Evidentičari olovnog rudnika Trepće zabilježili su da su 7. jula 1936. godine primili na posao novog radnika, dvadesetogodišnjeg Bogoljuba Čukića, Srbina. Novi jamski vozač rude, kako se vidjelo iz njihovih podataka, rođen je 1913. godine, u Istočnom Mojstiru, kraj Tutina, u Srbiji. Brzo se zbližio sa svojim novim drugovima — rudarima, pa su oni više saznali o siromašnom seoskom mladiću koji je došao da potraži zaradu u rudniku olova kraj Kosovske Mitrovice. Siromašna porodica nije mu mogla osigurati ni osnovno školovanje — završio je svega tri razreda osnovne škole u Brnjaku. Kao dječak čuvao je stoku, zatim obrađivao zemlju, kasnije radio na sječi šume za poduzeće "Treska".

U Trepču je došao u vrijeme kada su radnici slavili pobjedu poslije štrajka. Njihov revolucionarni polet i samopouzdanje zahvatili su i Bogoljuba. Navikavao se na tegobe rada pod zemljom, na olovnu prašinu, opasnosti koje su vrebale nezaštićene rudare, vlagu, tjeskobu i zimu u čatrnjama koje su zvali stanovima. U takvom mučnom radu i životu pošteni seoski mladić je učio da se bori za radnička prava i učlanio se u veliku porodicu proletera. Poslije godine rada, 1. augusta 1937, postao je pomoćnik, a 1. septembra 1938. kopač rude. Jula 1939. godine izbio je štrajk 3.600 radnika Trepče. Trebalo je mnogo snage, upornosti, iskušenja i strpljenja da bi se izvojevala pobjeda i da radnici nastave rad pod boljim uvjetima. Od 9. jula 1940. do maja 1941. Bogoljub je radio u rudnicima Blagojev Kamen i Siverić. a onda se, 24. maja 1941, opet vratio u Trepču, kojom je tada upravljao Njemački okupator. Kao i njegovi drugovi rudari, borio se za ispunjavanje gesla; "Ni gram olova iz Trepče za Hitlera".

Dvadeset šestog septembra 1941. napustio je rudnik, otišao da se oprosti s porodicom u Mojstiru, i 5. oktobra došao u partizanski logor na Kopaoniku. Postao je borac partizanskog odreda "Todor Milićević". Ušao je u sastav 1. čete, u čijim je redovima vodio borbe protiv domaćih izdajnika: muslimanske kvislinške milicije i albanskih vulnetara oko Novog Pazara i četničkih odreda u (barskoj dolini, a na terenu Kraljeva protiv Nijemaca — kao borac 4. čete. Pred jakim Njemačkim snagama, koje su poduzele veliku ofanzivu, kopaonički partizani su se po decembarskom nevremenu povukli u Sandžak. Među njima nije bilo Bogoljuba Čukića. Pao je u ruke dragačevskih četnika u selu Goračićima, ali je uspeo da ih obmane da je izbjeglica, što ga je spasio od streljanja. Proveo je s njima mjesec i po dana — do njihovog dolaska na teren oko rijeke Uvca, kada je uočio priliku da se, s još jednim drugom, prebaci preko rijeke, i 24. januara 1942. godine priključi partizanima Požeške čete. Kada je 1. marta u Čajniču formirana 2. proleterska brigada, ušao je u sastav 3. (Moravičke) čete 1. (Užičkog) bataljona. Postao je prvo desetar, a zatim vodnik 3. voda, sastavljenog od boraca Kopaoničkog i Kraljevačkog odreda, koji su, kao bolesnici i ranjenici, ostali u Novoj Varoši.

U toj brigadi, čuvenoj po hrabrosti svojih boraca i po smjelim bombašima koje nije moglo zaustaviti nikakvo neprijateljsko utvrđenje, Bogoljub se ubrzo pročuo po svojoj neustrašivosti i pravim ratnim podvizima. Bio je među najhrabrijim bombašima 2. proleterske. Istakao se već u prvim borbama: u napadu na i talijanski logor na brdu Kozara, na putu između Čajniča i Goražda, zatim Živnju kod Gacka. Pored toga što se pokazao kao hrabar borac, isticao se i svojim ljudskim vrlinama i drugarstvom, kao i odanošću borbi i revoluciji, pa je u proljeće

1942. godine primljen u Partiju. U borbama brigade na velikom maršu u Bosansku Krajinu, kod Pazarića, Kreševa, oko Bugojna i Donjeg Vakufa, daje primjer komunističke hrabrosti. U velikim, danonoćnim sukobima brigade s jedinicama ustaške "Crne legije" na Kupresu, svake noći učestvuje kao bombaš, sve dok nije ranjen. Ranu je brzo prebolio u bolnici u Novom Selu kod Blagaja, pa se, već prilikom borbi za oslobođenje Mrkonjić-grada, našao u grupi bombaša 1. bataljona kada su osvajali dominantno utvrđeno brdo Oruglo.

Septembra 1942. godine učestvuje u borbama protiv četnika, ustaša i Nijemaca na Manjači, a zatim u bombaškom napadu na brdo Ćusine, prilikom prvog oslobođenja Jajca. Prvi bataljon je 3. oktobra 1942. godine sačekao u zasjedi kolonu Njemačkih jedinica u selu Majdan, na putu od Mrkonjić-Grada ka Jajcu. Grupu bombaša u kojoj je bio Čukić dijelio je od Nijemaca samo put preko koga su i s jedne i s druge strane letjele bombe. Dvojica bombaša su poginula, a Čukić i njegov drug jurnuli su preko puta, uskočili među Nijemce i uništili ih. Tada su zarobili puškomitraljez "šarac" — prvi koji je pao u ruke 2. proleterske brigade. Brigada ide iz borbe u borbu, a Čukić daje primjer u žestokim obračunima oko Grahova i posebno prilikom zauzimanja Livna, decembra 1942. godine. U bici na Neretvi i gonjenju Četničkih jedinica do Drine uvijek se nalazio na najosjetljivijim mjestima. Za vrijeme priprema za forsiranje Drine i sukobima s Talijanima i četnicima, ranjen je u nogu na Brodu kod Foče. Poslije toga je opet bio medu prvima u borbama na Javorku, blizu Nikšića, i u bici na Sutjesci. Tada je postavljen za zamjenika komandanta 1. bataljona, na mjesto prvog narodnog heroja Petra Lekovića, koji je 13. juna 1942. godine pao na Živnju.

Poslije proboja Njemačkog obruča na Sutjesci, brigada se zaustavila u dolini Krivaje, blizu Zavidovića. Čukić je dobio čin poručnika. Kako su bili na odmoru, želio je da drugove obraduje ulovom ribe. Aktivirao je Njemačku bombu i — nastradao od nje: učinilo mu se da je neispravna, jer nije čuo da šišti, pa mu je eksplodirala prije nego što ju je bacio u vir. Bilo je to 21. augusta 1943. godine kod Carevog Hana. Poslije nekoliko dana, umro je od zadobivenih rana. Drugovi su ga sahranili u selu Beljavi, ispod planine Konjuha. Dvadeset devetogodišnjem poručniku NOVJ, rudaru Trepće, Bogoljubu Čukiću, borci su našli simbolično mjesto gdje će počivati — ispod Konjuh-planine, "crvene od krvi proletera".

Narodnim herojem proglašen je 13. marta 1945. godine.