Rođena je 1903. godine u Lukovcu, Sisak, Hrvatska, u siromašnoj seljačkoj porodici.

Čim je ugledala svijet, osjetila je siromaštvo i bijedu seljačke sredine. U prvom svjetskom ratu poginuo joj je otac, a majka je ostala sa šestoro nejake djece i starom Katinom bakom. Život u siromašnoj obitelji, s oskudnom zemljom, bez sposobne radne snage, postao je tada još teži.

Da bi se smanjio broj članova velike obitelji, mati je Katu vrlo rano udala; kao šesnaestogodišnjakinja, i sama je postala mati. Otad počinje još teže, a pored toga i vrlo nesretno, razdoblje Kalina života.

Brak se poslije nekoliko godina raspao. Kata je otišla od kuće, i privremeno se sklonila kod svoje tetke, a zatim se, 1924. godine, uputila u Zagreb, gdje se zaposlila kao kućna pomoćnica. Rad za malu plaću, ponižavanja na svakom koraku, naveli su Katu da traži novi put.

Taj novi put našla je u klasnom radničkom pokretu. Počela je aktivno raditi u Ujedinjenim radničkim sindikatima. Tu je upoznala i krojačkog radnika Matu Dumbovića, u kojemu je našla druga i suborca.

Prolazile su godine. Kata je neumorno radila, i sve više se isticala u štrajkovima i drugim borbenim akcijama zagrebačkog proletarijata. Ne posustaje ni u doba najžešćeg monaho-fašističkog terora, 1929. godine. Uvijek je među prvima u svim akcijama, u štrajkovima i demonstracijama. Uživala je veliku popularnost, posebno među radnicima Trešnjevke, gdje je stanovala. Od milja su je zvali "mamica".

Godine 1938. postaje član KP, i dobiva sve teže zadatke. Po uputama Rada Končara, 1939. pronašla je nekog narednika od kojeg je nabavljala vojne objave potrebne sekretaru CK KPH za nesmetano putovanje po Hrvatskoj. Prilikom demonstracija u Zagrebu, s jeseni 1939, kada je policija napala demonstrante, Kata Dumbović skače preko plota u Kranjčevićevoj ulici, trga letve i dodaje ih drugovima, da se njima brane od policajaca. Tu je u jednoj prostoriji pronašla sklonište papira i stroj za umnožavanje letaka, koji su bili spremili frankovci. Poslije demonstracija vratila se, pokupila papir i stroj i sve odnijela u partijsku tehniku — za umnožavanje ilegalne partijske štampe.

Početkom 1940. godine, Kata Dumbović je za svoj neustrašivi rad i odlučan stav dobila novo priznanje: izabrana je za člana Rejonskog komiteta Komunističke partije na Trešnjevci.

Ali, osim rada u Rajonskom komitetu, obavljala je i druge važne poslove. Prenosila je ilegalni partijski materijal u košarici ispod salate ili voća, u noćnom ormariću, koji bi ponijela na glavi, u sanduku radioaparata, u raznim omotima s natpisima velikih trgovina. Kad je, 1940. godine, trebalo pronaći povjerljive ljude za rad partijske štamparije, odlučeno je da se taj zadatak povjeri "mamici". Po direktivi Rada Končara, Kata je u Zagrebu iznajmila kućicu od Barice Levak, koja je pristala da je ustupi u tu svrhu. Oduševljena zadatkom i ukazanim povjerenjem, "mamica" je neumorno radila u štampariji, a pri tom nikad nije zaboravljala ni drugove u štampariji; odlazila je kući, spremala im i donosila hranu.

Kata Dumbović dobiva važan zadatak i pred V zemaljsku konferenciju. Povjereno joj je da se brine za dopremu hrane, posuda i drugih stvari potrebnih delegatima, kao i za smještaj delegata.

Godine 1941, kad je neprijatelj napao Jugoslaviju, Kata Dumbović bodri drugove i ulijeva im vjeru u pobjedu. U tim prvim danima okupacije, "mamica" ostaje u Zagrebu, pa ilegalni partijski radnici još više osjećaju njenu materinsku nježnost i brigu.

Takva žena-revolucionar nije mogla izmaći pažnji policije. Već na samom početku ustanka Kata je uhapšena, medu prvim komunistima Zagreba. Unatoč mučenju na saslušavanju, nije ništa priznala; a kako joj nisu mogli ništa dokazati, ubrzo je puštena na slobodu. Na slobodi je nastavila raditi, ali ne zadugo.

Kad je Mjesni komitet KP Zagreba, u noći između 13. i 14. srpnja 1941, organizirao akciju za oslobođenje drugova iz ustaškog logora u Kerestincu, u akciji je sudjelovala i Kata. U logoru je bio interniran i Mato Dumbović, Katin suprug. U toj akciji Kata je poginula.

Narodnim herojem proglašena je 20. prosinca 1951. godine.