Rođen je 24. februara 1897. u Karlobagu, Hrvatska. Poslije završene osnovne Škole u rodnom mjestu, gimnaziju je učio u Sušaku, a Trgovačku školu u Ljubljani. Prvi svjetski rat, snažan odjek i utjecaj ideja velike Oktobarske socijalističke revolucije, napredna literatura, političko bespravlje, eksploatacija radničke klase i revolucionarno vrenje odmah poslije rata — uticali su da je Divko 1919. odlučno pristupio revolucionarnom radničkom pokretu. Po prirodi veoma energičan, dobar propagandist, s neuništivim optimizmom i smislom za sva politička i društvena pitanja, istakao se političkom aktivnošću pred prve parlamentarne izbore 1920. za Ustavotvornu skupštinu. 1921. godine postao je član KPJ, i od tada posvetio joj je cjelio svoj život.

Od 1927. do 1932. živio je u Perušiću, gdje je otvorio malu trgovačku radnju koju su nazvali "partijski dućan". U to vrijeme rukovodio je ilegalnim partijskim radom u tom mjestu, i uticao na stvaranje i rad partijskih organizacija u cijeloj Lici, a naročito u Gospiću i u Hrvatskom primorju. Dobro je poznavao ličke prilike. Pošto se kompromitirao kod policije, prelazi u Zagreb, gdje nastavlja revolucionarni rad, naročito u sindikalnom pokretu: Savezu privatnih namještenika i u Savezu bankarskih činovnika. Godine 1934. primljen je za člana Mjesnog komiteta KPJ u Zagrebu. Sljedeće godine prešao je u ilegalnost. Zbog mogućnosti hapšenja, 1936. odlazi, po zadatku Partije, u inostranstvo. Zadržao se u Pragu i Parizu, gdje je radio na organiziranju pomoći borbi španskog naroda protiv fašizma.

Odmah poslije povratka u zemlju, 1939, Divko je uhapšen, i Poslije tri mjeseca mučenja pušten iz istražnog zatvora. Poslije toga, i pored opasnosti da ponovo bude uhapšen, nastavio je još upornije da partijski djeluje u Zagrebu. 31. marta 1941, zajedno s velikom grupom komunista i revolucionara, uhapsila ga je Mačekova i Šubašićeva policija, i zatvorila u logor u Kerestincu. Ne mireći se sa sudbinom, bio je jedan od organizatora bijega iz logora. U uništenju i razoružanju stražara ispoljio je veliku hrabrost i snalažljivost. No, ustaše su ga brzo uhvatile i strijeljale 14. jula 1941, u Kerestincu, u vrijeme kada je tek trebalo da počne prava borba, za koju je dugo pripremao partijske organizacije i njihove kadrove.

U znak priznanja za njegov revolucionarni rad u radničkom pokretu i Partiji, proglašen je, 24. jula 1953, narodnim herojem.