Rođen je 17. studenog 1903. godine u Slapnu, Ozalj, Hrvatska. Potječe iz siromašne seljačke porodice. Njegovi roditelji su imali jedanaestoro djece. Osnovnu školu završio je u Malom Erjavcu i naučio stolarski zanat. Zapošljava se u Karlovcu. Tu i počinje njegov rad u revolucionarnom radničkom pokretu. Učestvuje u štrajku karlovačkih radnika, zbog čega je 1922. zatvoren u vojnom zatvoru u Karlovcu. Poslije izlaska iz zatvora, zapošljava se u Zagrebu, gdje nastavlja revolucionarnu djelatnost.

Poslije odsluženja vojnog roka, na poziv svog brata odlazi u Kanadu. Tu se povezuje s naprednim radnicima. ali je 1929, zbog svoje aktivnosti, protjeran u Meksiko. U Vera Kruzu je, maja iste godine, postao dan Socijalističke Godine 1931, Hariš je u Panami. Ovdje se posebno ističe u sindikalnom radu. Kao povjerenik sindikata u fabrici namještaja, učestvuje u štrajku radnika, zbog čega ga policija protjeruje iz te zemlje. Hariš odlazi u Kolumbiju. I tamo nastavlja borbu za prava radnika. Prvog svibnja 1932. učestvuje u velikim radničkim demonstracijama u Porto Karteheni, pod parolom: "Hoćemo rada! Hoćemo kruha!" Zbog njegove aktivnosti i ovdje je uhapšen i protjeran. Odlazi u Ekvador. U gradu Kito ubrzo se povezuje sa socijalističkom partijom "Porobljeni narodi Južne Amerike, ujedinite se!", kojom rukovodi Domingo Romero Teran. Tu Hariš, u proljeće 1933. godine, kao artiljerac učestvuje u trinaestodnevnoj radničkoj revoluciji, koja se završava porazom, te Ivan bježi na Oriente, i izvjesno vrijeme radi kao ispirač zlata na rijeci Napo.

Godine 1934, preko Perua i Čilea odlazi u Argentinu, gdje radi na izgradnji drvenih mostova u nacionalnom parku u San Karlo de Bariloće. Upoznaje se s mnogim radničkim borcima i programom KP, čiji član postaje iste godine. Aktivan je u radu internacionalne sindikalne organizacije i član "Crvene pomoći" Sokororoho. Komunist i iskusni borac u radničkom pokretu, Ivan Hariš krajem 1936. odlazi, kao dobrovoljac, u Španski građanski rat. U revolucionarnoj Španskoj vojsci je diverzant, a poslije završetka kursa i instruktor diverzantskih jedinica. On je 1938. i savjetnik 133. diverzantske brigade na Estramaduri, a zatim, do svršetka rata, prevodilac u ruskoj ambasadi u Valenciji. Poslije neuspjeha Španjolske revolucije, Ivan je u koncentracionom logoru u Francuskoj, najprije u Arđelesu, zatim u Girsu, i ponovo u Arđelesu.

Osmog ožujka 1941. godine, Hariš je pobjegao iz logora, i po nalogu Partije i uputstvu Vlade Četkovića, krenuo u Jugoslaviju. Iz Liona odlazi u Njemačku, gdje se uz pomoć švedskog konzula zapošljava u tvornici aluminija AKEN na Elbi. Kao vrijedan radnik, Ivan je dobio 21 dan odsustva, i po zadatku Partije nastavio put u Jugoslaviju.

Potkraj lipnja stigao je u Zagreb. Tu se, na Tratinskoj cesti, u stanu Štefice Štrok - Crnojević, našao sa svojim drugovima iz Španije. Iz Zagreba ga CK KPH upućuje u Karlovac kod Josipa Kraša i Ive Marinkovića. U srpnju OK KPH za Karlovac šalje ga u Zadobarsku šumu pokraj

Karlovca, gdje se već nalazila grupa karlovačkih komunista. Iskusnom diverzantu nije trebalo mnogo vremena da zatraži od Ive Marinkovića, sekretara OK KPH za Karlovac, da ga pošalje u kraj gdje će imati veću mogućnost za izvođenje diverzantskih akcija — tamo gdje će poslije izvedene akcije moći da se povuče dublje u pozadinu i da svaki put iznenadi neprijatelja na drugom mjestu. Sredinom kolovoza, Ivan odlazi u Drežnicu, zatim u Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Koristeći bogato iskustvo iz Španskog građanskog rata, Hariš sa svojim narodom primjenjuje stečeno partizansko iskustvo diverzanta i organizatora. Već 9. rujna kod Liča dignut je u zrak prvi talijanski vlak. U toj akciji zaplijenjeno je 17 sanduka po 25 kilograma eksploziva. Svega deset dana kasnije digao je u zrak i drugi vlak kod Sungerskog tunela, sa 750 talijanskih fašista. Šef i organizator diverzantske sekcije, a zatim i komandant grupe diverzantskih odreda GŠH Ivan Hariš neumorno radi na prikupljanju eksploziva, odabira borce i podučava ih za izvođenje diverzija. Prebacuje se iz kraja u kraj, iznenađuje neprijatelja i nanosi mu velike gubitke u ljudstvu i materijalnim dobrima.

Na pruzi Karlovac — Caprag, na rijeci Maji, kod Gline, rusi, 26. veljače, željeznički most, tako da do kraja rata pruga Karlovac — Sisak nije radila. Ubrzo iza ove, izvodi jednu od najvećih akcija na pruzi Banja Luka — Sunja i Bihać — Sunja. Ruši sa svojim diverzantima Volenjski vijadukt.

Diverzantske akcije su sve masovnije širom Hrvatske. Hariš ih izvodi u Posavini, Lici, Slavoniji, Bosanskoj krajini. Zahvaljujući njegovom iskustvu i samoprijegoru, stvorene su neustrašive pokretne diverzantske grupe, čete i bataljoni. Jedinice su rušile pruge, mostove, stanice, tunele, magazine, dizale su u zrak vlakove, kamione, uništavale avione na aerodromima. Nikakve straže i osiguranja nisu mogle spriječiti samoinicijativne i odabrane diverzante. O Harišu i njegovim akcijama stvarane su legende. Na vojnom aerodromu Kurilovec, Hariš je sa svojim diverzantima, 19. srpnja 1944, uništio 800.000 kilograma avionskih bombi, 3 aviona i ubio 300 Njemačkih vojnika. Za uspješno izvedenu akciju, Ivan je od štaba 4. korpusa za nagradu dobio troja seljačka kola puna šmajsera i municije za svoje diverzante. Posebno značajnu akciju izveo je komandant diverzanata 15. kolovoza 1942, na pruzi Novoselac — Križ kod mosta na Česmi. Na minu koju je postavio iskusni diverzant Hariš naišao je, iz Dižona, "Orijent simplon". Uništen je 21 vagon s 376 Njemačkih oficira, koji su bili upućeni na Istočni front. U istom vlaku poginuo je i bugarski vojni izaslanik koji se vraćao s pregovora od Ante Pavelića. Harišove akcije djelovale su iznenadno, kao udar groma, zbog čega ga je narod prozvao Ilija Gromovnik. Njegovi su diverzanti i na školskom aerodromu "Borongaj" uništili, 28. prosinca 1944, 5 aviona, 4 prateća lovca "Dornier" i Pavelićev "Junkers 52". U toku NOR-a oštećeno je i uništeno diverzantskim minama oko 1.470 neprijateljskih vlakova, porušeno 350 mostova. Oko 27.000 fašističkih vojnika i oficira, od kojih i 3 generala, izgubilo je život na minama koje su postavili hrabri diverzanti. Uništeno je vise od 36.000 željezničkih tračnica. Organizirajući i izvodeći diverzantske akcije, Hariš je i sam na leđima prenosio eksploziv i učestvovao u uništenju 150 vlakova i 27 mostova.

Poslije oslobođenja, Hariš je završio Partijsku školu i Višu vojnu akademiju u JNA. Bio je zamjenik komandanta inženjerije u General-Štabu, radio u inspekciji General Štaba za inženjeriju, i načelnik je štaba uprave inženjerije JNA. S te je dužnosti i otišao u penziju, u činu general-majora JNA.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i vise visokih odlikovanja.

Narodnim herojem je proglašen 25. rujna 1944. godine.