Rođen je 1922. godine u selu Gornji Budelj, Sanica, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završio je u Mijačici, a 1938. godine pohađao Podoficirsku Školu, u kojoj ostaje do 1941. godine. Zbog slabog imovnog stanja porodice, Dušan je morao, već u četrnaestoj godini, da radi najteže fizičke poslove.

U proljeće 1938. godine, Dušan se upisao u Školu pješadijskih podoficira u Beogradu, u kojoj se isticao primjernim učenjem. Pred kapitulaciju, raspoređen je kao podoficir u pješadijski puk u Nišu.

Kad su njemački i drugi fašisti okupirali Jugoslaviju, 1941.

godine, Dušan je s četom zarobljen na granici prema Bugarskoj, u Staroj planini, ali je uspeo da pobjegne. U Leskovcu su ga ponovo uhvatili njemački fašisti i pritvorili, ali je opet vesto, skakanjem sa 5.

kata, uspeo pobjeći u rodni kraj. Dušan se tamo sastajao s naprednim radnicima koji su i prije okupacije učestvovali u štrajkovima, i uključuje se u politički rad.

Dušan je stupio u NOB 28. jula 1941. godine. Već u prvim borbama na Oštrelju, Dravskoj, Paunovcu, Laništu, Mijačici, Gornjem Budelju, na željezničkoj stanici Grmeč na Zavoju, Starom Majdanu, u Budimlić-Japri, na Gornjoj i Donjoj Sanici, Đedovači, Sanskom Mostu i u mnogim drugim borbama, i rušenju pruge Sanski Most—Donja Sanica — Bravsko — Srnetica, Dušan se ističe hrabrošću i umješnošću u uništenju i zarobljavanju više desetina neprijateljskih vojnika. Zbog toga je primljen, decembra 1941. godine, u SKOJ, a aprila 1942. u KPJ.

Prilikom napada na neprijateljski garnizon u Prijepolju, 16. maja 1942. godine, gdje je jurišao na most, porušio je žičane prepreke i spasio bataljon od opkoljavanja. Za to ga je pohvalio Operativni štab za Bosansku krajinu.

U selu Zavolju, kod Toljagića, zaposjeo je položaj i dobro se utvrdio vod domobrana iz Šantekove 3. bojne, 10. pješadijske pukovnije. Treća bojna nalazila se u Gornjoj Sanici, i osiguravala prugu na stanicama i tunelima do Bravska. Dušan je donio odluku da sam upadne među domobrane i ustaše. Poznavao je teren dobro, a upoznao je i način osiguranja neprijateljskih jedinica. Te večeri se provukao u krug neprijateljske jedinice, brzo je ispucao rafal iz mitraljeza i bacio nekoliko ručnih bombi na neprijateljske vojnike. Oni su imali utisak da je vod partizana upao u njihovo uporište. Dušan se spretno izvukao, a medu neprijateljskim vojnicima došlo je do zabune; duže vremena su se međusobno tukli. Zbog toga su se morali povući s ovog položaja.

Dušan Gavran imao je uspjeha u diverzijama na rušenju i prekidanju telefonskih veza. Početkom oktobra 1941. godine, Dušan je predvodio grupu bombaša i postavio zasjedu na prostoru između stanice Grmeč i Laništa. Odatle je bilo mogućno bacati bombe u vagone, a bila je moguća sigurna odstupnica. Tada je naišao voz pun neprijateljskih vojnika. Bombaši su gađali u otvorene vagone, i neprijatelju nanijeli znatne žrtve, a plotunskom paljbom iz mitraljeza i pušaka dotukli ostatke. Oko 200 domobrana bilo je primorano da izađu iz voza i da pobjegnu. Tu je poginulo mnogo neprijateljskih vojnika i zaplijenjeno oružje.

Dok je Dušan bio vodnik voda u 2. saničkoj četi, kojom je komandirao Rade Brkić, također narodni heroj, u borbi između Gornje i Donje Sanice, za sat borbe Dušanov vod je ubio 20 i zarobio 27 ustaša i domobrana. Tada je zaplijenjeno mnogo oružja i drugog ratnog materijala.

U maju 1942. godine, partizanske jedinice su se borile s talijanskim bataljonima u Donjem Bravsku i Paunovcu. Talijanski mitraljezac nalazio se u utvrđenom kamenjaru, Dušan se privukao puškomitraljescu iza leđa i zarobio ga — to je bilo presudno za ishod borbe.

Iako je Dušan bio vojni rukovodilac, on je i idejno i politički bio vrlo aktivan. Kada je formirana nova Omladinska četa, augusta 1942. godine, Dušan je postavljen na dužnost zamjenika komandira ove čete. On prisustvuje sastancima aktiva SKOJ-a, utičući na njih da budu primjerni u borbi, pa i u svakom drugom smislu. Insistirao je da se prema zarobljenim neprijateljskim vojnicima korektno ponašaju.

Pored toga što je bio vojni starješina, komandir partizanske čete, istovremeno je rukovodio bataljonskim komitetom SKOJ-a, i bio član bataljonskog komiteta KPJ. Bio je delegat na Prvoj oblasnoj konferenciji SKOJ-a za Bosansku krajinu, održanoj 10. novembra 1942. godine, u Osnovnoj Školi sela Bukovače, kod Bosanskog Petrovca.

Polovinom decembra 1942. godine, vodila se posljednja Dušanova borba.

U sastavu Prvog bataljona Prvog krajiškog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, učestvovala je i Prva Četa, u kojoj je Dušan Gavran tada bio komandir čete. Četa je prve noći na juriš zauzela neprijateljske rovove i ispred grada, ali pod velikim pritiskom neprijatelja, morala je da odstupi. Napad je ponovljen, ali bez uspjeha. Vidjevši da četa trpi velike gubitke, Dušan je pošao da izvidi neprijateljsku vatru, kako bi je savladao.

Išao je pred strojem par koraka, u pratnji četnog kurira, ali je bio ubijen neprijateljskim rafalom.

Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.