Rođena je 6. veljače 1924. godine u Novskoj, Hrvatska, u siromašnoj obitelji seljaka, doseljenika iz Hrvatskog zagorja.

Zbog siromaštva, roditelji su joj se 1919. godine preselili iz Kućana Donjeg u Novsku. Otac Ivan, invalid iz prvog svjetskog rata, umro je kad Marija još nije imala ni godinu. Majka je ostala sa četvoro male djece.

Završivši osnovnu školu u Novskoj, Marija odlazi na zanat kod seoskog trgovca. Kao i ostali šegrti, radila je teške poslove, koji nisu bili u vezi s njenim zanatom. Kad više nije mogla izdržati napore, a često i uvrede i šamare, napustila je zanat. Kad joj je, 1938 godine, umrla majka, Marija je, sa 14 godina, preuzela sve kućanske poslove.

Bilo joj je petnaest godina kad se, 1939, godine, opredijelila za napredni radnički pokret. Iste godine postala je i član SKOJ-a. I Marijina tri brata aktivno su sudjelovali u radničkom pokretu.

Neposredno pred rat, Marija je na kratko vrijeme napustila Novsku. Otišla je najprije u Zagreb, a kasnije u Karlovac, i zaposlila se kao radnik. Međutim, ubrzo se vraća kući u Novsku. Otada pa sve do konačnog napuštanja Novske, s jeseni 1941, Marija sudjeluje u svim akcijama: u dijeljenju i raspačavanju letaka, skupljanju dobrovoljnih doprinosa, organiziranju kružoka, rada među omladinom, širenju napredne literature. Prenosila je poruke pojedinim drugovima u mjestu i okolnim selima.

Poslije okupacije, Partija joj je dala zadatak da uspostavi prekinute veze s organizacijom u Posavini. Više puta je obilazila, kao kurir, na različite veze, noseći upute i materijal. U početku, nitko od vlasti nije sumnjao da bi ta sitna djevojčica mogla nositi letke i proglase Centralnog komiteta, u kojima se narod poziva na oružani ustanak.

Rujna 1941. godine, ustaše su uhapsile Mariju i njenog najstarijeg brata. U zatvoru su je mučili, ali ona je ćutala. Mukama je bio podvrgnut i njezin brat. Kad su ustaše vidjele da i od njega neće ništa saznati, jedne su je noći odveli njemu. Počeli su je pred njim ispitivati i mučiti, Poslije četiri dana su ih pustili.

Izišavši iz zatvora, Marija ne sustaje. Svakog dana u zatvor nosi hranu najmlađem bratu, koji je tu bio kao talac. Po naređenju Partije, uspjela je u zatvor unijeti pištolj i dvije bombe, a zatim učestvovala u uspješnoj akciji spašavanja drugova iz zatvora, 2. listopada 1941. Kad joj se najstariji brat, potkraj listopada 1941. spremao u partizane, Marija je tražila da pođe s njim. Poslije dugog uvjeravanja da je to nemogućno, Marija je pristala da se privremeno smjesti kod rođaka, najprije u Zagreb, a kasnije u Varaždin; ali je odatle, potkraj ožujka 1942. otišla na Kalnik, u prvu kalničku partizansku četu — i tu učestvuje u svim akcijama čete u travnju.

Potkraj travnja 1942, neprijatelj je krenuo u ofanzivu na Kalnik, ne bi li uništio četu. Tri dana i tri noći, po kiši i snijegu, borila se četa od 56 partizana protiv tri tisuće dobro naoružanih neprijateljskih vojnika. Uz teške gubitke, partizani su uspjeli probiti neprijateljski obruč.

Marija se s četvoricom drugova prebacuje, preko Bednje, prema Varaždinu. Umorni, gladni, odlučili su da se sklone u kućicu u selu Jalkovcu, u neposrednoj blizini Varaždina, i da se tu odmore. Netko ih je primijetio i izdao ustašama. Rano ujutro 29. travnja, ustaše su opkolile kuću i pozvale partizane da se predaju. Partizani su odgovorili vatrom. Opkoljeni partizani borili su se do posljednjeg metka. Poslije trosatne borbe, Marija je jedina ostala živa. Da ne bi pala neprijatelju živa u ruke, hrabra partizanka izvršila je samoubojstvo.

Narodnim herojem proglašena je 27. studenog 1953. godine.