Rođen je 21. aprila 1919. godine u Užicu, Srbija, u siromašnoj porodici. Rano se uključio u aktivnost naprednog omladinskog pokreta. Jedan je od đaka one generacije Učiteljske škole u Užicu koja je narodnooslobodilačkoj borbi dala dvadeset boraca. Slobodarske tradicije ovog grada i Užičke republike znamen su omladine kojoj je pripadao i Želimir.

Kada je završio Učiteljsku Školu (1939), učiteljovao je u selu Prelovu, kod Višegrada. Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1939. godine. Obavljajući posao učitelja, istovremeno je radio i na osnivanju partijskih organizacija u ovom kraju. Aktivno je pomogao da se ovakva organizacija osnuje u ondašnjem vojnom poduzeću "Vistad". Za člana Sreskog komiteta Višegradskog sreza izabran je 1939. godine.

Zbog komunističke i napredne djelatnosti, otpušten je iz službe (1940). Vraća se u Užice i postaje sekretar Okružnog komiteta KPJ za Užički okrug. Na ovoj dužnosti obavio je više veoma značajnih zadataka — izvršio reorganizaciju, učvrstio i omasovio partijske organizacije. Posle aprilske kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i okupacije zemlje, radio je na pripremama naroda za ustanak i osnivanju partizanskih odreda u svome kraju. Jedan je od osnivača Užičkog partizanskog odreda "Dimitrije Tucović". Velika radost za sve borce, a posebno za narod — oslobođenje Užica i stvaranje partizanske republike — bile su nadahnuće za Želimira. U oslobođenom gradu, 1941. godine, aktivno je radio na stvaranju organa narodne vlasti i proizvodnje u gradu, snabdijevanju partizanskih jedinica i na učvršćivanju Partije.

Slobodna teritorija, narodna i partizanska Užička republika, bila je ohrabrenje i podstrek mnogim gradovima i krajevima u zemlji. Pomognut i izdajom četnika Draže Mihailovića, novembra 1941. Nijemci su napali Užice. Želimir je s drugovima učestvovao u akcijama rušenja komunikacija između Užica i Čajetine. da bi se usporilo napredovanje neprijatelja. Onemogućen je brz prodor neprijateljskih snaga prema Zlatiboru, gdje je bio smješten Vrhovni štab narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije.

Nijemci su doveli veoma jake snage. Dok je avijacija tukla, oklopne i pješadijske jedinice jurnule su preko mosta na Detinji, zlatiborskim drumom. Motorizirana pješadija je vrlo brzo ugrozila Vrhovni štab, Vrhovni komandant, drug Tito sa štabom NOPOJ našao se pod kišom mitraljeskih kursu ma. Streljački stroj Nijemaca je u jednom trenutku bio udaljen svega 150 metara.

Među onima koji su zadržavali neprijatelja na zlatiborskom drumu nalazio se i Želimir Đurić. Mnogo je hrabrih boraca izgubilo život, boreći se s nadmoćnijim i bolje naoružanim neprijateljem. U toj neravnopravnoj borbi poginuo je i Želimir, od vatre iz njemačkih tenkova, koji su na livadi pregazili šezdeset ranjenika.

Narodnim herojem proglašen je 14. februara 1949. godine.