Pripada redu najistaknutijih boraca radničkog pokreta, KPJ i NOB na Kosovu.

Rođen je 1. augusta 1912. u Bercigovu, Bugarska. Osnovnu školu i 6 razreda gimnazije je završio je u Peći. Rano je ostao bez oca, pa je ubrzo sav teret oko izdržavanja porodice pao na njega. Zbog toga je prekinuo školovanje, i zaposlio se kao radnik. Radio je u Peći i drugim mjestima Kosova i Metohije, aktivno učestvujući u organiziranju i vođenju radničke borbe.

Član SKOJ-a postao je 1932, a član KPJ 1933. godine. Već krajem 1934. je sekretar MK KPJ za Peć.

Zbog revolucionarne djelatnosti, više puta je zatvaran, a 1935. je mučen u policijskom zatvoru u Peći i izveden na sud, ali je oslobođen optužbe u nedostatku dokaza. Bio je dosljedan, nepokolebljiv i uporan, pa je ubrzo postao jedan od istaknutih organizatora i rukovodilaca KPJ na Kosovu i Metohiji.

Na I oblasnoj konferenciji KPJ za Kosovo i Metohiju, početkom jula 1937, izabran je za organizacionog sekretara Oblasnog komiteta, a početkom augusta 1940. i za člana PK KPJ za Crnu Goru, Boku, Sandžak i Kosovo i Metohiju. Tada je prihvaćen njegov prijedlog da se Oblasni komitet KPJ za Kosovo i Metohiju direktno veže sa CK KPJ, što je potvrđeno na V zemaljskoj konferenciji KPJ, oktobra 1940. Vukmirović je bio nepokolebljiv borac protiv frakcionaštva u partijskim organizacijama na Kosovu i Metohiji 1938/1939, zalažući se za političko jedinstvo KPJ.

Organizator je štrajkova, demonstracija i drugih akcija radničke klase u Peći i drugim mjestima na Kosovu i Metohiji, posebno velikih antifašističkih demonstracija od 11. maja 1940. i martovskih demonstracija 1941. u Peći.

Na V zemaljskoj konferenciji KPJ, oktobra 1940, na prijedlog Josipa Broza Tita, izabran je za kandidata za člana CK KPJ. Kratko vrijeme krajem 1940. i početkom 1941. pohađao je u Zagrebu partijski kurs za rukovodeće kadrove KPJ. Neposredno pred rat, radio je na formiranju partijskih organizacija u vojnim jedinicama na teritoriji Kosova i Metohije.

Poslije aprilskog rata, radio je na sređivanju partijskih organizacija na Kosovu i, kao član Vojnog komiteta, na organiziranju oružane borbe. Posle hapšenja Miladina Popovića, preuzeo je funkciju sekretara Oblasnog komiteta KPJ. Po direktivi CK KPJ, uspostavio je veze s albanskim komunistima, pomagao im u radu i organiziranju KP Albanije. Za njegovo ime i rad vezani su mnogi uspjesi NOP na Kosovu i Metohiji u prvim godinama oslobodilačkog rata. Od oktobra 1941. komesar je Metohijskog odreda, a od oktobra 1942. član je privremenog Glavnog štaba partizanskih odreda za Kosovo i Metohiju. Tada je pokrenuo, i do smrti uređivao, list "Glas naroda", organ OK KPJ i NOP za Kosovo i Metohiju. Bio je neumoran i u stalnom pokretu. Obilazio je partijske organizacije, držao savjetovanja, radio na širenju bratstva i jedinstva, formiranju partizanskih odreda na Kosovu.

Odlazeći iz Đakovice, s Ramizom Sadikom, po partijskom zadatku u Prizren, na sastanak sa Svetozarom Vukmanovićem, delegatom CK KPJ i Vrhovnog štaba NOV i POJ, upao je, 7. aprila 1943, u zasjedu, i u borbi s talijanskim fašistima i balistima ranjen i uhvaćen. Znajući koga ima u rukama, neprijatelj je nastojao da mučenjima iznudi priznanje, Ni u najstrašnijim mukama Boro Vukmirović nije kazao ni riječi, čak ni svoje ime.

Strijeljan je 10. aprila 1943. godine u selu Landovici, kod Prizrena, zajedno s Ramizom Sadikom. Zagrljeni, otišli su u smrt, kličući Partiji i narodnooslobodilačkoj borbi.

Narodi Kosova izgubili su velikog borca za radnička prava i bratstvo i jedinstvo, istaknutog rukovodioca Partije i oslobodilačke borbe.

Narodnim herojem proglašen je 6. marta 1945. godine.