Jovo Popović: Pop izdaje

Glava 15

"Oderali tri živa katolička popa"

U augustu 1942. godine naglo počinje mijenjanje prilika i odnosa u sje-vernoj Dalmaciji. To je vrijeme snažnog prodora narodnooslobodilačkog po-kreta u svim dijelovima Dalmacije. "Dolazak srpskih i crnogorskih proletar-skih brigada jako je djelovao na stanovništvo, pa i na same četnike", ocjenjuje u augustu štab 4. operativne zone NOPO Dalmacije. Razložno je utvrdeno da je "situacija u Kninskoj krajini svakim danom sve bolja".¹ Raspopljeni vojvo-da Momčilo je pak i dalje pravio spiskove svojih pukova i svojih žrtava, kadar da uvjerava Talijane kako "čvrsto drži situaciju u rukama". S pohoda prema Livnu ušao je u Knin, okićenog automobila na kojem je Periša Dobrijević,²četnički pjesnik i pisac nadriskečeva i drama o vojvodi Momčilu, ispisao ćirilicom "Osvetnik Kosova". U štabu talijanske divizije su ga dočekali suzdržano, kako pop nije navikao. Pop koji je vojvodovao, pa i pored Uzunčevićeve prisutnosti u Strmici, uporno nastupa kao "zastupnik komandanta Dinarske divizije", vjerovao je da će na smrti Paje Popovića graditi još uspješniju kolaboraciju, ali se dogodilo obratno. Mnogi, do ljeta bliski suradnici Paje Popovića su upravo po ceremonijalnom pogrebu, organiziranom uz talijanske bajonete, shvatili Pajinu dvoličnu igru. Pajin brat, Dušan Popović, odigrao je značajnu ulogu u procesu nove diferencijacije, tako da se četnicima u tadašnjoj mobili-zaciji "nitko nije javio". Ima o tome podatak u analitičkom izvještaju štaba 4. operativne (dalmatinske) zone od početka augusta:

"Situacija u Kninskoj krajini svakim danom je sve bolja ... Ovakvom stanju i razvoju situacije u Kninskoj krajini pored naprijed navedenih razloga doprinosi, osim rada naših drugova, i rad šestorice Kninjana, bivših Pajinih saradnika. Već sam njihov povratak je mnogo odjeknuo po Kninskoj krajini, jer su skoro svi smatrali kao sigurno da su streljani. Njihovim povratkom je razbijena čitava kula, koju je na njihovoj smrti gradio pop Đujić ... Ovoj pre-orijentaciji koja se vrši u Kninskoj krajini doprinosi dobar i požrtvovan rad Dušana Popovića, brata Paje Popovića ... U razgovoru koji smo sa njim imali iznosio je dobro raspoloženje naroda za narodnooslobodilačku borbu i sve to veće povjerenje prema partizanima ..."³

Sve učestalije su Draži Mihailoviću slane vijesti da se "borbe sa komunistima ređaju iz dana u dan, jedna za drugom: mi se branimo, a oni stalno napadaju i uspevaju ... nismo im mogli sa uspehom odolevati"." Nemoćan da u borbu pokrene sve dijelove Dinarske divizije, Đujić je 9. augusta formi-rao "udarni bataljon od 400 ljudi". Taj bataljon je imao zadatak da zaustavi prodore jedinica NOVJ od Drvara prema Kninskoj krajini. S tim bataljonom Đujić je u drugoj polovici augusta držao položaje oko Tiškovca. Izvještavaju-ći o tome, obavještajni oficir 5. krajiškog odreda Dane Tanjga sredinom au-gusta piše da "Đujić sa svojima drži položaj oko Tiškovca", a da su "mobilisani četnici koji su držali položaj na Stožištima" otišli kućama. I dalje je na položaju nasuprot partizanskog rasporeda ostao Mane Rokvić "sa svojih oko 70 ljudi". Seoske čete Bogunovićevog puka "Gavrilo Princip", teško pokretljive, zadržavale su se u svojim selima, odnosno svaka od tih seoskihjedinica, vodova ili četa, "drži položaj oko svoga sela". Ti grahovski četnici su na sve načine davali partizanima do znanja da nisu za borbe, a uključuju se u njih sa-mo zbog toga što ih — poticani od vojvode Momčila — "tjeraju Mane Rokvić i Ćućuz". Tanjga je od svojih suradnika iz jugoistočne Like saznao "da bi se mogao Đujić povući sa sadašnjeg položaja, kao da predosjeća napad. Što se tiče naroda četničkih sela oni nisu raspoloženi za nikakav otpor", ali ih terori-zira "u svakom selu po nekoliko bandita". Čak i na Jelinom polju, na Dinari, gdje su se četnici stalno okupljali, četrdesetak četnika je početkom augusta, kad su saznali da su partizani zauzeli Livno, poručivalo "da bi se oni predali bez borbe", odnosno — u slučaju napada — "svakako neće davati otpor". Za jednog od četničkih komandira, iz sela Luke, Đujićje saznao daje s partizani-ma "u stalnoj vezi", pa gaje zatvorio; "banda" gaje — piše Tanjga — "tuk-la". Nekoliko mjeseci kasnije, kad proletarskejedinice prodru preko Dinare u Kninsku krajinu, pokazat će se da je Tanjgina augustovska informacija o to-me kako se "u slučaju našeg napada sa jačim snagama može računati s potpu-nim rasulom" četnika, bila točna. Od zapadnobosanskih četnika najžešći su bili Rokvić i Ćućuz, a Brane Bogunović "se stalno šeće automobilom Knin — Grahovo i izgleda dok osjeti za napad da će kidnuti".⁵

Sumnjičav prema svemu i svakome, stalno u procijepu izmedu svojih nametljivo ambicioznih kolega, vojvoda, antihrvatski, šovinistički opterećen, a prilikama i talijanskim pritiskom primoran na suradnju s ustašama, nikad do-voljno siguran u često mijenjane talijanske stavove, koji su ga tren hvalili i da-rovali, a tren potom smatrali da prema "četnicima popa Đujića ne treba biti široke ruke", jer "ne ulijevaju mnogo povjerenja"⁶ vojvoda Momčilo je kra-jem augusta imao dojam, i to s mnogo razloga, da gubi tlo pod nogama. Sme-tali su mu pukovnik Uzunčević, i samovoljni, prevrtljivi, samoljubivi Mane Rokvić, nervirala su ga braća Cicvare iz Gračaca, koji su stalno tražili nekak-vu samostalnost, kao i braća Marići... U njegovom rodnom Topolju sve učestalije se čuo glas partizanske propagande, a Golubić, gdje se poslije bije-ga iz Drvara usidrio Rokvić sa "180 Bosanaca, nešto Ličana" i stotinjak "pri-silno mobilisanih iz domaćih sela"⁷ naglo je svrstavan u partizanske redove. Činilo se vojvodi Momčilu da su "ponajviše za komunistički teror krivi" Jošo Durbara u Topolju i golubički gimnazijalac Stevo Opačić, sin jednog od naj-bogatijih seljaka onoga kraja. U nekoliko navrata je tražio od najpovjerljivijih četnika da tu dvojicu "na svaki način likvidiraju", kao i brata Paje Popovića, Dušana i Nenada Sinobada, koji je pored strahovitog Rokvićevog terora "us-pio da sa nekolicinom ljudi održi sastanak u samom Golubiću".⁸ Krajem au-gusta, kad se vraćao iz Knina sa sastanka u štabu divizije "Sassar", gdje je bio utanačavan plan septembarske ofenzive u pravcima Grahovo — Drvar i Gra-hovo — Glamoč, na ulazu u Golubić je saznao da je u selu partizanski koman-dir osamnaestogodišnji Stevan Opačić. Prije rata je često zalazio u Opačićevu kuću. Majka Opačićeva je iz Topolja, od Jejina, Đujićeva susjeda. Vojvoda je na brzinu prikupio grupu domaćih četnika i naredio im da opkole kuću Opačićevih, nad Butužnicom, blizu željezničke stanice, između škole i crkve. Đuro Reljan je prije četnika doletio k Opačićima. Zadihano zove Stevićevu majku Milicu:

— Četnici ti kuću opkoljavaju!

166

Mladi partizanski komandir je prethodne noći došao u selo kriomice iz Donjeg Lapca, gdje je završio oficirsku školu. Čuo je Reljanovo upozorenje i, uvijek oprezan, iskočio kroz prozor na zadnju stranu kuće i domogao se vinograda. Četnici su ga opazili i počeli bjesomučno pucati, ali — sudeći po ishodu — čini se da ni jedan nije gađao u mladića. Kad je partizanski komandir umakao, u dvorište velike kuće Opačićevih je ujahao vojvoda Momčilo sa svojim pratiocima. Pucnjava se još čula. Pop s konja psuje majku Milicu, pa kaže:

— Odi gore, eno ti tvoje kopile na straniku leži u krvi! Majka sluti: živ je njen sin. Što bi, inače, četnici i dalje pucali:

— Ne bi vi njega ni mrtva smjeli ostaviti, a kamo li ranjenog. Nosali bi vi njega, da se junačite nad mrtvim junakom.

Jedan od vojvodinih pratilaca, poručnik kraljeve garde, komšija Opačićevih iz Golubića, Đuro Vunduk, koji je više vremena provodio kod vojvode Birčanina u Splitu, nego na položajima, zamahnu kundakom na ženu, a ona stoji stameno, drska iz straha za sina:

— Bijete žene, kad junake ne možete!

Vojvoda ne sjahuje. Nareduje Milici da četnicima za ručak pošalje četiri pršuta, mješinu sira, bačvu vina, deset peka bijelog kruha i pogače, pa kad sve to spremi da pošalje i kćer Olgu da služi četnike. Majka Milica neće s vojvodom da razgovara. Četnicima govori:

— Poručite vojvodi Đujiću — kao da on nije tu, i kao da ga ne zna od rođenja — da ću ga i nahraniti i napojiti, kako zapovijeda. Kćer mu ne šaljem. To su Turci radili. Srbi nikada. Ako ovdje ima Srba!

Đujić je, pamte mnogi već i stoga što je priča u par dana pronešena svim selima Tromeđe, "ošinio konja i bijesno odjahao prema crkvi".⁹

Više prikriveno nego otvoreno, Kninska krajina je sve vidljivije svrstavana na drugu stranu od Đujića. Vojno-političko rukovodstvo narodnooslobodilačkog pokreta u Dalmaciji je s razlogom tvrdilo da "i u samom četničkom taboru dolazi do velikog podvajanja"¹⁰ i da bi mnogi četnici rado predali oružje, pa čak bi "i da priđu partizanima, ali se boje represalija od strane Talijana i Đujića". Poslije Đujićevog prepada na kuću Steve Opačića, štab 4. operativne zone (dalmatinske) je povjerovao da se u Golubiću "nalazi glavni štab Đujića". Majka Stevića Opačića je svojim držanjem toliko osokolila Golubićane, da je profesor Nenad Sinobad uspio da "pored sve straže, održi zbor u obližnjoj šumi, na kojem je bilo oko 100 seljaka"."

Štab 4. operativne zone je u dva navrata pokušao da organizira zasjedu i zarobi ili ubije vojvodu Đujića. Prvi put je zadatak povjeren Đujićevom susjedu iz Topolja, Joši Durbabi. Primivši naredenje od komandanta zone Vicka Krstulovića, Durbaba je iz 1. dalmatinskog bataljona izabrao četiri borca — Milana Grubića, Miloša i Todu Sinobada i Boška Žunića. Prevalivši dugi put iz Livanjskog polja, Durbaba i njegovi borci su postavili zasjedu na cesti Strmica — Knin, kod Bolandže. Dvije noći su uzaludno čekali. Predzoru trećeg dana njihov suradnik iz Golubića, Jovo Vuković ih je obavijesto da je "pop otputovao u Split", a da su četnici naslutili borce u zasjedi, pa ih — "eto sad, raspoređujući se u zaleđu zasjede, na Plješivici i Vršini" — opkoljavaju. Zahvaljujući Durbabinoj snalažljivosti i odlučnosti njegovih drugova, probili su se kroz četnički obruč proslijedivši prema partizanskom logoru na Podiću.¹²

Sljedeću zasjedu je postavio 1. bataljon 2. dalmatinske brigade 26. septembra. No, prije nego što je išta poduzeo, bataljon je povučen procijenivši da teren "apsolutno ne odgovara predvidenom zadatku". Sutradan je zasjedu postavila grupa boraca. Ujutro 27. septembra sačekali su Đujićev auto, ali u kolima je bio samo šofer; vojvode Đujića ni ovoga puta nije bilo.¹³

Početkom septembra Jošo Durbaba je sa 16 partizana još jednom pokušao uhvatiti popa Momčila. Đujić je i ovoga puta izbjegao zlu kob, ali je njegov 4. bataljon puka "Petar Mrkonjić" tučen kao nikad do tada. Sutradan 3. septembra komandant četničkog bataljona Nikola Berić i komandir jedne četničke čete Stevan Novaković su, na zahtjev popa Momčila, poslali "bratu Joši Durbabi komandantu partizanskog odreda" pismo:

"Jakom špijunažom u korist vašu saznali ste, da se je naš bataljon nalazio na položaju i izvršili ste napad na nas i tom prilikom zarobljeno nam je nekoliko boraca, a ima verovatnoće da se je neki od boraca i sam predao. Jošo neka ti je na znanje da nam odmah čim primiš ovo pismo pustiš sve naše bor-ce ... Ako mi ne vratite naše borce, biću prinuden da uništim sve partizanske familije i to:

1. Za Lazu Bjelića iz sela Strmica — ubijamo Joše Durbabe ženu i sina i sve mu spaljivamo.

2. Za Đuru Kotaraša, uništavamo i ubijamo ženu Marka Durbabe i sve njegovo, koji je tamo sa dve ćerke.

3. Za Jejinu Todu ubijamo i uništavamo Đujića Nikolu i svu njegovu familiju, čiji je sin kod vas Veljko.

4. Za Stevu Ćuruviju ubijamo oca i mater Mile Đujića, koji je kod vas.

5. Za Medića Đorđa ubijamo i poništavamo Žabarovu familiju.

6. Za sve ostale naše ljude koji su jutros tamo zarobljeni ili se predali vama, imaju se svi pustiti kućama sa oružjem i priborom, u protivno će biti sve familije pristalice partizana uništene i spaljene. Ovo isto važi i za selo Kninsko Polje."¹⁴

Četnici su Durbabi poslali pismo po njegovoj staroj majci Andeliji. Zaboljela ga je pomisao da bi mu četnici mogli ubiti malo dijete i suprugu, ali odgovarajući im na pismo nije dvoumio:

"• • • Vi znate da sam ja odnedavna pregorio sve svoje i samoga sebe. Meni je milija borba za slobodu pa makar sve izgubio, pa makar još živio samo jedan dan, nego li da me narod spominje kao izdajicu i prodanca... Ja vam savjetujem da se dobro promislite. Vi srljate u propast, jer kud ćete i što ćete, kad dode dan slobode, a ako imate i malo pameti, morate znati, da se naš neprijatelj lomi i da mu je propast vrlo blizu."¹⁵

Ovoga puta četnici se nisu usudili da izvrše prijetnju. Zapravo, u noći kad je pokolj nevinih zakazan po Đujićevom naredenju Topoljčani su iz opkoljene kuće Joše Durbabe domišljato izveli njegovu ženu i sinčića, te ih odveli partizanima.

Jake partizanske snage na grebenu Dinare su unijele velik nemir u čet-nicke redove i primorale Talijane da užurbano pripreme operaciju "Dinara", kojom su htjeli ponovo okupirati jugozapad Bosanske krajine i prodrijeti u Livno. Operacija je provodena u suglasnosti s Nijemcima koji su, poslije slo-ma na Manjači i gubitka Jajca, sa svoje dvije divizije, ustašama i četnicima Rade Radića vodili ofenzivu s linije Sanski Most — Bronzani Majdan — Tur-ne — Donji Vakufu pravcu Mrkonjić Grada i Jajca.

Vrhovni štab NOPO i DVJ je za pripremanje talijansko-četničke ofenzive saznao s više strana. Najviše podataka o tome je bilo u Đujićevom pismu Urošu Drenoviću odnosno Bogdanu Iviću. Četnik Mito Miljević, ubijen sredinom septembra, održavao je veze i s Ivićem i s Drenovićem. Iz uhvaćenog pisma popa Đujića — piše 15. septembra komandant 4. krajiške brigade Milutin Morača Vrhovnom štabu — "vidi se da okupator, zajedno sa četnicima, sprema ofenzivu prema oslobodenom teritoriju Bosanske krajine". Računalo se da će u ofenzivi sudjelovati "do 15.000 okupatorske vojske, 20 tenkova i topova raznog kalibra i četničke snage u Kninu, Krajini i Grahovu". Po pismu popa Đujića, očekivalo se da će talijansko-četničke snage "biti upućene na Drvar u dva moguća pravca: cestom Knin — Grahovo — Drvar i, koristeći Tiškovačku dolinu, porušenom prugom prema Trubaru i Kamenici". Medutim, više je pažnje trebalo pokloniti drugoj varijanti, takoder navedenoj u Đujićevom pismu: da Talijani i četnici udare "cestom Grahovo — Livno radi veze sa četničkim ostacima u pl. Staretini (Ivić) i četnicima u Crnoj Gori (planini povrh s. Crni Vrh do Mliništa)"."¹ Krajem septembra, Talijani su — najavljujući ofenzivu — iz aviona bacali letke sa četničkom propagandom.¹⁷

Operacija "Dinara" je angažirala sve raspoložive četničke jedinice Dinarske divizije, kojom je preko svog "opunomoćenika na terenu" pukovnika Dimitrija Uzunčevića komandirao vojvoda Birčanin. Iz Vrlike, Sinja i Aržana napad na slobodni teritorij je počeo 20. oktobra. Ključni pravci napada usmjereni su prema Livnu i Duvnu. Dio Dinarske divizije s Talijanima istovremeno je zaposjeo obrambene položaje ispred Bosanskog Grahova, budući da je grupa partizanskih brigada pod komandom Koče Popovića 10. oktobra dobila "zadatak da manjim odjeljenjima prodre u neprijateljsku pozadinu ka Strmici, Vrlici i ličkoj pruzi".¹⁸ U operaciji "Dinara" četničku grupu koja je vršila ispade s grabovskog sektora prema Livnu vodio je pop Đujić, a Mane Rokvić, koji je Đujiću sve više smetao u ambicioznoj karijerskoj kombinatorici, da bi dobio neku pomoć kod Talijanskih generala, poduzeo je "kaznenu ekspediciju" u Poljičkim selima Gata, Tugari i Ostrvice, gdje je uz svesrdnu pomoć kaluđera i talijanskih oficira ubio 190 ljudi, žena i djece.¹⁸'¹ Poručnik Nikolić o tome izvještava Mihailovića:

"Krajem septembra meseca Mane Rokvić na zahtev Komande Talijanske Divizije "Sassari" čijoj se vlasti jedino i pokoravao, preduzme akciju protiv hrvatskih sela iznad Splita i Klisa ka Sinju. Kako je u izgledu bila dobra pljačka uspeo je da sakupi oko 120 boraca vičnih njemu — sve same aramije — i pođe u akciju.

Kako je docnije sam pričao i otvoreno se hvalio, uspeo je da spali 19 hrvatskih sela i da pobije sav narod — govorio je da je samo u jednom selu zapalio školu zajedno sa svima đacima i učiteljima. Prilikom ove akcije na misteriozan način gine akt. vazduh. p. poručnik Ilić, rodom iz Drvara¹⁹, od mitraljeza i ako tada nije bilo borbe, kako je poginuo ko ga je ubio i zašto niko nije smeo da pokuša da rasvetli. Plena od ove akcije bilo je dosta — svega i svačega. Kao posledica ove akcije imali smo: celokupno dalmatinsko hrvatsko stanovništvo protivu sebe kao i 6000 novih partizana, koji su posle tog slučaja listom prilazili vođi dalmatinskih partizana Vici Buljanu, tako da je bilo slučajeva da je narod čitavih dalmatinskih ostrva prelazio u partizane (slučaj sa stanovništvom ostrva V. in M. Iž kod Zadra). Mnogi od nas bili smo protivni ovoj akciji, ali samovolji Mane Rokvića koga su štitili talijanske i hrvatske vlasti niko nije mogao stati na put, pa čak ni sam vojvoda Đujić. Zbog prednjeg tražili smo da se Mane Rokvić isključi iz organizacije kao apsolutno štetan. Umesto toga dolazi dekret o njegovom unapredenju u čin četničkog vojvode, a unapređen je na predlog kapetana Ivaniševića. Taj Mane Rokvić, do rata šloser kod Šipada u Drvaru, odjednom je postao bujer. Njegova žena nosila se po poslednjoj modi i postala velika dama; stanovao je u ustaškom hotelu "Grandu" u Kninu, a kao nagradu za verno služenje Pavelićevim ustaškim vlastima dobija na poklon od Pavelićevog Župana Davida Sinčića automobil marke "Ford" poslednjega modela. Sve ovo grizlo me je i jelo, ali sam bio suviše nemoćan da bio sprečim, poćele su se raditi grozne stvari, mito i korupcija uzimale su maha."²⁰

Podžupan velike župe Cetina, Jurij Stanojević, 5. oktobra je obavijestio ustaško ministarstvo unutrašnjih poslova ("Tajništvo Ministra Artukovića") i "Obćeg Upravnog Povjerenika kod Višega zapovjedničtva talijanskih oružanih snaga Slovenija — Dalmacija" (Supersloda):

"Dne 1. listopada oko 6:30 sati četnici su iz Omiša pod vodstvom svojih i talijanskih časnika pješke krenuli u selo Gata, Naklice, Zvečanje i Čišla. Na putu prema Gatima susreli su 6 devojaka (mljekarica) koje su silovali i zatim ubili. U Gatima su od reda palili kuće i klali žene i djecu i starce i ljude. Po do sada dobivenim podatcima u Gatima su ubili 85 osoba i skoro sve kuće zapalili, u Zvačanju preko 20 ubijenih i mnogo kuća zapaljeno, u Čišlama 18 ubijenih i mnogo kuća zapaljeno, u Naklicama 1 ubijen i jedna kuća zapaljena.

Četnici su dne 2. listopada 1942. g. palili i pljačkali u selu Gatima. Oko 14 sati su povučeni te su odputovali preko Mravinaca i Klisa u Dugopolje. Dne 2., 3. i 4. listopada četnici su palili kuće i haračili po selima Dugopolje, Kotlenice, Dolac Gornji i Srijane. O ljudskim žrtvama u Dugopolju i Kotlenicama nemamo podataka, dočim u Docu Gornjem i Srijanama ima po nekoliko ubijenih. U Srijanima je ubijen i mjesni župnik...

Pojava i djelovanje četnika pod vodstvom talijanskih vojnih vlasti na području ove Velike Župe nimalo ne doprinosi smirivanju, nego naprotiv jača partizanske redove, jer narod videći s jedne strane nemoć naših vlasti, a s druge postupak Talijana, rade se priklanja partizanima ..."

Uz taj krvavi poljički pir, četnici su prodrli i u Dugopolje kod Sinja: selo su spalili, a 31 starac, zatečen u selu, zločinački je ubijen.²² Prethodno su u septembru, u vrijeme talijansko-četničke operacije "Albia" protiv partizana na Biokovu, četničke jedinice bivšeg advokata, rezervnog majora Petra Baćovića "zapalile i potpuno uništile" 17 hrvatskih sela prodirući na makarsko primorje preko Ljubuškog i Imotskog. Izvještavajući o tim zločinima, Baćević je pisao Draži Mihailoviću da su četnici njegove "kaznene ekspedicije" izmedu Ljubuškog i Krgovca "oderali živa tri katolička svećenika" i da su "ubijali sve muškarce od 15 godina na više"." Draža Mihailovićje na to odgovorio: "Zadovoljan sam sa vašim izveštajem o izbijanju na more. Iskoristite ovu akciju da se postavi siguran kanal za vezu sa Dinarskom divizijom. Na ovome kanalu postaviti naše odrede a pored ovih i hrvatske odrede kojima na čelo staviti Hrvate oficire koji su se ranije stavili vojvodi na raspoloženje. Posle ovoga za najkraće vreme Vi zajedno sa dinarcima treba da raščistite prostoriju izmedu:

Mostar — Konjic — Visoko — Travnik — Jajce — Livno, Dinarce postaći na jači rad i što hitniju organizaciju i aktivnu borbu protiv komunista i ustaša."

Ono što su izmedu Vrhovca i Ljubuškog, te u Pagicima uradili Baćevićevi i Rokvićevi četnici, u Biteliću kod Sinja učinjeno je po naređenju popa Đujića. Satnik Zambata o tome piše Obćem vojničkom povjereništvu kod Superslode 3. novembra još bez podataka "o poginulim seljanima". Satnik Zambata se žalio na "talijanske vojne snage", koje su 21. oktobra "sa 360 četnika iz Knina" upale u Bitelić, "te je poduzetom akcijom popaljeno 220 kuća, otjerano oko 400 ovaca, krupne stoke 24, 33 konja i magaradi". Četiri dana kasnije Đujićevi četnici su u Otišiću uhvatili šest seljaka koje su proglasili komunistima. U Ribariću su oružnici zahtijevali da im četnici predaju Duška Vunića, Radu Vunića, Stjepana Miletića, Stanka Marića iz Stankovaca, te Antu Pelaića i Antu Jurjevića iz Vodica. Zambata se žali na četnike jer "uhapšene nisu htjeli predati oružnicima, navodeći da uhvaćene komuniste moraju predati talijanskim vlastima", a potom su ih strijeljali sve osim malodobnog Ante Marića."

Zbog ponavljanja četničkih zločina u hrvatskim selima, general Roatta je 15. oktobra vodio duge razgovore s "poglavnikom" Antom Pavelićem. Rim će tri dana kasnije obavijestiti da je postignut "sporazum s Poglavnikom u vezi s "četničkim" formacijama dobrovoljne milicije za borbu protiv komunista." Na sastanku Roatta — Pavelić je "u cilju spriječavanja izgreda od strane četnika" dogovoreno da se "ponovo uputi opomenu rukovodiocima Trifunoviću i Jevđeviću, uz prijetnju da će se jedinicama čiji vojnici izazivaju izgrede obustaviti snabdijevanje životnim namirnicama i novcem", ali o razoružavanju četnika Roatta nije htio ni govoriti, osim u slučajevima kad se dokaže krivica odredenih jedinica. Pavelić je Roatti dao "na raspolaganje 3000 ljudi hrvatske vojske", ali je — izražavajući pouzdanje samo u ustaške jedinice — pri tome "ukazao da se ne može računati na hrvatske katoličko-muslimanske dobrovoljne formacije, jer, kako sad stvari stoje, moral i držanje stanovništva nisu takvi da osiguravaju formiranje pouzdanih jedinica".²⁶

Mane Rokvić nije pozvan ni na kakvu odgovornost, ali će Đujić — gradeći i na ovom slučaju svoje značenje — preko svojih ljudi, kojima je u kninskom ustaškom "vrhovničtvu" vjerovano, ustaše uvjeriti da se odred Mane Rokvića "nakon njegova pohoda u sela Gata i Ostrvice" potpuno raspao, "a radi svađe u diobi pljena". Ustašama je rečeno da je Rokvić, izmijenivši potpuno svoj prethodni, suradnički odnos spram ustaša, "izgubio svaki oslon u ovom kraju"."

Dok se u ustaškim komandama i raznim "vrhovničtvima" još žustro raspravljalo o četničkim zločinima, koji su na sve načine opisivani i procjenjivani²⁸, Talijani su u Kninu organizirali paradu "sjedinjenih odreda" talijanske vojske, ustaša i četnika. Parada — podžupan u izvještaju od 5. novembra kaže: "mimohod vojske, koja je sudjelovala u borbi protiv partizana" — je održana pred komandantom divizije "Sassari" generalom Berardijem 4. novembra.

Postrojene talijanske, ustaške i četničke jedinice Berardi je euforično hvalio "za njihovo držanje u borbi", a poslije njegovog govora uslijedio je "mimohod i to tako, da prva bude hrvatska vojska, za njom talijanska, a zadnji četnici. Kad je prošla hrvatska i talijanska vojska pred generalom je iztupio zapovjednik četnika bivši jugoslavenski častnik Boško Asanović te rekao:

"Gospodine Generale mi se niesmo sa Hrvatima pomirili, a niti ćemo se ikada pomiriti, za Vas ćemo sve dati, ali znajte da za hrvatskim stopama nećemo marširati, prošle godine su nas klali. Mi ćemo vama dati počast, ali korak na lievo, a ako Vam nije po volji izvolite primite naše oružje, mi nećemo da nas Hrvati vode." General mu je preko svog tumača odgovorio: "Što imate vi sa Hrvatima, pred Vama je general talijanske vojske. Vi meni dajete počast, a ne hrvatskoj vojsci, izvolite izvršite pozdrav." Na to je zapovjednik četnika poveo četnike i dao počast generalu, ali drugim smjerom tj. van linije kuda je promarširala hrvatska i italijanska vojska ... Kada su četnici poslije mimohoda prolazili kroz ulice Knina pjevali su izazovne pjesme: "Oj Hrvati mi ćemo Vas klati, kad se Pero iz Londona vrati — Paveliću jebem li ti nanu, tebe četnik čeka na megdanu," te vikali doli Hrvatska Država, koja pomaže partizanima, doli hrvatska vojska. Kad su prolazili sa željezničke stanice vikali su: doli Pavelić, doli Ustaška Hrvatska, Živio kralj Petar. Ovo su sve četnici učinili ne kao pojedinci, već u stroju ... Iz ovoga je jasno, kakave su posljedice nastupile uslied duge promičbe, koju pop Momčilo Đujić vrši izmedu četnika kninske okolice ... Napominjemo da je u mimohodu sudjelovalo oko 400 naoružanih četnika ..."

I Talijani i ustaše su, neovisno o stvarnoj četničkoj hijerarhiji, od uspostavljanja Dinarske divizije smatrali popa Momčila Đujića komandantom te divizije. Za njih je on uvijek bio "komandant svih četnika od Knina do Ogulina". Prije reorganizacije formacija i komandiranja, kad su uspostavljeni korpusi i brigade, a uz komandu divizije uspostavljena nadredena joj "divizijska oblast" s Đujićem na čelu, u oktobru 1941. godine ustaše u Kninu su Đujića vidjeli kao "zapovjednika divizije". Po njihovim saznanjima, uz popa su se u štabu nalazili: Dimitrije Uzunčević, bivši jugoslavenski pukovnik, rodom iz Vranja i Vojo Perišić, bivši jugoslavenski satnik, rodom iz Ivanjice ("ovaj posljednji vrši dužnost ađutanta divizije"). Po njima, divizija je imala pet pukova. Ne spominju Đujićev puk "Petar Mrkonjić" ni gračački puk "Vožd Karadorđe", ali zato bukovački četnički odred smatraju 5. pukom. Divizija je, po podacima Ustaške nadzorne službe, u oktobru imala tri do tri i po hiljade ljudi u pukovima:

• "Kralj Aleksandar", premješten iz Drvara u Grahovo, "odakle se je djelomično spustio u Strmicu i okolicu". Od puka se odvojio odred žandarmerijskog narednika Branka Torbice. Uz komandanta Rokvića je ostao samo "jedan odred od 150 ljudi od najgore vrsti razbojnika i pljačkaša sa sjedištem u Golubiću".

• "Gavrilo Princip", grahovski sektor, ojačan Torbičinim odredom. Puk je "pod izravnim zapovjedničtvom poručnika Cvjetićanina".

• "Kralj Petar II", sa četiri bataljona, sjedište u Strmici, komandant pop Đujić. Očito, ustaše su izmiješale podatke o "Mrkonjiću" i "Kralju Petru", jer su ti pukovi povezani poslije prodora 3. ličke brigade u jugoistočnu Liku.

• "Onisim Popović", sjedište u Kosovu, zapovjednik bivši jugoslavenski satnik Živko Mladenović, rodom iz Aleksinca, a njegov pobočnik, bivši jugoslavenski satnik Rade Ćuruvija iz Topolja. Komandanti bataljona: Savo Amanović, potporučnik iz Vrbnika (250 ljudi), potporučnik Boško Asanović iz Žitnića (280 ljudi), satnik Rade Ćuruvija (oko 600 ljudi), a 3. bataljon u Tepljuhu je ostao bez komandanta, koji je poginuo (150 ljudi).

• Bukovački puk pod komandom posjednika iz Knina Vlade Novakovića s potporučnikom Milanom Đućurom, iz Banje Luke i Đordem Nikolićem, iz Srbije (150 ljudi).

Po ustašama, u rajonu Gračaca djelovale su "dvije skupine: s jednom zapovjeda Branko Marić, a s drugom bivši jugoslavenski satnik Ciganović" (450 ljudi)."

Svih tih 3000 do 3500 četnika redovno "hranu dobivaju od Talijana:

tjestenina, brašno, začini i kruh kojeg svakodnevno primaju, te još neke manje stvari", dok se "za meso brinu sami: ili ga pliene po svojim selima ili ga kradu, ili pak kolju ono blago koje je u borbama zaplienjeno"."

Oko angažiranja četnika u jesenjim talijanskim operacijama, posebno u "velikoj operaciji protiv komunista na liniji Livno — Glamoč — Jajce", bilo je i žustrih rasprava, kako u talijanskim tako i u četničkim i ustaško-domobranskim štabovima. Kad su u Split, u Birčaninov štab, doprle "sa više strana autentične vesti da su komunisti grupisali oko 14.000 partizana na prostoriji Jajce — Glamoč — Livno — D. Vakuf i da se u Livnu nalazi vodstvo komunističke partije Jugoslavije na čelu sa Titom, a uvidajući neposrednu opasnost za četničke jedinice dosadanje Dinarske divizije", vojvoda Birčaninje — što javlja svom "gospodinu Ministru i dragom bratu" Draži Mihailoviću — otputovao u Sušak "da u štabu II italijanske armije izdejstvuje odobrenje, zajednu operaciju najširih razmera u kojoj bi uzele učešće ne samo naše jedinice, već i jedinice italijanske vojske".

Istovremeno je vojvoda Birčanin rješavao i pitanje nadležnosti. Roatta mu je potčinio sve četničke jedinice u Lici, kojima je preko majora Slavka Bjelajca i Miloša Radojlovića ("sjev°rna zona" i "južna zona") komandirao generalštabni potpukovnik Ilija Mihić. Kapetan Radovan Ivanišević Raša načelnik štaba vojvode Birčanina, u vezi s tim piše majoru Zahariju Ostojiću 29. septembra:

"Mihićje zvanično i od strane samih Italijana (arm. đeneral Roata) potčinjen vojvodi, kome su izdati uredni dokumenti da može slobodno da se kreće po teritoriji V, VII i XVIII ital. arm. korpusa, t.j. po celokupnoj teritoriji koja je od strane Italijana okupirana (Hercegovina, Dalmacija, Lika, deo Hrvatske i Slovenačka)."

Krajnje sklon vojvodi Birčaninu, Roatta je rado prihvatio sve njegove prijedloge, mada će Dražinoj vrhovnoj komandi biti rečeno da je Talijanima "naturen plan za odlučnu bitku protiv komunista". Medutim, kad je Roatta prenio svojoj vrhovnoj komandi u Rimu Birčaninove prijedloge, tamo je riješeno da u predstojećoj operaciji sudjeluje i Pavelićeva vojska. Komandant Glavnog stana poglavnika maršal Kvaternik je 23. septembra obavijestio Roattu o suglasnosti s operacijom između Dinare i Vrbasa, ali je otklonio (barem do 15. oktobra) mogućnost angažiranja ustaša i domobrana, ne samo stoga što su bili zaokupljeni borbama na drugim sektorima, već i zbog toga što je bilo neophodno dobiti njemačko odobrenje za ustaško-domobranske akcije izvan njemačke okupacione zone. "Sa hrvatske tačke gledišta", pisao je Kvaternik Roatti, "ne bi bilo umjesno ... da se u ovoj akciji angažiraju četnici, s obzirom da je u tom kraju hrvatsko stanovništvo u većini i s obzirom na njihovo teško iskustvo s četnicima"." Kad je Roatta — uz odluku da i pored ustaških prigovora na odredenim pravcima u operaciji "Dinara" angažira četnike Momčila Đujića — prenio vojvodi Birčaninu Pavelićev i Kvaternikov stav, Birčanin mu je napisao rezignirano pismo:

"Izjavljujem, da iako stari protivnik komunističke doktrine, kao vođa četničkog pokreta na jednom velikom području, nisam u stanju da pod ovako teškim uslovima branim pred Srpskim narodom i njegovom istorijom kolaboraciju sa italijanskom vojskom.

Po sebi se razume da ovaj moj stav niukoliko ne obavezuje moje mlade prijatelje i saradnike iz četničke organizacije. Oni mogu, pod ličnom odgovornošću, bez ikakvog ometanja sa moje strane, produžiti saradnju ako nalaze da moj način gledanja na stvari, ne odgovara narodnim interesima."³⁵

^{...............................}

marširala hrvatska i italijanska vojska ... Kada su četnici poslije mimohoda prolazili kroz ulice Knina pjevali su izazovne pjesme: "0j Hrvati mi ćemo Vas klati, kad se Pero iz Londona vrati — Paveliću jebem li ti nanu, tebe četnik če-ka na megdanu," te vikali doli Hrvatska Država, koja pomaže partizanima, doli hrvatska vojska. Kad su prolazili sa željezničke stanice vikali su: doli Pa-velić, doli Ustaška Hrvatska, Živio kralj Petar. Ovo su sve četnici učinili ne kao pojedinci, već u stroju ... Iz ovoga je jasno, kakave su posljedice nastupi-le uslied duge promičbe, koju pop Momčilo Đujić vrši izmedu četnika knin-ske okolice ... Napominjemo da je u mimohodu sudjelovalo oko 400 naoru-žanih četnika ..."

1 Talijani i ustaše su, neovisno o stvarnoj četničkoj hijerarhiji, od us-postavljanja Dinarske divizije smatrali popa Momčila Đujića komandantom te divizije. Za njih je on uvijek bio "komandant svih četnika od Knina do Ogulina". Prije reorganizacije formacija i komandiranja, kad su uspostavljeni korpusi i brigade, a uz komandu divizije uspostavljena nadredena joj "divizij-ska oblast" s Đujićem na čelu, u oktobru 1941. godine ustaše u Kriinu su Đujića vidjeli kao "zapovjednika divizije". Po njihovim saznanjima, uz popa su se u štabu nalazili: Dimitrije Uzunčević, bivši jugoslavenski pukovnik, rodom iz Vranja i Vojo Perišić, bivši jugoslavenski satnik, rodom iz Ivanjice ("ovaj posljednji vrši dužnost adutanta divizije"). Po njima, divizija je imala pet pu-kova. Ne spominju Đujićev puk "Petar Mirkonjić" ni gračački puk "Vožd Karadorđe", ali zato bukovački četnički odred smatraju 5. pukom. Divizijaje, po podacima Ustaške nadzorne službe, u oktobru imala tri do tri i po hiljade ljudi u pukovima:

• "Kralj Aleksandar", premješten iz Drvara u Grahovo, "odakle se je djelomično spustio u Strmicu i okolicu". Od puka se odvojio odred žandar-merijskog narednika Branka Torbice. Uz komandanta Rokvića je ostao samo "jedan odred od 150 ljudi od najgore vrsti razbojnika i pljačkaša sa sjedištem u Golubiću".

• "Gavrilo Princip", grahovski sektor, ojačan Torbičinim odredom. Puk je "pod izravnim zapovjedničtvom poručnika Cvjetićanina".

• "Kralj Petar II", sa četiri bataljona, sjedište u Strmici, komandant pop Đujić. Očito, ustaše su izmiješale podatke o "Mrkonjiću" i "Kralju Pet-ru", jer su ti pukovi povezani poslije prodora 3. ličke brigade u jugoisto-čnu Liku.

• "0nisim Popović", sjedište u Kosovu, zapovjednik bivši jugosla-venski satnik Živko Mladenović, rodom iz Aleksinca, a njegov pobočnik, bivši jugoslavenski satnik Rade Ćuruvija iz Topolja. Komandanti bataljona: Savo Amanović, potporučnik iz Vrbnika (250 ljudi), potporučnik Boško Asanović iz Žitnića (280 ljudi), satnik Rade Ćuruvija (oko 600 ljudi), a 3. bataljon u Tep-ljuhu je ostao bez komandanta, koji je poginuo (150 ljudi).

• Bukovački puk pod komandom posjednika iz Knina Vlade Nova-kovića s potporučnikom Milanom Đućurom, iz Banje Luke i Đordem Nikoli-ćem, iz Srbije (150 ljudi).

Po ustašama, u rajonu Gračaca djelovale su "dvije skupine: s jednom zapovjeda Branko Marić, a s drugom bivši jugoslavenski satnik Ciganović" (450 ljudi)."

Svih tih 3000 do 3500 četnika redovno "hranu dobivaju od Talijana:

tjestenina, brašno, začini i kruh kojeg svakodnevno primaju, te još neke manje

stvari", dok se "za meso brinu sami: ili ga pliene po svojim selima ili ga kra-du, ili pak kolju ono blago koje je u borbama zaplienjeno"."

Oko angažiranja četnika u jesenjim talijanskim operacijama, posebno u "velikoj operaciji protiv komunista na liniji Livno — Glamoč — Jajce", bilo je i žustrih rasprava, kako u talijanskim tako i u četničkim i ustaško-domob-ranskim štabovima. Kad su u Split, u Birčaninov štab, doprle "sa više strana autentične vesti da su komunisti grupisali oko 14.000 partizana na prostoriji Jajce — Glamoč — Livno — D. Vakufi da se u Livnu nalazi vodstvo komunistič-ke partije Jugoslavije na čelu sa Titom, a uvidajući neposrednu opasnost za četničke jedinice dosadanje Dinarske divizije", vojvoda Birčaninje — štojav-lja svom "gospodinu Ministru i dragom bratu" Draži Mihailoviću — otputo-vao u Sušak "da u štabu II italijanske armije izdejstvuje odobrenje, zajednu operaciju najširih razmera u kojoj bi uzele učešće ne samo naše jedinice, već i jedinice italijanske vojske".

Istovremeno je vojvoda Birčanin rješavao i pitanje nadležnosti. Roatta mu je potčinio sve četničke jedinice u Lici, kojima je preko majora Slavka Bje-lajca i Miloša Radojlovića ("sjev°rna zona" i "južna zona") komandirao ge-neralštabni potpukovnik Ilija Mihić. Kapetan Radovan Ivanišević Raša načel-nik štaba vojvode Birčanina, u vezi s tim piše majoru Zahariju Ostojiću 29. septembra:

"Mihićje zvanično i od strane samih Italijana (arm. đeneral Roata) po-tčinjen vojvodi, kome su izdati uredni dokumenti da može slobodno da se kre-će po teritoriji V, VII i XVIII ital. arm. korpusa, t.j. po celokupnoj teritoriji koja je od strane Italijana okupirana (Hercegovina, Dalmacija, Lika, deo Hrvatske i Slovenačka)."

Krajnje sklon vojvodi Birčaninu, Roatta je rado prihvatio sve njegove prijedloge, mada će Dražinoj vrhovnoj komandi biti rečeno da je Talijanima "naturen plan za odlučnu bitku protiv komunista". Medutim, kad je Roatta prenio svojoj vrhovnoj komandi u Rimu Birčaninove prijedloge, tamo je rije-šeno da u predstojećoj operaciji sudjeluje i Pavelićeva vojska. Komandant Glavnog stana poglavnika maršal Kvaternikje 23. septembra obavijestio Ro-attu o suglasnosti s operacijom između Dinare i Vrbasa, ali je otklonio (barem do 15. oktobra) mogućnost angažiranja ustaša i domobrana, ne samo stoga što su bili zaokupljeni borbama na drugim sektorima, već i zbog toga što je bilo neophodno dobiti njemačko odobrenje za ustaško-domobranske akcije izvan njemačke okupacione zone. "Sa hrvatske tačke gledišta", pisao je Kvaternik Roatti, "ne bi bilo umjesno ... da se u ovoj akciji angažiraju četnici, s obzi-rom da je u tom kraju hrvatsko stanovništvo u većini i s obzirom na njihovo teško iskustvo s četnicima"." Kad je Roatta — uz odluku da i pored ustaških prigovora na odredenim pravcima u operaciji "Dinara" angažira četnike Momčila Đujića — prenio vojvodi Birčaninu Pavelićev i Kvaternikov stav, Birčanin mu je napisao rezignirano pismo:

Po sebi se razume da ovaj moj stav niukoliko ne obavezuje moje mlade prijatelje i saradnike iz četničke organizacije. Oni mogu, pod ličnom odgovor-nošću, bez ikakvog ometanja sa moje strane, produžiti saradnju ako nalaze da moj način gledanja na stvari, ne odgovara narodnim interesima."³⁵