Rođen je 1. aprila 1917. godine u Zrmanji, Gračac, Hrvatska. Odrastao je među šestoro djece siromašnih seljaka Đurđa i Jovanke. Osnovnu školu završio je u Zrmanji, i do odlaska u jugoslovensku vojsku bavio se zemljoradnjom. Vrlo bistar, nemirna duha, još kao mladić nastojao je da se što prije oslobodi siromaštva. Zbog toga, posle odsluženja vojnog roka, prijavljuje se i dobiva službu u žandarmeriji. U aprilskom ratu 1941. godine izbjegava zarobljavanje, i iz Srbije dolazi u rodni kraj. Ali, ni tu nije miran, jer mora da se skriva od ustaša. Krijući se po okolnim šumarcima, vrlo je aktivan u pripremanju oružane borbe, i 27. jula 1941. godine stupa u 10. gerilski odred pod rukovodstvom Milojka Ćuka. Već sutradan, 28. jula, učestvuje s Odredom u razoružavanju oružničke postaje u Zrmanji. Istog dana, u potrazi za ustašama i oružnicima, u zajednici s bratićem Dušanom, samoinicijativno i vrlo vješto privlači se do željezničkog vijadukta Bender, gdje na prepad zarobljavaju četiri domobrana i sprovode ih u Štab odreda. Posle oslobođenja Zrmanje, Branko učestvuje u borbama s ustašama i domobranima kod Gračaca. Posle ulaska Talijana u Gračac, Branko se povukao sa svojim Odredom na položaje oko Zrmanje. U oseci ustanka vrlo je aktivan u agitaciji za nastavljanje borbe protiv talijanskog okupatora. Na pozive starješina za nove akcije, uvijek se javlja među prvima. Učestvuje s grupom Zrmanjaca, početkom oktobra 1941. godine, u borbi protiv domobransko-ustaški h snaga koje su prodirale prema Donjem Lapcu, gdje se posebno ističe hrabrošću i vještinom.

Kasnije Vladušić se posebno ističe u agitaciji za odlazak u bataljon "Marko Orešković", i 23. novembra 1941. godine, s većom grupom Zrmanjaca, stupa u njegovu 2. četu. U ovoj jedinici učestvuje u napadu na Plitvice, 25. decembra 1941. godine, a zatim u Gackoj dolini. U žestokim okršajima oko Korenice, krajem 1941. i početkom 1942. godine, Branko je pokazao izuzetnu hrabrost, snalažljivost, samoinicijativu, i veliku umješnost u rukovanju oružjem. U borbama na Šijanovom Klancu, s grupom boraca uskočio je među Talijane, i sam zarobio 3 vojnika i 1 oficira i oteo im puškomitraljez i pištolj. Konačno je dobio puškomitraljez od kojeg se nije rastajao do smrti. Iste osobine Branko je ispoljio i narednih dana u teškim okršajima s Talijanskom kolonom koja je nadirala prema Turjanskom — na Radovom Klancu, kao i u borbama s ustašama i domobranima u Ramljanima i Čanku, i u opsadi Korenice, posebno u borbama oko Stanićeve kuće, Branko je majstor u gađanju. U napadu na donji Lapac, 28. februara 1942. godine, Branko je desetar, ali ne napušta puškomitraljez. S borcima Mićanom Prodanovićem i Nemanjom Marčetićem privukao se u neposrednu blizinu crkvenog dvorišta i zgrade Sreskog načelstva. Tu su se ukopali u snijeg, i neprestano gađali talijanske bunkere. Kako u početku nisu postignuti uspjesi, sva trojica su se našli u gotovo nemogućoj situaciji — brisani prostor na sve strane. Pa ipak, Branko je sa svojim drugovima izdržao do noći, kada su krenuli u juriš.

U napadu na Srb, 4. marta 1942. godine, Branko je na čelu svoje desetine, i ovdje je sa svojim puškomitraljezom. No, prvi juriš nije uspeo. Sutradan, 5. marta, njegov vod se povukao u zaselak Ciganovići, da s te strane drže blokadu i talijanskog garnizona. Tada je Branko naredio svojoj desetini da se odmara, a sam je, s puškomitraljezom, zauzeo položaj u zaklonu,

stotinjak metara daleko od i talijanskih bunkera. Na položaju je ostao više od tri sata, pokazujući majstorstvo u borbi s neprijateljem, sve dok nije smrtno pogođen.

Izuzetno hrabar, druželjubiv i, posebno, nesebičan prema drugovima, Branko je ubrzo postao omiljen borac čete, pa i bataljona. Njegovo iskustvo vojnika posebno je cijenjeno i obilato korišteno. Strog prema sebi, to je tražio i od desetine, a istovremeno s puno razumijevanja za teškoće svakog borca i uvijek spreman da preuzme najteže zadatke, Branko je uživao veliki ugled ne samo u svojoj desetini već i u četi, a posebno se borcima sviđalo njegovo majstorstvo u gađanju i odnos prema oružju, lako desetar, Vladušić je svoj puško mitraljez s ponosom nosio u borbi i na marš u i vrlo nerado ga ustupao drugome.

U maju 1942. godine, prilikom osnivanja bataljona od novih dobrovoljaca u Zrmanji — Zrmanjaca i Plavanjaca — vidjela se popularnost Branka Vladušića. U prisustvu bataljona "Marko Orešković" i naroda Zrmanje, jednoglasno je prihvaćen prijedlog da se novi bataljon nazove njegovim imenom. Time se narod Zrmanje odužio svom hrabrom sinu, a borci novog bataljona, vojujući od Dalmacije, preko Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Srijema nisu ga iznevjerili.

Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.