Rođen je 16. oktobra 1920. u selu Rogolji, Bosanska Gradiška, Bosna i Hercegovina. Tekstilni radnik. Potiče iz siromašne seljačke porodice. O njegovom djetinjstvu gotovo i nema podataka. Sam je nerado govorio o teškom i siromašnom životu svoje porodice. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu. Zbog siromaštva i bijede, u najranijoj mladosti napustio je očevo ognjište i otisnuo se u svet da potraži rada i kruha. Kao 16-godišnji dječak, došao je u Beograd da izuči neki znat. Zaposlio se u "Beogradskoj tekstilnoj industriji A. D." na Karaburmi je počeo da uči zanat. Družio se s naprednim radnicima i skojevcima, i ubrzo se priključio u političku djelatnost tekstilnih radnika na Karaburmi.

Od 1937. godine bio je aktivan u sindikatima, naročito među tekstilnim radnicima. Oko sebe je okupljao mlađe radnike i s njima politički radio. Radio je s neobičnom energijom i ustrajnošću, pa je bio voljen i cijenjen ne samo od svojih vršnjaka, već i od starijih i politički mnogo iskusnijih radnika. Već tada je član SKOJ-a.

U velikom štrajku tekstilnih radnika na Karaburmi, u "Beogradskoj tekstilnoj industriji A. D.", decembra 1937. i januara 1936, bio je jedan od organizatora štrajka i član štrajkačkog odbora. Isticao se odlučnošću u organiziranju i vođenju ovog štrajka. Njegovi drugovi, koji su s njim učestvovali u organiziranju štrajka, sjećaju se njegovih vatrenih nastupa pred radnicima. "Drugovi, mi smo se sinoć dogovorili da danas prekinemo rad. Od našeg jedinstva zavisi hoćemo li uspeti. Pripremili smo se dobro, znamo koje ćemo zaheve postaviti Upravi. Moramo ustrajati i pobediti! Ako zapne, dobit ćemo pomoć i od naših drugova."

Poslije ovog štrajka, krajem januara 1938, postao je član KPJ. Od tada do početka rata jedan je od politički najaktivnijih radnika na Karaburmi. Učestvovao je u svim akcijama radničke klase, omladine i građana u Beogradu pred rat, koje je organizirala i vodila KPJ. U velikim demonstracijama i manifestacijama

27. marta 1941. godine predvodio je radnike s Karaburme.

Poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, član je 5. rejonskog komiteta KPJ na Karaburmi, a u ljeto 1941. i član MK KPJ za Beograd.

Radio je na organiziranju sabotaža i oružane borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika u gradu, a zatim na upućivanju boraca iz Beograda u partizanske odrede. Učestvovao je u poznatoj smjeloj i uspješnoj akciji otmice sekretara PK KPJ za Srbiju i člana Politbiroa CK KPJ Aleksandra Rankovića iz ruku Gestapa, iz bolnice u Vidinskoj ulici, 29. jula 1941. godine.

Kao instruktor KP KPJ, od augusta do novembra 1941. radio je u šumadiji, najviše u aranđelovačkom okrugu, na organiziranju oružane borbe partizanskih odreda. Poslije povlačenja glavnine partizanskih snaga iz Srbije u Sandžak i istočnu Bosnu, po nalogu PK vratio se u Beograd, na politički rad. Radio je na raznim poslovima u MK KPJ za Beograd, od

organiziranja i konsolidiranja organizacija Partije i SKOJ-a do organiziranja oružane borbe i drugih akcija.

Marta 1942. PK KPJ za Srbiju poslao ga je u Zemun, na dužnost sekretara SK KPJ. U Zemunu je Stevan s komunistima i skojevcima organizirao sabotaže u "Ikarusu", "Teleoptiku", "Avali" i drugim poduzećima i ustanovama, a zatim i oružane akcije na agente Gestapa, ustaške prvake i agente, njemačke vojnike i oficire.

Usprkos stalnim hapšenjima i ubijanjima komunista, skojevaca, pripadnika NOP-a i rodoljuba Zemuna, neprijatelj nije mogao da slomi NOP u ovom gradu.

lako je opasnost od agenata Gestapa i ustaške policije vrebala, Dukić se dosta slobodno kretao, krstareći na biciklu gradom, s jednog zadatka na drugi. Jačanje Partije i oslobodilačke borbe bili su tada za njega osnovni zadaci. Smatrao je da nikakva opasnost i prepreka ne smiju komuniste i rodoljube spriječiti da ispune taj zadatak, jer je to dug svakog poštenog čovjeka prema svom narodu.

Jula 1942, iznenada i uz pomoć izdajnika, uhapšen je na ulici, kada je išao na sastanak. U ustaškom zatvoru podvrgnut je užasnim mučenjima. Ustaše su od njega tražile da otkrije mrežu partijskih organizacija i udarnih grupa u gradu. Njegov dotadašnji revolucionarni rad bio je poznat neprijatelju, pa su nastojali da ga slome. Usprkos mukama, nije nikoga odao, nije ništa priznao. "Za izdajnike nemam ništa", odlučno im je govorio. Sva mučenja i divljanja ustaša i gestapovaca podnosio je prkosno, pokazujući zločincima kakav je lik komuniste i borca NOP.

Pošto je uporno šutio i odbijao da govori s izdajnicima, ustaše su ga batinom prebile i nožem izbole, a zatim ga objesile za rešetke na prozoru njegove ćelije.

Imao je samo 22 godine i junačko srce, koje je svjesno žrtvovao za slobodu svojih drugova i svog naroda.

Narodnim herojem proglašen je 6. jula 1953. godine.