Rođen je 1917. godine u Đakovici. Još kao petnaestogodišnjak učinio je samostalan korak, svjestan opasnosti koja ga je pratila: bez znanja roditelja, zajedno s Fadiljom Hodžom, prešao je državnu granicu.

Do tada šegrt, Emin je radio najteže poslove kod sitnih trgovaca, kako bi mogao da ostane. Rastao je pod teškim bremenom buržoaskog režima stare Jugoslavije, i uviđao kako taj režim tlači narod.

U Albaniju je prešao da bi nastavio školu na materinjem jeziku, ali se ubrzo razočarao; narod je bio gotovo u isto onako teškom položaju kao i u njegovoj Đakovici. Svuda se nadnosila prijetnja policije Ahmeta Zogua. On je dozvoljavao utjecaj fašističke Italije, koja i anektira ovu osiromašenu i napaćenu zemlju 1939. godine.

Emin se upisao u gimnaziju u Tirani. Kao gimnazijalac, osjetio je diktaturu Zogua. Zapravo, isključen je iz škole kao aktivist omladine, 1935. godine. Prešao je u skadarsku gimnaziju i nastavio aktivnost. Zajedno s Čemajl Stafom (narodnim herojem NR Albanije) osnovao je partijsku ćeliju, koja je kasnije širila ogranke po Albaniji.

Nakon otkrivanja partijskih organizacija 1938. godine, organiziraju se masovna hapšenja i mučenja. Duraku je uhapšen među prvima. Nad njim je započela nezapamćena policijska tortura, ali je sve izdržao i ništa nije odao. Drugovi cijene njegovo hrabro držanje i nazivaju ga "Qendresa" (čvrsti, nesalomljivi). Na suđenju je ponosno isticao da je komunist i da se bori za narodna prava. Osuđen je na tri godine.

Poslije Talijanske okupacije, 1939. godine, Emin s nekolicinom drugova bježi iz zatvora. U Skadru uspostavlja stare veze i predaje se partijskom radu s još većim žarom. Drugovi ga biraju u najuže rukovodstvo partijske organizacije Skadra. U to vrijeme odlučeno je da se kontaktira s Komunističkom partijom Jugoslavije. On i Fadilj Hodža ponovo prelaze granicu, 1939. susreću se s drugovima Borom Vukmirovićem, Miladinom Popovićem i drugima, koji su bili na čelu Oblasnog komiteta KPJ.

Poslije povratka u Skadar, Duraku naročito radi na omasovljenju Partije, čije su organizirane akcije i demonstracije široko odjekivale. On je 29. novembra 1939. na čelu demonstranata. Tada pucaju i Talijanska i zogistička vlast. Padaju žrtve, demonstracije su u krvi ugušene. Duraku je zatvoren, a potom interniran na Talijanski otok Ventotene. U internaciji svakodnevno proučava marksističku literaturu.

Zajedno s nekoliko drugova amnestiran je 1941, pa kreće u Tiranu, da bi stupio u vezu s rukovodstvom KP Albanije. Ovdje se susreće sa starim znancem iz 1939, Miladinom Popovićem. Pošto se na Kosovu poslije njemačke okupacije osjećala velika potreba za partijskim kadrom, odlučeno je da Duraku pređe u Đakovucu. Ovdje postaje Član KPJ. Privlači mase u NOP. Postao je organizacioni sekretar Mjesnog komiteta KPJ; a kada je, početkom 1942, u Đakovici formiran Narodnooslobodilački odbor, imenovan je za sekretara Odbora. Krajem godine, po direktivi OK KPJ, ilegalno prelazi u nerodimski srez, i biva

izabran u Biro OK. U selu Gracka prisustvuje jednoj od sjednica Biroa OK i ostaje ilegalno u selu, zajedno s Mitom Miljkovićem. Međutim, njih dvojicu i njihovo sklonište prokazao je izdajnik. U pokušaju spašavanja, Emin je ranjen; pošto je obilno krvario, neprijatelj ga je zarobio. Izdržao je nezapamćenu torturu, koju može izdržati isključivo čovjek dosljedan svom drugom imenu "Oendresa". Gotovo polumrtvog prebacili su ga u prizrensku bolnicu, u kojoj je 5. decembra 1942. umro. I poslije smrti ovog istaknutog revolucionara, fašisti su ga se plašili. Nisu dozvolili da se sahrani u rodnoj Đakovici. Njegovi suborci dali su tada svom partizanskom odredu ime "Emin Duraku".

Narodnim herojem proglašen je 7. jula 1952. godine.