Rođen je 22. kolovoza 1917. u Karlovcu, Hrvatska. Privatni namještenik.

U Karlovcu je završio šest razreda gimnazije, a zatim se zaposlio kao privatni namještenik. Tada pristupa revolucionarnom radničkom pokretu i ističe se revolucionarnom aktivnošću u SBOTlĆ – u. S 22 godine postaje, 1939, član Komunističke partije, a već slijedeće na preporuku Ive Marinkovića, Većeslav Holjevac je izabran u Okružni komitet KPH za Karlovac, Kordun i Baniju. Svojim političkim radom stekao je veliku popularnost u Karlovcu. Organizirao je jednu od najuspjelijih demonstracija 27. marta u Hrvatskoj.

Neposredno poslije okupacije, Većeslav Holjevac radi na organiziranju omladinskih udarnih grupa, koje počinju svoje akcije već krajem travnja 1941. godine. Kao jedan od organizatora ustanka na Kordunu, i kao član Vojnog komiteta, sudjeluje u nizu akcija za prikupljanje oružja za predstojeću borbu. U srpnju 1941. odlazi na Kordun, gdje je, odlikujući se umijećem, jedan od rukovodilaca ustanka u ovom kraju. S prvom grupom kordunaških partizana izvršio je i prvu borbenu akciju: napad na žandarmerijsku stanicu u Tušilovicu, Tada je lako ozlijeđen.

U studenom 1941, s vodom dobrovoljaca bivših karlovačkih aktivista, upao je u Karlovac, da iz ruku ustaša otmu Marijana Čavića. Preobučeni u domobranske uniforme, išli su predvečer u grad i otišlo u bolnicu gdje se uhapšeni Marijan Čavić nalazio na liječenju. Akcija — koja je, inače, snažno odjeknula u Karlovcu i okolici — nije potpuno uspjela, pošto su ustaše već ranije Čavića odvele iz bolnice. U toj akciji partizani su ubili dvojicu ustaša i nekoliko talijanskih vojnika i zarobili puškomitraljez. Partizani su imali jednog mrtvog i jednog ranjenog borca, koje neprijatelj nije uspio da zarobi, jer su ih aktivisti odnijeli.

Krajem 1941. godine, Većeslav Holjevac je izabran za političkog komesara Grupe NOP odreda za Kordun i Baniju. Poslije toga, nalazi se na dužnosti političkog komesara, a kasnije komandanta Druge operativne zone. Krajem 1942. godine, postavljen je na dužnost političkog komesara 1. hrvatskog korpusa, i na toj je dužnosti ostao do kraja rata.

U toku rata sudjelovao je u mnogim borbama u Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji, a također i u završnim operacijama za oslobođenje Istre i Trsta.

Poslije oslobođenja Zagreba, bio je komandant grada, a potom komandant Vojne uprave Jugoslavenske armije u Istri. Godine 1946. bio je šef Vojne misije FNRJ u Berlinu. Na toj dužnosti je ostao do 1948. godine. Poslije demobilizacije, bio je ministar za novooslobođene krajeve, ministar rada u vladi FNRJ i ministar saobraćaja u vladi NRH. U razdoblju od 1948. do 1952. godine bio je član CK KPH, a od 1952. do 1963. je bio predsjednik Gradskog narodnog odbora i član Sekretarijata Gradskog komiteta SKH za Zagreb. Umro je u Zagrebu, 11. srpnja 1970. godine, poslije teške bolesti.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugim visokih odlikovanja.

Narodnim herojem proglašen je 23. srpnja 1951. godine.