Rođen je 1. siječnja 1910. godine u Crikvenici, Hrvatska, u radničkoj porodici. Osnovnu školu učio je od Školske godine 1917/18. do 1921/22. Završio je postolarski zanat i Zanatsku školu; ali, nema posla, te se bavi ribarenjem. Već kao osamnaestogodišnji mladić, sudjeluje u omladinskom i radničkom pokretu, kao i u naprednom sindikalnom pokretu, a također i u akcijama KP Jugoslavije.

Među prvima iz svog kraja, kao i iz Jugoslavije, priprema se za odlazak u Španjolsku kada u njoj počinje građanski rat. Zahvaljujući ugovoru s francuskim poslodavcem o radu na šumskim radilištima, dobiva pasoš i legalno odlazi, 1. studenog 1937. godine, u Francusku, odakle se prebacuje u Španjolsku, gdje se bori u 120.

internacionalnoj brigadi "Đuro Đaković". Istakao se hrabrim i staloženim držanjem u borbama, posebice na frontovima Aragona, Kordobe i Teruela. U Španjolskoj postaje, 1937. godine, i članom KP Jugoslavije. Poslije sloma republikanske španjolske, povlači se, s ostalima veljače 1939. godine, u Francusku, gdje ostaje u koncentracionom logoru dvije godine. Bio je posebno zatvaran i maltretiran poslije izrazitog odupiranja takvoj odluci francuske vlade prema bivšim španjolskim borcima.

Usprkos tome, uporno proučava marksističku i vojnu literaturu. Iz logora je pobjegao 1941. godine, i vraća se u okupiranu domovinu.

Od polovine 1941. godine nalazi se u Drežnici, medu prvim borcima Gorskog kotara i Hrvatskog primorja. Po uputi CK KP Hrvatske, odlazi u Hrvatsko primorje, da radi na organizaciji ustanka. Najprije odlazi na Viševicu, gdje su, zbog jedne neuspjele akcije, vladali zategnuti odnosi između spojenih odreda Bribira i Hreljina. Na sastanku, kojim je označen početak njegova sudjelovanja u NOP--u Hrvatskog primorja, postignut je dogovor o ponavljanju te akcije (uništenje pruge između Belog Sela i Fužina).

Već 1941. godine postavljen je za komandanta partizana crikveničkog i novljanskog kotara, odnosno cijelog Vinodola. Nedugo zatim, siječnja 1942. godine, postavljen je za komandanta 2. bataljona ("Matija Gubec"), a zatim za komandanta 5. bataljona ("Vladimir Goratan"), 1. primorsko-goranskog NOP odreda. Najzad, postaje komandantom 2. primorsko-goranskog odreda.

Nikola Car se istakao u nizu borbi. Sudjelovao je u prvoj većoj akciji na području Gorskog kotara i Hrvatskog primorja, kada je, 27. studenog 1941. godine, kod Stalka, na putu Ogulin — Novi, napadnut talijanski kamion i strijeljani talijanski oficiri, dok su vojnici, poslije predavanja o značaju NOP-a, pušteni. Kao komandant 2. bataljona, vrši vrlo uspješne akcije na željezničkoj pruzi Sušak— Zagreb, kao i napade na talijanske kamione. Lično rukovodi, 18. i 19. siječnja 1942. godine, uspjelim akcijama onesposobljavanja pruga i miniranja vlaka s talijanski m vojnicima na prugama Fužine—Lič i Fužine—Zlobine. Posebno se ističe ožujka 1942. godine, kada rukovodi akcijama oslobađanja Mrkoplja (15. ožujka) i Ravne gore (22. ožujka). Te akcije predstavljale su do tada najveći uspjeh NOP-a u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju, pa su imale veliki odjek u narodu. Ističe se i u napadu na jake talijanske snage koje su pokušale uništiti partizanski logor na Snežniku, kada je, s desetinom boraca-stražara u Štabu bataljona, smjelo napao Talijane i privukao na se pažnju glavnine neprijateljskih snaga. Zahvaljujući tome, njegov bataljon je uspio napasti Talijane s druge strane i otjerati ih. Kao komandant 5. bataljona, dobiva specijalni zadatak da prodre u Istru. Isti zadatak dobiva i kao komandant 2. primorsko-goranskog odreda, koji djeluje, uglavnom, na području Hrvatskog primorja i u dolini Kupe. Taj Odred vrši niz uspjelih akcija pod njegovim vodstvom. Najveća i najznačajnija akcija Odreda bila je napad na Talijane, 11. lipnja 1942. godine, na pruzi Delnice—Kupjak, kada je uništen talijanski transport i zaustavljen promet četiri dana. Odred je sudjelovao, zajedno sa slovenskim partizanima, u napadu na Osilnicu i u drugim borbama. Nikola Car se u svim akcijama Odreda istakao hrabrošću i brigom za borce.

Poginuo je 5. srpnja 1942. godine, na cesti između sela Kamenjaka i Grobnika, u napadu sto četrdesetorice partizana, koje je on vodio, na talijansku kolonu. Smrtno je ranjen u jurišu.

Narodnim herojem proglašen je 5. srpnja 1951. godine.