjela. Horthy je zapisao: »Ostavši na položaju, omogućio sam da se održi parlamentarni oblik vladavine.« Szombathelyi doduše nije više bio načelnik štaba, no i nadalje je bio aktivan, te je nastojao pripremiti vojnu urotu.

Unatoč njemačkoj okupaciji SOE je nastojao uspostaviti vezu sa skupinama otpora. Od travnja do lipnja izaslao je u Mađarsku tri svoje grupe; dvije su bile pohvatane, jedna se morala povući u Jugoslaviju. Na početku srpnja spuštena je blizu Balatonskoga jezera naslijepo - a da veza nije bila unaprijed dogovorena i unatoč upozorenju SOE u Kairu - misija koju je predvodio pukovnik Peter Boughey (njemu je prvotno bilo namijenjeno da stupi u dodir s onom skupinom što je pripremala predaju). Gotovo ih je odmah pohvatala mađarska policija, no uspjelo im je uvjeriti je da su odbjegli ratni zarobljenici. Tijekom rujna spustili su još dvije skupine, jednu u predjelu Pečuha. drugu u Slovačku — da bi se odanle domogla Mađarske. Obje su završile katastrofalno.

Kad je foreign Office u ljetu 1944. godine proučavao sovjetsku politiku spram Evrope, Kabinet je 7. srpnja u dokumentu iza kojega je stajao Eden odredio britansku politiku prema Mađarskoj. Kao i na Balkanu, i u Mađarskoj bi - prema tome dokumentu - valjalo prvenstveno težiti »da se izbjegne svako izravno suprotstavljanje ruskome utjecaju u ... zemljama što su blizu Sovjetskome Savezu«, no ujedno »iskoristiti svaku prigodu da se proširi britanski utjecaj, te se okoristiti... moralnim autoritetom i štovanjem što ih - to možemo opravdano očekivati - u Mađarskoj uživamo«. Određenije: »Dok se sovjetska politika bude ograničavala na to da Cehoslovačka i Jugoslavija ponovno zadobiju područja što su im oduzeta, dok se bude zalagala za pravednije teritorijalno razgraničenje u Transilvaniji, za korjenitu agrarnu reformu i za autentičniju demokratsku vladavinu umjesto dosadašnjega oligarhijskoga društvenog ustrojstva -dotle će britanska i sovjetska politika moći ići ukorak, jer bi valjalo da to budu i naši ciljevi.« Opasnost da je u tome što će Sovjetskome Savezu »biti možda teško suzdržati se i ne podupirati ekstremnije ljevičarske elemente«. Dokument zaključuje: »Koliko je Mađarska zemlja zapadnjačkih nazora ... toliko bi se one poželjne reforme vjerojatno djelotvornije mogle provesti po britanskim nego po sovjetskim uzorcima. Ne pokušavajući, dakle, istisnuti sovjetski utjecaj - koji u srednjoj Evropi mora biti snažan - mi se ujedno ne bismo smjeli skanjivati da podignemo svoj glas u Mađarskoj i da jasno stavimo do znanja kako očekujemo da će se taj glas saslušati u svemu što se odnosi na dalji razvitak zemlje.«

Ako je to bio Edenov glas, nije zvučao baš ljubazno. Pri koncu srpnja je Foreign Office preko Madrida dočuo kako su se »sve mađarske stranke, od krajnje ljevice do kršćanskih socijalista, potpuno složile i potpisale sporazum« da će se suprotstaviti Nijemcima; ta skupina da moli neka je u radio-porukama moralno potpomognu. U Foreign Officeu je Roberts prosudio kako je to ispravan korak, čak i ako »ujedinjena fronta« još nije kadra da otvoreno djeluje. Ali Eden je ipak bio protiv ikakvih poruka ili propagandne potpore te je prilično grubo zapisao: »Rusi, Česi, a i drugi, nipošto ne podnose Mađarsku. Po svoj prilici ona je se loše provesti.«

Udar kralja Mihajla u Rumunjskoj, 23. kolovoza, uz istodobno napredovanje Crvene armije prema zapadu neminovno su izazvali komešanje

u Budimpešti. Horthyju je uspjelo da se otarasi Sztojayeve vlade i da je nadomjesti vladom generala Geze Lakatosa, koji se bio istaknuo protunje-maokom dnevnom zapovijeđu 1942. godine. U to doba na Hoithyja kao da je ponajviše utjecao njegov preživjeli sin Miklös, o kojemu je pukovnik Howie napomenuo kako »nije ni približno tako glup kao što izgleda«. A glupa zacijelo nije bila njegova žena Ilona, koja je uvelike utjecala na svojega svekra.

György Bakach-Bessenyey (dok Nijemci nisu okupirali Mađarsku bio je poslanik u Bernu, a tada je, kao i ostali mađarski diplomati u neutralnim državama, podnio ostavku) poslao je 2.6. kolovoza poruku u Budimpeštu i ponudio da će posredovati kod Saveznika. Dva dana potom primio je odgovor: »Razgovori mogu otpočeti, najviša vlast povjerava Bessenyeyu da se za to založi... Izvan mađarskih granica nema mađarske vojske. Okupacijske jedinice bivaju opozivane. Nemojte još raspravljati o teritorijalnim pitanjima. Najvažnije su neovisnost i demokratska vladavina«

- a to je jamačno značilo: neovisnost o Sovjetskome Savezu i nekomuni-stička vladavina. Kad je o tome obaviješten, Eden je - ne baš oduševljeno

- predložio Rusima i Amerikancima neka odgovore kako će tri velike savezničke sile priopćiti uvjete predaje svakome Horthyjevu opunomoćeniku. Amerikanci su s s time u načelu složili. Rusi nisu pokazali nikakva zanimanja za taj mađarski pokušaj, a ni za ostale takve mađarske pokušaje u glavnim gradovima drugih neutralnih država. Četvrtog rujna Britanci su predložili neka o uvjetima za primirje s Mađarskom raspravlja Evropska savjetodavna komisija, te su podnijeli svoj prijedlog uvjeta. No ni na to nisu dobili odgovor.

General H. Näday, bivši zapovjednik mađarske Prve armije, zajedno s pukovnikom Howiem i s mađarskom posadom aviona prisilno se 22. rujna spustio blizu Termolija u Italiji i prebačen je u Casertu; tamo je Britancima izjavio kako su Horthy i vlada svjesni u kakvu je Mađarska očajnom škripcu; oni da su »sad voljni poduzeti što god je u njihovoj moći kako bi skratili rat«, te da pitaju bi li im savezničke snage mogle kako pomoći. Oni da uviđaju kako je ruska okupacija Mađarske neminovna, no ako bi dobili jamstvo da će i anglo-američka vojska sudjelovati u okupaciji, oni da bi poduzeli sve što mogu da stupe u akciju protiv Nijemaca. Gotovo uzgredno, Näday je još kazao kako su ga Regent i vlada ovlastili da zatraži primirje. Britanci su o tome smjesta obavijestili Ruse i Amerikance u Evropskoj savjetodavnoj komisij, a i u Moskvi i u Washingtonu. Washington je odmah odgovorio kako je Näday pogodna veza za saopćenje uvjeta primirja. No u Moskvi je Višinski 2. listopada izjavio da Näday nema punomoći da prihvati uvjete primirja. Sto se tiče pomoći savezničkih snaga, sovjetska vlada da ne drži prikladnim njemu o tome išta kazati. Roberts je zabilježio da je odgovor Višin-skoga razočaranje koje ne iznenađuje: »Rusi valjda još nisu spremni za sveobuhvatan napad na Mađarsku pa žele očuvati slobodu djelovanja.«

Sovjeti preuzimaju inicijativu

Odgovor Višinskoga označio je konac britanskoga utjecaja na zbivanja u Mađarskoj. Otad će igru voditi Rusi. Aduti su već bili u njihovim rukama. Šestoga listopada Molotov je kazao britanskom i američkom ambasadoru kako je prije nekoliko dana mađarska mirovna misija, koja se sastoji od nižih uglednika, propuštena kroz bojne linije Crvene armije i dovedena u Moskvu. (Nekoliko dana kasnije obavijestio ih je da je misija imala pisma izvjesnoga pukovnika Makarova, o kojemu da su članovi misije držali kako je ovlašten sovjetski predstavnik; u tim pismima Makarov da ih je pozvao u Moskvu te obećavao ne samo posvemašnju neovisnost Mađarske, već i njezinu teritorijalnu cjelokupnost unutar tadašnjih granica; još da je obećao kako će tadašnja mađarska uprava i nadalje djelovati na svim područjima koja budu oslobođena od Nijemaca. Makarov da je u tim pismima naveo kako »piše po Staljinovu nalogu«; Nego sad je Molotov izjavio kako je Makarov »partizan u Slovačkoj i njegova je uloga u ovoj stvari bila ograničena na to da mađarskim izaslanicima pomogne da prijeđu bojnu liniju, te da »očigledno« nije bio ovlašćen djelovati u ime sovjetskih vlasti). Britanci su, dok još nisu znali

0 aferi Makarov - izjavili kako drže da mađarska inicijativa u Rusiji obećava više od Nadaeva pokušaja, te su odobrili sovjetski prijedlog da se u odgovoru Budimpešti zatraži neka se Mađari smjesta povuku sa svih čehoslovačkih, jugoslavenskih i rumunjskih područja - to jest neka se vrate u granice određene Trianonskim ugovorom - te da smjesta navijeste rat Njemačkoj. Pristali su i na Molotoljev zahtjev da tri savezničke sile pregovaraju o uvjetima primirja u Moskvi, a ne u Evropskoj savjetodavnoj komisiji u Londonu.

Churchill i Eden bili su tada u Moskvi, gdje je Molotov n. listopada pokušavao od Edena iskamčiti da se pogodba o podjednakome britanskom

1 sovjetskom utjecaju u Mađarskoj - što su je Churchill i Staljin bili upravo utanačili - preinači u razmjer 80 : 20 u korist Sovjetskoga Saveza. U Budimpešti je Horthy po posljednji put očajnički pokušavao okrenuti Mađarsku protiv Njemačke, te je mađarska misija u Moskvi 11. listopada pristala na sovjetske uvjete i ujedno zamolila neka Crvena armija prestane nastupati na Budimpeštu kako bi se mađarska vojska mogla premjestiti u unutrašnjost zemlje, radi obrane Mađarske od Nijemaca. Rusi su na to pristali.

Jedna je od bitnih sastojnica Horthyjeva plana bila da dvojica zapovjednika armija koji su stajali nasuprot Rusima u Transilvaniji, generali Béla Miklós i L. Veress, stupe u dodir sa sovjetskim zapovjednicmia i pripreme mađarski preokret. No Nijemci su bili veoma dobro obaviješteni. Hitler je u kolovozu kazao Antonescuu kako je morao podnositi mnogi Schweinerei izvjesnih mađarskih krugova, te kako će na najmanji znak ako se to ponovi očitati Mađarima lekciju kojo će naraštaji pamtiti. Na mađarskoj je strani bilo pak zbrke i neodlučnosti. Horthy nije običavao izdavati jednostavne i jasne upute, već bi suradnike radije uvodio u svoj način mišljenja. Tako je postupao i spram najprisnijih suradnika, kakvim je bio general Veress, kojega je predodredio da bude homo reguis, odnosno da ga zamijeni ako ga Nijemci uhite.

Tako se 15. listopada - kad je valjalo da Mađarska prijeđe na savezničku stranu, vojnički u Transilvaniji i politički u Budimpešti - zbilo da su neodlučnost i zbrka obeskrijepili hrabrost i odanost pojedinaca, što je Nijemcima omogućilo da se umiješaju. Horthyjevo naređenje vojsci i narodu, emitirano nakon podosta oklijevanja malo poslije podne, bilo je zapravo opovrgnuto naredbom načelnika štaba, generala Janosa Vörösa, emitiranom nekoliko sati kasnije (Vörös, koji je u travnju naslije-

dio Szombathelyija na položaju načelnika generalštaba, bio je čovjek sumnjive pouzdanosti — no Rusi su ga potom ipak prihvatili). Zbog toga su se armije u Transilvaniji nastavile boriti - no uz bok s Nijemcima, a ne protiv njih. Generala Veressa uhvatili su kad se iz Budimpešte - kamo je bio svratio da bi se sastao s Horthyjem - vraćao na frontu, te je postao njemačkim zarobljenikom. General Mikós zaputio se k Rusima, ne pro-vevši vojni prevrat što da je bio naumio.⁴⁸

Kasnije je Horthy te događaje opisao Đuri VI sa svojega gledišta i na nekome svojem engleskom jeziku: »Uvidjevši da je potpuna propast moje zemlje neminovna, pozvao sam njemačkoga poslanika i priopćio mu kako sam odlučio zatražiti primirje... Bio sam uvjeren kako taj moj čin znači da ću prije ili kasnije biti uhićen. Nijemci su bili posve spremni za akciju, te su se odmah domogli radio-stanice i telefonske centrale, pa više nisam mogao izdavati naređenja. Nijemci su u gradu imali oko 600 tenkova, tako da je otpor bio bezizgledan. Kraljevski je dvor bio zaposjednut i opljačkan. Mene su odveli u Bavarsku, gdje sam bio zarobljenik dok nije stigla američka vojska ...«

Figura kralja bila je uklonjena s mađarske šahovske ploče. Nijemci su je zamijenili pionom: hirovitim i neodgovornim fašističkim vođom Feren-czom Szalasijem; dijelovi mađarske vojske nastavili su se boriti uz bok Nijemcima i s njima su se naposljetku povukli u Austriju; kasnije su ih Britanci prisilno vratili u Mađarsku koju su bili zaposjeli Rusi.

Kad je Horthyjev pokušaj udara propao, Rusi su ponovno počeli napredovati kroz Mađarsku. Na početku studenoga je dvolični general Vörös stigao u Moskvu i u Horthyjevo ime preko radija pozvao sve Mađare da prijeđu na rusku stranu. Molotov je 14. studenog kazao Clarku Kerru da mađarski izaslanici i generali stvaraju demokratski »centar« kako bi okupili istomišljenike. O tome je Roberts podrugljivo zabilježio: »Prema Mađarima Rusi kao da imaju manje predrasuda nego mi. Veoma su voljni poslužiti se Horthyjevim generalima i vršiti propagandu u njegovo ime.« Uoči Božića priopćila je sovjetska ambasada u Londonu Foreign Officeu da su na početku prosinca Miklòs, Vörös i ostali Mađari otišli iz Moskve u Mađarsku, te da sad postoji Privremena narodna skupština, koja se priprema zasjedati i izabrati privremenu narodnu vladu na čelu s Miklósom. Na upite mađarskih diplomata Britanci su odgovorili kako, »dakako«, pozdravljaju stvaranje vlade »koja zastupa napredne elemente u Mađarskoj«.

Britanci nisu ni imali razloga da se požale na sastav te vlade, koja je doduše bila nehomogena i raznolika, no nije nipošto bila komunistička. Ali stoji da Britaniju nisu pitali za savjet kad su je stvarali, te da nije imala nikakvu ulogu u događajima što će dovesti do njezina uspostavljanja: toliko o onih Staljinovih 50 postotaka, ili pak Molotovljevih 20 postotaka britanskoga utjecaja u odlučivanju o Mađarskoj. Utjecaj što su ga Britanci mogli u Mađarskoj potom vršiti kao članovi savezničke Nadzorne komisije bio je isto tako neznatan kao i u Rumunjskoj i Bugarskoj.

Pogovor

»Traćenje duha u moru sramote« - tim je riječima bila popraćena jedna druga djelatnost, no te bi se riječi mogle primijeniti na svaki velik i naporan pothvat koji neslavno propadne — poput britanskih nastojanja u jugoistočnoj Evropi, u razdoblju od 1939. do 1945. godine.

Ali čak ako i zaključimo da se je sve to naposljetku bilo ipak samo neslavno šeprtljarenje, nemamo mnogo razloga stidjeti se. Istina je da su Britanci 1941. godine na Jugoslavene nemilosrdno vršili pritisak da udu u rat. Htjeli su međutim i Tursku gurnuti u rat, no Turci su se tome jednodušno usprotivili, pa su se lako odrvali britanskome pritisku. U Jugoslaviji, naprotiv, takve jednodušnosti nije bilo, i baš je to Britance poticalo da vrše pritisak; k tome, puč od 27. ožujka pripremili su i izveli srpski zavjerenici a ne Britanci; u rat je pak Jugoslaviju konačno uvukao Hitleriane Britanija. U proljeće 1941. godine Hitler doduše kao da je kanio ostaviti Jugoslaviju na miru, no Britanci su — vjerojatno s pravom — držali kako će on naposljetku naći način da Jugoslavene ipak uključi u njemački ratni napor.

Britanci nisu izazvali građanski rat ni u Grčkoj, ni u Jugoslaviji, ni u Albaniji. Oni su poduprli komuniste, ali bi pokreti otpora pod vodstvom komunista opstojali i da nije bilo britanske pomoći, te je gotovo sigurno da bi bili uništili sve suparničke pokrete. Grčka je najsporniji slučaj; ali je Woodhouse, koji to najbolje može znati, zapisao kako bi Britanci, da za vrijeme okupacije nisu otišli u Grčku, bili time zapravo prepustili pobjedu grčkoj komunističkoj partiji.⁴⁹

Istina je i to da su Britanci radi strategijskoga zavaravanja održavali vođe osovinskih saletita u uvjerenju kako anglo-američke vojne snage mogu intervenirati u jugoistočnoj Evropi, iako takve operacije nisu bile izvedive; za te bi države bilo možda bolje da su im Britanci prije i jasnije kazali kako je na njima da sklope mir s Rusijom i kako im Britanija u tome ne može mnogo pomoći. S druge pak strane, Britanci ni sami nisu bili svjesni koliko su bespomoćni - budući da je Crvena armija napredovala prema zapadu, a Staljin čvrsto odlučio da uspostavi sovjetski politički monopol na svim poručjima što ih Crvena armija zauzme. Zbog toga što nisu shvatili što Staljin hoće, Britancima se može predbaciti da su bili naivni, nerazboriti, pa i umišljeni. No prijeka nužda ratnoga saveza i bojazan da bi se Sovjeti i Nijemci mogli ponovno sporazumjeti snažno su poticali Britance da se zavaravaju i da zanemare znakove opasnosti.

Britanci su se uzdali da će u zemljama uz sovjetsku granicu prevagnuti doduše razlog sigurnosti Sovjetskoga Saveza, nö da će u tim zemljama ipak doći do izvjesne podjele utjecaja između Britanaca i Sovjeta i, tome sukladno, do podjele vlasti između liberala i ljevice, između seljačkih stranaka, socijaldemokrata i komunista. Ispostavilo se kako je ta nada bila puka tlapnja, no nije bila sramotna.

A ne stoji ni to da su britanski ciljevi bili posve negativni: ponajprije poraziti Njemačku, potom suzdržati Ruse. Stručni savjetnici i propaga-gandisti uvelike su raspravljali o pozitivnim i o konstruktivnim političkim ciljevima; iako su nadasve željeli očuvati slobodu djelovanja, o takvim su ciljevima povremeno raspravljali i političari. Potanko su razrađene preporuke za poslijeratne granice, pravednije od onih nakon rata 1914-1918; te su preporuke predviđale i autonomiju Transilvanije, te manje ispravke Trianonskoga ugovora. Predviđanje konfederacija težilo je doduše tome da stvori bedem protiv Rusije, ali je iskreno težilo i konstruktivnijemu cilju: da premosti naime razorno suparništvo tamošnjih naroda i privred- no štetne posljedice rascjepkanosti jugoistočne Evrope na sitne državice-nesposobne za život.

Na društvenome polju Britanci nisu zastupali samo postojeći poredak. Stručni su savjetnici temeljito proučavali položaj siromašnih, nedovoljno zaposlenih i nedovoljno izobraženih širokih seljačkih slojeva u zemljama jugoistočne Evrope, te su zaključili kako je nužno provesti agrarnu reformu i, k tome, seljaštvo potpomoći zajmovima, privikavanjem na nove načine obradbe zemljišta i postupnom industrijalizacijom. Godine 1942. održana je u Londonu, pod okriljem profesora R. W. Seton-Watsona, mala neslužbena »seljačka konferencija«, što ju je Foreign Office (prilično nervozno) odobrio. Na konferenciji su sudjelovali pripadnici seljačkih stranaka iz zemalja jugoistočne Evrope koji su bili u izgnanstvu, a svrha joj je bila planiranje boljeg poslijeratnog svijeta, u kojemu bi te stranke bile aktivnije i korisnije no što su bile u prošlosti. No ta se inicijativa raspli-nula jer su Rusi nekim sudionicima dali na znanje kako je ne odobravaju: oni su seljačke stranke - koje su zbog stupnja privrednoga razvoja jugoistočne Evrope bile naravni zastupnik većine pučanstva - smatrali svojim vjerojatno najvećim potencijalnim neprijateljem i ozbiljnijom prijetnjom uspostavljanju sovjetskoga nadzora od brojčano slabih socijaldemokratskih stranaka.

Osim u Grčkoj, britansko planiranje političke i privredne budućnosti poslijeratnoga svijeta nije imalo utjecaja u zemljama jugoistočne Evrope. O sebi Britanci mogu jedino tvrditi da su pridonijeli porazu hitlerovske Njemačke (taj se doprinos doduše ne može točno odvagnuti i usporediti). Sa stajališta ekonomičnosti britanskoga vojnog angažiranja očito je, čini se, da su uz mali utrošak svojih snaga postigli koristan učinak: vezivali su njemačke ljudske 1 materijalne snage (taj zaključak stoji, iako su u ono doba Britanci podosta precjenjivali broj njemačkih divizija što su bile prikovane u jugoistočnoj Evropi). BLOs, a i ostalo britansko osoblje koje je od 1941. do 1945. godine izaslano na to područje, bili su izloženi ve.-likim opasnostima i pretrpjeli su razmjerno teške gubitke; no ipak su ti gubici, u usporedbi s ukupnim vojnim gubicima, zaista maleni. Najveći pak dio materijalnoga utroška otpada na opskrbljivanje Titovih snaga: tim je snagama od ljeta 1943. do 1945. godine pomorskim i zračnim putem otpremljeno nešto manje od 8o ooo tona oružja i raznoga drugog materi-

jala.⁵⁰ A o optužbi da su Britanci nemilosrdno žrtvovali tuđe živote valja i reći, da je u Iugoslaviji doista izginulo strahovito mnogo ljudi. Valja, uostalom, reći i to da bi se partizani bili nastavili boriti da ih Britanci nisu potpomogli.

Britanci stoga nemaju mnogo razloga da se stide: imaju, naprotiv, više razloga da osjete skromno zadovoljstvo kako su u jugoistočnoj Evropi ponešto pridoflijelipobjedi u drugome svjetskom jatu - iako za to nisu ništa dobili.

251

1  History of the Second World War, IV; Michael Howard, Grand Strategy.

2  G. T. dokumenti, Keble Eddieu 2.6. II43; Auty i CIogg, British Policy towards Wartime Resistance in Yugoslavia and Grece.

3  »Trident« konferencija = šifrirani naziv za anglo-američku konferenciju u Washingtonu 1943 godine, op. prev.

4  Churchill, Second World War, V: Closing the King.

5  »Quadrant konferencija = šifrirani naziv za anglo-američku konferenciju u Quebecu 1943. godine, op. prev.

6  History of the Second World War, V: J. Ehrman, Grand Strategy, sastanak načelnika štabova.

7  »Trotsky« Davies, lllyrian Adventure.

8  Howard, The Mediterranean Strategy in the Second World War.

9  Grand Strategy, IV, V; The Mediterranean Strategy in the Second World War.

9 Britanska politika

10  Kasnije Sir Douglas Howard, K. C. M. G., M. C., poslanik pri Svetoj Stolici, 1954-57-

11  Kasnije Sir Christopher Warner, K. C. M. G., ambasador u Belgiji 1951-55.

12  Kasnije lord Invercnapel, G. C. M. G., ambasador u Washingtonu, 1946-48.

13  Kasnije lord Harvey, G. C. M. G., G. C. V. O., C. B., ambasador u Francuskoj.

14  Od 1942. do 1944. SOE je ubacila niz sovjetskih misija u Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Austriju i Njemačku. Foreign Office nije bio upoznat s ubacivanjem prvih skupina, ali se u prosincu 1942.. dogovorio sa SOE o toj njegovoj djelatnosti (da bi se zaštitili interesi vlada u izbjeglištvu). Rusi su se često žalili, da Britanci tobože odgađaju ubacivanje sovjetskih misija - iako je podjednako bilo odgađano i ubacivanje britanskih misija.

15  Woodhouse, Apple of Discord.

General Sir Hastings Ismay (kasnije lord Ismay), štabni oficir kod predsjednika vlade.

16  Vidi F. W. Deakin, The Embattled Mountain.

17  Amery, Aproach March; G. T. E. B.; Glen E. B.

IS?

18  Brigadir Edmund Myers, C. B. E., D. S. O.

19  Hon. C. M. Woodhouse, D. S. O., O. B. E., kasniio šef savezničke vojne misije u Grčkoj.

20  Vladimir Dedier, With Tito trought the War.

21  »Trotsky« Davies, lllyrian Adventure.

22  Kasnije lord Casey, državni ministar na Bliskom istoku i član Ratnog kabineta.

23  Svetozar Vukmanović, Revolucija koja teče.

24  Vladimir Dedier, Jugoslavensko-albanski odnosi 1939-1948.

25  Vidi Kralj Petar II, A King's Heritage.

26  Denis Laskey, C. M. G., ambasador u Austriji 197z.

27  Dedier, Jugoslavensko-albanski odnosi 1939-1948.

28  Vidi Histoire du Parti du Travail d'Albanie.

29  »Trotsky« Davies, lllyrian Adventure.

30  Julian Amery, Aproach March.

12 Britanska politika

31  Elisabeth Barker, Macedonia, Its Place in Balkan Power Politics.

32  O njima stoga govorim u ovom poglavju, a ne u poglavlju 17.

33 Histoire du Parti du Travail d'Albanie.

34  Pobliže o pritužbama makedonskih Slavena protiv EAM/ELAS vidi u Egejska Makedonija vo NOB, 1944-1945 (Skopje, 1971).

35  Hristo Andonovski, Vistinata na Egejska Makedonija.

36  B. Cvetovski, A. Apostolov, F. Gligorov, Istoria za IV klas gimnazija.

37  Vangia Cašule, Trom Recognition to Repudiation (Skopje, 1971).

38  Dedier, Tito Speaks.

39  Kasnije Sir Christopher Steel, G. C. M. G., M. V. O., ambasador u Bonnu 1957-63.

40  Victor Cavendish-Bentinck, C. M. G., Ambasador u Poljskoj 1945-47.

20I

41  Bugarska komunistička Partija, Istoria (Moskva, i960).

42  Kasnije Sir John Sterndale-Bennet, K. C. M. G., šef britanskog Middle East Office, Kairo, 1953-55.

2IO

43  Churchill, The Second World War, VI.

44  Ion Gheorghe, Rumäniens Weg zum Satelliten-Staat. Vidi također Ghitsa Ionescu, Communism in Rumania.

45  Iz raspoloživih službenih isprava nije jasno je li je britanski odgovor prenio Knatchbull-Hugessen ili Sterndale-Bennett, ali Veress je sasvim siguran da je to bio Knatchbul-Hugessen, kojeg je on kasnije sreo u Londonu.

Međutim^ sve su te nedoumice ipak uklonjene, te je potvrđeno da je glavna veza - barem s Britancima - Veress; na početku studenoga posvjedočio je mađarski poslanik u Lisabonu britanskome ambasadoru da su Veressove izjave u Carigradu vjerodostojne i tako je udovoljio britanskome zahtjevu, podnesenom 9. rujna, da im se potvrdi kako razgovaraju s ovlaštenom osobom. Tijekom jeseni Veress se sa SOE pretežno dogovarao o uspostavljanju vojne veze i o smanjivanju mađarske ratne pomoći Njemačkoj. Devetoga listopada Veress je bio prisiljen izvijestiti kako je Mađarska vlada doduše u načelu pristala da se uspostavi vojna veza, no da mađarska vojska ne ide ukorak s političkim razvitkom javnoga mnijenja. Provodi se sustavno čišćenje na najvažnijim vojnim položajima . ... te mjere još nisu privedene kraju, stoga ima zapreka uspostavljanju vojne veze«. To je značilo da skupina što je bila za predaju ne može podesiti ni da se mađarski štabni oficir izašalje u Carigrad, ni da se izaslanstvo SOE prihvati u Mađarskoj: »Mađarska vlada ne može zasad zajamčiti sigurnost... britanskoj vojnoj misiji, a niti da bi se njezin boravak mogao održati u tajnosti.« No Veress je izvijestio kako su Nijemci neprestano vršili pritisak da Mađarska pošalje vojsku na Balkan, ali da su, unatoč pritisku, svi ti zahtjevi odbačeni. Budući da je bio u lošim odno-

46  Kasnije Sir Geoffrey Harrison, K. C. M. G., ambasador u Moskvi, 1965-68.

47  W. J. M. M. E. B.; Basil Davidson, Partisan Picture.

48  Iscrpan i fascinantan prikaz događaja toga dana vidi u Macertneya.

49  Auty and Clogg, edit., British Policy Towards Wartime Resistance in Yugoslavia and Greece.

50  W. J. M. M. E. B-ovoj.